IVAN MILOŠEVIĆ:

KAKO JE UGAŠEN „POLIS", NAJSTARIJI GRADSKI LIST U CRNOJ GORI

Presudili mu osnivači

~ Prosto da čovjek ne povjeruje da su ljudi toliko zaboravni i da ne pamte šta se sa

Polisom desilo prije sedam godina i ko je kumovao gašenju tih novina. Ukoliko su to
zaboravili, valjalo bi ih podsjetiti

Iako je ocjena većine medijskih analitičara da je crnogorski informativni prostor

prenatrpan i da su tri dnevna lista i previše za malo tržište u Crnoj Gori, takvom
novinarskom miljeu ipak nešto nedostaje. Velike teme poput sudbonosnih političkih
debata, ekonomskih i privatizacionih promašaja, kriminalnih afera i slični sadržaji ne
skidaju se sa naslovnih strana i iz udarnih vijesti štampanih i ostalih medija. Naravno,
pismenom čovjeku nije ni na kraj pameti da kaže da o tome ne treba da se piše, ali negdje
u toj potrazi za aferama i skandalima kao da su se izgubili običan čovjek i običan život.
Oni kao da su se povukli u neki skriveni medijski ćošak i tek povremeno neko sa
medijske scene svrati i do njih i priupita ih kako žive i da li im što treba. A i tada te
obične svakodnevne priče kao da se nekako stide da progovore o sebi, jer je medijska
halabuka o velikim temama i skandalima zahvatila i njih, pa i one smatraju da su manje
važne od izjave nekog političara, državnika ili krimibosa. Možda pretpostavka i nije
tačna, ali autoru ovoga teksta se čini da su nekako sa ekspanzijom velikih tema sa naše
medijske scene, kao rukom odneseni, nestali lokalni štampani mediji u Crnoj Gori.
Formirani sa ciljem da bilježe svakodnevni, običan život, oni kao da nijesu izdržali talase
novog vremena i nestali su u njihovom ponorima i potonuli toliko duboko da ih se danas
malo ko i sjeća. Meñu prvima novo medijsko vrijeme na svojim stranicama osjetila je
nekadašnja „Titogradska tribina", potom „Tribina", pa „Polis”. Iako je bila najstarija
gradska štampana medijska kuća u Crnoj Gori, osnovana 1960. godine, njeno gašenje
krajem 2003. godine prošlo je skoro neprimjetno i nikoga posebno nije uzbudilo. „Polis”,
iako je imao pune 43 godine staža, utihnuo je bez glasa i na to skoro da se nijesu ni
osvrnule medijske kuće koje su u to vrijeme tek punile prvu godinu ili neku od prvih
godina izlaženja. Malo ko je i objavio informaciju krajem 2003. godine da je najstariji
gradski list u Crnoj Gori prestao da izlazi. Reklo bi se kao da su svi odahnuli, jer su se
otarasili nepotrebnog socrealističkog medijskog balasta. Iako je podgorički gradski list
donekle to i bio, u novim medijskim vremenima bilo je mjesta za njega. To je najbolje
potvrdila nedavna foto-izložba iz arhive „Polisa“, održana u podgoričkom KIC-u, pod
pokroviteljstvom uprave glavnoga grada. Povodom te izložbe rečeno je puno lijepih riječi
o foto-arhivi gradskoga lista. I sve to u ustanovi koja radi pod okriljem lokalne uprave
koja je i izrekla smrtnu kaznu „Polisu“ i izbrisala ga sa lica Podgorice. Prosto da čovjek
ne povjeruje da su ljudi toliko zaboravni i da ne pamte šta se sa "Polisom" desilo prije
sedam godina i ko je kumovao gašenju tih novina. Ukoliko su to zaboravili, valjalo bi ih
podsjetiti da je „Polis“ mrtvim proglasila čak i personalno ista lokalna uprava koja i
danas upravlja glavnim gradom! Ali, o tome nešto kasnije, jer valja nešto reći o
promjenama kroz koje je prolazio „Polis“ u vremenu od 1992. do 2003. godine, jer bez
toga se i ne može razumjeti zaљto je Podgorica ostala bez vjernog medijskog hroničara.
Raspad velike Jugoslavije tadaљnja „Titogradska tribina“ dočekala je u oronulim
prostorijama u Ulici Novaka Miloševa, pored stare Vatrogasne. Mala redakcija u
skučenim prostorijama bila je pred zadatkom da osmisli moderne gradske novine, koje
više neće pisati samo o izvještajima SK i CK, već će čitaocima ponuditi i nešto više.
Ipak, mora se priznati da je i u vremenu socijalizma i obaveze „Tribine“ da zabilježi sve
što su tadašnji komunistički kadrovi izjavljivali i obećavali, na stranicama ovog lista
uvijek je bilo mjesta za životne priče, obične ljude i podgoričku svakodnevicu. O
vrijednim fotografijama da i ne govorimo, jer je o tome dovoljno rečeno na pomenutoj
izložbi. Ta druga strana „Tribine“ kao da i danas spasava taj list od medijskog zaborava
koji su mu podgorički vlastodršci namijenili.
Šta je, dakle, trebalo činiti? Prvo je gradski hroničar morao da promijeni ime i da od
„Titogradske tribine“ postane „Tribina“. Nije to išlo baš glatko, jer bilo je dosta novinara
i ostalih zaposlenih u toj kući koji su željeli da sačuvaju Titograd i poslije Tita. Ipak,
prevladalo je novo vrijeme, a sa Titogradom iz „Tribine“ kao da su otišli i novinarski
„titonostalgičari“. Na njihovo mjesto došli su novinari kojima je postalo jasno da od
nostalgije nema ništa i da se treba prilagoñavati novim vremenima. A to vrijeme nije bilo
nimalo naklonjeno gradskom listu koji je imao viљe ograničavajućih okolnosti nego
razvojnih šansi. Mali tiraž, lokalna uprava koja je stalno disala za vratom redakciji i koja
nije dozvoljavala da novinari pišu nešto drugo do pohvalne izvještaje o podgoričkim
čelnicima i njihovim gradskim uspjesima. Ipak, i pored tih tema, negdje na zadnjim
stranicama osvitale su reportaže, vrijedni razgovori sa pojedincima koji su imali šta da
kažu. Zbog tih zadnjih strana vrijedi i danas podsjetiti se „Polisa" i onih koji su odlučili o
njegovoj sudbini.

