Pseudo-događaji

"Iako Debor kritikuje Danijela Burstina (Daniel Boorstin) zato što ne traga za uzrocima pojava koje
opisuje u cjelosti društvenih odnosa i robnom fetišizmu savremenog društva (Debord, 2006, str. 140-
141), ipak daje do znanja da je Burstin uočio i opisao značajne elemente „društva spektakla“ u knjizi
Slika: Vodič kroz pseudo-događaje u Americi ,(Boorstin, 1992), koju je objavio 1961. godine, dosta
prije Debora. Naime, Burstin opisuje promjene u društvenom životu, između ostalog, kroz promjene u
prirodi vijesti u američkom novinarstvu, medijima i javnom životu. Burstin smatra da je
komercijalizacija novinarstva stvorila i nezasitu potrebu za vijestima. Pošto pravih događaja za tržišno
orijentisane medije i javnost nema dovoljno, a nisu uvijek ni zgodni za izvještavanje, pribjegava se
stvaranju lažnih, „pseudo-događaja“ (str 11; 39-40). Isto tako, kako pravi junaci nisu prilagodljivi
ovakvoj medijskoj kulturi, pribjegava se kreiranju „slavnih ličnosti“ ili ljudskih „pseudo-događaja“ (str.
45-76). Ovo sve se odražava na oblike i žanrove pojedinih medija, druge medijske sadržaje, umjetnost,
književnost, razvoj specifičnih odnosa s javnošću, film, politički život, pa i putovanja. Isto onako kao
što se događaj pretvorio u pseudo-događaj i heroj u slavnu ličnost, tako se putnik pretvorio u turistu, a
ideali u slike. Svemu ovom je, u značajnoj mjeri, doprinijela slika, odnosno vizuelna pseudo-kultura.
Slika je, u stvari, najveći pseudo-događaj.
Burstin navodi četiri najvažnije osobine pseudo-događaja. Prije svega, (1) on „nije spontan nego se
dešava zato što ga je neko planirao, namjestio ili izazvao. Na primjer, slučajna željeznička nesreća ili
zemljotres nisu pseudo-događaji, ali intervju jeste. (2) Uglavnom se organizuje zato (iako ne uvijek
samo zbog toga) da bi se o njemu neposredno izvještavalo ili da bi se snimio. … Pitanje da li je
pseudo-događaj stvaran manje je bitno od pitanja da li je vjesnovrijedan. (3) Njegova veza sa stvarnom
pozadinom neke situacije je nejasna. … I upravo je zanimljiv najviše zbog takve nejasnosti. (4) Obično
mu je cilj da postane samoostvarivo proročanstvo. Sama proslava tridesetogodišnjice nekog hotela
govori da je hotel ugledna ustanova; proslava ga, u stvari, čini uglednim“, a ne vrhunska kuhinja,
udobne sobe ili mišljenja gostiju (Boorstin, 1992, str. 11-12).
Osim ovih, postoje i druge osobine koje pseudo-događaje čine privlačnijim od spontanih događaja.
Oni su, prije svega, dramatičniji i napetiji od stvarnih događaja jer se planiraju da budu baš takvi. Pored
toga, budući da su planirani za medije, zgodnije ih je širiti i učiniti dostupnim i vidljivim. Učesnici
pseudo-događaja se biraju tako da bi bili vjesnovrijedni i dramski privlačni. Dodatno, pseudo-događaji
se mogu ponavljati po želji i tako im se pojačava uticaj. Treba imati na umu i to da pseudo-događaji
nisu besplatni. Dakle, nekom je u interesu da ih reklamira, objavljuje i širi vijesti o njima. Stoga se
pseudo-događaji i najavljuju unaprijed i ponavljaju u medijima da bi bili isplativi. Isto tako, pseudo-
događaji djeluju jasnije i podsticajniji su. Oni su i zanimljivije društvene teme – lakše im je
prisustvovati i prepričavati ih. Takođe, poznavanje podataka o pseudo-događajima postaje dokaz
kulturne informisanosti. Konačno, pseudo-događaji generišu druge pseudo-događaje geometrijskom
progresijom. Oni su u našoj svijesti naprosto zato što ih je sve više i više (Boorstin, 1992, str. 40-41).
Današnji mediji su prepuni pseudo-događaja, ističe Burstin. Od fotografija i izjava slavnih ličnosti,
preko intervjua, konferencija za javnost, do sportskih i brojnih drugih organizovanih događaja. U
stvari, čini se da su stvarni, spontani događaji mnogo rjeđe u medijima. A pseudo-događaji stvaraju
privid da su važni i da nam omogućavaju da bolje razumijemo svijet u kome živimo, kao što i slavne
ličnosti stvaraju privid da su junaci koji su učinili nešto veliko za našu zemlju ili za čovječanstvo.
Naprosto zaboravljamo da su „slavne osobe poznate po tome što su svima poznate“ (Boorstin, 1992,
str. 57)."

Preuzeto iz Bogdanić, A. (2016). Razmatranje novinarskog diskursa i teorije medija: Uvod u teoriju
novinarnosti. Banja Luka: Komunikološki koledž u Banjaluci, str. 151-153.