GORDANA VILOVIĆ

ETIČKI PRIJEPORI U HRVATSKIM

POLITIČKIM TJEDNICIMA

GLOBUS I NACIONAL 1999-2000.

1
SADRŽAJ

1. UVOD

2. ETIKA NOVINARSTVA
Etika i moral
Etika odgovornosti
Novinarstvo i etika
Postoji li povijest etike novinarstva?
Određenje etike novinarstva
Etička proturječja u novinarstvu
«Sive zone» etike novinarstva
Teorije etičke kontroverznosti
Izvori etičkih kontroverzija
3. BURNA HRVATSKA MEDIJSKA SCENA: 1990-2000.
Tabloidizacija medija
Tabloidizacija novina u Hrvatskoj
1990: hrvatski mediji nakon prvih višestranačkih izbora
1991-1998: olovna vremena za medije
Mediji u ratu
Tiskani mediji: «sređivanje dnevnih novina»
Tjednici: odraz siromaštva ili bogatstva?!
Hrvatska televizija protiv komercijalne televizije
Sindrom «veselih radija» i slučaj Radija 101
Profesionalna pitanja novinara i obrazovanje
1999: stisak vlasti popušta
Skupe duševne boli
Dnevni listovi s milijunskim nakladama
Elektronički mediji: HTV i dalje bez konkurencije
2000: koalicija bez jedinstvenog stava o medijima
Ukidaju li se «novine institucije»?!
Nije još vrijeme za newsmagazine!
Elektronički mediji: svakoj je vlasti HTV najvažniji medij

4. GLOBUS I NACIONAL: POLITIČKI TJEDNICI

Globus: «nacionalni magazin» I.
Dodati gas i zajahati na val događaja»
«Novinari s kukuljicom» ili «sindrom hinjene odgovornosti»
Denis Kuljiš: «dinamizator modernoga hrvatskog žurnalizma»
1997: novi format i vodeći tjednik
Naslov kao čudo neviđeno
Kolumnisti: prepoznatljivost lista
Nacional: «nacionalni magazin» II.
Nacional: «globalni tjednik»
«Džihad» protiv vladajuće stranke
Tko je vlasnik Nacionala?
Otkrića o manipulacijama SZUP-a
Transkripti: izdašno i zanimljivo štivo

2
 «Otkrivati događaje a ne samo pokrivati»
5. ISTRAŽIVANJE O ETIČKIM KONTROVERZIJAMA GLOBUSA I NACIONALA
Problem i hipoteze istraživanja
Analiza sadržaja
Jedinica analize sadržaja
Kategorije analize sadržaja
Definiranje kategorija za analizu etičkih proturječnosti
Određivanje stupnja proturječnosti
Kvalitativna analiza
Neistinito izvještavanje
Globus: Tko je zapravo uhićen poslije 3. siječnja?
Nacional: Kad će Kutle progovoriti?
Anonimni izvori
Globus: Epidemija sifilisa i AIDS-a u Lašvanskoj dolini?!
Nacional: Tko je ubio Ibrahima Dedića?
Prikazivanje samo jedne strane
Globus: Što se događalo u srpskom logoru Bučje
Nacional: Slikar Mateš i prognanica Miškatović
Narušavanje temeljnih prava čovjeka
Globus: Kako je E.H. postala Fatima Skula
Nacional: Ratni zarobljenici i poštovanje Ženevske konvencije
Narušavanje prava manjinskih društvenih grupa
Globus: Zagreb – neugodan za pripadnike seksualnih
manjina?!
Nacional: Šakićevi «državotvorni ustaški ideali»
Propagandni tekstovi
Nacional: «Navraćaju li» političari spontano u neku redakciju?
Loš ukus i opscenost
Globus: Skandal u Veljunu
Nacional: Mamić protiv Canjuge
Nesuglasje teksta i naslova
Globus: Državni udar
Nacional: Prijetnje atentatom predsjedniku Mesiću

Kvantitativna analiza
Ukupan udio etički proturječnih tekstova u uzorku
Ukupan broj tekstova prema stupnju proturječnosti
Ukupan broj i novinske forme etički dvojbenih tekstova
Ukupan broj autora etički proturječnih tekstova
Ukupnost etički prijepornih tekstova prema kategorijama
analize
Neistinito izvještavanje
Anonimni izvori
Prikazivanje samo jedne strane
Narušavanje temeljnih prava čovjeka
Narušavanje prava manjinskih grupa
Propagandni tekstovi
Loš ukus i opscenost
Nesuglasje teksta i naslova

3
6. ZAKLJUČAK

7. LITERATURA I IZVORI

8. POPIS GRAFIKONA

9. KAZALO

4
 1. UVOD

«Proizvedeni nož može jednako biti upotrijebljen za rezanje kruha gladnu čovjeku kao
i za ubojstvo. Može služiti životu ili smrti. Je li upotrijebljen za dobro ili za zlo, ne zavisi od
njega, već od čovjeka. Dobro i zlo zavise od toga kako se što upotrebljava. Dobro i zlo, dakle,
ne postoje u materijalnim, prirodnim ili tehničkim predmetima, već u čovjeku koji ih
proizvodi i koristi. Tako se izlazi na potpuno drukčiju razinu: razinu neposrednog odnosa
osobe spram osobe, spram druge osobe ili spram samoga sebe. To je razina etike.»
Jerzy W. Galkowski (1998, 9)

Neistina koja se objavi u novinama s nakladom od stotinu tisuća primjeraka može

promijeniti nečiji život. S tog aspekta gledajući etiku, novinari se mogu doimati kao gospodari

života i smrti. Njihovo je oruđe i oružje riječ. U biti, etika je uvijek nedovršena priča u

novinarstvu i, kao što kažu američki teoretičari medijske etike Day (1997) i Merrill (1999),

rasprave o etici u novinarstvu su sve samo ne dosadni razgovori. Svaka prilika, kontekst,

stanje slobode govora u društvu i odnos prema medijima usložnjava i pitanje etike. Što su

složeniji odnosi u društvu, i etička su pitanja dubioznija.

Hrvatska je od 1990. do 2000. bila je država koja je samo formalno podržavala slobodu

medija, a usput je činila sve da zatvori osnovne izvore informacija i priječi normalan rad

novinarima – pa je tako prilično pridonijela narušavanju etike u medijima. Novinari su se

stoga koristili svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da bi došli do podataka za koje su

držali da imaju veliku važnosti za javnost. To je upravo zametak najčešćih pogrešaka:

proizvoljnosti, špekulacija, navođenja neprovjerenih izvora, korištenja anonimnih izvora,

poluistina i uvreda. Ukratko, etičkih prijepora.

Hrvatski mediji koji su trebali «samo» igrati ulogu psa čuvara demokracije i štititi interese

javnosti, zbog lošeg funkcioniranja države, preuzimali su poslove policije, sudbene vlasti i

5
ostalih državnih organa. Takva preuzetnost novina nerijetko je dovodila do objavljivanja

senzacionalnih podatka, koji su nudili samo dio, ne i cijelu istinu.

Knjiga Etički prijepori u hrvatskim političkim tjednicima: Globus i Nacional 1999-2000.,

najvećim je dijelom temeljena na tekstu doktorske disertacije, obranjene na Fakultetu

političkih znanosti u prosincu 2003. godine.

Rad istražuje etičke prijepore u političkim tekstovima objavljenim u Globusu i Nacionalu

i provjerava valjanost glavne hipoteze o tome da su objavljeni politički tekstovi u oba tjednika

sadržavali razmjerno velik broj etičkih prijepornosti. Osim deskriptivne i eksplanativne

metode, temeljna znanstvena metoda primijenjena u radu, koja bi trebala potvrditi, dokazati ili

opovrgnuti hipotezu, jest analiza sadržaja. Ta je metoda kao najpogodnija za istraživanje

različitih razina medijskih sadržaja korištena u kvalitativnom i kvantitativnom obliku. U obzir

su uzeti svi objavljeni politički tekstovi, različitih novinskih formi Globusa i Nacionala u

spomenutom vremenskom okviru.

Te dvije godine nisu odabrane slučajno: 1999. je bila izborna, označila je završetak

vladavine, desetogodišnje, prve demokratski izabrane vlasti na čelu s predsjednikom dr.

Franjom Tuđmanom i Hrvatskom demokratskom zajednicom, a 2000. najavljuje promjene na

državnoj političkoj sceni – posredstvom vlasti šesteročlane koalicije, dotadašnje opozicije,

izbor novog predsjednika i ponešto drukčije funkcioniranja višestranačja negoli je to bilo u

vrijeme HDZ-a.

I odabir upravo ova dva tjednika za analizu etičkih kontroverzija sasvim je prirodan, jer

su, u odnosu na druge političke tjednike (primjerice Feral Tribune ili Nedjeljna Dalmacija =

koja je tih godina još izlazila) – najprodavaniji, i samom tom činjenicom spadaju u listove

koji su aktivno sudjelovali u oblikovanju stavova javnosti, unatoč tome što samo djelomice

imaju obilježja klasičnih newsmagazina. Usto, Globus i Nacional su imali specifičan nastanak

i razvitak. Oba ova ilustrirana politička tjednika izrasla su iz teških, ratnih i siromašnih godina

6
ili kako slikovito kaže njihov kreator novinar Denis Kuljiš, nastali su u vrijeme «sedam

hrvatskih gladnih godina».

Knjiga se sastoji od četiri dijela: prvi daje osnovno određenje novinarske etike i

posebice određenje etičkih kontroverzija onako kako ih razumijevaju svjetski medijski

analitičari; drugi donosi kroniku hrvatske medijske scene u razdoblju 1990-2000; treći dio

opisuje profil Globusa i Nacionala; središnji četvrti dio rada obuhvaća istraživanje o etičkim

proturječnostima u političkim tekstovima na primjeru Globusa i Nacionala.

Ovako strukturirana knjiga činila se logičnom, prije svega, radi potrebe da se dobije što

potpunija slika interakcije tadašnjih društveno-političkih turbulencija i njihova odraza na

medije u cjelini, a posebno na izdvojena dva tjednika.

U prvom dijelu knjige nastoji se pojmovno odrediti etiku novinarstva kao posebnu etiku

poziva, odavna prepoznatu u razvijenim demokratskim društvima. Hrvatsko novinarsko

društvo više od desetljeća suočeno je s potrebom da načelna promišljanja o novinarskoj etici

dobiju potvrdu u iskrenoj brizi medijskih kuća, novinskih izdavača, urednika i novinara o

višoj razini etičnosti u prigodi svakodnevnog izvještavanja. Unatoč očitom napretku u

medijima, u odnosu na devedesete godine u Hrvatskoj, još uvijek etika novinarstva nije

dovoljno promišljana kategorija. U prvom dijelu rada navedeno je nekoliko tumačenja etike,

etičke prijepornosti i izvora etičkih kontroverzija, kroz stavove stranih i hrvatskih medijskih

teoretičara, filozofa i novinara. Temeljno pitanje jest dvojba o etici novinarstva koja bi trebala

biti dio bića novinara ili nešto što se tek povremeno u valovima događa novinarima i

urednicima u situacijama kad se i sami osjećaju ugroženima, povrijeđenima ili izloženima

sustavnim medijskim napadima.

Američki profesor John Merrill, bivši novinar i urednik, pisac više od 25 knjiga iz

područja medijske etike, drži da je zajednički nazivnik svim raspravama o novinarskoj etici –

7
namjera da se bude etičan, odnosno odgovornost i svjesnost onoga što činimo u svom poslu

kao novinari.

Drugi dio knjige jest kronika shizoidne hrvatske medijske scene u vremenu od prvih

demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. do 2000. godine, kad je vlast promijenjena. Taj dio

rekonstruira društveni okvir u kojem se gotovo deset godina vodi borba za slobode u

medijima. Vladajuća stranka, izabrana na demokratskim izborima, slobodu medija shvaćala je

posve jednostavno – svi u borbi za slobodnu Hrvatsku. Parola «ako treba, i lagati za

domovinu» podijelila je i medije i novinare. S jedne su strane mediji koji su pristali «perom

braniti domovinu» bez ostatka i potisnuti svaku kritičnost sa svojih stranica, a s druge mediji

koji su radili upravo suprotno. Ovi drugi postali su «medijska peta kolona», «vještice iz Rija»,

«smušenjaci», «prodane duše» ili «stoka sitnog zuba». Riječju – neprijatelji države, koji su

preko noći bili prisiljeni: a) napustiti hrvatsko novinarstvo, b) prilagoditi se novim

okolnostima, c) ostati svoj, neovisno o cijeni koja se plaća.

Tih deset godina ostat će upamćeno i po učestalim posjetima uglednika, novinara i javnih

djelatnika iz Europske federacije novinara, Vijeća Europe i State Departmenta koji su, kako je

jednom, izvještavajući iz SAD-a, slikovito rekla Mirjana Rakić, novinarka Hrvatske televizije

«polijevali hladnom vodom» predstavnike hrvatskoga državnog rukovodstva kritizirajući ih

zbog državnih medija, pritiska na slobodne i neovisne medije kao i zbog neobičnog

razumijevanja slobode medija. U tih deset godina Hrvatska je bila puna paradoksa i

bizarnosti. Paradoksalno je, primjerice, što je, unatoč objektivnim poteškoćama naroda da

preživi, novinsko izdavaštvo cvjetalo. Zakon o javnom informiranju/priopćavanju bio je vrlo

liberalan i svima koji žele izdavati svoje novine to je i omogućivao. Međutim, tek na

medijskom tržištu pokazalo se koliko je gotov novinski proizvod bio prihvatljiv kupcima, jer

se velik broj listova pojavio u samo nekoliko brojeva i nestao!

8
 U tom su razdoblju profesionalni standardi u novinarstvu posve srozani. Hrvatsko

novinarstvo tada upoznaje pojam hate speech (govor mržnje) koji se ukorijenio u jednom

dijelu medija, bez obzira na to jesu li bili pod patronatom države ili su isticali svoju

«neovisnost». Uz časne iznimke – novinare Feral Tribunea, Novog lista i Arkzina i još nekih

niskonakladnih izdanja, koji su sustavno otvoreno pisali i dokazivali manipulacije službenim

podacima, namjerno plasiranje neprovjerenih informacija ili pak sudjelovanje novinara u

vojnom lažiranju neprijateljskih napada – promišljanja o etici novinarstva kao sastavnom

dijelu novinarske profesije svodila su se na salonske rasprave u Hrvatskom novinarskom

društvu, čije poruke nisu daleko dopirale.

Početak ozbiljnog uočavanja etičkih problema u hrvatskim medijima bio je Vladin apel

medijima sredinom 1997. godine. Tada su, naime, hrvatski političari uvidjeli da su se neki

novinari provladinih listova «oteli kontroli», te su im uputili poziv na «upotrebu izričaja

utemeljenog na toleranciji, umjerenosti i suživotu» (Novi list, 23. listopada 1997). Prvo

državno javno priznanje o škodljivom jeziku medija – jeziku koji je postao kontraproduktivan

jer obezvrjeđuje političke napore u tadašnjoj mirnoj reintegraciji dijelova istočne Slavonije –

bio je ohrabrujući korak. Kraj devedesetih u Hrvatskoj je donio vidljive promjene u retorici

medija, ali i o promjenama kad je riječ o značenju novinarske etike.

Osim siromaštva, ratnih okolnosti i prilično skromne obrazovne strukture stanovništva, na

izgled hrvatskih novina snažno je utjecao i proces tabloidizacije medija koji se dogodio u

cijelom svijetu, a munjevito je i osvojio sve zemlje koje su izišle iz socijalističkih sustava.

Hrvatska je uvijek bila otvorena prema svemu novome što se zbivalo u razvijenim zemljama

pa je trend tabloidizacije novina – koje trebaju istodobno i informirati i zabaviti svoju publiku

– i u nas našao plodno tlo.

Treći dio ovoga rada donosi podatke o počecima i razvitku tjednika Globusa i Nacionala.

Osoba koja povezuje oba lista jest novinar i urednik Denis Kuljiš za kojega će Marko Grčić,

9
urednik i redaktor Globusa reći da je «dinamizator modernoga hrvatskog novinarstva». Svi

ključni događaji koji su utjecali na uređivačku politiku, potrese, uzlete pa i padove ovih

listova, rekonstruirani su s njihovih stranica kroz izjave novinara, urednika i vlasnika. Globus

je, na samom početku izlaženja, preuzeo neke novine u prezentiranju sadržaja po uzoru na

Slobodni tjednik, da bi vrlo brzo iskoristio intelektualni redakcijski potencijal, pogodio ukus

publike i duh vremena i postao najnakladnijim i najutjecajnijim tjednikom u prvoj polovici

devedesetih godina. Nacional se ustanovljuje 1995. većinom skupina novinara prethodnih

osnivača Globusa, pa je pristup uređivanju vrlo blizak načinu na koji se to radilo i u Globusu.

Za oba lista karakterističan je niz «inovacija» u specifičnom pristupu obradi tema, novinskim

formama i politici naslova. Neovisno o tome kakve će se preobrazbe događati i u kojem će se

smjeru kretati ova dva tjednika, ovo istraživanje je pokazalo da Globus i Nacional razvijaju

sličan tip novinarstva, koriste istovjetne metode a međusobno su suprostavljeni i u

konkurentskom odnosu.

Obrada uređivačkih koncepcija dvaju tjednika uvod je u središnji dio knjige koji istražuje

etičke prijepore u političkim tekstovima u godinama 1999. i 2000.: koliko su etički

prijepornih političkih tekstova objavili, kakvog intenziteta, koliko je autora tekstove

ispisivalo, te koje su etičke kontroverzije bile dominirajuće. Istraživanje načelno pokazuje

koji je od ova dva tjednika bio manje osjetljiv na novinarsku etiku. Kažemo načelno, jer su

etički prijepori teško mjerljive kategorije, tim više što je istinu o nekim objavljenim uvredama

i pogreškama nemoguće otkriti. Posebna poteškoća istraživaču bilo je utvrđivanje stupnja

kontroverznosti. Što je više, a što manje etično? Svaka osoba ima svoje kriterije i argumente

kojima može obraniti svoj stav u vezi s tim. Osnovni kriterij koji je odredio stupnjeve etičke

prijepornosti – visoki, srednji i niski – bila je kumulativnost etičkih prijepora po tekstu.

Metodologija istraživanja obuhvaćala je analizu sadržaja, i to kvalitativnu i kvantitativnu.

10
 Kvalitativna analiza sadržaja izdvaja za svaku kategoriju etičke proturječnosti po jedan,

tipičan, upečatljiv tekst koji se detaljnije analizira: od načina opremanja teksta, retorike do

etičkih kontroverzija sadržanih u njemu. Svrha kvalitativne analize bila je pokazati trendove u

strukturiranju etički kontroverznih tekstova prema odabranim kategorijama etičke

prijepornosti.

Kvantitativna analiza je pokazala brojčane odnose između tekstova dvaju tjednika,

kategorije analize sadržaja, odnose među stupnjevima etičke kontroverznosti, učestalost

autora i objavljivanje etički dvojbenih tekstova, te najčešće novinske vrste. Sastavni dio

deskriptivne kvantitativne analize jesu i grafikoni koji pokazuju brojčane odnose etičkih

prijepora između Nacionala i Globusa.

Rezultate istraživanja valja promatrati sukladno metodologiji i utvrđenim kriterijima

mjerenja etičkih kontroverzija. Za svaku analizu sadržaja u medijima poželjno je imati širi

krug istraživača koji rade na istom problemu, te se ujednačivanjem pristupa umanjuju moguće

pogreške i moguća odstupanja. Ovo je istraživanje rad pojedinca pa to može biti otežavajuća

okolnost u prosudbi rezultata i iznesenih ocjena

Dosad u hrvatskom novinarstvu nije bilo sličnog istraživanja etičkih kontroverzija, barem

ne na ovakav način i ovom metodologijom. Neovisno o tome kako će biti prihvaćeni rezultati

i tumačenja ovog istraživanja, valja reći da ono svakako donosi nešto korisno: otvara, naime,

neslućene mogućnosti za daljnja istraživanja, tako potrebna hrvatskom novinarstvu u kojem

još uvijek vlada etička neosjetljivost.

Na kraju, želim zahvaliti svima koji su mi na bilo koji način pomogli u ovoj, za mene

velikoj i izazovnoj zadaći. Osobito zahvaljujem osoblju knjižnice Fakulteta političkih znanosti

i dokumentacije Vjesnika koji su mi nesebično bili na usluzi. Zahvaljujem mentoru prof. dr.

Stjepanu Maloviću na velikoj strpljivosti i nesebičnoj pomoći.

11
 Dugujem zahvalnost svojim profesorima dr. Teni Martinić i dr. Miroslavu Vujeviću, te

doc. Ivi Žaniću i prof. dr. Goranu Gretiću na dobronamjernim primjedbama i sugestijama.

I konačno, zahvaljujem prof. dr. Mirjani Kasapović, koja je izrazila želju da rad pročita i

predložila ga za objavljivanje.

12
 2. ETIKA NOVINARSTVA

«Liječnik koji prepiše krivi lijek pacijentu krši etički kodeks i može izgubiti pravo na
rad. Odvjetnica koja namjerno pogrešno vodi svoga klijenta u sudskom procesu također može
biti optužena za narušavanje etičkog kodeksa i ostati bez posla. Novinar koji prihvati
ukradeni dokument i preuzme policijsku istražiteljsku ulogu kako bi snimao privatne
telefonske razgovore svakako narušava etički kodeks. Ali, on može dobiti Pulitzerovu
nagradu.»
(Missouri Group, 1992, 490)

Etika i moral

Što je etika? Najčešći odgovori su: dobro, krepost, poštenje, pravednost, odgovornost,

vrlina, čestitost, vrijednost, moralni red, ćudorednost… Dakle, uz pojam etike redovito se

vežu riječi koje pokrivaju uzvišeno značenje dobroga. Etika je, ponajprije, filozofijska

disciplina ili grana filozofije, a različiti filozofi i filozofijski pravci pojam su tumačili

različito, ovisno o vremenu u kojem su djelovali te o tome tko su im bili uzori u određivanju

pojma.

Moral dolazi od «latinske riječi mos, moris koja označava običaj» (Klaić, 1978, 906).

Prema Klaiću, moral je «skup pravila određenog društva i društvene klase o sadržaju i načinu

međusobnih odnosa ljudi i ljudskih zajednica» (ibid, 906). Mirko Mataušić objašnjava razliku

između pojmova morala i etike, pa je etika «filozofsko ili teološko promišljanje o moralnim

normama, posebno njihovo teorijsko utemeljenje. Moral ima više religiozne konotacije, a u

sekularnim krugovima prevladava riječ etika» (1999, 47) Moral, kao i običaj, nije propisan

zakonom, a za kršenje morala i običaja «sankcioniranje jest – pohvala i pokuda, i uglavnom se

izražava riječima, a u većini slučajeva povezano je s mirom ili osudom savjesti, dakle imaju

individualistički karakter» (ibid, 46).

Objašnjavajući razliku između moralnog i etičnog, što se u svakodnevnoj uporabi

katkad i poistovjećivanje, Čehok i Veić definiraju moral kao «dio ljudskog iskustva koje se

13
oblikuje u ćudorednom ili običajnom okružju. To je oblik ljudske prakse, koje suodređuju

sloboda kao transcedentalni uvjet djelovanja i norme društvenog okružja. Jedan način

oblikovanja morala je etika» (2000, 4). Čehok zaključuje da je «moral dio skupne svijesti

kojom se uređuje način života neke zajednice», a «uspostavljajući običaje i kulturne obrasce

ponašanja ili određene ustanove, zajednica je nastojala urediti život, dovesti različite interese,

sposobnosti i životna iskustva do poretka koji osigurava fizički opstanak» (ibid, 7).

Nepridržavanje zadanih moralnih normi izaziva prosuđivanje javnosti ili sud savjesti

samoga čovjeka. Možda je i najveća moralna osuda ona koja dolazi iz samosvjesnosti činjena

(ne)djela.

Zadaća etike jest promišljanje moralnog izbora. U tom smislu nizozemski teoretičar

masovnih medija Cees J. Hamelink, ukratko sažimlje odnos etike i morala ovako: «Etika

raspravlja o normama koje leže u osnovi moralnog izbora i o legitimnosti tih normi u danim

okolnostima», a moral je «izbor određenog skupa moralnih standarda definiranih u nekoj

vjerskoj, filozofijskoj ili političkoj tradiciji» (1998, 54).

Anić i Goldstein pojašnjavaju pojam etike kao «ukupnosti proučavanja smisla i ciljeva

moralnih htijenja, temeljnih kriterija za vrednovanje kao i zasnovanost izvora morala» (1999,

394). Bitno šire obrazloženje pojma daje Klaić, pa između ostaloga piše da je etika «nauka o

moralu; ima zadatak ne samo da nas upozna s tim što je moral, koje su njegove osnovne

komponente, nego i da zauzme kritičko stanovište prema postojećoj moralnoj praksi; zadatak

etike nije samo u tome da ukaže na sva različita gledanja ljudi, nego da izvrši vrijednosnu

ocjenu i da ukaže na prave istinske vrijednosti» (1978, 396).

Etika jest filozofijska disciplina, ali joj upravo njezina «upotreba», značenje i

preispitivanje u nekim zvanjima i pozivima daju univerzalnu vrijednost. Tako, primjerice, u

liječničkoj struci Hipokratova zakletva sadržava obvezujuća etička načela liječničkog poziva.

Postoje i svečane prisege pri imenovanju sudaca ili, primjerice, predsjednika država, koje

14
također sadržavaju etičke norme i obveze kojih se izabrani obvezuju pridržavati tijekom

obavljanja dužnosti.

Niz je drugih zvanja gdje se ulaskom u tvrtku potpisuju ugovori koji sadržavaju etičke

obveze (tajnost podataka, zabrana primanja poklona, pridržavanje pravila tvrtke i slično).

U nekim svjetskim medijima (USA Today, BBC ili Voice of America) novinari

potpisom na ugovor o radu prihvaćaju i novinarski etički kodeks. Upravo će o novinarskoj

etici kao «primijenjenoj» ili « posebnoj» etici biti više riječi u ovom poglavlju.

Etika odgovornosti

Tijekom povijesti ljudskog života etika je uvijek bila povezana s promišljanjem

činjenja dobroga i društveno prihvatljivoga. Liječnički poziv, svećenički poziv, odvjetništvo,

posvećenost određenom vjerskom redu podliježu etičkim normama koje svjesno prihvaćaju

oni koji su taj poziv odabrali. Činovnici koji se odluče raditi u bankama znaju da postoji

bankovna tajna i da su podaci o ulozima građana svetinja, i to je dio specifične etike u

bankovnom poslovanju. To prihvaćenje etičkih normi još uvijek ne znači da su svi postupci

ovih zvanja uvijek etični jer veliku ulogu u dosljednosti u obavljanju određenog zvanja ima

upravo čovjekova volja za etičnošću. Čovjek sam određuje količinu dobroga ili lošega u bilo

kojem pozivu.

Svako zvanje koje čovjek može obavljati ima svoje etičke naputke, s tom razlikom što

su neka etička načela postala općim mjestima struke, a kod nekih su to odredbe na razini

odnosa poslodavca i onoga koji posao prima.

Razvijene demokratske zemlje odavna su suočene s etičkim dvojbama koje postoje u

gotovo svim zvanjima. Tehnički napredak u različitim sferama života svakodnevno donosi

nove etičke preporuke i etičke dvojbe. Ilustrativan je primjer razina etičnosti u kreiranju i

korištenju internetskih stranica. Od ljudi se očekuje da razumno koriste taj globalni medij, da,

15
primjerice, ne proizvode i ne aktiviraju viruse koji nanose milijunske štete u računalnim

sustavima, da citiraju izvore koje nalaze na stranicama ili pak da ne stvaraju i ne razmjenjuju

pornografske sadržaje. Pa ipak, unatoč svim preporukama, ružne i nadasve neetične situacije

sve se češće, jer su povezane s voljnim čimbenikom svakoga čovjeka i njegovim shvaćanjem

etike. Prečesto su povezane i s materijalnom dobiti. Ako je neki sadržaj anoniman i ako nitko

ne zna autora, onda je sve dopušteno. Nijedan etički kodeks koji preporučuje načela kojih se

ljudi trebaju pridržavati pri stvaranju internetskih stranica neće čovječanstvo osloboditi od

nevolja koje se događaju isključivo voljom ljudi i njihovim unutrašnjim tamnim stranama.

Antropolog Nikola Skledar podsjeća na Aristotelovu etiku poziva o kojoj piše u

Nihomahovoj etici i koju postavlja «preko Hipokratova učitelja Demokrita, zahtjevom za

moralnošću i humanošću liječničkog djelovanja i odnosa, što se mora osnivati na

dobronamjernosti i skrbi za bolesnika» (Malović i sur., 1998, 12). Medicinska etika

ustanovljena je kao jedna od najstarijih etika poziva i Valentin Pozaić je definira kao «znanost

koja sustavno proučava i određuje prava i dužnosti liječnika i bolesnika, zdravstvenih

djelatnika i ustanova, pojedinih udruga i društva u cjelini» (Čehok i Koprek, 1996, 165).

Prema Hipokratovoj zakletvi, za liječničku etiku je najvažnije brinuti o «zdravlju bilo kojeg

čovjeka bez obzira na njegovo podrijetlo, društveni položaj, svjetonazor i vjersko

opredjeljenje» (ibid, 167). Iako je Hipokratova etika univerzalna i nije izgubila na svojoj

originalnosti, suvremeno doba aktualizira neke nove i neriješene etičke kontroverzije, što

pokazuje primjer eutanazije.

Zanimanje za poslovnu etiku počelo je u svijetu krajem osamdesetih godina 20.

stoljeća. Teolog Stjepan Baloban ističe da su rastućem trendu zanimanja za etiku, u svijetu u

svim sferama gospodarstva i u znanstvenim istraživanjima, osobito početkom devedesetih,

pridonijele pojave kao što su: «glad u svijetu, ozonske rupe, propadanje šuma, kao i sve

problematičnija istraživanja na području genetike» (Čehok i Koprek, 1996, 158). Za Balobana

16
je najvažniji sastavni dio etike gospodarstva – «razvijanje etike odgovornosti koja znači

odgovornost društva u cjelini» (ibid, 163). Slijedom Balabanova isticanja odgovornosti kao

najvažnije sastavnice poslovne ili gospodarstvene etike, mogli bismo reći da je etika

odgovornosti najvažnija vrlina za sve oblike posebnih etika: od liječničke preko ekološke do

novinarske etike.

U svakom pozivu najvažnije je odgovorno obaviti preuzeti posao. Etika odgovornosti

podrazumijeva odgovornost prema samom sebi i prema društvu. Za etiku odgovornosti

najvažnije su posljedice. I to – ne čekati posljedice, nego ih unaprijed uračunati u vlastite

postupke. Max Weber govori upravo o etici odgovornosti, koju razlikuje od evanđeoske etike

čiste volje. Podsjetimo kako Nikola Skledar objašnjava Weberovu uzvišenu etiku čiste volje –

kaže da je: «neprimjerena realnom svijetu (ako je svi ne prihvate)» (Malović i sur., 1998, 12)

jer ona «pretpostavlja etički sklad i racionalnost svijeta i čovjeka», što jednostavno ne postoji

u ovom nesavršenom svijetu. A Weberova etika odgovornosti «nalaže čovjeku da vodi računa

o posljedicama svojih moralnih stavova i čina» (ibid, 13), ne prebacujući odgovornost za

posljedice na druge ljude.

Michael Kunzcik i Astrid Zipfel, njemački medijski teoretičari i profesori Sveučilišta u

Mainzu, također analiziraju Weberov termin etike odgovornosti prema kojem «novinari

djeluju vrijednosno racionalno, tj. odbijaju odgovornost za posljedice svoga djelovanja, pri

čemu je nejasno što konkretno znači 'preuzeti odgovornost'» (Kunzcik i Zipfel, 1998, 79).

Tumačenja dakako mogu biti različita. Opredjeljujemo se za tumačenje da novinari vrlo često

zbog imperativa da objave nešto važno, i to prvi, ni ne pokušavaju unaprijed sagledati moguće

negativne posljedice s bilo koje osnove narušavanja etike novinarstva. Treba li novinar

unaprijed upozoriti svoga sugovornika o mogućim štetnim posljedicama objavljivanja

određene izjave? Ili obratno: poticati ga da nastavi u istom tonu i upravo to iskoristiti za bolju

17
prodaju svojih novina sljedećeg dana? Etika odgovornosti nalaže novinaru da misli i na

posljedice.

Etika odgovornosti, primjerice sveučilišnih djelatnika, znanstvenika, političara,

novinara, velika je jer je njihov rad javan i zato utjecajan. Oni svojim djelovanjem mogu

izazvati snažnije potrese u odnosu na druge odgovorne pozive koji nisu pod povećalom

javnosti.

Kad govorimo o različitim pozivima, svakako valja podsjetiti na etiku ljudi kojima je

politika zvanje. Vrlo često se rasprave o etici u politici završavaju i prije nego su počele.

Većina će odlučno ustvrditi da je, u stvarnosti, politika dijametralno oprečna etici, a

Aristotelov sklad etike i politike filozofijski je nauk. Filozof Ante Pažanin u spisu «Jedinstvo

etike i politike u klasičnoj praktičnoj filozofiji» razvijajući i objašnjavajući Aristotelov pojam

etike «koja je temelj političke zajednice, a stječe se kao i ostale etičke kreposti navikavanjem

na zakone i običaje u državi, prema njenim institucijama, običajima, obredima i državnim

porecima kao i prihvaćanjem roditeljskih naputaka i navika u obitelji» (2001, 14), piše o tome

koliko danas političkim elitama znači etika i što ih priječi da se približe Aristotelovu

shvaćanju političke kreposti. Pažanin zaključuje da političke elite «sve više izručuju život

rastućem tehnicizmu, autokratizmu i duhovnome nihilizmu, umjesto da se pomoću vrhunskih

tehnologija i specijalnih znanja na razini svjetske povijesti i same brinu za uspostavljanje

dobrih običaja i razvijanje kreposti i osobnih uvjerenja, što bi vodilo izgradnji političke

kulture i javnosti te etičko-kreposnom življenju razboritih pojedinca i građanstva kao

političkog naroda» (ibid, 16).

Etika odgovornosti temelj je etike novinarstva jednako kao i etike politike, i to upravo

u Weberovu smislu: to je briga o posljedicama moralnih sudova i postupaka.

18
 Novinarstvo i etika

Novinarski poziv je osobit i razlikuje se od mnogih drugih jednostavno zato što se

pogreške u njemu ne daju skriti. One se vide odmah, i vidi ih velik broj ljudi. Max Weber

smatra da je novinarstvo visokoodgovoran poziv, gotovo jednako kao i poziv znanstvenika.

«Rijetko je tko svjestan toga da zaista dobar žurnalistički rad zahtijeva barem toliko 'duha' kao

i neka učena djelatnost – prije svega uslijed nužnosti da odmah na zapovijed, bude obavljena i

da odmah treba djelovati uz, dakako, posve drugačije uvjete stvaranja. Gotovo nitko ne

spominje da je odgovornost daleko veća i da je kod svakog časnog novinara osjećaj

odgovornosti u prosjeku izražen onako kao i kod naučenjaka – kao što je rat pokazao još i više

– jer po prirodi stvari upravo neodgovorna novinarska djelatnost ostaje u sjećanju zbog svog

užasnog učinka» (1999, 180).

Citirajući Webera, podržavamo stav da «časni novinar» izvještavajući istinito, pošteno

i točno obavlja iznimno odgovoran posao. Novinari u masovnim medijima na početku 21.

stoljeća suočeni su s mnogim prijeporima: od monopola medijskih konglomerata i

korporativnog novinarstva, utjecaja vlasnika i pritisaka oglašivača te, konačno, borbe za

vlastiti probitak i život na medijskom tržištu. Dodatna je poteškoća i svjetski proces

tabloidizacije medija, gdje se pokazuje da su masovni mediji prije svega isplativ biznis, pa se

zato i novinarstvo pretvara u zabavu a ne u izvještavanje o događajima. Etika novinarstva

stoga dobiva na aktualnosti možda više nego ikada dosad.

Postoji li povijest etike novinarstva?

Otkad postoji etika novinarstva? Prirodan je odgovor: etika postoji onoliko dugo

koliko i novinarstvo. Povijest novinarstva bilježi prve zidne novine 59. godine pr. n. e. Acta

19
Diurna koje je «izdavao» car Julije Cezar. «Na Forumu u središtu javnog života, bile su

smještene ploče na kojima su se dnevno izlagali izvještaji o senatskim zaključcima, ratnim

zbivanjima, važnim gradskim i državnim događajima» (Horvat, 2003, 22). Sigurno je Cezar

vrlo dobro znao koju će vijest o svojim uspjesima i/ili porazima objaviti, a koju neće. Ako,

dakle, Acta Diurna smatramo pranovinama, onda je i Cezar možda narušavao etiku

novinarstva cenzurirajući određene sadržaje koji mu nisu išli u prilog.

Međutim, formalno je etika novinarstva postala dijelom struke u Americi nakon što su

medijima zavladali prvi novinski magnati Pulitzer i Hearst, osamdesetih godina 19. stoljeća.

Kao suprotnost njima u drugim se novinama pojavljuju Henry Jarvis Raymond, a poslije i

Adolph Ochs, prvi osnivač a drugi vlasnik The New York Timesa.

Tih su godina Joseph Pulitzer i William Randolph Hearst zapodjenuli pravi oštri

medijski boj za što veće naklade. Obojica su bili rodonačelnici žutog novinarstva koje,

doduše, nije donosilo neistine, ali su, kako piše E. J. Whetmore u knjizi Mediamerica,

razvijali «živ i nekompromisan stil čiji su sastavni dio bile emocije jednako kao i činjenice te

se ni jedan političar ili kandidat za neku dužnost nije osjećao sigurnim kad bi ga novine

dohvatile». Razlika između Hearsta i Pulitzera bila je u tome što je prvi izdavao novine koje

su pisale «maliciozno i s mržnjom» (Vilović, 2001, 29), a Pulitzerova su se izdanja

razlikovala po tome što su se zalagala za «očuvanje interesa javnosti» (ibid, 29)

Na drugoj strani, Raymond i Ochs gradili su prije svega etičke norme u listu. U New

York Timesu nije postojao etički kodeks, ali su ostale zapisane preporuke njegova osnivača

Raymonda koji je svojim novinarima rekao: «Dođite do svih novosti, ne ugađajte ličnostima;

tretirajte pristojno sve ljude; stavite sve raspoložive snage na vaš posao i ne zaboravite da

dnevne novine moraju biti točan odraz onoga kako izgleda svijet. Prava uloga novine jest da

objavljuje činjenice u takvom obliku da se ljudi u njih mogu pouzdati.» (ibid, 30). Gotovo

istim riječima novinarima se nekoliko godina poslije obraća A. Ochs, novi vlasnik, dodajući

20
još i to da «komentari i uvodnici moraju odražavati promišljanja u zemlji, pošteno u svakom

retku, a više nego pažljivo i uljudno prema onima s čijim se stavovima autori posebno ne

slažu, i pritom ne pozivati na neprijateljstvo» (ibid, 31).

Ovih nekoliko citata potvrđuju da je i onda kao i danas, 153 godine poslije osnutka

The New York Timesa, preporuka da novine njeguju točnost, nepristranost, poštenje,

odijeljenost komentara od vijesti, suzdržavanje od nepristojnosti i netolerancije bio etički

imperativ. Ukratko, etika novinarstva bila je vrlo prisutna u novinama u njihovim najranijim

razdobljima. Svi su izdavači bili svjesni koliko je novinarski posao osjetljiv i istodobno

moćan. Ono što je bilo vidljivo u 19. stoljeću, a tako je i danas, jest činjenica da je etika

novinarstva u opreci s novinskim sadržajima senzacionalističkog novinarstva.

Za povijest etike hrvatskoga novinstva važno je spomenuti Milana Grlovića,

utemeljitelja Hrvatskoga novinarskog društva, koji se 18. prosinca 1910. godine, obraćajući se

kolegama novinarima na osnivačkoj skupštini, jasno odredio i prema etici. «Naš je program,

gospodo, kratak, a neizmjerno važan. Geslo nam mora biti: Jedan za sve, a svi za jednoga!

Naše su dužnosti dvojake: naprama narodu kojemu služimo i naprama sebi. Naprama narodu

mi smo pioniri i vojnici novog političkog osvještenja, njegovog kulturnog unapređenja.

Dužnost nam je, da budimo njegovu narodnu i ustavnu sviest i da mu pomognemo očuvati

njegovu individualnost. (…) Dužnosti spram nas samih zasnovane su na vječnim zakonima

morala i etike. Mi tražimo dostojnu eksistenciju, pravednu nagradu za naš trud i rad. (…) Da

uzmogne vršiti svoju uzvišenu misiju u narodu, štampa mora biti neodvisna, ona mora biti

poštena, da bude ugledna, a mora biti složna da bude jaka i uplivna» (Petešić, 1992, 70).

Grlovićeve riječi danas, 93 godine poslije njegova govora, jednako su svježe i

aktualne. «Vječni zakoni etike i morala», «neodvisna štampa», i k tome još «poštena i

ugledna», doista su temelji kodeksa etike novinarstva koji je, moglo bi se reći, Hrvatsko

novinarsko društvo donijelo još na početku prošloga stoljeća.

21
 Prva pravila o etici novinarstva pojavila su se u Americi 1923. godine kada se na

inicijativu nekolicine novinara i urednika utemeljuje Američko društvo novinskih urednika.

«Bila je to reakcija protiv ekscesa američkih tabloida. Novoosnovano društvo prihvatilo je

sedam Pravila novinarstva, bez ikakva prethodnog javnog ili vladina pritiska: odgovornost,

sloboda tiska, neovisnost, točnost, nepristranost, poštenje i pristojnost» (Dominick, 1994,

441).

Prvu knjigu u Americi u kojoj se pojavljuju pravila profesionalnog novinarstva, The

Ethics of Journalism izdao je Nelson Crawford 1924. godine. U knjizi su sakupljeni i etički

kodeksi novinskih redakcija (ibid. 441).

Određenje etike novinarstva

Etika novinarstva posebna je etika koja na temelju općih etičkih načela objašnjava i

tumači novinarski poziv. Teoretičari medija definiraju etiku novinarstva različito, ali s istim

ciljem – unaprijediti standarde profesionalnog novinarstva i pokušati pomoći novinarima pri

donošenju etičkih odluka u svakodnevnom izvještavanju.

Prije pregleda nekih karakterističnih određenja novinarske etike potrebno je dati

nekoliko terminoloških napomena. Naime, neki filozofi etike ili antropolozi koriste izraz

posebna etika da bi odredili etička načela koja se odnose na posebne struke ili zanimanja,

između ostalog i na etiku novinarstva. Jedan od onih koji se zalažu za uporabu termina

posebna etika jest i antropolog Nikola Skledar.

Drugi, jednako čest termin kojim se obuhvaća različitost etičkih normi za specifična

zanimanja i struke jest termin profesionalne etike, a u nas ga zagovaraju Ivan Čehok i Ivan

Koprek. Oni su, u zbirci tekstova o etici Etika: priručnik jedne discipline (1996, 103-200),

22
predstavili sedam različitih profesionalnih etika, i to: znanstvenu etiku, političku etiku,

gospodarsku, medicinsku, etiku društvenog priopćivanja, ekoetiku i bioetiku.

Na posljetku, treći naziv, koji je također zaživio u uporabi, jest onaj koji različite etike

struka naziva primijenjenim etikama. Zagovornici korištenja ovoga izraza uglavnom su

britanski i američki medijski analitičari i teoretičari medija. Ruth Chadwick, urednica The

Concise Encyclopedia of Ethics in Politics and the Media, objašnjavajući prednost upotrebe

riječi applied (engl. primijeniti, uviti, saviti), piše kako se, u današnje vrijeme neprestanog

tehnološkog napretka, otvaraju i nova potpodručja koja je potrebno etički normirati. Kao

primjer uzima medicinsku etiku, gdje danas postoji liječnička etika, etika njegovanja

bolesnika i bioetika, primjerice. Primijenjena etika medija podijeljena je prema vrstama

medija – od elektroničkih, tiskovnih do novih medija. U svakom slučaju, temeljna etička

načela jednaka su za sve, s tim da specifičnost medija određuje i karakteristična narušavanja

etičnosti.

Teoretičar etike u medijima Mirko Mataušić, koristi termin «etike javnog

priopćavanja» (Čehok i Koprek, 1996, 175), u kojem se «etičko vrednovanje odnosi na četiri

područja : 1. na društveno-političku zajednicu koja zakonima i drugim sredstvima (npr.

ekonomskom stimulacijom) regulira i potpomaže (ili odmaže) društvenu komunikaciju, 2. na

izdavače ili medijske sustave koji manje-više određuju idejni i politički smjer svojih medija,

ali i na njihove međusobne odnose koji su označeni ekonomskom konkurencijom; 3. na

novinare i urednike kao osobe i skupine koje imaju svoje kodekse časti; i konačno 4. na

javnost koja je pozvana ne da bude samo konzument nego da se javi za riječ u razgovoru

ljudskoga društva koji se danonoćno vodi u medijima» (ibid, 176). Mataušić na koncu

zaključuje da je etička odgovornost na «svima koji utječu na ono što se događa u procesu

komuniciranja, a ne samo na novinarima i urednicima» (ibid, 176).

23
 Za Stjepana Malovića najvažniji preduvjeti ostvarenju etičkih načela u novinarstvu

jesu: «Sloboda izražavanja,(…). Pluralitet vlasništva. Nije dobro ako je vlasništvo isključivo

državno, ali ni privatno (…). Strogo razlikovanje uređivačkoga, novinarskog priloga od

oglasnog, (…). Uređivačka selekcija na temelju vrijednosti vijesti, a ne političke propagande»

(Malović, 1999, 36).

Novinar Danko Plevnik govori o etici novinarstva kao o «najvažnijem dijelu za

održanje vjerodostojnosti korektnog obavljanja ove profesije» (2003, 13), i dodaje da je

«profesionalna etika credo, vokacija i disciplina koja mora trajati cijeli radni vijek (…).

Njegovanje humanizma u vlastitoj osobi temelj je sposobnosti za prihvaćanje i primjenjivanje

profesionalne etike, jer sporadično i prigodno apliciranje etičkih normi samo je odgađanje

budućega profesionalnog kraha.» (ibid, 14).

Philip Patterson i Lee Wilkins u objašnjenje etičnosti uvode pojam «etičke

razboritosti» (1990, 28-29), koju bi svaki novinar trebao imati uvijek na umu pri

strukturiranju vijesti. «Etička razboritost» vidi se po sljedećim elementima etički ispravnih

novinskih vrsta:

1. dostojanstvo (ostaviti osobi o kojoj pišemo što je moguće više dostojanstva)

2. reciprocitet (postupajte s drugima onako kako biste voljeli da drugi postupaju s

vama)

3. dostatnost (predvidite dostatne podatke o važnim temama)

4. točnost (podaci moraju biti točni: koristite prave riječi i stavljajte ih u kontekst)

5. upornost (kad je tema važna, ne štedite napora da stignete do svih izvora jednako)

6. pravednost (postupajte pravedno i jednako sa svim izvorima),

7. zajednica (vrednujte skupna postignuća jednako kao i pojedinačna)

8. različitost (izvještavajte o svim segmentima društva pošteno i primjereno).

24
 Conrad Fink, američki novinar s dugogodišnjim iskustvom i profesor novinarstva i

masovnih komunikacija, godinama radi na studijama slučaja etike u američkim medijima. On

drži da svaki novinar mora raditi na razvijanju «osobnoga etičkog kodeksa» (1988, 37), da bi

unaprijedio vlastite etičke vrline u obavljanju svoga posla. U sadržaj «osobnoga etičkoga

kodeksa» Fink stavlja: «1) napor da se bude što bliže objektivnom izvještavanju, jer je

potpuno objektivno novinarstvo nemoguće postići, a to znači intenzivno raditi na činjenicama,

spoznajama i izvršiti odabir izvora; 2) sukob interesa kod novinara može srušiti povjerenje

koje svaki novinar mora izgrađivati sa svojim čitateljima. Posebno treba izbjegavati svaki

dodatni angažman izvan redovitog posla i ne primati poklone koji mogu utjecati na

novinarevo prosuđivanje; 3) privatnost osoba delikatno je područje za svakog novinara:

teškoća u odlučivanju nema kad su u pitanju javne osobe, ali privatne anonimne osobe moraju

uživati bezrezervnu zaštitu novinara, i konačno 4) dobar ukus mora biti dio novinareva

sustava vrijednosti, jer vulgarnost, opscenost, rasistički izgredi, samoubojstva i seksualni

zločini često su izvor eksplicitnih priča gdje novinari imaju veliku odgovornost u odlučivanju

o tome što treba dati u javnost, u tekstu ili fotografiji» (ibid, 37-39).

Etika novinarstva je i za filozofa Milana Kangrgu uzvišena dimenzija novinarstva.

Sagledavajući praksu profesionalnog novinarstva u društvima pune demokracije, Kangrga

piše: «U pojmu «profesionalnost» leži ne samo pojam korektnost obavljanja posla, što se tada

podrazumijeva samo po sebi, nego je u njoj kao nešto nezaobilazno sadržana ona etička istina

kao napor za održanjem određena nivoa kako dostojanstva i ugleda u obavljanju

(novinarskog) posla tako i novinara koji «drži do sebe» kao samosvjesno, slobodno i

odgovorno biće» (2002, 45).

Stav o dostojanstvu novinara koji drži do sebe i do profesije koju obavlja pripada

idealnoj humanističkoj novinarskoj etici, kojemu je novinarstvo sinonim za poštenje i

odgovornost. To definitivno jest etika, ali postoji li takav ideal u novinarstvu?!

25
 Na kraju pregleda različitih određenja etike i etičkih normi u novinarstvu citiramo dio

iz knjige o etici britanskog teoretičara medijske etike Richarda Keeblea, koji navodi «etičke

vrijednosti koje vrijede za cijeli svijet» (2001, 14) prema prijedlogu Benoita Grevissea,

francuskog teoretičara medija, a to su: «poštenje, odvojenost činjenica od stava, pravo na

ispravak pogreške, apsolutna zaštita izvora, podrška pravu na slobodno izražavanje mišljenja,

priznavanje prava obrane dostojanstva i neovisnosti novinarskog poziva, zaštita prava čovjeka

na privatnost, pravo na istinu, borbu protiv cenzure, izbjegavanje bilo kojeg oblika

diskriminacije – na temelju rase, seksualne orijentacije, spola, jezika, vjere i političkih

uvjerenja, te na koncu izbjegavanje sukoba interesa u bilo kojem obliku» (ibid, 14).

Ovaj pregled etičkih vrijednosti koje obvezuju i štite novinare širom svijeta sadržava

sve važne odredbe o tome kako bi se novinar trebao ponašati, ali i društvo prema njemu, s

obzirom na poziv koji obavlja. Zanimljivo je da Grevisse ne koristi izraz «objektivno», nego

ga zamjenjuje riječju «poštenim» izvještavanjem, što je znak da se i kod europskih teoretičara

medija prihvaća tumačenje Lancea Bennetta (1990, 103) da zapravo ne postoji objektivno

izvještavanje. Za Bennetta je stremljenje prema poštenom izvještavanju mnogo prihvatljivija i

etičnija kategorija od objektivnosti.

Svaki od spomenutih teoretičara etike medija unio je neku novu nijansu, ali iz svih

prethodnih određenja može se sažeti nekoliko ključnih odrednica zajedničkih svima njima:

preduvjet za vježbanje etike novinarstva jest slobodno demokratsko društvo bez cenzure u

kojem postoji pluralizam medijskog vlasništva; novinari, urednici i primatelji poruke su u

suodnosu koji može pomoći stalnom procesu unapređivanja etike ili suprotno – u poticanju

neetičnosti; novinarska etika nije znanje koje se može odjednom steći nego je to stil života i

neprestano preispitivanje svrhe i konačnog cilja novinarstva; i, na posljetku, etički kodeksi

pomažu ali ne rješavaju probleme novinarima.

26
 Nema nikakvih dvojbi o tome da su standardi novinarske etike jednaki svugdje u

svijetu. Nedvojbeno je da je sve izrečeno širom svijeta u 20. stoljeću u pogledu etike

novinarstva vrijedno. Spominjani teoretičari su nepogrešivo odredili što jesu etičke vrline u

novinarskom zvanju, ali praksa svugdje u svijetu pokazuje nešto drugo.

Uostalom, zar posljednji događaji koji su potresli jedan od najboljih ozbiljnih dnevnih

listova na svijetu The New York Times – kad je mladi novinar izmišljao imena i događaje u

svojim ekskluzivnim reportažama – ne pokazuju kako narušavanje novinarske etike nije

rezervirano samo za tabloide, nego se može dogoditi u svim novinama.

Dio koji govori o određenju etike novinarstva završit ćemo možda malo cinično,

anegdotom o američkom studentu koji je na jednom poznatom američkom sveučilištu optužen

da je prepisivao tuđi rad. Budući da mu je to bilo prvi put, nije kažnjen nego je poslan na

pohađanje kolegija etike na odjelu filozofije. Međutim tri mjeseca poslije izbačen je sa

sveučilišta, jer je uhvaćen u prepisivanju na ispitu iz etike. Louis Day ovu je priču (1997, 6)

ispričao u prilog skepticizmu jednog dijela novinara koji smatraju da je etiku novinarstva

nemoguće učiti, osobito ne na sveučilištu, jer postoji niz otvorenih pitanja na koja nema

decidiranog odgovora. O istim pitanjima nema odgovora ni u redakcijama, smatra Day. Osim

toga, nisu svi novinari kao onaj spomenuti nepopravljivi prepisivač iz anegdote.

Etička proturječja u novinarstvu

U prethodnom poglavlju, govoreći o etici novinarstva, donijeli smo niz definicija

istaknutih medijskih teoretičara. Većina je suglasna da je teorijsko određenje jedno, a praksa

nešto posve drugo. Potpuna posvećenost i dosljednost u etici novinarstva nemoguća je. Svaki

je događaj za novinara nov i nijedna škola ne može obuhvatiti baš sve situacije u kojima se

izvjestitelj može naći i opet iznova pogriješiti.

27
 Tema ovoga rada jesu etička proturječja u dvama najutjecajnijim hrvatskim tjednicima

pa je nužno prethodno definirati taj pojam, pokušati odrediti koji su izvori najčešćih etičkih

proturječja, te kako ih analiziraju ugledni medijski teoretičari razvijenih demokratskih

zemalja. Valja naglasiti da nije jednostavno odrediti ili obuhvatiti baš sve etičke

kontroverzije, pa ćemo se zadržati samo na onima za koje držimo da su najčešće i da nose

najveću težinu za novinara.

«Sive zone» etike novinarstva

Kontroverzija je riječ latinskog podrijetla (contraversia – raspra) (Klaić, 733) i

označava nesuglasicu, spor, prijeporno pitanje, suprotnost, raspru, prepirku, parbu, parnicu

(kod Krleže i kontraverza). Anić također riječ kontroverziju definira kao «spor u nekom

pitanju, prijeporni problem, suprotstavljanje oprečnih ili drugačijih mišljenja» (1998, 431).

Etičke su kontroverzije u svakodnevnoj praksi novinarstva dakle prijepori ili dvojbeni,

odnosno različiti ili suprotstavljeni stavovi u tumačenju etičnosti odluka. Nisu sve novinarske

odluke etički kontroverzne, ali u praksi etike novinarstva «postoji nebrojeno primjera sivih

zona koje ne pružaju kadšto ni jedan jednostavan odgovor» (Gordon i Kittross, 1999, xiii).

Neki su slučajevi etičke kontroverznosti, s obzirom na posljedice, duboki, a drugi su

naoko manje važni, ali mogu završiti na sudu. Dakle, sve slučajeve za koje kažemo da mogu

biti ili da jesu etički kontroverzni karakteriziraju u prvom redu elementi narušavanja

novinarske etike, a uvijek ih treba promatrati u kontekstu.

Podsjetimo na primjer iz kolovoza 1995. godine, nekoliko dana poslije akcije Oluja,

kad su u visokonakladnom dnevniku Večernjem listu 13. kolovoza 1995, objavljena ljubavna

pisma iz mladosti Milana Martića (u vrijeme dok je bio u milicijskoj školi u Puli,

sedamdesetih godina) adresirana na njegovu tadašnju djevojku i buduću suprugu. Milan

28
Martić, danas optuženik Haaškog suda, tada je bio jedan od glavnih aktera stvaranja paralelne

države u Kninskoj krajini, a pobjegao u prvim danima kolovoza 1995., pred dolaskom

Hrvatske vojske. U njegovoj kući snage Hrvatske vojske pronašle su ta ljubavna pisma i dale

ih novinama, koje su ih odmah objavile. Pisma su, svakako, bila smiješna: prepuna ljubavnih

izjava garniranih gramatičkim pogreškama, kao uostalom i većina pisama kakva pišu skromno

obrazovani ljudi. Ona su bila potpuno privatna, i nisu imala nikakvu važnost u otkrivanju

njegova političkog djelovanja ili vojnih akcija u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Autor pisama, međutim, nije bio privatna osoba nego «ozloglašeni Milan Martić», pa će jedan

dio ljudi reći da to nije bila etički kontroverzna situacija; dapače, javnost treba dodatno

shvatiti koliko je Martić «blesav». Drugi će smatrati da su, unatoč tome, ljubavna pisma

strogo privatna stvar koja se ne tiče samo njega nego i njegove supruge, i da se ona

nezasluženo našla izložena javnoj poruzi.

Iz ovog primjera moguće potrebe zaštite najdublje privatnosti u slučaju notornoga

Milana Martića nadaju se barem dva tumačenja: pragmatično i humanističko. Po pragmatičnoj

etičkoj teoriji, pisma je svakako trebalo objaviti bez obzira na sve, a prema humanističkoj –

bilo je to tipično narušavanje temeljnih prava čovjeka. Ovaj slikoviti primjer upozorava na

postojanje niza «sivih zona» u etici novinarstva, odnosno etičkih dvojbenosti koje se mogu

tumačiti na različite načine.

Teorije etičke kontroverznosti

U izučavanju etičkih kontroverzija razvio se čitav niz teorija kojima se koriste

medijski analitičari da bi objasnili prirodu prijepornosti. Američki su teoretičari otišli najdalje

u tome, pa je tako John Merrill, američki teoretičar medijske etike, razvio dvije osnovne

29
teorije i niz podteorija etike novinarstva, ili kako on kaže «dva su glavna puta i niz pokrajnjih

puteljaka» (1997, 57), dvije teorije su glavne: pragmatična i humanistička etika.

Pragmatičnu etiku vodi racionalan motiv – želja za uspjehom; sve se radi sa željom da

se postigne određeni cilj; važniji je konačni rezultat od sredstava koja se koriste. Uzor

pragmatičnoj teoriji je, dakako, Machiavelli. Za analizu etičkih kontroverzija kojima se bavi

istraživanje, makijavelistički pristup – nevažna su sredstva spram cilja kojem se smjera –

uvelike pojašnjava etičke prijepore dijela utjecajnoga hrvatskog novinstva danas. Dakle,

Merrill među prvima koristi izraz «makijavelizam» kao važno određenje tumačenja

novinarske etike. Međutim, istinska novinarska etika, napisat će i Merrill, treba ići na

suprotnu stranu od makijavelizma u novinarstvu i «shvatiti da postoje mnogo važnije stvari od

puke želje za ostvarenjem cilja» (1997, 143).

Machiavellija zapravo ne zanima etika u onom smislu u kojem se potvrdio Platon,

Aristotel ili Toma Akvinski. «Machiavellijeva etika je, prva etika od sofista naovamo, u kojoj

se radnje ne prosuđuju kao radnje, nego samo s obzirom na njihove posljedice» piše Mac

Intyre o etičkim načelima iz Vladara i dodaje: «Vlastiti ciljevi pojedinca – ne samo ciljevi

moći nego i ciljevi slave i ugleda – za njega su jedini kriterijumi delanja, ako izuzmemo

tehničke kriterijume upravljanja državom» (2000, 150). Machiavelli je živio u burnim

vremenima Firence i vidio je sasvim izbliza kako funkcionira vlast te da su «pravda i

pravednost kao osnovna ideja državnosti u vrijeme kad je on živio već zabačene i demantirane

posve drugačijom praksom» (Filipović, 1956, 59). U pregledu osobina vladarske ličnosti koje

je Machiavelli dao u poglavljima XV-XXIII. vidljivo je da su njegova polazišta prilično

etična, ali zbog situacije – vrlina se može pretvoriti u svoju suprotnost, samo zato što

(ne)prilike u državi to traže. Tako Machiavelli kaže da je «pohvalno je da se vladar drži

zadane riječi, ali s obzirom da živi u svijetu u kojem se malo tko toga pridržava, ne smije se

razborit vladar držati zadane vjere ako ide na njegovu štetu» (Machiavelli, 1998, 188). Ovo

30
podsjećanje na Machiavellija čini se prirodnim s obzirom na kontekst u kojem su u

posljednjih trinaest godina djelovali hrvatski mediji, osobito uvjeti u kojima su djelovali

tjednici koje istražujemo.

Za humanističku etiku karakterističan motiv je želja za valjanim djelovanjem, a uzor je

Kantova sklonost legalnim metodama, a priori pravilima i dužnost prema načelima. Za Kanta,

etika ili kreposna dužnost «počiva samo na slobodnoj samoprisili» (1999, 171), što znači da je

sam čovjek nositelj ćudorednosti, a ne ljudsko društvo. «Slobodnu samoprisilu» Kantovu,

etičar Mac Intyre objašnjava kao postupak gdje «umno biće izriče moralne zapovesti samo

sebi» (2000, 216). Kantov kategorički imperativ sadrži u sebi obvezu za dobro djelovanje, a

glasi: «radi samo po onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvojom voljom) postane

opći zakon» (Kalin, 1988, 128). Vrlo često se Kantov kategorički imperativ prevodi u govoru

novinarske etike kao «radi samo ono što bi želio da drugi rade tebi». U novinarskoj etici,

ravnati se prema Kantovu imperativu gotovo je nedostižan ideal. Jednako kao i u običnom

životu. Tek kad se novinari sami nađu u situaciji kao objekti nepravednosti, razumiju vlastite

nepravedne i neetične postupke. A tada je najčešće kasno za ispravljanje nepravdi koji su sami

učinili prema drugima.

Dakle osim ove dvije glavne teorije, Merrill spominje i «pokrajnje puteljke» ili

podteorije novinarske etike: «relativističku, apsolutističku, religioznu, egoističku,

utilitarističku, intuitivnu, egzistencijalističku, društvenu, makijavelističku i individualističku»

1997, 57).

Medijski analitičari Missouri grupe razlikuju pak tri teorije etike medija:

«apsolutističku etiku – potpuna predanost najčišćim etičkim načelima; antinomijsku –

potpunu odsutnost moralnih zakona u nastojanju da se dođe do rezultata; i situacijsku etiku –

ponašanje sukladno situaciji, dakle nešto između spomenutih dviju krajnosti.» (1992, 493).

31
 Spominjemo i podjelu Louisa Daya i njegovu sistematizaciju medijskih etičkih teorija:

«filozofija etike stare Grčke, kršćanska etika, Kantova moralna dužnost, utilitarizam Johna

Stewarta Milla, egalitarizam iz židovske etike, te relativizam Bertranda Russella i Johna

Deweya» (1997, 52-55).

Ovaj kratki i sažeti prikaz samo nekih u nizu ustanovljenih teorija o etici novinarstva,

uglavnom američkih medijskih stručnjaka i sveučilišnih nastavnika, pokazuje da etika

novinarstva ima tradiciju kao disciplina kojoj se poklanja značajna pozornost. Pomoću

spomenutih teorija nastoji se odrediti i koji su obrazac etičkog ponašanja preuzeli pojedini

novinari.

Merrillova podjela čini se, s jedne strane, najjednostavnijom i najlogičnijom, a s druge

strane raspon od pragmatične do humanističke etike uistinu pruža dovoljno prostora za

«smještanje» i drugih etičkih teorija.

Izvori etičkih kontroverzija

Današnji mediji pod pritiskom globalizacije i mediji kao dobar biznis zaoštrili su

problem etičkih prijepora. Moglo bi se reći da su oni «satjerani» na vrh etičkih kontroverzija

zbog tehnološkog napretka (utjecaj brzine informacije posredstvom interneta, događaji koji se

izravno prenose kao reality show), a i zbog klasičnih pritisaka koji su oduvijek bili povezani s

novinarom: u procjepu između javnosti i uredničkih zahtjeva. Često novinar napiše više-

manje korektan tekst, ali urednička oprema (naslovi, fotografije) mogu dati potpuno drukčiju

sliku od one koju je vidio sam novinar.

Različita su mišljenja o tome gdje su izvori etičkih kontroverzija. Carl Hausmann u

knjizi Crisis of Conscience izdvaja četiri temeljna konflikta koji vode prema kontroverzijama.

To su: 1) pravo na privatnost koje je u sukobu s pravom javnosti da zna, 2) konačni rezultati u

32
sukobu sa sredstvima kojima se do njih dolazi, 3) profit koji je suprotstavljen odgovornosti, i

4) medij koji načinom prezentacije (senzacionalistički, op. G. V.) kreira potpuno novu poruku

ili događaj (1992, 77-121).

