Srednja škola Novi Tavnik

Max Weber

Klara Papić III.a

27.10.2021.

Karl Emil Maximilian Weber odnosno Max Weber, bio je njemački društveni istraživač i
teoretičar, najčešće se smatra jednim od osnivača sociologije kao posebne društvene discipline
jer je svojim širokim interesom utjecao na formiranje različitih socioloških ideja i poddisciplina.

Životopis

Karl Emil Maximilian Weber, sin Maxa Webera st. i Helene Fallenstein Weber, rođen je 21.
travnja 1864. godine u Erfurtu. Česti posjeti političara i sveučilišnih profesora utjecali su na
mladog Webera. Različiti su Weberovi biografi često isticali različitost njegovih roditelja, što je
utjecalo i na Weberove znanstvene interese. Weber je studirao povijest, ekonomiju, filozofiju i
pravo na Sveučilištima u Heidelbergu, Göttingenu i Berlinu. Godine 1889. obranio je doktorsku
tezu magna cum laude. Također je, slijedeći oca, dovršio pravničko obrazovanje te je 1894.
godine prihvatio mjesto profesora ekonomije u Freiburgu. Pozornost javnosti privukao je
predavanjem ˝Nacionalna država i ekonomska politika˝, koje je izazvalo kontroverze zbog
Weberova stava da ekonomska politika mora biti podčinjena nacionalnim interesima. Godine
1896. preuzeo je mjesto profesora političke ekonomije u Heidelbergu, ali je sljedeće godine
doživio živčani slom te se sve do 1902. godine nije bavio znanstvenim radom. Godine 1903.
ponovno započinje s radom i kratko putuje po SAD-u držeći predavanja. Zajedno s bratom
Alfredom, Robertom Michelsom, Georgom Simmelom, Ferdinandom Tönniesom i Ernestom
Troeltschom uspostavlja Njemačko sociološko društvo. Ubrzo nakon toga počinje se osobno
nazivati sociologom. Tijekom Prvog svjetskog rata nastavlja raditi na različitim projektima, koji su
posthumno objavljeni kao serija knjiga ˝Gospodarstvo i društvo˝. U lipnju 1920. obolio je od
gripe a naposlijetku je 14. lipnja umro u Münchenu od upale pluća.

Glavne ideje

Interpretativna i razumijevajuća (Verstehen) sociologija

Weber je svoje stajalište čvrsto povezivao s ljudskim djelovanjem, koje je razgraničavao od

ponašanja. Razlika leži u tome da ljudi djeluju pridajući značenja tom istom djelovanju, a zadaća
je sociologije interpretacija tih značenja: ˝Sociologija je znanost koja nastoji interpretativno
razumjeti društveno djelovanje kako bi došla do uzoročno-posljedičnih zaključaka o smjeru i
učincima djelovanja. Pod ˝djelovanjem˝ podrazumijeva se ljudsko ponašanje, s tim da mu
individua koja djeluje pridaje određeno subjektivno značenje.˝ Weberova je interpretativna
sociologija djelomično pod utjecajem tada popularne hermeneutike, odnosno discipline koja se
u izvornom obliku odnosi na proučavanje značenja u tekstovima. Weber, međutim, traži
značenje u ljudskom ponašanju odnosno djelovanju. U tom smislu on koristi termin
razumijevanja (njem. Verstehen), koji je jedna od glavnih karakteristika sociologije. Bitno je
pritom da Weber sociologiju razumumijevanja ne smatra intuitivnom i subjektivnom; ona za
njega podrazumijeva racionalnu proceduru, odnosno sistematizirano i rigorozno istraživanje.