Cijepanje DPS-a početak kraja

~ Novi DPS urednici nijesu krili na čijoj su strani i pod noge su bacili novinarske
principe i od „Polisa” su napravili oglasnu tablu vladajuće stranke. Ipak i oni nijesu imali
izbora, pa su morali da prave novine sa novinarima koji nijesu bili njihovi politički
istomišljenici. U takvim okolnostima dugogodišnja prijateljstva su se preko noći
raskidala, a sve se to katastrofalno održavalo na novinarsku vrijednost „Polisa” koji je
tonuo sve dublje

„Tribina” ubrzo postaje Polis i tokom 1993. godine ona mijenja i format i postaje manja.
Dobija naslovnu stranu u boji, uvode se nove rubrike i što je najznačajnije njegove
stranice se otvaraju za nove teme. Ni „Polis” ne ostaje imun za politička talasanja i
pokušava da atraktivnim sagovornicima i van Crne Gore osvoji novu medijsku poziciju.
Možda je to i bila velika greška tadašnjeg uredništva, jer teško je bilo vjerovati da će u
konkurenciji novih dnevnih listova „Polis” uspjeti da stane uz rame sa njima. Mnogo je
bilo bolje da se „Polis” i dalje bavio običnim temama i običnim ljudima. Danas je to lako
reći, ali prije petnaestak godina činilo se da novo-stari podgorički hroničar mora
iskoračiti iz lokalnog miljea da bi opstao. Tadašnja otvorenost „Polisa” za političke
alternative bez sumnje se nije svidjela lokalnoj upravi, koja je stopostotno pokrivala sve
troškove izlaženja novine. Oni, istina, nijesu otvoreno bili protiv nove ureñivačke
politike, ali svojim kanalima, a prije svega preko novinara koji su i dalje bili voljni da
izvršavaju političke odluke, uticali su da u samoj redakciji dolazi do sukoba, sporenja oko
novog imidža lista, što je sve onemogućavalo da „Polis” dobije svoju jasnu, modernu
fizionomiju.
Najžalosnije stvari u Polisu počinju da se dešavaju prilikom cijepanja jedinstvenog DPS-
a 1997. godine. Tadašnji urednik otvoreno se opredijelio za opciju Momira Bulatovića i
čak je na naslovnoj strani osvanuo intervju sa nekadašnjim predsjednikom DPS-a. To kao
da je „Polis” vratilo decenijama unazad i gurnulo ga je u ralje dnevne politike koja je bila
nemilosrdna za tadašnje učesnike. Iako je DPS ubrzo uzeo konce rukovoñenja u „Polisu”
politička podjela izazvana raspadom DPS-a ostala je da tinja u redakciji i na kraju je i
dovela do njegovog gašenja.
Novi DPS urednici nijesu krili na čijoj su strani i pod noge su bacili novinarske principe i
od „Polisa” su napravili oglasnu tablu vladajuće stranke. Ipak i oni nijesu imali izbora, pa
su morali da prave novine sa novinarima koji nijesu bili njihovi politički istomišljenici. U
takvim okolnostima dugogodišnja prijateljstva su se preko noći raskidala, a sve se to
katastrofalno održavalo na novinarsku vrijednost „Polisa” koji je tonuo sve dublje. Malo
bistriji novinari na vrijeme su osjetili da je „Polis” ne samo brod koji se ljulja, već
uveliko tone, pa su se takve „olupine” iskrcali na vrijeme i potražili radno mjesto negdje
drugdje.
Nekoliko godina nakon rascjepa u DPS-u ureñivački tim ove novine našao se u situaciji