Članovi grupe Missouri smatraju da «mnogi etički problemi proizlaze iz sedam

osnovnih kategorija koje vode dvojbenostima: 1) plagijat, 2) dodatno plaćanje novinarske

usluge, 3) sukob interesa, 4) namjerno zadržavanje nekih informacija, 5) varanje, 6) napad na

privatnost, i 7) aktivno sudjelovanje u događaju o kojem se izvještava» (1992, 496).

Zanimljivo da teoretičari grupe Missouri «prepisivanje» stavljaju na prvo mjesto svoje

ljestvice etičkih kontroverzija. Njihovo je objašnjenje vezano uz citate i druge izvore koje

novinari koriste u svom radu, a ne žele ih citirati ili imenovati. Etički je prijeporno korištenje

sadržaja interneta za vlastite tekstove. To je de facto postao jeftin način rada pojedinih

redakcija, kojima se materijalno više isplati da im novinari «surfaju po internetu» nego da ih

pošalju kako bi izvještavali s mjesta događaja. Informacije se uglavnom prerađuju i prepisuju

s interneta, a nisu rijetke čak i najave «ekskluzivnih izvještaja». U svakom slučaju, tekstove

potpisuju autori punim imenima i prezimenima, bez napomene da je izvještaj «priređen»,

«pripremljen» ili nastao uz korištenje podataka s interneta. Jednako kontroverzno je

preuzimanje sadržaja iz agencijskih vijesti ili drugih novina a da se ne citiraju izvori ili autori.

Usput, hrvatski novinari će na ovu kontroverznu «pošast» prepisivanja iz drugih

izvora redovito odgovoriti da im urednici ne dopuštaju da napišu koje su izvore «konzultirali»

pri pisanju teksta!

O najčešćim izvorima etičkih kontroverzija Louis Day kaže da je potrebno znatno više

osjetljivost kad je posrijedi…(…) zaštita privatnosti; (…) povjerljivost podataka u odnosu na

javni interes; (…) sukob interesa; (…) i prevaga ekonomskog interesa naspram moralnog

rezoniranja novinara» (opsežnije sa studijama slučaja u: 1997, 72-214).

33
 Nizu teoretičara masovnih medija koji proučavaju etiku novinarstva dodat ćemo

autore (Davida Gordona, Johna Michaela Kittrossa i Carol Reuss) okupljenih oko Johna

Merrilla koji su sudjelovali u raspravi o najčešćim etičkim kontroverzijama suvremenog

novinarstva. «Merrillova grupa» (1998) odlučila se za ova kritična mjesta u analiziranju

etičkih kontroverzija: sloboda medija kao isprika za promicanje neodgovornosti u medijima;

novinarska autonomija u donošenju etičkih odluka; manipulacije istinom i poštenim

izvještavanjem; privatnost i javni interesi; medijska etika u «zagrljaju» tržišnih zakona; i

sukob interesa samog novinara. Treba li dodati da je rasprava o studijama slučaja Merrillove

grupe, koje prate svaku od etičkih kontroverzija, pokazala da je raspon stavova doista velik i

kadšto nije riječ o nijansama nego o krajnosti u shvaćanju etičkih pogrešaka?!

Na temelju ovog pregleda možemo zaključiti da svaki od teoretičara slijedi svoju

logiku u objašnjavanju izvora etičkih kontroverzija, ali u biti većina ih je suglasna s time da su

izvori najčešćih etičkih kontroverzija u novinarstvu u sljedećim kritičnim točkama:

1. zaštita privatnosti i pravo javnosti da zna

2. povjerljivi dokumenti i interes javnosti da za njih zna

3. sukob osobnih interesa novinara

4. urednici i vlasnici kao grupe za pritisak

Ovu podjela valja uvjetno shvatiti. Odabrano je nekoliko ključnih elemenata kojima se

mogu pojasniti najčešće etičke dvojbenosti prilikom izvještavanja. Ovom se odabiru može

također zamjeriti da ne obuhvaća sve moguće izvore etičkih kontroverzija, ali za potrebe

dodatnog pojašnjenja istraživanja provedenog u ovom radu smatramo ga optimalnim okvirom.

U kratkim crtama pokušat ćemo odrediti osnovna obilježja etičke kontroverznosti koja

proizlaze iz svakog od njih.

34
 Zaštita privatnosti i pravo javnosti da zna: Sukladno Općoj deklaraciji UN-a o pravima

čovjeka i Konvenciji Vijeća Europe o zaštiti prava čovjeka, svaka osoba uživa jednako pravo

na privatnost. Ali i sloboda informiranja pravo je i obveza, preduvjet funkcioniranja svakog

demokratskog društva. Kako, dakle, pomiriti ta dva zahtjeva kad je riječ o novinarskoj želji da

istražuje? Još je, početkom 20. stoljeća, književnik i novinar Antun Gustav Matoš rekao je da

je «Novinar, dakle po zanatu borac proti nepravdi» (Horvat, 2003, 19). U toj borbi «proti

nepravdi» novinari često narušavanju temeljna prava običnih ljudi, usputno otkrivajući

činjenice koje ne bi smjele biti iskorištene na putu do konačnog otkrivanja velikih afera.

Ta je dvojba vjerojatno stara koliko i klasično novinarstvo. Problem je u tome što

novinari u predanosti svojem pozivu preuzimaju funkcije onih koji su profesionalno zaduženi

za zaštitu zakonitosti – policije i pravosuđa. Sudjelujući u raspravi o etici novinarstva u

Hrvatskom novinarskom društvu, 24. svibnja 1998. o etici i ulozi koju novinari imaju u

društvu ugledni hrvatski novinar Mirko Galić o tome kaže: «Novinari nisu nikakva posebna

sekta. Ako umisle da jesu, onda dovode u pitanje sebe i svoju profesiju. Novinari su grupacija

koja ima posebna zaduženja, odgovornost, ali novinari nemaju mandat da vode zemlju ili da

odlučuju o sudbini naroda, odnosno da su iznad države. Mi (novinari, op. G. V.) se krećemo u

okvirima u kojima se kreću i drugi ljudi (…)» (Malović i sur, 1998, 136). Galić zaključuje

stavom «o tipičnim dječjim bolestima» u hrvatskom novinarstvu «koje se ogledaju u tome da

novinari sebi daju preveliko značenje, mesijanske funkcije, mandat da ruše pojedine

političare, ministre s legitimitetom, sve tajkune ili cijeli program privatizacije u Hrvatskoj.

Novinar je tu da, prije svega, objektivno informira, daje točne podatke i kompetentno

komentira svoje informacije» (ibid, 142).

Upravo problem uloge novinara uvijek iznova otvara rasprave, stoga ne iznenađuje

ponovno aktualiziranje tog problema na europskoj razini. Vijeće Europe donijelo je naime u

srpnju 2003. godine, Deklaraciju i Preporuku o informiranju o kaznenim postupcima

35
(Vjesnik, 6. VIII. 2003), a povod za donošenje tih dokumenata bila je «zabrinutost Odbora

ministara VE sve većom komercijalizacijom informacija o kaznenim postupcima, no ta

zabrinutost ipak ne smije dovesti u pitanje slobodu govora i informiranja, smatraju ministri»

(ibid).

Za Vijeće Europe, nije dvojbeno pravo javnosti da bude informirana o sudskim

procesima, ali drže da novinari u obavljanju svoga posla ne smiju zaboraviti na to temeljno

pravo svakog čovjeka i, dakako, pravedno suđenje.

Očito je da se ponovno aktualizira problem etičkog pomirenja ova dva imperativna

zahtjeva. Za novinare to znači da moraju dobro razmisliti o poštovanju «dostojanstva,

sigurnosti i privatnosti žrtve, osumnjičenoga, optuženog, osuđenog i svjedoka te njihovih

obitelji, osim u stvarima od javnog interesa» (ibid).

Člankom 16. Kodeksa časti Hrvatskoga novinarskog društva jasno je propisano da

«novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u

javnosti. Osobita se pozornost i odgovornost zahtijeva kod izvještaja o nesrećama, obiteljskim

tragedijama, bolestima i djeci». Na žalost, najčešće to nije tako, ne samo u slučajevima kad su

privatne osobe samo usputni objekti novinara nego i u slučajevima kad ne postoje nikakvi

razlozi da se privatnost ne štiti potpuno.

Javne osobe (Malović i sur., 1998, 170) uživaju manje prava na privatnost u odnosu na

privatna lica. No, to ne znači da se nad tim osobama može provoditi medijsko iživljavanje i

nepravedno ih unaprijed optuživati na temelju nedovoljno provjerenih podataka.

Primjer s bolešću prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana u tom je

pogledu paradigmatičan. Bilo bi daleko bolje da je sam predsjednik Tuđman pravovremeno

hrvatsku javnost obavijestio o svojoj bolesti jer on nije privatna osoba. Usto, za njegovo

liječenje znatan je novac išao iz državnog proračuna, pa su porezni obveznici, građani

Hrvatske, imali pravo biti informirani o trošenju svojega novca. Jednako kao i o tome je li

36
predsjednik kojeg su izabrali u mogućnosti upravljati njihovim životima. Nijedan liječnik nije

javno govorio o njegovoj bolesti jer ih je na to obvezivala Hipokratova zakletva, pa su otuda

mediji koristili sva moguća (dopuštena i nedopuštena) sredstva da bi došli do podataka. U tom

otkrivanju i prikazivanju detalja Predsjednikove bolesti nije s novinarske strane pokazana ni

mrvica ljudske sućuti. To je, dakako, bio najgori mogući način, ali i jedini mogući. Javnost je

doznala, više-manje istinite, podatke o Predsjednikovoj bolesti. Iskustva u drugim državama,

kad je posrijedi bolest visokoga političkog dužnosnika, različita su. Primjerice, češki

predsjednik Vaclav Havel redovito je sam (ili pak njegova služba za odnose s javnošću)

informirao građane o tome u kakvom je stadiju njegova bolest. Takvim oblikom informiranja

izbjegnute su špekulacije, javnost se odnosila s poštovanjem prema svom predsjedniku,

smatrajući takav njegov postupak vrlo odgovornim. Slično je reagirao Alois Mock, austrijski

političar, koji je također javno obznanio da je obolio od Parkinsonove bolesti.

Povjerljivi dokumenti i interes javnosti da za njih zna: Kad je riječ o povjerljivim

dokumentima u svim etičkim kodeksima novinarstva određuje se da novinara «obvezuje

zakonska odredba o čuvanju državne tajne. (…) Ako su prema njegovoj (novinarevoj, op. G.

V.) procjeni navedena ograničenja zloupotrebljena za zatvaranje informacija, novinar na to

upozorava nadležne osobe» (Malović i sur., 1998, 170). To je dobro napisano, ali još se nije

dogodilo u hrvatskoj praksi da je novinar došavši do autentičnog dokumenta koji je državna

tajna tražio prethodnu suglasnost službe za objavljivanje. Najvjerojatnije dopuštenje ne bi

nikada ni dobio niti bi dokumenti bili objavljeni. Svakako bi se trebalo držati etičkoga

kodeksa i poštovati državnu tajnu. Međutim, kad otkriveni dokument sadržava

kompromitirajuće podatke o državnim dužnosnicima ili, primjerice, o obavještajnim službama

koje rade protiv svojih građana a ne za ono za što su osnovani, onda to novinar mora objaviti

37
jer je to u interesu najšire javnosti, iako mora biti svjestan mogućih posljedica po samoga sebe

i svoju redakciju.

To se odnosi na mirnodopsko razdoblje, a nešto složeniji pristup informiranju je u

slučajevima rata i vojne cenzure. Međutim, sve dok to ne postoji vojna cenzura u ratu,

novinari su dužni izvještavati istinito, pošteno i neovisno. Na žalost, hrvatska iskustva iz

vremena Domovinskog rata nisu dobra, jer je bilo previše namjernog prikrivanja podataka,

neistina koje su iznosili sami novinari, shvaćajući svoju ulogu kao ulogu branitelja domovine

riječima. Ipak, danas se čini gotovo nevjerojatnim da su novinari svjesno sudjelovali u

prikazivanju lažnih napada radi zavaravanja neprijatelja. No vrhunac takvog izvještavanja u

ratu koji graniči s potpunom manipulacijom javnosti bilo je izvještavanje američkih novinara

iz Iraka – novinara «uklopljenih» (embedded) u američke ratne postrojbe. Takav oblik ratnog

izvještavanja nije zabilježen u povijesti novinarstva. Novinari su nosili uniforme i svjesno su

pristali sudjelovati u takvom načinu izvještavanja koji se nikako ne može nazvati

profesionalnim novinarstvom. Plevnik ovako opisuje učinke američkih medija u ratu u Iraku:

«Oni su samo bili sredstvo njenoga (Bushove politike, op. G.V.) političkog marketinga i

širenja hiperpatriotizma koji oduzima potrebu čak i za metodičkom sumnjom.» (2003, 138).

Embedded journalists, napisat će dalje Danko Plevnik, su novinari «uklopljeni u američke

trupe, često protiv novinarskog kodeksa obučeni u maskirne uniforme, izričito napadajući

svoje kolege s druge strane fronte, ponekad postavljaju vojnim glasnogovornicima takva

pitanja da izgleda kao da tjeraju vojsku na brža i veća razaranja, jer njihov program ide non-

stop, a drugi uvijek imaju više vijesti» (2003, 156).

Danas, kad raspravljamo o medijskim manipulacijama u vrijeme Domovinskog rata u

Hrvatskoj, znamo da postoje i drastičniji načini manipuliranja u ratnom izvještavanju. U

odnosu na iskustva hrvatskoga ratnog izvještavanja, kad je jedan dio novinara

samoinicijativno uvažavao tzv. više nacionalne interese, spomenuta epizoda ratnog

38
izvještavanja iz Iraka, doima se jednako, ako ne i gorim, primjerom lošega, pristranog i

neprofesionalnog informiranja.

Sukob osobnih interesa novinara: Jedan od tipičnih izvora kontroverzija novinara,

osobito u tranzicijskim zemljama, jest da dolaze svjesno u sukob interesa onoga trenutka kad

im se dade mogućnost dodatne zarade u nekom poslu koji može biti dijametralno suprotan

novinarstvu, primjerice rad u PR agenciji ili – još gore – sudjelovanje u izbornoj kampanji

neke stranke ili osobe. Sudjelovanje novinara u izbornim kampanjama u Hrvatskoj postala je

česta pojava. To, dakako, nije zabranjeno ni neprihvatljivo; neprihvatljivo je kad se novinari,

nakon završetka (ne)uspješne kampanje, bez kompleksa vrate u novinarstvo. Katkad su

nagrađeni uredničkim ili bolje plaćenim mjestima, ako je riječ o povratku u državni medij.

Sudjelovati u izbornim kampanjama može se i anonimno. Za dobar novac novinari su

kreativci koji izmišljaju izborne slogane za stranku, a istodobno bez problema izvještavaju o

izbornoj kampanji.

Doduše, i u razvijenim se demokratskim zemljama događa da novinari sudjeluju u

izbornim kampanjama, ali tamošnja iskustva govore da se te osobe teško vraćaju u sferu

kredibilnog novinarstva. U nas je pak uobičajeno da se istodobno rade poslovi PR-a i

novinarski poslovi.

Novinari mogu biti u sukobu interesa kad primaju poklone od tvrtki ili od ljudi o

kojima izvještavaju, odnosno imaju «naručene intervjue». Vrlo je teško doći do točnih

podataka o «naručenim intervjuima», jer obje strane (novinari i/ili tvrtke, odnosno njihove PR

agencije) to skrivaju, i priče o toj pojavi uglavnom se svode na kuloarske priče i nemoguće ih

je provjeriti. Skupi pokloni koje novinari dobivaju ne moraju uvijek biti u vidu moderne

digitalne kamere ili najnovijeg modela mobitela, nego i u obliku praćenja predsjednika države

ili vlade, putovanjem u njegovu avionu i na trošak države u neku egzotičnu zemlju.

39
Izvještavanje s takvog putovanja je pristrano jer je nemoguće povjerovati da će novinar i

pokušati unijeti koju kritičku opasku u svojim javljanjima, osobito ako zna da ga njegova

redakcija nikad ne bi poslala na taj put jer nema novca za potpuno pokrivanje troškova.

Sukob je interesa novinara i situacija kad izvještava o tvrtkama u kojima ima dionice

ili privatnog interesa. Neki etički kodeksi u svijetu kažu da novinar nikad ne smije izvještavati

o osobama s kojima je po nekoj osnovi blizak, bilo da je riječ o članovima obitelji ili o

ljudima s kojima je u bliskim prijateljskim ili poslovnim odnosima. Kao rezultat tih odnosa u

novinama se mogu pojavljivati prikriveni oglasi, napisani u obliku članka koji je etički

dvojben. Čitatelji to ne moraju otkriti, ali je pitanje novinarske i uredničke zrelosti hoće li

uopće sudjelovati u takvoj prijevari.

I na posljetku, postoji još jedan mogući sukob interesa, onaj kad su novinari članovi

određenih stranaka ili glasni zagovornici određene političke opcije. Dakako, za vrhunske

profesionalce to ne mora nužno značiti i kraj poštenog izvještavanja, ali malo je ljudi koji

mogu odijeliti privatne sklonosti i simpatije prema određenim političkim opcijama. Osobito

ako su na položaju urednika koji i samim plasmanom vijesti može manipulirati javnošću.

Prvi i osnovni uvjet kojim bi se umanjila etička kontroverznost koja je rezultat sukoba

interesa samoga novinara jest ponajprije preispitivanje njegove motivacije za novinarski

poziv. Drugi vrlo važan element jest primjerena novčana nagrada za ono što radi u svojoj

redakciji, odnosno socijalni status i sigurnost novinara.

Urednici i vlasnici kao grupe za pritisak: Novinari nisu jedini odgovorni za etičke

kontroverznosti. Nerijetko su urednici, pritisnuti zahtjevima vlasnika za povećanjem naklade i

privlačenjem oglašivača, skloni ulaziti u autonomne etičke odluke novinara i mijenjati ih. Ta

intervencija je daleko snažnija od neznatnog redigiranja teksta. Pritisci su različiti, kao i

40
njihov raspon i intenzitet. Kreću od toga da sami urednici forsiraju novinare na bjelodano

neetične postupke, samo radi povećanja naklade.

Naoko je bezazlen primjer pritisak na novinara koji je izvještavao o nesreći koja se

dogodila trojici ljudi kad su sa zaprežnim kolima upali u minsko polje u okolici Siska,

nekoliko godina prije. Teško ranjeni ljudi odvezeni su u bolnicu. Urednik je bezuvjetno tražio

snimku ranjenika koji su se nalazili u operacijskoj dvorani. Tražio je da fotoreporter čeka

završetak zahvata te da ih na izlazu iz operacijske dvorane «zaskoči» i slika za sutrašnju

naslovnicu.

Poseban komentar nije potreban, osobito ako se zna da je novinar bio honorarni

dopisnik, koji nema ni elementarnu samostalnost ni socijalnu sigurnost, a svjestan je da

narušava sve etičke principe.

Novinari su pod snažnim pritiskom vlasnika koji imaju svoje prioritete za promidžbu

jednako kao i teme i ljude koje ne treba «dirati». Dobar oglašivač donosi velik prihod mediju,

što i vlasnik i urednik vrlo dobro znaju. Usmjeravanje novinara na to kako će pisati urednici

ne smatraju radikalnom intervencijom u temeljne novinarske slobode, ali upravo je to

posrijedi. Nije to samo slučaj u tranzicijskim zemljama, i vrlo razvijene demokracije suočene

su s pritiscima oglašivača, samo što u siromašnijim zemljama taj pritisak nije suptilan nego

vrlo jasan.

Ilustrativan je primjer o pritiska izdašnog oglašivača međunarodno poznatog lanca

restorana iz Skoplja koji je redovito imao oglasni prostor u udarnom terminu na makedonskoj

državnoj televiziji. Dogodilo se međutim da se petero djece otrovalo kolačima. Državna

televizija prešutjela je taj događaj jer bi to, očito, unijelo razmirice u vrlo dobar financijski

ugovor s oglašivačem. Dakle, prema državnoj televiziji, događaj nije imao nikakvu vrijednost

da bi se makar i spomenuo kao događaj toga dana. Prema riječima G. Filkova, novinara i


Izvor podataka za ovaj događaj je razgovor s bivšim honorarnim novinarom iz Siska koji je 1998. radio kao
dopisnik hrvatskog dnevnika. Danas više ne radi u novinarstvu.

41
urednika A1TV – male lokalne televizije iz Skoplja, ta je televizija dala potpunu informaciju

o trovanju djece. Unatoč pritiscima, vijest je emitirana, samo što, pretpostavljamo, A1TV nije

bio u prilici dobiti ni sekundu reklame o tom restoranu!

Ovakvih je primjera dosta. Umjesto hamburgera ili kolača, to je mogao biti neispravan

automobil, pokvarena konzerva ili što drugo. U svakom slučaju, oglašivači, uz vlasnika,

postaju relevantnim čimbenikom utjecaja i pritiska na uređivačku politiku.


Za potrebe ovoga rada obavljen je ponovni razgovor, sada s urednikom A1TV, Germanom Filkovim o tome
dopušta li ili ne da ovaj primjer uđe u rad, uz molbu da kaže kad se to točno dogodilo. Dopuštenje za korištenje
ovoga primjera je dobiveno, ali podatak o točnom datumu ovoga događaja nismo dobili.

42
 3. BURNA MEDIJSKA SCENA: 1990-2000.

Netočno, nepotpuno, iskrivljeno i ideologizirano izvještavanje u medijima znači

naprosto loše i neprofesionalno novinarstvo. Vlast koja sputava javnu riječ, s druge strane,
može biti vrlo profesionalna. Ona jedino ne može biti demokratična.
Ivo Žanić (1996, 10)

U kratkom vremenu prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj s novinama su se

događale značajne promjene: oslobađaju se od pritisaka i partijskih kontrola i funkcioniraju

slobodno. Ali, vrlo kratko. Odmah, po završetku izbora, nova, demokratski izabrana vlast,

ponovo preuzima «brigu» nad medijima. Istodobno, pojavljuje se velik broj privatnih listova,

od kojih većina propada jer ih osiromašeno tržište nije u stanju prihvatiti. Pa ipak, neka su

izdanja preživjela i zadržala se do danas.

Uspoređujemo li hrvatsko novinarstvo iz vremena rata i današnjeg stanja, možemo reći

da je trend medijske etičnosti u uzlaznoj fazi. Uređivačka politika uravnotežila se u korist

profesionalnih standarda: vijesti se odjeljuju od komentara, komentari se profiliraju u zasebne

rubrike, informacije se u znatno manjoj mjeri prešućuju ili namjerno iskrivljuju, kriterij

političkog protokola ustupa mjesto vrijednosti događaja. Jaki događaji pomaknuti su sa

srednjih na prve stranice.

Sve su te promjene nedovoljne, jer skupština Hrvatskoga novinarskog društva održana

u Petrčanima u studenom 2002. dijagnosticira žurnu potrebu da sam novinarski ceh bude

odlučniji u poboljšavanja sadašnje potpune neosjetljivosti na etičnost u medijima. Slični

zahtjevi ponovljeni su na godišnjoj novinarskoj skupštini 2003. u Opatiji. Usto, posljednjih

mjeseci aktualizirane su rasprave o mogućnostima uvođenja institucije medijskog

43
pravobranitelja i Vijeća za medije, a sve u želji da se podigne razina etičnosti u hrvatskom

novinarstvu.

Tabloidizacija medija

Hrvatsko novinarstvo u zadnjih je desetak godina iznjedrilo ponešto izmijenjene forme

u odnosu na one koje su se odavna razvile u svijetu. Razvija se novinarstvo prečesto začinjeno

senzacionalizmom i ekskluzivitetom. Istodobno s forsiranjem ekskluzivnih i senzacionalnih

otkrića, pojavljuju se različiti oblici kršenja novinarske etike.

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nametnuo je neke nove standarde i shvaćanja o

ulozi novinarstva. Kako izvještavati o Domovinskom ratu: «lagati ili ne za svoju domovinu»,

objavljivati fotografije poginulih i masakriranih ljudi, informirati ili dezinformirati svoje

građane, promicati u novinama nesnošljivost i netrpeljivost? Iz tog vremena datiraju i prve

rasprave o etici i o tome što bi se trebalo razumijevati pod pojmom profesionalnog

novinarstva. Većina medijskih teoretičara i uglednih novinara suglasna je u ocjeni da su etički

standardi bili na marginama interesa novinarske profesije. Nakon smirivanja ratnih sukoba,

medijski analitičari sve jasnije upozoravaju na srozavanje profesije unatoč postojanju etičkog

kodeksa koji regulira temeljna pravila postupanja novinara. Što se to dogodilo s novinama u

Hrvatskoj? Jesmo li slijedili trend tranzicijskih zemalja koje muče slični problemi? Koliko

smo daleko od razvijenih zemalja? Postoje li posebnosti po kojima se hrvatsko novinstvo

prepoznaje?

Godine 1990. počeo je izlaziti ST (Slobodni tjednik). List je trajao i prodavao se

gotovo tri godine (gasi se 1993) unatoč nevjerojatnim manipulacijama, neistinama,

fotomontažama i apsurdima koje je donosio. Po tome kako je plasirao informacije, ST je

zasigurno ostavio traga u povijesti hrvatskog novinarstva. Novinar Bojan Mušćet reći će za

44
Marinka Božića, utemeljitelja i urednika ST-a: «Najinovativniji, najekscentričniji, najlukaviji i

najneponovljiviji hrvatski novinar nakon Drugoga svjetskog rata, u samo pet godina uspio je

promijeniti žurnalističko lice Hrvatske» (Pašić, 2001, 169).

Opisujući povijest novinstva u Hrvatskoj nakon 1990, doajen hrvatskog novinarstva

Božo Novak zapisao je da je ST «prvi i jedini list koji je zaplijenjen zbog objavljenog

razgovora između Jastreba – komandanta obrane Vukovara sa Zagrebom na temelju

predsjedničke Uredbe o ponašanju medija u ratnim okolnostima» (1997, 213). U kontekstu

analize etičkih prijepora u hrvatskom novinstvu devedesetih godina, ST svakako ima svoje

mjesto. Taj je tjednik prvi počeo s određenim oblicima istraživačkog novinarstva, doduše

često dopisujući gotove tekstove kako bi se izveo «jak» naslov, donosio je seksi skandale o

javnim osobama, kupovao povjerljive dokumente ili stenograme i sl.

Uredništvo ST-a, svoj list je odredilo kao tabloid, što odgovara britanskoj definiciji

tabloida u odnosu na broad-sheet. Za razliku od britanskih i svjetskih tabloida, ST je

objavljivao uglavnom političke sadržaje, što je i razumljivo budući da je izlazio u vrijeme

raspada Jugoslavije i početka rata u Hrvatskoj. Teme su u najmanju ruku bile intrigantne,

bombastično plasirane, velikih senzacionalističkih naslova, pa ne čudi naklada pojedinih

brojeva i do 60.000 primjeraka.

U vrijeme najveće naklade, 1991. godine, mnogi su tadašnji medijski teoretičari

uspoređivali ST s Globusom. Smatrali su da oba dva lista pripadaju senzacionalističkom tisku,

te da se, kako piše novinar Darko Hudelist, o tome vremenu početaka hrvatskih tabloida,

«dalo primijetiti kako je Kuljiševa novina donekle kvalitetnija i sofisticiranija verzija ST-a»

(1992, 48), i dodaje da se tabloid «ST opredijelio za esencijalistički tip novinarstva koji će u

potpunosti biti podređen nepovredivim i neoskvrnjivim nacionalnim interesima» (ibid., 48),

za razliku od Globusa, koji je, doduše, imao «profesionalnih gafova kao npr. horror feljton o

45
glumici Miri Furlan» (ibid., 171), ali da pripada pragmatičnom novinarstvu u svojoj želji da

preživi i održi se.

Nakon propasti ST-a 1993. godine, u nekoliko se navrata pokušavalo s izdavanjem

sličnih tabloida, poput ST Ekskluziva i Imperijala, ali bez većeg uspjeha. Današnji Novi

imperijal spada u kategoriju tabloida, i jedini je list takve vrste, ali s minornom nakladom.

Epizoda ST-a u Hrvatskoj, zaključimo riječima B. Mušćeta, dogodila se u «konfuzno

doba ratnoga, medijskog, društvenog i političkog kaosa» (Pašić, 2001, 171). To doba

«konfuznoga, medijskog društvenog i političkog kaosa» Danko Plevnik, medijski analitičar i

novinar Slobodne Dalmacije, naziva vremenom u kojem se pojavio «medijski demonizam,

svojstven nacionalizmu i lumpeninteligenciji koji je uveo Marinko Božić i njegov 'ST'»

(2003, 48). Marinko Božić je umro prije desetak godina, no on na određeni način, još uvijek

živi u novinama koje ipak nisu ni tabloidi ni newsmagazini.

Od prvog tabloida u Hrvatskoj prošlo je trinaest godina, a pravih tabloida osim

niskonakladnog Novog imperijala u nas još uvijek nema. Je li to zato što ovdašnje medijsko

tržište ne prihvaća tabloide ili postoje neki drugi razlozi?

Podsjetimo se kako ugledni svjetski teoretičari objašnjavaju tabloidne novinske forme,

vrlo popularne u svijetu. Svjetski su medijski moguli izgradili svoje televizijske mreže na

konceptu tabloida, što im je donijelo velike prihode. Primjerice Marvin Kalb, direktor

Shortnstein Center on the Press, Politics, and Public Affairs Sveučilišta Harvard, tabloidnost

označava kao proces »degradacije relevantnih vijesti i davanje važnosti informacijama –

vijestima o seksu, skandalima i zabavi» (Watson, Hill, 2000, 307). Vrlo jednostavnu

definiciju tabloida dao je John Ryan, ugledni britanski novinar i voditelj Odjela za

novinarstvo Thomson Foundation iz Cardiffa, označavajući ga kao novinski proizvod koji se

primarno bavi plasiranjem sadržaja o tri S-a: skandalu, seksu i sportu.

46
 Selimas Miller sa Sveučilišta Charles Sturt detaljno pojašnjava tabloidno novinarstvo

na Zapadu i govori o trima temeljnim zadaćama tabloidnih novina. Po njemu «prva zadaća je

informirati i zabaviti čitatelja, druga je prodati što je moguće više primjeraka, a treća je

privući što veći broj oglašivača» (Chadwick, 2001, 283). Millerovo logično objašnjenje

ujedno je i jednostavna računica: što je širi krug čitatelja, interes oglašivača je veći, pa je veći

i profit izdavača.

U svojoj definiciji Richard Weiner jasno pokazuje da format tabloida ne mora utjecati

na kredibilitet lista: «Tabloid je tip novina manjeg formata od uobičajenoga novinskog,

izvorno – to je novinsko izdanje koje cilja na masovnu publiku, donoseći pritom jake

senzacionalne naslove na naslovnicama, razvijajući prljavu reputaciju. Danas su, međutim,

tabloidi važan dio novinarstva koji uključuje čak i Christian Science Monitor i Newsday,

jednako kao i National Enquirer i druge visokonakladne tjednike» (1990, 477).

Zanimljiv je i trend u Velikoj Britaniji gdje su ozbiljne novine poput Independenta i

Timesa 2003. počele izdavati svoja mini tabloidna izdanja, zbog praktičnosti manjeg formata.

Nataša Magdalenić Bantić, dopisnica Jutarnjeg lista iz Londona piše da su urednici

Independenta uvidjeli da «čitatelji sve više vremena provode stisnuti u javnom prijevozu, i da

neki od njih ne žele čitati tabloidne tračeve», pa sada čitatelji imaju isti ozbiljan sadržaj ali u

prikladnijem formatu (9. IV. 2004).

Frank Esser, bivši novinar a danas znanstveni asistent na Institutu za publicistiku

Sveučilišta «Johannes Gutenberg» u Mainzu, objavio je nekoliko značajnih radova o

tabloidima i smjeru njihova razvitka u suvremenom novinstvu. Esser detaljno izlaže pojam

tabloidizacije. U tekstu «Tablodization of News: A Comparative Analysis of Anglo-American

and German Press Journalism» opisuje različitosti promjena koje se događaju u procesu

tabloidizacije medija, razlikujući promjene na mikrorazini i makrorazini. «Na mikrorazini

tabloidizacija se može odrediti kao medijski fenomen koji uključuje reviziju tradicionalnih

47
novina i formata u medijima potaknutu željama čitatelja i komercijalnim zahtjevima, dok se

na makrorazini tabloidizacija može odrediti kao društveni fenomen koji istovremeno potiče i

simbolizira glavne promjene uređenja određenog društva» (European Journal of

Communication, 9/1999).

Esser u svojem objašnjenju tabloidizacije polazi od stajališta Howarda Kurtza, koji je

analizirajući medije u Americi prvi govorio o tom pojmu. Esser ga proširuje i kaže da je to

«proces koji se događa kroz određeno vrijeme», «da uključuje kontaminaciju takozvanih

ozbiljnih medija koji prihvaćaju tabloidni koncept», «da tabloidiziacija nije uniformna na

međunarodnoj razini, nego se mora promatrati u svakoj sredini ovisno o njezinim kulturnim i

povijesnim specifičnostima i naslijeđima» (ibid).

Esser navodi Birda, koji pravi temeljnu razliku shvaćanju tabloidnog novinstva u

Americi i Velikoj Britaniji. Prema Birdu (ibid) «tabloidno novinstvo u Velikoj Britaniji

redovito se odnosi na novine s visokom nakladom poput The Suna, Daily Expressa i Mirrora,

dok se u Americi pojam tabloidnog novinstva odnosi na novine koje u cijelosti zaobilaze

politiku, gospodarstvo i relevantne vijesti» (ibid).

Esser smatra da nije jednostavno uspoređivati proces tabloidizacije u različitim

sredinama (Njemačka, Amerika i Velika Britanija) jednostavno zato što se pod pojmom

tabloida ne podrazumijeva isto značenje u svim zemljama. On tako kaže da «njemačkim

čitateljima nikada, do dana današnjeg, vrijednost vijesti u tablodima nije bila visoka, kao što

je slučaj kod Britanaca», te se otuda «tabloidno novinstvo u Njemačkoj nije ni moglo razviti

do razmjera i naklada kao u Britaniji». Esser zaključuje da je za razvoj tabloidizacije važno i

shvaćanje i pridržavanje profesionalnih standarda i etičkog kodeksa u novinarskoj praksi te u

zakonima koji jače štite privatnost u Njemačkoj u odnosu na iskustva Velike Britanije.

Proces tabloidizacije proširio se u osamdesetim godinama 20. stoljeća u mnoge

zapadne razvijene zemlje koje nisu imale tradiciju tabloida kao Velika Britanija.

48
Tabloidizacija medija u zemljama istočne Europe događa se početkom devedesetih, potaknuta

demokratskim promjenama, privatizacijom i ulaskom stranog kapitala u medije.

Colin Sparks, profesor medijskih studija Centra za komunikacijske i informacijske

studije Sveučilišta Westminster, u knjizi Tabloid Tales piše o svjetskom trendu pada

profesionalnih standarda u novinarstvu i terminom tabloidizacija označava «povećan interes

medija za privatne živote i srozavanje praćenja događaja na ozbiljan način.»* Za Sparksa je

dvojben manjak suglasnosti medijskih teoretičara o tome je li tabloidizacija:1) samo

trenutačan trend «medijskog zaglupljivanja» ili je riječ o 2) potrebnoj taktici masovnih medija

da uključe što širi krug čitatelja/slušatelja/gledatelja koji nemaju naviku konzumiranja

medijskih proizvoda.

Britanski analitičar suvremenih trendova u novinarstvu John Street također piše o

«zaglupljivanju», spominjući posve izmijenjenu ulogu istraživačkog novinarstva.

«Zaskakivanje slavnih osoba i političara uhvaćenog u preljubu, otkrića o životu njihove djece

ili tvrdnje o njihovoj seksualnosti – sve se to može pojaviti kao rezultat istraživanja, no to su,

u najboljem slučaju, primjeri trivijalnog senzacionalizma, a u najgorem slučaju teške povrede

privatnosti. To je srozavanje novinarstva koje dodatno pogoršava skup vrijednosti vijesti koji

svijet show bussinessa i ljudskih priča pretpostavlja pričama o korupciji i siromaštvu.»

(Street, 2003, 128)

Posebno poglavlje je proces tabloidizacije u elektroničkim medijima. Najjači i

naisplatljiviji medijski biznis jest komercijalna televizija. Komercijalna televizija ima ulogu

prije svega zabaviti gledatelje, i to što veći broj njih, te privući što više oglašivača. Ozbiljna

vijest nije presudna nego infotainment.1 Većina teoretičara masovnih medija i političke

*
www.fc.vdu.lt/e-media/md/press.html

1
Termin kojim se objašnjava trend prevladavanja zabavnosti u odnosu na informaciju u elektroničkim medijima
s namjerom da se poveća popularnost u najširoj publici. Favoriziranjem infotainmenta prijeti opasnost od
potpune trivijalizacije prezentacije ozbiljnih vijesti (Watson, James i Hill, Anne, Dictionary of Media and
Communication Studies, Arnold Sudent Reference, 2000, 151)

49
komunikacije (Curran, Street, MaNair) pišu o tabloidnosti koja je zaposjela i televiziju, a ne

samo novine. McNair piše da su «čak i 'ozbiljne' emisije o aktualnim zbivanjima, kao što je

Panorama, optužene za pojednostavnjivanje i senzacionaliziranje složenih događaja, te

pretjerano koncentriranje na dramatične posljedice istraživanih društvenih procesa umjesto na

njihove uzroke i moguća rješenja» (2003, 57-58). Za razliku od Sparksa, Fiske smatra da bi

tablodno novinarstvo «trebalo pozdraviti utoliko što, razotkrivajući skrivene službene

informacije i diskreditirajući jezik establišmenta, proizvodi 'građanina koji ne vjeruje'»

(McNair, 2003, 59).

Tabloidizacija novina u Hrvatskoj

Proces tabloidizacije koji se događa u svjetskim razmjerima, prema analizama Colina

Sparksa, zahvaća intenzivno i tranzicijske zemlje istočne Europe.

U lipnju 2003. hrvatska je javnost bila svjedokom velike kampanje prodaje Trećeg

kanala HTV-a i interesa nekolicine svjetskih komercijalnih televizija koje bi rado pobijedile

na tom natječaju.* To je sigurno uložen novac i vrlo dobar posao. Strani kapital odavna je

ušao u novine. Stvaranjem Europapress Holdinga, Hrvatska je dobila i prvoga medijskog

mogula. Ulaganje u novinsko izdavaštvo isplati se, osobito ako su velike kompanije kao

redovni oglašivači zadovoljni postojećim nakladama.

U Hrvatskoj je proces tabloidizacije novina, onako kako taj proces tumači Esser,

započeo početkom devedesetih godina. Relevantne, vrijedne vijesti počinju se prezentirati na

lakši način, s više ilustracija i većim fotografijama, s više kraćih tekstova, a sve manje onih

duljih, analitičnijih. Piše se najviše o političkim skandalima, a neznatno o seksualnim kao što

*
Na otvorenoj (javnoj) sjednici Vijeća za radio i televiziju, 16. rujna 2003, dodijeljena je koncesija Trećeg
programa HRT-a konzorciju RTL-a. Novi koncesionar HRTL sastavljen je od njemačkog RTL-a i partnera:
«Agrokora», «Podravke», Atlantic grupe, HVB/Splitske banke i produkcijske kompanije «Pinte».

50
je to slučaj, primjerice, u Britaniji. Prevladavaju zanimljivosti koje katkada imaju marginalnu

vrijednost, ali su atraktivnije najširem čitateljstvu. Naslovi postaju dugi, kadšto i po 30 riječi, i

kažu sve što je bitno za tekst. Članak gotovo ni ne treba čitati. Čitatelji su zbunjeni jer im nije

jasna oprema teksta – što je naslov, što nadnaslov ili podnaslov.

Zanemaruju se klasični novinski oblici. Klasična reportaža pripada prošlim

vremenima. Brzo napravljeni intervjui ili «analitički» tekstovi napravljeni na temelju

poluistina pune stranice novina. Ne poštuju se standardi profesionalnog novinarstva. Novine

se okreću najširoj publici i njihovim željama za što lakšim i bržim konzumiranjem. Prave se

«ozbiljno-zabavne» (Jutarnji list, specijalno izdanje, travanj 2003) novine, kako će to

slikovito u povodu pete obljetnice Jutarnjeg lista napisati njegov glavni urednik Tomislav

Wruss.

Zašto je takvo novinarstvo našlo mjesto na tržištu? Razloga kojima se može objasniti

tabloidizacija novina u Hrvatskoj ima više. Hrvatska nikada nije bila izolirana zemlja, pa ni u

vrijeme socijalističkoga političkog sustava. Danas, u vrijeme globalizacije, utjecaji iz

razvijenih zemalja su osnaženi, pa proces tabloidizacije kao svjetski trend nije zaobišao ni

naše medijsko tržište.

Drugo pojašnjenje treba tražiti u hrvatskim unutrašnjim prilikama. Ponajprije,

obrazovna struktura stanovništva u Hrvatskoj je vrlo niska. Prema podacima Državnog

zavoda za statistiku, objavljenim nakon popisa stanovništva 2001. godine, «21,8 posto

građana Hrvatske starijih od 15 godina ima samo osnovnu školu», a «18,6 posto stanovništva

starijih od 15 godina nisu završili niti osnovnu školu» (Statistički ljetopis, 2002, 97).

«Fakultet, umjetničke akademije ili sveučilišni studij ima samo 7,8 posto stanovništva» (ibid,

97). Nadalje, prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, čak 1,586. 000 ljudi nema

nikakav prihod, što je 35,75 posto ukupne populacije prema 1,952.000 radno aktivnog

stanovništva ili 44 posto od ukupnog broja stanovnika. Dodamo li tome još nekoliko

51
poražavajućih podataka poput onoga da je u Hrvatskoj 920.856 umirovljenika i oko 100.000

onih koji primaju socijalnu naknadu, onda je slika o hrvatskom posvemašnjem siromaštvu

potpuna.

Izdvajajući samo ovih nekoliko podataka iz posljednjeg popisa stanovništva, dade se

zaključiti da je tabloidizacija medija zapravo prirodan slijed sveopćeg siromaštva i niske

razine obrazovanja u nas. U maloj i siromašnoj zemlji s niskim obrazovnim prosjekom mjesto

na medijskom tržištu naprosto nije mogao pronaći ozbiljan newsmagazin koji bi bio se

financijski isplatio. Zaključak o trenutku medija u Hrvatskoj može se sažeti u konstataciji

Stjepana Malovića, novinara i medijskog analitičara, koji piše da «medije oblikuje sam image

hrvatskog društva, te da se u medijima ocrtavaju svi negativni aspekti društava u tranziciji»

(2001, 84).

Nameće se paradoksalan zaključak da se tabloidizacija novina pojavljuje i u

najrazvijenijim i najpismenijim sredinama kao i u onim najsiromašnijim s izrazito niskom

obrazovnom razinom. Razlika je u tome što su ove prve zemlje ostavile prostor i za ozbiljne

listove i razvijanje javnih televizija, dok je u ovim drugim zemljama, kojima pripada

Hrvatska, ozbiljni tisak posve istisnut s tržišta.

Profesionalni standardi novinarstva, napose elementi etičnosti, najviše su stradali u

takvim okolnostima tabloidizacije novina. U većini postsocijalističkih zemalja koje su imale

ponešto drukčije puteve prema demokratskim i slobodnim društvima nego Hrvatska, dogodila

se tabloidizacija. Remzi Lani, ugledni albanski novinar i medijski teoretičar, tvrdi da su se

«mediji oslobodili, ali nisu postali neovisni», te da su «zarobljeni između dvaju pritisaka –

vlastitog siromaštva i snažnog utjecaja stranoga medijskog kapitala, što podrazumijeva porast

skepticizma spram brige o novinarskoj etici» (2001, 68). Nepoštovanje medijske etike nije

problem samo tranzicijskog novinarstva: mnoge zemlje razvijene demokracije sučeljavaju se s

problemima neprimjerenog načina informiranja javnosti, što je najčešće posljedica

52
tabloidizacije, pa su stoga, više nego ikad prije, apeli za promicanjem etike u medijima

sastavni dio svih zaključnih dokumenata novinarskih konferencija ili skupova novinskih

izdavača.

Opća tabloidizacija u zadnjih desetak godina u cijelosti je utjecala na izgled novina u

Hrvatskoj. Fizionomija i dnevnih i tjednih novina se promijenila. Revijalna izdanja dnevnih

novina danas znadu rasti i do 120 stranica, u odnosu na prijašnjih 48. Osim što su oglašivači

preplavili stranice, velika se pozornost u redakcijama pridaje infotainmentu: informirati i

zabaviti, i usput privući što više jačih oglašivača na stranice.

U dnevnim novinama šire se rubrike «Život» ili «Spektar» koje odlikuju lakši sadržaji

o životu ili događajima iz života medijski popularnih osoba. Gotovo sve novine objavljuju

dnevne i tjedne televizijske programe, često i kao luksuzne separate. Posebna se briga

posvećuje prilozima za žene, automobilima, računalima, mobitelima i drugim atraktivnim i

aktualnim temama. Boja u dnevnim novinama postaje obvezna i nije više rezervirana samo na

nekoliko stranica, jer je i to još jedan od načina kako vizualno privući čitatelja.

Najutjecajniji tjedni listovi predstavljaju surogatne forme između tabloida,

newsmagazina i revija. Budući da listovi neznatno mijenjaju koncepciju, očito je da je takav

oblik – tri u jednom – za siromašnu Hrvatsku i dalje optimalan novinski proizvod. Pokretači i

izdavači tih listova od samog su početka imali jasnu viziju što žele i mogu postići u ratnoj

Hrvatskoj. Denis Kuljiš, hrvatski novinar i publicist, jedan od otaca tjednika Globusa i

Nacionala, govoreći na okruglom stolu Freedom Foruma (u prosincu, 1997), na Fakultetu

političkih znanosti o senzacionalizmu u hrvatskom novinarstvu, rekao je da su te surogatne

novinske forme – ni tabloida – ni newsmagazina – novinski proizvod «sedam hrvatskih

gladnih godina» i da je «senzacionalizam rođen u ratu te da će odumrijeti sa završetkom rata».

Kuljiševo se proročanstvo nije ispunilo, iako se ti tjednici danas tiskaju na sjajnom

papiru, u boji, na manjem, prikladnijem formatu i modernog su dizajna. Senzacionalizam je

53
ostao u sadržaju nekih tekstova, samo što se na naslovnim stranicama, kao najava, koristi u

manjoj mjeri u odnosu na ratne godine. I dalje su sadržaji u informativno-političkim

tekstovima – predstavljeni u različitim novinskim oblicima od bilješki do opsežnih

istraživačkih članaka – često i dvojbenog rezultata, pri čemu je u svim tim tekstovima

novinarska etika i dalje najveći gubitnik.

Znači li to da tabloidiziacija novina nužno vodi prema obezvrjeđivanju etičkih

standarda? Ne znači, ali valja imati na umu da je u procesu tabloidizacije prezentacija

sadržaja primarna, da se prilagođava potrebama što širega kruga primatelja, te stoga i

dosljednost prema etičkim standardima pada u drugi plan.

Brinu li se novinari i urednici kakve će biti posljedice donošenja brzih zaključaka na

temelju površnog istraživanja? Postoje li kriteriji minimuma etičkih standarda ispod kojih se

ne ulazi u objavljivanje tekstova koji nisu dokraja pošteno napravljeni? Sudeći po onome što

se nalazi na stranicama novina, nema izgrađenih kriterija. Moguće etičke dvojbe rješavaju se

od slučaja do slučaja. Tko je odgovoran? Novinari? Vlasnici medija koji određuju osnovne

tonove izvještavanja? Centri moći koji manipuliraju medijima? Je li posrijedi opća

neosjetljivost na etiku, odnosno temeljno neznanje o potrebi etičnosti u novinarstvu ili je riječ

o nečem drugom? Sve su to pitanja koja se uvijek iznova postavljaju kad se u praksi suočimo

s neetičnošću u novinarstvu.

Otvoreno je pak pitanje kako etički djelovati da bi novinari služili općim društvenim

dobrima i pritom dostizali očekivane rezultate?

Novinari se nerijetko koriste i krajnje nemoralnim metodama: od lažnog

predstavljanja, objavljivanja dokumenata koji nisu uvijek autentični, snimanja razgovora bez

znanja sugovornika pa do kupovine važnih dokumenata. U slučajevima kad se otkriva

korupcija u najvišim državnim službama i među političarima, svi će se teoretičari složiti da je

takav prijestup dopušten u ime «odgovornosti prema narodu» (Kunczik, Zipfel, 1998, 88), ili

54
kako to slikovito kaže Camilo Jose Cela «Ne treba biti na strani onih koji stvaraju povijest,

nego na strani onih koji pate» (ibid, 88). Možda tako jest u razvijenim društvima, ali što kad

novine postanu glasnogovornicima određene interesne grupe u društvu?

Vjerujemo da je, unatoč svemu, moguće novinarski djelovati i otkrivati nepodopštine

u državi i društvu – otkrivajući tako sve ono što «javnost treba znati» – a pritom ne izgubiti

osjećaj odgovornosti prema postulatima novinarske etike. Teoretičar masovnih komunikacija

Dennis McQuail upozorava na odgovornost novinara prema etici i u «prioritete ubraja

istinitost i točnost, nepristranost i poštenje, poštovanje osobnosti, neovisnost o pojedinim

interesima, poštovanje zakona i naposljetku moral, pristojnost i dobar ukus» (Malović i sur.,

1998, 36).

1990: hrvatski mediji nakon prvih višestranačkih izbora

Prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. prethodile su velike

političke promjene u svijetu i Europi. Bližilo se kraju razdoblje hladnog rata, a početak tog

procesa označen je sporazumom između SAD-a i SSSR-a o smanjenju nuklearnog naoružanja

koji su potpisali Gorbačov i Reagan 1988. godine. U Europi se 1989. godine, zahvaljujući

Gorbačovljevoj politici perestrojke i glasnosti, dopušta razaranje totalitarnih komunističkih

sustava domino-efektom, događaju se promjene u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, DR

Njemačkoj i Rumunjskoj.

Početkom 1990. počinje raspad Sovjetskog Saveza odvajanjem baltičkih republika:

Litve, Estonije i Letonije. Sovjetski Savez se raspao, a Njemačka se ujedinila. Jedan za

drugim, odlaze komunistički sustavi Istočne Europe.

Sve te promjene utjecale su i na zbivanja u Jugoslaviji, iako ona nije pripadala

rigidnom komunističkom bloku, ali je po obilježjima jednopartijskog sustava ipak ubrajana u

55
totalitarne režime. Raspad Jugoslavije imao je snažne unutrašnje impulse, prije svega u

rastućem nacionalizmu i otvorenim ratnim prijetnjama Slobodana Miloševića prema

Albancima na Kosovu.

Raskol i sukob na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom 23. siječnja

1990. pokazao je da su na pomolu velike promjene i u Jugoslaviji.

Međutim, formalni politički okvir za promjene u Hrvatskoj najavljen je na 11.

kongresu Saveza komunista Hrvatske, održanom od 11. do 13. prosinca 1989. godine, koji se

«zauzeo za demokratske političke odnose, uključujući slobodu političkog udruživanja građana

na višestranačkim izborima i federaciju kao zajednicu suverenih republika, izjasnivši se

spremnim izaći na izbore» (Kronologija, 2002, «1989»).

Komentirajući okvire u kojima se događaju prvi višestranački izbori u Hrvatskoj,

profesor Eugen Pusić zapisao je i ovo: «45 godina jednopartijske vlasti bez opozicije, bez

mehanizama za uklanjanje i sprečavanje pogrešaka, s političkom omrazom koju ove pogreške

izazivaju i koja pada nepodijeljeno na glave vlastodržaca, s ideologiziranom ekonomskom

politikom koja naprosto nije u stanju – sada to već svi vide – osigurati normalno

funkcioniranje privrede, doveo je režim do bankrota u glavama dovoljnog broja ljudi, a da bi

mogao ostati na vlasti drugačije nego silom» (Grdešić i sur., 1991, 248).

Prvi slobodni izbori u Hrvatskoj, nakon gotovo četiri desetljeća održani su 22. travnja

1990. (prvi izborni krug) i 6–7. svibnja (drugi izborni krug). Pobjeđuje Hrvatska demokratska

zajednica na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i dobiva apsolutnu većinu u Saboru sa 42 posto

osvojenih glasova (Kronologija, 2002, «1990»). No politički sustav omogućio je HDZ-u i

Franji Tuđmanu uspostavu jednostranačke vlade.

Na miran način prethodna, komunistička vlada predala je vlast Tuđmanu i njegovoj

stranci. Sve se odvijalo brzo. Sabor je u ljeto 1990. godine usvojio promjene službenog

nazivlja u državnim organima i institucijama. Istodobno se srpsko stanovništvo nelegitimnim

56
referendumom opredjeljuje za «srpsku autonomiju» (ibid, «1990»), a dio rukovodstva Srpske

demokratske stranke potiče i sudjeluje u organiziranju blokade prometnica kroz Liku i

Dalmaciju. Blokiranje državnih cesta 19. kolovoza 1990. bio je uvod u balvan-revoluciju.

Hrvatska više nije sigurna zemlja jer su sve češći incidenti na prometnicama, a 17. studenoga

«na cesti Obrovac – Gračac stražari pucaju u teretnjak (…), JNA manje-više neprikriveno

naoružava srp. stanovništvo» (ibid).

Koncem godine, 22. prosinca 1990, Sabor je usvojio novi ustav Republike Hrvatske.

Što se događa s novinarstvom i medijima? Početak devedesetih označuje kraj jednog

shvaćanja novinarstva: sintagma «društveno-politički radnik» kao oznaka za novinara izlazi iz

formalne upotrebe, premda, pokazat će to godine koje slijede, i nije stvarno izašla iz života.

Jedan je dio novinara ostao, naime, i dalje u funkciji vlasti, ali ovaj put nove vladajuće

stranke. Otuda se može govoriti o formalnim, ali ne i o stvarnim promjenama. U hrvatskom

slučaju taj fenomen pojačan je do krajnosti u vrijeme Domovinskog rata koji je uslijedio već

1991. O procjepu u kojem su se našli hrvatski novinari promjenom političkog sustava piše i

Miroslav Vujević, koji smatra da je raspadom socijalizma «došlo do krize političke

identifikacije novinara» (Vujević, 2001, 164). On kaže da veći dio «novinara, a među njima i

neki istaknuti, i dalje su ostali beskompromisni borci za socijalizam» (ibid), a drugi dio

«marksistički orijentiranih novinara nastavio je i u novim uvjetima funkcionirati na stari

način. Naviknuti da služe vlasti u svom se radu prilagođavaju stranci na vlasti» (ibid).

Danko Plevnik, također govori o podjelama među novinarima koje se događaju nakon

uspostave nove, demokratski izabrane vlasti. Po njegovu sudu, novinari su se «podijelili na

novinare disidente, kojima je demokracija bila važnija od hrvatske države, i na novinare

obraćenike kojima je država, u ovom slučaju hrvatska država, bila uvijek važnija od

demokracije» (Thompson, 1995, 123).

57
 Krajem 1989. godine i početkom 1990. definitivno se raspuštaju osnovne organizacija

Saveza komunista u hrvatskim medijima. Novinari masovno izlaze «iz partije» i prvi put se

govori o potrebi neovisnosti o bilo kakvoj političkoj angažiranosti. To vrlo kratko i dobro

razdoblje oslobađanja od partijske stege jedan dio novinara doživljava kao svoj profesionalni

uzlet.

Analizirajući hrvatske medije u kratkom razdoblju od siječnja do svibnja 1990.

Malović i Selnow pišu da je to bilo vrijeme iznimno pozitivnih promjena u hrvatskom

novinstvu. «Vodeće regionalne novine doživljavaju procvat. Naklade su u porastu, a

zanimljiva politička situacija osigurava velik broj dobrih novinarskih tekstova.» (2001, 113).

Slično tvrdi i nakladnik Slavko Goldstein koji razdoblje medijskog preporoda u Hrvatskoj

proteže na godinu dana, 1989-1990, kad se dogodila prava «provala javne riječi» (1996).

Prema njegovu sudu to je bila «druga kratkotrajna kulminacija medijskih sloboda, poslije one

iz 1918.-1920. godine» (ibid).

Kad se govori o privatnim listovima koji se pojavljuju usporedo s demokratskim

promjenama, najčešće se spominje ST kao prvi privatni list ili Arena kao prvi tjednik koji je

pretvorbom vlasništva postao privatni list. Međutim, nerijetko se zaboravlja da je u Hrvatskoj

od 1988. godine već postojao privatni list, tjednik Oglasnik*. To je vrijeme kada se Slobodna

Dalmacija s glavnim urednikom Joškom Kulušićem na čelu, profilira kao jedan od najjačih

dnevnih listova, postižući izniman ugled među tadašnjim jugoslavenskim dnevnicima. Kemal

Kurspahić, bivši glavni urednik Oslobođenja iz Sarajeva, sjećajući se Kulušića napisao je da

je «Kulušić stvorio od Slobodne Dalmacije (od 1983-1993) najugledniji list u Hrvatskoj».

Početak devedesetih bilo je dobro vrijeme i za Glas Slavonije koji uvodi suvremenu

opremu i postaje stabilnim regionalnim dnevnim listom.

*
Prvi privatni tjednik Oglasnik počeo je redovito izlaziti 1988. godine, uz prethodnu suglasnost od tadašnjeg
Socijalističkog saveza radnog naroda, političke organizacije koja je u bivšem sustavu bila odgovorna za medije!
Tjednik nije imao nikakve dotacije i samostalno je funkcionirao na tržištu, a može se pretpostaviti da je politička
struktura, kroz Socijalistički savez, dala podršku Oglasniku jer je objavljivao samo oglase!

58
 Najveća hrvatska novinsko nakladnička, tiskarska i prodajna kuća «Vjesnik» ne

izdržava teret novog vremena i nekad moćni SOUR se raspada. Večernji list kao profitabilan

proizvod i najnakladniji nacionalni list izdvaja se iz izdavačke kuće «Vjesnik».

Zakon o privatizaciji što ga je savezna vlada s Antom Markovićem na čelu prihvatila

1989. godine počinje se primjenjivati i u medijima. Visokonakladni tjednik Arena djeluje i

brzo postaje prvi privatizirani list u Hrvatskoj prema tom novom zakonu. Osim istoimenog

tjednika, poduzeće «Arena» izdaje nekoliko magazina: Milu, Autoklub, Astro magazin i

Dječji klub.

Privatizacija je po Markovićevu zakonu kratko trajala. Nakon uspješne privatizacije

Arene i regionalni dnevnik Novi list koristi istu formulu i kreće u pretvorbu vlasništva. Nova

vlast nije tolerirala privatizaciju prema Markovićevu zakonu, i svi su privatizacijski postupci

u medijima zaustavljeni, uključujući i pokušaj pretvorbe Slobodne Dalmacije.

Te godine (1990) počinje izlaziti list Slobodni tjednik (ST), koji se profilira

«nemilosrdnim i bespoštednim guljenjem kože s odabranih žrtava i iznošenjem podataka za

koje uopće nije bilo važno jesu li istine ili ne» (Jergović, 2000).

Newsmagazin Danas koji je bio stvarni opinion maker sredinom osamdesetih godina s

tiražom od 180.000 primjeraka i s oko 300 stalnih suradnika, u novim uvjetima polako gubi

primat i status elitnoga tjednog magazina, ali i nakladu. Medijsko tržište bolje prihvaća ST od

Danasa. Krajem godine pojavljuje se novi tjednik Globus na formatu velikih novina (A2) i

pokazuje se kao potpuni izdavački promašaj. Izdavači Globusa pokušali su čitatelje pridobiti

svjetskim temama, analitičkim napisima i dizajnom po uzoru na britanske broad sheet novine.

Po niskoj nakladi bilo je vidljivo da takav list neće postići tržišni uspjeh.

Što se događa s novinarskom organizacijom uoči prvih demokratskih izbora? Ona je

formalno brzo i efikasno reagirala na nove demokratske promjene. Tako je Predsjedništvo

Društva novinara u ožujku 1990. prihvatilo dokument «Načela profesionalnog djelovanja

59
novinara u javnim glasilima u sklopu proljetnih izbora 1990. godine» (Novak, 1997, 210).

Načela su obvezivala novinare da «pridonose jačanju pravne države i djelovanja civilnog

društva, a kao dio demokratske javnosti i da sudjeluju u kontroli organa vlasti i politike»

(ibid). Prihvaćanjem Kodeksa novinara u svibnju 1990, kako piše Božo Novak, «moglo se

pristupiti ispravljanju nepravdi prema kolegama koje je 1954., 1972. i 1973. na prijedlog

vlastitih kuća tadašnji Sud časti DNH doživotno isključio iz novinarske organizacije» (1997,

210). U siječnju 1991. godine vraćeno je staro ime Hrvatskoga novinarskog društva.

Nakon preuzimanja vlasti i konstituirajuće sjednice Sabora, vladajuća stranka, koja je

premoćno pobijedila, odmah je pokazala brigu za medije. Dobro je procijenila da imati

televiziju znači djelotvorno upravljati medijskim prostorom, pa se na samom početku i

usmjerila na «sređivanje» stanja u tom mediju. Mjesec dana nakon konstituirajuće sjednice

novog saziva Sabora, u lipnju 1990., prihvaćen je Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji.

Promijenjeno je ime Radiotelevizije Zagreb u Hrvatsku radioteleviziju, a za novog direktora

je izabran Hrvoje Hitrec, član vladajuće stranke i književnik, a nekoliko mjeseci poslije

naslijedio ga je Antun Vrdoljak, hrvatski filmski redatelj.

Hrvatska radiotelevizija bila je najvažniji i najjači medij s golemim utjecajem u

javnosti, i imala je sve preduvjete da efikasno «preparira» javnost i da bude u službi vladajuće

elite. Tu je ulogu odigrala djelotvorno. Valja podsjetiti da Hrvatska televizija nikada nije bila

javna i od svog osnutka uvijek je bila u službi vlasti, pa se s višestranačkim izborima nije

ništa kvalitetno novo dogodilo. Uostalom, bilo bi neprirodno očekivati da se preko noći

dogode takve radikalne promjene. «Novim Zakonom o HRT-u zamrznut je monopolni položaj

državne televizije» (Grbić, 1996).

Vrijednost vijesti mjeri se kriterijima koje određuje vladajuća politička elita.

Kadrovske promjene započinju sredinom 1990. godine, a intenziviraju se 1991. kad počinje

agresija na Hrvatsku. Mnogi su zaposlenici, mahom novinari i urednici, tada poslani na

60
«čekanje».* Neki od njih se nikada više nisu vratili na televiziju, a neki su otišli nepovratno iz

novinarstva.

Cijeli proces privatizacije i pretvorbe vlasništva u Hrvatskoj, ne samo u medijima nego

i u svim ostalim područjima, praćen je «čekanjima» i masovnim otkazima.

Zakon o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (HINA) Sabor je također brzo

donio, 26. srpnja 1990. godine.

Nakladnik i publicist Slavko Goldstein vrlo je kritičan kad govori o počecima

intervencije HDZ-a u medije. On kaže da su «elektronički mediji gotovo kompletno

podržavljeni, a četiri do pet informativno političkih dnevnih listova stavljeni pod kontrolu

vladajuće stranke. U tim su medijima političke rubrike, emisije, programi dirigirani iz

vladajuće vrhuške metodama koje su naslijeđene iz prethodnog sistema: stroge upute kako

događaje ili probleme treba ili ne tretirati, koje etikete i koje fraze upotrebljavati ili

izostavljati, kako, koga i kojim redom titulirati, uz stalno viseće prijetnje za neposluh praćene

egzemplarnim otkazima (1996).

1990. tek je uvod u doista teška vremena za medije u Hrvatskoj koja će doći.

Prethodna Goldsteinova ocjena o tome kako se vlast odnosila prema medijima, mogla bi biti

sažetak ocjene za razdoblje od 1991. do 1998. godine.

Međutim Hrvatska je kao demokratska država s novim ustavom, prihvaćenim u

Saboru krajem 1990, zajamčila svojim građanima i slobodu tiska i izražavanja. Dakle, što se

tiče formalnih preduvjeta, nije bilo razloga za zabrinutost: ali, stvarnost najčešće nije ono što

je napisano u knjigama, pa se to ponovilo i na slučaju Hrvatske. Medijske slobode, koje su

bile očite na početku 1990, za samo godinu dana (1991) ušle su u svoje izrazito loše

razdoblje.

*
Devedesetih godina radno zakonodavstvo promovira novi termin čekanje koji označava de facto najavu gubitka
posla. Doduše, neko se vrijeme naknada plaća, ali zapravo osoba više ne radi, čak ne dolazi na posao. Mnogi su
ljudi nakon čekanja otišli na burzu rada i nikada se nisu vratili na staro mjesto.

61
 Srpski zahtjevi za kulturnom i političkom autonomijom te prijetnje odcjepljenjem i

oružanim sukobima najavljuju nova teška vremena za Hrvatsku. Hrvatska država osniva svoju

policiju i vojsku. Mediji, koji su u vlasništvu države beskompromisno podržavaju sve poteze

vlasti, ali počinju se javljati komentari, uglavnom u Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu, koji

iskazuju i neka drukčija mišljenja o situaciji u Hrvatskoj. Prelistavajući novine iz tog vremena

– bez obzira na to jesu li podržavale novu hrvatsku vlast, ili su pak jasno izražavali kritičke

primjedbe na retoriku HDZ-a – bjelodano je da su sve najavljivale krvavi rat.