Sociologija i povijest

Zbog svog širokog obrazovanja i različitih interesa, Weberova se istraživanja mogu smatrati
interdisciplinarnima. Međutim, on je nastojao ocrtati konture nove discipline odnosno
sociologije uspoređujući je s drugim disciplinama, poput povijesti. Weber ih je vrlo oštro
razlikovao: ˝...sociologija kao znanost teži formuliranju koncepata i generalizaciji zajedničkih
karakteristika empirijskih procesa. To ju razlikuje od povijesti koja je usmjerena na uzročno-
posljedičnu analizu i objašnjavanju individualnog djelovanja, struktura i osoba koji su značajni
za kulturu.˝ Usprkos jasnom razlikovanju, Weber je u svom radu vrlo često kombinirao ta dva
pristupa dajući svojim konceptima povijesnu dubinu i obilje specifičnih karakteristika. Na tom su
tragu njegova istraživanja svjetskih religija i protestantske etike. Riječju, da bi proučavali
povijest, sociolozi moraju razvijati teorijske koncepte. Međutim, te koncepte ne treba miješati s
empirijskom stvarnošću; oni istovremeno moraju biti dovoljno općeniti da ih povjesničari mogu
koristiti u svojim specifičnim istraživanjima.

Idealni tipovi

U kontekstu njegova interesa za razvoj koncepata, Weber raspravlja o idealnim tipovima. Idealni
su tipovi instrumenti koji predstavljaju glavne karakteristike nekog predmeta istraživanja. Idealni
tipovi ne postoje u empirijskoj stvarnosti, već se radi o apstrakcijama koje moraju biti korisne u
društvenoj analizi. Weber je smatrao da nije dovoljno stvarati teorijske koncepte bez ikakvog
temelja u stvarnosti. On drži da se u društvenoj analizi treba kretati induktivno, odnosno od
stvarnog svijeta iz kojeg se pažljivom analizom definiraju određeni koncepti i pravila. Iako se
temelje na emprijskoj i povijesnoj stvarnosti, idealni se tipovi ne mogu pronaći u čistom obliku,
već služe za daljnja istraživanja i usporedbe.

Tipovi djelovanja

Weber se koristio svojom metodom idealnog tipa kako bi razvio četiri glavna tipa ljudskog
djelovanja: instrumentalno-racionalno, vrijednosno-racionalno, afektualno i tradicionalno
djelovanje. Za instrumentalno-racionalno djelovanje karakteristično je da akter kalkulira između
različitih sredstava za postizanje određenog cilja ili svrhe. Drugi oblik racionalnog djelovanja,
odnosno vrijednosno-racionalno djelovanje također je usmjereno kalkuliranju mogućnosti za
ostvarivanje određenog cilja. Međutim, kod tog su tipa djelovanja ograničena određenim
vrijednostima koja su sama sebi svrha. Nadalje, afektualno ili emotivno djelovanje određeno je
neposrednim emocijama prema nekome ili nečemu, bez razmatranja mogućnosti djelovanja ili
mogućih posljedica djelovanja. Konačno, tradicionalno je djelovanje više vođeno navikama i
naslijeđem nego sviješću i proračunatim djelovanjem. U skladu s idejama o idealnim tipovima,
oblici djelovanja za Webera jesu teorijski konstrukti koji se u čistom obliku ne mogu pronaći u
stvarnosti. U stvarnosti djelovanje uvijek podrazumijeva mješavinu različitih tipova.

Oblici vlasti

Weberova definicija na jasan način identificira moć kao društveni fenomen, odnosno kao
fenomen koji nastaje na temelju društvenog djelovanja i društvene interakcije. Moć je prema
Weberu vjerojatnost da će pojedinac ili određena skupina nametnuti i provesti svoju volju
usprkos otporu drugih. Moć može biti legitimna ili nelegitimna, a Weber se najviše zanimao za
legitimne oblike moći, odnosno vlast. Legitimna vlast također se može podijeliti u tri idealna
tipa: racionalnu, tradicionalnu i karizmatsku. Racionalna se vlast temelji na vjerovanju u
legalnost pravila te pravu onih koji imaju vlast i da na temelju tih pravila izdaju naredbe. Primjeri
takvog oblika vlasti jesu ustavne republike i parlamentarne monarhije. Tradicionalna se vlast pak
temelji na svetosti tradicije i legitimnosti onih koji vrše vlast u ime tradicije. Primjeri su
gerontokracija, patrijarhalizam i patrimonijalizam. Posljednja, karizmatska vlast temelji se na
odanosti sljedbenika posebnom karakteru, junaštvu ili posebnim moćima te normativnom
poretku onih koji posjeduju te karakteristike.

