ISLAMSKA ZAJEDNICA BOSNE I HERCEGOVINE

J.U. MEDRESA DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ

MATURSKI RAD IZ HISTORIJE

TEMA: SARAJEVSKI ATENTAT

UČENIK: MENTOR:

Cazin, 2018. godine.

Sadržaj:

2
Uvod

U svjetskoj historiji malo koji događaj zauzeo je tako prijelomno mjesto poput
Prvog svjetskog rata. Ovaj sukob označio je kraj jednog histrijskog razdoblja, kraj
europske dominacije u svijetu, kraj uvjerenja u brz napredak i razvoj europske
civilizacije koje je prevladavalo u većini europskih društava. Ovo je bio rat koji je
promijenio ljudski pogled na svijet. Vjera u razvoj i superiornost europskog duha
zamijenjena je sumnjom, nesigurnošću i gubitkom samouvjerenosti što će otvoriti
put usponu različitih ideologija. U političkom i historijskom smislu rat je postao
temeljem cijelog 20. stoljeća i svih događaja koji će uslijedit od Velike gospodarske
krize, preko Drugog svjetskog rata sve do Hladnog rata i današnjeg poretka.

Od presudne je važnosti razumjeti događaje i procese koji su doveli do

izbijanja ovog sukoba. Mnogi su historičari potražili su jednoznačne uzroke rata bilo
u nacionalizmu, imperijalizmu ili militarizmu europskih država, sustavu saveza ili
pritisku javnosti za ratom ili nečemu trećem. Ali povod za rat je sasvim jasan
događaj.

Ovaj rad pokušat će analizirati događaj koji je bio povod za početak Prvog
svjetskog rata. Kroz rad će biti analizirani akteri sarajevskog atentata, ono što se
dešavalo nakon toga u Sarajevu, Bosni i svijetu.

Nakon aneksijske krize izazvane pripajanjem teritorija Bosne i Hercegovine

Austro-Ugarskoj (1908.-1909.) i Balkanskih ratova (1912.-1913.) posebno se
zaoštrio odnos između Srbije i Crne Gore s jedne i Austro-Ugarske s druge strane.
Austro- Ugarska je aneksijom Bosne i Hercegovine prodrla duboko na Balkan
graničeći sa Srbijom koja je spomenutim Balkanskim ratovima znatno uvećala svoj
teritorij. Događanja na Balkanu tih godina pomno su pratile međunarodne svjetske
sile u zaoštrenoj borbi za podjelu svijeta, među kojima su prednjačile Austro-
Ugarska, Njemačka i Italija s jedne i Francuska, Velika Britanija i Rusija s druge
strane uključujući se diplomatskim intervencijama i spremajući se za mogući oružani
sukob.

Istovremeno s ovim događanjima u južnoslavenskim zemljama jačaju pokreti

omladine koji prvenstveno zastupaju ideju jugoslavenstva s ciljem rušenja
Habsburške Monarhije i ujedinjenja svih Južnih Slavena u zajedničku državu pod
vodstvom Srbije. Rad omladine odvijao se putem skupina i tajnih organizacija, a
oružje djelovanja često su bili i atentati na viđenije predstavnike vlasti Monarhije. U
uvjetima zaoštrenih odnosa Austro-Ugarska Monarhija kao demonstraciju svoje sile
na Balkanu u ljeto 1914. godine organizira vojne manevre koje osobno predvodi
prestolonasljednik vojvoda Franjo Ferdinand.

3
 Za vrijeme posjeta Franje Ferdinanda Sarajevu 28. 6. 1914. godine članovi
omladinska organizacije Mlada Bosna, u kojoj su bili Gavrilo Princip, Nedeljko
Čabrinović, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Muhamed
Mehmedbašić, Danilo Ilić i drugi, organizirali su i izvršili atentat na
prestolonasljednika, pritom ubivši njega i njegovu suprugu Sofiju. Za ovaj događaj
Austro-Ugarska je okrivila Srbiju, a nedugo zatim objavila joj je i rat. Nakon toga
uslijedilo je uključivanje i objava rata od strane drugih europskih zemalja. Iskra
nastala izvršenim atentatom upalila je veliku vatru Prvoga svjetskog rata. U
historiografiji su događaj Sarajevskog atentata i umiješanost Srbije različito
prikazivani, a čin atentata nerijetko je opravdavan činom junaštva omladinske
organizacije Mlada Bosna koja se željela osloboditi tuđinske vlasti. Gavrilo Princip i
drugi atentatori za jedne su bili junaci, a za druge kriminalci čiji je čin oštro
osuđivan.