Nameće se pitanje, koje su mnogi teoretičari medija i znanstvenici puno puta

postavljali: jesu li zbilja mediji odigrali tako značajnu ulogu – svojim lošim izvještavanjem,

poticanjem govora netrpeljivosti i oblikovanjem govora mržnje – da su započeli rat na

prostorima bivše Jugoslavije? Mark Thompson u svojoj knjizi Kovanje rata, koja je

prevedena na hrvatski i srpski jezik, smatra da su mediji – najkraće – iskovali rat. Ivo Žanić

drži da istraživanje Marka Thompsona «posjeduje sve vrline, ali i nedostatke analize

manifestnog sadržaja medijskih poruka, postupka koji se u neku ruku drži suprotnim analizi

sadržaja (…) jer takva analiza ne zahvaća, ili to čini samo rubno, društvene okvire i uvjete u

kojima poruke nastaju i kruže» (1998, 11).

Stjepan Malović također nema dvojbi o tome jesu li ili ne novinari krivi za «kovanje»

rata, i dodaje da se krivica «može jasno odrediti i da ona leži u političarima. Naš problem

(problem novinara, op. G. V.) je u tome što nismo znali uvijek napraviti distancu prema

politici» (1998, 144).

Doista, novinari nisu izazvali rat, ali su svakako pridonijeli da se u javnosti

produbljuju predrasude, te da državno rukovodstvo lakše opravda svoje političke postupke i

odluke.

Mediji su pod patronatom države postali nespretne sluškinje svojih političkih

gospodara. A kako je vrijeme odmicalo, a situacija u zemlji bivala sve kritičnijom, mnogi su

62
mediji izgubili kriterije o tome što je pošteno a što nije. Hrvatskoj političkoj komunikaciji i

medijima počelo se događati ubrzanje, upravo na način kako Ivo Žanić objašnjava ubrzanje u

slučaju neprestanog povećanja broja žrtava iz Jasenovca na razini bivše jugoslavenske

političke komunikacije. Žanić to ubrzanje slikovito opisuje kao «način rituala u primitivnim

plemenima: vrač udara u bubanj, u početku polagano, pa sve brže, a plesači, postrojeni u krug

pred njim, svojim kretnjama slijede ritam, i kako se on ubrzava, tako se i pokreti njihovih

udova, glave i cijelog tijela bivaju sve brži dok se naposljetku, u bjesomučnom crescendu, ne

pretvore u grozničavo, aritmično trzanje i lamatanje, a kada, na vrhuncu kolektivnog transa,

bubanj naglo zamukne, iscrpljena i znojna tijela popadaju po zemlji i smire se u dosegnutoj

katarzi» (1993, 82).

Hrvatsku je tek čekalo ubrzanje ritma. Ples je počeo 1990, a ubrzanje slijedi.

1991-1998: olovna vremena za medije

Razdoblje od 1991. do 1998. obuhvaća vjerojatno najteže razdoblje u hrvatskoj državi

nakon njezina osamostaljenja, kad su zabilježila najveća ratna razaranja, velik broj izbjeglica i

prognanika i sukob u Bosni i Hercegovini.

U Hrvatskoj je otvorena agresija počela 1991. godine. Na Plitvicama, na Uskrs, u

sukobu hrvatske policije s pripadnicima SAO Krajine2 poginuo je policajac Josip Jović, a

mjesec dana poslije u Borovu Naselju poginulo je 12 hrvatskih policajaca. Jedan događaj

smjenjuje drugi. U svibnju iste godine održan je referendum na kojem se odlučivalo o

samostalnosti Hrvatske (varijanta A), odnosno za ostanak u okviru Jugoslavije (varijanta B).

«Na referendumu je sudjelovalo 86,3 posto građana Hrvatske. Za varijantu 'A' izjasnilo se

2
SAO Krajina (Srpska autonomna oblast) donijela je statut 22. prosinca 1999, a obuhvaćala je općine Knin,
Benkovac, Obrovac, Gračac i Vojnić. Početkom 1991. godine formirana je SAO Slavonija, Baranja i zapadni
Srijem.

63
93.2, a za varijantu 'B' 5.4 posto glasača» (Kasapović, 1996, 158). Ukratko, golema većina

građana opredijelila se za samostalnu Hrvatsku.

Međutim, istodobno s održavanjem referenduma u Hrvatskoj o samostalnosti

Hrvatske, održan je još jedan nelegitiman referendum u Kninu (12. svibnja 1991) kojim se

Srbi iz Knina i okolice izjašnjavaju da žele ostati u Jugoslaviji. «Navodno je potvrdan

odgovor zaokružilo 99% glasača» (Kronologija, 2002, «1991»).

Sabor 25. lipnja 1991. donosi odluku o samostalnosti Hrvatske, a dva dana poslije

počinje tzv. vikend-rat u Sloveniji, i završava povlačenjem postrojbi jugoslavenske vojske. To

je ujedno bio i faktični uvod u rat u Hrvatskoj.

Do kraja godine dvije trećine države je blokirano, potpuno je razrušen i okupiran

Vukovar. Bombardiran je Dubrovnik. Hrvatska je suočena sa stotinama tisuća prognanika.

Srušen je Maslenički most i Hrvatska raspolovljena na svoj sjever i jug. Slijede napori za

međunarodnim priznanjem Hrvatske.

Konačno, Hrvatska je 15. siječnja 1992. godine postala međunarodno priznata država.

Bio je to izniman događaj koji su građani Hrvatske dočekali s velikom radošću. Osim toga, to

priznanje značilo je da u Hrvatsku dolaze snage Ujedinjenih naroda i da će zaustaviti velika

razaranja, daljnje istjerivanje hrvatskoga stanovništva koje se našlo na okupiranim prostorima.

Simpatije svijeta bile su nepodijeljene prema Hrvatskoj.

Hrvatska država vodila je, međutim, čudnu politiku, s jedne strane tražila je i dobila

svjetsku potporu kao napadnuta zemlja, a s druge strane uzimala je za pravo ulaziti na teritorij

druge države – Bosne i Hercegovine – i tamo sudjelovati u osnivanju Hrvatske zajednice

Herceg Bosne (18. studenoga 1991). To je dakako donijelo dodatne probleme službenoj

hrvatskoj politici, a kulminacija se dogodila hrvatsko-bošnjačkim sukobom koji je obilježio

1993. godinu. Hrvatsko vijeće obrane otvorilo je i koncentracijske logore za zarobljene

64
Bošnjake u Mostaru, a vrhunac ludosti u Mostaru bilo je rušenje Starog mosta. Tada je

Hrvatska izgubila sve simpatije svijeta.

Tijekom 1994. i 1995. Hrvatska je vojska poduzela nekoliko akcija za oslobođenje

zemlje. Franjo Tuđman učvrstio je vlast 1995. nakon brzih i djelotvornih akcija «Bljesak» i

«Oluja». «Oluja» je oslobodila Hrvatsku, ali je dovela do egzodusa srpskog stanovništva.

Mračna sjena koja je ostala na slici velike pobjede Hrvatske vojske uzrokovana je velikim

brojem pojedinačnih zločina učinjenih nakon same akcije prema srpskom stanovništvu koje je

ostalo u svojim kućama.

Najteža ratna razaranja Hrvatske, s početka devedesetih, odrazila su se na sva područja

života. Nagli pad standarda, zatvaranje proizvodnih pogona, negativni efekti privatizacije,

porast nezaposlenosti zahvatili su sve sfere života, uključujući i novinarsku struku. Hrvatsko

se društvo zapravo podijelilo na gomilu siromašnih i na mali broj moćnih, onih koje vladajuća

stranka nagrađuje dajući im tvornice i društvena dobra u bescjenje. Hrvatskoj se počinje

događati «politički kapitalizam» kako sociolog Josip Županov naziva oblik «divljeg

kapitalizma». Zaživljava pojam tajkuna, koje Županov zove i «pajdaškim kapitalistima»

(2002, 81) – osobe koje su nakon prvog vala privatizacije postale ekonomski akteri. Možda

nitko bolje od Županova nije opisao ulogu tajkuna. Tajkuni, piše on, «imaju funkciju

isisavanja ekonomske supstance iz poduzeća, kako neposrednom prodajom nekretnina nekih

poduzeća i isisavanjem kapitala iz drugih poduzeća putem kompliciranih transakcija, tako i

simuliranim spajanjem poduzeća pod svojom kapom – da bi na kraju račun za ono što su

uništili isporučili vladi, odnosno poreznim obveznicima. Isisana poduzeća, pretvorena u

prazne školjke, vraćaju se u državni fond za privatizaciju, onima koji su ostali bez posla

preostaje mirovinski fond ili neki vladin program socijalne skrbi, a financijski dugovi

državnom trezoru» (ibid, 80). Pošast tajkuna iz devedesetih dodatno je gospodarski

65
devastirala Hrvatsku, a tipičan primjer lopovluka pod kapom države događa se upravo u

medijima, gdje je Miroslav Kutle tipičan primjer medijskog «pajdaškog kapitalista».

Mediji u ratu

Opći okvir za medije u Hrvatskoj bio je iznimno težak: osnovna infrastruktura bila je

razrušena. Problem preživljavanja u medijima dodatno je opteretio mogućnost i brigu za

razvoj slobode medija. Osim toga, nova vlast izabrana na prvim demokratskim izborima

nikada nije pokazivala osjetljivost prema zahtjevu za slobodnim medijima, kako je obećavala

u predizbornim najavama.

Posljedice rata za medije bile su nesporne: srušeni su radijski i TV odašiljači,

smanjeno tržište i prekinuta distribucija. «Agresija je, u razdoblju od srpnja 1991. do veljače

1992. godine, rezultirala prekidom rada gotovo 80 posto odašiljačkih objekata HRT-a. (…)

Agresor je očito imao za cilj potpuni prekid kanala komunikacije na hrvatskim prostorima»

(Mučalo, 2002, 85). Da bi se donekle pomoglo ljudima da primaju informacije, lokalne

radiopostaje postaju važnim čimbenikom u prijenosu radijskih poruka. Taj model radijskog

prijenosa programa, koji se razvija u uvjetima razrušenih odašiljača, Marko Sapunar naziva

«modelom spojenih posuda» (2001, 138). A bit je u sljedećem: «Samo jedna lokalna

radiopostaja može emitirati nacionalni program, da bi ga najbliža susjedna lokalna

radiopostaja primala radio aparatom i reemitirala ga na svom odašiljaču, koji ima samo toliko

snage da signal programa dobaci do radioaparata druge najbliže radiopostaje» (ibid). Tako se,

unatoč razrušenim odašiljačima nacionalni program ipak emitirao i nije nastala potpuna

blokada informacija.

Tiskovni mediji također su se suočili s velikim problemima za vrijeme agresije na

Hrvatsku. Stjepan Malović konstatira da je «gospodarska situacija teža nego ikada, naklade

66
konstantno i kronično padaju, oglašivača nema dovoljno ili ne plaćaju na vrijeme,

distribucijsko poduzeće 'Tisak' uzrokuje iznimne teškoće, novinari više ne dobivaju plaće na

vrijeme, honorarci su sretni kada na žiro račune zarađeno stigne i s nekoliko mjeseci

zakašnjenja, a tajne službe i sudske tužbe onemogućavaju normalan rad malobrojnim

nezavisnim novinama» (1999).

Opisujući kako se HDZ ponašao nakon dolaska na vlast prema medijima Mark

Thompson smatra da je nova vlast nastavila upravljati medijima kao njihovi komunistički

prethodnici. «Kako bi mogla kontrolirati i disciplinirati medije, vlast je: na mjestima gdje su

radili 'nepodobni' dovodila vjerne HDZ-ovce, uključujući televiziju, HINA-u i glavni

nacionalni dnevnik Vjesnik; uspostavila okvir za određivanje vlasništva i nadzora nad

privatizacijom; poništila akte o privatizaciji medija koji su bili doneseni u skladu sa saveznim

zakonom ako joj rezultati tih akata nisu bili po ćudi i ponovila proces privatizacije (…);

sačuvala monopol nad elektroničkim medijima pod svojom kontrolom (…); selektivno gušila

postojeće privatne elektronske medije; koristila generalne klauzule koje se tiču medija u

smislu ograničavanja sloboda govora; koristila medije pod svojom kontrolom za klevetanje,

demoraliziranje novinara i medija izvan njihove kontrole te poticala ili tolerirala paravojne

metode za zastrašivanje novinara kako bi zadobila kontrolu nad medijima» (1995, 120-121).

Ova sažeta ocjena Marka Thompsona rezultat je njegove analize hrvatskih medija od

početka rata do sredine devedesetih, i koliko god se danas doimala zastrašujućom, ona je, na

žalost, istinita.

S jedne strane, Hrvatska je bila pod agresijom i bilo bi razumljivo da se i u medije

unesu neka pravila ponašanja, ali s druge strane hrvatska država nikada nije proglasila stanje

rata. Pravno, vojna cenzura u hrvatskom novinarstvu nije nikada uvedena, premda to ne bi

bilo ništa neobično za zemlje koje su u ratu. Svjetska iskustva o cenzuri u ratu različita su.

Vijetnamski rat ostat će upamćen po tome što cenzure nikada nije bilo, ali Zaljevski rat, rat na

67
Malvinima (Faklandsko otočje) ili rat u Afganistanu su svakako razvili sustave ograničenja

nekih informacija.

Činjenica jest da hrvatski novinari nisu bili profesionalno spremni za ratno

izvještavanje. U tom rašomonu ratnog izvještavanja «neki su novinari postali simbolom borbe

za slobodu, mnogi su životima platili svoju profesionalnu djelatnost, neki su se svrstali na

stranu neprijatelja» (Malović i sur, 1998, 84), a neki nisu imali prilike uopće izvještavati jer

su proglašeni nepodobnima. Misao koja je izazvala najviše kontroverzija u vezi s

izvještavanjem iz ratom ugrožene vlastite zemlje bila je ona novinarke Dunje Ujević koja je

rekla «da bi rat u svakoj zemlji trebao biti razlogom za uvođenje cenzure, a osobnoj savjesti i

osjetljivosti novinara prepušteno je da sam procijeni koja bi informacija mogla štetiti

interesima Hrvatske i tada je prešutjeti, što je ona uvijek spremna učiniti» (ibid). Ta je izjava

novinarke Dunje Ujević postala paradigma za ratno izvještavanje u vrijeme Domovinskog

rata.

Osvrćući se na način izvještavanja s početka rata u Hrvatskoj i na to kako Hrvatska

televizija uređuje svoj program upotpunjujući ga serijom «specijalnih emisija» kad se

reagiralo na početak medijskog rata koji je počeo «balvan-revolucijom», novinar Danko

Plevnik piše da «novinari ne smiju pristajati na nepoštivanje Ustava i uzvraćati jednakim

metodama kao i oni koji to već rade» (2000, 38). Plevnik je 1991. godine, zapravo, pretkazao

«eroziju novinarstva i gubljenje ugleda ne samo novinara, novina u kojima pišu već i

kompletne novinarske struke, prihvaćanjem propagandističkog neprofesionalnog jezika.

Novinarstvo smije i treba biti angažirano, ali samo na činjenicama i u interesu čovječanstva,

slobode i mira. Novinarstvo laži ne može učiniti istinitom niti jednu politiku» (ibid).

Tiskani mediji: «sređivanje» dnevnih listova

68
 U razdoblju od 1991. do 1998. godine pojavio se velik broj novih medijskih

proizvoda: čak dva nova dnevnika i velik broj tjednika. Točan broj teško je utvrditi

jednostavno zato što nigdje ne postoji sustavna evidencija o tome i što su kriteriji o vrstama

publikacija različiti. Unatoč svim poteškoćama uzrokovanim agresijom, općem siromaštvu i

drastičnom padu naklada, trend pokretanja novina nije zaustavljen. Tome je vjerojatno

pogodovao liberalan Zakon o javnom informiranju donesen 1992. godine, prema kojem u

Hrvatskoj «svatko može, bez ikakve prethodne suglasnosti bilo kojeg državnog tijela,

osnovati poduzeće novinsko-izdavačke djelatnosti, te izdavati novine i druge periodične

publikacije» (Alaburić, 1996).

Povijest hrvatskoga novinarstva zabilježit će 1992. godinu. Prema Zakonu o pretvorbi

poduzeća iz društvenog vlasništva donesenom u travnju 1991. godine, koji Božo Novak

ocjenjuje kao čin koji je «unio najviše nereda u medijsko tržište i uznemirenja među

novinare» (1997, 212), dogodila se zapravo nepoštena pretvorba. Jednim potezom pera

Upravnog odbora «Vjesnika» uništena je radna organizacija «Revije» u sklopu te novinske

kuće i oko 170 novinara našlo se na burzi rada, a desetak najuglednijih revija prestalo je

izlaziti.

Privatizacija u dnevnim listovima bila je različita, ali je činjenica da je HDZ pokušao

«ući» u svaki dnevni list; bez većih problema, to je i uspio HDZ te je preko mirovinskih

fondova i banaka ušao i u Vjesnik i Večernji list.

Večernji list je još 1989. godine izašao iz «Vjesnikove» kuće s tendencijom da posluje

samostalno i prije višestranačkih promjena 1990, ali očito sama redakcija nije bila odvažna

nastaviti nezavisnost za Tuđmanove vladavine. Večernji list bio je dobar novinski proizvod,

najprodavaniji nacionalni dnevni list. Logično da ga nova vlast nije htjela pustiti izvan

kontrole, a Večernji list je u novim uvjetima jednostavno počeo opsluživati novu vlast. Prvi

njegov urednik nakon višestranačkih izbora bio je Ivo Lajtman; izabran je tajnim glasovanjem

69
svih uposlenih, ali je bio i po volji novoga Upravnog odbora Večernjeg lista. Nakon njegove

smrti 1993, novi glavni urednik postao je Branko Tuđen koji ostaje na tom mjestu sve do

2001. Za Tuđmanove vladavine bilo je jasno da je vrlo često bio glasnogovornikom HDZ-a.

To je dnevni list koji je prihvatio prijeporan pojam «državotvornih novina». Pojašnjavajući

pojam državotvornosti, Branko Tuđen kaže: «Državotvorno novinstvo u javnosti je prihvaćen

sinonim za novine ili novinare koji nisu u opoziciji hrvatskoj državnoj politici, odnosno koji

su često u suglasju s njom. Hrvatska državna politika jest politika predsjednika Tuđmana i

HDZ-a koja se, za razliku od ostalih hrvatskih činitelja, odmah od 1990. godine zauzimala za

neovisnu hrvatsku državu. Otuda za njih izraz državotvorni, a oni koji su takvu politiku

podržavali u medijima, zaradili su pridjev državotvorni novinari» (Slobodna Dalmacija, 8. I.

1997). Tim riječima Tuđen je vrlo jasno opisao uređivačku koncepciju lista.

Najveći skandal pogodio je Večernji list prigodom tzv. privatizacije 9. siječnja 1998.

godine. Tada je, naime, Nadzorni odbor Hrvatskoga mirovinskog osiguranja odlučio o prodaji

53,61 posto dionica Večernjeg lista nepoznatoj tvrtki European Development Trust d. o. o.

Brza i efikasna prodaja Večernjeg lista objašnjena je potrebom da se Mirovinski fond napuni

novcem za umirovljenike. Prodaja obavijena velom tajnosti izazivala je različite komentare.

Ivo Pukanić, urednik Nacionala, koji je također dostavio ponudu za kupovinu Večernjeg lista,

tom je prilikom «istaknuo da je jako neobično da se ovako na brzinu odlučilo o tako ozbiljnoj

stvari kao što je prodaja najmoćnije hrvatske novine (…). Neobično je da se hrvatska vlast

odlučila odreći tako važne poluge vlasti u korist nepoznata kupca. Radi se samo o jednoj od

igara HDZ-a i nećemo biti nimalo iznenađeni kad otkrijemo tko se krije iza tog imena» (Glas

Istre, 11. I. 1998). Vrijeme će pokazati da je Pukanić bio u pravu.

Vjesnik, ozbiljan politički list, uvijek je bio blizak vlasti. Prije Savezu komunista, a od

1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Mala naklada Vjesnika u razdoblju od 1991. do

1998. nije dovela do njegova ukidanja, ali je povećala ovisnost o državnim jaslama. Vjesnik je

70
promijenio nekoliko urednika od 1991. do 1998. Bili su to: Hidajet Biščević, Radovan

Stipetić, Božidar Petrač, Krešimir Fijačko, Ante Ivković i od 1996. Nenad Ivanković. Za

Ivankovićeva mandata Vjesnik je doista postao «propagandnim biltenom stranke» kako piše

Inoslav Bešker, bivši novinar Vjesnika, u povodu 60. obljetnice tog lista «Za razliku od

Slobodne Dalmacije koju je ta država (HDZ-ova, op. G.V.) brutalno poharala otjeravši ravno

u grob Joška Kulušića, Vjesnik je državotvoran po tradiciji, priležno legao na rudu državi.

Nije mala odgovornost na Vjesnikovim novinarima, kako onih koji su pretvarali novine u

propagandni bilten stranke ili čak frakcije na vlasti, tako ni onih koji su tome pridonosili

pasivno, ulažući trud i znanje u takav rezultat. Naša odgovornost ne izuzima od odgovornosti

državu kao vlasnika i kao naručitelja» (2000, 212).

Ni do danas (početak 2004.) nije riješen skandal koji se dogodio Slobodnoj Dalmaciji,

koja je od 1991. do 1993. bila utočištem novinara koji su ostali bez posla, a željeli su pisati

slobodno. Taj splitski dnevnik profesionalno je izvještavao o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj,

ali je imao bitno drukčiju uređivačku koncepciju od ostalih dnevnih listova: objavljivani su

vrlo kritički komentari i izvještaji o događanjima u Hrvatskoj, a stranice su bile otvorene

svima, pa i ljudima koji nisu bili građani Hrvatske.

Vlast je smišljala načine kako usmjeriti proces privatizacije u svoju korist i

nevjerojatnim malverzacijama list je jednostavno predan Miroslavu Kutli, osobi koja je u

kratkom roku postala lošim gospodarom niza tvrtki. Osim vlasništva splitske izdavačke kuće

«Slobodna Dalmacija», koja je izdavala i tjednik Nedjeljna Dalmacija, Kutle je stvorio

medijsko carstvo u kojem su bile i radiopostaje, te poduzeće s monopolom na distribuciju

novina «Tisak». U vlasništvu Miroslava Kutle i Slobodna Dalmacija postaje «državotvornim

listom». Članovi redakcije štrajkaju i protestiraju protiv takve privatizacije. Štrajk novinara

Slobodne Dalmacije od 8. do 13. ožujka 1993. godine, bio je protest novinara za «slobodnu i

svoju (na svojem), a ne otuđivu i pljačkanu, Hrvatsku i za podjednake uvjete svih Hrvata –

71
neovisno o udjelu u vlasti – za nezavisnu i demokratičniju budućnost» (Plevnik, 2003, 29).

Sve je bilo bezuspješno. Veći dio renomiranih novinara odlazi iz redakcije s glavnim

urednikom Joškom Kulušićem na čelu. Odlaze i novinari i urednici tjednoga satiričkog

podlistka Feral Tribunea. Kutle je vlasnik 51 posto dionica, «novi glavni urednik postaje

Dino Mikulandra, a poslije će tu dužnost obavljati Josip Jović (dvaput), Kruno Kljaković,

Miroslav Ivić i Olga Ramljak» (Gudić, 2003).

Prijeporna pretvorba Slobodne Dalmacije iz 1993. poprimila je dramatične razmjere

kad su se dugovi prema bankama počeli pretvarati u vlasničke udjele. U svibnju 1998. prvi

put je žiro račun Slobodne Dalmacije bio blokiran, a Hrvatski fond za privatizaciju

djelomično je poništio pretvorbu. Neposredno prije blokade žiro-računa i obznanjenih

financijskih poteškoća, u Hrvatsku je na Kutlin poziv došla Ivana Trump s ponudom za

poslovnu suradnju, koja nikada nije ostvarena. Taj nered i nemogućnost normalnog rada

novinara utjecajnoga regionalnoga lista, odražavao se i na samu redakciju. Zagrebačko

dopisništvo najavilo je štrajk, a smjene u vodstvu lista bile su redovite. Postupak i sređivanje

stanja u Slobodnoj Dalmaciji i dalje se vodi. Novinari mali dioničari obratili su se i

Europskom sudu za prava čovjeka u Strasbourgu u vezi s kriminalom u privatizaciji.

Dvije godine nakon odlaska iz Slobodne Dalmacije, 1995. godine, Joško Kulušić s

nekolicinom svojih suradnika pokreće list Dalmatinske novine – DAN. Bio je to nemoguć

pothvat – sam i bez financijske podloge izdavati korektne novine na tradiciji Slobodne

Dalmacije (do 1993. godine) – pothvat koji je Kulušića stajao života. List se ugasio 21.

veljače 1998, na dan njegove smrti. U povodu Kulušićeve smrti Željko Žutelija je napisao:

«Bio je vjerni podanik 'Slobodne', kojoj se posvetio cijelim svojim bićem. I zato je prvi put

umro kad ju je zauvijek izgubio. DAN je bio posljednji sprud za koji se pridržavao prije nego

što je nestao…» (Gudić, 2003, 13).

72
 Novi list i Glas Istre uspjeli su 1992. završiti pretvorbu započetu 1990. Pritisaka vlasti

na pretvorbu je bilo, ali ni na koji se način pretvorba nije mogla osporiti. Možda i zato što

HDZ u Rijeci nikada nije imao znatnije biračko tijelo i simpatizere, pa su i pritisci bili

drukčije naravi od onih primjerice u Zagrebu ili Osijeku. U vremenu od 1991. do 1997, kad je

na čelu lista bio Veljko Vičević, Novi list se profilirao kao jedine dnevne novine koje su

donosile vijesti bez docirajućih komentara. Komentari su njegovani kao zasebna forma, a list

je imao nekoliko redovitih kolumnista. Usto, posebna vrijednost ove novine bila je i u

njegovanju otvorenog foruma gdje su čitatelji i javni radnici mogli sučeljavati različita

mišljenja. Upravo u rubrici «Reagiranja» promicao se pluralizam stavova. Ta je rubrika u

jednom trenutku bila jedina takve vrste ranih devedesetih godina u hrvatskim dnevnim

novinama. Vičević je dotadašnji regionalni list razvio u nacionalni, jačajući zagrebačko

dopisništvo. Ako se za neke listove moglo reći da su njegovali desno orijentirane političke

opcije, onda je Novi list svakako spadao u lijevo orijentirane. Prerana smrt glavnog urednika

Veljka Vičevića, 1997. godine, odrazila se na ostvarivanje uređivačke koncepcije. Godinu

dana poslije njegove smrti list se vraća Rijeci i regiji, ukida se rubrika Zagreb, i brojčano se

smanjuje zagrebačko dopisništvo. Udari države na Novi list nisu prestajali pa je nakon

njegove privatizacije poslovodstvo optuženo za utaju poreza od usluga tiskanja koje Novi list

daje dnevnicima Glas Istre i La Voce del popolo. I na kraju, kad ni to nije uspjelo, da bi na

neki način probila informacijski monopol koji je Novi list imao u Rijeci i Primorsko-

goranskoj županiji, vlast je 1996. isforsirala izdavanje drugoga dnevnog lista u Rijeci. To je

bio Dnevnik, koji je u ožujku 1998. propao zbog gubitaka i niske naklade.

Glas Slavonije, regionalni slavonski dnevni list, imao je, kako piše Božo Novak,

«burnu pretvorbu» (1997, 216). List je početkom devedesetih, pod vodstvom glavnog

urednika Drage Hedla postao respektabilnim dnevnikom «Pokrivajući osjetljivo područje

hrvatsko-srpske granice, Glas Slavonije počeo je da otvara nekad zabranjena pitanja i njegov

Glas Istre ima regulirane odnose s Novim listom zaključene u Ugovoru o trajnoj poslovnoj suradnji

73
tgiraž je narastao s manje od 10.000 na rekordnih 18.000 prodatih primjeraka» (Kurspahić,

2003, 89). Takav pristup se očito nije sviđao regionalnom vodstvu HDZ-a, koje je htjelo

kontrolirati list, pa su 28. lipnja 1991. zakupili cijelu stranicu pozivajući čitatelje na bojkot

«takozvanog nezavisnog lista Glasa Slavonije i uskrsnuće našeg i vašega hrvatskog dnevnog

lista» (ibid, 90). Drago Hedl, tadašnji glavni urednik, piše da su učinci toga poziva bili

ništavni i da su ljudi kupovali i po dva primjerka i «zaista Glas Slavonije je toga dana

rasprodan u nekoliko sati» (1996, 16). Pritisci se nastavljaju preko poziva za mobilizaciju

najutjecajnijim novinarima, ali najveći udar izazvala je lista suradnika KOS-a objavljena u

tjedniku ST. Na toj listi ST-a bilo je istaknuto desetak imena novinara Glasa Slavonije. Nakon

toga Agencija za restrukturiranje šalje dopis kojim obavještava redakciju da se u Glas

Slavonije uvodi upravni odbor s Branimirom Glavašem na čelu. Opisujući ta zbivanja, Drago

Hedl napominje da su kao razlog za uvođenje upravnog odbora, istaknuti «poremećeni

međuljudski odnosi u OGNIZ-u, poduzeću koje je tiskalo list» (ibid, 17). Istog dana, prema

svjedočenju dotadašnjih urednika i direktora koji daju ostavke, «u redakciju ulazi, u pratnji

desetorice naoružanih vojnika, Branimir Glavaš i drži prvu sjednicu Upravnog odbora» (ibid,

17). Ostatak priče je poznat. Glas Slavonije također se pretvara u «bilten vladajuće stranke

zadužen za promociju regionalnih vlasti» (Kurspahić, 2003, 90). Uslijedila je privatizacija

dokapitalizacijom pomoću uvezene opreme 'Slavonske televizije' kojom je ostvarena većinska

kontrola nad listom ljudi bliskih Glavašu i HDZ-u. Komentirajući pokretanje tužbe 2000.

godine u vezi s privatizacijom Glasa Slavonije, novinar Svetozar Sarkanjac, jedan od bivših

članova uredništva iz 1993, o privatizaciji piše i ovo: «HDZ je time dobio neslućenu

medijsku podršku koju je itekako koristio proteklih godina. Taj prejaki zagrljaj na kraju je

rezultirao time da je Glas Slavonije u javnosti dobio podrugljiv naziv 'Glavašev zabavnik' te

mu usprkos nedvojbenim tehnološkim investicijama naklada dospjela na razinu od jedva

nekoliko tisuća prodanih primjeraka» (Novi list, 23. XII. 2000).

74
 Jedini dnevni list za manjine u Hrvatskoj La Voce del popolo nije doživio nikakve

spektakularne promjene i izlazio je tijekom cijelog rata.

Sportske novosti, dnevni list koji pokriva sportska zbivanja u zemlji i inozemstvu,

privatiziran je 1992. godine, a većinski vlasnik postao je Vice Međugorac, vlasnik privatne

tvrtke «Unimag». Rat i suženje tržišta oslabili su SN čija je prodajna naklada s 90.000

primjeraka 1988. pala na 23.483. Ponovni uzlet list doživljava 1995. godine, kada se «vraćaju

na poziciju trećeg najtiražnijeg lista u Hrvatskoj» (Marović, 1995, 24). Broj prodanih

primjeraka SN te je godine u prosjeku bio 41.005 na dan, prema tablici objavljenoj u

monografiji izdanoj u povodu 50. godišnjice Sportskih novosti!

Prvi broj Jutarnjeg lista pojavio se na kioscima, 6. travnja 1998. godine. Europapress

Holding, izgradivši dotad zavidno medijsko carstvo, dodaje respektabilnom broju tjednika i

mjesečnika i – dnevni list. Tiskan na najsuvremenijoj opremi, u boji, tabloidnog profila, list je

nametnuo nove standarde u dotadašnjem novinarstvu u Hrvatskoj. Agresivnost kojom je

krenuo prema čitateljima, način prezentacije sadržaja utjecao je na promjenu i u drugim

listovima, osobito u Večernjem listu koji je njegova izravna konkurencija.

Govoreći o tabloidnoj fizionomiji lista, zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista

Davor Butković u lipnju 1998. je rekao: «I Wruss (Tomislav, glavni urednik, op. G. V.) i ja

smo fanatici što se tiče tabloida. Osnovna ideja bila je koristiti stilske značajke tabloida, poput

ogromnih naslova, ali da sve to bude jako uredno, dakle tabloid propušten kroz kompjutorsku

grafiku» (Kovačević, 1998, 18).

U povodu pete godišnjice izlaženja Jutarnjeg lista, redakcija u Specijalnom izdanju

potpisuje uvodnik u kojem se na zanimljiv način opisuje početak ovoga dnevnika. «Jutarnji

list nije bio zamišljen kao visokonakladni projekt, nego kao moderne, društveno utjecajne,

zabavno prezentirane i tematski krajnje široke novine (…) a pod 'široki' se podrazumijeva

zahvaćanje u što širi spektar stvarnih interesa građana» («5 godina Jutarnjeg lista», 2003).

75
Tomislav Wruss, glavni i odgovorni urednik, o prvim danima Jutarnjeg lista kaže: «Osim

novosti u načinu prezentacije unijeli smo i druge promjene. Druga 'povijesna' zasluga jest

spektakularizacija: hrvatski mediji su s Jutarnjim listom ušli u razdoblje entertainment-

novinarstva. Treće, s našom pojavom pojačala se konkurencija na nacionalnom medijskom

tržištu. Mi smo natjerali druge novine da se mijenjaju» (ibid).

Najjače otkriće u prvoj godini izlaženja lista bilo je objavljivanje izvještaja (17.

listopada 1998) novinarke Orlande Obad da supruga predsjednika Tuđmana ima oko 210.000

oročenih njemačkih maraka, otprilike 15.000 američkih dolara na nekoliko bankovnih računa

u Zagrebačkoj banci». Bio je to veliki šok za hrvatsku javnost, jer je nekoliko dana ranije

objavljena imovinska kartica gospođe Tuđman koja osim osobnog automobila, «nema u

vlasništvu nikakve druge pokretnine znatnije vrijednosti, kao ni dionice ili udjela u

poduzećima» (Lepej, 2003, 203). Dakle, sljedećeg dana po objavi u Jutarnjem listu,

Zagrebačka je banka ponudila nevjerojatnih milijun kuna za «osobu ili osobama koje pruže

informaciju koja će poslužiti za identifikaciju osobe te dokazati izvor i način dostave podataka

novinaru» (ibid, 2003, 211-212). U pratnji svoje odvjetnice 19. listopada Ankica Lepej je

prijavila da je ona izvor novinaru za podatke o bankovnim računima Ankice Tuđman.

«Službenici Ankica Lepej i Robert Horvat, koji su novinarki slučaj otkrili, otpušteni su, ali se

javnost diže u njihovu obranu; i to je još jedan od znakova građanske opozicije protupravnim

postupcima hrvatske vlasti» (Kronologija, 2002, «1999»). Tadašnji pomoćnik glavnog

urednika Jutarnjeg lista, Saša Leković o slučaju Lepej piše: «Već smo (JL, op. G. V.)

objavili mnoge šokantne vijesti, razotkrili mnoge tajne, zaljuljali u najpopularnijim medijima

do tada nedodirljive osobe. No, niti jedna od tih priča nije bila i približno toliko važna kao ona

o činu do tada anonimne bankovne službenice» (Lepej, 2003, 269). Posve sigurno, otkriće

licemjerstva obitelji predsjednika Tuđmana u vezi s njihovom ušteđevinom, pridonijelo je

neupitnosti opstanka Jutarnjeg lista na hrvatskom medijskom tržištu.

76
 Nagradne igre u dnevnim listovima bile su još jedna u nizu specifičnosti dnevnih

novina u ovom razdoblju. Dva najtiražnija lista Večernji list i Jutarnji list, pokrenuli su 1998.

godine nagradne igre. I jedan i drugi dosezali su zbog toga u po pojedinim danima milijunsku

nakladu! Jagoda Vukušić, tadašnja predsjednica Hrvatskoga novinarskog društva, ovako je to

komentirala: «Nagradna igra dvaju listova, što je izazvala nacionalnu histeriju i prikazala

tužnu svakodnevicu standarda u Hrvatskoj, ostat će zabilježena kao bizarni trenutak u

hrvatskom novinarstvu koji je iznad svega zloupotrijebio siromaštvo» (Večernji list, 14. XII.

1998., 'Večernji i Jutarnji zavaravaju ljude'). Ljudi su kupovali i po deset primjeraka novina

određenog dana u tjednu samo da bi uzeli karticu za brojeve, a novine su istog časa bacali u

koš. Ne čudi takva logika «igrača» lista, ali je u najmanju ruku neobično da tadašnji glavni

urednik Večernjeg lista Branko Tuđen u uvodniku u kojem odgovara na špekulacije

Nacionala i Ferala o stanju u tom listu piše ovo: «U prvih devet mjeseci ove godine naklada

'Večernjeg lista', unatoč pojavi nove konkurencije, veća je nego ikada od uspostave neovisne

Hrvatske. Prosječna dnevna naklada je 100.000 primjeraka veća od najbližeg konkurenta i

nikada nije postojala takva razlika između 'Večernjaka' i drugih dnevnika» (Večernji list, 14.

XII. 1998, «'Feral' i 'Nacional' lažu»). Završimo riječima novinara Borisa Orešića koji je

komentirajući ovu nevjerojatnu pojavu u hrvatskim najnakladnijim listovima napisao: «Što će

Hrvatima novine? Dajmo im bingo.» (Vjesnik, 29. XI. 1998, «Gospodo, zašto ne prodajete

samo tikete? Unosnije je!»)

Tjednici: odraz siromaštva ili bogatstva?!

77
 Ninoslav Pavić, pokreće 1994. godine list za žene Gloria, nakon što se tjednik Globus

na tržištu potvrdio kao dobar medijski proizvod. Mnogi skeptici nisu mogli vjerovati da će još

jedan u nizu listova za žene (Mila, Beatta, Svijet, Zaposlena) u tada vrlo siromašnoj Hrvatskoj

doživjeti takav uspjeh kod čitateljica. Gloria, mlađa sestra Globusa, vrlo je brzo postala

profitabilan novinski proizvod. Hrvatsko izdavaštvo oduvijek je imalo jaku tradiciju u

izdavanju ženskih listova, a osim toga ženska publika je vrlo vjerna publika ako pronađe

zanimljiv sadržaj. Gloria je očito ponudila takve sadržaje, i nakon vrlo kratkog vremena

postala je tjednik, a prelaskom u revijalno izdanje dostigla je nebeskih 160.000 primjeraka u

božićnom izdanju 1999. godine. Zanimljivo je da su prvi brojevi Glorije bili intrigantnijeg

sadržaja, s više senzacija i ekskluziva, a među glavnim urednicima izmijenili su se Sina Karli

(kasnije glavna urednica Nacionala) i Tomislav Wruss (glavni urednik Jutarnjeg lista).

Formula uspjeha Glorije vrlo je jednostavna: prenositi sve događaje svjetskog jet seta i

pomno pratiti događanja i kretanja lokalnog jet seta; fotografije su pristojne i odmjerene, i u

potpunosti se izbjegavaju skandali. Sve je «čisto» i «umiveno», nema bijede i siromaštva ni

socijalnih nepravdi. Takav je pristup očito bio jako dobar, tako da dosad nijedan list slične

orijentacije nije uspio ugroziti Glorijino mjesto među ženskim revijama.

Tvrtka Europapress vlasnika Ninoslava Pavića počinje se širiti 1994. godine, pa

otkupljuje dionice poduzeća «Arena» i sve listove koji su izlazili u okviru njega. Direktor

poduzeća «Arena» Uroš Šoškić nakon prodaje svoje tvrtke Europapressu osniva poduzeće

Revije koje izdaje specijalizirane revije za žene poput Moje tajne, Moje sudbine, Moje

romance, i Super teena. Osim posljednjeg naslova namijenjenog tinejdžerima, ova tri

magazina, prema riječima Stelle Bogdanić, glavne urednice, zajedno dostižu nakladu i do

200.000 primjeraka (Novi list, 18. VII. 1998, «Moja sudbina nije samo moja tajna»). U

Hrvatskoj su takvi listovi prilična novost. Stella Bogdanić pojašnjava da je taj oblik magazina

popularan na Zapadu, a «Revije» su pokrenule izdavanja Tajni i Sudbina «posebno zbog

78
ratnih strahota u našoj zemlji» jer su se «u to vrijeme odvijale oko nas životne drame. Ljudi su

ih željeli povjeriti nekome kako bi olakšali dušu» (ibid). Iz ovoga banalnog primjera možemo

zaključiti da je u zadnjem desetljeću rat izravno ili neizravno utjecao na mnoge puteve razvoja

novinstva u nas.

Feral Tribune je počeo izlaziti 1984. godine kao stalna satirička rubrika Nedjeljne

Dalmacije, a od 1990, opet kao podlistak, jednom tjedno pojavljivao se u dnevnom listu

Slobodna Dalmacija. «U avanturu vlastite nezavisnosti Feral je krenuo u lipnju 1993. godine,

kad je nakon 'pretvorbe' Slobodne Dalmacije – nekolicina novinara i suradnika zajedno s

Feralovim urednicima Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem

odlučila pokrenuti vlastiti list» (Dežulović, 1996, 20). Feral Tribune se dakle kao novi

informativno – politički i satirički list pojavljuje na tržištu 1. VI. 1993. kao polumjesečnik, a

od 14. XII. te godine izlazi svaki tjedan. Bio je to potpuno novi oblik novina i sastojao se od

dva dijela: informativno-političkog i satiričkog. Feral je donosio aktualne izvještaje, reportaže

i komentare iz Hrvatske, ali najupečatljiviji dio svakako je bio satirički komentar i komentar

fotomontažom nekog svježeg političkog događaja ili izjave visokopozicioniranoga hrvatskog

političara. Feral unosi niz novosti u opremanje tekstova. Možda ni jedne novine dosad u

Hrvatskoj nisu izgradile tako dobar kratak i sažet oblik naslova kao redakcija Feral Tribunea.

Za razliku od dugih naslova koji su se ustalili u tiražnom tjedniku Globusu, Feral ih je

minimalizirao i redovito se poigravao riječima iz poslovica, narodnih pjesama, filmova i

poznatih pjesama. Taj stil opremanja doveden je kasnijim godinama do vrhunca, uz

napomenu da ih je katkad bilo gotovo nemoguće prevesti na neki od svjetskih jezika.

List nije bio po volji vlasti, koja je nastojala na sve moguće način spriječiti njegovo

izdavanje (od čestih tužbi za klevete, uvođenja dodatnog poreza koji su morali plaćati

pornografski listovi, mobiliziranja glavnog urednika u vojsku ili onemogućavanja lista da se

prodaje na kioscima poduzeća «Slobodne Dalmacija»). Feral je uspio odoljeti i održati se

79
prije svega zbog upornosti redakcije, ali i stalne financijske potpore međunarodnih

organizacija koje su bile posvećene promicanju slobode novinstva i govora. Sredinom

devedesetih redakcija Feral Tribunea postala je institucija i kultno mjesto u Splitu koje su

pohodili svi strani novinari i predstavnici svjetskih medijskih organizacija, željni upoznati

njegove kreatore. Od 1996. do 1998. godine redakcija je dobila pet uglednih svjetskih

priznanja i niz sudskih tužbi. Predsjednik Franjo Tuđman bio je česta meta satirične strane

lista, ali i komentara u njegovu političkom dijelu. Feral Tribune reagirao je na svaku

Predsjednikovu pogrešku, a on ih je imao mnogo.

Tijekom 1993. i 1994. godine pojavilo se nekoliko novih tjednika, ali su bili uglavnom

kratkog daha: Magazin, Panorama i ST ekskluziv.

Magazin je bio minoran list koji je ostao zapamćen po objavljivanju ekskluzivnog

intervjua s Dinkom Šakićem, upraviteljem koncentracijskog logora u Jasenovcu. Magazin

međutim spominje i The New York Times, koji piše da su voditelji «B'nai B'ritha» upravo iz

tih novina dobili točne podatke o mjestu Šakićeva boravka i poduzeli aktivnosti da se on uhiti.

Urednik i izdavač lista bio je Miroslav Crnjaković.

Na gotovo jednakim uređivačkim odrednicama kao i ST pokreće se 1994. ST ekskluziv

koji je trajao do 1996. godine. U uvjetima kada je Globus ovladao hrvatskim tržištem –

informirajući, zabavljajući, pa i uznemiravajući – siromašna publika nije prihvatila

nasljednika ST-a. Unatoč prethodnim tržišnim neuspjesima, jedan dio redakcije ST Ekskluziva

izlazi na tržište s novim starim proizvodom i potpisuje tjednik Imperijal.

Glavna urednica Imperijala je Irena Divković, a list se pojavljivao i prestajao izlaziti u

tri navrata. Prvi broj izišao je u veljači 1997. godine i izlazio je do siječnja 1999.  Po načinu

kako je «pokrivao» događaje (?), po prljavštinama i denuncijacijama nadmašio je sve svoje


Prema riječima Irene Divković, nakratko prestaje izlaziti i ponovno se pojavljuje na kioscima u veljači 2000.
godine te izlazi do kraja rujna iste godine. Nakon toga prestaje izlaziti, a treća serija počela je sredinom 2001. i s
određenim kontinuitetom traje do 2003 (izvor: telefonski razgovor s Irenom Divković, veljača, 2003.)

80
prethodnike. List je došao u središte zanimanja javnosti, u studenom 1998, nakon što je

zamjenik glavne urednice Velimir Bujanec, ispričao Nacionalu na koji način je Imperijal

dolazio do informacija, kako su bile plasirane te kako su obavještajne službe uključene u čitav

projekt. Nikada dokraja nije sve otkriveno, ali je afera s Imperijalom pokazala da postoji

ozbiljna indicija da su taj list uređivali ljudi iz vojne kontraobavještajne službe (SIS-a), koji su

proizvodili medijske skandale za potrebe frakcijskoga obračuna unutar HDZ-a.

Panorama je politički tjednik koji je počeo izlaziti sredinom 1994. godine. Prema

pisanju Gordana Malića, «bila je to kombinacija tabloida i političkog magazina, a iza njega su

financijski stajali Marko Marković, bivši urednik senzacionalističkog Slobodnog tjednika

(…), te Nikola Krište, bivši djelatnik Ministarstva obrane» (1996, 23). List je 1995. godine

prodan «poslovnom čovjeku Anti Žužulu, građevinskom poduzetniku koji je kao suizdavač

nekih knjiga stekao glas mecene» (ibid), a urednik je postao Andrej Rora. U njegovo vrijeme

tjednik se «otvara raznovrsnim strujama i okuplja široku lepezu vanjskih suradnika među

kojima se neki ubrajaju u sam vrh hrvatske publicistike (Dušan Bilandžić, Živko Kustić,

Slaven Letica, Radovan Pavić, Igor Mandić i Goran Milić)» (ibid). Sljedeće, 1996. godine, za

urednika je postavljen Josip Jović, bivši urednik Slobodne Dalmacije. Jović je tada «pustio» i

napisao nekoliko tekstova koji su bili izrazito kritični prema predsjedniku Tuđmanu, pa im je

vrlo brzo stigla Financijska policija i «zapečatila prostorije s obrazloženjem da tjednik ne

udovoljava tehničkim, zdravstvenim i ekološkim standardima». List je uskoro prestao izlaziti.

Tijekom 1993. i 1994. godine pojavila su se tri polumjesečnika koja su se nastojala

opozicijski profilirati u odnosu na vladajuću političku strukturu: Bumerang u Osijeku, Arkzin

u Zagrebu i Start nove generacije u Splitu. Sva su tri lista njegovala vlastiti pristup

novinarstvu, najvećim dijelom sufinancirana donacijama Instituta Otvoreno društvo Hrvatska,

relativno su teško i kratko preživljavala na tržištu. Goran Flauder iz Bumeranga, sam je 1996.

godine procijenio da je malobrojna redakcija suočena s teškoćama na terenu, da im

81
«perspektiva nije ružičasta», odnosno da ih «najviše političke strukture u županiji otvoreno

nazivaju protuhrvatskim i jugonostalgičarskim i slavonskim Feralom» (1996, 24). Flauderove

su se procjene obistinile.

Na medijskom tržištu najdulje se zadržao list Arkzin. O počecima Arkzina, 1992.

zamišljenog kao fanzin Antiratne kampanje, a godinu dana i kao polumjesečnik, piše novinar

Boris Rašeta. «Krajem 1993. godine (…) postali smo dvotjednik, a štampali smo se u

Hrvatskoj tiskari u Vjesniku. (…) list je donosio priče o žrtvama režima, intervjue s

oporbenim intelektualcima i uglavnom sve što nije moglo ići drugdje, moralo je proći u

Arkzinu. Jezik lista bio je oštar, nemilosrdan, kritičan».3 Neuspjeh Arkzina na tržištu, koji je

1996. godine došao na 1000 čitatelja, Rašeta vidi u «ideološkoj zatvorenosti» i u grafičkom

izgledu lista koji je bio «katastrofalan, nerazumljiv i egzibicionistički» (ibid).

Hrvatska definitivno nema sreće s tjednicima tipa newsmagazina. Nakon utrnuća

Danasa 1992. godine bilo je više pokušaja da se pokrene sličan tjednik. Jedan od takvih

pokušaja bio je da ista ekipa novinara nastavi rad u tjedniku na tradiciji Danasa, pa je 1992.

pokrenut Novi Danas. Vlast nije dopustila korištenje imena, a i distribucija nije bila riješena,

pa se list gasi već nakon nekoliko brojeva. Gojko Marinković, jedan od urednika Danasa, na

Okruglom stolu u povodu 20. godišnjice izlaska prvog broja tog lista, govorio je i o mogućim

razlozima stalnog pada naklade Danasa nakon prvih demokratski izbora: «Danas je pao kao

jedna od prvih žrtava nove vlasti. Nepristajanjem da se upregne u jaram nacionalističke

euforije i čvrsto se držeći svojih profesionalnih kriterija, a sustavno zbog toga stigmatiziran je

kao jugonostalgičarski, komunjarski, izdajnički i JNA-ovski i platio je ukidanjem» (2002, 3).

Posljednji broj Danasa tiskan je 2. lipnja 1992, a Božo Novak za taj list kaže da ga je

«Miloševićeva propaganda optuživala za ustaštvo, a nova hrvatska vlast za

jugonostalgičarstvo» (2002, 12).

3
www.arkzin.com

82
 Novi ciklus Danasa kao hrvatskoga političkog tjednika pokreće se 1993. godine.

Izlazak tog Danasa potaknula je država; u redakciji nije bilo nikoga iz prijašnjeg sastava, a

«Fond za privatizaciju opredijelio se za jednu gospodarski nerazjašnjenu kombinaciju s

poduzetnikom Borisom Pekom i njegovom tvrtkom 'Maksimal' koja je novinu izdavala»

(Novak, 1997, 217). Glavna urednica bila je novinarka Hloverka Novak Srzić, a tjednik

prestaje izlaziti 1994. pritisnut velikim gubicima i visokom remitendom.

Mladen Maloča, zadnji urednik prethodnog Danasa, sa skupinom novinara pokrenuo

je 1994. newsmagazin Pečat: Naklada od 7.000 primjeraka nije bila dovoljna za život Pečata

dulji od dva broja.

Za razliku od naših susjednih država Hrvatska medijska scena je uvijek imala

problema s newsmagazinima. VUS iz 1971. godine i Danas iz 1986. godine pokazali su da

građani Hrvatske znaju poštovati kvalitetno i analitično novinarstvo. Pa ipak, tijekom

devedesetih godina frustracije zagovornika newsmagazina uvelike su produbljene jer su svi

ozbiljni listovi takvog profila kratko živjeli, a iza sebe ostavili silne dugove, a neki i

neisplaćene honorare.

Nakon neuspjelog Danasa koji je uređivala Hloverka Novak Srzić, država ponovo

inzistira na pokretanju newsmagazina. Tako se 1995. pojavljuje Hrvatski obzor koji potpisuje

Milan Ivkošić, novinar Večernjeg lista. Hrvatski obzor je imao skromnu nakladu koja je

kontinuirano padala sve do 1. siječnja 2000. godine kad se list gasi.

Ali, to nije i kraj priče nesuđenim newsmagazinima u Hrvatskoj u vremenu od 1991.

do 1998. godine. Inozemni financijski poticaj (USAID i Institut Otvoreno društvo) omogućio

je izdavaču Slavku Goldsteinu pokretanje modernoga političkog magazina. Nakon opsežnih

priprema, newsmagazin Tjednik kreće 1997. godine. Glavni urednik pozvan je iz Londona.

Bio je to Krsto Cviić, višegodišnji suradnik utjecajnog The Economista, koji je pokušao

napraviti opinion maker tjednik, ali uza sve napore to mu nije uspjelo. Kad je napuštao list

83
nakon dvanaestog broja, vrlo jasno je izrekao svoj sud o problemima hrvatskoga novinstva i o

razlozima zašto ne uspijeva mirno i analitično novinarstvo u Hrvatskoj:

«Ključ razvijenih demokracija je u odgovornosti javnosti. One dopuštaju slobodu, a u

slobodi se razvijaju mogućnosti i dobra i zla (…) Oni koji Hrvatsku žele izolirati, zaštititi od

opasnih vjetrova slobode i slobodoumlja žele oblatiti zapadne zemlje pričama o nemoralu i

zlouporabama. O velikoj ulozi koju javnost ima u tim državama o tome se ovdje uglavnom

šuti, točnije: to se prikriva (…)» (Vijenac, 3. VII. 1997, «Glas za otvorenost»). Govoreći o

polarizaciji hrvatskih medija, koje kontrolira država s jedne strane, i tabloida, odnosno onih

izrazito opozicijskog predznaka s druge strane, Cviić je smatrao da postoji i mjesta za

«ozbiljno, analitičko, mirnodopsko (…) i Tjednik je zauzeo dio tog mjesta» (ibid). Kao

razloge zašto takvog ozbiljnog i analitičnog novinarstva nema u Hrvatskoj, Cviić navodi

osiromašen srednji stalež, nedostatak novca općenito i situaciju koju slikovito opisuje kao

«prostor u kojem se dugo jelo žestoka jela i pilo žestoka pića (u prenesenom smislu, dakako) i

nije se razvio ukus za tihu analizu i mirno novinarstvo» (ibid).

Cviića je zamijenila Sanja Modrić, a potom Mladen Maloča, novinar, urednik i

izdavač koji je još jednom tako pokušao uređivati newsmagazin. Maloča nije uspio ustaliti

nakladu, a novinari masovno odlaze iz lista. Radimir Čačić preuzima 1998. upravljanje

Tjednikom u ime novih vlasnika, ali je malo što napravio ili uopće mogao napraviti te je

konstatirao «da je list u gubitku od tri milijuna kuna koje bi trebao pokriti osnivač» (Obzor,

21. III. 1998, «Brza propast Goldsteinova i Čačićeva eksperimenta»). Nakon 55. broja, u

ožujku 1998. Tjednik je prestao izlaziti zbog gubitaka, ostavljajući neisplaćene honorare

sudskim tužbama. Odgovarajući na optužbe o gubicima, osnivač i prvi direktor Slavko

Goldstein kao glavni razlog velikih gubitaka naveo je «zakašnjele ili nikad stigle obećane

donacije, optimistično planiranje plaća i troškova te planiranje veće naklade od one koju je

84
Tjednik doista i postigao» (Vjesnik, 12. III. 2002, «Sav novac za Tjednik utrošen je za

Tjednik»).

Prvi tjednik koji je ozbiljno konkurirao Globusu i čija je pojava bitno odredila i

medijsku i političku scenu, bio je Nacional. Pokrenuo ga je potkraj 1995. Denis Kuljiš

zajedno s nekolicinom novinara koji su otišli iz Globusa. Nacional je odmah otpočeo s dva

rata: jedan za tržište protiv Globusa, a drugi protiv vladajuće stranke.

Nakon odlaska iz Nacionala Kuljiš u prosincu 1997. pokreće novi magazin, ovaj put

pod naslovom Ultra. Magazin je najavljen kao «prva hrvatska revija za novo doba»

(Međimurje, 12. XII. 1997.). Kuljiš pokreće «glasnika novog doba» jer drži da «hrvatskim

revijalnim i tjednim novinskim nakladništvom danas dominiraju listovi koji su utemeljeni i

koncepcijski razvijeni u vrijeme domovinskog rata, pa u ratnom antiklimaksu, počinju buditi

osjećaj neprimjerenosti i anakronosti» (ibid). Ultra je propao nakon dva broja.

Devedesetih godina u Hrvatskoj je pokrenut niz luksuzno opremljenih i usko

specijaliziranih magazina, uglavnom privatnih inicijativa. Neki su trajali kratko, a neki su

preživjeli. Bili su to, većinom, mjesečnici i zahvaćali su raznovrsna područja interesa i života

ljudi: za informatiku i marketing (Info Trend, Biro Trend, Marketing u praksi); o novim

vrstama pištolja (Delta), o pripremama za vjenčanja (Vjenčanje), za mame i novorođenčad

(Bebe), o računalima (Byte, Bug), sportski (Košarka), automobilski (Auto klub, Automania), o

novostima iz svjetske filmske produkcije (Hollywood), za menedžere i poslovne ljude

(Croman, Banka, Profit), o nautičkom turizmu (Nauta) i niz drugih. Sažimajući raspravu o

neizvjesnoj budućnosti malih nakladnika u Hrvatskoj na okruglom stolu Freedom Foruma, u

lipnju 1997. godine, ugledni američki novinar Marvin Stone je kazao: «Konkurencija među

slično profiliranim časopisima, nedostatak prethodnog istraživanja o mogućoj čitalačkoj

publici, neprecizni poslovni planovi, nedovoljni napori u razvoju marketinga, pored jakog

monopola distribucije – razlozi su koji određuju težak položaj malih izdavača.»4

4
Izvor: Newsletter Freedom Foruma, Fakultet političkih znanosti, 13, 30. lipnja 1997.

85
 Zanimljiv je podatak da je sredina devedesetih bila plodna i za studentske odnosno

omladinske listove. Postojalo je nekoliko novina koje su prilično redovito izlazile, a pokrivale

su probleme studenata i mladih. Većina je bila pod pokroviteljstvom i djelomičnom

financijskom potporom neke od visokoškolskih ustanova. Izdvajamo Puls, Homo Volans,

Studentski list, Medicina, Socious, i drugi.

Luksuzno opremljeni magazin JET SET koji izlazi od sredine devedesetih opstao je

zahvaljujući tomu što se nikad nije prodavao na novinskim kioscima, nego isključivo putem

pretplate.

Osim već spomenute novinske agencije HINA-e, osnovane u prvim danima nove

hrvatske države, 1993. godine hrvatski biskupi osnovali su Informativnu katoličku agenciju

(IKA). Agencija je osnovana s temeljnom zadaćom za «prikupljanje i distribuciju izvješća o

crkvenom i vjerskom životu» (Novak, 1997, 220), a prvi glavni i odgovorni urednik bio je

svećenik Živko Kustić, dugogodišnji urednik i novinar Glasa Koncila.

Hrvatska televizija protiv komercijalne televizije

Hrvatska televizija je od 1990. do 1998. bila najutjecajniji medij, bez prave

konkurencije. Sve ostale male lokalne komercijalne televizije toliko su tehnički slabe i s

malim dometom signala emitiranja da ni na koji način nisu mogli ugrozite monopol velike

državne televizije. Rukovođenje Hrvatskom televizijom bilo je uvijek privlačno jer je to

doista pozicija koja daje moć. Stoga ne čudi što su mnogi istaknuti članovi HDZ-a s radošću

hrlili u direktorsku fotelju, neovisno o svojim stvarnim mogućnostima, ili bolje – neovisno o

poznavanju specifičnosti TV medija. Od lipnja 1990. kad je donesen novi zakon o HRT-u pa

do kraja 1999. izmijenilo se pet direktora HTV-a: Hrvoje Hitrec, Antun Vrdoljak, Ivan Parać,

Ivica Mudrinić i Ivica Vrkić. Glavni urednici HTV-a «mijenjali su se ipak u nešto dužim

86
intervalima, a bili su Miroslav Lilić, Marija Nemčić, Hloverka Novak Srzić i Daniel Bučan»

(Večernji list, 12. II. 1999). Utjecaj javnosti na Hrvatsku televiziju trebao se ostvarivati preko

Vijeća HRT-a. «Konstanta (Vijeća HRT-a, op. G. V.) je bila da su zastupnici u Vijeću birani

razmjerno broju stranačkih mandata u Zastupničkom domu Sabora, što znači da su više od

polovice članova Vijeća u pravilu bili članovi vladajuće stranke (…). Vijeće nije sudjelovalo

ni u kreiranju programa nego bi ga tek post festum amenovalo» (Grbić, 1996, 30).

Hrvatska televizija zabilježila je «najsramniju epizodu progona novinara 16. rujna

1991, dan poslije zračne uzbune u Zagrebu, kada je po već pripremljenom spisku s porte

Radija i Televizije vraćeno kući više od 600 ljudi», piše Gordana Grbić i dodaje da su «osim

onih ljudi koji su bili u glazbenom osoblju, scenografiji čija nazočnost nije bila nužna, ali su

udaljeni ljudi koji su u procesu proizvodnje bili nužni i to po lako prepoznatljivim kriterijima

– svi Srbi, bračni drugovi ili djeca oficira JNA, osobe s bližom rodbinom u tzv. Krajini, te

Hrvati koji su imali neku funkciju u bivšem sustavu, a nisu se 'pokajali'. Neki su vraćeni pod

pritiskom javnosti, a neki nikada nisu» (ibid).

Hrvatska televizija je imala i lucidnih trenutaka u vrijeme najtežih ratnih događanja,

tako što je gledateljima ponudila mogućnost da kroz emisiju «Slikom na sliku» vide kako o

ratnim zbivanjima izvještavaju strane televizije.

Prvi pokušaj jače konkurencije državnoj televiziji pojavio se 1998. godine kad je

osnovana produkcijska kuća TV Mreža koja je emitirala preko malih komercijalni televizija

TV Moslavine, TV Nova Pule, TV Čakovca, Vinkovačke TV, OTV-a Zagreb, RI TV Rijeka,

ATV-a Split, Televizije Slavonije i Baranje, Varaždinske televizije i Kanala Ri Rijeka. Sve

ove male televizije proizvodile su i svoj višesatni program.

Financijska i materijalna obećanja bila su očito puno veća od onoga što je dočekalo

novinare – uglavnom pridošle s Hrvatske televizije – kad su počeli proizvoditi program.

87
Novinari produkcijske kuće TV Mreža godinu i pol dana emitirali su vijesti koje su bile kraće,

drukčije strukturirane i manje opterećene političkim protokolom.

Vlasništvo nad TV Mrežom bila je dubiozna činjenica i nikada nije do kraja potvrđeno

tko je doista bio vlasnik. Međutim, Vinko Grubišić, osnivač Omladinske televizije (OTV-a),

Mreže i suvlasnik «Jadran filma» prvi je javno potvrdio da su pored njega Ninoslav Pavić i

Miroslav Kutle vlasnici TV Mreže: «Ja sam ta dva naša vrla i hrabra poduzetnika i izdavača

jedine uspio nagovoriti da onda kad uopće nije bilo vrijeme za komercijalnu televiziju skoče u

tu vodu i da plivaju» (Večernji list, 12. IV. 1998). Mnogi novinari HTV-a poput Denisa

Latina, Siniše Svilana, Tene Perišin, Silvane Menđušić i Igora Mirkovića prešli su na TV

Mrežu, potpisujući ekskluzivne ugovore o mjesečnim primanjima. Međutim, sva ta

glamuroznost i pompa prelaska velikih novinara s HTV-a na TV Mrežu trajala je manje od

godinu dana, kad su se dugovi prema strancima, čije je programe Mreža koristila, počeli

gomilati, honorari se nisu isplaćivali, a plaće su kasnile. Uslijedile su sudske tužbe, a urednici

i novinari masovno odlaze s TV Mreže u druge medije ili se vraćaju na Hrvatsku televiziju. U

međuvremenu je Ninoslav Pavić otkupio dioničke udjele Miroslava Kutle i Vinka Grubišića i

tako postao jedinim vlasnikom poduzeća «koje se guši u problemima» (Glas Slavonije, 13. X.

1998). Ninoslav Pavić je isplatio jedan dio zaostalih honorara urednicima i suradnicima, ali su

ostali neriješeni tehnički uvjeti za daljnji profesionalni rad. Tena Perišin, tada urednica

informativnog programa TV Mreže, izjavljuje na konferenciji za novinare: «Mi smo Vijesti

stvorili, mi ih zaustavljamo» (Novi list, 24. IX. 1998). Rješenja nije bilo. Dugovi su bili

previsoki i krajem studenoga 1998. «četrdeset novinara je tužilo Ninoslava Pavića»

(Slobodna Dalmacija, 21. XI. 1998) zbog neisplaćenih honorara.

