ETIČKI KODEKS SKRIPTA

Za kraj semestra i predavanja iz predmeta Pisanje za novine dotaknut ćemo se malo novinarske
etike, tek površno i usputno, jer ćete o tome detaljnije slušati još na fakultetu.
Etika je bitan dio obrazovanja svakog novinara i upravo ga znanje o novinarskoj etici razlikuje
od građanskog novinarstva, blogera, komentatora na društvenim mrežama, influencera i tko zna
koga još.
Etika je prisutna svakoga dana u svakom novinarskom uratku, pri uzimanju svake izjave,
prenošenju citata, navođenju imena, odlučivanju što prenijeti i kako - i što izostaviti i zašto - a
upravo je etika ono za što se novinari mogu držati kad ih se pritisne sa svih strana, od politike,
PR-a, korporacija...
Etika je zapravo ono što čini novinara. I ono što dobrog novinara razlikuje od lošeg novinara.
Idemo prokomentirati usput neke stvari sa skripte.
PLAGIRANJE Danas je to strahovito važna stavka, naročito u eri portala i društvenih mreža,
prepisivanja, kopipejstanja, krađe vijesti, utrkivanja u tome tko će prvi objaviti i tko će prodati
ekskluzivu. Govorili smo već o navođenju izvora kao bitnoj stavki kod follow upa ili prenošenja
informacija iz drugih medija.
Primjer: HTV je prije koju godinu pobrao kritike zbog objave vijesti da je umro kvizaš Mirko
Miočić. Vijest su preuzeli od Nove TV koja je to objavila u vijestima, ali prenijeli su bez
navođenja izvora i tako preuzeli odgovornost za širenje lažnih informacija.
Navođenje izvora nije, dakle, samo korektno i pošteno i kolegijalno, već i neophodno kad se
prenose informacije na kojima sam novinar nije radio i mora vjerovati drugoj redakciji. On ne
zna kako je to te informacije došlo, kojim putem i uz kakvu provjeru, pa ne može samo tako to
preuzeti kao svoje. Navođenje izvora rješava sve.
Kod nas se to izbjegava jer je tržište malo i svi žele biti prvi i imati ekskluzivu.
Često televizije prenose informacije iz novina ne imenujući novine, već spominjući "jedne
dnevne novine". Isto rade i konkurentske novine. To je naprosto loše, neprofesionalno i
nekolegijalno.
PRIMANJE DAROVA To je veliko iskušenje za sve novinare u Hrvatskoj i nema novinara koji
tome neće biti izložen barem jednom u karijeri. A neki i svakoga dana. Neki američki veliki
mediji imaju pravila, kao i kod dužnosnika, da se ne smiju primati darovi, odnosno smiju se
primati do određene vrijednosti. Novinari u SAD-u sami sebi plaćaju kave i nose račun u
redakciju, plaćaju si ručak, putovanja i slično. Redakcije plaćaju sjedalo za novinara u Air Force
One. Sve drugo može s shvatiti kao potplaćivanje novinara.
Kod nas je drugačije, dijelom i zbog tradicije. U našoj kulturi smatra se nepristojnim odbiti neki
dar: recimo, tvrtka dijeli novinarima božićne darove, a onda neki odbiju. Zvuči nepristojno.
Osim toga, naši novinari su loše plaćeni i stoga otvoreni raznim metodama podmićivanja ili
darivanja. Nekad tvrtke i drugi rade to u najboljoj namjeri, bez primisli, ali istina je da "nema
besplatnog ručka". Tko primi dar, osjeća se dužnim. Tko daruje nešto, očekuje zahvalnost, ako
ne i protuuslugu.
Razne su metode potplaćivanja novinara: plaćena putovanja, turneje, besplatna noćenja u
hotelima, sponzorski auti, nagradne igre (novinar ubaci vizitku u bubanj pa ga se izvuče kao
sretnog dobitnika - nije izravno podmićen, nego zahvaljujući sreći), mobiteli, gadgeti, bilo je i
skupih ženskih torbica i kravata, ali i poklon paketa s kobasicama i pršutom. Svakome po
zasluzi.