4
Gavrilo Princip i Mlada bosna

Tajna srpska teroristička organizacija Ujedinjenje ili Smrt, poznatija po imenu “Crna
ruka”, službeno je osnovana 10. juna 1910. godine u Beogradu. Nastala je na temeljima srpske
nacionalističke organizacije Narodna odbrana. “Crna ruka” se pored antiaustrijske propagande
unutar Srbije zalagala za sabotaže, špijunažu i politička ubojstva na teritoriji susjednih zemalja
pod austrijskom okupacijom. Grupa je okupljala mnoge vladine službenike i vojne oficire. Kada
se pojavila informacija o posjeti prijestolonasljednika Ferdinanda Sarajevu, organizacija je
propoznala trenutak za akciju. S ciljem da se izvrši atentat regrutovana su tri člana organizacije
“Mlada Bosna”: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež.

Mlada Bosna je bila tajna omladinska revolucionarna organizacija osnovana

u Sarajevu početkom 20. vijeka. Imala je za cilj da putem buna, ustanaka i oružanih atentata
zbaci kolonijalnu austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini. Najpoznatija akcija Mlade Bosne
bio je atentat na austrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu
suprugu Sofiju u Sarajevu, 28. juna 1914. godine. Ovisno od političkog stanovišta istoričara,
ovom pokretu se pripisuje ili oslobodilački ili teroristički karakter.

Ozbiljna znanstvena istraživanja nedvosmisleno pokazuju da "Mlada Bosna", koja je

nekako prohodala tek iza austro-ugarske aneksije 1908. godine, nije pokret "nacionalno-
revolucionarnih omladinaca". To je bila samo, kako kaže prof. Dr. Mustafa Imamovic, "grupa
nacionalističkih i šovinistickih srpskih omladinaca, poznatih pod eufermistickim imenom "Mlada
Bosna". Njena organizacija nije imala nikakvu formalnu strukturu niti hijerarhiju. Oslanjala se,
uglavnom na finansijsku i svaku drugu podršku srbijanske obavještajne službe". "U biti "Mlada
Bosna" nije ni bila nikakva organizacija nego jedan tanak književno-amaterski teroristički krug
mladih srpskih nacionalista". Na predvodnike srpske terorističke grupe poseban utisak ostavili
su ruski "socijalisti" - na prvom mjestu oni koji su pokazivali najviše ludosti, a najmanje
misaonog sistema - ruski anarhisti i eseri. Jedan od inspiratora i ideologa tzv "Mlade Bosne"
Vladimir Gačinović poručio je ruskim istomišljenicima:
"Mi smo ako hocete, vaša idejna kolonija. A kolonija
svgda zaostaje za metropolom".

Historijski gledano, najznačajnije ime koje se

povezuje sa organizacijom „Mlada Bosna“ je svakako
Gavrilo Princip.

BIOGRAFIJA: GAVRILO PRINCIP (1894-1918)

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u junu 1894.
godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je
jedno od devetero djece, od kojih je jedno umrlo u
djetinstvu. Njegovo zdravlje je od najranije dobi bilo

