G. A.

Bürger

PUSTOLOVINE
BARUNA MÜNCHHAUSENA
Preveli i priredili:
Roman Ivanković
Željko Ivanković

ČUDNOVATA PUTOVANJA

ČUDNOVATA PUTOVANJA I PUSTOLOVINE

BARUNA MÜNCHHAUSENA

Prozori dvorca Bodenwerder bijahu prošarani mrazom. S krova su nadolje visjele

dugačke ledenice, a iz dimnjaka se dizala krasna dimna zastava. Širio se miris gorućeg
drveta. Dočekivao je goste, koje su u dvorcu očekivali, i ušao je u nos svakom tko se
izmigoljio iz svoga krznenog prekrivača, sišao iz saonica i uspeo se uz stube; primijetili su
ga i orošeni konji, koje su konjušari ispregnuli i odveli u staju, gdje ovi zaroviše svoje
gubice u pune jasle.
U međuvremenu su se hrastova vrata odavno zatvorila za onima koji su ušli, već
okačili šubare i kožuhe na vješalice od kovanog željeza, a i barun1 Münchhausen je već bio
tu da pridošlima na najljubazniji način iskaže dobrodošlicu. Münchhausen više nije bio
mladić, to se mora reći, premda nitko nije znao, je li njegova kosa pod bijelo napudranom
perikom još uvijek plava ili je u međuvremenu posijedjela. Išao je malo pognut, tek
neznatno, premda je unatoč tomu, kao u najboljim godinama svoga života, još uvijek sve
nadvisivao. Münchhausen je svakoga pogledao svojim živahnim očima, kojima ništa nije
promicalo. Poput lovačkog psa je njušio svojim kukastim nosem i rastezao svoj plavobradi
podbradak, smješkajući se. Ostao je isti onaj Münchhausen, bez obzira na godine.
U prostranome trijemu svoje kuće, u koji je i pozvao svoje goste, gorjela je u kaminu
jaka vatra od bukova drveta, a sam ju je domaćin nadzirao i održavao. U polukrugu pred
kaminom pripremljeni za goste nalazili su se udobni stolci. Uz to je Hannes,

1
Münchhausenov vjerni sluga, svakom pridošlom za zagrijavanje u tili čas iz vrča nalio čašu
punča.2
I tako su se u predvečerje ovog lijepog zimskog dana pred kapijom dvorca zaustavljale
saonice i saonice, a od stolaca je na trijemu samo još jedan ostao slobodan. Münchhausenov
je pogled zastao više nego jednom na tom crvenom plišanom stolcu s ponešto usjednutom
sjedalicom. Gostima također nije moglo promaći da je, osluškujući, glavu neprestance
zabacivao prema vratima ili, bolje rečeno, prema dvama krznima bijelih medvjeda, koja su
visjela pred vratima i tako djelotvornije zaustavljala hladnoću.
Da s tim osluškivanjem i čekanjem ne bi bio neugodan, okrenu se barun uzvanicima i
poče: "Dragi prijatelji, susjedi, drugovi iz lova, kako vidite, mjesto mojeg prijatelja Antona
Antonoviča Ahmatova još je uvijek prazno. To mi još uvijek ne daje razloga za zabrinutost,
a i večera, na koju sam vas pozvao, još nije pripravljena. Stoga predlažem da si prekratimo
vrijeme, tako što ću vam ispripovjediti jedan doživljaj, koji mi se zbio prije nekoliko...", –
Münchhausen zastade, "dragi moji gosti, neću biti tašt – prije mnogo godina." Tad mahnu i
doviknu Hannesu: "Najprije nam napuni još jednom čaše."
Prođe potom Hannes redom s velikim kositrenim vrčem i zakratko trijemom prođe
miris crvenoga vina, cimta i klinčića i diže se uvis, k losu, čija je glava visila na zidu ponad
kamina i kao da se sa svojim velikim rogovima naklonila tom skupu gospode.

PUT U RUSIJU

"Kao što svi vi, dragi prijatelji, znate", počeo je Munnchausen, "na svoje sam
putovanje u Rusiju krenuo usred zime. To sam doba promišljeno odabrao, budući su mraz i
snijeg još uvijek bili dobri graditelji puteva, a od drugih sam putnika čuo u kakvom su
bijednom stanju bili putevi koji su vodili od sjeverne Njemačke preko Kurlandije i
Livlandije u Rusiju. Budući sam zdravstveno bio u najboljem stanju, a i moj konj također,
odlučio sam se za jahanje, jer mi je poštanski kočijaš, koji zbog obične žeđi ne može
mimoići nijednu krčmu, oduvijek bio nepodnošljiv.
I tako sam po dobrom vremenu jahao nekoliko dana od jutra pa dok se ne bi smrklo i
uvijek nalazio konačište u kojem bih spavao i mogao se okrijepiti. Ali jednoga dana, mogao
je to biti četvrti ili peti dan mojega putovanja, odjednom ne mogah više naći staze ni
bogaze, a tama se već mnogo ranije bila spustila. Nadaleko i naširoko ne mogah naći ni
sela, ni kuće niti kolibe, a mome konju i meni prijeko je trebalo nekoliko sati počinka.
Trenutak kasnije ugledah kako iz snijega viri nešto kao vršak nekog drveta.
Odlučno sam sjahao i čvrsto svezao konja za nj. Potom iz bisaga uzeh oba svoja
pištolja pa ih stavih, jedan pod desno, drugi pod lijevo pazuho, legoh nedaleko od konja u
snijeg i smjesta zaspah.

2
 Spavao sam tako čvrsto, tako dobro i tako dugo, da sam se probudio tek kad je već bio
bijeli dan. Otrah si sanju s lica i uspravih se. Na moje preveliko zaprepaštenje ustvrdih da se
nalazim na groblju i to upravo između dviju humki. A gdje li mi se djenuo konj?
Nigdje ga nisam mogao naći. Nenadano začuh iznad sebe njištanje, iznad sebe, rekoh.
Kad podigoh glavu, vidjeh ga gdje visi o vjetrokazu na vrhu zvonika. Jadna je životinja
gore visoko bila čvrsto svezana. Razmislih na trenutak, a onda mi sinu pred očima kako se
to dogodilo: Selo, čiji je bio zvonik, bijaše sinoć zajedno s crkvom posve zameteno
snijegom. Sa svojim konjem bijah dakle tako daleko odjahao, dok ne vidjeh vršak drveta,
koji se sada pokazao kao vrh zvonika. Tijekom noći je jako ojužilo, snijeg se bio otopio i
mene polagano spustio na zemlju.
I s mojim bi se konjem desilo isto, da nije bio čvrsto privezan. – Kako se ponovno
domoći svoga konja? Od ljudi, koji su se u međuvremenu našli na groblju, nisam mogao
očekivati nikakvu pomoć. Oni stajahu unezvjerenih lica i razjapljenih usta i očiju. Nisam
imao ništa drugo izuzev svoja dva pištolja pod pazusima.
Pištolji! Slutite da sam ih bio uzeo iz svojih bisaga. Brzo odlučih, uzeh jedan, naciljah
konjski ular i okinuh. Konj smjesta pade sa zvonika i srećom dočeka se na svoja četiri
kopita. Opet smo bili skupa i mogli smo nastaviti svoje putovanje.
Ovoga dana, a također i narednih, moje je putovanje lijepo napredovalo i Rusije se
domogoh bez novih nezgoda. Doskora primijetih da u toj zemlji nije navada na veće
udaljenosti zimi putovati jašući. A pošto sam se ja uvijek prilagođavao navikama i
običajima zemlje u kojoj bih se u tom trenutku nalazio, kupio sam si trkaće saonice,
prilično udobne i nevelike, kakve i priliče za vuču jednoga konja. Moram priznati da se i na
ovaj način također dobro putovalo.
Da li se pustolovina koju ću sada ispripovjediti odigrala u Letoniji ili tlu Njemačke,
više ne znam. Stoga vas molim da mi ne uzmete za zlo ovu netočnost što je kanim iznijeti, i
to miljama daleko od Petrograda.
Kako si možete misliti, zima je odavna opet čvrsto stisla. Saonice su mjestimice letjele
ne po snijegu nego po moćnom ledenom pokrivaču, te sam svoga konja morao uzicom
čvrsto upregnuti. Oluja je navaljivala čas sprijeda čas straga, i ja bijah sretan kad se
domogosmo neke šume, koja je obećavala zaštitu pred olujom. Ovaj je račun bio dobar, i
bilo bi upravo ugodno putovati da me nije počeo progoniti jedan ogromni vuk. Taj je vuk
bio tako velik da je takve veličine čak i u Rusiji bila rijetkost naći. A njegova je pak glad,
kako se kasnije pokazalo, bila po svemu jedinstvena. On nije skakao, on je upravo letio za
saonicama, i koliko god da sam kandžijao svoga konja, udaljenost između mene i vuka
bivala je sve kraća i kraća.
Više i ne znam što mi je proletjele kroz glavu, kad je prvi put skočio na saonice. Vidio
sam njegove zelene oči, zube njegovih strašnih ralja, dabome, osjetio sam čak i njegov dah
na licu...
Premda me vuk ovoga puta nije bio dograbio, znao sam da bi to mogao napraviti
sljedećim skokom. Tako da sam uradio ono što bi svaki od vas na mojem mjestu učinio:

3
Skliznuo sam sa sjedišta i legao u saonicama što sam niže mogao – sve drugo morao sam
prepustiti svome konju.
Ono što sam htio, ali se nisam usudio nadati – i dogodilo se. Vuk više nije mario za
mene, sad je napao moga konja. Njegova je glad pokrenula u njemu takav bijes i
proždrljivost da je jadnoj životinji odjednom otrgnuo cijelu stražnjicu. Od bola i straha
životinja je potrčala još brže. To sam itekako dobro zamijetio. Oprezno sam izdigao glavu
preko ruba saonica, ne bih li vidio što se dogodilo, i na svoj veliki užas primijetio da je vuk
konja gotovo posve iznutra izjeo. Glad mu je pomutila razum, jer je žderao i uvlačio se u
konja sve dublje i dublje.
U tom mi trenutku u glavi bljesnu spasonosna misao. Kako su još jedino vukov but i
rep stršili iz moga konja, dograbih bič i udarih po njima koliko sam više mogao. Takav,
potpuno neočekivani napad, iznenadio je vuka tako da se u tijesnoj konjskoj utrobi više nije
mogao braniti. Što je, dakle, učinio? Svom se silom tiskao naprijed. Premda je bilo
očekivano, ono što je nakon toga bilo, bilo je posve sablasno. Lešina moga konja pala je na
tlo, a umjesto njega u konjskom se hamu našao vuk.
Za to sam se vrijeme opet sasvim uspravio u saonicama i nije mi na um padalo
ispustiti bič iz ruke. Dapače. Stajao sam i udarao ga koliko sam više mogao i tako sam u
punom galopu zdrav i čitav stigao u Petrograd. A time nismo bili samo vuk i ja začuđeni,
nego i svi Petrograđani, od kojih su mnogi svikli na neobičnosti."
Kad je Münchhausen okončao priču, oko njega su sjedili bučno zadovoljni i
nasmiješeni gosti. Ustao je i pošao s pomalo ukočenim nogama prema kaminu, stavio dvije
valjane bukove cjepanice na žeravicu, poslao Hannesa – bespotrebno – pred vrata, s tim da
ovaj provjeri ima li posljednjih saonica, a sam je sve još jednom obišao s vrčom punča,
ponovo sjeo i rekao: "Ako vam je, dragi prijatelji, po volji imamo vremena za još jednu
pustolovinu."