Sindrom «veselih radija» i slučaj Radija 101

88
 Hrvatski državni radio ima tri programa, Prvi, Drugi i Treći, a redovito emitira i osam

regionalnih postaja: Sljeme, Zadar, Dubrovnik, Split, Rijeka, Pula, Osijek i Knin. Slušanost

Hrvatskog radija znatno je smanjena sredinom devedesetih; izravno su mu konkurirale lokalne

radiopostaje. Prema podacima Zrinke Peruško Čulek, «broj radiopostaja 1996. godine

povećan je na 102, i dalje raste» (Malović, Vilović, 2000, 8). U odnosu na podatak iz 1985.

kad je u Hrvatskoj bilo 45 lokalnih radio postaja, prava šuma radijskih frekvencija premrežila

je Hrvatsku. Tako velik broj radijskih postaja mogao je znatno utjecati na demokratizaciju

medija i bolju dostupnost informacija u olovnim vremenima za medije, ali to se nije dogodilo!

Razlog je taj što golema većina lokalnih radiopostaja ne proizvodi informativni program, jer

im je to preskupo. Vlasnici tih malih postaja uglavnom nastoje imati kvalitetnu, digitaliziranu

opremu koja može zamijeniti i čovjeka. Vijesti se preuzimaju od HINA-e, a glazba je ključni

sadržaj programa. Uglavnom, lokalne radiopostaje pokrivaju lokalna zbivanja i daju glazbene

emisije, pa iz tog vremena potječe izraz «veseli radio», koji su prvi upotrijebili urednici vrlo

popularne zagrebačke postaje Radio 101.

Radio 101, devedesetih godina postao je sinonimom borbe za slobodu informacija u

Hrvatskoj. Počeo je inače emitirati 1983. godine kao ilegalna radiopostaja, a kako pišu Zinka

Bardić i Silvija Šeparović, bivše novinarke i urednice Stojedinice, pristala ga je «pravno

prigrliti jedino tadašnja gradska organizacija Saveza socijalističke omladine» (…) i to kao

Omladinski radio 101» (1996, 28). Radio je emitirao na općinskoj frekvenciji 101 Mhz.

«Nekoliko godina kasnije u čast zagrebačke Univerzijade 1987., Stojedinica se seli u

novoizgrađeni Omladinski kulturni centar u najužem središtu grada i dobiva opremu koju je

Zagrebu darovao grad-prijatelj Mainz» (ibid). Radio 101 prvi je progovorio o nekim temama

o kojima se u drugim medijima nije tako govorilo. Između ostalog o homoseksualizmu,

ekologiji ili o ženskim pravima. Struktura informativnih emisija bila je drukčija, a prostor u

eteru dobivali su politički disidenti. Tako je potkraj osamdesetih Franjo Tuđman prvi svoj

89
javni intervju dao na Stojedinici. Nakon demokratskih izbora Radio 101 nastavlja s jednakim

kritičkim pogledom prema novoj vlasti. Problemi oko vlasničke strukture Radija 101 i

odbijanja Vijeća za telekomunikacije 20. studenoga 1996. godine da im dodijeli koncesiju

kulminirali su masovnim protestom građana na Trgu bana Josipa Jelačića.

Zanimljivo je da je Vijeće za telekomunikacije umjesto Radio 101 koncesiju dodijelilo

postaji Globus 101 vlasnika Ninoslava Pavića! Objava odluke Vijeća za telekomunikacije u

eteru pokrenula je široku lavinu nezadovoljstva među zaposlenicima Stojedinice u javnosti, pa

je Pavić odmah odustao od dobivene koncesije.

Prema riječima Stjepana Malovića i Garyja Selnowa, «koincidentalno na sam dan

povratka predsjednika Tuđmana iz bolnice Walter Read Army Hospital iz Washingtona,

održan je skup koji je okupio oko 120.000 građana koji su protestirali protiv vladine politike

prema Radiju 101» (Malović i Selnow, 2001, 86).

Masovna potpora Stojedinici nije svugdje jednako komentirana. Maja Freundlich u

svojoj redovitoj kolumni u Vjesniku smatra da je to bio ozbiljan pokušaj udara na

predsjednika Tuđmana koji se deset dana nalazio izvan zemlje: «Projugoslavenski su listovi

procvjetali cvjetovima zla i zlogukog vračanja, u političkom su životu odjednom bljesnule

munje i rasvijetlile nebo. U deset dana nebom su se proparali svi oni koji od silne

nestrpljivosti ne mogu dočekati nestanak predsjednika i svega što on simbolizira» (Vjesnik, 1.

prosinca 1996).

Predsjednik Tuđman nikad nije zaboravio tu «dobrodošlicu», nakon što su u javnosti

otvorene špekulacije o ozbiljnosti njegove bolesti i boravka u američkoj bolnici. Radio 101

tim je skupom dobio potporu svjetske javnosti i međunarodnih organizacija u borbi za slobode

u medijima, a etablira se uz Novi list i Feral Tribune kao snažan neovisni medij ili, bolje

rečeno, kao opozicijski!

90
 «Napokon, 4. studenoga 1997. direktor Radija 101 Silvestar Vrbanac, i pomoćnik

ministra pomorstva, prometa i veza Dominik Filipović, potpisali su petogodišnji ugovor o

radijskoj koncesiji» (Revolt, ožujak, 1998).

Profesionalna pitanja novinara i obrazovanje

Nije bilo lako raditi u profesionalnom novinarstvu u godinama koje opisujemo.

Novinari su se našli pred dvojbom: služiti vlasti i promicati njezine stavove i ideje, ili se

upustiti u nesigurnost privatnog izdavaštva i pisati slobodno. Ni jedna odluka nije bila

jednostavna. Hrvatskom novinarskom društvu vraćen je početkom devedesetih Novinarski

dom, velik i reprezentativan prostor, što je omogućavalo ovoj nevladinoj organizaciji potpunu

financijsku neovisnost i istodobno mogućnost da pomaže novinarima koji se nađu u situaciji

da trebaju doslovce sve – od materijalne pripomoći pa do savjeta ili besplatne usluge u

sudskim sporovima. Financijska samostalnost donijela je Hrvatskom novinarskom društvu i

status «nepodobnog društva» za državu, pa je čak 1997. godine Hloverka Novak Srzić

pokrenula inicijativu za osnivanje drugoga novinarskog društva u Hrvatskoj. Inicijativa je

međutim kratko trajala i vrlo brzo je zaboravljena.

Na skupštini HND-a održanoj u Zatonu 1997. godine kao jedan od zaključaka

novinarske struke o stanju i položaju novinara «iskristaliziralo se da je profesionalizam

najbolja brana svim pritiscima i lošim utjecajima koji dolaze sa svih strana (…) te da trebaju

veću pažnju posvetiti obrazovanju i stručnom osposobljavanju novinara, naročito mladih koji

kadšto dolaze u redakcije ravno s ulice» (Malović/Vilović, 1999, 7). Zaključak se vrlo brzo

počeo ostvarivati. Financijskom potporom Instituta Otvoreno društvo, nizozemske

organizacije Press Now, i USAID-a, Hrvatsko novinarsko društvo je organiziralo u 1997. i

1998. četiri novinarske radionice koje je pohađalo 140 mladih novinara. Među predavačima

91
na novinarskoj radionici bili su i ugledni novinari i znanstvenici koji se bave teorijama

masovnih medija iz Hrvatske i svijeta. No, to nije bila i jedina radionica. Na inicijativu grada

Opatije, Hrvatskoga novinarskog društva i uz financijsku potporu Instituta Otvoreno društvo

otvoren je 23. listopada 1998. Međunarodni centar za obrazovanje novinare kao obvezna

djelatnost HND-a.

Bilo je i drugih vrijednih inicijativa iz novinarske struke kao odgovor na izgubljeno

dostojanstvo novinara, neprofesionalizam i na podjelu novinara na «državotvorne» i

opozicijske. To su svakako inicijative Forum 21 i Pravo na profesiju.

Forum 21 osnovala je 1997. godine skupina novinara elektroničkih medija, uglavnom

novinara Hrvatske televizije koji su bili nezadovoljni stanjem u hrvatskom medijskom

prostoru, napose Hrvatskom radiotelevizijom. Forum 21 osnovan je u sklopu HND-a, a prvi

predsjednik bio je Damir Matković. Zahtjevi Foruma 21 išli su za tim da se državna televizija

počne transformirati u javnu te da se omogući razvitak privatne radio i TV difuzije. Vesna

Alaburić, stručnjak za medijsko pravo, smatra da je jedan od najvažnijih događaja u 1997.

godini na hrvatskoj medijskoj sceni osnivanje Foruma 21, osim davanja koncesije Stojedinici.

Prema njezinu sudu, pohvalno je to što su se sami novinari aktivirali i traže «elementarne

stvari koje bi dovele do promjena u funkcioniranju elektroničkih medija (…) a to je razbijanje

monopola Televizije na nacionalnom nivou, odnosno želja da imamo i neku drugu nezavisnu

televiziju» (Novi list, 8. siječnja 1998).

Forum 21 je doista na početku svog djelovanja privukao veliku pozornost javnosti, a

broj članova neprestano se povećavao. Osim toga, godinu dana prije izbora vođe oporbenih

stranaka uvjeravali su ih kako će oni kad osvoje vlast omogućiti javnu televiziju i raditi na

ispunjavanju svih zahtjeva koje su zajednički istaknuli. Na kraju, Forum 21 rasplinuo se pod

pritiskom unutrašnjih sukoba i različitosti u poimanju uloge i svrhe te udruge.

92
 Početkom 1998. godine osnovan je zbor novinara Pravo na profesiju, u okviru

Hrvatskoga novinarskog društva. «Udruga okuplja sve novinare kojima je od 1990. godine

onemogućeno bavljenje njihovom profesijom, bez obzira u kojem mediju rade. Borimo se za

uspostavljanje dostojanstva profesije i novinarske etike, mi smo protiv jezika mržnje koji se u

nekim medijima udomaćio, protiv političkog patronata i izravnog utjecaja režima na medije,

rekao je predsjednik Izvršnog odbora Zbora novinara Pravo na profesiju, novinar i urednik

Tomislav Jakić» (Slobodna Dalmacija, 7. travnja 1998, «Udruga onemogućenih žurnalista»).

Prema Jakićevoj procjeni riječ je o pet stotina novinara kojima je 1991. onemogućen rad

1991.

1999: stisak vlasti popušta

U izbornoj, 1999. godini Hrvatsku i dalje potresaju skandali. Ovaj put riječ je o krizi

bankarstva, «štediše jurišaju na šaltere Glumine, Komercijalne, Županjske i Gradske banke

Osijek» (Kronologija, 2002, «1999». Zdravlje predsjednika Tuđmana pogoršavalo se 1999.

godine, o čemu je tjednik Nacional redovito informirao javnost. Polaganje vijenca na

Medvedgradu u povodu Dana mrtvih, bilo je zadnje pojavljivanje predsjednika Tuđmana u

javnosti. Zdravstveno stanje naglo se pogoršalo i on je umro je 10. prosinca. Njegova agonija

trajala je 45 dana. Pišući o «45 dana koji su promijenili državu» Malović i Selnow analiziraju

stanje predsjednika Tuđmana dan po dan, onako kako su izvještavali neovisni i državni

mediji. «Analiza 45 dana pokazala je kako su neovisni mediji pružili priliku javnosti da sama

razazna u kakvom stanju doista jest predsjednik Tuđman, za razliku od provladinih medija

koji su se kadšto doimali, u najmanju ruku, neozbiljnima u izvještavanju» (2001, 88). U tih 45

dana, u nedostatku pravih službenih informacija, novinari su danonoćno dežurali ispred

93
Kliničke bolnice «Dubrava» bilježeći posjete članova Predsjednikove obitelji ili visokih

državnih dužnosnika.

Prema istraživanjima javnog mišljenja koje su provodile 1999. gotovo sve dnevne i

tjedne novine, bilo je bjelodano da popularnost Hrvatske demokratske zajednice drastično

pada te da su simpatije javnosti na strani opozicijskih stranaka. Sporazum o koalicijskoj

suradnji što su ga u kolovozu 1999. potpisali stranačke vođe HSLS-a Dražen Budiša i SDP-a

Ivica Račan navješćuje se novi raspored političkih snaga u izlasku na izbore i poslije izbora.

Oči svjetske javnosti uprte su na zbivanja na Kosovu i napade NATO-a na Jugoslaviju

zbog kršenja prava čovjeka i sprečavanja humanitarne katastrofe.

Siječanj 1999. počeo je jednim medijskim kuriozitetom, povezanim sa slobodom

medija u susjednoj državi Jugoslaviji: Prvi put nakon rata tiskan je jedan srpski list u

Hrvatskoj. Bio je to tjednik Evropljanin (Novi list, 13. I. 1999). Riječ je o tome da je vlasnik

tjednika, Slavko Ćuruvija bio kažnjen prema srpskom zakonu o informiranju te mu je

zabranjeno tiskanje lista u Srbiji, stoga je on potražio, i našao, optimalnu varijantu tiskanja u

Hrvatskoj.

Skupe duševne boli!

Godina 1999. pamtit će se po tome što su ekscesi i bizarnosti u hrvatskim medijima

svedeni na minimum u odnosu na prethodne godine. No afera u vezi s prisluškivanjem

građana i osobito novinara, koju otkrivaju Nacional i Globus, pokazuje koliko su se neke

obavještajne službe otrgnule od nadzora države i djelovale posve samostalno.

Svih tih godina vladajuća stranka trudila se ograničavati slobodu medija koliko je god

mogla. Neovisni mediji su, odgovarajući na postupke HDZ-a, još više pojačavali antagonizam

prema svemu što je ta stranka predlagala ili promicala. Jaz je bio dubok, a broj sudskih tužbi i

94
sporova koji se vode protiv medija i novinara, prema riječima Jagode Vukušić, tadašnje

predsjednice Hrvatskoga novinarskog društva, dosegnuo je magičnu brojku od 1.000 (Glas

Slavonije, 19. X. 1999). Enorman broj kaznenih postupaka koji se vode protiv novinara ili

nakladnika omogućen je lošim zakonskim rješenjima.

Izvještaj Hrvatskoga helsinškog odbora za 1999. godinu iznosi gotovo zastrašujuće

podatke o kaznenim postupcima i naknadama za duševne boli: «Naknade za duševne boli za

1999. dostigle su nevjerojatnih 65 milijuna DEM, a na sudovima se vodilo ili vodi 250

kaznenih postupaka protiv više od stotinu novinara zbog uvrede ili klevete» (Novi list, 17.

travnja 2000, «Četverored – najveći predizborni projekt HTV-a i HDZ-a»). Helsinški odbor je

napravio ljestvicu nakladnika protiv kojih se vodi najveći broj parnica, pa tako «protiv

tjednika Globus vodi se gotovo 200 parnica sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 13

milijuna DEM. Na drugom je mjestu Večernji list protiv kojeg se vodi 158 parnica, a na

trećem mjestu je Nacional protiv kojeg se vode 73 parnična postupka (ibid). Prema mišljenju

Vesne Alaburić, najveća smetnja slobodi medija i uzrok tako velikom broju tužbi protiv

nakladnika i odštetnih zahtjeva za duševne boli «rezultat su rigidnoga kaznenog

zakonodavstva (…) koje nedopustivo ograničava slobodu izražavanja (…) i odnosi se prije

svega na odredbe o kleveti i uvredi, zaštiti privatnosti, prebacivanju kaznenog djela,

objavljivanju državne i vojne tajne, širenju lažnih i uznemiravajućih glasina, govoru mržnje i

zaštiti pet najviših državnih dužnosnika» (Alaburić, 1999, 196).

Stoga je Hrvatsko novinarsko društvo u listopadu 1999. osnovalo Fond za zaštitu

novinara u sudskim procesima. Američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery

predao je, u povodu te prigode, Jagodi Vukušić ček na 100.000 dolara i zamolio da novac

stigne do onih redakcija koje neće biti tužene «zbog profesionalnih propusta i nestručnosti»

(Glas Slavonije, 19. listopada 1999).

95
 Prema izvještajima međunarodnih organizacija posvećenih razvijanju slobode medija

kao preduvjeta demokratskih društava (Reporteri bez granica, Međunarodni institut za medije

i Freedom House), godine 1999. zabilježeno je devet slučajeva napada ili pokušaja

premlaćivanja ili zatočenja novinara prilikom obavljanja njihova novinarskog posla: hrvatski

novinari prvi put su prosvjedovali pred jugoslavenskim veleposlanstvom u Zagrebu tražeći

oslobođenje iz crnogorskog zatvora Antuna Masle, novinara Globusa, kojeg su crnogorske

vlasti optužile da je u svojim izvještajima iznosio podatke koji spadaju u kategoriju državnih

tajni.

Godina 1999. nije donijela važnije i trajnije nove novinske proizvode, osim

polumjesečnika za kulturu Zarez koji je nastao nakon što je došlo do ozbiljnih koncepcijskih

razmimoilaženja u redakciji Vijenca s izdavačem Maticom hrvatskom. Iz tadašnjeg Vijenca

istupila je grupa novinara i urednika s Andrejom Zlatar i Borisom Marunom na čelu, i u

veljači 1999, uz financijsku pomoć Instituta Otvoreno društvo Hrvatska, izdala prvi broj

Zareza.

Zategnuti odnosi između nakladnika i Tiska trajali su od trenutka kad je država i to

poduzeće dala u vlasništvo Miroslavu Kutli, inače vlasniku Slobodne Dalmacije. Kulminacija

sukoba i protesta dogodila se početkom 1999. godine. Za razumijevanje problema treba

podsjetiti da je preko Tiska država zapravo kontrolirala tržište novina. «Nakladnici nisu

mjesecima primali novac od prodanih novina. U uvjetima besparice, kad treba uredno plaćati

tekuće troškove, a prihod od prodaje ne stiže, niti se zna koliki je, vrlo je teško govoriti o

tržištu» (Malović i Vilović, 2000, 15). Teško je povjerovati da je Tisku zbog lošeg poslovanja

blokiran račun i prijetio mu stečaj, ako se zna da je «dnevni priljev bio prosječno tri milijuna

kuna» (ibid, 21). Slučaj Tisak riješen je tako što su dotadašnji vlasnici – poduzeća Miroslava

Kutle i Mirovinski fond – razvlašteni i predani vjerovnicima, odnosno bankama. Ali, to je bio

tek dio problema začaranog kruga financijske povezanosti! Budući da nakladnici nisu dobivali

96
novac od prodaje, nisu onda mogli ni redovito plaćati račune za tiskanje novina tiskari

«Vjesnik». Tiskara je zaprijetila štrajkom, a tadašnji predsjednik Vlade Zlatko Mateša,

preuzeo je obvezu da riješi taj čvor, to više što je i Vlada bila jedan od znatnih dužnika

Tiskari.

Dnevni listovi s milijunskim nakladama

U 1999. godini dnevni se listovi nisu bitno mijenjali, osim što je Jutarnji list načinom

praćenja događaja utjecao na druge novine u prezentaciji sadržaja. Crna kronika preplavljena

je vijestima i fotografijama samoubojica i poginulih, što je dotad bilo nezamislivo. Ni urednici

ni novinari nisu poštovali minimalne etičke standarde, osobito privatnosti nejavnih osoba.

Primjenjuju se karakteristike tabloida po uzoru na tjednike Globus i Nacional. Takav pristup

natjerao je Večernji list na promjenu koncepcije, ali je u natjecanju s Jutarnjim listom

događaje počeo prezentirati na sličan način, napose u Crnoj kronici.

I Jutarnji i Večernji 1999. godine nakladu povećavaju nagradnim igrama. Večernji list

objavljuje 11. siječnja 1999. na zadnjoj stranici tekst pod naslovom «Večernjak danas u više

od milijun primjeraka» u kojem se ističe da «Večernji list niže rekord za rekordom u

novinskoj nakladi (…). I sinoć je u Zagrebu bila navala na kartice 'Večernjakove' nagradne

igre 'Strugalica – Put do blaga'».5 Jutarnji list nije objavio takvu vijest, ali je također

«nabijao» nakladu igrama na sreću. Konkurencija je ubojita. Usto, traže se dobri novinari, pa

su učestali prelasci iz Večernjeg u Jutarnji list.

Europapress Holding, izdavač Jutarnjeg lista, očito pod pritiskom financijskih

poteškoća, prodao je 1999. godine 49% dionica njemačkoj izdavačkoj grupi Westdeutsche

Allgemaine Zeitung (WAZ). Ninoslav Pavić zadržava za sebe jednu, zlatnu dionicu, kako bi

5
«Put do blaga» bila je tjedna igra Večernjeg lista prema kojoj su čitatelji na kartici objavljenoj u ponedjeljak
ostalih šest dana strugali polja u križaljci. Ako bi «istrugali» dva ista znaka, onda su bili na dobitku.

97
ostao većinski vlasnik. «WAZ je investirao 50 milijuna njemačkih maraka i postao prvi

ozbiljan ulagač u hrvatskim medijima. WAZ je inače poznat kao investitor u medije koji u

lokalnim sredinama snižava cijenu novine i tako izravno udara na konkurentske novine»

(Malović i Selnow, 2001, 148).

Činjenica je da WAZ nije pristupio «ubijanju» medijske konkurencije u Hrvatskoj na

način na koji je to učinio u Bugarskoj. Njegov ulazak u Hrvatsku pratila je javna skepsa kad

se govorilo o tome hoće li postati medijski monopolist. Prilikom dopuštanja spajanja WAZ-a i

EPH, «Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja uvela je mjere praćenja: obvezu prijave

stjecanja udjela u informativnim medijima, te s medijima povezanim djelatnostima

(distribucija, tiskara…) kao i obvezu izvješćivanja o svakoj promjeni cijena tiskovina EPH

koje su u dominantnom položaju na tržištu» (Vjesnik, 10. II. 2000, «Može li WAZ, uz pomoć

rupa u zakonu, postati medijski monopolist u Hrvatskoj»). Prema tada dobivenoj informaciji,

Agencija nije imala povoda za intervenciju.

Jedini sportski dnevnik Sportske novosti, s tradicijom od 55 godina, našao se

početkom 1999. u središtu medijskih špekulacija da Ninoslav Pavić, vlasnik Europapress

Holding kupuje i taj dnevni list, nakon što je Westdeutsche Allgemaine Zeitung kapitalom

osvježio tvrtku. Darko Tironi, tadašnji glavni urednik SN, lakonski je odbio sve špekulacije

riječima: «Pavić nas, kao i ostali, kupuje – za pet kuna svakog dana na kiosku». Jednak je bio

odgovor i Vice Međugorca, većinskoga vlasnika SN, a i Ninoslava Pavića koji je opovrgao

sve glasine, riječima: «Naša politika je da ne kupujemo druge novine, nego da razvijamo

svoje vlastite (…). Doista ne znam ništa o planovima Sportskih novosti, nemam pojma o

njihovim ulagačima, čak i ne čitam Sportske novosti» (Slobodna Dalmacija, 25. veljače

1999). Iznenada, 14. rujna 1999. umro je Darko Tironi za gostovanja NK Croatia u Velikoj

Britaniji. Godinu dana poslije, situacija s vlasništvom SN ipak se mijenja!

98
 Nazire se kraj poslovnog carstva Miroslava Kutle i njegove tvrtke Globus Grupe.

Slobodna Dalmacija dovedena je na najniže grane. «Kolaps Kutlinog biznisa ubrzan je

skandalom oko Dubrovačke banke. Zapravo, i drugi dužnosnici HDZ-a bili su uključeni u tu

aferu, ali izgleda da je Kutle iz nekih razloga odabran kao žrtveno janje. HDZ ga je javno

odbacio, a mnogi medijski promatrači suglasni su u ocjeni da je Kutle tek maska za ključnu

figuru koja je iza scene» (Malović i Selnow, 2001, 172). Olga Ramljak, koju je 5. lipnja 1998.

Miroslav Kutle postavio za glavnu urednicu, nije se pokazala uspješnom urednicom! Prema

podacima novinske agencije STINA-e, naklada Slobodne Dalmacije od lipnja 1998. do 6.

siječnja 1999. pala sa «101.702 primjerka (…) na 31.000 primjeraka» (Novi list, 6. I. 1999).

Stoga se Olga Ramljak vraća na mjesto novinara u zagrebačkom dopisništvu Slobodne

Dalmacije, a mjesto urednika, po drugi put u deset godina, preuzima Josip Jović, novinar tog

lista.

Novi list započinje 1999. novu fazu razvoja potpisivanjem strateškog ugovora s

privatnom američkom fondacijom Media Development Loan Fund (MDLF) koja «podupire

neovisne medije u stjecanju njihove financijske neovisnost» (Novi list, 24. IX. 1999). Zdenko

Mance, direktor tvrtke, pojasnio je kakva će uloga biti MDLF u tvrtki Novi list, d. o. o.:

«MDLF će u budućnosti biti «tihi partner» koji će sudjelovati u unapređenju poslovanja, dok

će, kad je u pitanju uređivačka politika, sve svoje glasove prepustiti novoosnovanoj tvrtci

«Riječki list». MDLF će najkasnije 31. prosinca 2010. izaći iz vlasničke strukture «Novog

lista» (ibid).

Glas Slavonije i u 1999. ima nisku nakladu, ali 20. svibnja 1999. pušta se u pogon

nova višebojna rotacija kao nužna «nova tehnologija za budućnost Glasa Slavonije kao jakih

regionalnih novina» (Glas Slavonije, 21. svibnja 1999).

Glas Istre, nakon trideset godina izlaženja, 2. II. 1999. tiska prvi put svoje novine koje

su u cijelosti napravljene u Puli. Sve do tada Glas Istre se oblikovao u Novom listu, kao plod

99
poslovne suradnje uspostavljene 1969. godine. Glas Istre će izmjenjivati tekstove s Novim

listom i nadalje, ali će «donijeti više informacija iz Istre» (Glas Istre, 2. veljače 1999), kako je

kazao direktor Željko Žmak objašnjavajući ugovor o poslovnoj suradnji.

Elektronički mediji: HTV i dalje bez konkurencije

Najveća previranja u 1999. događala su se na Hrvatskoj radioteleviziji. Forum 21

neumorno je cijele 1999. godine održavao tribine i okrugle stolove širom Hrvatske tražeći

potporu javnosti za ukidanje monopola državne televizije i njezinu preobrazbu u javnu

televiziju kako bi se unaprijedili postojeći standardi izvještavanja. Unutar Foruma 21, koji je

na samom početku bio složna udruga, počinju previranja i međusobne optužbe. Primjerice,

ugledni novinar Mirko Galić, tadašnji član Upravnog odbora HRT-a, našao se na udaru

forumovaca jer se «suzdržavao od jačeg angažiranja u toj udruzi» (Glas Slavonije, 11. II.

1999) iako je njihov član. Galić je 10. veljače 1999. podnio neopozivu ostavku na mjesto

člana Uprave i objasnio da odlazi zbog «neslaganja na planu programsko uređivačke politike,

neriješene financijske situacije na HRT-u te političke atmosfere koja ne pogoduje slobodnom

i kreativnom radu, standardima javne televizije, otvorenog i nestranačkog novinarstva» (Novi

list, 11. veljače 1999). Na Hrvatskoj televiziji 15. ožujka 1999. opet je izbio skandal! Marija

Peakić Mikuljan izabrana je za glavnu urednicu HTV-a, na prijedlog Ivice Vrkića, direktora

HRT-a, nakon što je razriješen dotadašnji glavni urednik Danijel Bučan. Dva dana poslije

Marija Peakić Mikuljan podnijela je ostavku, ali ju je istog dana zamrznula! Ostavku je dala

jer je kao glavna urednica htjela biti i članica Upravnog odbora HRT-a kako bi jače mogla

sudjelovati u donošenju odluka na Hrvatskoj televiziji. Vijeće HRT-a, 9. srpnja izabire

Obrada Kosovca na mjesto glavnog urednika HTV-a.

100
 U međuvremenu Forum 21 zauzima se da Hrvatska televizija prihvati nova pravila

praćenja izbora, a raspravlja se i o prijedlogu novog Zakona o HRT-u.

Te godine dogodili su se ipak mali, ali hvalevrijedni pomaci u elektroničkim

medijima, no monopol državne televizije ni na koji način nije ugrožen.

Od malih pomaka spominjemo promjenu u novom Zakonu o telekomunikacijama

usvojenom 1999. godine: dopušteno je povezivanje i «umrežavanje lokalnih televizija do pet

sati dnevno» (Matanić i Kabelka, 1999, 214). Prema mišljenju Zvonimira Kabelke, direktora

TV Moslavine, mogućnost umrežavanja lokalnih televizija «otvara neslućene kombinacije u

razmjeni programa i stvaranju zajedničkih emisija.» Američka organizacija IREXProMedia

financira unapređivanje sustava odašiljača malih televizija kako bi se mogao proizvoditi,

razmjenjivati i emitirati zajednički program. Osniva se Croatian Commercial Network ili

kraće CCN. Kao prvi projekt planira se redovito emitiranje glavnih večernjih vijesti.

Vijeće za telekomunikacije dodijelilo je po prvi put nacionalnu koncesiju jednoj

privatnoj televiziji – Novoj TV. Odmah nakon obznanjivanja toga podatka počele su medijske

špekulacije o tome tko je stvarni vlasnik, jer to nije bilo vidljivo iz predočenih dokumenata.

Ninoslav Pavić također osniva produkcijsku tvrtku – Europa Press Produkciju (EPP)

čija će temeljna orijentacija biti «stvaranje informativno-zabavnog programa namijenjenog

lokalnim TV postajama» (Slobodna Dalmacija, 18. siječnja 1999).

Dvije glavne hrvatske novinske agencije doživjele su kadrovske promjene u 1999.

godini. Branko Salaj, nezadovoljan situacijom u HINA-i, podnio je ostavku u veljači. HINA

je 1999. te godine trpjela gubitke, ali Salaj ističe da je razlog njegova odlaska neslaganje s

nametanjem Benjamina Tolića za glavnog i odgovornog urednika. Usto, potvrdio je, HINA se

tada doista našla u ozbiljnim financijskim teškoćama, a «najveći dužnici su bili: Vjesnik,

Slobodna Dalmacija, HRT i Ministarstvo vanjskih poslova» (Novi list, 11. veljače 1999).

101
 I u drugoj hrvatskoj novinskoj agenciji IKA-i, došlo je do smjene: na vlastitu zamolbu

razriješen je don Živko Kustić i na mjesto glavnog i odgovornog urednika izabran je svećenik

Anton Šuljić. «Izbor je obavljen na 18. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske

konferencije» (Jutarnji list, 21. IV. 1999).

2000: koalicija bez jedinstvenog stava o medijima

Godinom medijskih otkrića i velikih očekivanja u Hrvatskoj mogla bi se nazvati 2000.

Trećeg siječnja 2000. godine građani Hrvatske gotovo su se plebiscitarno opredijelili za

promjenu vlasti. Koalicija sastavljena od šest bivših oporbenih stranaka pobijedila je na

izborima i dobila mandat da vlada. Za premijera je predložen Ivica Račana, a u drugom krugu

predsjedničkih izbora, 7. veljače, za predsjednika Republike Hrvatske izabran je Stipe Mesić.

Očekivanja građana bila su velika, ali koalicijska Vlada sastavljena od šest stranaka od samog

početka bila je bremenita unutrašnjim razmimoilaženjima i nejedinstvena u razumijevanju

problema u kojima su se našli. Gospodarske teškoće bile su duboke, gotovo 400.000

nezaposlenih umnogome su posljedica velikog broja stečaja. Vlada se ne snalazi. Hrvatska je

bila i među najugroženijim tranzicijskim zemljama u pogledu korupcije, i to na svim

razinama. Bitna politička novost bilo je smanjenje ovlasti predsjednika Republike,

omogućeno ustavnim amandmanima prihvaćenim na sjednici Sabora 9. studenoga 2000.

Na vanjsko-političkom planu Hrvatska je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju

i pristupila je Partnerstvu za mir.

Koalicija je obećavala da će razriješiti neka ključna pitanja u medijima – općenito.

Nestao je veliki pritisak koji je sputavao medije u Tuđmanovo doba. Ali umjesto jednoga

autoritarnog centra moći pojavilo se više međusobno konkurentnih centara, koji i dalje

pokušavaju utjecati na medije. Ti su pritisci vidljivi u medijima, pa se tako sukobi političara

102
najlakše uočavaju u medijima. Govoreći o dubioznom odnosu pobjedničke koalicije i

poraženih snaga prema medijima nakon 3. siječnja 2000, kad se svatko želi domoći utjecaja u

njima, Malović piše o ponašanju novinara u novim uvjetima i ovo: «Novinari se, poučeni

životnim iskustvom natječu za mjesto pri nekom centru moći. Pa tako imamo novinare-

miljenike koji izlaze iz Dvora s transkriptima pod miškom, ili one koji s premijerom dijele

grafike, one koji vrlo dobro znaju kako Vlada vlada, a ima i onih koji bez problema dolaze do

tajnih svjedočenja današnjeg Predsjednika» (Vjesnik, 19. prosinca 2000). Koaliciju je čekao

golem posao u zakonskoj regulativi: u novinama nezakonite privatizacije i pretvorbe, a u

elektroničkim medijima poticanje – donošenje zakona o javnoj televiziji.

Ukidaju li se «novine institucije» ?!

Nenad Ivanković, glavni i odgovorni urednik Vjesnika od 1996. godine, kad je dužnost

preuzeo od Krešimira Fijačka, doveo je list na rub propasti 2000. godine. Analizirajući teško

stanje u kojem se početkom 2000. godine našao Vjesnik, novinar Željko Krušelj piše:

«Ivanković je svoju glavno-uredničku karijeru gradio na 'Tuđmanovoj liniji', barem kako ju je

on tumačio, nemilosrdno se obračunavajući s oporbom, ali i sa 'zabludjelim' dijelovima

vladajuće stranke (…). Iz Vjesnika je postupno uklonio sve one koji su mu se suprotstavljali,

promovirajući ključne autore početnike koji su prihvaćali njegov sustav političkih metoda»

(Večernji list, 29. siječnja 2000). Vjesnik je doslovce bio pred ukidanjem u siječnju 2000. S

bremenom Vjesnika kao Tuđmanova glasila bilo je teško napraviti korak naprijed. Ivanković

je učinio najbolju moguću stvar: na sjednici Nadzornog odbora krajem siječnja predlaže Igora

Mandića, novinara-instituciju, da pokuša promijeniti loš imidž Vjesnika. Mandić preuzima list

u veljači 2000. i započinje svoju kampanju za očuvanje kako on kaže «institucije i elitnih

novina».(«Vjesnik 20 000», 2. kolovoza 2003). Osim toga, budući da je Vjesnik 2001.

103
obilježavao 60. godišnjicu postojanja, sve je to iskorišteno da se podsjeti na svjetlije povijesne

trenutke Vjesnika kao ozbiljne i analitične novine. Uvodi se rubrika kao forum u kojem se

bivši i sadašnji novinari lista, javni djelatnici i političari zalažu za očuvanje Vjesnika. Svi

odreda.

Za kupovinu Vjesnika bio je zainteresiran i Ivo Pukanić, urednik Nacionala, i Marinko

Mikulić, direktor koncerna Pan papir. Vlada je međutim Vjesnik zadržala, saniravši mu

dugove. «Vlada je Vjesniku otpisala grozan dug od 150 milijuna kuna» (Novinar, 2001, 5-6-

7). Igor Mandić je dobio potporu struke, javnosti i kolega u redakciji. Mjesto glavnog

urednika Mandić napušta nakon manje od godinu dana i prepušta ga Krešimiru Fijačku, koji

nastavlja njegovati serioznost u pristupu temama i polako povećava nakladu. Na žalost,

dnevna naklada od osam tisuća primjeraka nije ohrabrujuća. Fijačko smatra da će Vjesnik sam

sebe moći financirati ako dostigne tiražu od 30.000 primjeraka, što će biti svakako teška

zadaća, dodajući pritom «da su Vjesnik fine, poštene novine, koje se uređivački ponašaju

neovisno, a koje su formalno u vlasništvu države!» (ibid). Ipak, teško je povjerovati da je

Vjesnik tek u formalnom vlasništvu i da Vlada nema nikakva utjecaja na uređivačku politiku!

Na koljenima je i Slobodna Dalmacija, s niskom nakladom, tajkunski isisanim

osnovnim kapitalom, lošim imidžom novina koje su jednom bile i dalmatinski opinion maker.

Vlada razmišlja i o stečaju tog lista. Slavko Linić, potpredsjednik Vlade, kritizira rukovodeće

novinare i menadžment Slobodne Dalmacije i najavljuje njihov odlazak: «Ti se ljudi bore da

Kutle izvuče što više novaca na teret poreznih obveznika, a tragedija je da taj štetočina, koji je

uništio Slobodnu i pola Dalmacije, ima još uvijek novinare, i glavnog i odgovornog urednika.

Budući da je država formalni vlasnik lista, oni znaju da će otići kad se počnem baviti njima,

jer ih je stvorio 'kutleraj' (…). Znaju oni da ja ne mislim spašavati Kutlu» (Slobodna

Dalmacija, 16. ožujka 2000)

104
 Nezadovoljstvo u redakciji kulminira 21. III. kada skupina od 99 novinara potpisuje

peticiju kojom «izražavaju nezadovoljstvo uređivačkom politikom svojih novina jer je izrazito

neprofesionalna i protivna volji većeg dijela novinara» (Slobodna Dalmacija, 22. ožujka

2000). Glavni urednik Josip Jović odbio je sve «insinuacije» riječima: «Vlada hoće

pacificirati Slobodnu kao i što je to učinila s Vjesnikom. I Slobodnoj će Vlada pomoći, ali tek

kad bude sigurna da će tamo imati svoje ljude» (Večernji list, 29. ožujka 2000).

Slobodna Dalmacija proživljava teške trenutke, a prema vijesti HINA-e objavljenoj u

Vjesniku 16. svibnja 2000, 150 honorarnih suradnika Slobodne Dalmacije početkom svibnja

organizira štrajk zbog višemjesečnih neisplaćenih honorara. To je stvorilo velike probleme u

uređivanju regionalnih stranica, ali do kraja godine u listu se ništa osobito nije dogodilo.

Miroslav Kutle (Slobodna Dalmacija, 29. ožujka 2000) oglasio se iz zatvora da bi pojasnio

kako je na nagovor čelnika HDZ-a i uz pomoć kredita Privredne banke, postao većinskim

vlasnikom Slobodne Dalmacije. To je bilo prvi put da Kutle govori o kreditu Privredne banke,

a ne novcu iz Mirovinskog fonda koji se uvijek dosad spominjao u financijskim transakcijama

oko «pretvorbe» Slobodne Dalmacije.

Večernji list je dugo izazivao medijsku znatiželju zbog nepoznatih vlasnika koji su ga

kupili. Hrvatski državni sabor osnovao je čak istražno povjerenstvo sastavljeno od 13

zastupnika koji su trebali provesti istragu o kriminalnim radnjama koje su možda napravljene

u procesu prodaje. I možda otkriti tko je vlasnik Večernjeg lista! Istražno povjerenstvo nije se

proslavilo u radu, osim što je izgubilo dosta vremena na razgovorima s tadašnjim akterima

tajnovite prodaje. Nisu otkrili nikakve posebne kriminalne radnje koje bi trebalo dalje

procesuirati, a niti su riješili zagonetku oko novog vlasnika. Ali, Večernji list 16. travnja 2000.

na svojoj naslovnici objavljuje ekskluzivnu vijest: «Auto kuća Zubak i Montmontaža GmbH

Njemačka vlasnici su Večernjeg lista». Doista, malo je listova u svijetu koji su tako

bombastično objavili imena svojih tajnih vlasnika. Jedan od vlasnika Pavo Zubak izjavio je da

105
su se otkrili jer se «kroz rad Povjerenstva prodaja mistificira, a to šteti 'Večernjaku'»

(Večernji list, 16. travnja 2000).

Četiri dana poslije Nacional (19. travnja 2000) je iz Predsjedničkih dvora dobio

transkripte u kojima je još jasnije da je HDZ stajao iza cijele radnje oko prodaje Večernjeg

lista fondu s Djevičanskih otoka, zapravo Zubaku i Montmontaži. Nakon svih dubioza Vlada

je krajem 2000. prvo poništila prodaju, pa onda dopustila, 18. prosinca 2000, austrijskoj

novinskoj kući Styria kupovinu Večernjeg lista. «Styria Medien je treća medijska kuća u

Austriji s prošlogodišnjim prihodom od 2,9 milijardi šilinga i oko 1500 zaposlenih (…) ima u

stopostotnom vlasništvu Die Presse i Kleine Zeitung» (Večernji list, 19. prosinca 2000.)

Dolazak Styrije uznemirio je zaposlenike najnakladnijega hrvatskog dnevnog lista jer su

glasine o otpuštanjima, smanjenju plaća i novim metodama rada unijele dosta nervoze u

kolektiv. Glasine su se pokazale točnima; u vrlo kratkom vremenu broj novinara u Večernjem

listu je prepolovljen.

Europapress Holding proširuje svoje carstvo kupovinom 24,5 posto dionica sportskoga

dnevnog lista Sportske novosti. Ulazak je obznanjen na skupštini dioničara Sportskih novosti

14. travnja 2000. Glavni urednik lista tada je bio Janko Goleš. Time su okončane rasprave o

tome kupuje li Sportske novosti Ninoslav Pavić!

Godina 2000. u Osijeku je obilježena izlaskom još jednoga regionalnog dnevnog lista

– Slavonije danas. List je tiskan u osam tisuća primjeraka, a izdavač je Istina, d. o. o. List je

međutim vrlo kratko trajao jer ga tržište nije prihvatilo. Ono što je u Osijeku izazvalo mnogo

veću pozornost bila je policijska istraga u Glasu Slavonije u prosincu 2000. godine. Ivica

Vrkić, bivši direktor Hrvatske radiotelevizije, krajem godine postaje predsjednikom Uprave

Medijskog centra «Glas Slavonije» i odmah se suočava s «osnovanom sumnjom» da je

«lokalni HDZ 'kupio' Glas Slavonije davne1993. (…) Branimir Glavaš koji je jedan od

106
najspominjanijih imena u toj kriminalnoj pretvorbi izjavio je da je riječ o 'montiranom

političkom procesu' i da vjeruje u pravnu državu» (Novi list, 23. prosinca 2000).

Ipak, najveći skandal u 2000. dogodio se izlaskom prvog broja dnevnog lista

Republika. List je pokrenuo Ivo Pukanić, kako će reći «pomoću kredita Hypo banke» (Glas

Istre, 18. studenoga 2000). Prvi broj se pojavio na kioscima 4. prosinca 2000, tiskan u

200.000 primjeraka, s cijenom od tri kune, dok su svi ostali listovi tada stajali pet kuna.

Naslovnica Republike donijela je najavu «Policija otkrila najmoćniju zločinačku organizaciju

u RH», a ispod najave objavljene su fotografije Ninoslava Pavića, tj. Zdravka Tonkovića,

Ivića Pašalića, tj. Hrvoje Franjića, Miroslava Kutle, tj. Tončija Horvatića i Vinka Grubišića,

tj. Franje Zdravkovića. Dakle. Republika je objavila faksimil ortačkog ugovora kao «dosad

najčvršćeg dokaza postojanja zločinačke organizacije koja putem vlasništva nad Europapress

holdingom, Imperijalom, OTV-om, Narodnim radijem, Obiteljskim radijem, Novom TV, te

još desetak najvažnijih i najvećih lokalnih TV i radiopostaja, gotovo potpuno kontrolira

medijski prostor» (Republika, 4. prosinca 2000).

Čitava naklada je rasprodana. Nakon što je priča objavljena, policija je privela Pavića i

Grubišića, te pretražila Grubišićev i Kutlin stan. Ivić Pašalić kao mogući četvrti tajni ortak

izjavio je za medije: «Tvrdim da nisam potpisnik ni suugovaratelj bilo javnih bilo tajnih

ugovora kojima bih stekao prava u navedenim medijima» (Glas Slavonije, 5. prosinca 2000).

Christoph Rohner, izvršni direktor o predstavnik WAZ-a, pisanje Republike nazvao je

«difamirajućom medijskom kampanjom i najgorim lešinarskim novinarstvom» (Glas Istre, 5.

prosinca 2000).

Afera je pravno završila 16. ožujka 2001. kada je istražni sudac izrazio neslaganje sa

zahtjevom Državnog odvjetništva jer «nije našao dovoljan stupanj sumnje da su Kutle, Pavić,

Grubišić, Hrvačić i Mandić počinili kazneno djelo stvaranja monopola» (Jutarnji list, 17.

ožujka 2001). Ivo Pukanić, tada glavni i odgovorni urednik dnevnika Republike, direktor

107
izdavačkog poduzeća «Nakladnik» koji izdaje Nacional aferu nije nikada zaboravio, ne

propuštajući prigodu da se s vremena na vrijeme u Nacionalu pojavi fotografija Ninoslava

Pavića u lisicama iz vremena «afere Grupo», redovito kad se istražuju podaci o njegovu radu i

stvaranju holdinga.

Inače, Republika je bila kratka daha. Početnih 200.000 primjeraka za šest mjeseci se

naprosto «otopilo»; list je zapao u gubitke i u svibnju 2001. se ugasio.

Nije još vrijeme za newsmagazine!

U 2000. godini osim Feral Tribunea, Nedjeljne Dalmacije, Nacionala i Globusa

pojavila su se još dva tjednika: Zadarski regional i Fokus. Zadarski regional pokrenut je u

Zadru kapitalom «fondacije 'Columbo' koja djeluje u Rimu» (Novi list, 24. studenoga 2000).

Glavni urednik lista je Šenol Selimović, a list se tiska u nakladi od 9.000 primjeraka.

Niskonakladni politički tjednik Hrvatski obzor prestao je izlaziti 1. I. 2000. godine. U

objašnjenju o ukidanju navodi se da Hrvatski obzor prestaje izlaziti zbog «ekonomsko-

financijskih pokazatelja» (Glas Slavonije, 31. prosinca 1999. i 1. siječnja 2000).

Mladen Maloča s grupom hrvatskih novinara pokreće newsmagazin Fokus kapitalom

Papirne industrije Pan i uz potporu Marinka Mikulića. Redakcija sastavljena od uglednih

imena hrvatskoga novinarstva poput Drage Hedla, Gojka Marinkovića, Vanje Sutlića, Marija

Bošnjaka, Drage Pilsla i drugih, počinje izdavati list koji je bio lijevo orijentiran, i umnogome

sličan prethodnim newsmagazinima koje je Maloča uređivao – Pečatu i Danasu. Međutim,

cijela priča nije dugo trajala: već u rujnu kumulirani dugovi, neisplaćeni honorari i niska

naklada zaustavljaju Fokus. Maloča odlazi u poduzeće Tisak, a list mijenja koncepciju u

cijelosti, i postaje desno orijentiran tjednik, skromne naklade.

108
 Oko bivšeg newsmagazina Tjednika vuku se i dalje skandali zbog neisplaćenih

honorara. Drago Pilsl javno je prozvao, u sklopu svog gostovanja na Hrvatskoj televiziji,

ministra Radimira Čačića, bivšeg vlasnika. Čačić je, pak na konferenciji za novinare sljedeći

dan Pilsla nazvao ucjenjivačem.

U bitku za isplatu plaća i honorara uključuje se i novinar Inoslav Bešker. «Bešker ističe kako

'biznismen i ministar Čačić ne preza od toga da novinara koji traži svoj davno zarađen novac i

koji se odlučuje o tome javno progovoriti naziva ucjenjivačem! (…) Budući da Bešker nije

imao vremena pisati tekstove iz Italije, na zamolbu redakcije Tjednika, angažirao je dopisnika

Hrista Petrova od kojeg je Tjednik naručio brojne članke, uredno objavljene i nikad plaćene»

(Glas Istre, 18. studenoga 2000).

Nedjeljna Dalmacija, nekad dobro prodavan list, u 2000. ima nakladu od samo 3.500

primjeraka. Miroslav Ivić, direktor, 1. I. 2000. smjenjuje dotadašnjeg urednika Ivu Bonkovića

i postavlja Krunoslava Kljakovića «koji treba oživjeti nakladu i smanjiti gubitke tjednika»

(Slobodna Dalmacija, 1. prosinca 2000). Dvije godine kasnije, 2002. Nedjeljna Dalmacija je

prestala izlaziti.

Elektronički mediji: svakoj je vlasti HTV najvažniji medij!

Jedna od prioritetnih zadaća u predizbornim obećanjima oporbene šestorice, a poslije

vladajuće, bila je transformacija državne Hrvatske televizije u javnu ustanovu. Proces je tekao

dosta sporo i utvrđivanje prijedloga novog zakona oteglo se tijekom cijele 2000. godine.

Sredinom te godine objavljen je prvi prijedlog teksta, koji je izazvao burne reakcije, pa je

krajem godine izašla popravljena verzija. Nitko nije bio zadovoljan tim prijedlogom, osim,

možda, Vlade kao predlagača. Nakon silnih rasprava i usklađivanja, lobiranja čelnika HND-a

i kod samog predsjednika Stipe Mesića, zakon je prihvaćen u ožujku 2001. No sve do tada su

109
tiskovni mediji ispunjavali svakodnevno stupce novostima, svađama i smjenama na Hrvatskoj

televiziji.

Suglasnošću vođa šest stranaka koalicije Mirko Galić se u ožujku 2000. vraća na

Televiziju u funkciji direktora – a otišao je, podsjetimo, prije nepune godine dana kao član

Upravnog odbora HRT-a. Između te stare i nove dužnosti Galić je bio glavni urednik

Globusa, koji je, prema riječima Ninoslava Pavića, preporodio: «povećao nakladu, stabilizirao

list i podigao mu ugled» (Jutarnji list, 15. ožujka 2000). Galić je 20. ožujka preuzeo funkciju

direktora od Ivana Vrkića, a Večernji list je primopredaju popratio neobičnim naslovom:

«HRT napokon javna televizija»! (Večernji list, 21. ožujka 2000). Doduše, Galić je u svojoj

izjavi za medije bio posve jasan: «Dolazim na HRT ostvariti jednu staru ideju javne televizije

za što nije dovoljno promijeniti direktora i donijeti novi zakon» (Glas Slavonije, 21. ožujka

2000). Galiću nije bilo lako, a prvi problem bio mu je dotadašnji glavni urednik Obrad

Kosovac koji se nije dao smijeniti na sjednici Vijeća HRT-a, što je naišlo na veliko

negodovanje šestorice, ali i Galića. U drugom pokušaju, 10. travnja Kosovac je smijenjen, a

novinarka Neda Ritz postala je privremenom glavnom urednicom HTV-a, do stupanja na

snagu novog zakona. Izborom Galića, na Hrvatsku televiziju vraćeni su mnogi novinari koji

su otišli u druge medije ili su bili formalno zaposleni na Televiziji, redovito primali plaću, a

stvarno nisu radili! Osnivači Foruma 21, redom ugledni televizijski novinari, vratili su se u

Informativno-politički program.

Do kraja godine intenzivno se raspravlja o Prijedlogu zakonu o HRT-u. Najveća

novost u njemu bilo je odvajanje Odašiljača i veza u zasebnu tvrtku, osnivanje Vijeća HRT-a

sastavljenog od predstavnika nevladinih udruga radi zaštite interesa javnosti u programima

HRT-a.


Vijeće HRT-a koje je predstavljeno kao nepolitičko tijelo koje će smanjiti pritiske politike na Hrvatsku
televiziju pokazalo se međutim kao izvor dubokih sukoba i stalnih svađa. Nepovezanost Vijeća s Upravnim
vijećem, kulminirat će donošenjem novog zakona o HRT-u početkom 2003. godine.

110
 Nova TV počinje emitirati program u studenom 2000. Jedan dio novinara s Hrvatske

televizije prelazi na Novu TV, koja međutim ne proizvodi ozbiljan informativno-politički

program, i većina emisija su sport, filmovi i meksičke telenovele.

Vijeće za radio i televiziju izazivalo je kritičku pozornost javnosti zbog dodjela

koncesija u vrijeme HDZ-ove vlasti, pa su članovi bili pod različitim pritiscima da podnesu

ostavke. Najveći pritisak vršio je Eter 9 koji je 16. svibnja uputio otvoreno pismo članovima

Vijeća za radio i televiziju da podnesu ostavke «jer je nedopustivo da o budućnosti privatnih

radiopostaja odlučuju isti oni ljudi koji su godinama krojili medijsku sliku Hrvatske po ukusu

ureda bivšeg predsjednika i njegovih najradikalnijih savjetnika» (Vjesnik, 16. svibnja 2000).

Tjedan dana poslije 24. svibnja 2000. dva su člana Vijeća za radio i televiziju podnijela

pismene ostavke, a treći član je ostavku najavio, tako da je došlo u pitanje daljnje

funkcioniranje Vijeća. Prema riječima Zorana Kovačića, glavnog urednika TV Moslavina,

članice Etera 9 «sada je tek pitanje vremena kada će ga Vlada raspustiti.» (Glas Istre, 25.

svibnja 2000). Vlada je na zatvorenoj sjednici 4. srpnja, razriješila stari saziv i imenovala novi

saziv Vijeća za radio i TV. Kolektivna ostavka, onako kako je to tražila grupa Eter 9, nije se

dogodila, a neki članovi iz prijašnjeg sastava nastavili raditi i u novom sazivu Vijeća!

Ovom kratkom pregledu kontroverznih zbivanja u hrvatskim medijima u deset godina

nisu potrebni posebni komentari. Kronika bizarnosti, čudnih koincidencija, nevjerojatnih

načina koje je vlast poduzimala da ovlada medijima pokazuje da su i medije pratile

kriminalne radnje, osobito u vlasničkim pretvorbama, privatizaciji i dokapitalizaciji. Na

istovjetan način, možda i gori, kao u hrvatskom gospodarstvu.

Objektivno, situacija u medijima nije se ni mogla promijeniti u samo godinu dana

koalicijske vlasti. No, najveći problem bio je u tome što je koaliciji je od samog početka


Eter 9 novoosnovani je Odbor za promjene u Hrvatskom zavodu za telekomunikacije i Vijeću za radio i
televiziju, za reviziju dodjele koncesije te iniciranje promjena Zakona o telekomunikacijama. Članove Etera 9
čine predstavnici Radija 101, TV Moslavine, Radija Gorskog kotara, Kanala RI, Lune TV Siska, Nezavisne
televizije Zagreb i Hrvatskoga novinarskog društva

111
nedostajao jedinstven stav o načinima kako razriješiti medijske probleme, kao i to što nisu

željeli medije pustiti izvan kontrole.

112
 4. GLOBUS I NACIONAL: POLITIČKI TJEDNICI

«Mediji po svojoj naravi moraju reagirati brzo na događaje pa djeluju prije nego što
to uspiju institucije i odgovorni u društvu. A doživljavamo i to da politički čimbenici, umjesto
preko odgovarajućih institucija, djeluju preko medija (zlo)upotrebljavajući ih za svoje ciljeve.
Tako mediji u nas možda više nego drugdje pridonose dojmu kaosa u društvu.»

Mirko Mataušić (2001, 363)

Što su zapravo Globus i Nacional? Magazini? Revije? Newsmagazini? Ilustrirani

politički tjednici? Senzacionalistički tabloidi? Ako je vjerovati napisima u zaglavljima

naslovnica, onda je Globus «nacionalni tjednik» (25. srpnja 2003), a Nacional je «neovisni

news magazin» (22. srpnja 2003). «Nacionalni» je vrlo širok pojam koji uključuje mnogo toga

u određenju sadržaja tjednika, a newsmagazin je u novinarskom smislu jasno definiran, ali se

u toj definiciji Nacional ne može naći.

S obzirom na sadržaje, nije jednostavno odrediti točan profil tih novina. Pod

magazinom se podrazumijeva «ilustrirani list usmjeren na različite sadržaje» (Anić, 1999,

505), a izlazi periodično – tjedno, dvotjedno, mjesečno ili tromjesečno. Magazin je «po

dimenziji manji od dnevnih novina, obično tiskan na kvalitetnom ili sjajnom papiru, prodaje

se na novinskim kioscima ili se raspačava pretplatom i ima specifičan prepoznatljiv grafički

dizajn» (Weiner, 1990, 277). Prema Weinerovu tumačenju, specijalizirane vrste magazina su

«newsmagazini, poslovni magazini, sportski magazini» i niz drugih namijenjenih određenim

skupinama čitatelja. Dušan Đurić, smatra da je magazin najuglednija novinska publikacija

koja «objavljuje raznovrsne materijale, mnoge znatno detaljnije nego u dnevnim i nedeljnim

listovima, a mogu biti opšti i specijalizovani» (1997, 393). Po toj definiciji magazini koji su

predmetom ovoga istraživanja mogli bi se svrstati u grupu «općih magazina», dakle onih koji

113
daju pregled najvažnijih zbivanja iz zemlje i svijeta, donose priloge i zanimljivosti iz kulture,

umjetnosti, života i zabave.

Zašto inzistiramo na određenju magazina? Jednostavno zato što se katkad miješaju

oblici periodike; Nacional, primjerice, u svom zaglavlju ima oznaku «neovisni

newsmagazin». Newsmagazin je cijenjen oblik periodičnih novina, obično tjednik koji se

odlikuje «sveobuhvatnim izveštavanjem o aktualnim temama» (ibid, 393). Zanimljivo je da u

objašnjenju biti newsmagazina Đurić citira završni dio iz knjige Politički tjednik izdane u

Zagrebu 1977. godine u kojoj se objašnjava «cilj i rad političkog nedjeljnika» koji je trebalo u

Hrvatskoj pokrenuti nakon ugašenog VUS-a krajem sedamdesetih godina. «U

newsmagazinima više nego u tjednim novinama i prilozima dnevnicima ima sažimanja,

interpretacije i analize. U tim analizama shvatili su da je njihova glavna uloga u sintezi

najvažnijeg zbivanja proteklog tjedna ili dužeg razdoblja, u davanju povijesne, političke

znanstvene i druge odgovarajuće perspektive tim sadržajima, kako bi se najbolje izrazio

njihov smisao i značenje» (ibid, 393). Spominjući Time kao najprodavaniji svjetski

newsmagazin danas, Đurić zaključuje da «tekst mora biti primer sjajnog profesionalizma,

mora biti zanimljiv i delovati pouzdano, privlačno čak i onome koga ta problematika ne

zanima. Rezultat tog celog procesa je zanatska superiornost newsmagazina nad drugim

oblicima novinskog sadržaja» (ibid, 394). Povijest hrvatskog novinarstva zabilježila je

sedamdesete kao zlatne godine Vjesnika u srijedu(VUS-a), našega prvog newsmagazina i


Pišući o povijesti VUS-a (“Vjesnik povijesnih promjena”, Hrvatska revija, 4, 2002, str. 4-15),
Božo Novak kaže da je list “ugledao svjetlo dana 30. travnja 1952. godine, da ga je pokrenuo Frane Barbieri,
tadašnji glavni i odgovorni urednik dnevnika Vjesnika, a uređivao novinarski veteran Ive Mihovilović. List je bio
sretna kombinacija Barbijerijeva žurnalističkoga nerva i velikog iskustva hrvatskoga građanskog novinarstva
koji je u list unosio predratni urednik Novosti Mihovilović. Naklada Vjesnika u srijedu 1952. bila je 80.000
primjeraka, a u vrijeme hrvatskog proljeća kad je glavni urednik bio Krešimir Džeba, list je dostigao nakladu od
221. 215 (267. 850 tiskanih) prodanih primjeraka. Nakon čistki 1971. godine VUS «napuštaju čitatelji» pa je
1973. godine prosječna naklada bila 117.000. «Sljedeći eksperiment s VUS-om poduzet je u veljači 1976. godine
kad je tjednik preobražen u newsmagazin.» Naklada je rapidno padala tako da je 31. prosinca 1977. godine list
prestao izlaziti s nakladom od 31.000 primjeraka.

114
Danasa osamdesetih godina, kao tjednika koji je snažno utjecao na oblikovanje javnog

mišljenja.

Prema Stjepanu Maloviću, «magazini su neiscrpno obilje svih mogućih novinarskih

oblika, sadržaja i izgleda. (…) Ima ih svih žanrova: od ozbiljnih i uglednih do posve 'žutih'»

(1995, 91). Objašnjavajući karakteristike najcjenjenih magazina – newsmagazina, Malović

podsjeća na specifičnost obrađivanja udarne teme u broju prema kojoj se «naslovna tema

obrađuje timski. (…) gdje nekoliko novinara radi timski, nekoliko novinara radi na

prikupljanju informacija, anketiranju istaknutih ljudi iz javnog života, angažiraju se stručnjaci

koji će iz svoga ugla osvijetliti temu, pitaju se građani što misle o tome, (…) pripremaju se

grafikoni i ostali ilustrativni materijali, a novinari idu duboku u obradu tema» (ibid, 93).

Prihvaćajući ovakvo određenje newsmagazina, možemo zaključiti da oba lista koja su

predmet naše analize donose naslovnu temu, te da su teme katkad timski obrađivane, ali češće

su bile proizvod jednoga ili dvojice novinara, napravljen u kratkom vremenu. To je svakako

umanjivalo mogućnost «duboke obrade teme», nerijetko se prepuštajući navalama

špekulacija. Smještajući ove tjednike u novije hrvatsko vrijeme opće tabloidizacije novina,

nameće se zaključak da su očito čitatelji brže i spremnije prihvaćali tjednike sklone

«senzacionalizmu negoli ozbiljnoj analitici (…)» (ibid, 93).

Sve dotle dok medijski proizvod koji po svaku cijenu traži skandale ima svoje

čitatelje, dotle ozbiljne tjedne novine neće imati tržište. U prilog tome ide i opća niska razina

obrazovanosti stanovništva. Za Hrvatsku, zemlju koja je nedavno prošla i ratna razaranja, taj

podatak čini nam se ilustrativnim i upućuje na zaključak da čitatelji svoje potrebe za ključnim

informacijama o tjednim političkim zbivanjima u zemlji mogu zadovoljiti upravo onim što

pružaju tjednici Globus i Nacional.


Danas je newsmagazin koji je počeo izlaziti 23. veljače 1982. s glavnim urednikom Jožom Vlahovićem na
čelu, a prestao izlaziti 2. lipnja 1992. godine kad je urednik bio Mladen Maloča. Povjesničar novinarstva u
Hrvatskoj Božo Novak u povodu desetogodišnjice prestanka izlaženja Danasa kaže da se «uzlet Danasa dogodio
1985. godine kad je glavni urednik postao Mirko Galić koji je dao redizajnirati list i izvlači ga iz uređivačke
krize, a naklada mu raste na 180.000 primjeraka» (Danas, 1982-1992), Novi list, Rijeka 2002., str. 2 .

115
 Globus: «nacionalni magazin» I.

»Kad smo pokrenuli Nacional, bili smo, prije izlaska prvog broja, dešperatni da

pribavimo neki materijal s kojim ćemo odmah dospjeti u središte pažnje, ono što se u poslu

zove: teški, 'mrtvački', ekskluziv...» (Globus, 8. prosinca 2000), napisao je novinar Denis

Kuljiš, tada kao urednik rubrika kulture i lifestylea u Globusu.

Ovakvom uvodu, ili novinarskim jezikom rečeno – leadu u poglavlje o nastanku,

razvoju i opisu profila Globusa, moglo bi se zamjeriti da je konfuzno i da stvara zbrku: o

kojem se to tjedniku zapravo piše – o Globusu ili Nacionalu?! No ova rečenica zapravo

nehotice svjedoči o neobično isprepletenim odnosima dvaju tjednika. Osim dijela novinara

koji su ponikli u Globusu, pa se nakon pet godina otisnuli u novi projekt – Nacional, bilo je

niz «transfera» u prethodnih osam godina, a osoba koja je utemeljila okvire uređivačke

politike i jednog i drugog lista je novinar, publicist i urednik Denis Kuljiš. Prvo je 1990.

godine kreirao Globus, 1995. je nastavio s Nacionalom, u kojem je bio do 1997. godine, da bi

se ponovno vratio u Globus 1999. Krenimo redom.

U početku bijaše samo Globus. Tjednik je pokrenut unutar «Vjesnikove» kuće kao

novi proizvod velikog formata (A2), 13. prosinca 1990. godine. «Globus je osnovalo šest

profesionalnih novinara: Nino Pavić, Denis Kuljiš, Rene Bakalović, Ratko Bošković,

Vladimir Tomić i Nenad Polimac i privatni poduzetnik Zdravko Jurak» (Butković, 1997).

Novi tjednik nije s osobitim oduševljenjem primljen na medijskom tržištu. Dakle, taj list

velikog formata, Globus, imao je «spektakularan 'internacionalni' vanjski image učvršćen

mega-formatom po uzoru na najpoznatije svjetske novine, decentno suzdržan odnos spram

prodora dotad nezapamćenog primitivizma unutar domaćega političkog okoliša» (Hudelist,

1992, 30).

116
 «Dodati gas i zajahati na val događaja»

Prisjećajući se tih početaka, Ninoslav Pavić kaže: «Globus se, na početku prodavao

slabo, pa smo koncepciju morali učiniti čvršćom, dodati gas i zajahati na val događaja koji su

doista bili dramatični. Prodavali smo malo, 30 tisuća primjeraka. Dva su ključna momenta

dovela do tržišnog preokreta: shvatili smo da je rat u Hrvatskoj neizbježan.. Naša je promjena

bila velika jer smo se do tada bavili samo općenitim fenomenima. (…) Drugi ključan trenutak

bio je dolazak Tanje Torbarine, najveće novinarske zvijezde (...)» (Globus, 7. VII. 2000).

Redakcija brzo reagira: izlazi iz «Vjesnikove» kuće, smanjuje format – pretvara ga u format

Večernjeg lista. U jednom od uvodnika, te 1991. godine, Denis Kuljiš odgovara zašto je

Globus izašao iz kuće «Vjesnik»: «Nama se zbilja žuri – medij tržišta osjećamo kao hladnu,

duboku vodu, u kojoj će potonuti svi osim najspretnijih jedriličara, bez obzira na to upravljaju

li čamcem klase 'kadet' ili križnom goletom sa sedam jarbola» (Hudelist, 1992, 27).