Slika 1. Gavrilo Princip

5
problematično i patio je od tuberkuloze. 
U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju.
U februaru 1912. godine, Gavrilo Princip je učestvovao na pretežno hrvatskim
studentskim i đačkim demonstracijama u Sarajevu, koje je organizirao bosanski Hrvat Luka
Jukić, protiv mađarskog nasilja u Hrvatskoj i protiv zakonitih akata bana Cuvaja. Prvog dana
demonstracija jedan đak, po imenu Salih Šahinagić, je teže ranjen. Među lakše povrijeđenima
od policijskog konjičkog napada na demonstrante prve večeri bio i Gavrilo Princip, čiju je odjeću
razderala policijska sablja.
Princip je nakon toga još ustrajnije apelirao da se drugi srpski učenici pridruže
demonstracijama. Navodno je prilikom organiziranja protestnih demonstracija đaka u Sarajevu
"Princip je išao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da
dođu na nove demonstracije." Idućeg dana su organizovane demonstracije u znak solidarnosti
sa teško ranjenim drugom, i opet je u prvim redovima stajao Gavrilo Princip.
Kao pripadnik napredne grupe, koja je na prvom mestu baštinila srpsko-hrvatsko
prijateljstvo, Princip je tom prilikom žestoko osuđivao grupu „radikala“ ili srpskih nacionalista, na
čelu sa Jašom Tomićem, što se nisu solidarisali sa hrvatskom braćom, već sa apsolutističkim
„mađarstvom“.
Gavrilo Princip je isključen iz šestog razreda gimnazije zbog veze s učeničkom
protuaustrijskom organizacijom.
U maju 1912. preselio se u Beograd gdje je nastavio školovanje i stupio u vezu s tajnom
organizacijom Crna ruka. Naredne dvije godine većinu svog vremena provodio je s drugim
nacionalistima u planiranju ujedinjenja BiH i Srbije.
Za vrijeme Prvog balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku kao dobrovoljac, ali je
odbijen. 
28.6. 1914. Godine
Gavrilo Princip je zajedno
sa drugim članovim
organizacije „Mlada
Bosna“ izvršio atentat na
austrougarskog
prestolonaslednika Franca
Ferdinanda i njegovu
suprugu.
Suđenje Gavrilu
Principu i ostalim
pripadnicima Mlade
Bosne, optuženim za
atentat na austrougarskog
nadvojvodu, počelo je 12.
Slika 2. Zajednička grobnica atentatora oktobra 1914.

6
 Svi optuženi na Sarajevskom procesu su osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem
zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt tako da su osuđeni
na 20 godina zatvora.
Gavrilo Princip
preminuo je 28. aprila 1918.
godine (u 24. godini života) od
tuberkuloze u zatvoru tvrđave
Terezin u Češkoj. 
Tri godine kasnije,
tačnije 1921. godine njegovo
tijelo preneseno je u Sarajevo i
pokopano u zajedničku
grobnicu atentatora Mlade
Bosne.
Za vrijeme rojalističke
Jugoslavije na mjestu atentata
Slika 3. Natpis na zejedničkoj grobnici postavljena je spomen ploča koja
je uspostavom Nezavisne
Države Hrvatske i dolaskom
njemačke okupacijske sile
maknuta.
Utemeljenjem socijalističke
Jugoslavije ploča je vraćena i
postavljene su stope na mjestu
odakle je pucao u
prijestolonasljednika. Osnutkom
samostalne Bosne i Hercegovine,
stope su uklonjene, a obnovom
fasade muzeja na čijem je zidu
bila ploča, ploča je premještena
niže, naglasivši tako novi stav
Bosne i Hercegovine prema
atentatoru.

Slika 4. Spomen ploča i stope Gavrila Principa

na mjstu s kojeg je izvršen atentat

7
 Sarajevski atentat

Kada je objavljeno da će
nadvojvoda Franz Ferdinand
naslijediti prijestolje Austro-
Ugarske, te da će posjetiti
Sarajevo u junu 1914.godine.,
Dragutin Dimitrijevic, šef
obaviještajne službe u srpskoj
vojsci i vođa Crne ruke, poslao je
tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka
Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u
Sarajevo da izvrše atentat.
Svakom je dao pištolj, dvije bombe
i malu količinu cijanida.
Naime, bilo im je je
naređeno da izvrše samoubojstvo
nakon što nadvojvoda bude ubijen,

jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da niko ne preživi kako bi time eleminirao
svaku mogućnost da priznaju da je ubistvo organizovano.

8
 avrilo Princip i Trifko Grabez su patili od tuberkuloze i bili su svjesni kako neće još dugo
poživjeti, te su stoga bili voljni dati svoj život za svoj politički cilj - nezavisnost Bosne i
Hercegovine od Austro-Ugarske.
Po dolasku u Sarajevo pridruzili su se ostalim sudionicima zajvere: Muhamedu
Mehmedbašiću, Danilu Iliću, Vasi Ćubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku
Ćubriloviću. 
Prijestolonasljednik je sa svojom suprugom u Sarajevo stigao u četvrtak, 25. juna.
“Sarajevski list” objavljuje naslovnicu na kojoj piše
“Dobro nam došao”.
Ferdinand i Sofija spavali su u hotelu Bosna na
Ilidži. Slijedeći dan Ferdinand je izvršio smotru 15. i 16.
armijskog korpusa koji su činili jezgro 6. Armije
okupljajući Bosance, Dalmatince i Ličane.
Navečer, 27. juna u hotelu organizirana je gala večera gdje su uz razne delicije servirani
i domaći specijaliteti poput pastrmke iz rijeke Bosne,  šerbe i Žilavka firme Jelačić iz Mostara.
Navodno je uz večeru Ferdinand rekao: ”Ovdje je kao u grobu”.