ČUDNOVATI GENERAL

"Kao što svi znate, u Rusiju sam išao služiti u Carskoj vojsci. Moje se stupanje u
vojsku, međutim, odužilo više nego sam očekivao. Ostalo mi je tako nekoliko mjeseci
vremena da provedem svoj život na najugodniji način i da, kako si lako možete misliti,
potrošim novac. Nisam se mogao žaliti na nedostatak poziva i mnogu sam noć proveo u igri
i piću, što mi nipošto nije bilo mrsko.
Hladnoća ruske zime i narodni običaji učinili su da je pijenje u Rusiji mnogo više
cijenjeno nego u nas. Bio sam s ljudima koji su pravi umjetnici u pijančenju. Ipak, sve je
njih zasjenio neki sjedobradi general, koji je počesto blagovao za našim stolom. O njemu ću
vam pripovijedati.
Ovaj je stari gospodin naročito vrijedan spomena, jer je u jednome boju s Turcima bio

4
izgubio gornju polovinu lubanje. Stoga za stolom nikad nije skidao šešir s glave, te bi se,
čim bi se netko nepoznat našao za stolom, osjećao dužnim to objasniti.
Kada sam dakle prvi put sjeo preko puta njega, palo mi je u oči, koju je količinu rakije
tijekom objeda ulio u sebe. Mora da je to bilo nekoliko boca. Ipak, ne dovoljno. Za kraj je
naiskap popio, kao drugi bocu mineralne vode, cijelu bocu araka.3 Ali to ni slučajno ne bi
bio vrhunac, popio bi on i dvije ili tri boce araka, ako bi se možda netko okladio. Međutim,
nikada ovog starog gospodina nisam vidio niti najmanje pijana. Mogao je piti koliko god je
želio, ostajao je uvijek potpuno trijezan. To je, istina, teško shvatljivo, ali ja sam to toliko
mnogo puta vidio svojim vlastitim očima. Dugo sam razmišljao kako bi se razjasnilo tako
nešto nepredočivo, ali mi nije pošlo za rukom. Napokon mi je, kao i tako često u mom
životu, pomogao slučaj. Promatrao sam neprestance kako general s vremena na vrijeme
malo podiže svoj šešir, ali pri tom nisam mislio ni na šta drugo, nego da mu je vruće po
čelu. Ali sam jednom pobliže pogledao i primijetio da mu je za šešir pričvršćena srebrna
ploča, koja mora da mu je nadomještala dio lubanje koji mu je nedostajao. K tomu, nije mi
promaklo kako se ispod šešira i srebrne ploče iz njegove lubanje uvis diže oblak pare. U
sljedećem trenutku bi mi jasno zašto je stari general svejednako ostajao trijezan. Rekao sam
to još nekolicini starih prijatelja i bijah pripravan dokazati svoju tvrdnju.
Kad je general te večeri već bio prispio do svoje boce araka, ja sam se sa svojom
lulom, kao slučajno, smjestio iza njega. Prema mome računu svakog je trena morao
ponovno skinuti svoj šešir, te stoga uzeh luč u ruku i gurnuh je u vatru kamina.
Baš se ponovno okrenuh prema generalu, kad se dogodilo ono na što sam čekao:
Digao je šešir sa srebrnom pločom uvis i usuprot plamenu pustio da izađe para. U istom je
trenu cijelo društvo za stolom vidjelo jedan nov i lijep prizor: Oblak oko glave staroga
generala zapalio se plavim plamenom i obavio ga predivnom aureolom4, tako divnom,
kakvu nitko dotada ni na ma kojoj svetačkoj slici nije vidio.
Zaprepaštenje je za stolom bilo veliko. Namah svi zanijemiše, a general se, ništa drugo
i nije bilo za očekivati, tome silno začudi. Na njegovo pitanje što je trebala značiti ta tišina,
nitko ne htjede odgovoriti. Ja mu pak nalih čista vina, a on se zbog moga pokusa ne rasrdi,
čak naprotiv. Štoviše, dopustio mi je ponoviti pokus i bio je spreman, kad se već moralo,
prije toga popiti još jednu bocu araka, tako da se ja ne brukam. 'Bratac', reče on, 'kad si mi
kadar dati tako uzvišen izgled, neću se valjda protiviti da ti u tomu malo pomognem.'
Pokus smo general i ja te noći ponovili najmanje tuce puta, a to mi nije priskrbilo
samo njegovo prijateljstvo, već i toliko toga drugog."

Münchhausenovi su prijatelji i gosti kimali glavama. Vjerovali su mu na riječ, a ne

jedan je prošao rukom preko kose, kao da provjerava da li mu je vlastita glava još
neozlijeđena. Barun je to opazio, nasmijao se malo i započeo s novom avanturom.

5
 LOV NA PATKE

"Bio sam gost u dvorcima u okolici Petrograda i mogao sam se uputiti u lov, kad, gdje
i kako sam htio, a to mi je, kako znate, dragi prijatelji, bilo uvijek iznimno važno.
U lovu jednoga dana dospjeh na neko jezero na kome se igralo nekoliko tuceta pataka.
Nažalost plivale su raštrkane, daleko jedna od druge, tako da sam jednim hicem mogao
ubiti tek jednu jedinu patku. S dovoljno patrona u džepu to i ne bi bila prevelika nesreća.
Ali u kremenjači sam imao još samo jedan, posljednji naboj, a najradije sam ih htio imati
sve.
Kako to učiniti, dobar savjet bi zlata vrijedio. Tada mi iznenada na um pade komadić
slanine u mojoj lovačkoj torbi. Bio je to jedini preostali komad od moga doručka. Taj
komadić slanine pričvrstih, dakle, na dugačak pseći povodac, koji, k tomu, još brzo odsukah
te ga na taj način četverostruko produžih. Potom se sakrih u trsku na obali i bacih slasni
zalogaj slanine u vodu. Nedugo potom vidjeh kako prva patka dopliva i naglo ga proguta.
Doskora joj, neprobavljen, izleti na drugi kraj. Prvu je patku slijedila druga, treća, četvrta. I
svaka bi od njih progutala skliski zalogaj. Četvrtu je patku slijedila peta, šesta i tako dalje,
dok se sve patke koje su doplivale na jezero nisu pozabavile slaninom. Veoma razdragano
sve sam to promatrao iz svog rogoznog skrovišta, jer se rasukani povodac, na kojemu je
nalazio komad slanine, nije potrgao, a patke se na nj nizahu kao biseri na nisku. Kad se i
posljednja na ovaj način uhvatila, ja ih sve povukoh na kopno, ovih se uzicom pet-šest puta
oko vrata i struka i zaputih se doma.
Dragi prijatelji, ne možete niti zamisliti kako je teško nositi toliki broj pataka. Gotovo
mi bi žao što sam ih toliko bio nahvatao. Gotovo neočekivano stiže mi pomoć, i to od samih
pataka. Sve su još, možete si to zamisliti, bile žive. Tek što su se oporavile od prvog užasa
počeše sve strašno udarati krilima. Dignuvši se najzad u zrak, povukle su i mene, ma kako
sam se tomu pokušavao oprijeti.
Neki bi se lovac tu teško snašao, mene pak mašta nije iznevjerila. Lakše je to sad
slušati, nego je bilo učiniti. Patke, naime, ni u kojem slučaju nisu vidjele svoju ulogu u
tome da me odnesu kući. Na pameti im nije bilo ništa drugo doli kako se vratiti do svog
jezerca. Nakon što sam nekoliko puta vješto zaveslao i izmanevrirao, ugledah svoj konak
pod sobom. Od tog je trenutka jedino važno bilo donekle se sretno prizemljiti. Da bih to
postigao, zakrenuh patkama, jednoj za drugom, vratove. Dakle, spustih se posve lagano, i to
baš kroz dimnjak svoje kuće, usred kuhinjskog ognjišta.
Bez brige, dragi gosti", reče Münchhausen, "vatra nije gorjela. Ali trebali ste vidjeti
preneraženo lice moga kuhara! Ipak, odmah se potom obradovao neočekivanom
obogaćenju svoga jelovnika."

Prije nego je nastavio, Münchhausen je za trenutak uživao u zbunjenim licima svojih

gostiju: "S toliko mnogo pataka zaista nije mogao računati." Gosti na trijemu tako su se
jako smijali da je Münchhausenov stari pas prepeličar teška srca odlučio napustiti mirisnu

6
kuhinju da bi vidio šta se to dešava kod njegova gospodara.

MÜNCHHAUSENOVI PSI

Münchhausen pozva psa k sebi, pogladi ga po glavi i zatiljku pa reče: "Pa, dragi
prijatelji, susjedi i drugovi iz lova, što se pasa tiče, za vremena provedena u Petrogradu iz
lova mogu navesti uistinu samo neobične primjere. O njima večeras doduše nisam htio ništa
pripovijedati. Ali pošto se moj stari, vjerni Treff udostojio posjetiti nas, a i jer me neobično
podsjeća na mog prvog prepeličara iz Rusije, ispripovjedit ću vam kratko o njemu.
Toga sam psa zatekao, kad sam se uselio u lovačku kuću jednog prijatelja, koja mi je
bila na raspolaganju koliko god sam to želio. Smjesta smo se svidjeli jedan drugom, pas i
ja, a već pri prvom lovačkom pohodu mogao sam se uvjeriti kakav dobar nos je imao taj pas
i kako je dobro bio odgojen.
Ali obje te vrline bijahu bačene u zasjenak pred njegovom strašću za lovom i trčanjem.
Ma kako smo dugo znali ostati vani, vazda sam imao dojam da je on mogao izdržati još
mnogo više. Osim toga, vrlo brzo mi je udarilo u oči da pokazuje znake lovačke groznice i
uvečer, kad bi se već odavno bilo smračilo. Dakle, molim vas gospodo, koji to ovdašnji
lovački pas radi? Kod nas svatko zna da je s mrakom kraj lovu.
Teško da sam se s ovim psom ondje mogao više zbližiti. Opazih kako svečeri uvijek
sjeda pred malu svjetiljku što je visjela sa zida. I ne samo to. Gledao bi ju čeznutljivo,
prišao bi joj mašući repom, udario bi u nju i tiho dahtao.
Kad je jedne noći stao čak uzdisati, postade mi bjelodano. Ovaj neumorni pas bijaše
naučen loviti i danju i noću, danju posve uobičajeno, kao i svaki drugi, noću pak s
fenjerom. Nisam dakle trebao uraditi ništa drugo nego mu svezati fenjer za rep, i mogli smo
krenuti. Kako znate, pseći je rep izvanredno pokretljiv. Njime je stoga osvjetljavao prostor
ne samo ispred nas, nego, u maniru svjetionika, na sve četiri strane. Iz ovih bismo noćnih
pohoda kući donosili mnogi lijep primjerak divljači."
Pas uz Münchhausenove noge glasno i jasno uzdahnu te gostima dade dvostruki povod
za njihovu razdraganost.
"S jednim sam drugim svojim psom", nastavi Münchhausen, "lovio nekog zeca. Moj
ga je pas uvijek dogonio meni, ali ga ja ipak nisam bio kadar pogoditi. S čarolijom ili nečim
tomu sličnim nitko mi ne bi smio prići, kao što znate, ali ovdje uistinu nisam znao što bih
dalje. Napokon, pas mi natjera zeca u blizinu, tako da mi je bio na puškometu. Zec se sruši i
osta ležati, i šta mislite, na što sam naišao? Zec nije imao samo četiri noge pod trbuhom,
kako spada, imao je i četiri noge na leđima. Kad bi se dva para donjih nogu umorila, bacio
bi se on, može se to usporediti s nekim spretnim plivačem, s trbuha na leđa, pa je sad već
odmoran, zec još brže potrčao na svoje četiri pričuvne noge.

7
 Nikad više u svom kasnijem životu nisam vidio nekog takvog zeca, a ni ovoga ne bih
bio dobio da moj pas nije bio tako savršen.
Od svih pasa koje sam posjedovao i s kojima sam lovio, ovoga u trčanju bijaše
nadmašio samo još jedan hrt. Toga sam hrta za lovačkog psa imao tek kratko vrijeme.
Trčao je naime tako brzo i tako dugo, da si je u potpunosti istrošio noge, do tik uz trbuh, te
sam ga stoga naposljetku mogao koristiti jedino još za gonjenje jazavaca. To sam, kako
možete misliti, naročito žalio."
Pas uz Münchhausenove noge ustade i ode natrag u kuhinju, više se puta kriomice
okrećući za svojim gospodarom. Gromko smijanje u krugu oko kamina nije prestajalo.

PUSTOLOVINA U LOVU NA DIVLJE SVINJE

"Dragi prijatelji", okrenu se barun Münchhausen svojim gostima, "dopustite mi da

malo promislim, prije nego nastavim s pripoviješću. Želio bih vas naime izvijestiti o
doživljajima iz lova, iz kojeg će se jedan odstrel pripremljen za objed kasnije naći za
stolom."
Nakon što se udobno zavalio u stolici te još jednoč oslušnuo vrata, najzad započe s
pripovijedanjem.
"Slučaj ili sreća", reče oprezno, "u lovu mnoge greške često okreću na dobro, to znate
svi vi koji lovite tako strastveno kao ja. Evo mi baš na um dođe primjer. Jednom u nekoj
dubokoj šumi spazih malog divljeg prasića i divlju krmaču kako kaskaju tik jedno iza
drugog. To dvoje su pripadali jedno drugom, što mi je smjesta bilo jasno, i mora da sam
imao povoljan vjetar, jer su mi takoreći presjekli put.
Kako znate, opalio sam čist hitac, ali sam promašio. Očekivao sam, naravno, da će
sljedećeg trenutka oboje umaći. Na moje zaprepaštenje bježao je samo prasić, koji bijaše
odmakao od stare krmače. Krmača je ostala stajati nepomična, kao da je bila prikovana za
tlo.
Možete si misliti kako me se taj slučaj dojmio, pa sam ga smjesta htio pobliže ispitati.
Prikradoh joj se tako do na dva koraka od nje. I što da vam velim, svinja bijaše slijepa.
Osim toga nešto joj je, kako sam mogao vidjeti, visjelo iz gubice. Prišao sam još korak
bliže – i šta sam ustanovio? Bio je to rep prasića koji je pobjegao. Sad mi se razjasni zašto
su njih dvoje išli tik jedno iza drugog: svinja je sve vrijeme držala rep prasića u svojim
zubima, a on ju je na ovaj način vodio. Moj hitac mora da je proletio točno između njih i
raskinuo tu sponu.
Stara krmača to pak nije primjećivala, sve dokle je zubima mogla držati rep. Ali, pošto
više nije bila vođena, jednostano je ostala stajati.
Nakon što sam si to bio razjasnio, vrlo brzo odlučih. Zgrabih krajičak prasićeva repa i
krenuh. Stara, bespomoćna životinja pratila me bez protivljenja, te sam je bez muke doveo
kući, premda, vi to znate kao i ja, razbješnjele divlje svinje mogu biti okrutne."