S putovanjima je problem. Naime, budući da redakcije nemaju novca slati svoje novinare na
putovanja i na terenske zadatke, naročito sa sektorima koje prate, novinari se moraju šlepati uz
nekog drugog. Recimo, ako prate predsjednika ili premijera, ili Dinamo. Njima je u interesu da
povedu novinare kako bi popratili njihove aktivnosti, a novinari nemaju drugog načina raditi svoj
posao.
I jasno, mjesta u avionima u pravilu su rezervirana za podobne ili poslušne novinare, oni drugi
neka se snađu sami.
Međutim, sve to, darovi, putovanja i slično, ne moraju vas obavezati da ne radite svoj posao.
Uzmite dar i ne smatrajte se potplaćenim. Radite isto kao i prije. Ako vam netko nabije nešto na
nos, uvijek to možete staviti u novine i tako posramiti onoga tko vas potkupljuje. Ili naprosto
prijavite urednicima da ste primili dar od nekoga pa da tako budete transparentni u svom pisanju.
Darovima se, dakle, teško, a nekad i nemoguće oduprijeti, ali to ne znači da su vas uspjeli kupiti.
Ili naprosto vratite dar uz zahvale. Nemojte voziti auto registriran na klub o kojem pišete.
Ovdje bitnu ulogu igra i javnost, odnosno publika, koja mora vjerovati novinaru da je neovisan i
pošten. Od toga novinari žive, ne od darova i putovanja, pa nastojte onda taj integritet čuvati
koliko možete, jer bez toga gubite kruh.
SUKOB INTERESA
To je također bitna stavka za novinare danas. O prijateljima i rodbini ne smijete pisati, radije to
prepustite kolegama. Ako imate dionice, a pratite burzu ili biznis, onda to morate javno
deklarirati svaki puta kad pišete o burzi. Recimo, novinar ima dionice građevinske tvrtke i objavi
vijest da će najveći građevinski projekt dobiti upravo ta tvrtka. Njoj poraste vrijednost dionica, a
novinaru zarada.
Pisanje o udruzi u kojoj volontirate nije strogo zabranjeno, ali je sukob interesa jer gubite na
objektivnosti i nepristranosti. Iz novinara prelazite u aktivista, a to je uvijek pogubna preobrazba.
Kad smo kod toga, novinari ne bi smjeli biti članovi političkih stranaka, ne samo ako prate
politiku, jer politika je danas u svim aspektima života i novinar kao član stranke sigurno će
nekad doći u situaciju da se odredi prema stranci. Glasajte za koga hoćete, ali ne ulazite u
stranke.
Potpisivanje peticije je problematična stvar. Moj savjet je da ne potpisujete ništa. Vaše
građansko pravo je da potpisujete i vjerojatno ćete to i činiti, za djecu, životinje i razne druge
stvari. Nije zabranjeno, ali u nekim ozbiljnijim temama tu novinar pokazuje pristranost. Recimo,
peticija protiv pobačaja. Peticija protiv premijera i slično.
Prosvjed protiv Vlade. Taj dio mnoge studente je dosad mučio. Na ispitu su mnogi napisali da
smiju ići na prosvjed protiv Vlade, jer je to građansko pravo. Istina, ali ne ako pratite Vladu,
pišete o politici, ako ste eksponirani novinar, ako ste urednik ili vlasnik medija... Ne možete
ujutro pisati o Vladi, a popodne prosvjedovati protiv te Vlade. Problematično je i prosvjedovati
protiv Vlade ako sudjelujete u prosvjedu novinara. Jer će vas pitati zašto niste u takav prosvjed
izašli za prethodne Vlade. Prosvjedovanje je aktivizam i novinarima tu nije mjesto.
Kod popravka bicikla. Ne smijete govoriti da ste novinar jer bi se to shvatilo kao prijetnja. Ali
što ako ste TV novinar? Ako ste Zoran Šprajc? Svi će znati da ste novinar i da bi najbolje bilo da
vam zamijene bicikl.
NEOBJAVLJIVANJE INFORMACIJA
Identitet žrtve se u pravilu ne objavljuje, ali to novinari često rade, naročito ako je netko poznat.