U nedjelju, 28. juna nakon što su prisutvovali misi upućuju se vozom ka željezničkoj
stanici, odnosno kasarni u neposrednoj blizini. General Oskar Potiorek, guverner provincije
Bosne i Hercegovine čekao ih je na stanici kako bi ih odveo na primanje u Gradsku viječnicu.
Tu sjedaju u auto i u koloni kreću ka sarajevskoj Vijećnici. Jutro je bilo sunčano i toplo. Kratko
su zastali pored novoizgrađene Pošte, a potom je kolona nastavila put niz današnju ulicu Obala
Kulina bana.

U prvom automobilu sjedili su

gradonačelnik Sarajeva Fehim ef. Ćurčić
i šef policije Gerde. Okolne kuće bile su
ukrašene zastavama i cvijećem. Uz put
kojim je prolazila kolona auta stajalo je
dosta svijeta. 

Franjo Ferdinand i Sofija von

Chotkovato bili su u drugom automobilu
s Oskarom Potiorekom i grofom von
Harrachom. Krov automobila bio je
spušten kako bi okupljena gomila imala
što bolji pogled na ugledne goste.
Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je
duž rute kojom će proći Franjo
Ferdinand. Svakome od njih bilo je
zapovijeđeno da ubije Franju
Ferdinanda kada dođe do mjesta gdje
se nalaze.

9
 Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro- ugarske
banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije je na suđenju izjavio kako je ispred njega stajao
policajac, te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što ispali hitac.
Naredni atentator je bio Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 bacio je bombu na
nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač koji je vidio kako nešto leti prema vozilu ubrzao je te je
bomba eksplodirala ispod točkova narednog automobila.
Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u autobomilu iza vojvodinog -
Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapenli bombe pogodili su i desetak posmatrača. 
Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao cijanid i skočio u rijeku Miljacku.
Međutim četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga
uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u policijsku stanicu. Vozač Franje Ferdinanda - Franz
Urban, nakon pokušaja atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih zavjerenika tako da oni i
nisu pokušavali napasti nadvojvodu.
Atentator Gavrilo Princip je napustio Obalu i zaputio se niz Ulicu Franje Josipa. U radnji
Morisa Šilera je kupio sendvič i susreo se sa poznanikom, malo proćaskao i zatim se vratio
nazad. I on je kao i ostali atentatori niz ulicu, čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta.
Nakon zvaničnog primanja u Gradskoj viječnici nadvojvoda se interesovao za osobe
ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se još nalaze u bolnici inzistirao je da ih posjeti.
Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey je rekao nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali
je Oskar Potiorek (koji je bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para) odgovorio: „Zar vi
mislite da je Sarajevo puno atentatora?“ Ipak Potiorek je predložio da nadvojvotkinja Sofija
ostane u Gradskoj viječnici.
Međutim kada joj je barun Morsey to rekao ona se usprotivila: „Sve dok se danas
nadvojvoda pojavljuje u javnosti i ja ću biti s njim.“ 

Kako bi bio što sigurniji

da će nadvojvoda stići do
bolnice Potiorek je odlučio
zaobići gradsko srediste, ali je
to zaboravio reći vozaču koji je
u ulici Franje Josipa skrenuo
desno.
U to vrijeme na uglu je
stajao Gavrilo Princip. Potiorek
je tada shvatio da vozač ide
krivim putem. Vozač je zakočio
i krenuo unazad. Kako je to
radio sporo, Princip je imao
vremena izvući pišolj i ispaliti
nekoliko hitaca.