8
 Münchhausen svojim gostima ne ostavi mnogo vremena da se oporave od smijeha.
Samo se malo nakašlja i već započe naredni doživljaj iz lova.

JELEN S TREŠNJEVIM DRVETOM

"Tko je sveti Hubert5, dragi prijatelji, ne trebam vam sad pravo navoditi. I vi i ja smo
dovoljno često slušali o krasnom jelenu koji je nosio križ među svojim rogovljem, kojeg je
lovac Hubert jednoč u šumi sreo. Ovoga sam sveca i jelena jamačno tisuću puta vidio
naslikane u crkvama ili uvezene u lovačku odjeću. To također znate. Neću se kleti svojom
lovačkom čašću da ranije uistinu nije bilo takvih jelena s križem, ako je uopće ikako
moguće da ih još i danas ima. Dopustite mi da vam ispričam šta sam vidio svojim vlastitim
očima.
Jednog lijepog dana bijah vani već s prvim svjetlom zore, i ne bez lovačke sreće,
drugim riječima: još jednom bijah ispucao sve olovo. Na putu doma posve nenadano sretoh
golema jelena. Stajao je preda mnom visoko uzdignute glave, upravo tako kao da je znao da
mi je vreća s patronima prazna.
Svejednako sam ga gledao i mislio što učiniti. Već u narednom trenutku napunih svoju
kremenjaču barutom te preko toga stavih nekoliko trešnjevih koštica. Ta pitat ćete, odakle
mi sad baš trešnjeve koštice. Vrlo jednostavno! Netom prije toga prošao sam pored stabla
divlje trešnje, uzbrao si pregršt plodova, jedan za drugim trpao u usta i koštice pljuvao u
slobodnu ruku, baš kao da sam slutio kako bi se ubrzo mogle upotrijebiti. Nanišanio sam,
naciljao i sasuo cijelo punjenje jelenu posred čela, međ rogovlje.
Udarac omami jelena. Mogao sam lijepo vidjeti kako zatetura i malo poklekne. Ipak,
nenadano uhvati maglu. Možete si misliti kako mi je bilo pri srcu gledati ga kako odlazi
kasom. – Nisam se usudio ispričati nikome o svojoj zloj kobi. Promislio sam doduše
nakratko o ovom susretu, ali ga potom nanova zaboravih.
Dvije godine kasnije nađoh se ponovno u lovu i to u istoj onoj šumi. Naravno, sjetih se
svojeg doživljaja. Desilo se nešto što pak nikako nisam držao mogućim. Spazih najednom
kako između drveća stoji jedan pristao jelen. Ovaj je pak jelen na glavi među svojim
rogovljem nosio izraslo trešnjevo stablo, visoko najmanje tri metra, tri metra, dragi
prijatelji, vjerovali vi to ili ne. Jedva sam to mogao shvatiti, u sljedećem trenu bi mi ipak
jasno da ovaj jelen s trešnjevim drvom bijaše moje davno stečeno vlasništvo. A pošto sam
sad uza se imao ne samo barut nego i olova, gurnuh kuglu munjevito u cijev i opalih.
Bijaše to dobar hitac, kako si možete misliti, te stoga donesoh doma, osim raskošnog
rogovlja, valjanu pečenku, još i tomu odgovrajući umak: trešnjev umak. Trešnjevo se drvo
naime prolamalo od plodova, trešanja, kažem vam, tako divnih, kakvih u svom cijelom
životu još nisam vidio. Tomu primjeran bijaše i umak za moju pečenku. Kiseli umak od
trešanja s daškom arome divlje trešnje, jednokratan, prijatelji moji, neponovljiv."

9
 Barun je s užitkom uvijao brkove, kako i spada, prvo desnu potom lijevu stranu i
potraja to jedan tren, prije nego se njegovi gosti dohvatiše onoga što im je bilo na stolu
posluženo. Kad su oni to vidjeli, Münchhausen već poče pripovijedati sljedeću povijest.

PUSTOLOVINA S MEDVJEDOM

"Ima lovaca", reče on, "kojima se za godinu dana ukaže prilika koliko nekima za
cijeloga života. Ovim prvima zasigurno pripadam i ja. Što kažete, na primjer, o ovom
doživljaju:
U ruskim šumama medvjede se sreće tako često kao kod nas lisice. Stoga je svakom
lovcu dobar savjet, uvijek držati kuglu u cijevi i stalno imati na dohvatu dobar, oštar nož.
Ovakav je savjet ovdje uz vatru kamina dabome lako dati. Meni su pak ovaj savjet dali moji
ruski prijatelji, ali mi to, koliko god da sam ga htio uvažiti, ipak nije uvijek polazilo za
rukom, činilo se da je moja kob, da me najopasnije divlje zvjeri napadnu onda kad se nisam
bio u stanju braniti.
Tako sam jednom baš bio odvrnuo kremen sa svoje puške, ne bih li ga ponovno
naoštrio, kad začuh strašno brundanje iza sebe. Okrenuh se i stadoh pred najstrašniju
medvjeđu neman koju sam ikada vidio. Jednu sekundu stajao sam kao okamenjen, ali tad
mi ne preostade ništa drugo nego uzverati se na drvo, hitro poput majmuna.
Poslovično, nesreća rijetko dolazi sama. Pri veranju mi je, naime, iz ruke ispao nož,
što sam ga upravo bio koristio za oštrenje kremena. Tako da mi nije ostalo ništa čime bih
zategnuo vijak, koji se na mojoj kremenjači ionako teško okretao. Pod drvetom je pak
stajao medvjed, i svakog sam trena mogao računati s tim da će krenuti za mnom, na drvo.
Što mi je, dragi prijatelji, bilo činiti? Kresati iskre iz vlastitih očiju, kako sam jednom
ranije već bio učinio, drugi puta nisam htio ni pokušati, te se, premda mi je ostalo malo
vremena za razmišljanje, cijelom duljinom polegoh na jednu granu i potražih izlaz. Pri tom
mi pogled pade – moram još reći: čeznutljiv pogled – na moj dobri, oštri nož, što je poda
mnom stajao okomito u snijegu. Ipak, sami moji čeznutljivi pogledi nisu mi ga nimalo
približili.
Napokon, ipak mi nešto na um pade. Nešto neobično, ali i dobro. Naime, najednom
dobih nagon ispustiti vodu iz sebe. Onu vodu kakve čovjek u velikom strahu uvijek ima u
zalihi. Nisam se stidio medvjeda ispod sebe, pa mi se posreći da pogodim točno držak noža.
Tih je dana – ne znam jesam li to već spomenuo, dragi prijatelji? – vladala najstrašnija od
svih zamislivih hladnoća. Ona je odmah smrznula mlaz, te se u trenu na mome nožu stvori
ledenica, koja je sezala čak do mene, u krošnju.
Time sam bio, pravo govoreći, već dopola spašen. Zgrabih taj ledeni produženi držak i
povukoh tako svoj nož bez mnogo muke, gore, k sebi. Jedva sam s njim stigao privrnuti
kremen na svoju pušku, a gospon medo već se krenuo penjati prema meni. Uistinu, mislio

10
sam, čovjek mora biti lukav poput medvjeda da u pravom trenutku ugrabi priliku i tučom
sačme poželi medvjedu dobrodošlicu, da mu više nikad na um ne padne penjati se na drvo.
Vidite, dragi prijatelji i drugovi iz lova, u kakve prilike lovac može dospjeti. Ali tako
beznadne..." Münchhausen zastade. Njegov pas dotrča na trijem lajući, i to pred Hannesom,
koji je s fenjerom hitao prema ulaznim vratima.

MALA MEĐUIGRA

Barun Münchhausen se diže, njegovi gosti okrenuše glave prema krznima bijelih
medvjeda. Izvana su se mogli čuti glasovi. Vrata se otvoriše a Hannes povuče jedno
medvjeđe krzno ustranu.
Neki čovjek stupi unutra, gospodin kojemu je zasniježeni kožuh od samurovine6 sezao
do gležnjeva. Svjetlost svijeća na trijemu zatreperi. Pridošlica bijaše Anton Antonovič
Ahmatov, stari prijatelj iz Münchhausenovih ruskih dana. Često je provodio mnogi mjesec
kod Münchhausena u Bodenwerderu, a stanovao je u maloj vrtnoj kući u perivoju.
Ahmatov zaželi dobru večer na njemačkom i ruskom, te zamoli goste, Münchhausena
pak prije svih, da ga ispričaju zbog kašnjenja.
"Točnije uzevši, na mome bi se mjestu morala ispričati ova mala gnjida", reče on,
rastvori svoje krzno i izvuče nježnog dugonogog psića. Gurnu ga Münchhausenu u ruke i,
dok se ruski gost uz Hannesovu pomoć izvlačio iz kožuha, reče: "U Hamelnu se ova
smrdljivica od pseće dame svidjela nekom seoskom džukcu, seoskom kažem – tako
visokom, zaista!" Ahmatov si je držao ruku u visini vrata, a budući je bio barunove visine,
svima u društvu bi jasno zašto ta dvojica tako blisko prijateljevahu.
"Najednom", nastavi Ahmatov, "stade se naganjati s tim buldogom, i sad ja tebe pitam
Hieronymuse von Münchhausene, šta bi ti uradio kad bi tebi tvoj omiljeni pas..."
"Sačekao, baš kao ti, prijatelju moj."
Ahmatov sjede pred Munchhausena u crveni stolac, primi čašu podgrijana kuhana
vina, njegov mu pas učas skoči u krilo, a nakon toga Ahmatov ispripovijedi o svojoj kupnji
u Hamelnu, te o sniježnoj vijavici u koju je bio dospio na pola puta, prošao je još samo
trenutak, i stol je bio postavljen. Münchhausen pozva svoje goste u blagovaonicu.
Stol ne bijaše postavljen svečano nego kako priliči objedu u uskom krugu.
Münchhausenova je litavska kuharica, kao i obično, kuhala izvrsno. Za predjelo je služena
pašteta od divlje svinje, potom je išla jaka jelenja juha, a onda su slijedile masne patke. Bile
su to salom ovijene, reš pečene divlje patke. Potom Hannes donese jelenji but, za kojeg
umaci i preljevi bijahu tako nestvarno dobri: divlje trešnje gusto ukuhane u melasu7.
Münchhausen svojim gostima nije previše obećavao. Svi doživljaji o kojima je barun
pripovijedao, dali su se dovesti u vezu s jelima na stolu, divlja svinja, patke, jelen s kiselim

11
trešnjama – još je samo medvjed nedostajao.
Gosti su se pitali jesu li možebit but ili mast medvjeđi. Nitko nije računao, da su šape
mogle biti medvjeđe. Sama je litavska kuharica iznijela ovo krasno pecivo, koje je namah
sve uzmirisalo vanilijom. K tomu je još Hannes servirao ruski i voćni čaj s rumom.
Da bi pak upotpunio zadovoljstvo gostiju, ispriča Münchhausen novu pripovijest.
Pogledao je od jednog do drugog i najednom mu oči zastadoše na hrtu, koji je već sjedio
Ahmatovu u krilu i jeo komadiće medvjeđih šapa.