Počinitelja se također ne objavljuje, iako se kod slavnih osoba to ne poštuje. Tu je siva zona. Ne
smijete optužiti ili osuditi onoga za koga još nije utvrđeno da je počinio zločin ili ako je osuđen,
međutim, s našim pravosuđem nikad niste sigurni. Novinari često pišu optužnice i presude, jer su
jedini koji će to učiniti.
Nažalost, to ponekad naprave krivo, pokopaju nekoga unaprijed, unište nečiji život i slično.
Novinari se bore za pravo žrtve, pa zato napadaju počinitelja.
Ali mediji bi trebali braniti pravo žrtve da ne lešinare na njezinoj nesreći.
O samoubojstvima se ne piše, odnosno ne spominje se da si je netko oduzeo život, ali i to uvijek
nekako izađe na vidjelo. Iznimka je kad se, kao u slučaju samoubojstva sina jednog novinara, to
ne iskoristi za senzibiliziranje javnosti za takve rizike ili kao pomoć ocu da tragediju pretvori u
društvenu korist.
Sve je, dakle, u pristupu i tonu izvještavanja. Iskazivati sućut ili pomoć je produktivno. Lešinariti
na nesreći je pogrešno.
Žao mi je što nismo imali predavanja i priliku prokomentirati neke od najslavnijih fotografija i
kako su objavljene. Možda nadoknadimo to u idućem semestru.
Ovdje samo jedan primjer: prije desetak godina u Zagrebu se dogodila nesreća u kojoj je
učiteljica pregazila autom svog učenika. Fotograf jedne redakcije otišao je na mjesto nesreće,
poslikao dramatične scene u kojim učiteljica pokriva tijelo, plače, svi plaču. Došao je u redakciju
i rekao da ne želi da se te fotografije objave. Urednik mu je prijetio otkazom, fotić je poslao
materijal i novine su objavile te fotografiej na duplerici.
Drugi primjer je naslovnica Večernjeg lista nakon atentata na ruskog veleposlanika u Ankari.
Vidi se atentator kako stoji iznad tijela ubijenog veleposlanika. Bilo je to prvi puta da se leš
pojavio na naslovnici novina. Ali to je bila politička fotografija političkog atentata. Ubijeni je bio
predstavnik ruske države, a ne slučajni pojedinac. Fotografije masakriranog Gadafija objavile su
sve svjetske novine. Jer je to dokumentarizam.
Ipak, često treba voditi računa o tome da se izbjegava šok i ne eksploatira nesreća.
LAGANJE
Smiju li novinari lagati? Nekad smiju. Ako spašavaju živu glavu, ako je to jedini način da dođu
do infomacije od JAVNOG INTERESA, ako žele otkriti kriminal, korupciju, šovinizam.
Ovdje je slučaj KKK, ali slično vrijedi za mnoga druga društva i organizacije na rubu zakona.
Recimo, nogometni huligani. Nećete ući tamo kao novinar. Kao što se smijete praviti da ste došli
na servis kako biste otkrili da taj servis više naplaćuje ženama. Jer ste time otkrili informaciju od
javnog interesa. Interes mora opravdati laganje. Što je veće laganje, mora biti veći interes.
Imali smo ovih dana sudsku presudu novinaru Ivanu Žadi zbog tajnog snimanja Josipa Đakića.
Ako je tajno snimanje jedini način da se dođe do informacija, onda bi to trebalo bit dozvoljeno
jer novinar radi u javnom interesu.
Ali kad je Drago Hedl snimio zastupnika Franju Lucića kako mu preko telefona nudi mito da ne
objavi neku priču, sud to nije prihvatio kao dokaz protiv Lucića.
U pravilu, novinari bi se trebali identificirati prilikom obavljanja svog posla. Ljudi bi trebali
znati da razgovaraju s novinarom i da će njihove riječi izaći u medije. Ali tek onda neće reći što
misle, pa je to paradoks. Ali kad radite neko istraživanje, pa i undercover, onda se naravno
možete praviti da niste novinar. U javnom interesu.
Najslavniji slučaj je bio iz devedesetih kad je Robert Valdec, tada novinar Večernjeg lista, ušao
preko liječničke uputnice u psihijatrijsku bolnicu Vrapče kako bi tamo špijunirao bivšeg
direktora Dinama Josipa Šoića koji je u Vrapče pobjegao od policijskog progona.