Analizirajući hrvatske novine iz tog vremena, Božo Novak piše i ovo o privatizaciji

Globusa: «Bila je to kombinacija privatne inicijative u sastavu NIP Revije Vjesnika» (1997,

213). Nikada dokraja nije osvijetljeno kako je tjednik gotovo preko noći uspješno privatiziran,

kad je to bilo gotovo nemoguće. O podrijetlu početnih sredstava za pokretanje Globusa Pavić

kaže: «Zdravko Jurak i ja vrtjeli smo neke novce uvozeći i prodavajući osvježavajuća pića iz

Austrije. Dakle, bilo je nekih para ali nedovoljno za pokretanje novina. Onda smo Jurak i ja

otišli u Privrednu banku (…) i Privredna banka, točnije dr. Zvonimir Leko, odobrila nam je

kredit od 500 tisuća njemačkih maraka, gotovo ni za što, na jednu hrabru ideju!» (Globus, 7.

srpnja 2000).

Od broja s nadnevkom 21. svibnja 1991. godine Globus postaje privatno poduzeće

(Globus, 7. srpnja 2000) i otvara novo poglavlje u hrvatskom novinarstvu.

117
 «Novinari s kukuljicama» ili «sindrom hinjene odgovornosti»

Tip novinarstva koji razvija Denis Kuljiš medijski analitičar Darko Hudelist svrstava u

«pragmatično novinarstvo» u kojem je «važno preživjeti» i «iskoristiti sve okolnosti koje

stoje na raspolaganju» (1992, 28). Ono što Hudelist podrazumijeva pod pragmatizmom u

novinarstvu Globusa 1991. i 1992. jest odabir između dvaju, tada dominantnih, opredjeljenja

u novinarstvu: podrediti se kriterijima «objektivnosti i istinitosti» ili «interesima Domovine»

(ibid, 32). Globus, prema Hudelistu, odabire svoj put – «igru» i «umjesto ozbiljnog i

odgovornog preispitivanja stvarnosti nudi vedrinu, bezbrižnost i prozračnu lepršavost, a

nerijetko čak i sprdanje ili šegačenje s više nego okrutnom zbiljom» (ibid, 32).

Taj je pristup često bio na granici dobroga ukusa i odsutnosti brige o posljedicama

objavljivanja određenih tema, uvredljivih tonova i načina na koji su se diskvalificirali ljudi i

kadšto slao poziv na linč. Prema anketi provedenoj među hrvatskim novinarima 1997. godine

o najtežim primjerima narušavanja etičkih standarda u novinarstvu u Hrvatskoj u vremenu od

1991. do 1997, najveći broj sudionika ankete opredijelio se za tekst objavljen u Globusu 11.

prosinca 1992. pod naslovom «Hrvatske feministice siluju Hrvatsku» (Malović i sur., 1998,

64). U tom tekstu, kao i u mnogima iz tog vremena, nerijetko su se pojavljivali skupni potpisi

autora tekstova poput «Globusov investigativni tim» ili «Globusov ekspertni tim». Za ta

skrivena imena ili ime novinar Viktor Ivančić koristi termin «Globusovi novinari s

kukuljicama» (ibid, 65), a Hudelist taj fenomen naziva «sindromom hinjene odgovornosti»

(1992, 34). Listajući sveske Globusa iz prve polovice devedesetih, vidljivo je da se

proporcionalno stišavanju ratnog stanja pojavljuje sve manje tekstova koje potpisuju

«novinari s kukuljicom».

118
 Globus je, dakle, zaokretom u uređivačkoj koncepciji u kojoj se «bavi samo svojim

opstankom» (Hudelist, 1992, 34), počeo svoj nakladnički uspon te je do sredine devedesetih

dosezao i do 200.000 primjeraka.

Denis Kuljiš – «dinamizator modernoga hrvatskog žurnalizma»

Denis Kuljiš kao glavni urednik i njegova ekipa suradnika pogodili su senzibilitet

čitatelja i njihovu kupovnu moć. Uostalom to je u više navrata i sam Kuljiš potvrdio. Bile su

ratne godine, besparica, i trebalo je proizvesti novine koje će se kupovati i u kojima će svatko

pronaći ponešto: «jaku, mrtvačku» i ekskluzivnu priču, senzaciju, analitičke tekstove, ozbiljnu

kolumnu, pregršt estradnih i medijskih tračeva te obvezni tjedni pregled televizijskog

programa. No ne treba smetnuti s uma da je na sličnoj formuli nakladnički uzlet počeo

Marinko Božić sa svojim tabloidom Slobodni tjednik (ST). Marko Marković, jedan od

novinara ST-a i Panorame analizirajući korijene novinarsko izdavačkog skandala «Afere

Grupo» u prosincu 2000. godine, prisjeća se početaka Globusa: «Globus su u početku bile

tipične hrvatske novine prepune analiziranja i nejasnog određivanja o ključnom problemu

Hrvatske – ugroza od strane velikosrpske ratne mašinerije. (…) Kuljiševa formula bila je

prekopirajmo sve što je tiražno u ST-u i tome dodajmo intelektualnu razinu» (Hrvatsko slovo,

15. prosinca 2000).

Denis Kuljiš je svjestan posljedica i «škole novinstva» koje je utemeljio, zbog čega će

sigurno imati svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva 20. stoljeća. On to vrlo jasno

kaže: «Svi važniji urednici u današnjem hrvatskom novinstvu bili su urednici kod mene ili

kod Marinka (Božića). S ta dva kolegija i u ovim prilikama – nisu ni mogli doseći Balzaca i

Dickensa, Zarez, 28. svibnja 1999» (Kuljiš, 583).

Marko Grčić, književnik i glavni redaktor i lektor Globusa, koji će za Denisa Kuljiša

reći da je bio «jedan od dinamizatora i ljudi koji su formirali obrasce modernoga hrvatskog

119
žurnalizma», također povezuje ST s Globusom s početka devedesetih. Po njegovu sudu «te

su novine, kad se tražila homogenizacija, kad si imao neprijatelja pred sobom koji te je želio

uništiti, imale snage iz broja u broj iznositi najcrnje aspekte života u vlastitoj sredini»

(Novinar, 1-2, 2002). Koliko je doista tako bilo, vjerojatno će se dati razabrati iz memoara ili

eventualno prigodnih monografija koje će biti napisane jednog dana. Ali istina je da je Globus

u nedostatku ozbiljnog hrvatskog newsmagazina bio opinion maker, uz Feral Tribune i Novi

list.

Globus je donosio i ozbiljne informativno-političke tekstove koji su svakako imali

znatan utjecaj u javnosti već i zbog visoke naklade u odnosu na zanemarive naklade ostalih

tjednika. Ukratko, Globus nije imao ozbiljniju konkurenciju do 1995. godine. Nijedan

informativno-politički list koji se pojavio u tih pet godina nije mogao ugroziti primat koji je

Globus osvojio na tržištu medija. Pokretanjem Nacionala krajem 1995. počinje novo

razdoblje i za Globus.

U razdoblju od 1990. do 1995. glavni urednik Globusa bio je Denis Kuljiš, jedan od

njegovih kreatora. Novinarsku karijeru započeo je u Omladinskom listu, Studentskom listu i

Poletu kao novinar i urednik. U «Vjesnikovoj» kući, osamdesetih, pisao je i bio pomoćnikom

glavnog urednika Danasa i Starta. Kuljiš je udario temelje drukčijih standarda u hrvatskom

novinarstvu, usput je razvio vlastiti stil pisanja i opisivanja koji nikoga ne ostavlja

ravnodušnim. «Ili ga se cijeni zbog rijetke čitljivosti u Hrvata ili ga se osporava kao ljubitelja

razvlačenja crijeva onih o kojima piše te bezobraznog zanemarivanja fakata» (Novinar, 8-9,

2001), reći će Mario Bošnjak, novinar i tajnik Hrvatskoga novinarskog društva, na

predstavljanju Kuljiševe knjige Majmuni, gangsteri i heroji. Dodao je i ovo: «Više sam puta

bio među onima koji su Denisu prigovarali na netočnostima činjenica u njegovim tekstovima.

On mi je onda znao reći da sam u konkretnom slučaju, eto, u pravu, ali da se njemu, onako

120
pogrešno, čini mnogo bolje. Pa, ti sad vidi, rekao bi Denis. Tim gore po činjenice, ako se ne

uklapaju u sistem, rekao je filozof» (ibid).

Čitkost, zanimljiv novinarski diskurs, provokativnost, povezivanje pikantnih detalja iz

nečijeg života, i to redovito na granici dobrog ukusa i pristojnosti, osnovne su karakteristike

Kuljiševa načina pisanja. On ne mari za sitnice i pogreške, bez obzira na to što će to pročitati

možda više od 50.000 ljudi. Književnik Branko Matan, osvrćući se na način kako je Kuljiš

istraživao i «sklapao u cjelinu detalje i podatke u seriji portretiranja javnih osoba u Hrvatskoj,

objavljivanih u Globusu 1999. i 2000, kaže: «Kuljiš je, dakle, uzeo ono što mu je odgovaralo i

onako kako je čuo, što je najčešće i 'štimalo' i 'nije štimalo'. Pisao je, jednostavno rečeno,

svoju priču. A u toj priči, u kojoj mnoge sitnice nisu bile vjerne, cjelina je zračila

autentičnošću» (Kuljiš, 2001, 583).

Zašto toliko o Kuljišu? Jednostavno zato što je to novinar i urednik koji je, početkom

devedesetih, promijenio hrvatsko novinarstvo, zajedno s Marinkom Božićem i odredio novi

put. Upravo shvaćanje: «pa što ako neke činjenice nisu točne, važno je da sve skupa dobro

djeluje», postalo je opće mjesto u oba tjednika koja je utemeljio, u Globusu i Nacionalu.

Nebriga za «sitne» činjenice, «nabrijani» i predugački naslovi, neobična oprema tekstova i

velik broj otkrića afera vezanih uz hrvatski politički i gospodarski nemoral – rezultirali su

pristojnim statusom Globusa na kioscima.

1997: novi format i vodeći tjednik

Odlaskom Denisa Kuljiša 1995. godine, na mjesto glavnog urednika Globusa dolazi

Davor Butković, novinar koji je od početka bio u toj redakciji. Valja reći da je Butković 1997.

godine otišao u ekipu koja je pripremala prvi dnevni list u izdanju Europapress Holdinga

najveće privatne novinske izdavačke kuće u Hrvatskoj, a u ožujku 2000. godine vratio se opet

121
na čelo redakcije Globusa. U međuvremenu, od 1997. do 1999. glavna urednica bila je

Đurđica Klancir, a kratko vrijeme od polovice 1999. do ožujka 2000. godine, Globus je vodio

ugledni hrvatski novinar i urednik Mirko Galić, osoba pod čijim vodstvom je newsmagazin

Danas zabilježio svoju najbolju nakladu. Spomenimo i to da je Butković 2002. otišao na

mjesto pomoćnika glavnog urednika u Jutarnjem listu, a 2002. na mjesto glavnog urednika

došao je Igor Alborghetti.

U razdoblju od 1995. do 2000. godine dogodilo se nekoliko značajnih promjena.

Globus je dostigao svoje zvjezdane trenutke u povećanju naklade. Butković spominje

«rekordnu tiskanu nakladu za Božić 1991. od 230.000 primjeraka, i 210.000 tiskanih poslije

«Oluje», četiri godine kasnije» (1996, 22).

Globus je tada imao dosta iskustva s objavljivanjem tajnih podataka i dokumenata koji

su kompromitirali vladajuću stranku i ljude koji su vodili Hrvatsku. Jedan od prvih tekstova

koji je izazvao «ozbiljan politički proces bilo je objavljivanje policijske dokumentacije o

teškim zločinima Merčepovih suradnika» (ibid). Tekst je izašao 24. prosinca 1993. godine u

broju 56, a «nakon objavljenog teksta tadašnji su urednici dobili tjelesnu zaštitu» (Globus, 7.

srpnja 2000).

Osim sudskih procesa, bilo je i fizičkih napada na novinare. O pritiscima na Globus u

to vrijeme Butković piše da su bili «mnogo suptilniji, događaju se u poslovnoj sferi i najčešće

nisu lako uočljivi i dokazivi. Jedina evidentna kaznena politička mjera protiv Globusa bila je

zabrana emitiranja naših reklama na državnoj televiziji odmah poslije izbora 1992. godine i

zabrana je trajala pune tri godine» (1996, 23).

Zanimljivo je kako Butković objašnjava uređivanje lista u njegovih prvih sedam

godina izlaženja, dakle dok Europapress Holding još nije imao i dnevni list. «Globus se

uređivao kao dnevni list. To nam je omogućavao i crno bijeli tisak pa smo primjerice 1995.

godine, kad je HDZ izgubio izbore u Zagrebu, cijele novine, 48 stranica, osim TV programa,

122
stvorili za jednu noć» (Jutarnji list, 29. ožujka 2000). Na formatu novina, u crno-bijeloj

novini bilo je niz slučajeva kada su događaji od prethodnog dana mijenjali koncept tjednika, i

to nije bila rijetkost sve do 18. travnja 1997. godine kad se Globus počinje tiskati u boji i u

magazinskom formatu. Promjene u Globusu dogodile su se i nakon pokretanja Jutarnjeg lista,

koji je objavljivao informacije i bilježio događaje, a «Globus bi trebao imati pozadinu tih

događaja, veće istraživačke priče, dati maksimalni naglasak na istraživačko novinarstvo,

kvalitetu teksta i modernu prezentaciju» (ibid).

Iznenadni dolazak Mirka Galića u Globus 1999. na mjesto glavnog urednika kod

mnogih je probudio nadu da će ublažiti postojeću uređivačku agresivnost, «srediti list» i dati

mu čistiju fizionomiju, blisku newsmagazinu. Dijelom je to Galić i uspio: u naslovima je

smanjen broj riječi, oprema teksta postala je urednija, a naslovnica se u cijelosti oslobađa

velikog broja najava, koje su dugo bile zaštitnim znakom Globusa. Usto, Galić na prednje

stranice vraća formu velikog intervjua. Galićev, brzi ponovni odlazak na Hrvatsku

radioteleviziju, vraća u Globus Davora Butkovića, koji će za svog prethodnika reći: «Njegov

doprinos stabilizaciji i promjenama u Globusu iznimno je velik. Stanje na novinskom tržištu

se promijenilo i Globus više nema prioritete kakve je imao ranijih godina» (ibid).

Novu promjenu Globus je doživio 5. svibnja 2000. kad se promijenila naslovna glava

– logo lista. Umjesto dotadašnje zelene boje, logo Globusa su od tada bijela slova na crvenoj

podlozi.

Naslov kao čudo neviđeno

Globus nije štedio nikoga. Bila je stvar prestiža imati intervju u tom tjedniku, premda

su, prema Kuljiševim riječima, intervjuirani često bili nesretni zbog naslova, koji su potpuno

iskrivljivali ono što su uistinu rekli. Ljudi su se katkad bojali opreme intervjua, pa su

123
zabilježeni slučajevi da su intervjuirani pristajali na objavljivanje razgovora tek uz uvjet da

autoriziraju tekst s punom opremom. Kao primjer Kuljiš je naveo razgovor s ekonomskim

stručnjakom Vedrišem upravo o autorizaciji «opremi», dodajući da je «naslov ono što je

osoba mislila ali se nije usudila izreći, pa smo mi u redakciji to napravili, umjesto njega».

U intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji od 14. III. 1997. godine Kuljiš, objašnjava svoju

fasciniranost s Amerikancem Williamom Hearstom s početka dvadesetog stoljeća, njegovim

senzacionalizmom, posebno politikom naslova. «Dogodilo se tako da su se uskličnici

neizvjesna i nemirna vremena, pa i rata, poklopili s uskličnicima tabloidne forme. W. R.

Hearst podučavao je svoje novinare – a onda i ja svoje – da čitatelj mora, kad pročita naslov,

ustati od stolca, tresnuti šešir na pod i uskliknuti: O, mili moj Bože, je li to moguće!?» (Kuljiš,

2001, 583). Tih uskličnika i upitnika bilo je previše, a u naslovima je bilo i do 30 riječi.

Nakon tako dugih naslova nije bilo potrebe čitati tekst, osim ako je čitatelj želio provjeriti

gdje se doista u tekstu nalazi rečenica.

Nerijetko se znalo događati da su dvije kraće rečenice u tekstu nepošteno povezane u

jednu, i to je davalo posve drukčiji smisao cijelom tekstu. Takav «slobodni» pristup uklapa se

u Kuljiševo pojašnjenje o «Hearstu i njegovu ustajanju sa stolca».

Praksa poigravanja naslovima katkada se dovodi do apsurda, pa se naslov sastoji ne

od onoga što se možda mislilo, nego od onoga što se možda moglo dogoditi. Redovita praksa

sitnih/krupnih redakcijskih prijevara postala je pravilo i posve je dobro funkcionirala do

trenutka kad bi se javila oštećena strana u pismima čitatelja ili sudskom tužbom. Promjena

formata lista od tabloidnih novina u ilustrirani magazin pridonijela je da su naslovi logično

morali postati kraći.

Zanimljivo je kako ugledni hrvatski književnik i novinar Globusa Miljenko Jergović

dovodi u vezu duge naslove i vrijeme kad su nastali. Prema njegovu viđenju, dugi i olovni

naslovi u Globusu bili su odraz ratnih vremena. U poetičnom tekstu, u kojem se prisjeća

Okrugli stol Freedom Foruma, arhiva Freedom Foruma, Fakultet političkih znanosti, studeni, 1997.

124
ratnih stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dodaje da su u «dobra vremena kad se

novine čitaju iz zabave i znatiželje, naslovi sastavljeni od najviše četiri riječi». Ipak

novinarstvo, bez obzira na to u kakvim vremenima se živjelo, ima svoje standarde koji se ne

mogu «prilagođavati». Bit će ipak da je vjerovati Kuljišu koji je na posve pragmatičan način

omogućio život novinama u olovnim i ratnim hrvatskim vremenima, kako sam kaže. Danas

nisu tako olovna vremena, naslovi su, doduše, znatno kraći, ali je navika igre naslovima

ostala. Ne samo u Globusu nego i u Nacionalu.

Kolumnisti: prepoznatljivost lista

Svaki tjednik koji želi biti i opinion maker, njeguje tradiciju prezentacije stavova i

mišljenja komentatora. To mogu biti novinari lista ili vanjski suradnici. Profil vanjskih

suradnika je različit – od raznovrsnih uglednih osoba do sveučilišnih nastavnika. Globus je od

samog početka prepoznao važnost takvih sadržaja u listu, pa je odabiru komentatora i

kolumnista pridavao veliku pozornost. Uostalom, prvi veći medijski prijelaz u Hrvatskoj

nakon demokratskih izbora dogodio se upravo prijelazom Tanje Torbarine iz Danasa u

Globus. Po odabiru kolumnista Globus se približio profilu newsmagazina, upravo onako kako

Stjepan Malović tumači značenje kolumnista u ozbiljnim novinama: «Kolumnisti su perjanice

lista, pera zbog kojih se list cijeni i kupuje, pa uredništvo svakog tjednika želi imati što je

moguće reprezentativnija imena» (Malović, 2003, 103). Kolumnisti nisu «doživotno» u

nekom listu. Oni se mijenjaju iz više razloga: voljom redakcije ili voljom samog autora. Osim

toga, nije jednostavno ispisivati kolumnu svaki tjedan – biti zanimljiv, svjež i neponovljiv, pa

se događa zamor i evidentan pad kvalitete kolumne.

125
 Kolumne u Globusu pisali su ili još uvijek pišu Tanja Torbarina , Mirjana Kasapović,

sveučilišna profesorica, Vesna Alaburić, odvjetnica, Boris Dežulović novinar, Branimir

Donat, književnik, Denis Kuljiš, Slaven Letica, sveučilišni profesor, Zvonko Maković,

povjesničar umjetnosti; Željko Malnar, publicist, Robert Perišić, književnik i kritičar, Milana

Vuković-Runjić, književnica i nakladnica, Zvonimir Berković, filmski redatelj, Ozren Žunec,

sveučilišni profesor, Zorica Stipetić, sveučilišna profesorica, Romano Baretić, novinar, Ratko

Bošković, urednik, Slobodan Prosperov Novak, sveučilišni profesor, Teo Tarabarić, Milorad

Pupovac, sveučilišni profesor, Ivan Starčević, Oton Habsburški, Henry Kissinger, Lynn

Montgomery, Ines Sabalić, Ivo Goldstein, sveučilišni profesor, i dr.

Nacional: «nacionalni magazin» II.


Zanimljivo je to što ime Tanje Torbarine, čija je kolumna zaštitni znak Globusa, nikad u impresumu nije bilo
stavljeno pod kolumniste nego pod novinare.

126
 «Globus je stvorila grupa prijatelja koja je radila novine i dok su vlasnički odnosi

ostajali u ladici, idila je funkcionirala. Međutim, čim se počelo razgovarati o vlasničkim

odnosima i kad su se oni počeli miješati s pravljenjem novina, nastali su problemi. To se nije

moralo dogoditi. Ono što je u svemu dobro, gledajući s odmakom, jest pojava Nacionala koji

je u proteklih nekoliko godina odigrao vrlo važnu ulogu» (Globus, 7. srpnja 2000). Prema

riječima Ninoslava Pavića, dakle, odlazak jednog dijela novinara iz Globusa i stvaranje

Nacionala, bilo je neslaganje u vezi s financijama. U ljeto 1995. godine iz Globusa odlaze i

suvlasnici Denis Kuljiš, Ratko Bošković i Nenad Polimac te novinari, Sina Karli, Ivo Pukanić,

Maroje Mihovilović, Mladen Pleše, Jasna Babić i još nekolicina mlađih suradnika. Rađa se

Nacional, koji sebe naziva «globalnim tjednikom», nasuprot Globusu koji je nakon «ratnog

tjednika» postao «nacionalnim tjednikom».

Nacional: «globalni tjednik»

Prvi broj novoga, «globalnoga» tjednika, koji potpisuje glavni i odgovorni urednik Ivo

Pukanić, izašao je 24. studenoga 1995. godine. Nacional umnogome podsjeća na Globus: od

najave ekskluzivnih tema, opreme tekstova, dugih naslova do šokantnih fotografija. Osim

ekskluzivnog intervjua s Mladenom Naletilićem Tutom, vjerojatno je čitateljstvo najveći šok

doživjelo na naslovnici, na kojoj je bila fotografija gole trudnice, inače supruge Stephana

Lupina, majstora fotografije. Teško se može reći je li u tim prvim brojevima bilo ikakvih

razlika između Nacionala i Globusa. Da, bila je boja logotipa: Nacionalov je bio crven, a

Globusov zelen. Osim toga, ne treba zaboraviti da su doista sva ključna imena koja su

prethodno stvarala Globus otišla u Nacional. Novi je tjednik pokrenut novcem uglavnom

novinara koji su istupili iz vlasničkog udjela Globusa, a pristupilo je još nekoliko novinara

127
Nacionala. O toj prvoj financijskoj operaciji za Nacional Denis Kuljiš, kao jedan od njegovih

osnivača, piše: »Kad smo pokretali Nacional, skupili smo na hrpu vlastite novce nas

nekolicina novinara, koji smo se odcijepili od Globusa, a pridružio nam se i Mladen Pleše»

(Kuljiš, 2001, 450). U godinama koje će slijediti, mnoge istine o odnosima između ljudi koji

su blisko surađivali pa se potom razišli bit će različite, ali kad je riječ o početnom kapitalu za

izdavanje Nacionala, sve strane su suglasne.

Opisujući prvu godinu izlaženja Nacionala, Mladen Pleše u tekstu u povodu izlaska

200. broja piše kako je godinu dana nakon osnivanja, tjednik imao prvu veliku krizu u

redakciji i skromnu nakladu od «svega 40 tisuća prodanih primjeraka tjedno, a svakog su dana

pljuštale nove sudske tužbe zbog objavljenih tekstova» (Nacional, 15. listopada 1999).

«Džihad» protiv vladajuće stranke

Nešto više od godine dana nakon osnivanja, jedan dio osnivača-novinara odlazi iz

Nacionala. Među njima i Denis Kuljiš. Nacional otvara novo poglavlje u svojoj uređivačkoj

politici i počinje iz broja u broj donositi različita otkrića koja šokiraju javnost: od toga da

«SZUP prisluškuje novinare, sindikalne vođe i čelnike oporbenih stranaka» (22. ožujka 1996)

do teksta u koje prvi objavljuju (20. studenoga 1996, broj 53) istinu o teškoj bolesti

predsjednika Tuđmana pod naslovom «Teško bolesni predsjednik Franjo Tuđman na infuziji

gastroenterološkog odjela bolnice 'Walter Reed', a u Zagrebu počele frakcijske borbe»

(Nacional, 15. srpnja 2003).

Otkrića, koja su se pokazala točnima – a bio je to tek početak – upućuju na razliku

prema Globusu. Doduše i Globus je donosio otkrića, ali ne na tako izravan način. Čini se da je

tumačenje Denisa Kuljiša, koji je pokrenuo Nacional, prilično točno. On tvrdi da je «doktrina

Nacionala u početku bila jasna, jednostavna – to je bio list koji je vodio specijalni rat protiv

hadezeovske vlasti. Više nije trebalo stvarati 'balans' koji nas je održavao u Globusu – balans,

128
naime, između desne i lijeve struje HDZ-a, između Šuškova hercegovačkog lobija i

'provladina' Gregurićeva i Šarinićeva. (…) Jedni i drugi lifrali su u Globus materijale za

diskreditaciju protivnika (pa čak i suparnika) dok je u Nacionalu počeo čisti džihad, uz

popularno moraliziranje, u povoljnom, promijenjenom ozračju što je navješćivalo skori slom

tuđmanovštine, koje se publika zasitila» (Kuljiš, 2001, 560). Nacional nastavlja 1997. godine

serijom otkrića o dvojbenim načinima funkcioniranja vlasti u Hrvatskoj. Masovna

prisluškivanja, režiranje nogometnog prvenstva, nevjerojatna brzina bogaćenja i raznolikost

uspješnih poslova članova uže obitelji predsjednika Tuđmana. Ta beskompromisna bitka

nastavlja se cijelu 1999, a vrhunac doseže 2000. objavljivanjem golemog broja transkripata.

Može se reći da je Nacional imao prilično uvjerljive i pouzdane izvore i «informatore».

Tko je vlasnik Nacionala?

U svojim kasnijim tekstovima u kojima osvježuje sjećanje na svoj odlazak iz

Nacionala Kuljiš će reći da je svoje dionice prodao Nevenu Baraču, direktoru Dubrovačke

banke. Ivo Pukanić ne opovrgava u cijelosti Kuljiševe riječi, ali dodaje «otjerali smo Kuljiša»

(Nedjeljna Dalmacija, 8. prosinca 2000), nakon što je doznao da se Kuljiš dogovorio s

Miroslavom Kutlom «iza naših leđa» (redakcije Nacionala, op. G. V.) o pokretanju dnevnog

lista koji se trebao zvati Dnevni Nacional» (ibid). Kuljiš i Bošković odlaze, prodavši svoj udio

vlastitoj firmi. Prema Kuljiševu mišljenju, bankar Neven Barač kupio je Nacional, ali ne za

sebe nego za «ortačku skupinu» (Kuljiš, 2001, 450). Dioničari Nacionala koji su otišli imali

su 30 posto udjela i «bili isplaćeni. Došao je valjani Zdeslav Barač (sin Nevena Barača, op. G.

V.) i iz torbe izbrojio nove šuštave somove» (ibid, 450). Kuljiš odlazi s «vraćenom

inicijalnom investicijom», te se nakon kratke epizode s Miroslavom Kutlom ponovo skrasio u

Globusu.

129
 Kuljišev podatak da ga je sin Nevena Barača – Zdeslav isplatio kad je odlazio iz

Nacionala Pukanić je potvrdio vrlo zanimljivim obrazloženjem. «To je bio naš plan, da u

jednom segmentu ime Nevena Barača isturimo. Kao krinku. Trebalo je imati pokriće za ono

što kanimo poduzeti. Kuljiš je stalno mislio da je Barač u igri, jer inače ne bi prodao svoj

udjel» (Nedjeljna Dalmacija, 8. prosinca 2000). I tako Ivo Pukanić, glavni urednik

Nacionala, postaje većinskim vlasnikom Nacionalovih dionica s obrazloženjem da je on

zapravo sve kupio, a da se «Barač složio da se koristi njegovim imenom u mjeri koja ništa ne

košta» (ibid). Tumačenje je svakako zanimljivo. Bez obzira na to je li riječ tek o Baračevoj

velikodušnosti, povjerenju i bezgraničnom prijateljstvu, čitatelji Nacionala nisu znali za tu

činjenicu sve do 2000. godine, do otkrivanja «afere Grupo», kad je između dva tjednika

počela borba do istrebljenja. Jedini pokazatelj, ali možda i najbolji, povezanosti Nevena

Barača i Nacionala bilo je praćenje «afere Dubrovačke banke» 1999. godine. Na tom je

primjeru bilo očito da su te veze iznimno jake jer se pisanjem u Nacionalu, gradio imidž

Nevena Barača isključivo kao bankarskog znalca i žrtve političkih spletki i financijskih

manipulacija u koje je kao tajni peti ortak uključen Ivić Pašalić.

Baračevo ime nikada javno nije bilo istaknuto u vlasničkoj strukturi. Usto, tadašnje

hrvatsko zakonodavstvo ni jednim zakonom nije obvezivalo medije na potpunu

transparentnost svoje vlasničke strukture, prema tome nije bilo nužno niti da Nacional

obznani svoje vlasnike. Špekulacije su uvijek moguće, ali prema informaciji Mladena Pleše u

povodu 200. broja stoji da su «danas dioničari Nacionala njegovi novinari i urednici: Tonko

Vulić, Željka Godeč, Ida Šagovac, Jasna Babić, Srećko Jurdana, Mladen Pleše, Maroje

Mihovilović, Sina Karli, Nenad Polimac i Ivo Pukanić» (Nacional, 15. rujna 1999).

Odgovor na pitanje zašto su novinari Nacionala i Globusa razmijenili nevjerojatnu

količinu međusobnih uvreda, optužbi i otkrivanja unutrašnjih odnosa u listovima,

ustanovljavajući prave medijske obračune, jest u činjenici što je, kako piše novinarka Goranka

130
Jureško, «dio zaposlenih 'rotirao' spomenutim medijima, pa dobro poznavajući unutarnji

ustroj bivših novina, bez poteškoća pronalaze 'bolne točke' bivših kolega» (Vjesnik, 15. rujna

1999). Očito, malo se drži do poslovne etike. Ako su novinari u «rotiranju» iz jednog lista u

drugi otišli s gorčinom, prije ili kasnije to će se vidjeti u tekstovima i otkrićima primjerice o

tome koju političku struju zastupa Nacional, a komu je blizak Globus.

Otkrića o manipulacijama SZUP-a

Nacional je razotkrivanjem nepravilnosti u službama sigurnosti na svoj način pridonio

razvoju demokracije u Hrvatskoj. Očito, pouzdanim izvorima i «informatorima» iz

obavještajnih službi, Nacional je javnosti omogućio da se uvjeri u manipulacije tih službi koje

su se, pod izgovorom da štite nacionalnu sigurnost zemlje, koristile nedopuštenim metodama

– prisluškujući građane, lažirajući nogometno prvenstvo, ucjenjujući… Premda je Nacional

pisao o svim segmentima nezakonitih radnji u obavještajno-sigurnosnom sustavu u cjelini,

najčešće je otkrivao manipulacije i metode Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a).

Valja reći da nije samo Nacional pisao o zloupotrebama obavještajno-sigurnosnih službi,

nego, kako ističu Žunec i Domišljanović, i drugi neovisni mediji pa je «hrvatska javnost

upoznata s nizom dokazanih zlouporaba počinjenih u radu i djelovanju SZUP-a kao službe, ali

i od strane pojedinih djelatnika službe» (2000, 76). O zlouporabama obavještajnih službi,

između ostalih, kritički su pisali i Globus, Jutarnji list, Feral Tribune i Novi list.

Nacional je, međutim, najčešće prvi probijao istine o i iz SZUP-a, koji se očito oteo

kontroli državnih vlasti, organa i tijela koji su trebali obavljati nadzor nad njegovim radom.

Takva bahatost Službe pridonijela je visokoj nakladi Nacionala jer su naslovnice iz tjedna u

tjedan bile postavljene tako da je jedno otkriće tjeralo drugo. O tome su najčešće pisali

novinarka Jasna Babić i Ivo Pukanić, glavni urednik Nacionala.

131
 Već 22. ožujka 1996. godine Nacional je u broju 18 «objelodanio plan Operativne

akcije SZUP pod nazivom 'Pastir 900' sastavljen 1994, u doba posjeta pape Ivana Pavla II, iz

kojeg se moglo vidjeti da tajna policija uhodi novinare Frana Višnara, Denisa Kuljiša,

sindikalne vođe Vesnu Kanižaj, Dragutuna Lesara, Nenada Mrgana, i Nikolu Štedula,

predsjednika Nacionalne demokratske stranke» (Nacional, 15. rujna 1999). O tom otkriću

Žunec i Domišljanović pišu da je «objavljivanje dokumenata izazvalo zgražanje i izbijanje

afere (…) budući da se radilo o praćenju i prisluškivanju novinara za koje se nije moglo

ustanoviti da, osim što su kritički raspoloženi prema postojećoj vlasti, predstavljaju izvor bilo

kakve ugroze nacionalne sigurnosti» (2000, 76).

Nacional je nastavio s objavljivanjem informacija i zabilješki SZUP-a, ali i «s mnogim

zapisnicima TKTR-a (tajna kontrola telefonskih razgovora, op. G. V.) koji su otkrivali da je

prisluškivanju povrgnuta čitava galerija političara iz vladajuće i oporbenih stranaka, sportskih

djelatnika i novinara» (Žunec i Domišljanović, 2000, 76). Vlast je reagirala, napisat će Žunec

i Domišljanović, na «problem curenja informacija, ne osvrćući se na pravnu i političku

dubioznost postupaka SZUP-a u otkrivenim slučajevima.» (ibid, 83).

Je li Nacional imao pravo na takvo agresivno i kontinuirano otkrivanje zloupotreba

tajnih službi? Da! To je način da mediji doista budu u službi javnosti i da kontroliraju vlast.

Osim toga, očito je da su ljudi iz tih službi koji su donosili, slali i prikupljali dokumente imali

svoje interese koji mogu ali ne moraju nužno biti u službi javnosti i zaštite zakonitosti rada u

službama, nego mogu biti posve drukčije, banalne naravi, povezani s privatnim interesima i

obračunima unutar same obavještajne zajednice. U vezi s tajnim službama Nacional je pisao i

o nizu tema u vezi s organiziranim kriminalom u Hrvatskoj. Kao kruna tog višegodišnjeg

istraživanja, u lipnju 2003. godine izišla je u izdanju Nacionala i TV Extra knjiga Zagrebačka

mafija autorice Jasne Babić, koja daje svoje viđenje mafijaškog djelovanja u Hrvatskoj u

zadnjih desetak godina.

132
 Transkripti: izdašno i zanimljivo štivo

U 2000. godinu Nacional je ušao s golemim kapitalom – velikim brojem otkrića koja

su pripomogla potpunom urušavanju vladajuće stranke, točnim procjenama o izbornom

pobjedniku na predsjedničkim izborima puno prije od svih ostalih listova i s nevjerojatno

točnom faktografijom u napisima u kojima su se pratili posljednji dani predsjednika Tuđmana

u Kliničkoj bolnici «Dubrava». Nacional je prije svih ostalih medija «uredno» pokopao

predsjednika Tuđmana i na zaprepaštenje javnosti 1. prosinca 1999, u broju 211, objavio

provokativnu naslovnicu na kojoj središnje mjesto zauzima fotografija crkve Krista Kralja s

nadnaslovom: «Mirogoj: Istočna strana crkve Krista Kralja», te naslovom «Tu će biti

sahranjen Franjo Tuđman». U tom istom broju Nacional je objavio pojedinosti o pogrebu,

izradi spomenika, kovčegu, ali je objavljen i opširan tekst o njegovu životnom putu. Riječju,

Nacional se oprostio od Franje Tuđmana prije svih! Za Nacional je Tuđman pokopan 1.

prosinca 1999. I nakon toga ni jedan tekst u vezi s Tuđmanom smrću, pogrebom ili

posljedicama bolesti nije bio opsežan, osim možda onaj autorice Sine Karli koja analizira

nedolazak državnika drugih zemalja na njegov pogreb (Nacional, 15. prosinca 1999).

No, Nacional se nije prestao baviti istraživanjem «djelovanja» predsjednika Tuđmana.

Dapače, njime će se intenzivno baviti cijelu 2000. godinu. Ta će godina u Nacionalu ostati

zapamćena po objavljivanju brojnih transkripata. Prvo veliko otkriće za javnost bilo je ono o

dugo naslućivanoj ali skrivanoj prodaji Večernjeg lista tzv. tajnim vlasnicima s Djevičanskih

otoka. Transkripti nisu uzeti u analizu ovoga rada jednostavno zato što to nije novinska vrsta.

Objavljivanje transkripata, izazvalo je različite reakcije u javnosti. Luka Trconić, tadašnji

predsjednik Odbora za pravosuđe Sabora, poplavu transkripata komentirao je ovako: «Meni je

to vrlo iznenađujuće jer nije uobičajeno da se na ovakav način, gotovo svakodnevno, materijal

133
koji doduše nema propisani element tajnosti, ali ima itekako veliku težinu, objavljuje (…). On

jedno vrijeme mora biti nedostupan javnosti iz sasvim jasnih državnih interesa. Kad gledamo

pravno, iako javnost za neke pojedince misli da su upleteni u određene zlouporabe, bez

sudskog pravorijeka na takav način se nikoga ne može povlačiti po javnosti bez obzira na

simpatije ili antipatije javnosti ili nečiji pedigre. To sve skupa nije dobro krenulo i nije u

skladu s dobrim demokratskim uzusima i mislim da se to treba presjeći» (Vjesnik, 28. travnja

2000).

Slaven Letica, sveučilišni profesor i kolumnist Globusa, smatra da je učinjeno

nekoliko ključnih pogrešaka u Uredu predsjednika iz kojeg su transkripti izlazili: «Pri objavi

transkripata razgovora bivšeg predsjednika Tuđmana i Ivića Pašalića, koji je inicirao

predsjednik Mesić, već je na prvom koraku učinjena greška, jer je došlo do diskriminacije

većine medija. Nadalje, dodatne probleme izaziva to što materija objavljivanja tajnih

razgovora nije u potpunosti regulirana zakonom. No, postoji zakonska obveza čuvanja

državne tajne o čemu se u ovom slučaju nije vodilo dovoljno računa.» (Vjesnik, 25. travnja

2000). Letica smatra da je objavljivanje transkripata i neetično: «Objavljivanje razgovora, kod

kojih oni koji su prisluškivani to ne znaju, kao što ne znaju ni da ih se snima, predstavlja

napad na njihovu privatnost. Takvi razgovori ne bi se smjeli objavljivati bez pristanka

snimanih osoba» (ibid).

Je li prihvatljivo to što se dokumenti daju novinarima, a ne podliježu Zakonu o

arhiviranju? Kako je moguće da je Nacional dobio najviše transkripata od drugih medija!?

Sve su to otvorena pitanja koja se nameću kad govorimo o transkriptima. Ravnatelj

Hrvatskoga državnog arhiva Josip Kolanović ima jasno mišljenje o ovakvom korištenju

transkripata: «Arhiv predsjednika Tuđmana osobito je značajan, jer su se po naravi

polupredsjedničkog sustava najvažnije informacije, vezane uz stvaranje i obranu hrvatske

države, kako one unutarnje politike tako i vojne komponente, slijevale u Predsjedničke dvore.

134
Unatoč svim nastojanjima nismo uspjeli postići da se Arhiv predsjednika Tuđmana prenese u

Hrvatski državni arhiv, ondje čuva i obradi prema pravilima struke. Dakako uz zaštitu svih

podataka i način korištenja» (Nedjeljni Vjesnik, 12. svibnja 2002). Odgovarajući na pitanje

novinara je li korištenje Tuđmanova arhiva «primjer pravog nereda» Kolanović dodaje: «Ne

bih rekao da je to zloporaba ovlasti i položaja. On više pokazuje nedozrelost cjelokupnog

našeg odnosa prema tim svjedočanstvima povijesti.»

William Safire, poznati kolumnist The New York Timesa smatra da «odgovorno

novinarstvo nisu stenografski zapisi, nego potraga za vjerodostojnim izvorima i tvrdnjama»

(Merrill, 1997, 12).

«Safireova tvrdnja može ilustrirati gotovo stalno stanje u hrvatskim političkim

tjednicima, u kojima su stenografski zapisnici postali sinonimom tabloidiziranoga

istraživačkog novinarstva. Vrlo često, međutim, preslike «autentičnih» i ekskluzivnih

dokumenata ne moraju biti – vjerodostojne» (Vilović, 2003, 964). Urednici i novinari koji

pišu o pojavama koje istodobno istražuju državni organi često nanose više štete nego koristi

konačnim rezultatima istrage. «Dobre namjere novinara da se javnosti otkriju afere u društvu

padaju u vodu pred bizarnim pogreškama koje – kad se jednom objave – nikakav ispravak ili

isprika ne može dovesti u prethodno stanje» (ibid).

«Otkrivati događaje a ne samo pokrivati»

135
 U petoj godini izlaženja, 3. listopada 2000, Nacional je promijenio format, uveo

višebojni tisak i kvalitetan papir i postao magazin. Uredništvo je pod naziv lista na naslovnici

napisalo da je Nacional «politički tjednik». Font slova je bio, prepoznatljiv, Nacionalov logo

– crvene boje na bijeloj podlozi, neodoljivo je podsjećao na Globus. Naslovnica je bila

konzistentnija s fotografijom i manjim brojem najava. Globus je tek tada – u listopadu 2000 –

dobio pravu konkurenciju, jer je sada i Nacional imao daleko bolje prezentacijske

mogućnosti, a otvorio se i prostor za bogate oglašivače.

Novi grafički izgled lista nije promijenio temeljnu uređivačku koncepciju; ona je

zapravo ostala jednako agresivna u otkrivanju događaja. Odgovarajući na novinarsko pitanje o

«postojanju umreženog odnosa novinara i političara kao izvora», Ivo Pukanić kaže: «Posve je

normalno da imamo razne kontakte i izvore informacija. Dužnost i posao novinara je da

kontaktira sa svima i da sazna što više. Tako je svuda u svijetu kad se radi o istinskom

novinarstvu. Kako se drugačije mogu prikupiti informacije i pisati tekstovi koji nešto

otkrivaju, a ne samo pokrivaju kao što to radi većina medija u Hrvatskoj?» (Slobodna

Dalmacija, 14. lipnja 2003).

Zanimljiva i senzacionalna otkrića, u desetljeću koje analiziramo, u prvom redu o

ljudima iz visokih političkih krugova, izmjenjivala su se iz tjedna u tjedan. Unatoč aferama,

niti jedan političar nije podnio ostavku isključivo zbog onoga što je napisano o njima. Kako to

tumačiti? Dvojako: ili objavljeni tekstovi nisu bili dorađeni, ili je u Hrvatskoj politika toliko

privlačna profesija da nitko svojevoljno ne želi otići prije isteka mandata, a zadovoljštinu za

nanesenu nepravdu traži na sudu. Ili je javnost nedovoljno izgrađena i nema onu snagu koju

ima u razvijenim zemljama?

U uvodniku redizajniranog Nacionala, s nadnevkom od 3. listopada 2000. Pukanić

piše da se «novom vremenu prilagodio Nacional (…) te da će biti prepoznatljiv znak europske

Hrvatske», a kao temeljne vrednote Nacionalove misije Pukanić navodi «antifašizam,

136
antinacionalizam i antišovinizam, te borbu protiv kriminala s jedne, te demokratičnost društva

i medija s druge strane» (ibid). Također, Pukanić najavljuje i realizaciju svoga novog

ambicioznog projekta – dnevnih novina, koje su se doista i pojavile dva mjeseca poslije –

4. prosinca.

Revijalni oblik Nacionala omogućio je uvođenje specijaliziranih marketinških

stranica, koje su, na sredini, bile gotovo odvojene od ostatka lista.

Nacional je kao i Globus, prepoznatljiv po kolumnama. Pišu ih novinari Nacionala,

ugledna imena iz hrvatskoga javnog života, političari i književnici. Kao kolumnisti za

Nacional pisali su ili još pišu: Janusz Bugajski, Zdravko Tomac, Chris Cviić, Ivan Zvonimir

Čičak, Lynn Montgomery, Božo Kovačević, Mate Granić, Ivan Supek, Zoran Ferić, Mirko

Petrić, Ilko Čulić, Nenad Polimac, Srećko Jurdana i Ivan Starčević.

137
 5. ISTRAŽIVANJE O ETIČKIM PRIJEPORIMA GLOBUSA I NACIONALA

«Bilo koja osoba koja se bavi proučavanjem etike vrlo brzo nauči da nerijetko
odgovori nisu čisti i jasni, da su mnogi koncepti nesigurni, te da postoje velika neslaganja
među učiteljima i autorima etičkih teorija (i prakse). Međutim, najvažniji zajednički nazivnik
u svim raspravama o etici jest namjera osobe koja promišlja etiku. Ta namjera uključuje,
naravno, želju da se bude odgovoran, duboku svjesnost da je činjenje pravih stvari ili
najboljih stvari bolje od jednostavnog činjenja nečega. Novinar mora brinuti čini li pravu
stvar. Mora željeti biti etičan.»
John C. Merril (1997, 27)

Osnovna je svrha ovoga rada istražiti broj, intenzitet i trend etičkih proturječnosti u

utjecajnijim hrvatskim tjednicima Globusu i Nacionalu u dvogodišnjem razdoblju – 1999. i

2000. godini. Vremenski okvir na koji se istraživanje odnosi logičan je odabir. Dvije zadnje

godine prošlog stoljeća karakteristične su u Hrvatskoj po nekoliko upečatljivih obilježja.

Najprije, to je kraj Tuđmanove desetogodišnje vladavine i prva godina vlasti šest koalicijskih

stranaka. Nadalje, od početka devedesetih, to su dvije godine kad su mediji imali najviše

slobode. Oba su tjednika upravo tada ušla u svoju uređivački konzistentniju fazu: Globus

promijenjenoga grafičkog izgleda, otvoreniji prema raznolikijim političkim opcijama, a

Nacional s redovitim pouzdanim izvorima informacija, i najčešće uspješan u političkim

prosudbama i predviđanjima, često ispred svih ostalih medija.

Kako su se godine promjena – prijelaza iz ratne/domoljubne/prognaničke Hrvatske,

prema Hrvatskoj koja želi konačno pluralizam i ulazak u Europu – zrcalile na stranicama

dvaju tjednika? I jedan i drugi tjednik doslovce su se natjecali koji će objaviti privlačnije

političke skandale, otkriti kakvu korupcionašku aferu, pritom evidentno zastupajući aktere

jedne ili druge političke, interesne, gospodarske skupine.

Predmet ovoga istraživanja međutim jest broj i analiza etičkih kontroverzija koje su se

pojavljivale prigodom obznanjivanja udarnih afera. Jesu li se poštovali kriteriji profesionalnog

novinarstva i elementarne pristojnosti prema ljudima o kojima su pisali? Odabirom analize

138
sadržaja kao metode istražit ćemo jesu li i koliko Globus i Nacional, otkrivajući skandale o

kojima «javnost ima pravo znati», makijavelističkim pristupom i metodama vrijeđali

dostojanstvo čovjeka, koristili glasine kao moguću istinu, zlorabili svoje sugovornike,

obračunavali se s društvenim grupama s kojima ne dijele nikakve interese, riječju – kršili

elementarna etička načela u plasiranju kadšto i etički kontroverznih priča. Je li se to, dakle,

zbivalo i koliko je takvih tekstova objavljeno u dvije godine promatranog razdoblja?

Problem i hipoteze istraživanja

Zadaća je ovoga istraživanja, dakle, utvrditi probleme i hipoteze istraživanja, te kroz

kvalitativnu i kvantitativnu analizu sadržaja dati relevantne odgovore. Osnovni problem rada

jest utvrditi u kojoj su mjeri tjednici Globus i Nacional, u izvještavanju o događajima i

osobama u informativno-političkim tekstovima, objavljivali etičke proturječnosti. Je li broj tih

tekstova u odnosu na ukupan broj bio znatan i koliko je ta činjenica pridonijela

općeprihvaćenoj slici o tim tjednicima kao novinama koje su sadržajno bliske tabloidima, a ne

newsmagazinima?

Kakav je bio intenzitet etičkih prijepora u tekstovima koji su objavljivali Globus i

Nacional? Je li Nacional objavio znatno više etički dvojbenih tekstova i to visokoga etičkoga

prijepora?

Važan dio istraživanja odnosi se na novinske vrste koje su objavljivane u Nacionalu i

Globusu. U oba tjednika dominiraju članci koji su sažimali zapravo nekoliko novinskih

oblika: izvještaj, komentar, glasinu, a kadšto i trač? Koji su etički prijepori su bili dominantni

u člancima Globusa i Nacionala?

Broj autora koji su pisali etički kontroverzne tekstove može također biti zanimljiva

kategorija istraživanja. Tko su autori i koliko su često objavljivali? Problem koji se može

istražiti jest moguća pretpostavka da su novinari koji su objavili najveći broj tekstova, ujedno

139
objavili i najveći broj etički kontroverznih, s obzirom na zamor tjednog ritma novina, i

nemogućnost da se u kratkom roku ispitaju sve činjenice i obavi nužna potvrda informacija.

U istraživanju etičkih prijepora izdvojene su neke od mogućih etičkih kontroverzija –

jednakih, dakako, za Nacional i Globus: neistinito izvještavanje, anonimni izvori,

prikazivanje samo jedne strane u sukobu, narušavanje prava čovjeka, narušavanje prava

manjina, novinari u službi političke i ekonomske propagande, loš ukus i opscenost, nesuglasje

teksta i naslova. Određenje kategorija, situiranost u kvalitativnoj i kvantitativnoj analizi, dat

će rezultate o tome koja je od kategorija bila prevladavajuća. Kvantifikacija podataka etički

prijepornih tekstova, pomoći će i odgovoru na pitanje u kojoj mjeri je broj jednih ili drugih

kategorija, utjecao na opći profil novina. Istraživanje bi također trebalo odgovoriti na pitanje

jesu li pogođene prave kategorije etičke prijepornosti (prema učestalosti i jakosti etičke

kontroverznosti primjerice).

Osim glavne hipoteze rada o postojanju (ne)tolerantne razine etičkih kontroverzija,

navodimo i nekoliko pomoćnih:

1. postoji značajna razlika u vrstama etičkih prijepora u informativno-

političkim tjednicima Globus i Nacional

2. problematičan odnos države prema medijima i neizgrađena javnost, upravo

su proporcionalni broju skandaloznih novinarskih otkrića i količini

objavljenih neprovjerenih informacija

3. Nacionalovo strogo čuvanje imena anonimnih izvora znatno je pridonijelo

otkrivanju velikog broja kriminalnih radnji u Hrvatskoj, koje su se pokazale

točnima

140
 Analiza sadržaja

Proces znanstvenog istraživanja fenomena etičkih proturječnosti u dva odabrana

utjecajna hrvatska tjednika temeljit će se na deskriptivnoj metodi i analizi sadržaja uzorka.

Deskriptivna metoda koristit će se i u kvantitativnoj i u kvalitativnoj analizi odabranih

primjera, a analizom sadržaja prikazat će se prema odabranim kategorijama etički prijepori u

dvama tjednicima, i to pojedinačno i usporedno. Kao najprihvatljivija metoda znanstvenog

istraživanja u ovom radu odabrana je analiza sadržaja pogodna za «prikupljanje podataka iz

informacijskog materijala» (Vujević, 2002, 151). Analitičari medijskih sadržaja vrlo često

koriste upravo ovu znanstvenu metodu koja redovito dovodi do zanimljivih rezultata.

Analizirajući metode političke znanosti, Pavao Novosel, ugledni hrvatski komunikolog,

objašnjava metodu analize sadržaja kao «visoko formalizirani postupak, čiji je osnovni cilj da

kvalifikativni materijal razdrobi u niz jedinica prema nekom sistemu kategorija, i da zatim te

jedinice obradi kvantitativno» (Bibič i Novosel, 1971, 475). Dodajemo ovom određenju i

mišljenje Arthura Bergera koji piše da je «analiza sadržaja znanstvena tehnika koja se temelji

na mjerenju količine čega (nasilja, negativnih opisa ženskih likova, ili bilo čega drugoga)

predstavljenog u reprezentativnom uzorku nekog od masovnih medija» (Neuendorf, 2000,

10).

Analiza sadržaja, kao samostalna metoda znanstvenog istraživanja, često se koristi u

analizi poruka masovnih medija. Pojašnjavajući analizu sadržaja kao metodu koja služi

istraživanju sredstava javnog komuniciranja, Marko Rupčić kaže da se «sadržaj može

analizirati sa semantičkoga, harmonijskog, psihološkog, pedagoškog, estetskog i mnogo

drugih vidika» te da se «ne bi smjela raditi u isto vrijeme analiza sadržaja neke poruke s više

vidika.» Prema tome, naš odabir za analizu sadržaja tjednika Globusa i Nacionala bit će

«vidik» etički kontroverznih političkih tekstova.


www. ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva 01_02/M_Rupcic.htm-24k

141
 Analiza sadržaja obuhvatit će kvantitativnu i kvalitativnu analizu objavljenih političkih

tekstova u svim novinskim oblicima u kojima je utvrđena proturječnost etičkih standarda.

Valja naglasiti da u postupku analize nije jednostavno utvrditi potpune podatke o

(ne)etičnosti, pa se stoga koristi termin etički prijepor. Naime, na temelju prethodnih opisa

strukture obaju listova posve je izvjesno da nisu vidljivi jasni redakcijski etički standardi u

postupku istraživanja, nema mogućnosti da se utvrdi jesu li potpuno istiniti objavljeni

tekstovi, nema reda u vođenju istraživačkih postupaka, ne postoje izgrađeni standardi da se

redovito objave isprike oštećenih ili isprike redakcije za uočenu pogrešku ili omašku. Sve su

to elementi koji već na početku istraživanja pričinjavaju istraživaču objektivne poteškoće i to

valja imati na umu. Služeći se deskriptivnom metodom, u kvalitativnom dijelu analize

sadržaja izdvojit će se tipični primjeri etički proturječnih tekstova, te će se analizirati na

temelju predloženih kriterija i stupnja etičkih prijepora.

Istraživanje obuhvaća uzorak od 206 tiskanih brojeva Nacionala i Globusa u 1999. i

2000. godini. Analizira se svaki broj i jednog i drugog tjednika. Uzorak je mogao biti uži,

obuhvaćati i manji broj tiskanih brojeva, dakako po određenom odabranom slijedu. No,

smatrali smo da će ovakav obuhvat s obzirom na predmet istraživanja – medijsku etičku

kontroverznost – imati veću vjerodostojnost pri analizi, objašnjenjima i napokon pri

donošenju zaključaka te da će smanjiti moguće pogreške u prosuđivanju.

Jedinica analize sadržaja

Jedinica analize sadržaja jest novinski tekst. Analizom sadržaja bit će obuhvaćeni svi

tekstove objavljeni u tjednicima Nacional i Globus koji se po svojim osnovnim obilježjima

mogu svrstati u političke, a etički su dvojbeni. Pod pojmom političkih tekstova

podrazumijevali smo sve tekstove koji na bilo koji način, u cijelosti ili dijelom, zahvaćaju

142
problematiku vezanu uz politička zbivanja u Hrvatskoj, aktere tih zbivanja i neposredne

posljedice povezane s tim.

Pripremi za postupak kvantitativne analize prethodilo je istraživanje svakog broja

posebno. Izdvojeni su svi politički tekstovi prema broju, datumu izlaska, stranici, kategoriji

novinske vrste (članak, intervju, bilješka, kolumna/komentar, naslovnica), autoru, naslovu i

stupnju etičnosti.

Članak, kao najčešća novinska vrsta u oba tjednika, definiran je kao oblik koji

podrazumijeva sve tekstove koji osim činjenica, sadržavaju komentare, te imaju elemente

istraživačkog novinarstva, izjava, glasina i špekulacija.

Intervju je novinska vrsta koja se definira kao razgovor novinara s drugom osobom. U

hrvatskom novinarstvu vrlo česta forma – uz članke dominantna – kojom se predstavlja

osoba, problem ili program.

Komentar je autorski stav, koji uključuje vrijednosne sudove o određenom aktualnom

događaju. Najveći dio komentara u promatranim tjednicima objavljen je u kolumnama

novinara ili vanjskih suradnika – znanstvenika, političara, javnih djelatnika ili uglednih

stručnjaka iz Hrvatske i inozemstva.

Bilješka-vijest («caka») četvrta je jedinica analize, a definira se kao surogatni oblik

vijesti koji u sebi sadržava i kratku informaciju i glasinu i komentar. Oba tjednika objavila su

velik broj takvih bilješki-vijesti, najčešće etički proturječnih, čija je funkcija bila «zabaviti»

čitatelje pikantnim podacima iz privatnog života političara i javnih osoba. Vrijednost takvih

vijesti, prema standardima novinarstva, bila je mala. Ali je zato svaka takva «caka» znatno

pridonosila prenošenju glasina i stvaranju stereotipa o pojedinim osobama iz javnog života.

Osim toga, vrlo često su ljudi koji su bili glavni akteri tih surogatnih formi vijesti reagirali u

pismima čitatelja, tražeći ispravak sukladno odredbama Zakona o javnom priopćavanju. Takvi

novinski prilozi, smješteni na prednjim stranicama, u jednom dijelu razdoblja koji je pod

143
lupom ovoga rada nisu bili ni potpisani, čak ni inicijalima. Pretpostavlja se da je dvojak razlog

tome: najprije to što je redakcija stajala iza njih (?!), a onda i želja pravog autora da ostane

anoniman. I u jednom i u drugom slučaju te su «cake», premda zanimljive čitateljima, gubile

na uvjerljivosti i bavile su se perifernim činjenicama. Takvi novinski oblici teško bi

zavređivali plasman na prednjim, vrlo čitanim, stranicama tjednika koji pokušavaju biti

ozbiljni.

Naslovnica je «izlog» svakog lista i vrlo je važna jedinica analize sadržaja etički

proturječnih poruka. Može biti koncipirana kao skup najava i naslova tema lista, ali može biti

i sama fotografija. Svrha je naslovnice privući čitateljevu pozornost, ali nipošto varati ga.

Fotografija je važna komponenta svih novinarskih sadržaja. Katkada sama za sebe

govori više od bilo kojeg teksta, ali u ovom istraživanju fotografija se ne promatra

samostalno, nego kao dio članka, kolumne/komentara, intervjua ili bilješke-vijesti.

Istraživanje je uključilo i manji broj napisa koji su etički dvojbeni, a ne pripadaju

klasičnim novinskim oblicima. To su, primjerice, pisma čitatelja, opsežna reagiranja javnih

osoba, ili nešto drugo.

Napominjemo da neki autori nisu bili predmet našeg istraživanja, ne zato što se u njih

ne bi moglo naći etički prijepornih tekstova, nego zato što su ti autori u svojim prilozima

koristili različite jezične i stilske figure koje po svojem osebujnom i prepoznatljivom stilu

čine posebnu novinsku vrstu i izdvajaju se iz onog što nazivamo tipičnom kolumnom.

Nekoliko je takvih autora i u jednom i u drugom listu, a spomenut ćemo Tanju Torbarinu

(Globus) i Ivana Starčevića (autor prvo u Globusu, poslije u Nacionalu).

Kolumna koju Tanja Torbarina ispisuje više od jednog desetljeća zaštitni je znak

Globusa, plasirana na početku lista, tretira uglavnom politička zbivanja i puna je asocijacija,

refleksija i jezičnih figura. Njezin pristup djeluje kadšto i uvredljivo i neetično, cinično i

sarkastično, ali se ne može reći da su posrijedi etički prijepori tekstovi. Autorica je razvila

144
vlastiti pristup poigravajući se riječima u kritičkim analizama aktualnih zbivanja u Hrvatskoj,

i izrugujući se izjavama političara i različitim nespretnostima javnih osoba.

Ivan Starčević, hrvatski novinar i kolumnist, govori o hrvatskoj svakodnevici na

temelju televizijskih emisija. Njegova rubrika bitno je drukčija od kolumne Tanje Torbarine,

ali jednako prepoznatljiva i dobro plasirana na zadnjim stranicama Nacionala. Za razliku od

Torbarine, koja svoje primjedbe relativizira infantilizmom i poigravanjem riječima, za

Starčevića se može reći da je ozbiljno zločest prema ljudima o kojima kritički piše, bez obzira

na to jesu li poznate javne osobe ili tek ljudi koji govore o određenoj temi.

Ni tekstovi koje je ispisivao Željko Malnar, publicist, novinar i putopisac Globusa i

TV zabavljač krajnje sarkastičnog stila, također nisu predmetom analize. Razloga ima više, a

jedan od najvažnijih je taj što su njegovi prilozi redovito mješavina parodije, sarkazma i

čistog zabavljanja na račun politike, političkih aktera i političkih odluka u Hrvatskoj.

S obzirom na tu osebujnost stila, posebnu novinsku formu i pristup, oni zavređuju

samostalnu analizu, a usto su izvan kriterija pretežno ozbiljnih informativno-političkih

tekstova kakvi se tretiraju u ovom radu.

Kategorije analize sadržaja

Kvantitativna analiza sadržaja pokazat će broj etički proturječnih tekstova u oba

tjednika, a kvalitativna analiza će na pojedinim karakterističnim tekstovima pokazati najjače

kontroverzije u tjednicima.

Za valjanu analizu objavljenih sadržaja potrebno je utvrditi kategorije prema kojima se

analiza obavlja. U slučaju Globusa i Nacionala utvrđene su sljedeće kategorije, i to:

1. neistinito izvještavanje

2. anonimni izvori

145
 3. prikazivanje samo jedne strane u sukobu

4. narušavanje temeljnih prava i sloboda čovjeka

5. narušavanje prava manjinskih društvenih grupa

6. propagandni tekstovi

7. loš ukus i opscenost

8. nesuglasje teksta i naslova

Odabir kategorija analize sadržaja napravljen je na temelju procjene njihove učestalosti i

objektivne težine koje one mogu imati u tekstovima koje ocjenjujemo etički prijepornima.

Definiranje kategorija za analizu etičkih kontroverzija

Definiranje odabranih kategorija etičkih proturječnosti važan je dio metodologije

istraživanja u cjelini. Određenje osnovnih obilježja narušavanja etike u svakoj od predloženih

kategorija osnovna je pretpostavka za postupak kvalitativne i kvantitativne analize.

1. Neistinito izvještavanje najjača je etička proturječnost u profesionalnim

standardima novinarstva. Najkraće, to je bilo koji oblik izvještavanja koji nije temeljen na

istini – događaju koji se odigrao ili stvarnoj činjenici. Jednako, namjerno prešućivanje i

iskrivljavanje činjenica, također spada u ovu kategoriju. Ono što istraživaču pričinjava veliku

poteškoću u određivanju istinitosti ili neistinitosti određenog teksta jest nemogućnost valjane

provjere. Neki podaci, za koje se može opravdano pretpostaviti da su bili netočni, nikada nisu

objavljeni naknadno, bilo u obliku ispravka, bilo kao točna verzija, nego se o istini moglo

pročitati u nekim drugim novinama. Osim toga, veći broj tekstova tako je strukturiran da se

korištenjem neimenovanih izvora objašnjavaju događaji i procesi, što otežava utvrđivanje

istinitosti. I možda najvažnije, mnogi ljudi o kojima se netočno pisalo nisu ni pokušali objaviti

146
svoje ispravke držeći se stava: «demanti znači potvrdu već napisanog». Otuda su za analizu

ove kategorije uzeti samo oni tekstovi za koje se s velikom sigurnošću moglo utvrditi da su

etički dvojbeni s obzirom na istinitost.

2. Anonimni izvori jaka su etička proturječnost, a definiraju se kao plasiranje

podataka koji učestalim spominjanjem anonimnih ili neimenovanih izvora dovode u pitanje

cjelinu iznesenih podataka. Za vjerodostojnost teksta svaki anonimni izvor morao bi biti

praćen barem dvama imenovanim izvorima. Dakle, standardi profesionalnog novinarstva

podnose anonimni izvor, ali uz su barem dva druga imenovana i javna, osobito kad se

istražuju slučajevi, primjerice, o kriminalnim radnjama u državi ili o ratnim zločinima. Visoka

je etička proturječnost kad se unaprijed proglašavaju i ubojice i kriminalci i ispisuju tjeralice

na temelju četiriju izvora koji čitatelju ostaju nepoznatima.

Neprestanim korištenjem anonimnih izvora otvaraju se neslućene mogućnosti

špekuliranja i pogrešaka. Anonimni izvori jesu legitimna kategorija izvora u novinarstvu; oni

ne znače nužno neistinitost, ali se s njima mora postupati obazrivo. Čitateljima naime uvijek

treba pružiti potvrdu određene kategorične tvrdnje koja dolazi od anonimnog izvora.