KONJ NA ČAJNOM STOLU

"Mala kuja mojeg prijatelja", poče Munchhausen, "uvijek me sjeti na moju vlastitu
kuju, o kojoj sam vam pričao. Pomislim na nju jednako rado kao i na odličnog litavskog
konja, kojeg se, moram to odmah reći, nikakvim novcem nije moglo platiti. Taj mi je konj
došao u ruke jednom prilikom kad sam pokazao svoju jahaću vještinu.
Bio sam, naime, jednom prigodom ostao u gostima na divnome ladanju nekog
litavskog grofa, kad je bio serviran čaj u damskom salonu. Gospoda su se ispričala i sišla u
dvorište. Htjeli su pogledati nekog punokrvnog konja, što je netom prije dospio iz ergele. Ja
sam zabavljao dame nekim malim doživljajima a one bijahu, kako mi se činilo, zadovoljne.
Najednom začusmo poziv u pomoć. Poskočih i pohitah niza stepenice što sam brže
mogao. Kad dospjeh u dvorište dvorca, tamo zatekoh konja lijepa poput slike, ali tako
divljeg i neobuzdanog, da se nitko nije usuđivao niti prići mu, a kamoli ga uzjahati.
Potpuno zbunjeni stajahu tu najodvažniji jahači. Jednoga od njih konj je bio ugrizao i bacio
u kut.
Na svim je licima počivao strah, kad sam bez oklijevanja prišao konju i jednim mu se
skokom vinuo na leđa. Time sam konja preplašio, i svojim ga jahaćim sposobnostima u
trenu ukrotio. Da bih pokazao kako je konj u mojim rukama poslušan, zamolio sam dame
da oslobode jedan od prozora s kojeg su me gledale. Natjerah potom to kljuse da kroz taj
otvoreni prozor uskoči u čajnu sobu. Tu sam ga jahao prvo hodom, potom kasom, a nakon
svega i galopom. A kad sam bio posve siguran, skočih s njim čak na čajni stol, gdje sam od
njega da na tom malom prostoru zahtijevao cijelu visoku školu jahanja.
Dame nisu mogle vjerovati vlastitim očima, pljeskale su mi oduševljeno uz burno
odobravanje, jer je pri tom, štoviše, daleko najznačajnije bilo to da se nisu razbili niti
čajnici niti šalice. Zato su mi se dame divile, a grof me pak zamoli na svoj uljudan način, da
konja primim na dar.
Punokrvna konja na dar!
'Jašite', reče mi on 'konja protiv Turaka, kad se uskoro krene u vojni pohod'. Vojni
pohod tada bijaše već gotova stvar, grof je to znao, a preda mnom se nalazilo moje vojničko
vatreno krštenje. Ali s takvim konjem nisam se morao brinuti.

12
 KONJ NA ZDENCU

Večeras vam nipošto ne želim nadugo i naširoko raspredati o ovoj vojni. Također sam
preskroman da bih se hvastao velikim djelima, jer svaka se pobjeda postiže zajednički.
Doduše, poslije se često pripisuje nekom vojskovođi ili kralju, koji, ako je ikako bilo
moguće, baruta nije ni omirisao, a kamoli da je ispalio hitac.
Ali i to može biti po volji. Meni je, u svakom slučaju dodijeljena jedna postrojba
husara8 s kojom sam išao u različite ekspedicije i svaki su put pobjeda ili poraz ovisili o
mojoj dovitljivosti i odvažnosti. O jednoj takvoj akciji ću vam sada pripovijediti.
Jednoga dana kad potjerasmo Turke prema Oczekowu, prethodnica bijaše uletjela u
vatru, a ja sam sa svojim litavcem dospio gotovo do samog pakla. Imao sam prilično
istureno mjesto i vidio sam neprijatelja u oblaku prašine gdje mi se primiče. Taj mi je oblak
prašine onemogućavao utvrditi broj neprijateljskih konjanika i shvatiti što smjeraju. A
upravo je to bila moja zadaća. Zapovjedih odatle svojim pratiocima neka se razviju lijevo i
desno i pri tom dignu što je veću moguću buku. Ja pak pojahah ravno na neprijatelja, ne bih
li ga poizbliže osmotrio, i to mi uistinu pođe za rukom. Nije se pokolebao sve dokle ga
konjanici s mojih krila nisu prikliještili. Tu se naši protivnici zbrkaše, te okrenuše svoje
konje.
Sad je došlo vrijeme da navalimo na njih. Udarili smo ih nanoseći im silan poraz i
odgoneći ih ne samo u utvrdu, iz koje bijahu izjahali, nego čak kroz cijeli grad. Tu pak
bijaše, kako znate, samo moj litavac tako izvanredno brz. Stoga sam u potjeri svagda
ostajao prvi i jedini.
Kad sam pak opazio neprijatelja kako bježi prema izlaznim gradskim vratima, shvatio
sam da je najbolje zaustaviti se i na trgu se okupiti i ispuhati. Rečeno – učinjeno! Ali
zamislite moje zaprepaštenje – nisam mogao pronaći niti svog trubača niti ikojeg drugog od
mojih husara. Jesu li se još borili po drugim ulicama? Nisam čuo niti konjska kopita niti
glasove niti kakvu drugu buku, stoga rekoh sebi, ne mogu biti daleko, uskoro će me sustići.
Da bih iskoristio vrijeme, odjahah na svojem zasopljenom litavcu do zdenca na sred trga i
pustih ga piti.
Smjesta mi upade u oči kako konj neumjereno loče, žeđu, moglo bi se reći, upravo
neizmjernom. Kako je konj nastavljao pohlepno piti, ja se okrenuh ponovno tražeći svoje
ljude. Najednom nađoh objašnjenje za žeđ svoga konja: jadna životinja bijaše ostala bez
cijelog zadnjeg dijela trupa. Bio je kao odrezan, točno na mjestu do kojeg je sezalo moje
sedlo. Životinja je zato toliko i pila jer je voda istjecala iz nje ne gaseći joj žeđ.
Kako se to dogodilo, ostalo mi je zagonetnim, dok najposlije bez daha ne dojuri moj
posilni. S mnogo iskrenih dobrih želja i ljutih kletvi ispriča mi što su vidjeli on i drugi
husari: kad sam za Turcima uletio u utvrdu, neprijatelji su najednom spustili zaštitnu

13
rešetku, koja je ravno odrubila zadnji dio moga konja. Isprva je stražnji dio još strašno
bjesnio među neprijateljima, jer kako sam se mogao sjetiti, nisu više ni svi Turci mogli
unići. Zadnji je dio među njima udarao na sve strane, potom je otkasao na obližnji pašnjak,
gdje bih ga posigurno još mogao pronaći.
Smjesta, naravno, okrenuh prednji dio moga konja, te s pola mog litavca stigoh na
pašnjak nevjerojatno brzim galopom. Na moju veliku radost, tu uistinu njegovu drugu
polovicu, živahnu i vedro raspoloženu, zatekoh sred krda kobila. Obje su se polovice dakle
nalazile u dobrom zdravstvenom stanju. Poslah svog posilnog galopom po našeg potkivača,
te ovaj čovjek bez razmišljanja izdankom lovora ponovno zaši dvije konjske polovice.
Lovor, dragi prijatelji, na jugu inače raste na svakom koraku. Rana je odlično zacijelila
i dogodilo se nešto, što je moguće samo kod tako slavnih konja. Mladice su uhvatile
korijenje, izrasle i načinile sjenicu nada mnom, tako da sam tamo poslije često jahao pod
svojim lovorom i lovorom svoga konja.
Mogao bih vam, gospodo moja, cijelu večer pripovijedati o ovom konju, ali to bi vam
po svoj prilici isto tako dosadilo kao i cijeli Turski rat. Samo mi još jedna mala zgoda pade
na um. U jednom sam boju tako neumorno i tako silno sabljom udarao po neprijatelju, da
mi je ruka nastavila mlatiti oko sebe kad je neprijatelj već davno bio pobjegao. Da ne bih ni
kriva ni dužna udario sebe ili ljude oko sebe, nije bilo druge pomoći nego ruku tjedan dana
držati zavezanu, dok se nije namlatila i smirila."
Ahmatovljev hrt poče tiho zavijati. "Ne obraćaj pažnju", reče Ahmatov
Münchhausenu, "ona ima ljubavnih muka. Ispričaj nam tiho još jedan djelić."

JAHANJE NA TOPOVSKOM ĐULETU

"Dobro", reče je Münchhausen, koji se nije dao dugo moliti, "posljednji čin iz
Turskoga rata! – Dragi gosti, prijatelji i lovačke kolege, čovjeku poput mene, koji je kljuse
kao što je moj litvanac pripitomio da ga ovaj razumije, a kojem ćete također priznati i drugo
umijeće jahanja, moguće je da će ovo u vašim ušima nevjerojatno zazvučati.
Opsjedali smo tada neki grad, čijega se imena danas više ne sjećam. Jednom riječi, u
to sam vrijeme ulazio u šator i izlazio iz šatora generalštaba, a našem je feld-maršalu toga
dana predočeno iznimno mnogo točnih obavijesti o neprijatelju. Morao je bezuvjetno znati
kako stoje stvari u tvrđavi koju smo opsjedali. Dao je i da se saslušaju brojni zarobljenici i
brojne je prebjege dao podmititi, ali ništa se od njih nije saznalo. Također, ni našim
najlukavijim obavještajcima nije pošlo za rukom, pored predstraža, straža i gradskih utvrda.
Razmotrio sam stvar uzduž i poprijeko. Najposlije sam stao, prerevan od hrabrosti,
pored jednog od najvećih topova koji je bio upravljen na utvrdu i u sljedećem je trenutku
trebao ispaliti hitac. Gledao sam kako su topnici potpaljivali fitilj, slušao kotrljanje u
topovskoj cijevi, a onda munjevito skočio uvis i spustio se pravodobno i točno na topovsku

14
kuglu...
Na njoj sam jahao prema utvrdi. Dok sam u zraku prevaljivao pola puta, nije mi na um
pala ni najneznatnija slutnja. Dragi moj, kažem ja sebi, tamo ćeš već nekako i doći, ali kako
ćeš se vratiti natrag iz tvrđave? Kako ćeš proći u tvrđavi? Tamo ćeš odmah biti prepoznat
kao uhoda i objesit će te na prva vješala. Vješala-vješala-vješala, zvonilo mi je u glavi. Ne
bih baš poželio da mi se ta čast ukaže.
Ali, gdje je bio izlaz?
Razmišljao sam o ovom i onom, i dok sam još bio na pola puta, ugledam drugo
topovsko đule, koje je iz tvrđave letjelo k meni. Ono je moj spas! Sad je samo trebalo
odmjeriti pravi trenutak da se preskoči s moje kugle na drugu. I mogu vam reći, da
matematičar ne bi bolje izračunao trenutak za skok od mene, koji to nisam bio. I posrećilo
mi se! Na neprijateljskom topovskom tanetu opet sam se našao zdrav i čitav iza naših
položaja."
Baron je napravio stanku i uživao u dobrom raspoloženju u koje je doveo svoje goste.
Onda je rekao: "Da unatoč svoj svojoj hrabrosti i brzonogosti svojih konja nisam u tom ratu
imao samo dobre trenutke, nego sam čak pao u tursko zatočeništvo, ispričat ću vam drugom
prigodom što sam doživio tamo i kako sam se opet vratio u Rusiju. – Smijem li vas sad
pozvati da opet sa mnom krenete sjesti na trijem pored kamina? Mislim da je tamo sjedjeti
ugodnije, a vatra daje krila mojim sjećanjima na jedan posve osobit način. Osim toga,
odlučio sam vam ispričati nekoliko svojih doživljaja koje sam imao na svojim bezbrojnim
pomorskim putovanjima."

PRVA POMORSKA PUSTOLOVINA

Kad su gosti opet zauzeli mjesta pred kaminom, vatra zbrinuta, a Munchhausen
vlastoručno napunio čaše purpurnocrvenim burgundcem9 i pas se na Ahmatovljevom krilu
zadovoljno protegnuo, mogao je barun nastaviti priču.
"Bio sam još posve mlad kad su gotovo sve moje želje i misli bile upravljene na
putovanje. Moji roditelji, međutim, nisu mislili na to da mi te moje želje tada ispune, a moj
mi je ujak, koji je inače bio husarski pukovnik s najcrnjom bradom koju sam ikad vidio,
uvijek govorio: 'Ti bi trebao sačekati sve dok ne izađe na vidjelo da li će maljice na tvojoj
bradi nestati i hoće li ti izrasti istinska brada'.
To me je ražalostilo, premda sam ga inače dobro podnosio zbog njegovih suludih
dosjetki.
Jednoga je dana k nama u Bodenwerder došao rođak moje majke. S njim sam brzo
sklopio tijesno prijateljstvo. On me razumio. Mojim je roditeljima odagnao sve slutnje, i
konačno sam ga smio pratiti na njegovom putu u Cejlon, gdje je opet njegov ujak dugo
godina bio guverner10.