Valdec je proveo nekoliko dana tamo kako bi otkrio je li Šoić doista bolestan ili se samo
pretvara. O toem je objavio seriju reportaža. Bilo je to na rubu etičnosti.
Neki su se šalili da je Valdec doista bio za instituciju.
POVREDA PRIVATNOSTI
Možete objaviti da je ministar dobio dijete pomoću umjetne oplodnje ako dobijete njegovu i
privolu njegove supruge. Ili ako je taj ministar bio izričito protiv umjetne oplodne, pa ste ga tako
raskrinkali kao licemjera.
Matija Babić je objavio da ima pornić s Blankom Vlašić. Na kraju to nije bio pravi pornić i Index
je izgubio na sudu. Ali takvo kršenje nečije privatnosti je neetično, osim ako je Blanka Vlašić
postala vjerski fanatik i maneken klerikalne desnice.
Tražit ćete intervju od majke kojoj se ubila kćer samo ako iz toga izvučete javnu korist. Recimo,
ako je kćer bila žrtva mobinga ili bulinga u školi i nešto slično. Majka Luke Ritza je iskoristila
smrt svog sina od huligana kako bi podigla svijest društva o maloljetničkom nasilju.
Ovih dana imate podbadanja na račun Nine Raspudića i njegove druge supruge. To je zadiranje u
privatnost, ali samo ako Raspudić nije deklarirani konzervativac i pobornik klasičnog braka i
odani pobornik Katoličke crkve. Pa prevari suprugu s drugom ženom i napravi dijete izvan
braka.
Javne osobe u pravilu imaju nižu razinu zaštite privatnost od običnih ljudi. Samim ulaskom u
javnu sferu oni se odriču dijela privatnosti. A novinarski je zadatak raskrinkavati javne osobe, pa
i u privatnim životima.
Ali i tu postoji granica. Britanski tabloidi našli su se na sudu i pred parlamentarnom istragom
nakon što se otkrilo da su hakirali računala, prisluškivali mobitele, provaljivali u stanove i slično,
kako bi iskopali prljavštine o poznatim osobama, pa čak i o običnim žrtvama tragedije.
Ali francuski tabloid izgubio je sud protiv Kate Middleton zbog objavljenih toples fotografija
koje su uslikali teleobjektivom s obližnjeg brda u Francuskoj. Neki bi rekli, tko je princezi kriv
što se kupala u toplesu. Ali uvijek imate slučaj princeze Diane.
SUDJELOVANJE U VIJESTIMA
To je važna stavka koja pravi novinare duže vrijeme. Naročito fotoreportere. Kevin Carter
uslikao je dijete kako umire od gladi u Africi, umjesto da ga uzme i spasi, ali je objavom te
fotografije pomogao spasiti milijune djece. Fotografi su naučeni promatrati svijet kroz objektiv i
ne narušavati kadar. Ali kad ste u situaciji da morate spašavati nečiji život ili pomagati nekome,
tada će ljudskost prevagnuti pred profesijom.
Međutim, tada ne smijete o tome pisati, barem ne na način da ste vi heroj koji je spasio nekome
život.
(Preskačem dijelove prezentacije koji su objašnjeni ili ćemo se njima baviti detaljnije idući
semestar, poput autorizacije intervjua) pa doalzim na ovaj dio.
Novinarski prilozi kojima je skraćivanjem ili drugim uredničkim intervencijama bitno izmijenjen
smisao mogu se objaviti samo uz suglasnost autora.
To je izuzetno bitno i za one koji su angažirani u Globalu. Trebali biste prisustvovati kraćenju i
uređivanju teksta, opremanju teksta i prelamanju teksta, kako biste imali kontrolu nad tekstom
koji ste potpisali.
Urednici često interveniraju u tekstove i ako vam se izmijeni smisao vi imate pravo povući tekst
ili uskratiti potpis. To je bitno, ali i riskantno u redakcijama gdje nemate osjećaj da ste dovoljno
slobodni to učiniti. Urednik nema pravo masakrirati vaš autorski članak. To je još uvijek vaš
tekst. Vi ga potpisujete i vi ga morate odobriti u zadnjoj verziji.