SŠ Novi Travnik

Gavrilo Princip

Prof. Nevena Babić Andrea Biletić

26.10.2022
Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u srpnju 1894. godine u
mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od
kojih je jedno umrlo u djetinjstvu. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo
problematično i patio je od tuberkuloze. U Sarajevu je pohađao Trgovačku
školu. Gavrilo Princip je odgajan na srpskoj mitologiji, tijekom školovanja u
Sarajevu na Trgovačkoj školi proširio je svoje vidike i postupno se odmicao
od radikala u zatvorenim srpskim omladinskim đačkim organizacijama.
Jedna od presudnih uloga za takav njegov postupak bila je prijateljstvo s
Hrvatom Ivom Kranjčevićem koji mu je pomogao u školi, a poslije su se
obojica "našli da jednako mislimo i osjećamo" iako su bili različitih
nacionalnosti, što je za Principa bilo svojevrsno iznenađenje. Za vrijeme
gimnazijskog školovanja bio je isključen iz šestog razreda zbog veze s
jednom učeničkom protuaustrijskom organizacijom. O Principovom
postupnom odmicanju od čiste prosrpske struje u Mladoj Bosni svjedoči
navod iz njegovog pisma prijatelju Marku Maglovu, u kojem Princip nakon
osnivanja Srpsko-hrvatske nacionalističke omladine 1912. u Sarajevu, piše:
"Oni su nas (misli se srpski radikali, op. a.) otpočeli odmah da napadaju
svim mogućim izrazima i naročito su nam predbacivali da nismo Srbi.
Nastao je među nama dubok jaz i mržnja." Sva ta iskustva natjerala su
Principa da još jače poradi na hrvatskosrpskom zbližavanju u okviru đačkih
društava. Tako je na pretežno hrvatskim studentskim demonstracijama 18.
veljače 1912. u Sarajevu, koje je organizirao bosanski Hrvat Luka Jukić,
protiv mađarske vlasti u Hrvatskoj, među lakše povrijeđenima od policijskog
konjičkog napada na demonstrante prve večeri bio i Gavrilo Princip, čiju je
odjeću razderala policijska sablja. Princip je nakon toga još ustrajnije
apelirao da se drugi srpski učenici pridruže demonstracijama.[1] Princip se u
svibnju 1912. preselio se u Beograd. U Beogradu je nastavio školovanje,
završio srednju školu 1914. godine, i stupio u dodir s tajnom
organizacijom Crna ruka.[2] Naredne dvije godine većinom je vrijeme
provodio je s drugim nacionalistima u planiranju ujedinjenja Bosne i
Hercegovine i Srbije.] Za vrijeme Prvoga balkanskog rata prijavio se u
Srpsku vojsku kao dragovoljac ali je odbijen.
Atentat u Sarajevu

Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslijediti prijestolje

Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. godine Dragutin
Dimitrijević, šef obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke,
poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka
Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Svakom je dao pištolj, dvije bombe
i malu količinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše
samoubojstvo nakon što nadvojvoda bude ubijen jer je Dragutinu
Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da nitko ne preživi kako bi time
eliminirao svaku mogućnost da priznaju kako je ubojstvo organizirano.
Gavrilo Princip i Trifko Grabež patili su od tuberkuloze i bili su svjesni kako
neće još dugo poživjeti, te su stoga bili voljni dati svoj život za svoj politički
cilj - nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Po dolasku u
Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu
Mehmedbašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku
Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.
U subotu 28. lipnja 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotek
vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije
Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodvoru kako bi ih odveo na primanje
u Gradsku vijećnicu. U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić,
sarajevski gradonačelnik i dr. Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i
Sofija von Chotek bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i
grofom von Harrachom. Krov automobila bio je spušten kako bi okupljena
gomila imala što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika Crne
ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svakome od njih
bilo je zapovjeđeno ubiti Franju Ferdinanda kada dođe do mjesta gdje se
nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade
Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju
izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhititi
prije nego što ispali hitac. Naredni atentator bio je Nedeljko Čabrinović.
Oko 10:15 sati bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač,
koji je vidio kako nešto leti prema vozilu, je ubrzao te je bomba eksplodirala
ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe
koje su se nalazile u automobilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof
Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača.
Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao cijanid i skočio u
rijeku Miljacku. Međutim četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva
detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u
policijsku stanicu. Vozač Franje Ferdinanda Franz Urban, nakon pokušaja
atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih zavjerenika te oni nisu
pokušali napasti nadvojvodu. Nakon službenog primanja u Gradskoj
vijećnici nadvojvoda se interesirao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu
rekli da se još nalaze u bolnici inzistirao je da ih posjeti. Pripadnik
nadvojvodine svite barun Morsey rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti
opasno, ali je Oskar Potiorek (koji je bio odgovoran za sigurnost kraljevskog
para) odgovorio: "Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?" Ipak
Potiorek je predložio da nadvojvotkinja Sofija ostane u Gradskoj vijećnici.
Međutim kada joj je barun Morsey to rekao ona se usprotivila: "Sve dok se
danas nadvojvoda pojavljuje u javnosti i ja ću biti s njim."
Kako bi bio što sigurniji da će nadvojvoda stići do bolnice Potiorek je
odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici
Franje Josipa skrenuo desno. U to vrijeme na uglu je stajao Gavrilo Princip.
Potiorek je tada shvatio da vozač ide krivim putem rekavši: "Što je ovo? Ovo
je krivi put!" Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo
Princip je imao vremena izvući pištolj i ispaliti nekoliko hitaca. Nadvojvoda
je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Principov metak presjekao
je vratnu žilu nadvojvode, ali je on prije nego što će izgubiti svijest uspio
povikati: "Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Preživi
zbog naše djece!" Vozač ih je odvezao u Konak, guvernerovu rezidenciju, ali
iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka ubrzo su podlegli ranama.
Nakon što je izvršio svoj cilj Princip je uperio pištolj u sebe. Međutim čovjek
koji je primijetio što je Princip učinio uhvatio ga je za desnu ruku i spriječio
ga u pokušaju samoubojstva. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhitila
Principa. Nakon saslušanja Principa i Čabrinovića, oni su odali svoje drugove
u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića koji je uspio pobjeći u
Srbiju, uhvaćeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu
maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt te su
osuđeni na 20 godina zatvora.

Gavrilo Princip preminuo je 28. travnja 1918. godine (u 24. godini života) od

tuberkuloze u zatvoru tvrđave Terezin u Češkoj.[2] Bojeći se da bi njegove
kosti mogle postati relikvije za slavenske nacionaliste, Principovi zatvorski
čuvari potajno su odnijeli tijelo u neoznačeni grob, ali češki vojnik koji je bio
zadužen za ukop zapamtio je mjesto, te su 1920. Princip i ostali
"Vidovdanski heroji" ekshumirani i odneseni u Sarajevo na Koševo, općina
Centar, gdje su pokopani u Kapelu vidovdanskih heroja, zajedničku grobnicu
atentatora Mlade Bosne.
Za vrijeme rojalističke Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen
ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom njemačke
okupacijske sile maknuta. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča je
vraćena i postavljene su stope na mjestu odakle je pucao u
prijestolonasljednika. Osnutkom samostalne Bosne i Hercegovine, stope su
uklonjene, a obnovom fasade muzeja na čijem je zidu bila ploča, ploča je
premještena niže, naglasivši tako novi stav Bosne i Hercegovine prema
atentatoru.