10
 Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Principov metak je
presjekao vratnu žilu nadvojvode, ali je on prije nego što ce izgubiti svijest uspio povikati:
„Sofija, draga moja! Sofija,
draga moja! Nemoj umrijeti!
Preživi zbog naše djece!“
Vozač ih je odvezao u Konak, guvernerovu rezidenciju, ali iako su oboje bili živi kada su
stigli do Konaka ubrzo su podlegli ranama. 
Nakon sto je izvršio svoj cilj, Princip je uperio pištolj u sebe, ali je čovjek koji je primijetio šta je
Princip učinio uhvatio njegovu desnu ruku i spriječio ga da se ubije.
Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhapsila Principa. Nakon saslušanja Principa i
Čabrinovića, oni su odali svoje drugove u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića koji je
uspio pobjeci u Srbiju, uhvaćeni i osuđeni za ubistvo i izdaju.

11
 Suđenje „Mladoj Bosni“

Tri mejseca nakon

atentata, 12. oktobra 1914.
počelo je suđenje
mladobosancima pred
sarajevskim Okružnim sudom.
U dvorani Vojnogarnizonskog
suda tužilac Franjo Svara
optužio je 24 osobe za
veleizdaju, tvrdeći da su na silu
htjeli da otcejpe BiH od
Austrougarske i pripoje je
Kraljevini Srbiji. Krivi su, rekao
je on u prvom obraćanju, i za
ubistvo prestolonaslednika iz
zasjede.

SASLUŠANJE GAVRILA
PRINCIPA
(13. oktobra 1914)

(Kurinaldi – advokat optužbe,

Feldbauer – advokat Gavrila
Principa)

Kurinaldi: Smatrate li se krivim?
Princip: Nisam zločinac, jer sam uklonio onoga koji je činio zlo. Mislio sam dobro.
Kurinaldi: Što ste nju usmrtili (misli se vojvotkinju Hohenberg)?
Princip: Nju nijesam htio, nehotice sam je ubio.
Kurinaldi: Ne smatrate li se krivim?
Princip: Ne.
Kurinaldi: Kojeg ste političkog mišljenja?
Princip: Ja sam nacionalista Jugosloven. Moja je težnja ujediniti sve Jugoslovene u kojoj bilo
državnoj formi i osloboditi se od Austrije.
Kurinaldi: Kako ste to mislili oživotvoriti?
Princip: Terorom.
Kurinaldi: Što to znači?
Princip: To znači uopće ubijati, ukloniti one koji smetaju ujedinjenju i koji čine zlo. Glavni motiv
koji me je potakao na to djelo bila je osveta za sve muke koje podnosi moj narod pod Austrijom.
Kurinaldi: Kakvo je mišljenje vladalo u tom krugu o Austriji?

12
Princip: Bilo je mišljenje da je Austrija zlo za naš narod, kao što faktički jest, da je treba uništiti.
Kurinaldi: Da li je postojalo u tom krugu mišljenje da bi Bosnu trebalo pripojiti Srbiji?
Princip: Uopće vladalo je mišljenje da bi trebalo da se svi Jugosloveni ujedine, a Srbija kao
slobodna jugoslovenska zemlja imala je moralnu dužnost da pomogne – da bude
Jugoslovenima ono što je bio Pijemont Italiji.
Kurinaldi: Kažite onda kad ste prvi put saznali da će doći u Sarajevo prestolonasljednik?
Princip: Već u mjesecu martu čitao sam o tom u novinama.
Kurinaldi: Jeste li tada došli na misao da izvedete atentat?
Princip: Jesam.
Kurinaldi: Koje godine ste došli u Beograd?
Princip: 1912. u maju.
Kurinaldi: Jeste li položili odmah ispit?
Princip: Nisam te godine nikako polagao.
Kurinaldi: Jeste li te godine otišli u komite?
Princip: Kad je bio Balkanski rat, onda sam otišao.
Kurinaldi: Kod koga?
Princip: Kod Narodne odbrane.
Kurinaldi: Ko je taj? Kod koje ste osobe išli?
Princip: Bio je neki sekretar, ne sjećam se, koji je upisivao?
Kurinaldi: Je li Vas on primio?
Princip: Primio me je pokojni major Milan Vasić. Onda sam otišao u Prokuplje blizu granice i tu
sam se neko vrijeme vježbao u oružju. Kad su opredeljivali one koji će ići preko granice, ja sam
se razbolio i mene su škartirali.
Kurinaldi: Onda ste se vratili u Beograd? Kako ste živjeli?
Princip: Slao mi je otac i brat.
Kurinaldi: Je li znao vaš otac da ćete u komite?
Princip: Ja sam bio samo neko vrijeme u komitama.
Kurinaldi: Poznajete li Tankosića i Ciganovića?
Princip: Poznajem.
Kurinaldi: Je li vam poznato da su obojica slobodni zidari?
Princip: Jednom je Ciganović u kavani Moruna, kada se je razgovaralo o atentatu, kazao da su
slobodni zidari te i te godine osudili Franju Ferdinanda na smrt.
Kurinaldi: Ali to je bilo poslije kako ste se odlučili na atentat.
Princip: Jest.
Kurinaldi: Ova okolnost nije uplivisala na vašu odluku?
Princip: Nije. Sam Ciganović je govorio da je slobodni zidar i čudim se da Čabrinoviću nije o
tome ništa poznato. Ja na to nijesam obraćao pažnje i nabacio sam da bi se on razgovarao s
nekim čovjekom od koga bi mogli dobiti sredstva.
Kurinaldi: Vi nijeste slobodni zidar ili jeste?
Princip: Nijesam slobodni zidar.
Kurinaldi: Znate li da je Čabrinović slobodni zidar?
Princip: Govorio je da će stupiti u tu ložu, ali ne znam da li je stupio.
Kurinaldi: Kako se zvala ta loža?
Princip: Loža slobodnih zidara.