15
 Nekoliko tjedana kasnije isplovili smo s važnim nalozima holandske vlade iz
Amsterdama. Imali smo dobar vjetar, te smo stoga dobrano napredovali, a ja sam se veselio,
kako samo pretpostaviti možete, zbog putovanja morem u punom pogonu, premda se ništa
osobito nije događalo. Naravno, ako zaboravimo jednu oluju. Ta oluja je, doduše, imala
nešto u sebi. Dobro smo prošli jer nas nije zatekla na otvorenom moru, nego usidrene uz
neki otok gdje smo se došli snabdjeti drvetom i vodom.
Bučala je i bjesnjela tako silno da je veliku gomilu visokog i debelog drveća s
korijenjem iz zemlje iščupala i čitave dijelove šume, takoreći, bacala u zrak. Pritom je bilo
stabala koja su bila teška i nekoliko stotina kvintala11 i gledao sam kako ih oluja nosi sve
više i više uvis. Najposlije su izgledala kao ptičje perje koje lebdi zrakom.
Mi na brodu smo se brinuli gdje će ta stabla pasti na zemlju. Bio sam uvjeren da će
pasti u vodu i jednog dana se negdje pojaviti kao naplavina.
Ali dogodilo se drukčije. Uskoro se orkan smirio, svako je drvo palo okomito i odmah
je počelo puštati korijenje. Stoga se na otoku jedva mogao vidjeti kakav trag pustošenja.
Iznimku je činilo samo najveće drvo. Naime, kad ga je oluja istrgnula iz zemlje, na granama
je sjedio neki čovjek sa ženom, jer su brali krastavce. Morate znati, dragi prijatelji, da u tom
dijelu svijeta krastavci rastu na drveću.
Tako je bračni par strpljivo podnio zračno putovanje. Zbog njihove težine drvo je
odletjelo u drugom pravcu i srušilo se, te stoga nije moglo, kad je ponovo došlo na zemlju,
pustiti korijenje. Kao čudom nije napravilo veliku štetu, udarilo je naime samo poglavicu
otočana. On je, na svu sreću, bio na mjestu mrtav. Doista, na sreću, jer je poglavica bio
čitav život stanovnicima otoka najodvratniji tiranin. Pustio je da istrunu živežne namirnice
u njegovim skladištima za vrijeme dok su njegovi podanici skapavali od gladi. Premda se
nije morao plašiti neprijatelja, batinjanjem svakog snažnog, mladog momka pravio je od
njega junaka i s vremena na vrijeme prodavao probrane od njih susjednim knezovima, koji
bi mu za njih ponudili najviše školjki.
Bračni par berača krastavaca koji je stanovnicima otoka učinio tako veliko
zadovoljstvo, doduše slučajno, ali ipak, imenovan je sad kraljevskim parom. Nažalost,
njima je na njihovom putovanju zrakom od jake sunčeve svjetlosti oslabio vid, pa su preko
očiju morali nositi velike štitnike. Ali, vladali su mudro i blago, i, kako sam poslije doznao,
nijedan stanovnik otoka nije pojeo krastavac a da nije pritom rekao: 'Neka nam Bog čuva
našeg kralja krastavaca! Neka nam Bog čuva našu kraljicu krastavaca!'
Naravno, naš brod za vrijeme te strašne oluje nije ostao neoštećen. Nakon što smo ga
popravili, nastavili smo naše putovanje, i šest tjedana poslije sretno smo stigli u Cejlon.
Kao guvernerov gost, najviše sam se družio s njegovim najstarijim sinom. Jednog dana
me pitao da li bih s njim pošao u lov, što je naravno bilo posve po mom ukusu. Moj
prijatelj, jedan veliki, jaki čovjek, bio se priviknuo na toplu klimu, a ja bih naprotiv u kratko
vrijeme postao iscrpljen čak i ako bih se sasvim umjereno kretao. Tako se dogodilo da sam
zaostao daleko iza njega kad smo došli do šume. Stoga sam sjeo na obalu rijeke da malo
predahnem.

16
 Iznenada sam iza sebe začuo šum. Okrenuo sam se i gotovo se skamenio. Na putu
kojim sam došao, ugledao sam gorostasnog lava. Svojom otvorenom čeljusti dao mi je na
znanje, naravno i ne pitajući me za dopuštenje, što je namjeravao učiniti sa mnom.
Na svu sreću imao sam pušku, no samo zečjom sačmom nabijenu. Nije mi ostalo
mnogo vremena za razmišljanje. Stoga sam brzo odlučio opaliti na životinju. Ako je već ne
budem mogao ubiti, svakako ću je moći raniti. U svojoj smetenosti međutim nisam čekao
da mi se lav dovoljno približi. Pucao sam!
Lav se prestrašio i bijesno navalio na mene. U svom užasnom strahu pokušao sam mu
izmaći i pobjeći. Okrenuo sam se i – vjerujte mi – još i danas mi prođe jeza niz leđa kad
mislim na to: Nekoliko koraka preda mnom stoji odvratni krokodil ždrijela široko
otvorenog i pripravan u trenutku me prožderati.
Sad si predočite moj položaj! Iza mene lav, preda mnom krokodil, s moje lijeve strane
plahovita rijeka, s desne strane užasni ponor u kojemu su trebale biti najotrovnije zmije.
Strahom omamljen pao sam na tlo. Moja je jedina misao bila: Tko će od njih dvoje biti brži,
krokodil ili lav?
Već nakon nekoliko sekundi čuo sam čudnovat, meni potpuno stran glas. Sačekao sam
kratko i konačno se odvažio podići glavu. I što mislite, što sam mogao vidjeti? Lav se do
pleća nalazio u krokodilovom ždrijelu i obojica su činili sve da se jedan drugog oslobode.
U trenu sam shvatio da sam spašen jedino ako dovoljno brzo djelujem. Izvukao sam
svoj lovački nož i jednim jedinim udarcem otkinuo lavu glavu. Nakon toga mi se njegov
trup dokotrljao do nogu. Skočio sam ustranu i donjim dijelom puške zabio lavlju glavu još
dublje krokodilu u ždrijelo. I tako se krododil, htio ne htio, morao jadno udaviti. Ne samo,
dakle, da sam bio spašen, nego sam i izvojevao dvostruku pobjedu nad dvama strašnim
neprijateljima.
U tom me sretnom raspoloženju zatekao moj prijatelj. Bio me izgubio, pa se vratio po
mene. Pričao sam mu što sam doživio i pritom shvatio da me moj strah spasio. Naime, kad
se lav spremao na skok, a ja se bacio na tlo, on je skočio preko mene točno krokodilu u
ždrijelo. Moj prijatelj i ja smo se zagrlili, a onda se dali na mjerenje krokodila. Bio je
dugačak točno dvanaest metara i dvadeset centimetara.
Za taj smo dan naš lov okončali. Čim smo guverneru ispričali našu neobičnu
pustolovinu, poslao je kola s nekoliko ljudi da dovuku njegovoj kući obje životinje. Lavlja
je koža dana nekom krznaru da izradi vrećice za duhan."
Münchhausen je pokazivao s desne strane kamina gdje je na zidu visjela svjetlosmeđa
kozja vrećica. "Ove sam duhanske vrećice poklanjao prijateljima i poznanicima u Cejlonu,
a preostale sam ponio sa sobom u Nizozemsku. Najveću sam uručio gradonačelniku
Amsterdama, koji mi je za nju htio platiti tisuću dukata. Mogao sam time riješiti sve svoje
brige.
Krokodilska je koža, međutim, bila ispunjena i postavljena kao znamenitost u
Amsterdamu u muzeju, a vodič u muzeju, koji unaokolo vodi posjetitelje, svaki put im do
potankosti priča tu priču. Jednom sam se prigodom pomiješao s posjetiteljima da bih

17
ustanovio dodaje li priči štogod što ne bi u potpunosti i do kraja odgovaralo istini. Tom je
prigodom, naprimjer, rekao da je lav skočio kroz krokodila i kad je htio izaći na zadnja
vrata, njemu je gospodin, svjetski poznati barun von Münchhausen, odsjekao glavu zajedno
s krokodilskim repom. I tada je još tvrdio, taj drski momak od muzejskog vodiča, da se
krokodil iskrivio od bolova jer je istrgnuo gospodinu lovački nož iz ruke i progutao ga. Nož
je potom prošao toj grdosiji kroz sred srca.
Moram li vam reći, dragi gosti, kako mi moraju biti neprijatne laži tog lupeža? Ljudi
koji me znaju mogli bi zbog toga posumnjati u istinitost mojih stvarnih djela. To je čovjeku
poput mene izuzetno neprijatno. Da, mogu reći, to me vrijeđa i žalosti. Smatraš li ti, Antone
Antonoviču, ovaj doživljaj stvarnim?", obratio se Munchhausen svome prijatelju.
Ahmatov je tresao glavom. "Ne", rekao je, "stoga sam ga s posebnom napetošću
slušao. Ali, ako me želiš obradovati, pričaj nam o svom putovanju na Ledeno more."
Münchhausen je klimao glavom, pozvao je svoje goste da ispiju piće, natočio novo,
sjeo i nastavio pričati.

DRUGA POMORSKA PUSTOLOVINA

"Bez dvojbe ste čuli o svim posljednjim nordijskim istraživačkim putovanjima

kapetana Phippsa. Zbog svojih zasluga sad nosi ime lord Mulgrawe. Pratio sam kapetana ne
samo kao časnik, nego prije svega kao prijatelj. Išao sam u London na palubu njegova
broda, s kojim smo smjesta uzeli pravac na sjeverozapad. Mogao bih vam mnogo više
pričati o tome što sam doživio u Londonu, ali ću to ostaviti za neki drugi put. Jednu
malenkost, koja je na mene ostavila veliki dojam, ipak bih vam usput, tako da kažem, želio
ispričati.
Imao sam zadovoljstvo vidjeti kralja sa svom raskoši dok se vozio u parlament svojom
državnom kočijom. Na kočijaškom je sjedalu sjedio kočijaš s bradom iznimno vrijednom
svakog poštovanja. U bradi je tog kočijaša bio lijepo urezan i točno oblikovan engleski grb.
No, nije s tim bilo sve gotovo. Kočijaš je sjedio na svom kočijaškom mjestu kao kraljev
najosobniji zastupnik i svaki put kad bi pucketao bičem, a pucketao je gizdavo, u zraku bi
bičem iscrtavao engleski grb. Ovo, kako rekoh, spominjem samo usput. A što se tiče našeg
putovanja na Ledeno more, također kao i na putu za Cejlon, na početku se nismo susreli ni s
čim spomena važnim. Ali kad smo došli prilično visoko na sjever, uzeo sam svoj dalekozor
i detaljno promatrao sve što se nalazilo preda mnom. Otprilike pola milje12 udaljen ispred
nas plovio je ledeni brijeg. Bio je daleko viši od naših jarbola i na njegovom sam podnožju
mogao vidjeti dva bijela medvjeda. Promatrao sam ih neko vrijeme i bio sam uvjeren da su
bili u žestokom dvoboju. Smjesta sam otišao kapetanu Phippsu u molio ga da brod zauzme
pravac ledenog brijega.
Kako smo se približavali ledenom brijegu on je sve više izrastao u ledenjak. Zametnuo