da nema sa kime da ureñuje list. Novinari su većinom otvoreno izražavali svoja politička
opredjeljenja i nijesu se dvoumili i da pišu za opozicione medije. Zbog toga u „Polis”
dolaze po godinama dosta stariji, ali provjereni novinarski kadrovi DPS-a i preuzimaju
kontrolu nad listom. Pod maksimom da sačuvaju podgoričku gradsku novinu njihov
dolazak zapravo je bio početak kraja ove medijske kuće.
Koliko je politika i to bez ikakve potrebe postala dominantna u radu „Polisa” možda
ponajbolje govori jedan dogañaj u kojem je učestvovao tadašnji glavni urednik i njegova
najbliži saradnici. Političke pamtiše u Podgorici se vjerovatno sjećaju jednog kratkog
vremena kada je na mjesto gradonačelnika došao Radivoje Rašović, istaknuti član SNP-a.
On je u sklopu upoznavanja sa radom opštinskih ustanova jednog dana posjetio i „Polis”.
Meñutim, glavni urednik sa ureñivačkim timom uoči dolaska Rašovića jednostavno je
otišao preko vrata, pa tadašnjeg gradonačelnika jednostavno nije imao ko ni da dočeka.
Rašović je obišao praznu kancelariju glavnog urednika, pa se potom vratio u svoju
kancelariju. Odmah pošto je on napustio Polis u redakciju se vratilo uredništvo
ponašajući se kao da se ništa nije desilo. Ipak, nijesu krili da se izuzetno ponose ovim ne
baš kulturnim „dočekom” aktuelnog gradonačelnika. Rašović kao da je i sam osjećao da
njegovo predsjedavanje neće biti dugog vijeka, pa povodom ovakvih dešavanja u
„Polisu” nije ništa preduzeo. U dugoj istoriji gradskog lista po prvi put se desilo da
urednici „bježe” od predsjednika opštine, pa nije bilo teško pretpostaviti da se ovoj novini
zbog tolikog političarenja ne piše ništa dobro.
Jedna od otežavajućih okolnosti za spas podgoričkog lista je da je u vrijeme kada se
trebalo izboriti sa samovoljom gradskih moćnika, a u isto vrijeme štampati list koji bi
našao čitaoce, i glavni urednik i direktor su bili pred penzijom. Njih je čekala sigurna
mirovina, pa i da su htjeli nijesu imali pretjerano motiva da se suprostave namjerama
podgoričkih čelnika da se već jednom obračunaju sa novinarskim opozicionim dijelom
„Polisa”. Zašto talasati i suprostavljati se kada je iza ćoška sigurna penzija, a ostali neka
se pobrinu kako znaju. Druga otežavajuća okolnost su bili novinari koji su većinom bili
opoziciono i srpski raspoloženi. Dakle, u presudnim momentima za opstanak „Polis” je
imao rukovodstvo koje je više razmišljalo o penziji nego o životu novine i podijeljene
novinare koji nijesu imali naklonost lokalnih vlastodržaca. U takvim uslovima gašenje
„Polisa” postalo je sve izvjesnije.

Politička čistka Mugoše i Kočana

~ U podgoričkom listu stvorila se pomalo apsurdna atmosfera, jer su novinari koji nijesu
bili članovi DPS-a, ali ni ostalih stranaka, pokušavali da spasu opštinski list od namjere
gradskih čelnika da ga ugase. Više nego licimjerna je bila ponuda opštinskih predstavnika
da se onima koji žele da nastave sa izdavanjem „Polisa" ostave kompjuteri i ostala
oprema