Nije jednostavno uvijek svaku pa i najmanju vijest provjeravati iz dvaju neovisnih

izvora, kako to nalaže većina novinarskih kodeksa, ali u osjetljivim slučajevima to je

presudno, i jedini pravi način. Jednom objavljena a nedovoljno provjerena vijest može

uzrokovati niz neželjenih posljedica po samog autora, list i, napokon, za osobu ili događaj o

kojem se izvještava. Anonimni, odnosno neimenovani, izvori posebna su kategorija izvora

informacija koja je doživjela punu afirmaciju baš u ovim tjednicima u proteklom desetljeću.

Naime, često anonimni a vjerodostojni izvori imaju svoje razloge zbog kojih ne žele biti

istaknuti u novinama punim imenom i prezimenom. Tu želju izvora svaki će pošteni novinar

poštovati, taj zahtjev jest dio standarda novinarskog poslanja. Međutim, zabrinjavajuća je i

147
etički kontroverzna pojava jest to što se u jednom jedinom članku nađe pet izvora koji nisu

imenovani – npr. «visoki izvor iz vlade koji je želio ostati anoniman», «izvori bliski Uredu

predsjednika», «izvor čije je ime poznato redakciji», «izvori bliski HDZ-u» i slično. U takvim

tekstovima, u kojima se barata s pet anonimnih izvora a ni s jednim javnim, uobičajene su

autorove konstrukcije koje redovito idu tri koraka ispred onoga što doista jest istina. Takav,

postupak ne mora značiti da je tekst u cjelini lažan; dapače, često se pokaže da je istinit, ali

običnom čitatelju nisu dovoljni samo anonimni izvori nego mora dobiti i provjerene činjenice,

imena i prezimena, događaje, određenje mjesta i vremena kad se nešto dogodilo. Prema tome,

da bi novinar, osobito u istraživačkom novinarstvu, mogao napisati priču kojoj se može

povjerovati, mora imati barem dva javna izvora koja onda mogu podnijeti i «teret nekoliko

anonimnih».

Anonimni izvori mogu biti redoviti tzv. informatori novinara, glasnogovornici

određenih institucija ili javnih osoba, ili primjerice odvjetnici koji zastupaju interese svojih

klijenata. «Informatori» su ljudi koji imaju svoje razloge zbog kojih rade za novine, i koje će

novinar potpuno štititi kao vrijedne suradnike. U slučajevima, međutim, kad novinar otkrije

da njegov «informator» nije pouzdan, ni tada ga ne otkriva, nego s njim više ne surađuje.

Glasnogovornici određenih institucija također mogu biti anonimni izvori u

slučajevima kad smatraju da se neke informacije mogu pojaviti u javnosti zbog viših interesa

strane ili stranke za koju rade. Jedan dio informacija plasira se na konferencijama za novinare,

a drugi, «skriveni», dostavlja se anonimno odabranim novinarima, bez svjedoka. I to je

legitimno, ali je pitanje koliko je pošteno.

3. Prikazivanje samo jedne strane u sukobu treća je kategorija analize sadržaja

etičkih proturječnosti u Globusu i Nacionalu. Temeljno pravilo dobroga novinarstva jest dati

svima u sukobu mogućnost da iznesu vlastiti stav i svoje viđenje onoga što se dogodilo – da

148
pokažu svoj kut gledanja. Međutim, redovito se u tzv. udarnim tekstovima ne prikazuju obje

strane, nego se «ekskluzivno» prikazuje samo jedna. Čimbenik iznenađenja i šokiranja

javnosti puno je veći u slučajevima jednostranog pristupa, nego onda kad se i suprotnoj strani

dade mogućnost da kaže što u svoju obranu. Ali udar na jednu stranu istodobno je

neodgovornost prema čitatelju, koji bi trebao dobiti što potpuniju sliku o određenom događaju

ili osobi. Namjernim jednostranim izvještavanjem novinar se svjesno stavlja na jednu stranu i

umanjuje svoj kredibilitet. Prva vijest je uvijek najjača po svojoj snazi i naknadno

objavljivanje stava druge strane ne umanjuje štetu učinjenu prezentiranjem samo dijela istine.

Poseban fenomen jednostranog informiranja jesu transkripti bivšeg predsjednika Tuđmana,

koji su tijekom 2000. godine preplavljivali uglavnom Nacional, a katkad i Feral Tribune.

4. Za kredibilitet određenih novina iznimno je važno pitanje o tome narušavaju li se

temeljna prava i slobode čovjeka. Svi su ljudi jednaki i imaju pravo na jednak medijski

tretman. Etičke proturječnosti zaštite privatnosti osoba pojavljuju se u prezentiranju događaja

ili činjenica u vezi s privatnim i javnim osobama. Javne osobe, u najširem smislu, koje žive s

medijima i od medija, uživaju manja prava zaštite svoje privatnosti u odnosu na posve

anonimne, «nejavne», osobe. Pravo privatnosti ovih drugih je nedodirljivo.

Ali i javne osobe uživaju zaštitu elementarnih ljudskih prava kad je riječ o nečemu što

nema nikakve veze s njihovom funkcijom, osobito kad njihov privatni život ne ugrožava

nacionalni interes ili ne zlorabi novac poreznih obveznika. S druge strane, imaju li djeca,

supruga i članovi uže rodbine visokopozicioniranog političara ili kriminalca pravo na zaštitu

privatnosti? Je li bolest predsjednika države javna stvar svih stanovnika jedne države koji iz

svojih prihoda plaćaju njegovo liječenje ili je to njegova privatna stvar? Zašto neki novinari

uzimaju za pravo snimati i objavljivati fotografije ratnih zarobljenika u «cilju ostvarenja viših

nacionalnih interesa»?

149
 Posebna kategorija je zaštita privatnosti djeteta. I ono ima prava na privatnost, možda i

više nego odrasli. Čak i onda kad se roditelji u neznanju upinju da ospore prava, dajući

medijima mogućnost da koriste njihovu djecu.

Uz nepoštovanje prava čovjeka i njegovih sloboda, u novinama se pojavljuju tračevi

obično vezani uz javne osobe. Tena Martinić, sociolog medija i kulture, trač određuje kao

«specifični oblik komunikacije koji se temelji na neistini, poluistini, glasini, ali i na mogućem.

(…) Trač gradi svoju priču na neprovjerenom, često na izmišljenom, neistinitom» (1994, 55).

5. Narušavanje prava manjinskih društvenih grupa u nas je osobito osjetljivo

pitanje. Sve manjinske društvene skupine, od nacionalnih i etničkih do grupa koje se razlikuju

po svojim seksualnim preferencijama, zaslužuju jednak tretman u medijima kao i sve većinske

grupe. Ta im prava jamče Ustav Hrvatske i Univerzalna deklaracija UN-a o pravima čovjeka.

Jesu li novine korektno izvještavale o zbivanjima u kojima su glavni akteri bili pripadnici

društvenih manjina? Koliko su novinari izvještavajući pojačavali predrasude i stereotipe?

Narušavanje prava manjina u smislu namjernog izbjegavanja korištenja politički korektnog

jezika predstavlja ozbiljno narušavanje etičnosti u novinarstvu. Novinari, dakako, ne mogu

izbjeći zbilju i eventualno zatajiti neki događaj u kojem se pogrdnim imenima nazivaju npr.

pripadnici nacionalnih manjina ili homoseksualnih zajednica; naprotiv, oni o tome moraju

pošteno i korektno izvijestiti, ali dužni su dati i komentar o tome što nije u skladu s

civilizacijskim uzusima.

6. Propagandna angažiranost novinara: Novinari ne bi smjeli sudjelovati u pisanju

promidžbenih tekstova političke, ekonomske ili koje druge prirode. Postoje skriveni oglasi

koji se ne mogu uvijek jasno razaznati, ali postoje i takvi, posve jasni, gdje je vidljivo da su

posrijedi jaki oglašivači, a da se pritom uredništvo nije jasno odredilo i smjestilo taj prilog u

150
poseban dio lista koji donosi takve propagandne tekstove. Osobito je loše kad se pod takve u

cijelosti afirmativne, propagandne tekstove potpisuju novinari. Autorstvo nad tekstovima koji

bi trebali imati nadnaslov «plaćeni oglas» nedopustivo je i spada u ignoriranje temeljne

zadaće korektnog novinarstva. Drugo, ne manje važno, pitanje koje izaziva etičke prijepore

jest ono koje se odnosi na davanje prostora pojedinim čelnicima hrvatskih stranaka da ispisuju

svoja tjedna politička promišljanja i ocjene stalnim kolumnama! Takvih slučajeva ima

svugdje u svijetu, ali dvojbeno je koliko to može smetati imidžu neovisnosti samih listova i u

kojoj mjeri list može biti korišten za predizborne manipulacije?!

7. Loš ukus i opscenost: Prikazivanje sadržaja koji vrijeđaju moral javnosti i izazivaju

stid znak je lošeg ukusa i neizgrađenih kriterija o granicama etičnosti u novinama. To je rak-

rana senzacionalističkih tekstova: korištenje psovki, vulgarizama, neodmjerenih izraza i

pogrdnih naziva za članove obitelji, provincijska mjesta rođenja, literarna slikovitost koja

prerasta u posvemašnju nepristojnost, namjerno odabrane nespretne fotografije čija je zadaća

potkrijepiti vrijednosni sud o određenoj javnoj osobi ili o njegovu životu. Novinari često samo

prenose pogrdne riječi i psovke svojih sugovornika, smatrajući da je to dobar način da se

prikažu njihove karakterne osobine i općenito kultura, odnosno kućni odgoj. Je li to jedini

način? Može li takav postupak vrijeđati čitatelje?

8. Nesuglasje teksta i naslova: Naslov je «krovna konstrukcija za ozidanu ogradu»

(1997, 437), kaže Dušan Đurić za funkciju naslova u odnosu prema tekstu. Najčešće to ipak

nije tako – loš naslov daje tekstu posve drukčiji smisao. Ta je etička dvojbenost uzela maha

upravo u tjednicima kojima se bavimo. Svako iskrivljivanje sadržaja teksta i informacija u

naslovu smatra se narušavanjem etičnosti. Moguće špekulacije i subjektivne pretpostavke iz

teksta ne smiju se dubioznim naslovom dodatno obezvrijediti. Nesuglasje teksta s naslovom

151
jedan je od etičkih prijepora koji su bjelodani u nekim tekstovima koji su predmetom

istraživanja. Osim naslova, etički prijeporna može biti oprema teksta u cjelini: podnaslov,

nadnaslov i međunaslovi koji znatno odstupaju od sadržaja teksta i daju mu posve drukčiji

ton. Usto, naslovi nerijetko dobivaju nosivu funkciju u pogledu predviđanja nekih političkih

procesa, koja se ipak ne moraju obistiniti. Hrvatsko novinarstvo pamti i slučajeve kad su se

gotovi tekstovi dopisivali da bi se potom iz toga mogao izvući «jak» naslov. Takvih je

slučajeva, nasreću, sve manje u odnosu na devedesete i praksu nekih tabloida; takve su

postupke primjerice javno priznali ljudi koji su surađivali u ST-u.

Nezadovoljni opremom teksta pojedinci često reagiraju u rubrici pisma čitatelja. Jedan

od svježijih primjera izazvan je naslovom «Narodnjaci u produkciji Slavka Goldsteina» i

podnaslovom «Slavko Goldstein: I Vesna Pusić i Radimir Čačić morali bi se čuvati pretjerane

samosvijesti, koja djeluje odbojno» (Globus, 11. srpnja 2003). Članak daje opširnu sliku

Hrvatske narodne stranke ususret izborima. U okviru teksta dana je i izjava Slavka

Goldsteina, publicista predstavljenog kao «siva eminencija Narodnjaka». U sljedećem broju

Goldstein je napisao pismo uredništvu u kojem izražava nezadovoljstvo opremom cijelog

teksta istrgnutom iz njegove izjave. On kaže da «u 55 redaka svoje izjave [daje] vrlo povoljna

mišljenja o HNS-u, i u pet redaka jedna je kritička primjedba. Međutim, vaše je uredništvo u

naslove i podnaslove cijeloga članka istaklo moju relativno manje važnu kritičku primjedbu i

zanemarilo onih 90 posto mojih znatno važnijih mišljenja. Time ste stvorili netočan, sasvim

izokrenut dojam, a osobito kod onih koji ne čitaju cijele članke, već samo naslove, podnaslove

i opise slika. Prirodno je da uredništvo daje opremu članka, ali je pri tom dužno poštovati

pravila i etiku profesije».

Dodajemo da je i u Nacionalu i u Globusu nerijetko manjkalo pravila i etike profesije

kad su u pitanju naslovi. Podsjećamo na značenje i ulogu novinarskog naslova koji, dakako,

uključuje etičnost i sagledavanje napisa (članka) u cjelini, prema tumačenju jezikoslovca

152
Josipa Silića: «Njihova je uloga takva da vrlo često samo o njima ovisi hoće li se novine

pročitati. Zato se i opremaju tako da privuku čitatelje: posebnim pismom, na posebnu

(«udarnu») mjestu, s ključnim riječima (napisa), s riječima ekspresivna značenja, s

karakterističnim rečeničnim i interpunkcijskim znakovima» (Silić, 1997).

Određivanje stupnja proturječnosti

Novinarska etika, kao posebna etika, teško je mjerljiva, čak i onda kad je riječ o

prethodnoj detaljnoj analizi sadržaja i kad su kategorije istraživanja definirane. Zašto?

Jednostavno zato što se na analizi sadržaja kao znanstvenoj metodi primijenjenoj na istom

projektu ne angažira više istraživača, kako bi se izbjegle moguće subjektivne ocjene bilo

kojeg istraživača, te da se onda zajedničkom kontrolom uravnoteže konačni podaci.

Drugi, ne manji, problem jest status novinarske etike u hrvatskom novinarstvu. U

proteklih deset godina nisu praktično prihvaćeni kriteriji etičkog ponašanja novinara, premda

je Hrvatsko novinarsko društvo još 1993. godine prihvatilo vrlo dobar i detaljan Kodeks časti

koji regulira sva područja mogućih etičkih dvojbi u novinarskoj svakodnevici.

U svakom slučaju povezanost narušavanja etičkih standarda u najprodavanijim

političkim tjednicima valja staviti u kontekst razvoja i turbulentnih događanja na političkoj

sceni u posljednjem desetljeću 20. stoljeća u Hrvatskoj. Neizgrađeni kriteriji funkcioniranja

civilnog društva i parcijalno shvaćanje demokracije iskorištavanjem državnih medija za

dobrobit domovine, s jedne strane, dovelo je do odgovora u krugu privatnih i neovisnih

medija, koji su koristili različita neetična sredstva u otkrivanju slabosti funkcioniranja

državnog sustava i u borbi za vlastito održanje na tržištu, s druge strane.

To je društveni okvir koji je znatno pridonio stavu da su novinarima dopuštena sva

sredstva kako bi se otkrile sve bolesti društva. Analizirane godine, već i samim prelistavanjem

153
tjednika, pokazuju trend poboljšanja etičkih standarda u prezentaciji događaja u odnosu na

ratno vrijeme u Hrvatskoj.

U istraživanju će se evidentirati tri stupnja etičke proturječnosti u analizi jedinica

istraživanja: niski (1), srednji (2) i visoki (3) stupanj proturječnosti.

Niski stupanj etičke proturječnosti (1) sadržava tekst u kojem se pojavljuju dvije

kategorije etičkih prijepora.

Srednji stupanj etičke proturječnosti (2) karakterizira tekst sa tri do četiri kategorije

etičke proturječnosti.

Visokom etičkom proturječnošću (3) natopljeni su tekstovi u kojima ima pet i više

etičkih kontroverzija.

Objektivna je poteškoća u ovom istraživanju upravo mjerljivost uočenih etičkih

proturječnosti. Stoga smo nastojali u metodologiji istraživanja odrediti broj i kumulativnost

etičkih prijepora po jednom tekstu kao bitnom pokazatelju koji može pobliže razgraničiti

stupnjeve, i konačno pridonijeti relevantnim rezultatima istraživanja.

Kvalitativna analiza

Važan segment analize sadržaja ovoga istraživanja jest njezina kvalitativna analiza,

koja prethodi kvantifikaciji podataka. Kvalitativna analiza jest izdvajanje karakterističnih

tekstova, najvišeg stupnja etičke prijepornosti, prema kategorijama istraživanja i njihova

analiza.

Kvantitativna analiza, pak, dat će prosječne brojčane pokazatelje etičkih proturječnosti

tjednika Nacionala i Globusa 1999. i 2000. godine. Prema kategorijama i jedinici sadržaja bit

će predočeni kvantitativni pokazatelji etičkih prijepora.

154
 Kako razlikovati kvalitativnu od kvantitativne analize sadržaja? Teoretičar metoda

medijskih istraživanja Gunter smatra da se «fundamentalna razlika kvalitativne u odnosu na

kvantitativnu analizu može naći u situiranju značenja u medijskom tekstu» (2000, 82) i

pojašnjava da «kvantitativna analiza naglašava stalno značenje medijskog teksta koje, u

ponavljanim slučajevima, mogu prepoznavati različiti 'čitatelji' ako se upotrebljavaju jednaki

istraživački parametri, dok proces kvalitativne analize naglašava sadržaj teksta koji može

imati višestruko značenje, ovisno o primatelju» (ibid, 82).

Kvalitativna analiza sadržaja vrlo je raširena u istraživanju medijskih poruka. Gunter

izdvaja tumačenje Hijmansa koji razlikuje nekoliko tipova kvalitativne analize sadržaja: «1.

strukturalno-semiotičku, 2. analizu diskursa, 3. retoričku, 4. narativnu i 5. interpretativnu

kvalitativnu analizu sadržaja» (ibid, 83). Pojašnjavajući svaku od predloženih vrsta, Barrie

Gunter objašnjava njihovu bit, kako su korištene te koje probleme su istraživale u medijima.

Za strukturalno-semiotičku analizu ističe da je taj pristup u kvalitativnoj analizi sadržaja

«povezan s dubljim značenjem poruke» te da se «priroda i simbolično značenje poruke

eksplicitno uzima kao predmet analize» (ibid, 85). Analiza diskursa je, prema Gunterovu

tumačenju, pogodna za kvalitativnu analizu dvaju različitih listova u kojima se analizira

praćenje jednog te istog događaja. Analiza diskursa pokazala se pouzdanim u «analizama

ideologijskih orijentacija u medijima odnosno u pojedinim novinskim vrstama, osobito u

uvodnicima» (ibid, 88), drži Gunter navodeći pritom uspješna istraživanja van Dijka.

Retorička i narativna analiza, kako je sažima Gunter, usmjerene su na «formalnu strukturu:

prva na to kako je poruka predočena – tekstualno i vizualno, a narativna na analizu teksta koji

se podrazumijeva kao jedna priča. I na posljetku je interpretativna kvalitativna analiza

sadržaja, koja ima široku primjenu u različitim društvenim znanostima, ali je redovito koriste

medijski analitičari.

155
 Dakako, svaki istraživač ili istraživački tim procjenjuje koja od ovih metoda, ili

kombinacija više njih, može biti vjerodostojna za analizu sadržaja koji se želi istražiti,

odnosno s obzirom na specifičnost medija ili novinske vrste. Kvalitativna analiza sadržaja

kojom se želi pojasniti konkretan problem – različitost aspekata etičkih proturječnosti,

pretpostavlja kombinaciju korištenja više tipova prema Hijmansovoj klasifikaciji koju Barrie

Gunter objašnjava: od retoričke, narativne i interpretativne. Analiza svakoga odabranog teksta

pretpostavlja analizu strukture teksta, opremu (naslov, nadnaslov, druge surogatne forme),

sadržaj i aktere teksta, fotografije, ilustracije, skrivene i otvorene poruke koje se čitatelju

šalju, korištenje skupine izraza ili pojedinih ključnih riječi, označavanje izvora i

konzistentnost komentara. Opredjeljenje za ovakav pristup u metodologiji kvalitativne analize

sadržaja na temelju odabranih etički dvojbenih tekstova, može pridonijeti konačnom cilju i

valjanim rezultatima istraživanja.

Prema tome, kvalitativnom analizom sadržaja, na temelju utvrđenih kategorija

(neistinito izvještavanje, anonimni izvori, prikazivanje samo jedne strane, narušavanje

temeljnih prava čovjeka, narušavanje prava manjinskih društvenih grupa, propagandni

tekstovi, loš ukus i opscenost, te nesuglasje teksta i naslova) istražit će se svaki segment teksta

koji sadrži etičku kontroverziju. Pomoću ove analize otkrit ćemo način pojavljivanja i

očitovanje prijepora, a znatno će pridonijeti lakšem praćenju kategorija istraživanja u ključnoj

kvantitativnoj analizi koja slijedi i utvrđuje njihov broj. Sažimanjem rezultata obiju analiza –

kvalitativne i kvantitativne – obavit će se provjera hipoteza iz rada.

156
 Neistinito izvještavanje

Prva i najvažnija kategorija novinarstva jest – istina. Istinito izvještavati znači tekstom

ili fotografijom obuhvatiti sve relevantne činjenice koje javnosti prenose određeni događaj,

pojavu ili osobu. Namjerno iskrivljivanje, mijenjanje ili skrivanje istinitih podataka jest

neetično izvještavanje. Što je s tekstovima koji su, načelno, blizu istine, ali ipak nisu precizni i

točni? Takve tekstove zovemo etički prijepornima (proturječnima, spornima, kontroverznima)

i oni su u središtu zanimanja našeg istraživanja. Za kvalitativnu analizu svake kategorije,

odabrana su dva teksta – po jedan iz Globusa i Nacionala – koji će se raščlaniti prema

strukturi teksta, opremi, ključnim riječima i drugim pokazateljima koji upućuju na zaključak

da je posrijedi etičko proturječje u pogledu istinitosti izvještavanja. Svi analizirani tekstovi

označeni su brojem tjednika i datumom njihova tiskanja.

Globus: Tko je zapravo uhićen poslije 3. siječnja?

Članak pod naslovom «Uhićeni poslije 3. siječnja» (Globus, 505, 11. VIII. 2000) po

svim svojim obilježjima mogao bi se nazvati istraživačkim tekstom u kojem je autor htio

podastrijeti podatke o svim javnim – političkim i gospodarstvenim djelatnicima i

poduzetnicima koji su pod sudskom istragom. Ako je to i bila autorova želja, naslov

jednostavno ne odgovara činjenicama i uvelike iskrivljuje smisao teksta. Podnaslov je «Nova

vlast pod optužbom za gospodarski kriminal privodi prosječno troje ljudi tjedno», a nadnaslov

je «Dossier: Rat nove vlasti protiv gospodarskog kriminala». Ni naslov, ni podnaslov ni

nadnaslov ne odgovaraju istini, jer osim gospodarskog kriminala, zaključujemo li samo prema

slikama, posve izvjesno ima ljudi koji su umiješani u politički, sportski i medijski kriminal, a

neki, poput Đapića i u znanstveni kriminal, plagijatom magisterija!

157
 Na prvim dvjema stranicama objavljene su fotografije – portreti 24 osobe koje bi, kako

naslov kaže, trebali biti uhićenici. Ali to nije ni slučajno tako. Neki od njih su saslušani na

radnom mjestu, neki su privedeni u stanicu policije ili na sud radi davanja izjave ili saslušanja,

neki su proveli u pritvoru dan ili dva, a neki su doista bili uhićeni. Dakako, u vrijeme kad je

tekst objavljen.

Druge dvije stranice donose fotografije dviju osoba u lisicama i integralni tekst sa

sažetim podacima o datumu uhićenja, sadržaju optužnice, sadašnjem statusu i aferama za koje

se vezuju imena «uhićenika», i, dakako, predviđanja koliko bi godina mogli provesti u

zatvoru. Na fotografijama koje bi da prikazuju uhićenike nalaze se: Ivan Herak, Miroslav

Kutle, Anto Đapić, Antun Plenković, Željko Miketić, Stipe Gabrić Jambo, Antun Novalić,

Mladen Jakopec, Slavko Canjuga, Josip Gucić, Borislav Škegro, Vedran Rožić, Mirko

Novosel, Dario Vukić, Ivan Radošević, Dubravko Jezerčić, Zlatko Dominković, Neven Barač,

Mirko Mihalj, Leon Šprlje, Ante Jurjević, Marko Marčinko i Ljerka Ercegović. Neki od

navedenih «uhićenika» bili su pozvani na «informativne razgovore» ili je protiv njih

pokrenuta istraga, ali optužnica nikada nije podignuta jer nije bilo pravne osnove. Ispod

fotografija su datumi saslušanja, obrade ili privođenja, što bi mogao biti točan podatak. No

pravi problemi nastaju u samom tekstu, koji još jednom stvara zbrku u podacima. Može se

pretpostaviti da su na fotografijama-tjeralicama svi akteri o kojima se u tekstu govori. To,

međutim, nije točno, jer su u tekstu dodana imena primjerice još i brata Stipe Gabrića Jamba i

Tonćija Jerkovića – koji su također saslušani, ne i uhićeni. Uz ime Vedrana Rožića, privedeni

su i Ivan Buljan, Bartol Kaleb i Nadan Vidošević. Zanimljivo je kako nije objavljena

fotografija Nadana Vidoševića, ako je i on «bio na informativnom razgovoru». Uz ime Mirka

Novosela u tekstu se navode imena još trojice Dinamovih dužnosnika protiv «kojih je

podignuta kaznena prijava», «ali istraga još nije otvorena». Pavo Zubak i Ivan Herak su, osim

toga, dobili prostor unutar teksta i za ekskluzivne fotografije s lisicama na rukama ili u sudu.

158
Teško je dokučiti po kojim su kriterijima te njihove fotografije objavljene, a ne fotografije

nekih drugih osoba. Usto je iz teksta vidljivo da su prijave protiv nekih ljudi odbijene,

primjerice protiv Stipe Gabrića Jamba i njegovih suradnika, ili protiv Borislava Škegre!

U uvodnom djelu teksta autor piše da «po nekim procjenama, u tridesetak proteklih

tjedana…policijski su istražitelji u segmentu gospodarskog kriminala, podnosili prosječno

217 kaznenih prijava». Čitateljima bi vjerojatno trebalo pojasniti tko je izvor «nekih

procjena». Autor je nastojao napraviti istraživački tekst, ali sve želje da se pojasne razlike

između informativnog razgovora, privođenja, saslušavanja do suđenja pojedincima padaju u

vodu pred činjenicom njegova senzacionalističkog predviđanja o tome koliko bi godina

zatvora mogli dobiti «uhićenici». Dakako, novinar ima pravo predviđati, ali mora pisati istinu.

Ovako, osim što ne pruža istinitu informaciju, ovaj tekst dodatno djeluje površno. Lošem

dojmu i etičkoj prijepornosti visokoga stupnja, znatno je pridonijela neistinita i ishitrena

oprema članka. I jedna zanimljivost: nakon ovoga teksta, u sljedeća tri broja Globusa nije bilo

nikakve reakcije. I ne samo to, rubrike Reagiranja čitatelja uopće nije bilo u listu do broja

509! Teško je povjerovati da su svi protagonisti bili zadovoljni napisanim člankom – pa preko

noći su postali uhićenicima! Možda smatraju da nije ni dobro demantirati kad je svaki od njih

ipak negdje saslušan (na sudu ili policiji) te da to ne bi imalo smisla, jer bi sami sebi mogli

nanijeti više štete nego koristi.

Kao kuriozitet povezan s ovim tekstom navodimo činjenicu da je u broju 507 Globus

napravio ekskluzivni intervju s Pavom Zubakom (?!), dakle dva tjedna nakon što je u istom

tjedniku objavljena njegova fotografija u lisicama!

159
 Nacional: Kad će Kutle progovoriti?!

U kategoriji neistinitog informiranja, iz tjednika Nacional odabran je članak prepun

etičkih proturječnosti u funkciji pojačavanja tadašnje «afere Grupo». Tekst je bombastično

najavljen i na naslovnici lista s nadnaslovom «Nakon cjelodnevnog ispitivanja u

remetinečkom zatvoru!». Naslov je bio sljedeći: «Kutle odlučio progovoriti o Pašaliću». A

kako tekst zapravo izgleda? Najkraće rečeno – neistinito. U uvodu se tvrdi da je Kutle

«spreman progovoriti o svojim poslovnim vezama s Ivićem Pašalićem, Ninoslavom Pavićem i

Vinkom Grubišićem». O toj Kutlinoj spremnosti, stoji dalje u tekstu, «govore izvori bliski

pravosudnim organima» (Nacional, 264, 5. prosinca 2000). Ovakvo određenje izvora u

množini ima vrlo malu uvjerljivost. Neimenovani izvor u jednini eventualno bi mogao

ohrabrivati čitatelja da je to možda istina, ali sljedeća upitna rečenica «Kutle je policiji

najavio mogućnost otkrivanja okolnosti višegodišnje medijske i poslovne manipulacije»

pokazuje da tvrdnja nema nikakvog uporišta u tekstu. Tekst se zapravo obračunava s Mirkom

Galićem i Hrvatskom televizijom koja, prema procjeni Nacionalovih novinara, nije toj vijesti

dala mjesto u prvoj minuti središnje informativne emisije – Dnevnika.

Postoji li izvor koji može potvrditi da je «Kutle policiji najavio mogućnost otkrivanja

okolnosti višegodišnje medijske i poslovne manipulacije»? Iz članka se to nigdje ne vidi. Još

je zanimljivije glasno razmišljanje autora članka, zapravo poruka Miroslavu Kutli o tome što

bi mu bilo najbolje činiti u ovom trenutku: «Jedino što za sebe sad može učiniti jest da

pravedno disperzira krivnju na ostale ortake, koji su ga se gotovo odrekli kad je završio u

zatvoru.» I to je sve što piše o «cjelodnevnom ispitivanju u zatvoru u Remetincu». Dvije

sljedeće stranice nigdje više ne spominju Kutlu, a osobito ne njegovu odluku da progovori. S

jedne strane, ovdje je riječ o notornoj neistini, s druge o velikoj manipulaciji. Republika koja

O «aferi Grupo» detaljno obrazloženje dano je u drugom dijelu rada koji opisuje stanje u hrvatskim medijima u
2000. godini.

Tekst o «zločinačkoj medijskoj organizaciji» u dnevniku Republika potpisuju ugledna novinarska pera
Nacionala.

160
je prva objavila dokumente, preko Nacionala, zapravo vodi svoju istragu i preuzima ono što

je stvar državnih organa i USKOK-a, a usput pokušava izazvati Miroslava Kutlu ili njegove

odvjetnike.

Ovaj članak također donosi niz uvredljivih sudova o ljudima iz najveće privatne

izdavačke kuće Europapress Holdinga. Izdvajamo neke: Davor Butković kao «posve

kompromitirani novinar koji objavljuje lažne intervjue», Denis Kuljiš kao «dežurni teklič

zločinačke organizacije»; Pavić je kao «najveći novinski izdavač počivao na jaslama

zločinačke organizacije», a HTV-ovo praćenje privođenja Pavića označeno je kao «početnica

o antinovinarstvu u elektroničkim medijima» i «falš» izvještavanje.

Fotografije uhićenja Pavića i Grubišića, koje su dio ovoga teksta, valja spomenuti

premda nisu etički dvojbene. Međutim, njihovo objavljivanje na naslovnici i ponavljanje na

šestoj stranici u funkciji su pojačavanja poruke o «pravdi koja stiže zločinačku organizaciju».

Ovim tekstom otvoren je do tada neviđen sukob između Globusa i Nacionala, i to tako

da su neprimjerene ocjene o dojučerašnjim kolegama, uvredljivost, netrpeljivost pa čak i

govor mržnje prožimali tekstove – i jednog i drugog lista – vrlo intenzivno, gotovo mjesec

dana. Epilog teksta o Kutlinom priznanju je ovaj: Miroslav Kutle je već više od godinu dana

na slobodi. Još uvijek se, doduše, vodi sudski postupak u vezi s njegovom propalom tvrtkom

«Globus grupom», pretvorbom Tiska i izdavačkom kućom «Slobodna Dalmacija» koje je tako

jako osiromašio do sredine 1996. godine, ali je istina da nikada nije progovorio ni o Pašaliću

ni o Paviću, osobito ne o medijskom kartelu «Grupo»!

Anonimni izvori

161
 Anonimni ili neimenovani izvori zbog čestog korištenja postali su zaštitnim znakom

obaju tjednika koji su predmetom ovoga istraživanja. Još jednom valja podsjetiti na činjenicu

da novinarstvo priznaje anonimne izvore. Sami anonimni izvori vrlo često mogu baciti posve

drukčije svjetlo na problem koji se istražuje i obrađuje. Da bi istraživanje teme bilo

vjerodostojno, nužno je potražiti potvrdu iz barem dvaju imenovanih izvora. Jasno, ne smije

se zaboraviti da postoje teme o kojima malo tko želi javno govoriti (poput onih o kriminalu,

prostituciji, trgovini ljudima, korupciji i slično), što otežava posao novinarima. No to još

uvijek ne znači da je prihvatljivo i etično korištenje isključivo anonimnih izvora.

Globus: Epidemija sifilisa i AIDS-a u Lašvanskoj dolini!?

Kao ilustrativan primjer korištenja anonimnih izvora odabran je članak iz Globusa pod

naslovom «Sifilis i AIDS u redovima HVO-a!» (449, 16. srpnja 1999). Tekst opisuje boravak

novinara i fotoreportera u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, u Lašvanskoj dolini, gdje su

došli do podataka da se zbog prisutnosti velikog broja prostitutki širi sifilis, AIDS, a u porastu

je i trgovina ženama. Tema je nadasve zanimljiva i članak gotovo proročanski najavljuje

današnji problem trgovine ženama iz istočnoeuropskih zemalja, koje, većinom, završavaju

kao davateljice seksualnih usluga. No to nije predmet istraživanja novinara, nego priča o

«alarmantnim zarazama» za koje ne nalazimo pokriće u tekstu.

Oprema lista koja uključuje nadnaslov «Panika u Lašvanskoj dolini» i podnaslov

«Svodnik Čiča iz Viteza kupio je od dilera iz Srbije i Republike Srpske 100 istočnoeuropskih

prostitutki: najmanje 10 mušterija oboljelo je od AIDS-a!» Također, opremi članka pripada i

napomena (drugi nadnaslov?) koja glasi: «Globusovi reporteri pošli u Lašvansku dolinu

tragom alarmantnih vijesti da se u Vitezu, Busovači i Novome Travniku pojavio sifilis i AIDS

te u nekoliko tamošnjih gostionica koje su na glasu kao javne kuće, predstavljajući se kao

162
trgovački putnici, u razgovoru s makroima i njihovim klijentima otkrili tko su i odakle su

prostitutke što šire zarazu…» Bogata oprema otkriva podatak da su se novinari krivo

predstavili kao trgovački putnici. To krivo predstavljanje izaziva najmanje nekoliko dvojbi.

Smiju li se novinari krivo predstavljati kad obavljaju svoj posao? S kojim se pravom novinari

predstavljaju kao trgovački putnici, a ne, recimo, kao nastavnici glazbenog odgoja? Jesu li

trgovački putnici struka koja neće izazvati nikakvu sumnju kod sugovornica(ka), po onoj:

trgovački putnici su uvijek na putu, prodaju, pa su češće izloženi ponudama i potražnji

ovakvog tipa usluga? Ili, konačno, širi li se ovim tekstom stereotip o trgovačkim putnicima

koji kao i vojnici, više od ostalih struka, traže usluge prostitutki? Otvorenih pitanja samo u

najavi teksta ima pregršt. Budući da je tekst donio niz fotografija iz disko kluba s pjevačicama

i sastavom koji zabavlja goste, jesu li se i tada novinari predstavili kao trgovački putnici? To

ne možemo pouzdano razabrati iz teksta, ali novinar ne postupa etično ako fotografira bilo

koga, a da ga pritom ne pita za dopuštenje i da mu ne objasni gdje će to biti objavljeno.

Fotografiranje na javnim mjestima, u prilikama kad se nikoga ne vrijeđa ili pokušava

prevariti, nije profesionalna pogreška, iako je stvar pristojnosti novinara da kaže osobi zašto je

snima i gdje će fotografija biti objavljena.

Novinari se ne bi trebali krivo predstavljati u nakani da dođu do željenog podatka, jer

je i to prijevara. Krivo predstavljanje u biti je neprihvatljivo. Međutim, postoje okolnosti kad

je krivo predstavljanje novinara ipak prihvatljivo, kao krajnji i jedini izlaz u slučajevima

velikih i opasnih novinarskih istraživanja. Uvažavajući ovu činjenicu, zaključujemo da je

krivo predstavljanje, čak i kad je jedini izlaz za novinara, jednako je opasno i za njega kao i za

njegova prevarenoga sugovornika.

Analizirani tekst je zanimljivo napisan, obiluje pikantnim detaljima iz mračnih krčmi

koje su i javne kuće, kako piše autor. Zvuči nevjerojatno, ali u cijelom tekstu jedan je jedini

relevantan izvor imenovan. To je liječnik, ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, koji je potvrdio

163
«kako najviše ima oboljelih od gonoreje, zatim sifilisa te jedan slučaj AIDS-a koji je otkriven

kod jednog pripadnika 3. gardijske brigade HVO-a, rastavljenog oca dvoje djece». I to je sve

što se tiče oboljelih od AIDS-a. Oznakom broja brigade, bračnog statusa i broja djece ne štiti

se identitet oboljelog čovjeka, što je također etički dvojbeno. Svi ostali podaci «o 10 mušterija

oboljelih od AIDS-a» statistički je račun prema kojem, piše autor, «na jedan otkriveni slučaj

AIDS-a dolazi još deset neotkrivenih». Ako je imenovani liječnik rekao da je najviše oboljelih

od gonoreje, zašto to nije istaknuto kao relevantan podatak, ili je to zato što gonoreja nije

«medijski atraktivna»?

Tekst je temeljen na anonimnim izvorima koji su opisani kao: «glas se pronio»; «glas

se proširio», «sugovornik iz Viteza», «priča nam jedan mladić», «priča nam znanac iz

Viteza», «Vitezom se proširio glas», «lokalni političari smatraju», «doznali smo», «kaže

mladić koji se borio u ratu». Prirodno je da će malo tko izići u javnost s punim imenom i

prezimenom i govoriti o problemu prostitucije u Lašvanskoj dolini, ali začuđuje da novinari

nisu ni pokušali razgovarati s ljudima iz lokalne vlasti ili lokalne policije. Osobito lokalne

policije, jer je u dodatku teksta «okvir» s izjavom Elizabeth Rehn, tada posebne izaslanice

UN-a za Bosnu i Hercegovinu, i Aleksandre Stiglmayer, glasnogovornice Međunarodne

policije (IPTF-a), koje su upoznate s problemom trgovine ženama, i sumnjaju da je lokalna

policija umiješana u te poslove.

Zanimljivo je kako se oznaka narodnosti koristi u tekstu. Tako su Hrvati «uspaljeni»,

srpski su «narodnjaci» i «srpske pevaljke koje nude i seksualne usluge». «Glavni dileri kurvi

su Srbi», a najveći diler ženama je «stanoviti Čiča (…) Srbin koji je još 1990. godine zapalio

hrvatsku zastavu». Korištenjem oznaka narodnosti i uopćavanjem problema, tekst u cjelini

dodatno gubi na uvjerljivosti. Usto, kad se pročita tekst, može se zaključiti da je u Lašvanskoj

dolini problematično preživljavanje, da postoji trgovina ženama u koju su uključeni pripadnici

164
svih naroda i narodnosti, da je unosno otvarati kafiće, krčme i konačišta, ali da se ipak nigdje

ne vidi prijetnja epidemija od sifilisa i AIDS-a.

Nacional: Tko je ubio Ibrahima Dedića?

Nacional je često korištenje anonimnih i kadšto «određenijih» izvora doveo do

virtuoznosti! S obzirom na činjenicu da je vrijeme pokazalo da je veliki broj Nacionalovih

otkrića i špekulacija bio prilično točan, ne čudi što izvori nikada nisu otkriveni. Dakako,

čitatelji i medijski analitičari mogli su nagađati i naslućivati, ali nikada nijedno ime nije

obznanjeno. Fer odnos prema neimenovanim izvorima svakako je osigurao Nacionalu poneko

«bonus» otkriće i ekskluzivnu priču. Međutim, objavljeno je niz rekonstrukcija i mogućih

otkrića uz svesrdnu pomoć isključivo anonimnih izvora za koje se nikad nije moglo pouzdano

reći jesu li bila točna ili ne.

Upravo jedna takva rekonstrukcija ili «Nacionalovo otkriće» za koje se ne zna je li

točno ili nije, a temeljeno je isključivo na izvorima koji su htjeli ostati anonimni jest ona o

ubojstvu Ibrahima Dedića, vlasnika Promdei banke, prve privatne banke u Hrvatskoj, koji je

ubijen 3. srpnja 1999. u Zagrebu. Naslov članka je «Fikret Abdić Babo prvi je osumnjičeni za

organizaciju ubojstva Ibrahima Dedića» (Nacional, 190, 7. srpnja 1999). U najavi teksta kaže

se da «Nacional otkriva kako je ubijen Ibrahim Dedić», premda se, nakon pomno pročitanog

teksta, ne stječe dojam da je to doista tako i bilo. Uostalom, pokušaj da se istraži priča o

životu kontroverznog Ibrahima Dedića može biti opasna stvar, stoga čudi naslov u kojem se

Fikret Abdić sumnjiči za organizaciju ubojstva.

Novinar je ispričao moguću verziju razloga koji su doveli do atentata na Dedića

koristeći se isključivo neimenovanim izvorima, i u cijelosti pobijajući već objavljenu

službenu verziju Policijske uprave Zagreb koja vodi istragu o tom događaju. Članak je pisan

jasnim, čitkim i zanimljivim jezikom. U biti, novinar izdvaja dva moguća uzroka ubojstva

165
Ibrahima Dedića: prvi je povezan s Fikretom Abdićem koji je dugovao novac Dediću još iz

vremena postojanja AP Zapadna Bosna, a drugi je mogući uzrok povezan s ubojstvom imućne

žene Osječanke Sonje Notig, iz osamdesetih godina, kada je krivicu preuzeo jedan policajac, a

u koje je, tvrde Nacionalovi izvori, umiješan Ibrahim Dedić. No to se ne vidi iz naslova, nego

se u prvi plan stavlja ime Fikreta Abdića kao osumnjičenika! Za takvu tvrdnju u naslovu

trebalo bi imati imenovan izvor. Ili Fikret Abdić, s obzirom na događanja iz rata u Bosni i

Hercegovini, ne zavređuje ni minimum zaštite, barem dok se ne utvrdi opravdanost sumnje i

podigne optužnica.

Ibrahim Dedić bio je osoba uz koju je povezan cijeli niz nejasnoća, prijepora i

financijskih dubioza, osobito je upitan početni kapital s kojim je otvorio banku. Prirodno je da

takva osoba izaziva profesionalnu znatiželju novinara, ali nemoguće je u tri dana (ubojstvo se

dogodilo 3. VII., a tekst je objavljen 7. VII.) pouzdano istražiti sve dvojbenosti i razgovarati

sa svima koji možda mogu osvijetliti slučaj. Prema tome, novinar je u velikoj brzini analizirao

Dedićev život, ne spominjući ni jedan izvor javno. Navodimo tipične jezične konstrukcije

kojima se označuju podaci dobiveni od različitih izvora: «prema novim informacijama»,

«tvrdi se», «svjedoci tvrde», «prema Nacionalovim informacijama», «tvrde Nacionalovi

policijski izvori», «iz pouzdanih pravosudnih izvora», «iz krugova bliskih Dedićevih

suradnika», «doznaje Nacional», «u policijskim kuloarima spominju», «u policijskim

krugovima smatraju», «policijski izvori tvrde», «navodno je, tvrdi se», «kažu naši

sugovornici», «naši sugovornici, pretpostavljaju», «prema tvrdnjama svjedoka», «kažu» i «u

policiji tvrde». Zaključak koji se nameće čitatelju teksta, prepunog neodređenim izvorima u

množini, jest da je ipak bilo prehrabro objaviti puno ime i prezime glavnog osumnjičenika,

bez obzira na to kakav kriminalni background imao.

Prikazivanje samo jedne strane

166
 Svaki članak koji ne daje mogućnost svim akterima priče ili događaja da kažu svoje

mišljenje etično je dvojben tekst. Brojni su takvi tekstovi i u jednom i drugom tjedniku, ali su

razvrstani u kategorije, ovisno o tome koja je kategorija bila više prijeporna. Zašto je

prikazivanje samo jedne strane bilo uobičajeno u ovim tjednicima? Više je razloga tome.

Postoje oni objektivni, kad je nemoguće u kratkom vremenu pronaći ili kontaktirati određenu

osobu, pa je ona u tekstu jednostavno izostavljena. Moguće je, također, da druga strana ne želi

o određenom problemu razgovarati, što, dakako, nije krivnja novinara, ali bi svakako i u

jednom i u drugom slučaju valjalo izvijestiti čitatelje zašto nema tog drugog mišljenja. Tako

se smanjuje mogućnost špekuliranja, novinaru je olakšan posao, tekst dobiva na uvjerljivosti,

za razliku od primjera gdje je vidljivo da se uopće nije pokušalo razgovarati s osobom o kojoj

se kritički piše ili je se za što optužuje.

Spominjući tako etički prijeporne tekstove koji obrađuju samo jednu stranu, treba

istaknuti fenomen «transkripata» predsjednika Tuđmana, koji su bili dostavljani, pretpostavlja

se iz Predsjedničkih dvora, najviše tjedniku Nacional tijekom cijele 2000. godine. Koliko su

transkripti bili izdašni za popunjavanje sadržaja lista, uvijek nekim novim skandalima i

političkim malverzacijama, sugerira podatak da su 17. svibnja 2000. u 235. broju Nacionala

objavljena čak četiri transkripta. Prezentacija transkripata uvijek se obavljala na jednak način:

uz nekoliko stranica faksimila, novinar-tumač teksta pojašnjavao bi i analizirao smisao onoga

što je izrekao Franjo Tuđman ili neki od njegovih suradnika. Budući da «tumačenje

transkripata» ne smatramo novinskom formom, nego komentarom viđenja samo jedne strane,

transkripti su u izostavljeni iz ovoga rada, pa tako i iz ove kvalitativne analize.

Globus: Što se događalo u srpskom logoru u selu Bučje?

167
 «HVIDRA optužuje Veljka Đakulu za zločine u srpskom logoru Bučje» naslov je

teksta objavljenog u Globusu (493, 23. lipnja 2000), a sadržaj teksta ide tragom kaznene

prijave koji je podigla udruga hrvatskih vojnih ratnih invalida iz Pakraca «protiv 22 osobe

bivših dužnosnika tzv. SAO zapadne Slavonije te pripadnika milicije SAO Krajine s područja

Pakraca koje se optužuje za ratni zločin». U zaglavlju teksta stoji «Bučje 1991.: Srpski logor

smrti». Autor citira Stipu Hodaka, predsjednika HVIDRA-e koji iznosi podatke iz prijave

prema kojoj je «kroz logor Bučje prošlo 200 ljudi, a dvadeset i četvero je ubijeno ili se još i

danas vode kao nestali». U tekstu se rekonstruiraju događaji iz 1991. godine u Pakracu i

Lipiku, a o logoru smrti u Bučju priča invalid Darko Mercluft kojeg su srpski pobunjenici

ranili dok je s roditeljima vozio auto «na cesti blizu Pakraca». U tom prepadu otac mu je

poginuo, a majka je ranjena. Srbi su Merclufta odvezli u logor Bučje gdje je smješten u

tamošnju školu koja je pretvorena u bolnicu i ondje su mu amputirali ruku». Uz tekst se nalazi

fotografija Darka Merclufta ispod koje piše da su ga «Srbi u listopadu 1991. ranili i odveli u

Bučje, gdje su mu odrezali ruku». Nije jasno jesu li mu u Bučju ruku odrezali namjerno (jer se

u tekstu amputacija ruke povezuje s mogućim prethodnim ranjavanjem na cesti), ali potpis

ispod fotografije znatno mijenja smisao samog teksta i stječe se dojam da mu je ruka

namjerno odrezana.

S obzirom na to da se u tekstu Veljko Đakula tereti kao jedan od utemeljitelja «logora

smrti» u Bučju, trebalo je svakako naći načina da se čuje i ono što on ima reći o tome

događaju. Tim više što je Veljko Đakula, u vrijeme pisanja teksta bio svaki dan u Zagrebu na

radnom mjestu predsjednika Srpskoga demokratskog foruma, nevladine organizacije koja se

posvetila pružanju svih oblika pomoći povratnicima pripadnicima srpske narodnosti koji su

devedesetih izbjegli iz Hrvatske. Novinar koji potpisuje ovaj članak u jednoj rečenici

spominje da je «po informaciji koju smo dobili u Srpskom demokratskom forumu, Veljko

Đakula još 1995. nakon 'Bljeska' kad je uhićen, odlukom pakračkog suda pušten, a svi procesi

168
i istražne radnje protiv njega u vezi s ratnim događanjima 1991/95. prekinute su». No to

objašnjenje iz druge ruke nije dovoljno snažno naglasilo njegovu statusnu ulogu u «srpskom

logoru smrti».

Kako članak istražuje ozbiljnu i složenu temu – ratni zločin, onda javnost ima pravo

znati i reakciju druge strane. Pa ako ta druga strana ne želi ništa reći o tome, i to je dovoljno

jasan podatak, ali pokušaj da se razgovora s drugom stranom ne razabire se iz teksta.

Međutim, naglašavati «kaznenu prijavu HVIDRE» kao jedinu istinu, u kojoj se spominju

imena i prezimena 12 ljudi kao mogućih počinitelja ratnih zločina, i pritom ne pokušati

istražiti što o svemu tome misli druga strana – štetna je i nekorektna novinarska praksa.

Nacional: Slikar Mateš i prognanica Miškatović

Članak pod naslovom «Nije istina da sam nasilnički izbacio staricu iz svoje kuće u

Zatonu Velikom, u kojoj bespravno živi već pune dvije godine zahvaljujući intervenciji i

zaštiti Ive Sanadera» osim davanja prava samo jednoj strani, sadržava i niz drugih etičkih

dvojbenosti. Tekst je objavljen je u Nacionalu (236, 24. svibnja 2000) kao «razgovor sa

slikarom Antunom Matešom». Kad bi to doista bio razgovor sa slikarom Matešom, kako stoji

u zaglavlju teksta, vjerojatno ovaj napis i ne bi bio uočen kao etički dvojben tekst. Međutim,

to nije intervju, nego Matešova priča o problemima koje ima s prognanicom/izbjeglicom koja

je privremeno smještena u njegovoj kući u Zatonu Velikom, i ne želi iz nje izaći. Novinar je

dakle bio u funkciji onoga koji je u novinski tekst pretočio Matešovu priču, stoga se ne može

govoriti o razgovoru.

Za takvu formu svakako je bilo nužno čuti što o slučaju misli i druga strana: Eva

Miškatović (79) koja je privremeno stanovala u kući dodijeljenoj njoj kao i drugim

prognanicima. To znači da u kuću ipak nije provalila!

169
 Tekst u Nacionalu nastao je nakon što je u nekim dnevnim novinama objavljena vijest

kako je «akademski slikar Mateš izbacio prognanicu iz kuće». Eva Miškatović je naime

privremeno stanovala u kući koja je bila vlasništvo žene koja je početkom rata otišla iz

Hrvatske u Srbiju, i koja je kuću 1998. prodala akademskom slikaru Matešu. On je kao novi

vlasnik s čistim papirima zamolio izbjeglicu Evu Miškatović iz Bosanske Gradiške, kojoj je

inače status izbjeglice prestao 31. ožujka 1997, da iseli iz kuće, tražeći joj preko Agencije za

posredovanje nekretninama smještaj negdje drugdje. Ona, prema riječima A. Mateša, ni na

kakav drugi smještaj nije htjela pristati ucjenjujući ga preko svog odvjetnika «da će odmah

iseliti ako plati 60.000 njemačkih maraka» i potom podižući tužbu «kojom traži 30.000

maraka za navodnu adaptaciju kuće». Izbjeglicu su sve vrijeme štitili, kaže Mateš, visoki

dužnosnici iz hrvatske vlasti – Vesna Škare Ožbolt i Ivo Sanader: «Eva Miškatović je zapravo

baka izvjesne gospođe Baštek koja je bila zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova, točnije

bila je tajnica Ive Sanadera, tadašnjeg pomoćnika ministra vanjskih poslova». Ishod priče više

nije tako važan koliko Nacionalov pristup ovom slučaju. Očito, činjenice su na strani Mateša,

privatno je vlasništvo svetinja i tu nije ništa sporno. Diskutabilan je način kako je priča

intonirana i predočena u javnosti. Članak ne bi izgubio na vjerodostojnosti da je dana prilika i

drugoj strani da ponešto kaže o slučaju. Osobito nakon podataka da je «sirota starica»

ucjenjivala Mateša da joj za iseljenje plati 60.000 njemačkih maraka, da je u cijelu priču

uključen Ivo Sanader i njegova sekretarica, da je starici prestao izbjeglički status još 1997.

godine, da je redovito odbijala bilo kakav drugi smještaj, da je prijetila Matešovim

prijateljima koji su došli vidjeti kuću. Previše je intrigantnih podataka da bi se ostalo tek na

«razgovoru» s Matešom.

Tekstu su priloženi faksimili dokumenata o prestanku izbjegličkog statusa Eve

Miškatović, dvije fotografije slikara Antuna Mateša i ilustracija kalendara «Osvit milenija» za

koji je nagrađen, te izvadak vijesti iz dnevnih novina pod naslovom «Akademski slikar Mateš

170
izbacio prognanicu iz kuće». Nacional je ovakvim pristupom, osnovnom intonacijom,

odabirom fotografija i naslovom odmah zauzeo stav ne dopuštajući da druga strana pojasni

barem nekoliko zanimljivih pojedinosti iz Matešove izjave, koje bi bile posve dovoljne da

članak bude minimalno profesionalno napravljen i dokraja uvjerljiv.

Narušavanje temeljnih prava čovjeka

Nacional i Globus sudjelovali su u otkrivanju velikog broja afera. I pritom često nisu

pazili na zaštitu identiteta običnih ljudi koji su pristali biti novinarski izvori. Time su

napravljene velike štete ljudima koji nisu javne osobe. Novinar ima zadaću procijeniti koliko

objelodanjivanje podataka može biti štetno za ljude koji se pojavljuju u ulozi polujavnog ili

javnog svjedoka. Medijski analitičari preporučuju da se ljudi skromnijeg obrazovanja

unaprijed upozore na moguće neželjene posljedice njihovih izjava, nakon što članak ugleda

svjetlo dana. Zaštita integriteta osobe, ljudsko dostojanstvo i pravo na privatnost temelji su

poštovanja prava čovjeka. U pravilu, to bi trebalo vrijediti za sve ljude jednako. Razlike

postoje onda kad se istražuju ili opisuju kriminalni slučajevi ili nemoral ljudi čija su imena

javna ili obavljaju dužnost od državnog značenja. Njih ne treba upozoravati na snagu medija,

ali čak i prema njima mediji moraju razvijati minimum korektnog i profesionalnog odnosa pri

izvještavanju.

Globus: Kako je E. H. postala Fatima Skula

Što se događa kad novinar nakon napornoga istraživanja, saslušavanja izvora –

anonimnih i javnih, objavi važne i šokantne činjenice, a onda mu njegovi izvori i (polu)

zaštićeni svjedoci napišu da to nisu nikad izrekli i da je sve izmišljeno? Težak slučaj koji se

ne događa često, ali novinarstvo je opasno, osobito kad su posrijedi istraživanja o ratni

171
zločinima. U našem slučaju novinar se razbjesnio i objavio puni identitet zaštićenog svjedoka!

Je li imao pravo na takvu drastičnu odluku? Kao primjer narušavanja prava čovjeka u

kvalitativnoj analizi uzeta su zapravo tri teksta koja povezuje žena koja je svjedočila pod

lažnim inicijalima u tekstu koji je istraživao zbivanja u «slučaju Gospić». Prvi je tekst

objavljen u Globusu 438, 30. travnja 1999, pod naslovom «E. H. bivša tajnica stožera za

Gospić: Tihomir Orešković prisilio je 1991. dvije maloljetne Hrvatice iz BiH da vode ljubav s

njim i jednim ministrom». Tekst je prepun izjava svjedoka o masovnim nestancima i

ubojstvima ljudi koja su se događala u Gospiću ratne,1991. godine. Članak sadržava i iskaze

nekolicine svjedoka, predstavljenih lažnim inicijalima, ali prema napomeni autora teksta

«prava imena poznata su redakciji Globusa» – sve u želji da se zaštiti njihov identitet. U

tekstu je ključna izjava žene koja je već jednom dala iskaz o zbivanjima u Gospiću, i to za

Haaški sud. Njezini lažni inicijali su E. H., a Globus objavljuje njezine fotografije na kojima

se vidi da je pretučena. Nju su, kako stoji u tekstu, nakon tog svjedočenja za Haaški sud, dva

maskirana čovjeka pretukla u podrumu, «iako su vidjeli da je trudna, a Centar za socijalni rad

joj je oduzeo dijete pod izgovorom da zlostavlja dijete!»

Njezino se lice, premda je prekriveno crnom trakicom, prepoznaje i svatko tko živi u

Gospiću ili u Gračacu, znat će tko je ona, tim više što se kaže da je «riječ o 30-godišnjoj ženi,

Bošnjakinji, koja je sada u 8. mjesecu trudnoće». Dakle, ne može se govoriti o zaštićenom

identitetu, jer je detaljno opisana, a fotografija samo može biti dodatna potvrda tko je E. H.

Priča o oduzetom djetetu svakom bi novinaru trebala biti sumnjiva, barem toliko da provjeri

taj podatak u Centru za socijalni rad. Za E. H., piše u članku da je «za vrijeme rata bila osobna

tajnica Tihomira Oreškovića i da osim što je imala zadatak špijunirati vojne zapovjednike (…)

brinula se o skupini maloljetnih djevojaka koje su bile prisiljene davati seksualne usluge

Oreškoviću, ali i nekim drugim visokim dužnosnicima i njihovim prijateljima koji su dolazili

u Gospić kao gosti Tihomira Oreškovića». E. H., nadalje, moli novinara Globusa da joj zaštiti

172
identitet zbog sljedećeg svjedočenja, o kojem kaže: «Kao konobarica u Gospiću, odmah sam

se uključila u obranu i bila sam aktivni borac u postrojbi Paje Šimića… Kad je došao Tihomir

Orešković, pozvao me u svoju sobu u hotelu 'Lika' na pivo. Tada sam prvi put spavala s njim.

On je imao običaj da prvi vodi ljubav sa svim ženama koje bi se našle u obrani grada…»

Odgovornom novinaru ovakvo bi svjedočenje bilo u najmanju ruku neobično, a priča o

pretučenosti i oduzimanju djeteta upozorava da je riječ o osobi kojoj treba pomoći, a nikako

još dodatno otežavati joj život.

Mjesec dana poslije, u rubrici Pisma uredništvu, Globus, 443, 4. lipnja 1999,

objavljeno je opširno pismo Tihomira Oreškovića u kojem on reagira na navode iz teksta koji

ga teško terete za zločine u Gospiću 1991. Zanimljivo je kako Orešković u svome pismu

donosi i pismo Fatime Skule poznatije kao E. H., koje «Globus nije htio objaviti», pa ona

moli Oreškovića da on obznani taj tekst. Fatima Skula opovrgava cijeli tekst vezan uz iskaz E.

H.: «Mislim da je suvišno naglašavati što je sve neistina, jer pitanje je što je istina u cijelom

tom tekstu…..Bila sam branitelj sa srcem, a ne nekakva tajnica ili cura za zabavu…..Želim

istaći da su objavljene slike zloupotrijebljene iz druge arhive.»

Demanti je, dakako, nesuvisao zbog toga što E. H. opovrgava sve rečeno i to

posredstvom «ratnog druga» Tihomira Oreškovića, koji se danas, četiri godine poslije – nalazi

na odsluženju kazne za ratne zločine počinjene u Gospiću. Ali to nije kraj priče o slučaju E.

H. i zaštiti identiteta svjedoka. U sljedećem broju Globus (444, 11. lipnja 1999), objavljuje

novu priču (Prilog o slučaju Gospić pod naslovom: «Ibrahim Suljkanović, bivši pripadnik

HV-a iz Gospića, tvrdi: Tihomir Orešković 1991. preda mnom je zadavio čovjeka, a

saborskog zastupnika HDZ-a Miroslava Petryja vidio sam 1992. kako siluje prognanicu!» I u

tom tekstu sadržana su svjedočenja o silovanjima i ubojstvima u Gospiću.

U uvodnom dijelu autor se vraća na svjedočenje E. H. i njezin demanti iz broja 443, u

kojem piše: «Pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću izjavljujem da ništa što je

173
kao citat objavljeno pod inicijalima E. H. nije izmijenjeno u odnosu na ono što nam je ta

gospođa pred svjedocima ispričala, a što smo snimili na vrpcu (…) Kad nas je ta gospođa

nazvala i kazala da se u vezi s objavljenim tekstom čula s Oreškovićem, kojeg je u tekstu

optužila da je naredio etničko čišćenje, ocijenili smo da nas ništa više ne obvezuje da joj

čuvamo identitet (…) Osim toga i Tihomir Orešković u svom demantiju spominje ime Fatime

Skule, koja je u prvom tekstu označena kao E. H.»

Ne možemo se složiti s autorom da ga ništa ne obvezuje da čuva identitet. Njezin

identitet zapravo nikada nije ni skrivan, a prva pogreška je učinjena onoga trenutka kad nije

bila ljudski upozorena (barem se to nigdje ne vidi u tekstu!) na to da svaka njezina izgovorena

riječ može imati loše posljedice za nju samu i njezin život u Gračacu kao udane žene, a

neobično je da novinar nije provjerio zašto je Centar za socijalni rad preuzeo skrb nad

njezinim djetetom.

Nacional: Ratni zarobljenici i poštovanje Ženevske konvencije

Članak koji je odabran za kvalitativnu analizu u vezi s narušavanjem prava čovjeka u

prvi se mah može doimati benignim ili čak neprimjerenim za analizu etičkih kontroverzija.

Riječ je o razgovoru s Dijanom Čuljak, novinarkom Hrvatske televizije, koja je u vrijeme

intervjua bila izvjestiteljica iz Haaga. Sadržaj intervjua odnosi se na njezino izvještavanje iz

Mostara 1993. godine kad je snimila, za Hrvatsku televiziju, ratne zarobljenike Bošnjake.

Novinara Nacionala zanimalo je hoće li se odazvati sudu u slučaju da je haaški istražitelji

pozovu da bude svjedokom. Indikativan razgovor otkriva niz pogrešaka izvjestiteljice Čuljak,

jednako kao i novinara Nacionala koji je intervjuira te postupka Nacionala koji ponovno

174
objavljuje fotografije ratnih zarobljenika načinjenih u Mostaru, u vrijeme hrvatsko-

bošnjačkog sukoba.

Oprema intervjua ne sadržava ništa sporno, ni išta što bi možda odudaralo od biti

teksta, osim što je naslov predugačak: «Zarobljenici koji su zadnji put viđeni u mom prilogu

iz Mostara u svibnju 1993. postrojio je te ispitivao Mladen Naletilić Tuta: Ako zbog tog

slučaja budem pozvana pred Haaški sud kao svjedok, nema razloga da se tom pozivu ne

odazovem» (Nacional, 199, 8. rujna 1999. Naslov je toliko dugačak i deskriptivan da čitatelji

ne moraju čitati tekst. Mamac dugog naslova je isticanje imena Mladena Naletilića Tute koji

je, u vrijeme izlaska intervjua, bio u zatvorskoj bolnici u Zagrebu. U javnosti su vođene žive

rasprave o njegovu izručenju, bolesti i pritiscima Haaga na Hrvatsku. No, to nije etički

dvojben dio teksta.

Sporno je objavljivanje fotografija prenesenih sa snimke reportaže koju je napravila

Dijana Čuljak. Objavljivanje fotografija na kojima se ljudi mogu prepoznati znači kršenje

članka 13. i 14. Treće ženevske konvencije kojima se regulira opća zaštita ratnih zarobljenika.

Slike su snimljene neposredno nakon zarobljavanja kad je to doista velika povreda ratnog

prava. Objavljivanje njihovih ponižavajućih fotografija šest godina poslije također je

nepoželjno i neprihvatljivo. Prema Trećoj ženevskoj konvenciji «s ratnim zarobljenicima

treba postupati čovječno, štititi ih od svakog nasilja, zastrašivanja, povreda i javne

radoznalosti te im dati u svakoj prilici pravo na poštivanje svoje ličnosti i časti» (Ženevske

konvencije, 1999, 59-60).

Sukladno tome, Nacional nije trebao objaviti fotografije bespomoćnih zarobljenika,

postrojenih pred naoružanim vojnicima i s rukama iznad glava, jer to znači nepoštovanje

njihove osobe po drugi put, bez obzira na to jesu li u trenutku objavljivanja bili živi ili mrtvi.