18
sam se puškom, lovački nož sam stavio za pojas i jedva dočekao da se baci sidro. Kad je to
bilo učinjeno, spustio sam se Jakovljevim13 ljestvama i stao na led. Tek što sam prešao
nekoliko koraka, zapazio sam na kako sam se težak i opasan put upustio. Morao sam se
penjati preko strašnih ponora, a na drugim je mjestima površina bila uglačana kao ogledalo.
Moje napredovanje nije bilo ništa drugo nego stalno padanje i ustajanje. Najposlije sam se
odskliznuo toliko daleko koliko je bilo potrebno da svojom puškom mogu dostići
medvjede.
U tom trenutku sam, međutim, vidio da se oni međusobno ne bore, nego samo igraju.
Dok sam ih nakratko promatrao proračunao sam u mislima vrijednost kože. Svaka od
njihovih koža bila je velika najmanje kao u vola. Kad sam htio odložiti pušku, neočekivano
sam se poskliznuo, pao, udario potiljkom I jedno pola sata ostao u besvjesnom stanju.
Sad, dragi gosti, zamislite moje čuđenje kad sam ponovo došao k svijesti. Jedna od
dvije bijele nemani me je bila okrenula na stomak i upravo se spremala pokupiti svežanj
mojih kožnih hlača. Gornji je dio moga tijela stavila ispod svoga trbuha, dok su moje noge
bile između njezinih prednjih šapa. Bogzna kamo me je beštija htjela odvući. U svojoj
nevolji shvatio sam da je gotovo. Izvukao sam iz džepa hlača svoj džepni nož, ovaj tu..."
Münchhausen dade da njegov džepni nož prođe ukrug gostima od ruke do ruke.
"Ovim sam nožem zasjekao u zadnju lijevu medvjedovu nogu i odrezao mu tri nožna
prsta. Bijeli je medvjed odmah pao i strašno zaurlao. Ispuzao sam ispod njegova stomaka,
uzeo svoju pušku i zapucao na njega. Učinio je nekoliko skokova i pao mrtav na led.
Tim sam dobrim pogotkom doduše zauvijek uspavao jednu životinju, ali sam tisuće
drugih probudio. Tisuće, dragi prijatelji. Bijeli su medvjedi uokolo po ledu spavali i stoga
ih nisam vidio. Ali sad su svi počeli trčati jedan za drugim prema meni. Pomoći mi je u tom
trenu mogla jedino neka brza domišljatost ili sam bio bespomoćno izgubljen. I sjetio sam
se!
Znate koliko treba izvježbanom lovcu da zecu zguli kožu. U mojoj strašnoj nevolji
meni je za medvjeda trebalo tek pola tog vremena. Jedva sam s tim završio, pravovremeno
se uvukao u kožu i stavio svoju glavu ispod medvjeđe lubanje, a već se cijeli čopor okupio
oko mene. Ali s tim nije bilo gotovo. Počeli su mi se približavati, njušiti me, gurkati me.
Počeli su me smatrati pravim medvjedom. Moja je varka dakle uspjela.
Samo, moja je veličina bila veličina mladog medvjeda, pa sam se i počeo kretati kao
mladi medvjed. Doduše, nisam baš mogao, kao drugi, tako glasno urlati, ali u brundanju i
gacanju uokolo brzo sam napredovao. Međutim, moja je pozicija bivala pogibeljna kad su
se medvjedi htjeli igrati sa mnom. Nisam si nipošto smio dopustiti da se hrvem s njima,
stoga sam hitro morao naći izlaz...
U ratu s Turcima od jednog sam starog vojnog liječnika čuo da je jedna ozljeda kičme
trenutačno smrtonosna. To mi projuri kroz glavu ispod moje medvjeđe lubanje i smjesta
sam to htio iskušati. Uzeo sam nož u ruku, digao sam šapu kao da sam htio zagrliti najvećeg
medvjeda i zabo mu nož u zatiljak. Ovdje je to uz kamin veoma zabavno slušati, ali
zamislite što bi se dogodilo da tvrdnja vojnog liječnika nije bila točna! U sljedećem bi

19
trenutku bio rastrgan u komade. Ali, moj je pokušaj uspio i medvjed je pao mrtav pred moje
noge, a da nijednom nije ni pisnuo. Odlučio sam se i svih drugih riješiti na isti način i dao
sam se na posao. Premda su mnogi medvjedi pali mrtvi od moje desnice i moje ljevice,
ostali prema meni nisu bili nepovjerljivi i to je bila moja najveća sreća. Kad sam ih konačno
vidio pred sobom sve pobijene, sam sam se sebi učinio kao Samson14, kad je tisuće pobio.
I da stvar skratim, vratio sam se natrag na brod, ispričao što se dogodilo, a kapetan je
Phipps naravno, odmah bio spreman dati mi ljude koji bi mi pomogli oderati kože sa
sjevernih medvjeda. Onda smo sve kože i medvjeđe šunke donijeli na brod i mogli smo
nastaviti putovanje. Čim smo se vratili u London poslao sam u ime kapetana nekoliko šunki
lordovima admiraliteta, lordovima riznice, lordu gradonačelniku i gradskom vijeću
Londona. Naravno, nisam zaboravio ni svoje najbolje prijatelje. Svi su se veoma srdačno
zahvalili, jer sam svima priredio osobitu radost.
Kože, pak, sjevernih medvjeda, osim one dvije pred vratima, darovao sam ruskoj
carici. Zahvalila mi je vlastoručnim pismom koje mi je osobno uručio njezin izvanredni
opunomoćenik. U tom mi je pismu, vjerovali vi ili ne, poslala bračnu ponudu i zamolila me
da s njom podijelim krunu. Međutim, za tako visokim položajem nikad u životu nisam težio
i stoga sam njezinu ponudu na najljubazniji način odbio.
O kapetanu Phippsu se može zlobno tvrditi da na ovom putovanju nije dovoljno daleko
prodro u Sjeverno more. Ovom sam se prigovoru uvijek odlučan suprotstaviti. Kako bi se i
moglo s takvim pretovarenim brodom upravljati razumnim pravcem između ledenjaka,
pitam ja vas. Bilo bi uistinu najbjelodanije ludilo nastaviti daljnju plovidbu. Tisuću polarnih
medvjeda daju tisuću koža polarnih medvjeda i dvije tisuće šunki polarnih medvjeda!"
Sad je jedan od gostiju htio znati postoji li razlika u okusu između medvjeđe šunke i
šunke sjevernog medvjeda.
"Pa dakako, dragi prijatelju", odgovorio je Münchhausen, "sjeverni medvjedi jedu ribe
i stoga njihovo meso ima okus na losos, jesetru ili kavijar. Osim toga je mnogo mekanije,
rastapa se upravo na jeziku kao..."
"Kao led!" reče Ahmatov.
"Ti to reče, prijatelju."

TREĆA POMORSKA PUSTOLOVINA

Pio se purpurno crveni burgundac, koji goste uvijek pomalo razuzda. Stoga je malo
trebalo da barun Münchhausen na najbolji način otpočne svoj novi doživljaj.
"Jednom sam", počeo je napokon, "u Sredozemnom moru bio u opasnosti da poginem.
U zemlje Sredozemlja uvijek rado putujem, ali tada... Kupao sam se jednog ljetnog
popodneva, nedaleko od Marseillea, u tom ugodno toplom moru. Iznenada sam vidio jednu
golemu ribu koja je nasrnula na mene širom otvorena ždrijela. Smjesta sam znao da mi je

20
nemoguće umaći jer sam se bio predaleko od obale udaljio. Pokušao sam se što je moguće
manjim učiniti. Privukao sam noge, a ruke stavio tik uz tijelo. U tom položaju mi je pošlo
za rukom provući se između ribljih čeljusti. Kad me je riba ipak progutala, sjurio sam se do
njezina želuca. U tom je ribljem želucu u jednu ruku bilo mračno, a u drugu nije bilo
neugodno toplo.
Nakon što sam prevladao svoj prvi strah, postao sam mirniji i sam sam sa sobom
počeo razgovarati: 'Možda si joj prouzročio pritisak u želucu i ona te se pokušava na najbrži
mogući način riješiti'. Ali riba je plivala i plivala i ništa nije činila da me izbaci iz sebe.
Razmišljao sam o tome što je moguće poduzeti čime bi joj bilo loše od mene. Moj je zatvor
doista bio prostran i mogao sam se u njemu dobrano kretati. Dakle, počeo sam stupati i
udarati nogama, skakao sam gore dolje i bacakao se nogama. Drugim riječima: vrlo loše
sam se igrao s njom. Od toga je, prije nego što drugo, dobila štucavicu. Što je štucavica bila
žešća, to sam ja bivao više zao. Ribu je to veoma uznemirivalo i bacala se s jedne na drugu
stranu vjerojatno u želji da me izbaci. A onda sam u njezinu stomaku zaplesao pravi
pravcati krakowiak15.
Učinak je bio golem. Riba je grozno kriknula i izdigla se gotovo okomito iz vode.
Nedugo potom osjetio sam iznad sebe strahovit trzaj. Učinilo se kao da se riba
okrenula na bok i zapazio sam da ne pliva više svojom vlastitom snagom nego da je nešto
kroz vodu vuče. Odmah mi je bilo jasno što se dogodilo. Posada nekog broda otkrila je ribu
i harpunirala je. Mornari su je sad vukli na palubu.
Jesam li bio spašen ili mi je prijetila nova opasnost, bilo je novo pitanje. Jer, ova će
gorostasna riba odmah biti razrezana i prerađena, u tome za mene nije bilo dvojbe.
Jedva da je riba, sa mnom u utrobi, i bila položena na brodsku palubu, a već sam začuo
mornare koji su se savjetovali kako bi ribu trebalo izrezati. Nadošli su da bi se od nje mogla
iskuhati velika količina ulja. Svaku sam riječ mogao čuti i razumjeti, jer mi talijanski jezik
nije bio stran.
Silno sam se uplašio da me nehotice, prilikom rezanja, ne dohvate i zato sam se brzo
smjestio u sredinu želuca. Strah me popustio kad sam primijetio da su gorostasnoj ribi
najprije rasporili stomak. Nešto bolje mi se nije ni moglo dogoditi. Čim sam ugledao malo
svjetlosti, viknuo sam iz sve snage: 'Molim vas, gospodo, režite pažljivo, jer bi me veoma
obradovalo, kad me izbavite iz riblje utrobe, na svjetlost dana doći posve zdrav'. Dakako da
nisam mogao vidjeti, ali si je bilo lako predočiti, kakva su lica napravili. Čuđenje i strah
mogao im se na licima još primijetiti kad su konačno do mene bili ribu razrezali, a ja im gol
golcat pošao ususret.
Sad sam vam ispričao kako se sve odigralo. Ne možete to shvatiti a možete se do smrti
čuditi. Odmah su mi dali nešto popiti i nekoliko naranči za osvježenje. Naravno da sam to
sa zahvalnošću prihvatio.
Onda sam skočio u more da sa sebe sperem riblji zadah, mahnuo sam još jednom
mornarima i otplivao natrag po svoju odjeću. Našao sam je na obali onako kako sam je i
ostavio. Dok sam se oblačio, računao sam i izračunao da sam se najmanje tri i pol sata

21
morao zadržati u želucu gorostasne ribe."
Münchhausen je pogledao svoje goste i rekao: "Svaki put kad pričam ovu priču imam
odvratan riblji okus u ustima kao onda kad sam ispuzao iz ribe." Digao je svoju čašu i
rekao: "Uzdravlje, dragi gosti, želim ga na najbrži način saprati."

ČETVRTA POMORSKA PUSTOLOVINA

Za vrijeme dok su jednu za drugom ispijali, Hannes je pored Münchhausenove stolice

spustio novu bocu zajedno s vadičepom. Barun ju je sam otčepljavao, kao i uvijek kad se
dobro osjećao. A kad je izvukao čep iz boce to je prestrašilo hrta u Ahmatovljevu krilu i on
je zalajao. Na to je iz kuhinje dojurio Münchhausenov pas i zajedno su zalajali na društvo.
Münchhausen je pružio bocu Hannesu. Ovaj put je Hannes trebao natočiti čaše.
Münchhausen je za to vrijeme milovao svoga psa umirujući ga. "Da", govorio je, "u svim
sam svojim doživljajima dovoljno često vidio kako jedan drugog vuku za sobom. Dopustite
da vam ispričam sljedeću priču:
U svojim mladalačkim godinama sam imao čast da su me ruskocarski i francuski
veleposlanici predstavili Velikom sultanu od Konstantinopolja. Vjerojatno sam na Velikog
sultana ostavio dobar dojam inače me sigurno ne bi pozvao da ostanem neko vrijeme kod
njega na dvoru. I ne samo to! Jednoga dana poslao me u Kairo nekim poslom koji je bio
tako važan i tako povjerljiv da ni danas ovdje u Bodenwerderu ne mogu o njemu govoriti.
Otputovao sam, naravno, s brojnom pratnjom i svim udobnostima koje se daju zamisliti na
putovanjima kopnom. I premda mi ništa nije nedostajalo usput sam uzeo još nekoliko ljudi
u svoju službu, jer su mi se činili korisnima.
Jedva smo se koju milju udaljili od Konstantinopolja kad mi zapade za oko neki
slabunjavi čovjek koji je silnom brzinom trčao prečicom. Kad sam se dobro zagledao,
zapazio sam da je taj čovječuljak, mogu sad slobodno tako reći, na svakoj nozi imao po
olovni uteg težak otprilike pedeset funti16. Tomu sam se, naravno, nemalo čudio. Zaustavio
sam konja i viknuo: 'Kamo si toliko požurio, prijatelju? I zašto si se, k tomu, opteretio
tolikim teretom?'
Čovjek mi priđe. 'Ah', dahtao je, 'prije pola sata sam krenuo iz Beča. Tamo sam proveo
godine u službi jedne plemenite obitelji poradi svojih brzih nogu, što uza svu skromnost
moram istaknuti. Sad, pak, kao slobodan čovjek htio bih vidjeti Konstantinopolj. Sad mi
kao slobodnom čovjeku moja brzina više nije tako nužna. Stoga nosim, kao što vidiš, ove
utege na svojim nogama. Svladavanje je potrebno u životu, tako je govorio moj učitelj'.
Još jednom sam pogledao čovječuljka uzduž i poprijeko. Dopao mi se i zamolio sam
momčića da za dobru plaću dođe k meni u službu. Mali je pristao, ali morao sam mu
obećati da ću ga jednoga dana dovesti u Konstantinopolj.
Ne možete pojmiti, dragi prijatelji, kako je dosadno jahanje kroz pustinju i kako je to