U namjeri da ugasi „Polis”, lokalnoj upravi je kao kec na desetku došao novi zakon o
medijima. Novi propisi su predviñali da štampane medije više ne mogu da finansiraju
država ili opština i da oni za godinu dana moraju da nañu nove vlasnike. I odmah se mora
reći da predstavnici lokalne uprave, na čelu sa Miomirom Mugošom i njegovim
povjerenikom za rješavanje sudbine gradskog lista Hamdom Kočanom, nijesu časili ni
časa da do tančina sprovedu taj novi zakon. Da su se tako pridržavali propisa u nekim
drugom oblastima, kao što su to radili povodom „Polisa”, Podgorica bi danas bila na
mnogo razvijenijem demokratskom nivou. Čim je zakon usvojen, uredništvo „Polisa"
počelo je sa demagoškim propitivanjem šta zaposleni očekuju od osnivača i kako misle
da nastave svoj radni angažman. Zaposleni su se odlučivali izmeñu uzimanja 24 plate,
zapošljavanja u nekim drugim opštinskim službama ili ulaska u avanturu nastavka
izdavanja novina u drugačijim okolnostima. Bez sumnje, najbolje su prošli oni koji su
odmah uzeli 24 plate i na vrijeme se spasili od glavobolja i uzaludnog nadmudrivanja sa
Mugošom i Kočanom oko toga kako nastaviti sa izlaskom „Polisa”; uzaludnog jer je već
bilo odlučeno da se „Polis” ugasi, da se članovi DPS-a zaposle u drugim opštinskim
službama, a da se opoziciono raspoloženi novinari skinu sa opštinskog budžeta, zadovolje
minimalnim otpremninama i pošalju kući. Dok je rukovodstvu „Polisa” i članovima DPS-
a na početku otkucavanja zakonskog roka sve to bilo poznato, dio novinara se još uvijek
zanosio da „Polis” može da nastavi da izlazi. U podgoričkom listu stvorila se pomalo
apsurdna atmosfera, jer su novinari koji nijesu bili članovi DPS-a, ali ni ostalih stranaka,
pokušavali da spasu opštinski list od namjere gradskih čelnika da ga ugase. Više nego
licimjerna je bila ponuda opštinskih predstavnika da se onima koji žele da nastave sa
izdavanjem „Polisa” ostave kompjuteri i ostala oprema. Meñutim, radilo se o starim
kompjuterima koji više nikome nijesu koristili i koje je vrijeme pregazilo. Na zahtjeve
dijela novinara da se pored računara novom „Polisu” obezbijedi prostor za redakciju i da
se potom novi list prepusti tržištu, ali barem sa najosnovnijim sredstvima, odnosno
krovom nad glavom, u opštini su odmahivali rukom.
Ono što je bilo poznato uredništvu „Polisa” uskoro je postalo jasno svima. Bukvalno za
samo nekoliko dana nasukani medijski brod gradskog lista ostao je bez kormilara,
kompasa i veslača, i „Polis” je doživio klasičan politički udar i - prestao da postoji. Istina,
DPS je bio više nego korektan prema svojim članovima. Svi do jednoga su dobili neki
drugi posao iako su u „Polis“ došli neposredno prije njegovog gašenja. Ostalima, a koji
su bili glavna novinarska pera i kako-tako održavali profesionalni nivo gradskog lista,
pokazana su vrata, uz skromne otpremnine.
I tako je poslije 43 godine redovnog izlaženja ugašen podgorički gradski list. Umjesto
njega stvorena je „Podgorica info“ u kojem su na početku radili politički podobni radnici
iz ugašenog „Polisa“.
Poslije šest godina od gašenja „Polisa“ malo ko se sjeća da je taj list uopšte postojao.
Četiri i po decenije izbrisane su političkom gumicom i danas je glavni grad, iako u njemu
izlaze tri dnevna lista, medijski nedovoljno zastupljen, jer mu nedostaje skromni, ali
temeljni hroničar, kakva je bila „Tribina“, kasnije „Polis“. A možda podgoričkim
čelnicama hroničar i ne treba, jer je on neprijatan svjedok šta su nekada bili.
Onima koji se još uvijek sjećaju „Polisa“ ne preostaje ništa drugo nego da ga potraže u
gradskoj biblioteci, gdje se čuvaju njegovi kompleti. Uz njih će se vratiti godinama
unazad i možda prepoznati grad u kojem su rasli, školovali se, iz kojeg su odlazili u svijet
i opet se vraćali na obale Morače. Oni su donekle i privilegovani, jer barem imaju te
albume uz koje se mogu podsjetiti na vrijeme svoje mladosti. Meñutim, šta će da rade oni
koji su došli nakon gašenja „Polisa“ i gdje će oni pronaći slike iz perioda svoga
djetinjstva i sazrijevanja. Neki kažu da to više nikome i nije potrebno. Ukoliko je tako,
onda je možda i dobro što je „Polis" izbrisan sa lica Podgorice. Ipak, ima i onih koji kažu
da nije tako.

(KRAJ)

„Dan“, 12. – 14. april 2010. godine