Birokracija

Iako su birokracije postojale kroz povijest, Weber je primarno zainteresiran za birokracije u

modernim zapadnim društvima. Birokracije se mogu pronaći u različitim društvenim
institucijama koje čine moderna društva, poput vlada u nacionalnim državama ili tvrtki koje čine
temelj kapitalizma. Birokracije karakteriziraju brojni čimbenici: 1) organizacija službenih funkcija
(ureda) na temelju određenih pravila; 2) svaki ured ima specifičnu sferu utjecaja, skup obaveza
za obavljanje određenih funkcija, autoritet za provođenje tih funkcija i sredstva prisile za
obavljanje određenog zadatka; 3) uredi su organizirani u hijerarhijski sustav; 4) službenici se
odabiru na temelju tehničkih kvalifikacija i prikladnog treninga; 5) službenici ne posjeduju
sredstva proizvodnje; 6) službenici nisu vlasnici svog položaja jer je položaj dio organizacije; 7)
administrativni akti, odluke i pravila se pismeno formuliraju i pohranjuju. Svrha je birokracije
učinkovito obavljanje određenih organizacijskih zadaća, što se postiže racionalnim
organiziranjem društvenih položaja i uloga. Međutim, birokracije također mogu biti iracionalne i
neučinkovite jer su službenici ograničeni abstraktnim pravilima i emocionalno indiferentnim
uzorcima ponašanja.

Racionalizacija i "željezni kavez"

Birokratizacija je za Webera dio šireg društvenog procesa racionalizacije koji zahvaća sva
područja modernih društava. Weber nikada nije iznio jedinstvenu i nedvosmislenu definiciju
racionalizacije, ali se u njegovim djelima može primijetiti određena bojazan prema hegemoniji
racionalno-legalne vlasti i instrumentalno-racionalnog djelovanja. Tu je bojazan opisao u
konceptu ˝željeznog kaveza˝, odnosno potpuno racionaliziranog društva u kojemu pojedinci ne
mogu izbjeći snažnim birokratskim organizacijama.

Protestantska etika i duh kapitalizma

Jedna od najutjecajnijih Weberovih knjiga je Protestantska etika i duh kapitalizma iz 1905.

godine. Ona je dio šireg Weberova interesa za svjetske religije i posebno sociologiju religije.
Weber je bio zainteresiran za otkrivanje korijena kapitalističkog sustava. U tom je sustavu želja
za ostvarivanjem profita i stjecanjem bogatstva temeljni pokretač. Weber je korijene takvog
vrijednosnog određenja pronašao u protestantskim crkvama, prvenstveno kalvinizmu.
Protestantska je etika za razliku od primjerice katoličke, koja naglašava onosvjetska bogatstva,
naglašavala ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja, ali i stjecanja bogatstva radom i
odricanjem od luksuza. Weber smatra da se takav etički svjetonazor pojavio u Americi i Europi
tijekom 18. stoljeća. Za razliku od ostalih društava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s
moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etičku vrijednosti samu po
sebi. To je odigiralo ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu.

Utjecaj na sociologiju

Weber je značajno utjecao na pravo, proučavanje religije i ekonomiju. Međutim, njegov je

utjecaj na sociologiju dalekosežan, osobito u proučavanju društvene stratifikacije, političke,
urbane i ruralne sociologije te sociologije kulture. Weber se također smatra osnivačem
strukturalne sociologije zbog interesa za stratifikaciju i institucije te sociologije djelovanja.