22
kad se najednom negdje pojavi zeleni grm ili drvo. Između grma i drveta na daljnjem
putovanju otkrio sam čovjeka, koji je ležao tiho poput miša i činilo se kao da je spavao.
Nabasao sam na njega. Ipak, pokazalo se da nije spavao. Samo je prislonio uho na zemlju,
ali tako pažljivo kao da je prisluškivao stanovnike najdublje dubine pakla. Pošto su mu oči
bile otvorene, rekao sam mu: 'Šta to, prijatelju, prisluškuješ?'
'Prisluškujem', šaptao je, 'iz razonode travu, i slušam kako raste'.
'Šta to?', pitao sam, 'možeš čuti kako trava raste?'
'Da, to je za mene malenkost.'
Mislio sam da čovjek baš nije posve uredu, ali je na mene ostavio dojam
dobroćudnosti, pa rekoh sebi, tko zna zašto može poslužiti. Dakle, pitam ga bi li htio stupiti
u moju službu.
'Da', reče čovjek, 'za dobru plaću, vrlo rado', i pošao je sa mnom.
Sljedeći koji mi je zapeo za oko na mom putu u Kairo stajao je na jednom brežuljku,
što znači, već sam ga čuo, prije nego sam ga vidio da stoji. Naime, prislonio je bio svoju
pušku i pucao rupe u zraku. S drugom dvojicom svojih junaka već sam se susreo s dovoljno
neobičnosti na ovom putu, pa me gotovo ništa više nije čudilo. 'Sretan lov, gospodine
lovče!' viknuo sam. 'Smijem li usput priupitati na što pucaš? Ja, naime, ništa ne vidjeh osim
plavog neba'.
Lovac skide šešir, nakloni se i odvrati: 'Ah, iskušavam ovu novu pušku. Tamo prijeko,
na vrhu samostanske crkve u Strassburgu vidio sam vrapca i na njega sam upravo pucao'.
Dragi gosti, prijatelji i lovački drugovi. Znate svu moju strast prema lovu. Odgalopirao
sam do njega i obgrlio ga. 'Takvog strijelca kao što si ti mogu iskoristiti! Ne možeš mi
učiniti veće zadovoljstvo nego da stupiš u moju službu. Osim dobre plaće, obećavam ti da
ideš ususret vremenima čudesnim za lov'.
Bio je suglasan. Rukovali smo se i nastavili dalje. Naš je put vodio kroz sela i gradove.
Konačno smo prošli mimo brda Libanon. Još izdaleka mi je u oči upala velika šuma
cedrova17. Veliki cedrovi su nešto čudesno i radovao sam se izbliza vidjeti cedrovu šumu.
Osim toga, mogli smo se okoristiti pravim hladom.
Kad smo se primakli cedrovoj šumi, zamijetio sam snažnog zdepastog momka. Taj je
momak držao uže u ruci i vukao ga, vukao. Nije bilo načina da ga mimoiđemo, budući smo
po svaku cijenu htjeli hlad.
'Šta to radiš tako, prijatelju?', upitao sam.
'Ah da, da', dobio sam odgovor, 'došao sam po građevno drvo, ali sam kod kuće
zaboravio sjekiru. Kuća mi je daleko odavde, pa se sad snalazim kako znam'.
Tako je bilo, dragi prijatelji, ne znam kako to nazvati, ali taj je momak užetom omotao
šumu. I dok sam tu sa svojom pratnjom još stajao, i nitko nije mogao shvatiti ono što je
gledao, mladić je povukao i jednim je jedinim potezom, na naše oči, oborio cijelu šumu.
Šumu veličine kvadratne milje, a nije izgledalo kao da ga je to previše snage koštalo,
iščupao je kao da je riječ o žbunu rogoza. Možete razumjeti da nisam mogao propustiti a da
tog momka ne pribrojim drugoj trojici. Postadosmo jedna cjelina i put u Kairo mogao se

23
nastaviti.
Ne znam više koliko je dana u međuvremenu prošlo kad smo stupili na egipatsko tlo. I
nisam više siguran jesmo li već drugi ili treći dan bili u Egiptu kad se najednom digla
golema oluja. Plašio sam se za sve naše konje i kola, a i inače za sve što smo sa sobom
vukli, ne samo da nas ne obori, nego da nas čak ne zakovitla u zrak. S lijeve strane našeg
puta sam nabrojao sedam vjetrenjača čija su se krila tako brzo okretala kako nikad prije
nisam vidio, a niti sam to ikad i igdje poslije mogao vidjeti.
Unatoč oluji zapazio sam nedaleko od vjetrenjača nekog čovjeka. Bio je ogromno
debeo da sam povjerovao da je riječ o fatamorgani18, jer tako debeo ne može biti nijedan
čovjek u normalnom životu. Taj je čovjek stajao, a kažiprstom je bio začepio desnu
nozdrvu.
Tek što je debeli zapazio kako se kukavno moramo boriti protiv oluje, okrenuo se k
nama, naklonio se i stavio šešir. I šta da vam kažem? Najednom se više ni dašak vjetra nije
osjetio, a svih je sedam vjetrenjača najednom utihnulo. Kako sam pojavu žege mislio
pripisati zloduhu ili što je to već moglo biti, viknuo sam: 'Momak, imaš li đavla u sebi ili si
sam đavo?'
Čovjek se još jednom naklonio i rekao: 'Oprostite, visosti, samo sam malo mojoj
gospodi mlinarima napravio vjetra da mogu valjano mljeti'.
'Malo?' viknuo sam i nasmijao se.
'Da, naravno. Dakako, visosti. Zato sam i zatvorio jedno nozdrvu. Što mislite kakva bi
oluja bila da to nisam bio učinio!'
Uistinu, mislio sam, veličanstven čovjek. Dat će se upotrijebiti kad jednom dođem
kući i bude mi nedostajalo daha u pričanju svih čudnovatih stvari koje sam na svojim
putovanjima kopnom i morem doživio.
S tim proizvođačem vjetra sam se također razmjerno brzo usuglasio. Ostavio je svoje
mlinove. Sad, međutim, više nije bilo vremena za gubljenje. Cijelo društvo koje me pratilo
potjerao sam naprijed. Trebalo je stići u Kairo.
Čim sam tamo po želji i propisu izvršio nalog, cijelu sam svoju suvišnu poklisarsku
pratnju otpustio, osim, naravno, mojih pet novostečenih korisnih slugu. S njima sam kao
privatna osoba putovao natrag u Konstantinopolj.
Budući sam nalog izvršio s punim zadovoljstvom, stao sam pred Velikog sultana s
najvišim poštovanjem. Da, činilo mi se kao da njegova visost nakon moga egipatskog puta
bez mene više jednostavno nije mogla živjeti. Svakoga me dana i svake večeri pozivao na
objed i morao sam mu pričati o svojim putovanjima i svojim doživljajima. Najsrdačnije
smo se razumijevali, a jeli smo sve najbolje. Stvarno moram reći da od svih kneževa i
vladara na svijetu turski car ima najbolju kuhinju. – Možda bih se trebao ograničiti, jer to se
može reći samo za jelo, ne i za piće."
Münchhausen je podigao čašu, pogledao uokolo i pustio da mu burgundac sklizne
preko jezika.
"Kao što znate, Muhamed je vjernicima zakonom zabranio svaki alkohol. Stoga se na

24
svim turskim gozbama morate oprostiti od čaše dobrog vina – javno. Ali tajno, znate već...
Među muslimanima nije drukčije, a turski Veliki sultan tu nije nikakva iznimka.
Za stolom, za kojim objeduje turski papa, on se tamo inače zove muftija19, posve je
razumljivo da propis obdržava. Ah, znate, nikad se o vinu nije ni smjelo govoriti, čim bi se
objed završio i njegovo veličanstvo Veliki sultan se vratio u radnu sobu dočekala bi ga
boca.
Kad sam se uspješno vratio iz Kaira, domahnuo mi je jednog dana Veliki sultan
kradomice i ja sam pošao za njim u njegovu radnu sobu. čim smo se zaključali, iz jednog je
ormarića izvukao bocu i rekao: 'Münchhausene, Vi ste mi doista napravili izvanrednu
uslugu, i stoga s Vama želim popiti čašu izvanrednog vina. To je tokajac20 od kojega imam
pohranjeno još samo nekoliko boca. Takvu kapljicu još nikad niste u svom životu popili!'
Potom nam je njegova visost natočila po jednu čašu i nazdravila. I nakon što smo popili,
reče: 'I, šta kažete? Nije li ovo nešto izvanredno?'
'Vino je dobro, vaša visosti', odgovorio sam. 'Ali ako, s vašim dopuštenjem, smijem
reći, kod pokojnog cara Karla Šestog bilo je točeno jedno mnogo bolje. To je bilo vino!
Želio bih da ga Vaša visost može jednom kušati'.
'Münchhausene', dobih odgovor, 'prijatelju, poštujem Vašu riječ, ali to je nemoguće.
Ovu sam bocu dobio na dar od jednog mađarskog plemića. Mislite li daje moguće takvo što
da se Velikom sultanu ne donese najbolje'.
'Vaša će visost oprostiti, ali postoji velika razlika između tokajca i tokajca, a k tomu
Mađari nikad nisu bili osobito širokogrudni'.
Veliki me sultan odmjerio od glave do pete. Užasan trenutak! Izazvao me na dvoboj.
'Spreman sam se kladiti s Vašom visosti da mogu za sat vremena nabaviti iz carskog
podruma u Beču bocu tokajca'.
'Münchhausene, mislim da ste izgubili razum!'
'Oprostite, Vaša visosti, nisam ga izgubio. Baš iz carskog podruma u Beču za sat
vremena donijet ću vam tokajac prema kojem je ovo ovdje bućkuriš'.
'Münchhausene', reče Veliki sultan, 'mislite li Vi sa mnom zbijati šale? Vaše vam
zasluge priznajem, ali takvo što ne dopuštam'.
'Vaša visosti, možemo pokušati', rekao sam mirno, 'protivnik sam svakog razmetanja.
Ako ne održim svoju riječ, tad neka mi Vaša visost dade odrubiti glavu, a moja glava
uistinu nije sitnica. Tu je moja riječ, a sad molim Vašu visost da protuslovi'.
'Sporazuman sam', reče Veliki sultan. 'Prihvaćam. Ako danas dok otkucaju četiri sata
boca tokajca ne bude ovdje, onda će Vas to, bez ikakva milosrđa, koštati glave. Ako pak
održite svoje obećanje, dat ću Vam iz svoje riznice onoliko zlata, srebra, bisera i dragog
kamenja koliko najjači čovjek bude iz nje mogao povući'.
'Prihvatljivo', odgovorim, odmah zamolim za pero i tintu i napišem carici Mariji
Tereziji u Beč sljedeće pismo:

Vaše je veličanstvo naslijedilo nesumnjivo kao jedini baštinik i vinski podrum Vašeg

25
blagopokojnog oca. Smijem li moliti da donositelju ovog pisma predate u ruke bocu onog
tokajca što sam ga kod Vašeg gospodina oca, Njegovog carskog veličanstva, tako često pio.
Dakle, molim ponizno za najbolje, jer se radi o okladi. Za to ću rado Veličanstvu služiti
tijelom i životom, kako i čime mogu i ostajem najponizniji
Hieronymus barun von Münchhausen