13
Kurinaldi: Nema li posebnog imena?
Princip: Ne znam.
Kurinaldi: Od odlučne je važnosti da ova okolnost o slobodnim zidarima nije uplivisala na vašu
odluku.
Feldbauer: Šta vas je potaklo na to, da četiri dana iza atentata kažete sucu istražitelju da
hoćete vidjeti Grabeža i Čabrinovića?
Princip: Ja nijesam htio ništa odati, ali, pošto sam vidio da nevini stradaju i mnogi drugovi koji
su se sa mnom slučajno družili, htio sam da seljaci ostanu sakriveni. Zato sam htio da se
sastanem sa Grabežom i Čabrinovićem.
Feldbauer: Koliko ima godina Ciganović?
Princip: Dvadeset osam.
Feldbauer: Koje ste se godine Vi rodili?
Princip: 13. jula 1894.
Kurinaldi: O tome će se govoriti kada bude proveden dokazni postupak o tome.
Feldbauer: Vi ste u zapisniku rekli da ste opazili da Ciganoviću u tom poduzeću pomaže Vojin
Tankosić. Po čemu ste to opazili?
Princip: Jer je on prijateljevao sa Vojom Tankosićem; govorio je da je slobodan zidar, pa sam
razumio da su intimni.
Feldbauer: Čabrinović priznaje da su na vas druge osobe uplivisale.
Princip: Na mene niko nije uplivisao.

ZAVRŠNA RIJEČI JAVNOG TUŽIOCA U OVOM PROCESU

„Što se tiče Gavrila Principa on je sam kazao: „Ja sam revolucionar, ja mrzim Austriju i
bio bih najsretniji kad bi ona propala“. On je zaista izvršio svoj čin u namjeri da naškodi
Austriji… Gavrilo Princip bio je zadojen jugoslavenskim idejama. On ih je otvoreno iznosio. On
nije od ubojstva nadvojvode pravio lično pitanje, već je htio naškoditi Austriji!

Među atentatorima ima svoje mjesto i Cvjetko Popović. Gospodo, mi ne bismo

vjerovali, da nismo čuli na vlastite uši da su se stvari ovako odvijale: Vaso Čubrilović išao je
prema Cvjetku Popoviću i rekao mu bez okolišanja: „Hoćeš li učestvovati u atentatu? A ovaj mu
je jednostavno odgovorio: „Naravno da hoću!“ On pristaje i on uzima učešća u atentatu. Kakva
pokvarenost!

Tu vidimo do koje se mjere razvio neprijateljski duh, dokle je dopirao fanatizam tih ljudi.
Na jedan toliko ozbiljan prijedlog, ovaj samo odgovara: »Pristajem«, a da uopće nije primio
nikakva druga objašnjenja. Evo kakva je bila snaga te grozne propagande, koja je otrovala cijelu
našu omladinu. On doznaje da se spremaju ubiti jednog člana naše Preuzvišene carske
porodice, da će biti izvršen atentat na interese monarhije i on smjesta na to pristaje! On je
nacionalist i revolucionar! Nema objašnjenja za jedan takav čin, jer je sam izjavio kako je
revolucionar i da želi drugačiju političku zajednicu.
Zahtjevam da se proglase krivima i da se nad njima primijene kazne koje odgovaraju njihovim