A kakvo poniženje je tek bilo kad su bili snimljeni, prvi put, za informativne emisije Hrvatske

televizije? O tome u intervjuu priča Dijana Čuljak ovako: « ….HVO je zarobio 12 vojnika

175
Armije BiH. Neki od njih su se uspjeli preodjenuti u civilnu odjeću, a neki nisu (…). Mladen

Naletilić Tuta ih je postrojio, ali ne pred zgradom «Vranice» u kojoj se nalazilo

zapovjedništvo Arifa Pašalića, kako navode neki mediji, nego pred zgradom tadašnjeg

Ministarstva obrane, razgovarao s njima i ispitivao ih. Ja sam to snimila bez nekih specijalnih

naručivanja ili konzultacija. Dakako, nisam uzimala izjavu ni od koga. Oni su tek nakon toga

odvedeni u zarobljeništvo (…) Nema govora o tome da su ti ljudi dovođeni iz zarobljeništva

samo za potrebe snimanja priloga za HTV. Ja sam jednostavno snimala sve.»

Dijana Čuljak ovim riječima opovrgava, zapravo, sadržaj sličnog teksta o istoj temi

objavljenog u Globusu nešto prije, s fotografijama ratnih zarobljenika, u kojem se ta

novinarka optužuje da su zarobljenici izvedeni iz zatvora specijalno za potrebe snimanja za

Hrvatsku televiziju. Spornih elemenata ne nedostaje!

Upravo je to «snimanje svega» – loše, a nevjerojatnim se čini i pomisliti da bi novinar

mogao biti sudionikom «naknadnog dovođenja ratnih zarobljenika» da bi bili snimljeni za

potrebe Hrvatske televizije. Novinarka ih nije intervjuirala, što bi, da je to učinila, bilo

dodatno maltretiranje ustrašenih i posramljenih ljudi koji tada nisu ni znali što ih čeka.

Nacional je, dakako, mogao obaviti razgovor s novinarkom o ovom slučaju i intervju

ne bi bio manje autentičan da ne sadržava fotografije ratnih zarobljenika. Možda se mogla

napraviti tema o pravima ratnih zarobljenika u medijima!?

Narušavanje prava manjinskih društvenih grupa

Analizirajući kategoriju etičke dvojbenosti tekstova kojima su narušavana prava

manjinskih grupa, valja ponovo podsjetiti da su oba tjednika u promatranom razdoblju rušila

tabue i izvještavala o nacionalnim manjinama, etničkim grupama, pripadnicima manjinskih

seksualnih ili vjerskih orijentacija, većinom na način koji spomenute grupe nije diskriminirao.

176
Objavljen je niz kvalitetnih tekstova, ali bilo je i nenamjernih i namjernih «nespretnosti» koje

su zabilježene i u Globusu i u Nacionalu.

Globus: Zagreb – neugodan za pripadnike seksualnih manjina?!

Globus je objavio na naslovnici najavu i fotografiju teme pod naslovom «Zagreb noću:

Strava među seksualnim manjinama» (448, 9. srpnja 1999), koja je opširno obrađena na

unutrašnjim stranicama lista. Povod tekstu u Globusu je brutalno nasmrt pretučen francuski

državljanin za kojeg je rečeno da pripada homoseksualnoj manjini, a pronađen u parku Josipa

Jurja Strossmayera.

Članak zapravo analizira gdje se danas u Zagrebu okupljaju homoseksualci, tko dolazi

u Importanne centar, tko sjedi u kafićima južno a tko sjeverno od Ulice baruna Trenka, što je

zagrebački «lungo mare» te da su na «Mažurancu» još uvijek «majstorice najstarijeg zanata

na svijetu». Tekst je potpisao ugledni novinar koji očito poznaje okupljališta u Zagrebu i

uspoređuje sadašnje vrijeme i mjesta s onima iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Lead

teksta je zanimljiv i posve drukčiji od uobičajenih početaka članaka u ovom tjedniku (citat iz

jedne dramske predstave mladih ljudi, «pripadnika američke Pentakostalne crkve» koja se

održava na Trgu Ante Starčevića. Takvim uvodom, zajedno s autorom i čitatelj «šeta» po

središtu Zagreba i upoznaje se s pripadnicima različitih skupina, uključujući i skinheadse, i

njihovim najčešćim okupljalištima. Citiramo dio članka: «seksualna prava danas u svim

zapadnim zemljama dio su općih ljudskih prava te je bilo kakva diskriminacija na toj osnovi

nezamisliva. Muška i ženska homoseksualna populacija ravnopravan je dio društva. Ni

političari ni sportaši ni filmske i pjevačke zvijezde ne kriju svoju seksualnu orijentaciju.»

Tekst, osim što je nadasve informativan, ima i edukativnu funkciju. Ali, sve dobre namjere

novinara kvari fotografija – ista ona koju je objavio Jutarnji list – nesretnog čovjeka kojeg su

Jutarnji list i Večernji list objavili su opširan izvještaj o ubojstvu «francuskog homoseksualca» u broju od 1.
srpnja 1999. Jutarnji list je donio šokantnu fotografiju mrtvog čovjeka, što je izazvalo podjele u javnosti: zbog
istaknutoga punog imena i prezimena žrtve i određenjem da je riječ o «francuskom homoseksualcu».

177
«nasilnici divljački izudarali nogama i slomili mu lubanju, od čega je ubrzo umro». Nije bilo

nikakva opravdanja ni razloga objavljivati tu fotografiju na dva mjesta.

Nacional: Šakićevi «državotvorni ustaški ideali»

«Da se mogu vratiti u prošlost, ponovno bih se priključio ustašama i učinio isto», tako

glasi naslov Nacionalova «ekskluzivnog intervjua iz Remetinečkog zatvora» obavljenog s

Dinkom Šakićem, «jedinim živućim zapovjednikom logora smrti»(265, 12. prosinca 2000).

Odluka redakcije da toliki prostor posveti čovjeku koji u Hrvatskoj danas nema

nikakvu političku važnost, vrlo je neobična. Usto, Šakić je ime koje se povezuje sa žrtvama iz

Drugoga svjetskog rata u Jasenovcu, i živo je podsjećanje na nevjerojatne rasističke zakone,

na pogubljenja velikog broja Židova, Srba, Roma i Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata,

kao i na fašizam uopće. Autor intervjua u samom početku teksta i sam izražava velike rezerve

upravo o ovim razlozima za i protiv toga da se Dinku Šakiću dade toliki prostor. Na kraju,

odlučuje se za razgovor, jer «demokratska se javnost treba upoznati s takvim ljudima i

njihovim stavovima, jer je upravo njihovo iznošenje najbolji oblik borbe protiv njih». To je

dijelom prihvatljivo obrazloženje, ali što ako Šakić u intervjuu vrijeđa pripadnike drugih

naroda i etničkih grupa, a novinar koji s «njim razgovara» nije u situaciji postavljati

potpitanja? To, na žalost, onda nije razgovor. Naime, novinar u uvodu i sam napominje da

«osobni kontakt s njim (Šakićem, op. G. V.) nije dopušten, tako da je intervju napravljen uz

pomoć odvjetnika Ivana Kerna koji mu je dostavio pitanja, a potom redakciji Nacionala

poslao Šakićeve odgovore». Novinar je postavio pitanja, neka i vrlo provokativna i izravno

vezana za njegovu prošlost, a Šakić je iskoristio ponuđeni prostor da glorificira ustašku

državu: «Sve što se danas govori o ustašama (…) srbokomunistička je ideologija»; «Kako su

se odnosili prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustašama i poglavniku, tako danas blate i

ocrnjuju Franju Tuđmana», «ni patološka mržnja bijednih hrvatskih izroda, neće i ne može

178
narušiti moje državotvorne ustaške ideale» i «da se mogu vratiti u prošlost i da su okolnosti

iste, opet bih se priključio ustaškom pokretu». Prisjećamo se da je gotovo istom rečenicom

Dinko Šakić završio svoj intervju listu Magazin, 1995. godine u kojem kaže da je «ponosan

na svoju prošlost i sve što sam učinio (…) i na svoju dužnost koju sam obavljao» (Malović i

sur., 1998, 86).

U spornom razgovoru novinar bi vjerojatno mogao intervenirati i zamoliti Šakića za

pojašnjenja ili se suprotstaviti njegovim stavovima. Ovako je, unatoč pogodnom odabiru,

strukturi i slijedu pitanja, Šakić pobijedio novinara i «demokratsku javnost», i usput

izvrijeđao preživjele logoraše Jasenovca, ali i pripadnike većinskog naroda u Hrvatskoj.

Propagandni tekstovi

Novinari ne smiju pisati propagandne tekstove; većina etičkih kodeksa strogo

zabranjuje takvu djelatnost. Postoji međutim skrivena propagandna djelatnost koju obični

čitatelji mogu naslućivati, ali je teško dokaziva. Ta se skrivena propaganda ogleda u pisanju

naručenih članaka, intervjua ili u blagonaklonu prikazivanju mogućih oglašivača u novinama.

Globus je izdvojen iz ove kategorije za kvalitativnu analizu jednostavno zato što

izdvojeni tekst prema nalazima istraživanja nije visokog stupnja etičke proturječnosti. Osim

toga, taj je napis mješavina nekoliko novinskih formi u kojem prevladavaju vrijednosni

sudovi koji očito idu u korist jedne, a na štetu druge strane. Jedna strana su novinari koji su se

2000. godine nalazili na uredničkim i čelnim mjestima na Hrvatskoj televiziji; druga strana su

pak novinari i urednici, inače članovi Foruma 21, svi odreda prikazani kao najbolji hrvatski

novinari. Riječ je o tekstu koji je objavljen neposredno nakon završenih izbora 2000. godine

179
kad je na vlast u Hrvatskoj došla koalicija šest stranaka. Autor opsežnog teksta predstavlja se

kao zaštitnik i promotor novinara i urednika Damira Matkovića, Željke Ogreste, Dubravka

Merlića i drugih članova Foruma 21, preporučujući ih budućem direktoru HRT-a kao najbolje

kadrove koji će sudjelovati u preobrazbi državne u javnu televiziju.

Nacional: «Navraćaju li» političari spontano u neku redakciju!?

Za kvalitativnu analizu korištenja novina kao poligona političke propagande odabrana

su dva gotovo istovjetna teksta iz Nacionala.

U tim su tekstovima vodeći političari predstavljeni kao manekeni koji reklamiraju novi

proizvod Nacionalove izdavačke kuće «Nakladnik» – dnevni list Republiku. Kad se pomnije

analizira redak po redak u tekstovima, može se steći još lošiji dojam. Tekstovi su u pogledu

etičke proturječnosti ocijenjeni su najvišim, trećim stupnjem.

U prvom (Nacional, 262, 12. studenoga 2000) od njih, Ivo Pukanić piše o premijeru

Ivici Račanu koji je «posjetio redakciju Nacionala i razgledao nove prostorije u kojima će biti

redakcija novoga nacionalnog dnevnog lista Republika». Premijer je, piše autor teksta, «bio

oduševljen izgledom lista koji će unijeti nove standarde među hrvatskim medijima», a

«izrazio je nadu da će te novine poštovati postulate neovisnog i objektivnog novinarstva te

nastaviti tradiciju kvalitetnog izvještavanja kakvo su Nacionalovi novinari prakticirali

proteklih godina.» Iz teksta se vidi da Račan ne hvali samo Republiku s kojom je

«oduševljen», a još nije izišao ni prvi broj, nego usput i «tradicionalno kvalitetni i neovisni»

Nacional. U dodatku teksta nalazi se fotografija Ivice Račana i Ive Pukanića, a na dnu je

logotip novog dnevnika Republike – nacionalnog dnevnika. Premijer Račan vjerojatno nije ni

slutio da će svaka njegova izgovorena riječ biti tako pomno zabilježena. U svečarskim

trenucima, valjda, nije umjesno iznositi kritičke opaske o Nacionalu, ali je zato pun hvale za

novi dnevni list Republiku – na neviđeno.

180
 Drugi primjer (Nacional, 263, 21. studenoga 2000) sličan je ili gotovo jednak prvome,

s tom razlikom da nije došao jedan čovjek – političar, nego su u redakciju Republike

«navratili» mnogi čelnici hrvatskih stranaka: Vesna Pusić, Ivan Jakovčić, Božo Kovačević i

Dejan Aćimović (glumac i kandidat za novog predsjednika Liberalne stranke) i Mate Granić.

Osim njih, stoji dalje u tekstu, posjete su najavili Dražen Budiša, Dorica Nikolić, «te brojni

drugi». Iz ovako velikog broja visokih posjetitelja političara koji su «navraćali» autor teksta

zaključuje i ovo: «Tako se pokazuje da je novi list Hrvatskoj itekako dobrodošao, a

objektivno i informativno novinarstvo, koje je obilježilo pet godina postojanja Nacionala,

kako su istaknuli dosadašnji gosti Republike, jamstvo je koje novi dnevnik čini vrhunskim

političkim događajem u Hrvatskoj na početku trećeg milenija.» Zanimljivo je da su istu

rečenicu pohvala Nacionalu izgovorili svi političari kao i premijer Račan u prethodnom broju.

Nije ništa neobično da su na svečanim proslavama obljetnica listova nazočni uvaženi

političari, ali je malo neobično da su svi ti političari iz čiste radoznalosti i spontano dolazili u

redakciju Republike, odnosno Nacionala. Bit će ipak da su političari bili pozivani, a da je sve

zgodno iskorišteno da Republika dobije ekskluzivnu reklamu koja bi vjerojatno bila dosta

skupa da ju je pravila neka marketinška agencija. Na kraju, pitanje na koje nema odgovora:

jesu li se političari-posjetitelji osjećali prevarenima?

Loš ukus i opscenost

Prethodne su analize pokazale da su ova dva tjednika pomaknula granice pristojnosti i

dobroga ukusa – prema lošem. Dva su osnovna razloga tome: prvi, ljudi koji su te izraze

izgovarali a novinari ih pomno bilježili, a drugi, javnost koja je to primala bez većih potresa,

prilično ravnodušno, očito naviknuta na teške izraze u medijima u zadnjih desetak godina.

Neki su sugovornici znali biti krajnje drski i nepristojni izgovarajući prostote, a mogli su

181
izazivali i stid svojim neodmjerenim izjavama i postupcima. Novinari su to koristili i vrlo

često najžešćim izrazima i izjavama svojih sugovornika opremali tekstove, a ne više kao prije

skriveno u tekstovima. Stvar je procjene uredništva, dakako, želi li izravno prenijeti ili opisno

objasniti čitateljima koliko je nepristojan bio određeni zastupnik ili «uglednik» iz javnog

života.

Globus: Skandal u Veljunu

Pod naslovom «Novi hrvatsko-srpski sukobi» Globus je u broju 492 od 12. svibnja

2000. objavio tekst i veliku fotografiju na kojoj se vidi Biserka Legradić dok mokri na

spomen-ploču u Veljunu podignutu u znak sjećanja na 520 Srba iz tog mjesta što su ih 1941.

godine pobile ustaše. Biserka se Legradić, inače, predstavila kao majka poginuloga hrvatskog

branitelja. Iako je tu fotografiju Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo najboljom u 2000.

godini, držimo da je to etički dvojbena fotografija: otvoreno je pitanje je li žena bila u stanju

valjano procijeniti što radi. Očito je žena bila pod stresom, kao 70-postotni invalid

Domovinskog rata, majka palog branitelja, pripadnica 124. vukovarske brigade, doseljenica u

selo Točak kod Veljuna gdje stanuje u kući koju je prethodni srpski vlasnik prodao državi.

Pod jakim utjecajem slika i doživljaja iz bliske prošlosti, može se pretpostaviti da su ružne

vukovarske slike ostavile traga na njezinu dušu i opće psihofizičko stanje. Toliko jakog, da je

svoj revolt iskazala krajnje neprimjereno. Možda je žena ozbiljno bolesna, jer novinar

Globusa kaže «da je u razgovoru porekla da joj je sin pali branitelj, odnosno da nije poginuo

kao hrvatski branitelj kao što je to ranije tvrdila». Fotografija je, prije nego u Globusu,

objavljena u većini dnevnih novina – prema tome, javnost je bila već upoznata s incidentom.

Međutim, Globus je toj fotografiji dao čak dvije stranice. Za novinara nije bilo dvojbe snimiti


Za fotografiju B. Legradić, fotoreporterka Nataša Urošević iz Jutarnjeg lista, dobila je nagradu «Nikša
Antonini» Hrvatskoga novinarskog društva za najbolju fotografiju 2000. godine.

182
ili ne snimiti prizor mokrenja, a niti urednik nije imao dvojbe o objavljivanju i o njezinu

plasmanu.

Fotografija je višeslojna; može se tumačiti kao poruka i stav prognanika o svom

neriješenom statusu i odnosu prema pripadnicima srpske narodnosti, ili upozorenje

pripadnicima srpske manjine što se može dogoditi i s drugim spomenicima iz Drugoga

svjetskog rata koji su budu eventualno obnavljali i svečano otvarali.

To je bio događaj i javnost treba znati o tome, ali bi možda manja fotografija i

uravnotežen tekst bili mnogo prikladniji način prikazivanja događaja.

Nacional: Mamić protiv Canjuge

Nacional (201, 22. rujna 1999) je objavio neobičan intervju sa Zdravkom Mamićem

koji zbog količine uvreda i neodmjerenih riječi zaslužuje da bude posebno analiziran u

kvalitativnoj analizi. Povod za razgovor s Mamićem, nogometnim menadžerom, nekadašnjim

suvlasnikom nogometnog kluba HAŠK-Građanski, bila je iznenadna smrt Darka Tironija,

glavnog urednika Sportskih novosti, na čijem je pogrebu govor održao i Zlatko Canjuga,

predsjednik Gradske organizacije HDZ-a i tadašnji predsjednik nogometnog kluba Croatia.

Naslov teksta je: «Kad sam vidio da Zlatko Canjuga govori nad grobom mog mrtvog prijatelja

Darka Tironija, u meni se javio poriv da skočim i fizički ga uklonim od lijesa». U nastavku je

(vjerojatno!) podnaslov teksta, jednako dug i sadržava bit teksta: «On je najveći krivac za

njegovu preranu smrt, godinama ga je pokušavao smijeniti s mjesta urednika, zbog čega je

Tironi bio pod stalnim stresom.» Koristimo izraz «vjerojatno podnaslov» zbog toga što se

često događa da se gubi stroga razlika između nadnaslova, naslova i međunaslova. Ovo je

jedan od takvih primjera.

183
 Novinar koji je vodio razgovor zna da je Zdravko Mamić ljutit na Zlatka Canjugu,

budući da je ovaj drugi nekoliko dana prije napao Mamića kao osobu koja je «uništavala

Dinamo», i zapravo tijekom cijelog razgovora podržava Mamićeve prostačke izljeve srdžbe i

ne reagira primjereno. Upravo suprotno – stječe se dojam da novinar uživa u Mamićevu

oslikavanju Canjugina lika: «monstrum», «stalno smišljao kako oteti SN od Tironija», «krivac

za Tironijevu preranu smrt»,«čovjek s čudovišnim idejama», «patološki bolesnik kojeg treba

strpati u luđačku košulju»», «najveći falsifikator u na kugli zemaljskoj», «luđak», «on je

luđak kojemu je dat brod i ne znate kad će se nasukati ili udariti hrid», «krivotvoritelj»,

«budala», «bolesnik», «razbojnik», «ne znam što sprječava nekog da Canjugu opali nogom u

guzicu». Na novinarovo pitanje kako bi Canjuga mogao završiti, Mamić odgovara: «Canjugu

ću uhvatiti za one njegove klempave uši, vući ću ga po Jelačićevu trgu, šutati nogom po

debelim guzičetinama i pri tom pjevati – 'oj Canjuga Zlatko, j…. ću te slatko'.» S obzirom na

ovu silnu količinu riječi, doima se kao da je novinar neprestano Mamića provocirao

spominjući Canjugino ime, unaprijed znajući kako će ovaj reagirati. Iz intervjua je jasno

kakvom svijetu pripada Mamić. Jer sve te izgovorene riječi izazivaju pomiješane osjećaje i

prema Canjugi, i prema novinaru i prema listu koji objavljuje takve psovke. Jedan dio čitatelja

mogao se zabaviti na račun rječnika koji – posredstvom Mamićeva govora netrpeljivosti –

Nacional promiče, ali bio je to posve nepotreban razgovor pogotovu u obliku u kojem je

objavljen.

Nesuglasje teksta i naslova

Naslovi su ono što je ova dva tjednika učinilo drukčijima od svih hrvatskih novinskih

izdanja. Pisali smo već o njihovim karakteristikama, kao i o tome da su naslovi redovito išli

korak dalje od teksta, predviđajući što bi se moglo dogoditi. Zbog toga je ova kategorija –

184
nesrazmjera naslova i teksta – tek ilustracija kako izgledaju naslovi kad imaju slabašno

uporište u tekstu.

Globus: Državni udar

Čitatelji broja 491 Globusa bili su nemalo iznenađeni 5. svibnja 2000. kad su na

naslovnici pročitali udarnu najavu – naslov «Državni udar» raskošne veličine od pet

centimetara po sredini stranice, a iznad naslova manjim slovima, nešto kao početak naslova ili

nadnaslov, «Prijeti li Hrvatskoj», a na dnu stranice citat Marinka Liovića, predsjednika

Hrvatske udruge veterana i invalida domovinskog rata (HVIDR-a): »Minirat ćemo turističku

sezonu, blokirati ceste, luke i aerodrome, a strancima poručujemo da nisu dobrodošli.»

Zastrašujuće? Možda! Je li doista tako blizu opasnost od državnog udara? Usput, slova koja

dominiraju stranicom pojačana su, u donjem lijevom kutu, dvjema uzdignutim rukama koje

trebaju simbolizirati fašistički pozdrav. Ipak, lica dvoje ljudi koji uzdignutim rukama

pozdravljaju zamućena su. Za nekoga tko ne živi u Hrvatskoj možda bi pogled na Globus bio

dovoljan da bježi što dalje od zemlje u kojoj se fašizam glorificira i sprema se državni udar.

Marinko Liović, inače u javnosti otprije poznat po svojim rasističkim izjavama o tome koje

pripadnike nacionalnih manjina ne bi pripustio ni u svoj podrum, dobio je medijsko pokriće

kao malo tko. Njegove sulude najave su izgovorene i nije ništa izmišljeno.

U tekstu o državnom udaru naslovom se ponovno podsjeća što je Liović izjavio, a u

podnaslovu stoji: «Ustanak dragovoljaca protiv Vlade». Autor iznosi da je povod ovakvim

jakim izjavama Liovića, pa i Branka Borkovića, predsjednika Udruge hrvatskih branitelja

dragovoljaca Domovinskog rata (UHBDR), saborska Deklaracija o suradnji s Haaškim

sudom. Većina teksta odnosi se na izjave anonimnih osoba i vodećih ljudi drugih udruga

ratnih vojnih invalida i dragovoljaca koje će zajednički nastupiti na velikim protuvladinim

demonstracijama najavljenim za 10. svibnja u Splitu, ali se ne slažu s načinom kako Liović

185
pokušava riješiti najavljenu suspenziju braniteljskih prava. I kad se tekst detaljno pročita,

očito je da je samo Marinko Liović i njegova udruga spremna na «otvorene djelatne akcije

protiv države». No čak i ta najava ne znači «državni udar» kao što je to navedeno na

naslovnici. Otuda je oprema naslova neumjerena i ne odgovora korektno obrađenoj temi o

neslaganju dragovoljaca s Vladinom politikom. Zašto su samo riječi Marinka Liovića

istaknute kao jedinio relevantne, te u cijelosti izokreću temeljni smisao teksta?

Nacional: Prijetnje atentatom predsjedniku Mesiću

«Skupina hercegovačkih generala prijeti Stipi Mesiću atentatom», najavljeno je na

naslovnici Nacionala br. 222 od 16. veljače 2000, nedugo nakon njegove izborne pobjede. Iz

najave na naslovnici iščitava se smrtna opasnost za Predsjednika države. Može se

pretpostaviti da će čitatelj na 4. i 5. stranici Nacionala pronaći odgovor i potvrdu tako jake

najave s naslovnice. Međutim, kad se pomno pročita tekst pod dužim naslovom: «Skupina

generala HV-a Mesiću prijeti atentatom: Drastično su stoga pojačane mjere sigurnosti, pa na

Pantovčak bez temeljitog pregleda mogu ući samo njegova supruga i kćeri», stječe se posve

drukčiji dojam. Predsjednik Mesić nije još ni uselio u svoj ured na Pantovčaku, prema tome

nije ni mogao imati kvalitetnu zaštitu. Nije nikakva novost da se u Predsjedničke dvore ne

može ući bez najave i temeljitog pregleda, pa će takav režim biti i kad predsjednik Mesić uđe

u svoj ured.

Nacional špekulira o prijetnjama smrću predsjedniku Mesiću koje datiraju još iz

vremena izborne kampanje i Mesićeve izjave »Hercegovce treba naučiti pecati ribu, a ne im

poklanjati ribu». Nacionalov novinar dalje piše da «bojazni od atentata na Mesića postaju sve

veće. Iako nitko iz MUP-a i diplomacije ne želi jasno reći tko su potencijalni atentatori,

Nacional doznaje da su pod posebnom paskom pojedini generali Hrvatske vojske koji se ne

186
mogu pomiriti da im je Stipe Mesić novi predsjednik i vrhovni zapovjednik.» I to je sve o

smrtnoj opasnosti u kojoj se našao predsjednik Mesić!

U većem dijelu teksta piše se, međutim, o Mesićevu ležernom ponašanju i

izbjegavanju tjelohranitelja, šetnjama po gradu, te o neusklađenosti istupa predsjednika

Sabora, premijera i predsjednika Mesića u vezi, primjerice, s imenovanjima novih šefova

ureda za nacionalnu sigurnost i HIS-a.

Kakve to veze ima s atentatom na Predsjednika, teško je iz teksta razaznati. Međutim,

naslov je za prosječnog čitatelja doista bio vrlo atraktivan, pa makar bio bez ikakvog uporišta

u tekstu.

Kvalitativna analiza bila je zapravo logičan uvod i pregled kategorija istraživanja

situiranih u etički visoko proturječnim tekstovima izdvojenim iz Globusa i Nacionala.

Ovakvom strukturom teksta bit će jednostavnije i preglednije pratiti sljedeću kvantitativnu

analizu koja će brojčano odrediti relacije između kategorija istraživanja, jedinica analize,

autora tekstova, i svih ostalih pokazatelja koji su relevantni za potvrđivanje, odnosno

odbacivanje, hipoteza s početka ovoga istraživanja.

Kvantitativna analiza

Kvantitativna analiza sadržaja ima zadaću pokazati brojčane podatke analize sadržaja

etičkih kontroverzija dvaju tjednika u razdoblju od dvije godine na uzorku koji je obuhvatio

sve izašle brojeve od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2000.

187
 Ukupan broj pregledanih tjednika je 206. Tako velik uzorak odabran je zbog toga da se

što preciznije pokušaju istražiti etički dvojbeni sadržaji u političkim tekstovima. Prvi

postupak čitanja i izdvajanja etički kontroverznih tekstova sastojao se od prikupljanju

podataka prema datumu izlaska, broju tjednika, novinskoj vrsti, stupnju proturječnosti, autoru

i ključnim riječima ili upečatljivim rečenicama.

Kvantitativna analiza na tako velikom uzorku opsežan je posao, ali smo smatrali da se

samo tako mogu utvrditi određeni trendovi i da se može doći do podataka važnih za

istraživanje. Usto, opredijelili smo se za istraživanje dviju upečatljivih godina u novijoj

povijesti hrvatske države, gdje je posve jasno da su Globus i Nacional razvili nevjerojatan

odnos međuutjecaja s političkim akterima, a kadšto i aktivno sudjelovali u kreiranju politike.

Primjera za to ima dovoljno. Ilustracije radi, podsjećamo da je početkom studenoga, 1999.

godine Nacional prvi izvijestio hrvatsku javnost o tome kakvo je doista zdravstveno stanje

predsjednika Tuđmana koji je tada bio u bolnici i «redovito primao u posjet» visoke

dužnosnike Hrvatske. Vrlo lošu zdravstvenu prognozu i pravu dijagnozu, koju je objavio

Nacional, nitko od političke hrvatske elite nikada nije opovrgnuo, niti je optužio Nacional da

objavljuje neistine. Ili je Nacional bio odabir određenih političkih krugova da poruči hrvatskoj

javnosti kako predsjednik Tuđman odlazi?

Ovaj rad stoga nema nakanu istraživati sofisticirane veze politike i Nacionala i

Globusa, ali će kvantitativnom analizom sadržaja pokušati odgovoriti kolike su etičke

pogreške počinjene u objavljenim tekstovima o događajima i o političkim akterima 1999. i

2000. godine.

188
 Ukupan udio etički kontroverznih tekstova u uzorku

Koliko je objavljeno etički proturječnih tekstova u Globusu i Nacionalu u dvije godine

u odnosu na sveukupan broj objavljenih informativno-političkih tekstova? Točan odgovor je

nemoguće dati, ali se na temelju prosječnog broja može izračunati najbliži podatak.

Razdoblje analize tjednika Globus obuhvaća sve brojeve izašle od 1. siječnja 1999 do

29. prosinca 2000. godine, dakle od 421. do 525. broja. U ta 104 broja Globusa objavljeno je,

prema procjeni, 3.681 politički tekst. Do toga broja došlo se prethodnom računicom

prosječnog broja tekstova koji je dobiven tako da je nasumce uzeto pet brojeva Globusa iz

1999. godine i isto toliko brojeva iz 2000. godine, izbrojeni su svi tekstovi koji su prema

našem određenju politički. Izračunata je, potom, srednja vrijednost, odnosno dobiven je

prosječan broj informativno-političkih tekstova, koji po broju Globusa iznosi 35. Stavljanjem

u odnos prema broju tiskanih brojeva dobili smo brojku od 3.681 teksta. Kad se uz tu brojku

stavi brojka 134 – što su etički dvojbeni tekstovi, može se steći prilično optimističan dojam o

udjelu etički kontroverznih tekstova u ukupnom broju objavljenih tekstova u dvije godine

(Grafikon 1).

Međutim, ako se podsjetimo na kriterije intenziteta prijepornosti gdje su u obradu uzeti

isključivo tekstovi koji su sadržavali dvije i više kategorija neetičnosti, onda svi tekstovi koji

su imali samo jedan pokazatelj neetičnosti nisu uopće analizirani. S obzirom na ovo važno

određenje, može se konstatirati da je u prosjeku svaki broj Globusa imao 1,3 etički

diskutabilna teksta, dakle teksta koji su sadržavali od dvije do pet kategorija neetičnosti. To je

broj koji jasno upozorava na postojanje znatnog postotka narušavanja etičkih standarda u

tjedniku Globus.

Kakve smo rezultate dobili za tjednik Nacional koristeći istu metodu? Uzorak za

analizu tjednika Nacionala jesu 102 tiskana broja u dvije godine. Promatrano je razdoblje od

189
6. siječnja 1999. do 16. prosinca 2000. godine, koje uključuje sve brojeve Nacionala – ili

ukupno 102 – od 164. do 266. Prosječan broj objavljenih političkih tekstova po broju

izračunat je slučajnim odabirom pet brojeva Nacionala iz 1999. i pet brojeva iz 2000. godine.

Izdvajanjem tekstova koji su predmet našeg istraživanja, procijenjeno je da je Nacional

objavio 2.754 takva teksta u dvije godine. U prosjeku, po broju je objavljeno 27 političkih

tekstova. Uspoređujući brojku od 151 objavljenoga etički proturječnog teksta u odnosu na

2.754 ukupno objavljena politička teksta, zaključujemo da kao i kod Globusa, u ukupnosti

uzorka neetičnost nije presudan problem. No, ako stavimo li na vagu 151 etički dvojben tekst

u odnos spram 102 promatrana broja Nacionala, dobiva se po broju prosjek od 1,5 etički

problematičnih tekstova.

Usporedbom istovrsnih podataka za Globus i Nacional može se zaključiti da između

dva tjednika postoji razlika u udjelu etički kontroverznih tekstova u ukupnom zbroju izdanih

brojeva. Usto, gotovo dvostruko veći broj stranica Globusa (90 – 100) naspram Nacionala (do

62 stranice od početka 1999. do rujna 2000) pokazuje da je Nacional tjedno donosio daleko

veći broj političkih tekstova u odnosu na ukupne sadržaje, pa je time i etička prijepornost kod

Nacionala znatnija. Valja dodati i to da su različitost formata i broja stranica ovih tjednika

određivali sadržaje. Dok je Globus 1999. i 2000. bio tiskan u obliku revije, s velikim brojem

stranica, na kvalitetnom papiru i u punom koloru, Nacional je tek u drugoj polovici 2000.

godine dobio format revijalnog izdanja, povećao broj stranica, a time je promijenio i

sadržajnu stranu: politika prepušta dio prostora i drugim, lakšim, revijalnim sadržajima.

Različitost formata kao činjenica mora se uzeti u obzir pri analizi, jer kao što je

spomenuto,1999. pa i veći dio 2000. godine Nacional je izgledao manje atraktivno nego

Globus. Prirodno je stoga da je uredništvo Nacionala nastojalo privući pozornost atraktivnim

političkim pikantnostima i aktualnostima iz dnevno-političkog života, kojih u 1999. nije

nedostajalo.

190
 Ukupan broj tekstova prema stupnju proturječnosti

Kako izgleda tablica usporednih podataka prema stupnju etičkih kontroverzija tjednika

Nacionala i Globusa? Jesu li razlike između dvaju tjednika bile velike? Globus je objavio više

tekstova, s obzirom na veći broj stranica, ali je donio manje etički kontroverznih – 134, a

Nacional nešto više: 151. (Grafikon 2). Zanimljivo je da najveći broj neetičkih tekstova, u oba

tjednika, pripada trećoj kategoriji intenziteta – visokom stupnju etičke proturječnosti. Je li to

neobično i nelogično?

Nacional ima zabilježenih 77 slučajeva trećeg stupnja kontroverznosti, što je gotovo

polovina od svih kontroverznih tekstova, a Globus 59, nešto manje od trećine

visokodvojbenih tekstova.

Srednji, blaži, stupanj etičke dvojbenosti u Globusu zastupljen je u 30 tekstova, a u

Nacionalu u 25. I konačno, najblaži, najniži oblik etičke kontroverznosti u Globusu, brojčano

iskazano, zastupljen je u 45 tekstova, a u Nacionalu u 49.

Na prvi pogled i nema znatne razlike između dva tjednika. Pa ipak, zavređuje pojasniti

koje su teme i sadržaji prevladavali po pojedinim kategorijama etičke dvojbenosti, a posebno

valja predočiti koje su etičke prijepornosti utjecale da je u oba tjednika najveći broj

narušavanja etičkih normi zabilježen u najvišem stupnju etičke prijepornosti.

U visokom stupnju etičke prijepornosti Globus je objavio nekoliko neistina vezanih za

javne osobe, što zapravo nije nikakav prijepor, nego neistina, poput one da je Goran Milić

dobio velik stan od države, da se zatvara ured Instituta Otvoreno društvo u Hrvatskoj, da je

češki ambasador kradljivac, da se u Jerenovu (tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta

dvorištu kote štakori ili da Davorin Rudolf sigurno odlazi za ambasadora Hrvatske u SAD. Ni

jedan od tih podataka nije bio istinit – ili su ih sami akteri opovrgnuli već u sljedećem broju ili

191
su pak urednici nesmotreno i ishitreno izdvojili neki «slikovit» opis neimenovanog izvora za

potrebe opremanja teksta.

Anonimne izvore Globus najčešće navodi ovako: «visoki obavještajni izvori»,

«hrvatski politički kuloari», «povjerljivi izvori u vrhu HDZ-a», «visoki pripadnik HV-a koji

je želio ostati anoniman», «Globus otkriva», «Globus prvi objavljuje», «Specijalni Globusov

raport», «visoki dužnosnik koji je želio ostati anoniman», «naš sugovornik», «navodno je

rečeno u visokim političkim krugovima», «neslužbeno se saznaje», «nepotvrđena vijest», «naš

izvor» «Globus je ekskluzivno došao u posjed». Uglavnom su to karakteristične konstrukcije

neimenovanih izvora koje variraju ovisno o temama.

Prava čovjeka – svakoga, a osobito anonimnih ljudi – bila su često predmetom

nespretnosti urednika i novinara. U tom je pogledu Globus učinio veliki propust donoseći

primjerice fotografije ratnih zarobljenika koji su ubijeni nakon što su pokopali svoje mrtve,

razaznatljivu fotografiju žene žrtve silovanja u ratnom Gospiću ili fotografije ratnih

zarobljenika iz Mostara. Spomenimo tekst i fotografije ubijenoga francuskog državljanina,

koji je, kako je napisano, homoseksualac.

Poseban je slučaj fotografija žene koja mokri na spomen-ploču na kojoj su upisana

imena 520 Srba iz Veljuna što su ih ustaše ubile 1941. godine.

Neukusa i uvreda, za kategoriju visoke etičke prijepornosti, u Globusu nije manjkalo.

Iz broja u broj objavljivani su vrijednosni sudovi koji se u pravilu ne mogu utužiti, ali iz kuta

etičke dvojbe potpuno su neprihvatljivi, posprdni, često su sadržavali tonove netrpeljivosti,

pojačavali predrasude, čak pridonosili govoru mržnje. Za ilustraciju, evo nekih primjera:

«Najkraća suknja u zgradi Sabora i Vlade…», «dežmekasti zagorski gamin», «ulična

babetina…razgaćena osoba koja i dalje glumi silnu važnost», «nafutrani paun…»,

«hadezeovska bagra», «hrvatska ciganska politika», «boli me k….», «rugobica kao dječak»,

192
«stara mrljaga», «mladi revolveraš», «ideolog kokošarske mafije», «seoski napirlitani

medijski obrtnik iz Turopolja».

U trećoj kategoriji (visoki stupanj etičke prijepornosti) Nacional je također donio niz

neistina – npr. neprovjerenih informacija koje su već u sljedećem broju bile opovrgnute, ili su

završile sudskim procesom, poput one da je Branimir Glavaš poklonio Glazbenoj školi tuđi

klavir. Ostale neistinite informacije vezane su uz političke osobe – koje nemaju diplomu,

planiraju atentate ili kane oteti Tutu Naletilića iz zatvora u Remetincu… Najviše dvojbenih

informacija, u kombinaciji neimenovanih izvora i prava na zaštitu privatnosti javnih osoba,

vezano je uz bolest predsjednika Tuđmana, a objavljivane su tijekom cijele 1999. godine.

Nacional je na temelju neimenovanih izvora mnoge javne ljude svrstao u kategoriju

djelatnika ili suradnika obavještajnih službi, a naslovnicu je u više navrata koristio kao

raspisivanje tjeralice (primjerice fotografija s tekstom «Ovo je hrvatski narko boss»).

Nacional je visoku etičku kontroverznost iskazivao «obrađujući» državne dužnosnike ili javne

osobe: od toga koliko su bolesni (Vlatko Pavletić), rasporeda namještaja u novom stanu

Zlatka Canjuge do slike koju neka poznatija osoba drži na zidu svoje radne sobe.

Usto, ovaj je tjednik dao osobito velik prostor Dinku Šakiću, ratnom zločincu koji šalje

poruku javnosti o «besprijekornosti NDH», ili Vojislavu Šešelju, optuženom za ratne zločine,

koji poručuje hrvatskoj javnosti da bi «sve isto ponovio». Premda je riječ o intrigantnim

intervjuima, otvoreno je pitanje koliko takvim ljudima treba davati mogućnosti da u

«megaintervjuima» u hrvatskim visokonakladnim tjednicima šire netrpeljivost, netoleranciju,

pa i mržnju.

Nacional je objavio manje etički kontroverznih tekstova koji su povezani s lošim

ukusom i uvredama, ali ono što je objavljeno ocijenjeno je visokom etičkom prijepornošću

poput «Šeparović ustaša», «Herak – Tuđmanov bandit» ili «Canjugine debele guzičetine».

193
Očito je i jednom i drugom tjedniku katkada manjkalo osjećaja za elementarni građanski

ukus.

Ne upuštajući se u daljnje iznošenje primjera koji su dijelom analizirani u prethodnoj

kvalitativnoj analizi, može se ustvrditi da je Nacional u odnosu na Globus imao po svakom

stupnju veći broj etički prijepornih tekstova, a oba su tjednika objavila najveći broj primjera

kontroverznih tekstova trećega, najvišeg stupnja neetičnosti.

Ukupan broj i novinske forme etički dvojbenih tekstova

Sljedeći dio kvantitativne analize sadržaja etičke kontroverznosti odnosi se na

ispitivanje broja novinskih formi koje su prevladavale u obrađenim tekstovima (Grafikon 3).

Od ukupno 134 etički dvojbena teksta u tjedniku Globus, čak ih je 70 svrstano u jedinicu

članka-analize, sedam ih je bilo u kolumni/komentaru, 11 u intervjuu, 32 u bilješki-vijesti

(«caki»), tri su naslovnice etički dvojbene, a sedam je svrstano pod kategoriju razno (pismo,

reagiranje i sl.). Ovakav raspored za Globus nije neočekivan. Najviše etičkih dvojbenosti

sadržano je dakle u tekstovima koji su nalikovali novinarskim radovima tipa istraživačkog

novinarstva, analize odnosa u pojedinim državnim ustanovama, organima, vladajućoj stranci

ili u otkrivanju afera ratnog ili gospodarskog kriminala. Izdvojeni su tekstovi sadržavali

najčešće prijepornosti i u odnosu na sveukupan broj (134) gotovo polovina su takvi članci.

Druga novinska vrsta po brojnosti etički dvojbenih tekstova jesu 32 kontroverzne

(potpisane ili nepotpisane) bilješke-vijesti koje su, u pravilu, sadržavale u sažetom obliku niz

bizarnih novosti o javnim osobama. U tim su bilješkama (rubrika Terminator) osobe redovito

obrađivane na pogrdan, nepristojan i neprihvatljiv način, izmišljani su im nadimci itd. Ne

čudi stoga što je upravo na ovakve vijesti bio znatan broj reakcija povrijeđenih ljudi,

objavljenih u pismima čitalaca Globusa. Iako se ta rubrika može svrstati u politički benignu, u

usporedbi s opsežnim člancima, baš jezgrovitost od dvije-tri jake rečenice na prednjim

194
stranama lista imala je snažan odjek, osobito u širenju glasina i medijskoj manipulaciji. Kao

ilustraciju donosimo jednu nepotpisanu bilješku-vijest povezanu s predsjednikom Tuđmanom

(Globus, 454, 20. VIII. 1999).

«Novi nadimak predsjednika Tuđmana – deda Pantelija

Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman dobio je novi nadimak – deda Pantelija.

Prišivak su raširili razvojačeni pripadnici prvih postrojbi u samostalnoj Hrvatskoj, specijalci

iz Lučkoga, a prihvatili su ga širi krugovi u MUP-u, MORH-u i dijelu obavještajne zajednice,

koji predsjednika inače, u obavještajnom žargonu zovu «paket».

Dr. Tuđman nazvan Pantelija po liku iz nekoć vrlo popularne srpske komedije

'Maratonci trče počasni krug'»

Po učestalosti etičkih prijepora intervju je treća novinska forma; bila je zastupljena s

11 tekstova. U pravilu, intervju se prije objavljivanja autorizira, prema Zakonu o

priopćavanju, tako da nekih većih iznenađenja za sugovornike nije bilo, osim u slučajevima

kad su novinari u uvodu intervjua donosili svoje stavove, komentare o osobi – a taj dodatak,

dakako, ne podliježe autorizaciji. Sigurno je da su neke od intervjuiranih osoba bile silno

iznenađene kad su u opremi (naslov, podnaslov, nadnaslov) intervjua pročitali kako su ih

predstavljali u novinama kojima su dali intervju. Također je čest slučaj zlouporabe intervjua,

vidljiv na stranicama Globusa, «izvlačenje» u naslov psovki i nezgrapnih rečenice ili rečenica

kojih nema u tekstu. Nepoštovanje izgovorenog ili činjenica vrlo često je rezultat potrebe da

se privuku čitatelji da pročitaju tekst; tako će urednik bez oklijevanja u naslov primjerice

staviti da se događao «foto session na jahtama hrvatskih tajkuna» (Globus, 426, 5. II. 1999.)

premda je iz teksta očito da je to bilo na jednoj jedinoj jahti.

Samo je sedam kolumni/komentara u Globusu izdvojeno kao etički kontroverzno. Broj

nije velik, ali valja reći da to nije neobično. Naime, vanjski suradnici Globusa utjecajne su

javne osobe, koje vode računa i o svom dignitetu kao i o dignitetu čitatelja. Za razliku od

195
stalnih vanjskih suradnika, kolumnisti iz redakcije znali su kadšto zaboraviti na dobar ukus, i

u «zaigranosti» izbrušenoga novinarskog stila i riječi prelazili su granice građanske

pristojnosti.

Preostaje nam još spomenuti naslovnicu kao prozor kroz koji dopiremo do sadržaja

lista. Globus je imao tek tri naslovnice koje sadržavaju nekoliko etički prijepornih sastavnica:

naslov koji ne odgovara tekstu ili fotografiju koja vrijeđa dostojanstvo čovjeka.

Što je pak karakteristično za Nacional u raščlanjivanju etički dvojbenih novinskih

formi? Kao i u Globusu, i u Nacionalu je među etički prijepornim tekstovima (151) najveći

udio članaka (91). Brojka nije iznenađujuća, ako se znade da su članci nosivi tekstovi

Nacionala, a redovito su sadržavali karakteristike istraživačkih novinskih formi,

rekonstrukcije uzbudljivih sjednica vladajuće stranke ili, nakon 3. siječnja 2000, vladajuće

koalicije. Zašto su svi ti tekstovi, koji su otkrili i mnoge istine o korupciji, prisluškivanju

novinara, bolestima predsjednika Tuđmana, bili etički dvojbeni? Jednostavno zato što su

sadržavali i niz olako danih ocjena i prevelik broj špekulacija, a njihova je eventualna

istinitost bila teško dokaziva.

Druga po redu skupina (18) najčešćih etički dvojbenih tekstova objavljena je u rubrici

Hot Line i spada u vrstu bilješki-vijesti («caka»). Konstrukcija tih vijesti slična je onima iz

rubrike Terminator u Globusu: u sažetom obliku dati zanimljivu, intrigantnu, katkada i

skandaloznu činjenicu o javnim osobama, najčešće iz političkog miljea ili hrvatskog tzv.

džetseta.

Preostali dvojbeni novinski oblici bili su intervjui (7 primjera), naslovnice (6) i ostalo

(pisma i fotografije; također u šest slučajeva).

Napravimo li usporednu analizu dvaju tjednika, doći ćemo do jednostavne računice. I

jedan i drugi tjednik imali su dvije novinske forme s najvećim brojem etički prijepornih

tekstova: članke i bilješke-vijesti («cake»). U oba lista i članci i bilješke smješteni su na

196
prednjim stranama lista. Obje su novinske forme tako opremljene (naslovi koji idu dalje od

teksta članka, dok je u bilješkama naslov kratak ali sočan) i po svim obilježjima čitane.

Podsjećajući na činjenice iz prethodnih potpoglavlja kvantitativne analize, odnos ovih vrsta u

oba je tjednika razmjeran broju kontroverznih. Naime, Globus je objavio više kontroverznih

tekstova (32) od Nacionala (18), ali to je i stoga što je imao više prostora namijenjenog za

takve intrigantne bilješke.

Uspoređujući ostale novinske oblike, dobili smo identičan broj etički prijepornih

kolumni/komentara – po 7 u oba tjednika. I u Nacionalu i u Globusu, najvećim dijelom,

brojka 7 povezana je s kolumnistima članovima redakcije, a tek manjim dijelom s

uglednicima stalnim vanjskim suradnicima. Pretpostavlja se da su stalni vanjski suradnici

birani tako da neutraliziraju oštrinu, kritičnost i katkad prejake riječi u komentarima koje su

ispisivali članovi redakcije.

Kad je riječ o etički dvojbenim naslovnicama, Nacional ih je imao šest, a Globus tri.

Pristup izradi naslovnica sličan je u oba tjednika. Riječ je o jakim naslovima koji su nekoliko

koraka ispred sadržaja samog napisa. To mogu biti ekskluzivne najave događaja (zaokreta)

koji bi se prema procjeni uredništva trebali dogoditi ili je to šokantna tvrdnja čija funkcija je,

prije svega, privući kupce novine. U prilozima ovoga rada izdvojeno je nekoliko takvih

naslovnica koje su detaljnije analizirane u prethodnoj kvalitativnoj analizi.

Napominjemo da su ostale novinske forme bile u zanemarujući malom broju da bi

znatnije utjecale na različitosti ili sličnosti profila etičkih prijepora dvaju listova u

promatranom razdoblju. Konačni je zaključak o novinskim formama da su dva tjednika

prilično ujednačena u shvaćanju važnosti i koncepta članaka, te da su primjetnu pozornost u

uređivanju davali bizarnim bilješkama, koje samo naoko nisu imale ozbiljnost i važnost nakon

što su objavljene.

197
 Ukupan broj autora etički proturječnih tekstova

Tko su autori koji su pisali etički dvojbene tekstove u Globusu i Nacionalu? Jesu li to

uvijek bili jedni te isti ljudi, ili je veći broj novinara ispisivao takve tekstove? U rezultatima

istraživanja nećemo spominjati imena autora tekstova koji su procijenjeni kao etički sporni,

jer to nije ni primarna zadaća ni cilj istraživanja.

Broj autora uputit će na mogući trend, ekipiranost, fluktuaciju unutar redakcije s

obzirom na izdvojene jedinice istraživanja – vrste novinski formi. Grafikon 4 tako pokazuje

prikaz broja autora prema tome koliko su etički prijepornih tekstova potpisali. Uzorak za

Globus odnosno Nacional podijeljen je na devet razreda. Pobrojani su svi autori: jednog

teksta, dvaju tekstova, od 3 do pet, od pet do deset, od 10 do 15, od 15 do 20, od 20 do 25, od

25 do 30 i konačno, zadnji razred, od 30 i više tekstova.

U Globusu se bilježi 37 autora – članova redakcije i stalnih vanjskih suradnika. Od

toga broja 17 ih je autorom po jednoga prijepornog teksta, troje su autori dvaju tekstova, od tri

do pet ima 11 novinara, od pet do deset tekstova napisalo je četvero autora, od 20 do 25

tekstova potpisan je jedan novinar isto kao i u razredu od 25 do 30 tekstova. Najviše etički

kontroverznih tekstova u Globusu, dijelom potpisanih, čine manji tekstovi i vijesti-bilješke

(«cake»).

Drugi po redu je autor koji je napisao 22 etički sporna teksta. To je novinar i urednik

osebujnog stila koji se etablirao kao autor koji se ne libi donositi sudove o javnim osobama na

temelju nekih činjenica manje poznatih široj javnosti. Vrlo često činjenice su samo polazište

za izvođenje dalekosežnih i nerijetko uvredljivih zaključaka. Stoga ne čudi da se veći broj

ljudi koji su se našli pod paljbom pera toga autora javljao s ispravcima činjenica. Treći po

redu (s četiri kontroverzna teksta) jest novinar koji se bavio intrigantnim temama iz

hrvatskoga političkog života.

198
 Napominjemo da se u kategoriji s jednim tekstom nalazi i skupina novinara ili

vanjskih suradnika koji su preuzeli zajedničko autorstvo nad jednim tekstom.

Ono što se iščitava iz ovog grafikona jest činjenica da osim jednog autora Globus nije

imao redovitih pisaca koji su se bavili opasnim i škakljivim temama iz aktualnoga političkog

života ili su obrađivali teme iz rata. Dvoje urednika novinara potpisalo je sedam

kontroverznih tekstova, a ostatak je prilično ravnomjerno raspoređen na ostale članove

redakcije. Zaključujemo da nije postojalo samo jedno ili dva novinarska imena koji su iz

tjedna u tjedan ispunjavali list etički dvojbenim tekstovima.

U tjedniku Nacional, (Grafikon 4) drukčija je situacija i raspored novinarskih snaga i

pisanje «jakih» tema. Od ukupno 24 novinara urednika, njih 11 objavilo je po jedan tekst, a

dvoje potpisuje dva teksta. U razredu od tri do pet tekstova bilo je troje novinara, a četvero

novinara autori su od 5 do 10 tekstova, jedan novinar objavio je 12 etički kontroverznih

tekstova.

I na kraju, spomenimo zanimljivost koja proizlazi iz Grafikona 4: odatle se vidi da je

po jedan autor 22 teksta, odnosno 29 tekstova i 34 teksta. Činjenica da su tri autora potpisala

čak 85 tekstova sama po sebi dosta govori. Prvo, oni su iz tjedna u tjedan punili list opsežnim

tekstovima; imali su svoje izvore «informatore» koji su samo s njima kontaktirali, a autori

tekstova potom su na temelju dobivenih informacija pokušavali napraviti što konzistentniju

priču. S druge strane, bogato autorstvo ovih pisaca ne nameće puno dvojbi oko mogućeg

odgovora na pitanje je li bilo moguće proizvoditi tim intenzitetom odgovorne, provjerene i k

tome još istraživačke tekstove, iz tjedna u tjedan, ritmom i pod pritiskom koji teško da su

omogućivali djelotvornu provjeru svih podataka?

Iskustva snažnijih svjetskih novinskih kuća i specijaliziranih organizacija koje se bave

isključivo istraživačkim novinarstvom (primjerice američki IRE) pokazala su da je za pravo


Više u Barnet, Tracy and Armao, Rosemary (1994): Investigative Reporters and Editors: 100 selected
investigations from IRE awards contest, IRE, University of Missouri School of Journalism.

199
istraživačko novinarstvo potreban tim ljudi koji intenzivno rade na samo jednom predmetu i

po više mjeseci, po cijenu da konačni tekst nikada ne ugleda svjetlo dana jer se «istraživački

mozaik» nije posložio. Rosemary Armao, američka novinarka koja je bila angažirana kao

istraživač u organizaciji IRE (Investigative Reporters and Editors) na okruglom stolu o

istraživačkom novinarstvu istaknula je tada, između ostalog, da bi objavljivanje špekulacija

moglo nanijetu puno veću štetu autoru, mediju i organizaciji u odnosu na potpuno odustajanje,

iako sve ostaje na sumnji s početka istraživanja.

Razlika između Globusa i Nacionala u ovoj usporednoj analizi vidljiva je u tome što

je Globus kao brojčano jača redakcija imao bolje mogućnosti rada, prije svega da se teret

pisanja tekstova raspodijeli na 37 ljudi, dok je Nacional imao samo 24 novinara. Ta činjenica,

dakako, nije nužno jamstvo i kvalitete novinarskog posla, ali mogućnosti malo duljeg

istraživanja svakako bi pridonijela objavljivanju manjeg broja etički dvojbenih tekstova.

Ukupnost etički prijepornih tekstova prema kategorijama analize

Za konačne rezultate ovoga istraživanja važan je i usporedni prikaz ukupnosti etičkih

dvojbi prema stupnju kontroverznosti Globusa i Nacionala 1999-2000. godina (Grafikon 5).

Istinitost je temelj profesionalnog novinarstva, i s obzirom na tu činjenicu

objavljivanje neistinitih podataka znači samu negaciju novinarstva. I to, kao što je spomenuto

nije kontroverzija, nego najteži oblik narušavanja etike novinarstva. Međutim, budući da je

vrlo teško i u jednom i u drugom tjedniku precizno dokazati koji su tekstovi bili neistiniti, a

koji su sadržavali samo dio istine, jer ljudi nisu uvijek reagirali ispravkom ili opovrgavanjem

teksta, to je uzeto u obzir i u odabiru primjera. Globus je objavio 15, a Nacional 25 tekstova

koji su sadržavali kategoriju neistinitog izvještavanja kao etičke prijepornosti. Brojčani

pokazatelji ne idu u prilog Nacionalu, koji je objavio više takvih tekstova nego Globus.

Okrugli stol Freedom Foruma o istraživačkom novinarstvu, Fakultet političkih znanosti, svibanj, 1997.

200
 Druga kategorija istraživanja etičkih prijepora bilo je korištenje anonimnih izvora. U

oba tjednika brojke su dosta visoke. Globus je koristio različite oblike neimenovanih izvora u

31 analiziranom tekstu, a Nacional u čak 64. I ovdje se pokazuje da je Nacional objavio

gotovo dvostruko više tekstova od Globusa koji su sadržavali velik broj anonimnih izvora.

Treća kategorija etičke dvojbenosti jest prikazivanje samo jedne strane. Budući da je

sveto pravilo novinarstva nužnost sagledavanja svih strana u sukobu, ovo je također bila

važna kategorija koja utječe na konačne rezultate etičke prijepornosti. Prema podacima, takvi

tekstovi nisu bili dominirajući prema određenju stupnja etične prijepornosti. Globus je objavio

pet, a Nacional dvostruko više takvih tekstova – 10. Obično su tekstovi bili u vezi s

određenom dojavom ili dokumentom koje bi redakcija dobila od jedne od zainteresiranih

strana, što je bio razlog da se novinar uputi u istraživanje. Radi ekskluziviteta i efekta

iznenađenja, autori tih tekstova namjerno nisu pitali drugu stranu. Prema ovom istraživanju

Nacional je više koristio taj pristup.

Četvrta kategorija istraživanja odnosila se na narušavanje temeljnih prava čovjeka.

Općenito, privatne su osobe uživale veću zaštitu ljudskih prava i u jednom i u drugom

tjedniku, ali bilo i ružnih primjera narušavanja tog načela koje svaki list koji računa na

ozbiljnost ne smije činiti. Javne osobe nemaju takvu zaštitu zbog posebnog odnosa spram

medija, i to je bilo vidljivo i u Globusu i u Nacionalu. Broj tekstova u kojima se narušavaju

prava čovjeka nije velik, a slučajno je jednak (11) u oba tjednika.

Narušavanje prava manjinskih društvenih grupa (u ovom radu peta kategorija)

obuhvaća sadržaje koji se odnose na manjinska vjerska, seksualna ili neka druga

opredjeljenja, kao i etničke i nacionalne manjine. U promatranom razdoblju 1999-2000. ni

Globus ni Nacional nisu upali u pogrešku namjernog sustavnog ili prikrivenog širenja

nesnošljivosti i netolerancije spram spomenutih grupa. Pa ipak, i u Globusu (8) i u Nacionalu

201
(6) zabilježeni su takvi tekstovi u kojima je vidljiva nepažnja i brzopletost u potrazi za

senzacionalizmom.

Šesta kategorija prema kojoj je ispitivana etičnost u tjednicima Globus i Nacional

odnosila se na propagandne poruke koje su uključivale tekstove tipične za specijalne odjeljke

u listu pod nazivom «plaćeni oglas», a bili su smješteni na uobičajenim informativnim

stranicama i potpisani punim imenom i prezimenom novinara. Dakle, za analizu ove

kategorije obuhvaćeni su samo tekstovi koji su bjelodano promidžbeni, a novinari su ih

potpisali punim imenom i prezimenom. Nacional je objavio pet takvih tekstova, a Globus

samo jedan.

Loš ukus, opscenost i uvredljivost karakteriziraju dvostruko više tekstova objavljenih

u Globusu nego u Nacionalu: u različitim rubrikama i u raznim novinskim oblicima u

Globusu bilježimo 51 takav primjer, a u Nacionalu 25.

Posljednja kategorija prema kojoj su analizirani etički dvojbeni tekstovi jest nesuglasje

teksta i naslova. Globus je obavio 12 naslova u kojima je vidljivo da tekst odudara od glavnog

tona koji sugerira naslov, a Nacional četiri. Taj razmjerno mali broj rezultat je stupnja

proturječnosti koji smo ustanovili na samom početku istraživanja, te smo vrednovali samo

tekstove koji su imali znatniju političku vrijednost. To je, dakle, još jedna kategorija u kojoj

Globus ima (trostruko) više objavljenih neprimjerenih naslova nego Nacional.

Na kraju analize ukupnosti etički prijepornih tekstova prema kategorijama analize,

možemo zaključiti da je Nacional u pet kategorija imao brojčano više objavljenih etički

spornih tekstova. Izdvajamo kategoriju neukusa i opscenosti, prema kojoj je uočljiva znatna

razlika između tjednika na štetu Globusa. Druga zanimljiva kategorija je ona o korištenju

anonimnih izvora, ovaj put na štetu Nacionala.

Neistinito izvještavanje

202
 Namjerno neistinito izvještavanje, svjesno iskrivljivanje činjenica, proizvoljna

predviđanja i špekulacije koje su utemeljene u glasinama a ne na činjenicama, prvo je i

najteže narušavanje etičkih načela (Grafikon 6). Nije jednostavno proniknuti u razloge zbog

kojih novinari i urednici pribjegavaju puštanju neprovjerenih informacija ako postoji i zrnce

dvojbe u istinitost onoga što će ugroziti integritet osobe, njegove obitelji ili institucije. No,

teško je povjerovati da autori tekstova i urednici koji potpisuju novine nisu svjesni mogućih

posljedica.

Prema kvantitativnoj analizi, Globus je objavio 15 tekstova u kojima je nedvojbeno

povrijeđena istina. Od toga, najveći broj (10) bili su tekstovi koji su svrstani u kategoriju

visokog stupnja etičke kontroverznosti, dva teksta ocijenjena su srednjim stupnjem, a četiri su

imala najnižu razinu – niski stupanj proturječja. Jedan dio neistinitih tekstova u Globusu

objavljen je u rubrici Terminator, a ostalo su članci. U rubrici Terminator, smještenoj na

prednjim stranicama lista, obično na 8. i 9, nepotpisani su tekstovi često donosili neistine.

Osim činjeničnih pogrešaka, nepotpisani Terminator najčešće je neprimjereno komentirao

vijest. Ne ulazeći u analizu mogućih loših posljedica za osobe o kojima su takvi tekstovi

objavljeni, navest ćemo nekoliko primjera neistina po svim kategorijama. Iz skupine tekstova

niske etičke dvojbenosti izdvajamo nekoliko karakterističnih primjera: «Olga Ramljak ipak

postaje glasnogovornica Vlade» (421, 1. siječnja 1999); «Ivan Bekavac vozi BMW» (430, 5.

ožujka 1999); «Avion 'Croatia Airlinesa' mimo reda letenja sletio u Beč da pokupi Ljerku

Mintas Hodak i Đurđu Šušak» (442, 28. svibnja 1999);. U svim ovim bilješkama očito je da

autor nije htio provjeravati informacije. Osim toga, to je takva rubrika koja očito anonimne

dojave odmah objavljuje i nikada ne pita drugu stranu je li to istina ili nije. Krajem 1999. i u

2000. takve su informacije potpisivane inicijalima, ali veći dio 1999. godine objavljivani su

nepotpisani tekstovi. Visok stupanj etičkog proturječja nalazimo u tekstovima pod naslovom

«U dvorištu rektora Jerena kote se štakori» (497, 16. lipnja 2000) – u novine se ne pušta tekst

203
isključivo na temelju anonimne dojave susjeda; «Goran Milić dobio stan u Ilici» (422, 8.

siječnja 1999) – Milić je u više navrata opovrgnuo tu vijest; «Davor Rudolf bit će

veleposlanik u Washingtonu» (436, 16. travnja 1999), – Rudolf nikada nije postao

veleposlanik u Americi; «Koristi li češki ambasador svoj položaj za potkradanje države (444,

11. lipnja 1999) – iako tekst sadržava niz podataka koji upućuju na moguće nedopuštene

radnje, demanti koji je ambasador Kudela dao upućuje, u najmanju ruku, na ishitrenost

tvrdnje; «U Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta u Zagrebu Hrvati kriomice slušaju ploče

Cece Veličković i gledaju filmove Slobodana Šijana» (422, 8. sijačnja 1999) – ovaj naslov,

inače korektnu priču o aktivnostima «Prosvjete» u Hrvatskoj, iskrivljuje; «Istina o

Dubrovačkoj banci» (498, 23. lipnja 2000), – dijametralno oprečni stavovi o Dubrovačkoj

banci koje donosi Nacional ne daju za pravo Globusu da kaže kako je ono što oni donose

istina; «Raspada se HDZ BiH» (501, 14. srpnja 2000); «Uhićeni poslije 3. siječnja» (505, 11.

kolovoza 2000). To su neki od najočitijih primjera, od kojih je tekst «Uhićeni poslije 3.

siječnja» analiziran u kvalitativnoj analizi.

Na kraju možemo zaključiti da u ukupnom korpusu etički prijepornih tekstova, udio

neistinitih nije brojčano visok. Usto, izdvojeni neistiniti tekstovi najvećim su dijelom plod

nemara autora koji nisu htjeli, nisu stigli ili nisu mogli provjeriti podatke. Nadalje, tipično je

bilo i dodatno iskrivljivanje činjenica, i to preko naslova koji baca posve drukčije svjetlo na

tekst. Na posljetku, sami su autori često donosili slobodne vlastite prosudbe, koje su također

predstavljale odmak od istine.

Kakve smo primjere neistinitog izvještavanja našli u Nacionalu? U odnosu na Globus

– već smo vidjeli – neistinitog je izvještavanja brojčano bilo više (25), a od toga 16 visoko

dvojbenih tekstova, 2 srednje i 7 onih koji su svrstani u najblažu kategoriju etičke

kontroverznosti.