Najhitnije sam poslao po svog trkača i predao mu pismo još prije nego se tinta i
osušila. Morao je smjesta skinuti utege s nogu, jer ipak je već bilo tri i pet. 'U Beč', rekao
sam, 'u Beč i natrag, što brže možeš!'
Veliki sultan mi se nasmijao na način koji još do danas nisam zaboravio. A onda nam
je opet čaše napunio tokajcem. Više mu nije bilo važno hoćemo li uskoro, kako je rekao,
dobiti bolje.
Otkucalo je četvrt iza tri, onda pola četiri, otkucalo je četvrt do četiri, a od mog trkača
ni traga ni glasa. Otvoreno vam priznajem da sam osjetio slabost u želucu. Sa svakim
pokretom kazaljke prema punom satu sve češće je njegova visost, Veliki sultan, pogledavao
u uže na zvonu pored njegova jastuka. Već su mu se prsti u zraku oko njega poigravali, baš
tako, kao da nije mogao dočekati da potegne uže i pozove krvnika.
Premda sam se u međuvremenu već bio naviknuo na vrućine u Konstantinopolju u to
doba godine, polako ali sigurno sam se znojio. Veliki sultan je to, činilo se, zamijetio, pa mi
je u svojoj beskrajnoj dobroti dopustio da malo prošećem vrtom. Na bijeg se naravno nije ni
moglo misliti, jer je odmah za mnom poslao dva tjelohranitelja.
Kad je još nedostajalo samo pet minuta do punog sata, bio sam na kraju strpljenja.
Pozvao sam svoga prisluškivača i svoga strijelca. Odmah su došli. Prisluškivač se priljubio
uz tlo i počeo osluškivati nije li moj trkač u blizini. U sekundi mi je rekao da je taj
nepouzdani čovjek od trkača negdje daleko i da spava dubokim snom. 'Hrče', reče
prisluškivač, 'kao da mora ispiliti cijelu šumu'.
Kako sam se osjećao na tu vijest, više se to ne bi moglo nazvati ni užasom. Jednako
kao i ja, to je čuo i moj vjerni strijelac. I što je učinio? Pojurio je na uzdignutu terasu,
propeo se na prste i u sljedećem trenutku povikao: 'No, dakle, lijenčina je tamo!'
A znate li gdje ga je ugledao? Iza jednog hrasta kod Beograda. Spavao je, a boca
tokajca se nalazila pored njega.
'Sačekaj', reče moj strijelac, 'sad ću ja tebe zagolicati!' I prije nego sam shvatio što on
smjera, uzeo je pušku, namjestio je i ispalio naboj olova u krošnju drveta. 'Tuča žireva pala
je na lijenčinu', rekao je. 'To ga, gospodine von Münchhausen, sigurno budi. Da, to ga budi!
Ah, sad, gospodine von Münchhausen, sad tek shvaća što se zbilo. Uzima bocu i trči. Sad
trči. I kako samo trči, gospodine von Münchhausen!', povika moj strijelac. 'Smirite se, bit će
sve uredu. Svi dobri duhovi, već je tu. On će uspjeti... sve je bliže... još nekoliko sekundi...'
I što da vam kažem, dragi gosti, prijatelji i lovački drugovi, pola minute, slovom i
brojem – pola minute prije četiri sata bio je moj trkač u radnoj sobi Velikog sultana. S
olakšanjem mu padoh oko vrata, ali ne izgovorih nijedne riječi. Usprkos tome, cijela je

26
stvar postala velika razonoda, jer mi moj trkač nije donio samo tokajac, nego za mene
osobno i vlastoručno pismo njezina veličanstva, carice Marije Terezije. 'Uzdravlje, dragi
Münchhausene', pisala je carica, 'za dug i sretan život!'
Da je carica znala da je moj život samo minutu ranije visio o uzici zvonceta! U istom
trenutku dok sam o tome mislio, Veliki sultan, taj sladokusac, srkao je zatvorenih očiju prve
gutljaje tokajca. Kad ih je otvorio, pogledao me. 'Münchhausene', rekao je, 'zamjerili mi ili
ne, ali od ove boce nećete dobiti niti jednu jedinu kap. Vi ste, kako mi se čini, u Beču
poznatiji od mene, i mislim da ćete za sebe nekom prigodom' – pritom je zaškiljio lijevim
okom – 'već isposlovati još jednu bocu'.
Onda je začepio bocu, zaključao je u ormarić, ključ stavio u džep hlača, povukao uzicu
zvonceta i pozvao rizničara.
Bio je to srebrni ton u mojim ušima! Nažalost, nisam mogao u tome uživati koliko sam
htio, jer mi se Veliki sultan opet obratio. 'Moram vam isplatiti okladu, dragi
Münchhausene'. Okrenuo se svom rizničaru i rekao: 'Pustite moga prijatelja Münchhausena
da iz riznice uzme onoliko koliko najjači čovjek mogne ponijeti'. Na to se rizničar naklonio
dok nije turbanom21 dodirnuo sag na podu, a Veliki mi je sultan rekao: 'Idite s njim, dragi
Münchhausene i poslužite se kako je dogovoreno'.
Na putu u riznicu imao sam osjećaj kao da su me u isto vrijeme obasjali i sunce i
mjesec i sve zvijezde. Poslao sam po svoga jakog momka i poručio mu da ponese sa sobom
dugo uže od konoplje. Našli smo se u riznici i poslužili se. A kako smo se poslužili, što da
vam kažem!
Ono što je ostalo u riznici moglo je stati u malu lovačku torbu.
Dok je moj snažni momak vezao, sad već naš svežanj, šapnuo sam mu: 'Moramo u
luku! Najbržim putem u luku!' Klimnuo je glavom, zabacio teret na leđa i nestao. U luci
sam zaplijenio najveći teretni brod koji sam mogao naći i sa svojom se poslugom, što sam
brže mogao, popeo na palubu. Kapetan je morao odmah dići sidro i isploviti. Htio sam biti
siguran u svoje blago prije nego nam se bilo što ispriječi na putu. Jer, mogao sam si živo
predočiti što će se u palači odigrati...
Rizničar je bezglavo odjurio Velikom sultanu. U svojoj je žurbi riznicu ostavio
otvorenom. Zašto ne? Ono što smo moj snažni momak i ja ostavili u njoj, više nije bilo
vrijedno spomena.
To Velikom sultanu nikako i nipošto nije odgovaralo. 'Time je', rekao je, 'boca tokajca
dobro plaćena'. Smjesta je naložio svom Velikom admiralu, kako zna i umije, da cijelu flotu
za mnom uputi u potjeru. Htio mi je time dati do znanja da se tako nismo bili okladili.
Jedva sam bio dvije milje udaljen od kopna kad sam zamijetio tursku flotu kako punim
jedrima plovi za mnom. To je bilo ono čega sam se sve vrijeme plašio.
'Je li mi se to opet radi o glavi', povikao sam, 'nakon što sam je jedva sačuvao?' Gledao
sam tursku flotu kako se opasno brzo približavala i mora da mi se na licu vidjela velika
zabrinutost, jer mi je iznenada prišao moj vjetrotvorac.
'Ne plašite se, gospodine Münchhausene', reče i ode na zadnju palubu broda, osloni se

27
o ogradu palube i zapuha.
Tako je glavom spretno vrtio da je vjetrom iz jedne nosnice pogađao tursku flotu, a iz
druge je puhao u naša jedra. A vjetar je bio tako snažan da je turska flota s loše
postavljenim jarbolima bila vraćena natrag u luku. Naš je brod nekoliko sati kasnije sretno
pristao u Italiju.
Od moga mi blaga, moram nažalost reći, nije mnogo ostalo, jer je u Italiji siromaštvo i
prosjačenje veoma veliko, a k tomu je i policija vrlo loša. Tako ne samo da sam mnogo od
svog blaga poklonio, jer sam ipak, kao što znate, dobroćudne duše, nego sam također i bio
pokraden po svim pravilima lopovskog umijeća.
Unatoč tomu još sam mnoga pustolovna putovanja imao i kad bi trebalo da vam
ispričam što sam sve doživio morali bismo provesti zajedno dane i tjedne. No, kako to
nećemo, podignimo još jednom čaše i nazdravimo onome što je vrijedno – doživjeti i
uživati. Tomu, posve je izvjesno, i ovaj burgundac služi. Do nekog novog susreta, dragi
gosti!"

NA KRAJU ČITANJA

Knjiga Pustolovine baruna Münchhausena objavljena je prvi put 1786. godine i otada
je, za više od dvije stotine godina, doživjela niz izdanja, priređivanja, ponovnih
prepričavanja i prerađivanja, ali je sve vrijeme ostajala jednako zanimljiva najširem krugu
čitatelja. To je velikog njemačkog lažova i velike njegove lagarije, kako neki vole
imenovati Münchhausena i njegova pripovijedanja, učinilo veoma omiljenim književnim
likom širom svijeta, a knjigu o njegovim zgodama jednom od najčitanijih u toj vrsti
literature. I ne samo to, ime Münchhausen je posvuda u svijetu postalo sinonim za lažljivca
ili, kako se to eufemistično zove – za čovjeka rijetko bujne mašte. Tako kad se danas kaže
za nekoga "priča kao Münchhausen " ili "pusti ga, vidiš da je Münchhausen " i slično, to
znači da netko naveliko izmišlja i laže ili barem da ima bujnu maštu.
Bilo kako bilo, izvanredna mašta i dar za pripovijedanje učinili su baruna
Münchhausena svjetski poznatim, a priče o njemu i njegovim avanturama uveseljavaju
čitatelje širom svijeta. Negdje će se njegove avanture danas nazvati "veselim", negdje
"čudnovatim, i negdje "neobičnim ", ali kad ih je Gottfried August Bürger prvi put objavio
puni naslov knjige bio je: Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele
pustolovine baruna Münchhausena kako ih uz bocu sam običava pripovijedati u krugu
svojih prijatelja. Zapravo je ovim i ovako dugim naslovom sve rečeno i o knjizi koja je
pred nama i o najvećem lašcu svjetske književnosti.
Pa tko je onda barun Münchhausen, s razlogom se pitamo. Nije on, zanimljivo je,
nikakav izmišljeni književni lik, nego stvarni lik, čovjek koji je živio u XVIII. stoljeću! Da,

28
baš tako! Evo vam i njegovo puno ime: Hieronymus Carl Friedrich barun Münchhausen
(čitaj: Hieronimus Karl Fridrih barun Minhauzen), rodio se 11. svibnja 1720. godine u
Bodenwerderu blizu Hannovera u Njemačkoj. Tu je i umro 22. veljače 1797. godine. I bio
je, kao što ćemo naći i u knjizi, u njegovim pustolovinama, konjanički stjegonoša, pa
poručnik, dok najposlije nije dogurao i do časničkog čina satnika. I u Rusiju je išao, i išao u
ratne pohode protiv Turaka, o čemu također čitamo u njegovim pričama. Kad je završio
vojnu karijeru, kao plemić se vratio u svoj rodni Bodenwerder i tamo proživio ostatak
života, te uz piće pripovijedao najneobičnije zgode sa svojih putovanja, i one koje je vidio i
one za koje je čuo, ali ponajviše one koje su oblikovali njegova bogata mašta i golemi
pričalački dar. Sve je te zgode i podvige vezao za svoje ime, za svoje iskustvo, za svoje
junaštvo i domišljatost, kao da su se njemu, baš njemu dogodile i, naravno, sve ih obogatio
nevjerojatnim pripovjedačkim šarmom i maštom kakvu je rijetko susresti u životu i
literaturi. Tako je, svojim pričama, ne samo uveseljavao svoje slušatelje, svoje prijatelje i
goste u svom dvorcu, nego je tim pričama i, očito hotimičnim pretjerivanjem preko svih
granica vjerojatnoga i mogućeg, zatvarao usta svim onim lovačkim, ratničkim i
pustolovnim razmetljivcima kojih ima posvuda i u svim vremenima.
Ovaj naš izbor iz Münchhausenovih pustolovina "s kopna i mora "prati neka od
brojnih priređivanja i prepričavanja, među kojima kao ponajvažnije izdvajamo ono
Bürgerovo. Pa da onda i vidimo tko je taj Bürger, Gottfried August Bürger (čitaj: Gotfrid
August Birger)?
Gottfried August Bürger (rođen 1747. u malom mjestu Molmerswendeu, a umro 1794.
u Göttingenu), vidimo to po godinama u kojima je živio, bio je Münchhausenov
suvremenik. Danas je široj javnosti poznat još samo kao najpoznatiji i najbolji
Münchhausenov "literarni otac", a u svoje je doba bio ugledni i veoma popularni njemački
pjesnik. Živio je veoma burno, gotovo dostojno samog Münchhausena, mada posve
suprotno njemu – krajnje neveselo i tragično. Najposlije, Bürger je svoj život okončao u
bijedi i siromaštvu, nesretan, napušten i prezren gotovo od svih u Göttingenu, gdje je radio
kao sveučilišni profesor.
Ipak, više nego njegove pjesme, nadživjele su ga i sačuvale mu ime u svijetu
književnosti priče o Münchhausenu, čija je imaginacija dostojna najboljih knjiga te vrste,
od Defoeovog "Robinsona Crusoea" preko "Guliverovih putovanja" Jonathana Swifta do
"Alice u zemlji čudesa i iza zrcala" Lewisa Carrolla i nenadmašnih Verneovih romana,
napisanih u rasponu od više od 150 godina.
A mi ovdje, u ovoj knjizi, donosimo nevelik izbor i prijevod ponajzanimljivijih
Münchhausenovih zgoda za koje smo uvjereni da će razveseliti mlađe čitatelje i probuditi
im zanimanje ne samo za književne pustolovine, nego i dar mašte kojim djetinjstvo ne
oskudijeva. Pa ipak, važnije i od jednog i od drugog je radost, vedrina i iskren smijeh što će
ih, uvjereni smo, čitanje ove knjige izazvati na licima mladih čitatelja. S tom nadom i
predajemo ovu knjigu užitku čitanja, ponovnog čitanja i maštanja zajedno s najdražim nam
lašcem svjetske književnosti – Münchhausenom.

29
Sarajevo, 18. veljače 2003.
Željko Ivanković

30