14
djelima.
S ovim završavam.“

PRESUDA

Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Vasa Čubrilović i Cvjetko

Popović osuđuju se zbog velizdaje i pripremljenog iz zasjede ubojstva.
Danilo Ilić za veleizdaju i za ubojstvo iz zasjede.
Veljko Čubrinović, Milko Jovanović, Neđo Karović i Lazar Đukić za veleizdaju i suučesništvo u
ubojstvu iz zasjede. Jakov Milović i Milan Kerović za zločon veleizdaje.
Ivo Kranječeveć za suučesništvo u ubojstvu iz zasjede.
Cvitan Stjepanović, Branko Zagorac i Marko Perin za suučesništvo u veleizdaji.

Veljko Čubrinović, Miško Jovanović i Danilo Ilić bili su obješeni 3 februara 1915.
Kazna je Neđi Karoviću kasnije izmijenjena na 20 godina robije, a kazna Jakova Milovića na
doživotnu robiju. Marko Perin umro je malo poslije osude. Čabrinović, Grabež, Proincip i Milan
Kerović i još četiri osuđenika umrli su u zatvoru u Teresienstadtu i Möllersdorfu. Oslobođenje su
dočekala samo četvorica: Cvjetko Popović, Vasa Čubrilović, Ivo Kranjčević i Cvijan Stjepanović.

NOVINSKI ČLANCI O SUĐENJU

Članak iz Politike

Krvav sarajevski događaj načinio je u Beogradu dubok utisak u svim slojevima društva .
Taj utisak utoliko je dublji, što svi mi iz iskustva znamo da će kao odgovor na ovo krvavo djelo,
doći čitav niz nezgoda za naš narod u Austro-Ugarskoj Monarhiji.(...) (...) Po svom starom
običaju, bečka štampa udarit će sad opet optužbe protiv srbijanskog naroda i Srbije.
Srbijanski narod bit će kriv zato što su atentatori Čabrinović i Princip Srbi po narodnosti.
Srbija će biti kriva zato što je jedan od tih atentatora, kako telegrami iz Sarajeva javljaju,
izjavio na saslušanju da je ranije bio u Beogradu. A i jedna i druga optužba apsurdna je.
Niti sav narod može biti odgovoran za djelo jednog ili dvojice pojedinaca, niti Srbija može

15
biti odgovorna za djela nekog čovjeka, zato
što je on živio u Srbiji. (...SUĐENJE U
SARAJEVU

Otpočeo je proces Principu,

Čabrinoviću i drugovima zbog ubojstva
Franje Ferdinanda i
njegove žene. Državni tužitelj sarajevskog
suda optužuje Principa i još dvadeset dvojicu
njegovih drugova za veleizdaju, dva ubojstva
s predumišljajem. Pored njih druga trojica
optuženi su za suučesništvo u prikrivanju
oružja koje je nabavljeno da bi se njime
izvršili
atentati.
U optužbi se izlaže postupak zavjere
pripremljene u Beogradu od članova
Narodne odbrane, i opisuje putovanje
zavjerenika i krijumčarenje oružja u Bosnu,
način na
koji su zavjerenici uspjeli pronaći suučesnike
u Sarajevu i druge pojedinosti oko atentata.
Izlažući motive atentata, koji je politički
događaj prvoga reda, optužba opisuje
iredentističko djelovanje velikosrbijanskih
krugova u Beogradu koji dopiru do samoga
dvora i sustavni rad protiv Austro-Ugarske i
Habsburške dinastije u Srbiji, Hrvatskoj i
Bosni, rad kojemu je jedini cilj da se Austro-
Ugarskoj Monarhiji otmu Hrvatska,
Dalmacija,
Istra, Bosna, Hercegovina i provincije južne Ugarske, naseljene Srbima, i da se te zemlje
pripoje Srbiji. Urotnici Princip i Čabrinović priznali su, kako se tvrdi u jednom telegramu iz
Sarajeva, da su bili potaknuti mržnjom prema Monarhiji i velikosrbijanskim nacionalističkim
osjećajima koji teže ujedinjenju svih Jugoslavena, uništenju Austro-Ugarske i stvaranju
velikog srpskog carstva. Radi toga oni su isplanirali atentat na život nadvojvode Franza
Ferdinanda, plan koji su i ostvarili.

16