1.

POLOŽAJ MOTORA

Postoje tri osnovne koncepcije postavljanja motora kod autobusa:

− naprijed (zastarjeli koncept), može se sresti samo u nekim autobusima izrađenim na

osnovi teretnog vozila (i sa nosećim ramom),
− centralno, ležeći položen motor, sreće se u gradskim i prigradskim autobusima;
problem ove koncepcije predstavlja povećana visina poda zbog smještaja
horizontalnog linijskog motora, i povećana buka i vibracije koje osjete putnici, dok je
za vozača smanjena u odnosu na prvu koncepciju,
− nazad, uzdužno ili poprečno postavljen motor, može biti i položen, danas
najzastupljenija koncepcija.

Koncepcija autobusa sa smještajem pogonske grupe u zadnjem prevjesu vozila je danas

najšire zastupljena kod svih tipova autobusa, osim minibusa. Ovaj koncept omogućava
najbolje iskoristivost putničkog i prtljažnog prostora. Kod gradskih autobusa moguće je
izvođenje niskopodne šasije, kao i mogućnost zadovoljenja strogih ekoloških zahtjeva u
pogledu buke i vibracija. U slučaju međugradskih i turističkih autobusa prozračnost potpodne
šasijske konstrukcije, omogućava pogodno smještanje, ležaja vozača, toaletkabine i sl.

Slika 1. Autobus sa nazad poprečno postavljenim motorom

 Slika 2. Horizontalno postavljen motor

Slika 3. Vertikalno postavljen motor

Koncentracija pasivnog opterećenja kod ove koncepcije autobusa se nalazi u zadnjem

prevjesu, međutim izborom položaja ostalih teških komponenti vozila (kao što su rezervoari
za gorivo, baterije i rezervni kotač) u prednjem prevjesu, kao i odgovarajućim rasporedom
sjedišta, odnosno korisnog opterećenja, postižu se zadovoljavajući parametri stabilnosti
kretanja.