204
 Nacional je najviše neistinitih tekstova objavio u rubrici Hot Line uglavnom

nepotpisanih, a ostalo su članci plasirani na prednjim stranicama lista. Evo naslova nekoliko

takvih tekstova: «Obitelj Glavaš darovala tuđi klavir» (172, 3. ožujka 1999; sudskim putem

Glavaš je dokazao da je klavir bio vlasništvo njegove obitelji); «Zagrebačka policija dobila

obavijest: U Zagreb je tajno s generalom Andabakom stiglo 50 vojnika da otmu Tutu

Naletilića iz bolnice 'Rebro'» (205, 20. listopada 1999; ako je to bila istina, onda je valjalo s

više podataka uvjeriti čitatelje – informacija inače nikad nije potvrđena, a ni otmica se nije

dogodila); «Ivica Račan je u režiji Nine Pavića dodijelio grafiku Ede Murtića 'Dan pobjede 3.

siječnja 2002' 'najzaslužnijima za demokratske promjene u Hrvatskoj'» (219, 26. siječnja

2000; popis pozvanih ne znači da su svi i bili prisutni na toj svečanosti); «Nacional otkriva

sadržaj Tuđmanovih darova» (224, 1. ožujka 2000; sumnja da je Ankica Tuđman zadržala

najvrednije darove zahtijeva mnogo dublju i detaljniju istragu); «Mesić se seli iz Ilice» (225,

8. ožujka 2000; nikada nije odselio); «Pobuna novinara u Večernjem listu» (242, 5. srpnja

2000; moguće je da je bilo nezadovoljstva zbog ulaska novih vlasnika, ali «pobuna» se nije

dogodila); «Šeks gradi vilu u Sevidu nedaleko od kuće Nevenke Tuđman» (246, 2. kolovoza

2000; Šeks je tu vijest odmah opovrgnuo); «Ovo je Ivan Skeder,  šef hrvatske narkomafije»

(258, 24. listopada 2000; tjeralica na naslovnici i osuda prije osude); «Hrvatski političari

odgledali film Rajka Grlića i Igora Mirkovića 'Ki bi da bi'» (259, 31. listopada 2000; film tog

naslova nikada nije snimljen); «Račan odlučio ukloniti Bandića» (262, 21. studenoga 2000;

Račan se možda nije slagao s Bandićem, ali ga nije uklonio); «M. Suljić se kaje zbog laži o

navodnom atentatu» (263, 28. studenoga 2000; pokušaj da se opovrgne golemi tekst prepun

špekulacija zbog neodmjerene Suljićeve izjave zatvorskom kolegi izlišan je); «General

Krstičević nema diplomu o završenoj Vojnoj akademiji» (263, 28. studenoga 2000; isprika


Nacional je dobio podatke o Ivanu Skenderu kao mogućem narkodileru iz zbirke transkripata predsjednika
Tuđmana. Budući da ni jedan takav dokument nije analiziran, ovaj je izdvojen isključivo zbog naslovnice.
Premda se nakon objavljenih dokumenata, a i razgovora s Ivanom Skenderom koji je sve opovrgnuo, nije ništa
dogodilo, ipak je četiri godine poslije, krajem ljeta 2004, Ivan Skender uhićen u Austriji i zadržan u pritvoru pod
sumnjom da je trgovao drogama. U travnju 2004. otpočelo je suđenje njemu i drugim uhićenicima u Austriji.

205
redakcije i potvrda da Krstičević ipak ima diplomu Vojne akademije); «Nacional istražio tko

su pravi vlasnici Večernjeg lista» (231, 19. travnja 2000; ta tvrdnja nije istina jer je Nacional

dobio transkripte predsjednika Tuđmana iz Predsjedničkih dvora, što i piše u uvodu teksta);

«Kutle odlučio progovoriti» (264, 5. prosinca 2000; Kutle nikada nije progovorio, ni u

zatvoru ni kad je pušten na slobodu). Za sve ove tekstove karakteristično je da već u naslovu

sadržavaju neistinite podatke, ili se to potvrđuje i tekstom samim.

Nacional je – što je vidljivo na ovim primjerima – uvijek išao korak dalje u

pojašnjavanju svoga otkrića i skandala. Neki su tekstovi neistiniti jer se nije ni pokušala

provjeriti njihova vjerodostojnost. To je jako vidljivo u rubrici Hot Line koja neodoljivo

podsjeća na rubriku Terminator iz Globusa, gdje se također objavljuju bilješke-vijesti

(«cake»). Ostali tekstovi mješavina su pokušaja istraživanja, glasina, i strukturalno su slični

člancima iz Globusa. Ono što pak ide na štetu Nacionala u analizi ove prve kategorije jest

nesporan podatak iz istraživanja da je Globus imao manji broj tekstova u kojima je istinitost

podataka bila problematična.

Anonimni izvori

Anonimni su izvori osobitost dvaju tjednika čiju etičku kontroverznost istražujemo.

Kad kažemo osobitost, mislimo na činjenicu da je anonimni izvor dominantan u većini

tekstova. Ovo istraživanje obuhvatilo je samo tekstove koji su sadržavali više od dva

anonimna izvora, tako da se brojke dobivene istraživanjem moraju promatrati sukladno

utvrđenim kategorijama stupnjevanja etičke dvojbenosti. Vjerojatno zbog izdašnog navođenje

i korištenja neimenovanih izvora u oba tjednika, objavljene priče nisu rezultirale pritiskom

javnosti za ostavkama nekih od aktera političkog ili gospodarskog života uključenih u moguće

nezakonite ili kriminalne radnje.

206
 Izvori koji žele ostati nepoznati javnosti dio su novinarstva, ali svaki profesionalni

novinar znade da mora čitateljima ponuditi barem dva kvalificirana izvora koji mogu potvrditi

i pojačati izjavu ili informaciju onoga koji želi ostati nepoznat. Novinar koji drži do sebe

nikada neće izići u javnost s podacima o svom izvoru, pa i po cijenu da bude sudski

procesuiran u slučajevima kad je riječ o otkrivanju nekoga kaznenog djela. I Nacional i

Globus poštovali su pravilo zaštite svojih izvora. Uostalom da su to nepisano pravilo prekršili,

vjerojatno bi izgubili povjerenje svojih izvora. Ima nekoliko vrsta «informatora». Jedni su

ljudi iz čistoga obavještajnog kruga kojima je zadaća plasiranje određenih informacija u

novinama. Slikovit je uvod pred siječanjske predsjedničke izbore dala novinarka Đurđica

Klancir u jednom od tekstova o tajnoj Nacionalnoj službi elektroničkoga izviđanja, u kojem

se piše o «zagrobnoj tišini u uredima tajnih službi nekad najživlje tračerske scene» (Globus,

14. siječnja 2000). Druga vrsta su ljudi koji godinama kao «informatori» rade za određene

novinare. Treća skupina anonimnih izvora su obični ljudi koji slučajno, dojavom o nekoj

(ne)opravdanoj sumnji, postaju «informatorima».

Sve tri vrste «informatora» najčešće to rade iz nekih vlastitih interesa. Spoznavanje

interesa koji tjera anonimni izvor da preda određene dokumente ili da bude svjedokom o

određenom događaju, primarna je stvar za novinara koji preuzima istraživanje. Naime, interes

može uvući novinara u zastupanje jedne zainteresirane strane, tj. zanemarivanje

uravnoteženog pristupa.

U vezi s anonimnim izvorima, valja spomenuti i tumačenje Jasne Babić, (Malović i

Vilović, 1999, 91) novinarke koja je najprije radila u Globusu, a onda u Nacionalu, poznate

po otkrivanju različitih skandala i afera, koja kaže da su izvori svetinja te da su «istraživačke

tehnike u hrvatskim uvjetima vrlo specifične». Sigurno da u zemlji koja nema zakonski

riješen rok u kojem se novinarima moraju dati informacije iz organa uprave, ministarstava i

državnih agencija, novinari pribjegavaju i nelegalnim načinima kako bi do informacija došli.

207
Ona će dodati i to da «svoje 'informatore' nikad ne plaća, ali da uspostavlja prijateljske odnose

i počne dijeliti njihove probleme i brige.»

Govoreći o Jasni Babić, Denis Kuljiš će reći da je to «najbolji reporter Nacionala koja

je desetak godina života usavršavala investigativni, najteži žanr naše profesije i dostignula

majstorstvo otprilike dvanaestog dana crnog pojasa» (Kuljiš, 2001, 504), a o njezinim

metodama dodaje i ovo: «Kad Puki (Ivo Pukanić, op. G. V.) procijeni da je nastala potreba da

se nekoga satre (…), Jasna prvo obiđe svoje informatore iz dragovoljačkih udruga, ražalovane

sisovce, stare policajce, pripadnike Štedulove družine ronina, pa ode do Tureka u SZUP i

eventualno do Karamarka...» (ibid, 505). Budući da ovo piše osoba koja je stvorila Globus, a

onda i Nacional, velika je vjerojatnost da se na sličan način radi i u Globusu, te da su

«informatori» ljudi koji su bliski hrvatskom obavještajnom miljeu, dvojba je samo koju

političku interesnu grupu podržavaju.

Istraživanje pokazuje da je u Globusu klasificiran 31 tekst koji je imao 11 novinskih

oblika s visokim stupnjem etičkog proturječja, 12 je bilo srednjeg stupnja, a 8 su najblaži

etički dvojbeni tekstovi (Grafikon 7). Na temelju više od dvaju anonimnih izvora pisani su ovi

tekstovi: o pozadini smjene Miroslava Šeparovića (426, 5. veljače 1999); o krijumčaru zlata

Guciću (428, 19. veljače 1999); o generalu Tihomilu Blaškiću koji napokon otkriva tko je

zapovijedao kažnjeničkom bojnom Tute Naletilića (429, 26. veljače 1999); o dr. Anti Kutli,

direktoru Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša, koji je dopustio «izvoz zaštićenih vrsta:

pijavica, puževa i trpova koji su na cijeni kao afrodizijak!» (431, 12. ožujka 1999); o Marini

Dropulić «koju će smijeniti dr. Ivić Pašalić, pomoću grupe ljudi iz svojega sela Šuice…»

(437, 23. travnja 1999); o Gospićkom slučaju (438, 30. travnja 1999); o haaškom svjedočenju

generala Petkovića (449, 16. srpnaj1999); o sifilisu i sidi u redovima HVO-a (449, 16. srpnja

1999); o troškovima ljetovanja predsjednika Tuđmana (455, 27. kolovoza 1999); o Baraču


Tribina Freedom Foruma «Otvoreno» na temu «Istraživačko novinarstvo i izvori», održana 28. listopada 1998.
godine na Fakultetu političkih znanosti

208
koji prodaje sve i ne vraća se u Hrvatsku (455, 27. kolovoza 1999); o usponima i padovima

sedam hrvatskih tajkuna (464, 29. listopada 1999); o sukobu Sliška i Petrača na Hipodromu

(475, 14. siječnja 2000); o pismu Miroslava Kutle ministru pravosuđa Ivaniševiću (502, 21.

srpnja 2000); o Andabaku kao osumnjičeniku za ubojstvo Joze Leutara (511, 22. rujna 2000);

ili o Munibu Suljiću koji tvrdi da su atentat na Budišu naručili bivši čelnici civilne

obavještajne službe (519, 17. studenoga 2000).

Ovaj pregled pokazuje da su teme u kojima je korišteno najviše anonimnih izvora bile

složene i nezavršene istrage, ratni zločini i kriminalna privatizacija i posebna uloga Miroslava

Kutle u njoj, prisluškivanje, slučaj Dubrovačke banke, Haaški sud, «zločinačka skupina» i

Franjo Tuđman. Označujući anonimne izvore, novinari Globusa najčešće su koristili sljedeće

sintagme neimenovanih izvora: «iz povjerljivih izvora bliskih HDZ-u», «visoki pripadnik

HV-a koji je želio ostati anoniman», «visoki obavještajni izvori», «hrvatski politički kuloari»,

«kako Globus doznaje», «Globus otkriva», «Globus prvi objavljuje», «visoki državni

dužnosnik koji je želio ostati anoniman», «naš sugovornik», «neslužbeno se saznaje», i

«Globus je ekskluzivno došao u posjed». Premda smo, u ovom radu, već spomenuli neke od

ovih sintagmi, nanovo se na njih vraćamo zbog usporedbe sa sintagmama koje je najčešće

koristio Nacional.

Nacional je objavio dvostruko više etički spornih tekstova kad je riječ o korištenju

anonimnih izvora. Među ukupno 64 teksta, etički visoko prijepornih je 19, srednjeg intenziteta

je 13, a najveći je broj onih s niskim stupnjem spornosti. Odabir tema je gotovo jednak kao i

kod Globusa: uglavnom su to članci koji su istraživali kriminal, šverc oružjem i općenito

anomalije u Hrvatskoj 1999. i 2000. godine. Protagonisti tema su: smijenjeni Miroslav

Šeparović (164, 6. siječnja 1999.), Miroslav Kutle (167, 27. siječnja 1999; 169, 10. veljače

1999), Tuta Naletilić (197, 25. kolovoza 1999), predsjednik Tuđman i razvoj njegove bolesti

(169, 10. veljače 1999; 172, 3. ožujka 1999; 201, 22. rujna 1999; 207, 3. studenoga 1999; 208,

209
10. studenoga 1999; 209, 17. studenoga. 1999; 210, 24. studenoga 1999; 211, 1. prosinca

1999) te haaška svjedočenja (199, 8. rujna 1999). Od ostalih tema koje su privlačile pozornost

Nacionala, a bile su temeljene na neimenovanim izvorima izdvajamo sljedeće: tekstove o dr.

Mati Graniću («kojega SAD podržavaju»: 178, 14. travnja 1999); «koji se bori protiv

uvođenja sankcija Hrvatskoj»: (201, 22. rujna 1999) ili «koji je na tajnoj večeri kod

Bozanića» (213, 15. prosinca 1999); frakcijske borbe u HDZ-u (184, 26. svibnja 1999); detalji

ubojstva Ibrahima Dedića (190, 7. srpnja 1999.); poslovna operacija INA-Mol (195, 11.

kolovoza 1999); Miroslav Tuđman umiješan u šverc oružjem (261, 14. studenoga 2000) ili u

šverc džipovima (265, 12. prosinca 2000).

Za označavanje neimenovanih izvora Nacional se najčešće koristio ovim

formulacijama: «obično dobro obaviješteni diplomatski izvori», «u političkim izvorima

prevladava mišljenje», «Nacional otkriva», «odlično obaviješteni izvori», «informacije

kojima raspolažemo», «izvori bliski Canjugi», «izvori bliski Pantovčaku», «izvori bliski

Čičku», «Nacionalovi izvori u MORH-u», «iz izvora najviših vrhova». Iz navedenih sintagmi

možemo razabrati nekoliko stvari: s jedne strane, u Nacionalu su koristili i potpuno

neodređene anonimne izvore, kadšto krajnje općenite formulacije kao što je oblik «u

političkim krugovima prevladava mišljenje»; i s druge strane, određenije izvori koje je

Nacional koristio češće od Globusa jest oznaka bliskosti izvora konkretnom imenu: «izvori

bliski Canjugi» primjerice.

Iz ove kategorije vidljivo je da su oba tjednika korespondirala u odabiru aktualnih

tema i afera koje su potresale Hrvatsku 1999. i 2000. Velik je broj zajedničkih tema koje je

svaki list obrađivao na svoj način. Jesu li izvori ili što drugo utjecali da je stav prema aferi s

Dubrovačkom bankom dijametralno oprečan u dva tjednika? To je svakako bio prvorazredan

politički i gospodarski događaj, tako da ga se nije moglo zaobići.

210
 Prikazivanje samo jedne strane

Treća kategorija analize etički prijepornih tekstova Globusa i Nacionala obuhvaćala je

sve tekstove koji su očito zanijekali pravo drugoj strani da kaže svoje mišljenje o problemu o

kojem se pisalo. Takvih je članaka i u jednom i u drugom tjedniku bilo razmjerno malo u

odnosu na ukupan broj objavljenih priloga, ali su zato gotovo svi objavljeni tekstovi svrstani u

kategoriju visokog stupnja etičke kontroverznosti (Grafikon 8). Globus je objavio pet

problematičnih tekstova, a čak su četiri bila visokog stupnja kontroverznosti, a Nacional je

imao dvostruko više – 10 tekstova, od toga je devet bilo etički vrlo dvojbenih. Najbenigniji

Globusov tekst iz ove kategorije je članak o «dr. Anti Kutli, šefu Državnog ureda za zaštitu

okoliša, koji je posjekao stablo ispred kafića koji uređuje bez lokacijske dozvole» (427, 12.

veljače 1999). To je paradigmatičan tekst za ovu kategoriju, zato što doista nije postojao

nikakav razlog da se ne pita i za stav Ante Kutle, «starijeg brata Miroslava Kutle» u vezi s

ekološkim incidentom koji je počinio.

Tekst koji je uistinu etički dvojben i sadržava niz otvorenih pitanja o ratnim zločinima,

jest onaj o Veljku Đakuli kojeg «HVIDRA optužuje za zločine u srpskom logoru Bučje (493,

23. lipnja 2000). Ilustracije radi, spominjemo još i ove tekstove: «U godinu i pol dana u

zadarskom zaleđu uopće nije bilo obnove» (498, 23. lipnja 2000), i «Zračni incident nad

Splitom» (501, 14. srpnja 2000). Da su novinari ispitali sve strane, tekstovi bi bili znatno

uvjerljiviji, a bila bi spriječena mogućnost manipuliranja bilo kojim od iznesenih podataka.

Nacional je objavio 10 tekstova u kojima se jednostrano izvještava o određenom

problemu ili osobi. Gotovo svi su ti napisi, kao i kod Globusa, stupnjevani kao

visokodvojbeni tekstovi. Jedan dio tih tekstova odnosi se na tajne službe, masovno

prisluškivanje građana, zlouporabu tabloida Imperijal (187, 16. lipnja 1999. i 188, 23. lipnja

1999) za potrebe političke manipulacije najniže razine. Vrijeme je pokazalo da je masovno

prisluškivanje bila normalna pojava, ali ako se daje prostor u novinama Velimiru Bujancu,

211
zamjeniku glavne urednice, bilo bi korektno da se dade i samoj Ireni Divković, glavnoj

urednici. Nadalje, Nacional je objavio nekoliko tekstova u kojima se teško tereti redatelj

Jakov Sedlar kao falsifikator ( 254, 27. rujna 2000), Ninoslav Pavić, vlasnik EPH-a, koji je za

svoju ženu kupio poslovni prostor od Miroslava Kutle u centru «Rotonda» (248, 16. kolovoza

2000) ili Jozo Radoš, tadašnji ministar obrane, koji je pokušao spriječiti odluku o

umirovljenju generala (256, 10. listopada 2000). Sve su to zanimljivi tekstovi puni neugodnih

otkrića, ali bi bili uvjerljiviji, za čitatelje, da se dala prilika i drugoj strani.

Ono što se može pretpostaviti u vezi sa svim tekstovima u kojima se ne daje

mogućnost da svoje kaže i druga strana, jest da se otvara prostor za još veća nagađanja i

manipuliranje. Metoda «jedne strane» definitivno je imala ulogu «zaskočiti» drugu stranu. Ta

druga strana je nalazila načine da odgovori jednakim intenzitetom, samo s drugim

predznakom, najčešće u konkurentskom tjedniku – Globusu! Time je stvorena situacija u

kojoj su se tjednici katkad prepucavali tekstovima međusobno zavađenih ili suprotstavljenih

strana.

Narušavanje temeljnih prava čovjeka

Globus i Nacional su tjednici koji su, u cjelini gledajući, nastojali štititi prava

privatnih osoba, ali zato nisu štedjeli temeljna ljudska prava javnih osoba ili su osoba koje su

obavljale visoke dužnosti u Hrvatskoj. Takav pristup može se opravdati činjenicom da su

javne osobe lišene onih prava koje potpuno anonimne osobe trebaju uživati u slučajevima kad

se dogodi nesreća ili kazneno djelo. Činjenica je da u oba tjednika nije postojao izgrađen

kriterij do koje mjere valja štititi privatnost osoba koji su ne svojom krivnjom povezani s

osobama o kojima se piše – primjerice članove uže obitelji, posebice njihovu djecu.

Maloljetna djeca ne trebaju u javnosti nužno dijeliti krivnju i pogreške svojih roditelja.

212
 Primjerice, snimanje djece na pogrebima njihovih očeva pripadnika mafijaškoga

hrvatskog miljea temeljno je nepoštovanje prava djeteta i u suprotnosti je s Konvencijom

UNICEF-a o pravima djeteta, koji je, između ostalih, Hrvatska ratificirala među prvim

državama..

Prema pokazateljima iz Grafikona 9 izdvojeno je po 11 najjačih tekstova u kojima su

zbog nespretnosti, želje za senzacionalnim izvještavanjem narušena prava čovjeka. Većina

takvih objavljenih tekstova s fotografijama visoke je etičke dvojbenosti.

Globus je u nekoliko brojeva izvještavao o šokantnim detaljima i potresnim

svjedočanstvima u «slučaju Gospić» (438, 30. travnja 1999. i 444, 11. travnja 1999). Drugi

slučaj kojim se Globus bavi jest priča o ratnim zarobljenicima koji su ubijeni nakon što su

pokopali svoje mrtve (461, 8. listopada 1999). Objavljene su jezive fotografije skinute s

videozapisa. Je li to bilo nužno? Nije; i mrtvi ratni zarobljenici imaju pravo na zaštitu

ljudskog digniteta. Uvijek postoje načini da se čitateljima dade informacija, premda ona

nikada neće biti toliko jaka kao u slučaju kada se uredništvo odlučuje objaviti fotografije kao

nepobitno svjedočanstvo o okrutnom ponašanju ljudi u ratu.

Ima li novinar pravo ulaziti u spavaće sobe javnih osoba bez njihova znanja i

suglasnosti, kao što to čini anonimni suradnik Globusa ulazeći u stan Zlatka Canjuge,

konstatirajući pritom da se vidi po «sprovedenim kabelima» da vlasnik stana «namjerava

gledati televiziju i u kupaonici!», da «Piruška Canjuga je zadržala dvije kupaonice», a da su

«u kupaonici koju će koristiti Zlatko Canjuga ugrađena dva umivaonika»(443, 14. lipnja

2000). Premda novinar smatra da je tajni ulazak u Canjugin budući stan opravdan jer je

povezan s ishođenjem kredita koji je Zlatko Canjuga dobio od austrijske Hypobanke, a plaćat

će ga i kamatama koji je njegov tast dobio od Komercijalne banke čiji je direktor Josip Šoić

završio u zatvorskoj bolnici, istraživanje se ipak zadržava samo na površini i zapravo

213
neukusno ulazi u privatnost javnih osoba, a ne usmjeruje se na moguće malverzacije s

kreditima i kamatama banke koja je propala.

Ima i drugih primjera na temelju kojih je vidljiva iracionalnost u opisivanju nekih

ljudi, pa je tako u jednoj bilješci u rubrici In-Out napisano «nevjenčani supružnici Irena

Divković i Zoran Milanović». Ima li njihov (ne)bračni status ikakvog utjecaja na uređivanje i

skandale tabloida Imperijal ili se upravo činjenicom «nevjenčani» to sugerira?! Hercegovina i

Hercegovci su uvredljivo određenje, koje uz ime osobe ima uglavnom negativne konotacije.

Nadalje, vrlo često se kod imena Ivića Pašalića spominje Šuica kao riječ koja pojačava

animozitet prema svemu što je povezano sa Šuicom, malim provincijskim mjestom u Bosni i

Hercegovini.

U analizi Nacionala izabrano je 11 tekstova u kojima su vidljiva narušavanja ljudskih

prava. To su prije svega tekstovi koji opisuju povijest bolesti predsjednika Tuđmana. Svakako

novinari moraju biti oprezni pri prosuđivanju što znači obznanjivanje zdravstvenog kartona

običnog čovjeka a što osobe koja je predsjednik države. Privatne osobe zaslužuju potpunu

zaštitu medija u tom pogledu i to nema nikakvih dvojbi. Kad je riječ o predsjedniku jedne

države, javnost ima pravo znati koliko je zdrava ili bolesna ta osoba. Dvojbeno može biti

pitanje načina i istine koja se iznosi u javnost.

Nadalje, Nacional u rubrici Hot Line obavještava čitatelje tko s kim ide na more, čiju

sliku tko drži na zidu, premda to nije relevantno ni za što, osim što služi za širenje glasina i

trača. Dvojbena je svakako metoda kojom novinari istražuju djetinjstvo i mladost onih koji su

trenutačno u vrhu politike. Zanimljiv je primjer istraživanje u Novalji na otoku Pagu o životu

glasnogovornika i političara HDZ-a, Ivice Ropuša zvanog Buronjica. Koliko su stavovi i

subjektivne procjene nekih susjeda i nekih mještana pouzdani izvori, i mogu li rekonstruirati

pravu sliku o Ropušu koji je, kako piše autor, «rođen u Kekici, novljanskom predgrađu gdje

214
se nalazi kuća u kojoj je Ropuš rođen, sve do početka 70-ih bila je okružena torovima za ovce

i krdima magaraca» (198, 1. rujna 1999).

I Nacional čini pogrešku sličnu Globusovoj, objavljujući fotografiju ratnih

zarobljenika Bošnjaka preuzetu iz reportaže Dijane Čuljak s HTV-a, što nije u skladu s

Ženevskom konvencijom.

Završavajući s ovom kategorijom, zaključujemo da su i Nacional i Globus, s vremena

na vrijeme griješili u tretiranju privatnih i manje poznatih osoba. Upravo svojim ishitrenim

naslovima i neprovjerenim sadržajima zlorabili su ljude, pa je često sve završavalo sudskim

tužbama. Tako Čedo Prodanović, odvjetnik Nacionala, u povodu izlaska 400. broja, na pitanje

«Što vas je najviše naljutilo u Nacionalu i zašto ga i dalje čitate?», između ostalog odgovara i

ovo: »Nacional korespondira s 21. stoljećem. Zato mi je žao što katkad ulazite u nepotpuno

provjerene stvari, što mi, kao vašem odvjetniku, zna otežati život.» (Nacional, 15. srpnja

2003).

Narušavanje prava manjinskih grupa

I Globus i Nacional među prvim su hrvatskim novinama ušli u teme koje su hrabro

tretirale manjine: od nacionalnih, etničkih, vjerskih do onih različite seksualne orijentacije.

Teme su obrađivala ugledna novinarska imena i bile su etički neupitne. Problem je, međutim,

primjetan u člancima i kolumnama gdje su novinari pokušavali izvrgnuti ruglu neodmjerene i

necivilizirane izjave političara, saborskih zastupnika ili javnih djelatnika koji su u svojim

javnim istupima promicali govor netrpeljivosti i netolerancije prema različitim društvenim

manjinama. Takvi su tekstovi, u kojima se kritizirao jezik i ponašanje drugih ponavljanjem tih

istih riječi, zapravo po drugi put vrijeđali pripadnike različitih manjina.

215
 Globus je objavio šest tekstova u kojima je očito narušavanje elementarnih prava

manjinskih nacionalnih i društvenih grupa. Od tog broja pet ih spada u kategoriju visoke

etičke dvojbenosti.

Srpska nacionalna manjina bila je izvorom najviše etičkih kontroverzija u odnosu na

ostale nacionalne manjine; na drugom su mjestu Bošnjaci. Tekstovi koji su sporni tretirali su

temu o deustašizaciji Hrvatske (500, 7. srpnja 2000); intervju Smiljka Šagolja s Mladenom

Naletilićem Tutom, haaškim osuđenikom (458, 17. rujna 2000), kojega novinar između

ostaloga pita o «razlozima ovolike muslimanske dreke na Hrvate», a odgovor na

«muslimansku dreku» Tuta daje u zadnjoj rečenici intervjua ovim riječima: «'Ognjište' Mile

Budaka i 'hrvatska puška o hrvatskom ramenu'! To je garancija ovoga naroda. S tim da pušku

nikada ne okrene prvi'.» U tekstu «HSP poručuje: Od Slavonije do Zagore više neće biti

Srba», Anto Đapić u intervjuu daje svoje mišljenje o povratku Srba u Hrvatsku (520, 24.

studenoga. 2000).

Neobičan je slučaj reportaže o Tuzli (448, 9. srpnja 1999) s naslovom «Veliki

multinacionalni projekt u Tuzli: U središtu grada bit će postavljen spomenik hrvatske kiparice

Marije Ujević bošnjačkom književniku Meši Selimoviću koji se izjašnjavao kao Srbin». Svi

navedeni primjeri nose u sebi različite etičke dvojbe i odnose se na loš i neprimjeren tretman

pripadnika nacionalnih manjina. Na kraju izdvajamo i etički kontroverzan tekst o ubojstvu

francuskog državljanina na Strossmayerovu trgu, navodnog homoseksualca, čije su fotografije

objavljene na naslovnici i u okviru teksta (448, 9. srpnja 1999).

Nacional je pak objavio osam tekstova, a stupanj kontroverznosti je uravnoteženiji.

Najblaži i najjači stupanj sadržavaju po dva primjera, a srednji stupanj dvojbenosti

karakterizira četiri teksta. Među etički dvojbenim tekstovima i nekoliko je intervjua u kojima

se izražavaju sporni stavovi o pripadnicima drugih naroda, narodnosti i etničkih manjina. To

su intervjui s četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljem (188, 23. lipnja 1999), s Đorđem

216
Balaševićem koji o Albancima govori «kao o Šiptarima – narodu bez povijesti (183, 19.

svibnja 1999) ili s Dinkom Šakićem, upraviteljem logora u Jasenovcu, koji se ponosi svojim

životom i «da se može vratiti u prošlost sve bi ponovio i priklonio se ustašama». Može li se

intervjuu zamjeriti da iznosi neprilične stavove? Može, ako novinar pozorno ne slijedi

odgovore svojih sugovornika.

Propagandni tekstovi

Među etički dvojbenim tekstovima, najmanji je broj onih povezanih s otvorenom

propagandom. Novinarstvo, dakako, poznaje i prikrivenu propagandu, ali ju je veoma teško

utvrditi samo na temelju uvida u objavljeni tekst ili intervju. Posrijedi su naručeni ili

dogovoreni tekstovi koji su također prisutni u novinarstvu. Stoga se ograničavamo samo na

one čisto propagandne tekstove koje su potpisali novinari – dakle na napise koji nisu dio

profesionalnog novinarstva, a najbolje ih obavljaju marketinške službe. Čistih propagandnih

tekstova i u jednom i u drugom tjedniku bilo je malo. Globus je s obzirom na format, kvalitetu

papira i boju atraktivniji za plaćene oglase i imao je odijeljene marketinške stranice, za razliku

od Nacionala koji je tek u rujnu 2000, promjenom formata i dodavanjem višebojnosti, postao

zanimljiv oglašivačima kao i Globus.

Prema ovom istraživanju (Grafikon 11), plaćenih oglasa tipa promidžbenih poruka

koje su potpisivali novinari u Globusu gotovo da i nije bilo.

U Nacionalu su zabilježeni i potpisani i nepotpisani primjeri plaćenih oglasa. U

istraživanju su uzeti u obzir samo potpisani tekstovi, i to oni za koje je jasno da ne pripadaju

novinskim vrstama, nego je riječ o predstavljanju novih proizvoda. Ti su tekstovi obično

objavljivani u rubrici Millenium: karakteristični tekstovi su primjerice «Kompjutorizirani

optički centar u Centar Kaptolu ( 227, 22. ožujka 2000); «'Elektroluxov' multimedijski

hladnjak» i «Uskoro u Hrvatskoj: najmanja digitalna kamera na svijetu» (228, 29. ožujka

217
2000.) ili pak tekst «Nova 'Nissan Almera' u Hrvatskoj» (238, 7. lipnja 2000). To su sve čisti

ekonomsko-propagandni tekstovi koje nigdje u svijetu novinari ne pišu, osobito ne potpisuju.

U Nacionalu je zabilježena još jedna vrsta promidžbenog teksta – reklamiranja

Nacionala i Republike. Bio je to slučaj kad su političari posjećivali novu redakciju dnevnika

Republika koji je 2000. godine pokrenuo Ivo Pukanić. Nacional je u brojevima: 262 od 21.

studenoga 2000. i 263 od 28. studenoga 2000 zabilježio «privatni posjet» premijera Račana i

drugih političara novoj redakciji dnevnog lista Republika. Detaljan opis ovoga primjera dan

je u prethodnom poglavlju.

Loš ukus i opscenost

Loš ukus i opscenost sedma je kategorija u istraživanju etičke dvojbenosti dvaju

tjednika. Oba tjednika objavila su razmjerno visok postotak tekstova – različitih novinskih

formi – koji su bili neukusni, nepristojni, a katkad i opsceni i sramotni. Podsjetimo, Globus je

objavio 51 takav tekst, od toga je 20 bilo niskog stupnja dvojbenosti, 12 srednjega, a 19 ih

spada u najvišu kategoriju kontroverznosti.

Nacional je imao upola manje tekstova koji su prepoznati kao oni koji vrijeđaju dobar

ukus ili su krajnje nepristojni. Među njima je pak bilo najviše visokoprijepornih – 14,

srednjeg stupnja dvojbenosti bilo je osam, a tri su svrstana u najniži stupanj.

Globus je svoje nepristojnosti objavljivao u člancima, u rubrikama Terminator, In-Out

i u nekim kolumnama. Uvrede, sramotne usporedbe, prostački jezik i besramnost mogu se na

sudu okarakterizirati i kao vrijednosni sudovi o nečijem karakteru ili kao osobita stilska

figura. Budući da nemamo namjeru baviti se pitanjima što je utuživo a što nije ili koju su

količinu duševnih boli određene uvrede mogle nanijeti, navest ćemo karakteristične slučajeve

prema trećem najvišem stupnju etičke kontroverznosti: «Rizvanbegović kao predsjednikov

kakadu.» (423, 15. siječnja 1999); novi nadimak «dr. Tuđman je deda Pantelija» (454, 20.

218
kolovoza 1999); «Novi nadimak Slobodana Praljka – general Grizli» (427, 12. veljače 2000);

«Jure Radić ima novi nadimak Mula» (443, 4. lipnja 1999); «Jadranko Prlić na premijeru

Dubrovačke trilogije došao u kratkim hlačicama» (454, 20. kolovoza 1999); «Je li dr. Šimunić

dobio 2 milijuna maraka na kocki u Gračanki?» (453, 13. kolovoza 1999); «Za Dunju Zloić,

Šuškovu tajnicu pričalo se da nosi najkraću suknju u zgradi Sabora i Vlade RH» ( 475, 14.

siječnja 2000); «Ante Jelavić pokušava cinkariti Jadranka Prlića Haaškom sudu…» (482, 3.

ožujka 2000); «General Krešić ima 'mostarsku' diplomu pravnika, a u civilstvu se bavio

prodajom drva na hvat» (482, 3. ožujka 2000); «Šarinić kao nafutrani paun» (485, 14. lipnja

2000); «Zlatko Vitez se pretvara u uličnu babetinu…zapravo događa se razgaćenje jedne

bivše osobe koja sada glumi silnu važnost…» (488, 28. travnja 2000); «Antun Vrdoljak…

usred najvećih spletaka svoje karijere, hrvatski J. R. otkriva da se njegova kći drogira, te da se

spanđala sa Srbinom. Dotle mlađi sin napušta ženu i dvoje djece; pada u kandže poznate

pevaljke koja mu je zavrtila pameću…» (488, 28. travnja 2000); «hadezeovska bagra (491, 5.

svibnja 2000); fotografija žene koja mokri na spomen ploču 520 Srba iz Veljuna što su ih

1941. godine pobile ustaše (492, 12. svibnja 2000); «U hrvatskoj ciganskoj politici najbolje se

snalaze uličari, fakini, prizemni oportunisti…» (493, 19. svibnja 2000); «Šeficu kabineta

Ozrena Žuneca, bivšeg šefa HIS-a, specijalci MUP-a skinuli do gola» (495, 2. lipnja 2000);

«Boli me k….» – komentar Tihomira Oreškovića na vijest o Levarovoj smrti. (508, 1. rujna

2000); «dr. Sanader, splitski fićfirić s romantičnom velnom koja pada na čelo, drugorazredni

političar i tirolski doktor … involviran u produkciju i trgovinu pornografijom gay usmjerenja,

materijalima za homoseksualce..» (501, 14. srpnja 2000); «Odvjetnika Krunoslava Olujića su

Tuđmanove obavještajne službe prikazale kao homoseksualca i pedofila… što god bio, slovio

je kao najveći pravni kapacitet…» (507, 25. kolovoza 2000); «Sedlar… je postavio u

trešnjevačkom kazalištu predstavu 'Bent', kultni komad gej alternative, zbog čega se poslije

govorkalo da je dvocijevka» (519, 17. studenoga 2000); «Upali obrazi, razmaknute oči –

219
Praljak je još kao dječak bio rugobica…» (504, 4. kolovoza 2000), «boli me k….tko vlada»

(505, 11. kolovoza 2000); «morhovski milje po kojem gmižu neiščahureni Hercegovci…»

(510, 15. rujna 2000); «…'najgore lešinarsko novinarstvo', što ga provodi 'Republika'…»

(522, 8. prosinca 2000); «Stara mrljaga i mladi revolveraš, koji je proglašen novinarom

godine, iako bez jakog redaktora ne može napisati ni pismo majci u Zagorje…» (522, 8.

prosinca 2000), «mizerni udbaški trećepozivac» (523, 15. prosinca 2000.); «Jurdana je

marginalac, lišanj u gradskom parku» (523, 15. prosinca 2000); «…niski, našpanani, uvijek

seljački napirlitan medijski obrtnik iz Turopolja» (525, 29. prosinca 2000).

Globus je dakle objavio velik broj neukusnih ocjena o karakternim osobinama

različitih ljudi, ne libeći se krajnosti. Korištenje psovačkih izraza uličnog jezika, ma koliko se

možda opravdavalo načinom da se što plastičnije izrazi stav o nekom problemu ili osobi, nije

način da se «pusti u naslov ili okvir». Korištenje aluzija na nečije homoseksualno

opredjeljenje prilično je pogubno u našem društvu koje još uvijek nema izgrađenu toleranciju

prema ljudima drukčijih seksualnih usmjerenja; i u kojem je još uvijek bolje biti proglašen

kriminalcem nego homoseksualcem.

Nadalje, Globus je u svom rugalačkom stavu prema nekim ljudima redovito

objavljivao nove, vrlo slikovite, nadimke za koje se ne može razabrati odakle dolaze podaci

za takve intimne detalje. Ili je pak riječ o neukusnoj šali?! Ne može se znati koliko su ta

pretjerivanja u prosudbama i opisima mogla naškoditi tim ljudima, a koliko su štete nanijela

imidžu tjednika.

Nacional je, spomenuli smo, objavio upola manje tekstova u kojima se ogleda neukus

i nepristojnost u smislu pretjerivanja, donošenje ocjena koja graniče s opscenošću ili su

upravo to. Izdvojit ćemo karakteristične primjere koji su sadržavali najviši stupanj etičke

prijepornosti: «Andrej Rora, agent SIS-a…» (170, 17. veljače 1999); «Odjeća misica,

voditeljica ili spikerica u dnevnicima HTV-a, znajte nije kupljena u buticima Zagreba, nego je

220
nabavljana zahvaljujući Miljenku Žaji Krojfu…» (187, 16. lipnja 1999.; «profesor Zvonimir

Šeparović uspio se – pri kraju životnoga filozofskog preispitivanja – od salonskog istraživača

žrtava definitivno prometnuti u kripto ustašu…» (193, 28. srpnaj 1999); «Uz povremene

honorarne poslove preko student servisa (jednom zgodom i na tamanjenju štakora), Đapić je

živio kao vječni student uz redovitu mjesečnu apanažu oca, njemačkog bauštelca.» (201, 22.

rujna 1999); Zdravko Mamić o Zlatku Canjugi: « Canjugu ću uhvatiti za one njegove

klempave uši, vući ću ga po Jelačićevu trgu, šutati nogom po onim debelim guzičetinama i pri

tom pjevati – 'Oj Canjuga Zlatko, j….. ću te slatko'». (201, 22. rujna 1999); «Alić kao

najpoznatiji predizborni alkoholičar…» (217, 12. siječnja 2000); «Na putu od Vatrogasnog

doma do svog auta Šeks je, okružen kolom svojih domaćina, razdragan u sredini cupkao s

rukama među nogama i vikao 'evo ti ga na, evo ti ga na'…» (223, 23. veljače 2000), «Jednom

sam Matiću pokušao objasniti velike mogućnosti seoskog turizma, ali on je samo odmahnuo

rukom i rekao mi da je seoski turizam njegov k…..' (…) pa neće se valjda Županijska

skupština baviti ulaganjem u njegov k….» (226, 15. ožujka 2000); «Galić je veliki

prevrtljivac» (237, 31. lipnja 2000); «HDZ i njegovi fašistički kombatanti» (255, 3. listopada

2000); «Dragutin Lučić, nezaposleni komičar na privremenoj dužnosti predsjednika

novinarskog društva…» (264, 5. prosinca 2000).

Neukusan je i nepotrebno istaknut naslov o sukobu direktora Volkswagena Klausa

Jebea i Pave Zubaka: «KLAUS JEBE PAVU ZUBAKA TEŠKO OPTUŽUJE» (245, 26.

srpnja 2000).

Na granici ukusa su oproštajne fotografije Lynn Montgomery na duplerici u povodu

njezina odlaska iz Hrvatske i akcije «Usvojite minsko polje» u kojoj je sama vrlo aktivno

sudjelovala (242, 5. srpnja 2000).

Ono što je smo uočili kao zajedničko Nacionalu i Globusu u ovoj kategoriji ispitivanja

etičnosti jest da su pomakli granice minimuma građanske pristojnosti, te da psovački i

221
prostački jezik u izjavama sugovornika koriste da bi privukli čitatelje, a ne samo da bi opisali

osobu koja je to izrekla.

Je li bilo potrebno citirati sve izjave sugovornika ma kako nepristojne bile? Temeljnu

razliku između Nacionala i Globusa kad je riječ o narušavanju dobroga ukusa, uočavamo i u

broju takvih tekstova: njih je u Globusu dvostruko više. Usto, Globus je donio znatno veći

broj vrijednosnih sudova o javnim osobama – sudova koji su na pogrdan način govorili o tim

osobama, uključujući i članove njihovih obitelji.

Nesuglasje teksta i naslova

Preciznost naslova nikada nije bila odlika ni Globusa ni Nacionala. Oba su tjednika

bitno promijenila dotadašnji stil opremanja tekstova, te se potpuno gube novinarski standardi

novinarstva u određivanju naslova. Nepregledno dugački naslovi, s početka devedesetih

sastavljeni katkad i od 32 riječi, više ne postoje i znatno su kraći.

Opća je ocjena da je većina naslova u oba tjednika koncipirana tako da privuče

čitatelje: isticanjem sumnji, pretpostavki ili izdvajanjem nečega potpuno perifernog ali

dovoljno intrigantnog.

U okviru ovoga istraživanja izdvojeni su samo oni tekstovi koji su imali izrazito

neusklađene naslove.

Globus je objavio 12 takvih napisa, različitog stupnja kontroverznosti: šest niskoga,

jedan srednjega i pet visokoga stupnja. Nacional je tiskao četiri teksta – jedan niskog stupnja

etičke prijepornosti, jedan srednjega i dva visokog stupnja.

Kod analize Nacionala treba podsjetiti da istraživanje nije obuhvatilo objavljivanje i

opremanje transkripata predsjednika Tuđmana (prosječno dva po broju u 2000. godini), koji

su redovito bili atraktivno opremljeni, pa je sigurno da je ta činjenica mogla utjecati na,

uvjetno rečeno, relativno mali broj kontroverznih naslova.

222
 Izdvajamo za ovu kategoriju etičkog proturječja zanimljive naslove koje je objavio

Globus: «Zagrebačka policija zatajila je vijest da je dr. Zdravko Tomac automobilom

pregazio pješaka» (421, 1. siječnja 1999); «Vrijeme je da se Srbi ispričaju Hrvatima:

Prosvjeta će uskoro objaviti popis svih srpskih ratnih svinjarija» (424, 22. siječnja 1999);

«Stefano Lupino snima katalog za ljetnu kolekciju modne kuće 'Image Haddad' na jahtama

hrvatskih tajkuna» (426, 5. veljače 1999); «Stare ruševne kuće u unutrašnjosti Istre masovno

kupuju i obnavljaju Austrijanci, Nijemci i hrvatski Srbi» (427, 12. veljače 1999); «HDZ me

hoće smijeniti s dužnosti ravnatelja 'Lisinskog', a ja sam mu dopustio da u njemu održi svoj

Prvi opći sabor» (434, 2. travnja 1999); U velikogoričkom naselju Podbrežici troje ljudi

izvršilo je samoubojstvo pošto se onamo doselio Mišo Kovač» (434, 2. travnja 1999); «Moj

otac Zvonimir Marić, generalni konzul RH u Pečuhu, pomoći će mojoj grupi 'Flare' u proboju

na mađarsko diskografsko tržište» (447, 2. srpnja 1999); «U ostvarivanju prognaničkih prava

ima ekstremnih slučajeva zloupotrebe: neki su dobili i po jedanaest kuća ili stanova!» (484,

17. ožujka 2000); «Državni udar: Ustanak dragovoljaca protiv Vlade» (491, 8. travnja 2000).

Izdvojeni naslovi primjeri su koji bjelodano pokazuju pretjerivanje, a u kombinaciji s

najavom na naslovnici tipični su oblici neuravnoteženosti opreme s člankom.

Nacional u svojim naslovima često donosi kategorične sudove i poruke u ime

predstavnika hrvatske političke ili gospodarske elite. Prisutne su također poruke koje, preko

naslova, jedna interesna ili politička grupa šalje drugoj. Naslova koji iskazuju kategorično

donošenje odluka pripadnika državnih dužnosnika ima bezbroj: (Mesić odlučio… Račan

odlučio…). Najveće prijevare Nacionalovih naslova ipak su u njegovim «otkrićima». Osobito

to vrijedi za 2000. godinu kad su «otkrića» rezultat suradnje s nekim izvorom koji je otkriće

jednostavno donio ili poslao. Najčešće Nacionalovi novinari to u uvodu teksta i kažu, pa je u

najmanju ruku smiješno kad se «otkrića» stavljaju u naslov. To ni po čemu nisu rezultati

napornoga novinarskog istraživanja, nego je riječ o sposobnosti i rutiniranosti u tumačenju i

223
špekulacijama na temelju donesenog materijala. Kao indikativne izdvajamo: «Skupina

generala HV prijeti Mesiću smrću» (222, 16. veljače 2000); «Mesić je spreman smijeniti

Račana nastavi li smanjivati njegove ovlasti» (229, 5. travnja 2000) ili «Račan će ići na

prijevremene izbore nastavi li HSLS ucjenjivati Vladu» (246, 12. srpnja 2000).

Konstrukcija naslova u ova dva tjednika može biti predmetom zasebnog istraživanja, s

obzirom na prepoznatljivu retoriku koju nose u sebi. Jedna je od zadaća ovoga rada je i da

upozori na kategoriju nesuglasja naslova i teksta koji najčešće u sebi sadrži dvije i više etičkih

prijepornosti.

224
 6. ZAKLJUČAK

Slobodni mediji najvažniji su dio funkcioniranja otvorenoga demokratskog društva.

Mediji su četvrta vlast u državi i oni bi trebali biti javna kontrola i «psi čuvari» ostalih triju

segmenata – sudbene, predstavničke i izvršne vlasti – rade li u korist ili protiv općeg dobra.

To bi trebala biti idealna uloga medija. Stvarnost je, u pravilu, ipak drukčija.

U zemljama višestoljetne demokratske tradicije u kojima su sređeni osnovni uvjeti za

normalno funkcioniranje medija (jasno vlasništvo, ugled novinarske struke, pristojna naknada

za novinarski rad i velika socijalna sigurnost), novinarstvo je odgovorno zvanje, a etika

novinarske struke pokazuje se kao problem s kojim se novinari svakodnevno bolno suočavaju.

Što je dobro? Kako daleko se može ići? Čini li se veća šteta ili korist u novinarskom

istraživanju i otkrivanju? Kako zaštititi izvore i tko ima pravo na zaštitu privatnost?

Što li se tek događa u siromašnim tranzicijskim zemljama, kojima i Hrvatska pripada;

u kojoj su još prisutne jake otvorene veze države s medijima u vidu vlasničkih udjela; u kojoj

ne postoji primjerena medijska zakonska regulativa; u kojoj je ugled novinara na vrlo niskoj

razini i u kojoj je uobičajeno da mladi novinari honorarno – bez ikakve socijalne sigurnosti –

prosječno rade najmanje pet godina. Je li, onda u ovim uvjetima, uopće pristojno spominjati

etiku novinarstva i etičke prijepore? Jest! Novinari, naime, moraju promišljati o etici svoga

poziva. Na duge staze ipak se najviše isplati odgovorno i profesionalno novinarstvo. I ovo

istraživanje bio je skroman prilog tome.

Istraživanje o etičkim proturječnostima Globusa i Nacionala 1999-2000, potvrdilo je

glavnu hipotezu rada: da je u političkim tekstovima, objavljenim u obama tjednicima, utvrđen

razmjerno velik broj etički dvojbenih političkih tekstova. Kvantitativna analiza pokazala je da

je svaki broj Globusa imao u prosjeku 1,3 etički dvojbena teksta, a Nacional 1,5. Budući da je

Nacional 1999. i 2000. godine objavljivao više informativno-političkih tekstova nego Globus,

onda je realno da je Nacional imao i veći broj narušavanja etičkih standarda. Ukratko, svaki je

225
broj Globusa i Nacionala sadržavao najmanje jedan tekst koji je imao više od dvije etički

kontroverzne kategorije, od osam koliko ih je istraživanje utvrdilo: neistinito izvještavanje,

anonimni izvori, prikazivanje samo jedne strane, narušavanje temeljnih prava čovjeka,

narušavanje prava manjinskih grupa, propagandni tekstovi, loš ukus i opscenost te nesuglasje

teksta i naslova. Za bilo koji tjednik – list koji želi biti ozbiljan i opinion maker, odnosno

newsmagazin – broj etički prijepornih tekstova je znatan.

Prema rasporedu stupnja kontroverznosti nije uočena značajna razlika između

Globusa i Nacionala. Naime, oba su lista objavila najveći broj tekstova visokoga stupnja

prijepornosti. Postoji međutim razlika u apsolutnom broju objavljenih etički dvojbenih

tekstova: Nacional ih je objavio više (151), dok je kod Globusa uočeno 134 takva teksta. Taj

podatak ukazuje na tendenciju da autori, odnosno urednici oba lista nisu pridavali osobit

značaj etičkim načelima. Bilo je važno brzo otkrivati, odmah objavljivati, neovisno jesu li

podaci provjereni i jesu li saslušane obje strane.

Najviše etički kontroverznih tekstova u obama je tjednicima objavljeno u obliku

novinskog oblika članka i vijesti-bilješki («caka»). Nacional je objavio više dvojbenih

članaka, a Globus više etički prijepornih vijesti-bilješki. Članak je, u jednom i u drugom listu,

bila mješavina različitih novinskih formi: od komentara i oblika istraživačkog novinarstva do

špekulacija u kojima se uglavnom obrađivala neka tema povezana s funkcioniranjem države i

njezinih organa ili institucija. Bilješke («cake») u obama su tjednicima bile izvorom

neetičnosti, uvreda i promicanja lošeg ukusa kojima su autori «darovali» javne osobe,

pretežno političare u Hrvatskoj.

A tko su bili autori članaka i vijesti-bilješki, najbrojnijih etički prijepornih novinskih

vrsta? Istraživanje je pokazalo da je Globus teret pisanja etički kontroverznih tekstova

uglavnom raspodijelio u većoj redakciji u kojoj se našlo 37 autora, a u Nacionalu je glavninu

pisalo tek troje autora od 24 njih. Brojčani pokazatelji, koji ne idu u prilog redakciji

226
Nacionala, pokazuju da je bilo nemoguće očekivati da su ti autori imali dovoljno vremena i

senzibiliteta za promišljanje o nijansama novinarske etike.

Zanimljivi su rezultati dobiveni istraživanjem o najčešćim kategorijama etičke

prijepornosti u Globusu i Nacionalu: osim lošeg ukusa i anonimnih izvora, sve ostale

kategorije ne pokazuju znatnu razliku između dvaju listova. Globus je objavio dvostruko više

tekstova koji su bili oličenje lošeg ukusa, opscenosti, a Nacional je pak objavio dvostruko

više tekstova u kojima su anonimni izvori bili jedini izvori u postupku dokazivanja određenog

slučaja ili su prevladavali u odnosu na imenovane izvore. Nacional je, isključivo na temelju

anonimnih izvora – katkad i bez jednoga jedinog imenovanog – s priličnom točnošću otkrivao

velike afere ili skrivane istine iz visokih državnih krugova. Teško je povjerovati da je to plod

intenzivnoga istraživačkog novinarstva. Bit će da je to bio klasičan slučaj međuutjecaja

medija i politike koji je vrlo vidljiv upravo na primjeru anonimnih izvora. Globus je pak u

obliku članaka i najčešće, u vijestima-bilješkama, iz tjedna u tjedan, donosio uvredljive

vrijednosne sudove, izmišljao nadimke ili agresivno ulazio u privatne živote političara ili

javnih osoba.

Za oba lista možemo reći da su imali neznatan broj tekstova u kojima je vidljivo

narušavanje prava manjinskih grupa ili prava čovjeka. Općenito uzevši, ovi tjednici nisu

promicali netrpeljivost i netoleranciju prema različitim manjinskim grupama. Moglo bi se reći

– upravo suprotno – ovi su tjednici bili na strani čovjeka i manjinskih društvenih grupa. Ipak,

dogodilo se nekoliko uređivačkih promašaja: od djetinjastog poigravanja naslovima do

citiranja (ali ne i komentiranjem!) žestokih izjava, uglavnom političara, koje idu na štetu

pripadnika manjinskih grupa. Objavljene fotografije uz te uočene tekstove također su bile u

funkciji pojačavanja neetičnosti.

Pri odabiru kategorija etičkih kontroverzija izdvojeno je nesuglasje teksta s naslovom,

s obzirom na praksu Globusa i Nacionala iz sredine devedesetih. Neočekivano, razmjerno

227
malen broj takvih etički dvojbenih slučajeva upućuje na zaključak da se promijenila politika

naslova, koji su sada znatno kraći. Uočena je međutim razlika između Globusa i Nacionala u

koncipiranju naslova. Dok Globus na temelju jedne izjave daje glavni ton čitavom tekstu,

dotle Nacional, na temelju anonimnih izvora, sugestivno najavljuje kakve će odluke

«sigurno» donijeti, primjerice, neki od visokih hrvatskih državnih dužnosnika.

Pojedinačno gledajući odabrane kategorije istraživanja etičke dvojbenosti, treba

istaknuti činjenicu što je i u jednom i u drugom tjedniku neistinitost bilo najteže pouzdano

utvrditi. Jednostavno zbog toga što se neke bjelodane neistine nikada nisu opovrgnule. To

nisu učinili ni sami akteri a ni redakcija. Nacional je objavio znatno veći broj tekstova

prijeporne istinitosti, u odnosu na Globus.

Anonimni izvori dominantna su etička kontroverznost u Nacionalu i zaštitni znak

ovoga tjednika. S jedne strane, objavljivani su tekstovi bez ijednoga imenovanog izvora, da bi

se potom ustanovilo da su svi navodi prilično točni. S druge pak strane, očito su ti

Nacionalovi anonimni izvori bili vrlo pouzdani, a novinari ili sama redakcija su ih potpuno

štitili.

Prikazivanje samo jedne stane u sukobu također je bila više izražena u Nacionalu u

odnosu na Globus. Prikazivanje samo jedne strane redovito se prakticiralo kad se htjelo

otkrićem iznenaditi suprotnu stranu koje će jako odjeknuti u javnosti. Druga, napadnuta,

strana, u pravilu, reagirala je u pismima čitatelja ili je odgovorila na stranica nekih drugih

novina.

Narušavanje temeljnih prava čovjeka i manjinskih grupa nije bila karakteristična

kategorija ovih listova i te dvije analizirane kategorije pokazale su da su ozbiljne pogreške

činjene u redakturi teksta, dovodeći tako u pitanje dobre namjere i korektnost autora teksta.

Propaganda je kategorija koja se u novinama teško prepoznaje, osobito ako je

zamaskirana u naručeni intervju ili tekst, pa se o takvim mogućim tekstovima u tjednicima

228
Nacionalu i Globusu nije nagađalo. Ono što je bilo vidljivo u Nacionalu jesu reklamni

tekstovi o novim proizvodima, koje potpisuju novinari.

Loš ukus i opscenost jedna je od rijetkih kategorija u kojoj je Globus imao dvostruko

više objavljenih etički prijepornih tekstova (51) u odnosu na Nacional (25). Globus je tijekom

2000. godine objavio najveći broj takvih tekstova.

Rezultati, dakle, potvrđuju hipotezu da postoji znatna razlika u dvjema vrstama etičkih

prijepora u informativno-političkim tekstovima Globusa i Nacionala: povreda elementarnoga

građanskog ukusa i korištenja anonimnih izvora bez ikakvih ograničenja, keriterija i pravila.

Ovaj rad također potvrđuje hipotezu da su Globus i Nacional objavili znatan broj

etički prijepornih tekstova i da su narušavali etičke standarde prigodom istraživanja

nedopuštenih postupaka, kriminalnih djela državnih i gospodarskih dužnosnika. Dobiveni

rezultat međutim valja staviti u kontekst nevjerojatnih manipulacija države medijima tijekom

desetogodišnjeg razdoblja 1990-2000. u Hrvatskoj. Država je naime svojom lošom politikom,

osobito u privatizaciji i želji da oblikuje medije prema svojim standardima slobode, izazvala

privatne medije da prijeđu u drugu krajnost i da ruše granice dobre novinarske prakse. Usto,

ne treba zaboraviti da je opća tabloidizacija medija kao svjetski proces dotaknula i hrvatsko

novinsko tržište koje je uvijek bilo otvoreno prema utjecajima iz svijeta. Ovim potvrđujemo

drugu radnu hipotezu ovoga istraživanja: da je zapravo problematičan odnos države prema

medijima i neizgrađena javnost, bila upravo proporcionalna broju skandaloznih otkrića i

količini neprovjerenih informacija.

Treća pomoćna hipoteza odnosila se na fenomen Nacionalovih anonimnih izvora.

Nacional je očito razvio brižnost u čuvanju svojih anonimnih izvora, pa je redakcija bivala

nagrađivana stalnim dojavama i dostavljanjem tajnih i povjerljivih dokumenata sa svih strana.

Vrijeme je pokazalo da su mnoga otkrića bila pouzdana i točna, osobito ona o raskrinkavanju

nedopuštenih poslova, odnosno izokrenutoj ulozi nekoliko hrvatskih tajnih službi.

229
 Spomenimo na kraju i kvalitativnu analiza kojom se nastojalo dodatno pojasniti na

koji način se manifestiraju etičke kontroverzije u tekstovima. Tako su iz analiziranih tjednika

izdvojena i analizirana po dva teksta prema kategorijama etičke prijepornosti (osim iz

Globusa za propagandne tekstove!). Kvalitativna analiza dodatno je potvrdila činjenicu da su

urednici i novinari kadšto namjerno zanemarivali etičke standarde, samo radi potreba

plasiranja što intrigantnijeg teksta. U tekstovima su analizirani oprema, jezik i činjenice,

odnosno slobodna novinarska nagađanja.

230
7. LITERATURA I IZVORI

 Alaburić, Vesna (1996). «Zakonodavstvo i praksa». Erasmus. (17)

 Alaburić, Vesna (1999). «Sloboda izražavanja i informiranja», Medijska istraživanja.
(5) 2: 181-198.
 Alaburić, Vesna (2002). Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska
prava. Zagreb: Narodne novine.
 Anić, Vladimir (1998). Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb: Novi Liber.
 Anić, Vladimir i Goldstein, Ivo (1999). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber.
 Ammer, Christine, The American Heritage Dictionary of Idioms, Houghton
o Mifflin Company, Boston, 1997.
 Aristotel (1982). Nikomahova etika, Zagreb: Biblioteka Politička misao, Fakultet
političkih znanosti.
 Anderson, Daglas A. i Itule, Bruce D. (Anderson, Douglas, A. i Itule, Bruce, D.)
(2001). Pisanje vesti i izveštavanje za današnje medije, Beograd: Medija centar
Beograd.
 Babić, Jasna (2003). Zagrebačka mafija, Zagreb: TV Extra.
 Bagdikian, H. Ben (1983). The Media Monopoly, A startling report on the 50
corporations that control what America sees, hears and reads, Boston: Beacon Press.
 Bal, Fransis (1997). Moć medija, Beograd: Clio.
 Bardić, Zinka i Šeparović, Silvija (1996). «Radio 101: Radio koji se ne gasi».
Erasmus. (17).
 Barker, Martin i Petley, Julian (ur.) (2001). Ill Effects: The Media/Violence Debate.
London: Routledge.
 Barnhurst, Kevin G. i Nerone, John (2001). The Form of News: A History. New York:
The Guilford Press.
 Barnet, Tracy i Armao, Rosemary (ur.) (1994). Investigative Reporters and Editors:
100 selected investigations from IRE awards contest. IRE, University of Missouri.
 Beham, Mira (1997). Ratni doboši: Mediji, rat i politika. Beograd: Miona.
 Bennett, Lance W. (1990). News: The Politics of Illusion. New York: Longman.
 Benjaminson, P. i Anderson, D. (1990). Investigative Reporting. Ames: Iowa State
University Press.

231
 Bercis, Pierre (2001). Osloboditi prava čovjeka, Zagreb: Politička kultura.
 Berger, Arthur Asa (2000). Media and Communication Research Methods: An
Introduction to Qualitative and Quantitative Aproaches. London: Sage Publications
Inc.
 Bešker, Inoslav (2000). «Vjesnik» za razliku od «Corrierea» nije u krizu dospio
marom skupine urotnika mimo zakona, već preciznom akcijom hrvatske države, što ne
abolira novinare od moralne odgovornosti. Vjesnik 2000 (ur. I. Mandić). Zagreb:
Vjesnik.
 Biagi, Shirly & Foxworth, Marilyn K. (1997). Facing Difference: Race, Gender and
Mass Media. Thousands Oaks: Pine Forge Press.
 Bibić, Branislav (ur.) (2001). Europske perspektive demokratske Hrvatske. Zagreb:
Zaklade: Heinrich-Bőll, Konrad-Adenauer, Friedrich-Ebert, Friedrich-Naumann i
Hanns-Seidel.
 Bibič, Adolf i Novosel, Pavle (1971). Politička znanost: metode. Zagreb: Naprijed.
 Bogart, Leo (1989). Press and Public: Who Reads, What, When, Where and Why in
American Newspapers. New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates Publishers.
 Bošnjak, Branko (1957). Filozofija od Aristotela do renesanse i odabrani tekstovi
filozofa. Zagreb: Matica hrvatska.
 Breton, Filip (Breton, Philippe) (2000). Izmanipulisana reč. Beograd: Clio.
 Bromley, M., i Sonnenberg, U., (ur.) (1998). Reporting ethnic minorities and ethnic
conflict. Maastricht: European Journalism Center.
 Butković, Davor (1996). «Globus», Erasmus. (17)
 Carothers, Thomas (1999). Aiding Democrasy Abroad: The Learning Curve.
Washington, D.C.: Carnegie Endowement for International Peace.
 Chadwick, Ruth (ur.) (2001). The Concise Encyclopedia of Ethics in Politics and the
Media. San Diego: Academic Press.
 Chadwick, Ruth (ur.) (2001). The Concise Encyclopedia of Ethics of New
Technologies. San Diego: Academic Press.
 Chomsky, Noam (1989). Necessary Illusions: Thought Control in Democratic
Societies. Boston: South End Press.
 Chomsky, Noam (2002). Propaganda i javno mišljenje. Zagreb: VBZ.
 Chomsky, Noam (2002). Mediji, propaganda i sistem. Zagreb: Što čitaš?
 Chomsky, Noam (2002). 11.09., Zagreb: Naklada Jasenski i Turk.

232
 Chomsky, Noam (2003). Novi militaristički humanizam: Pouke Kosova. Rijeka:
Adamić.
 Christians, Cliford G., Rotzoll, Kim B., Fackler, M. (1991). Media Ethics. New York:
Longman.
 Curran, James i Gurevitch, Michael (ur.) (2000). Mass Media and Society, London:
Arnold.
 Curran, James (2002). Media and Power. London: Routledge.
 Čehok, Ivan i Koprek, Ivan (ur.) (1996). Etika: Priručnik jedne discipline. Zagreb:
 Čehok, Ivan i Veić, Petar (2000). Etika policijskog zvanja. Zagreb: Ministarstvo
unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Policijska akademija.
 Day, Louis D. (1997). Ethics in Media Communications: Cases and Controversies.
Belmont: Wadsworth Publishing Company.
 Dežulović, Boris (1996). «Feral Tribune». Erasmus. (17)
 Dicken-Garcia, Hazel (1989). Journalistic Standards in Nineteenth-Century America.
Madison: The University of Wisconsin Press.
 Dnevnici Radija «Slobodna Evropa» 1994-2000. (2001). (ur. Mile Stojić i Ivan
Lovrenović) Sarajevo: Obzor Međugorje.
 Dominick, R. Joseph (1994). The dynamics of mass communication. New York:
McGraw-Hill.
 Dvorniković, Vladimir (1920). Suvremena filozofija I. Zagreb: Naklada knjižare Mirka
Breyera.
 Dvorniković, Vladimir (1920). Suvremena filozofija II. Zagreb: Naklada knjižare
Mirka Breyera.
 Đurić, Dušan (1997). Novinarska enciklopedija. Beograd: BMG.
 Ekman, Paul (1991). Telling Lies: Clues to Deceit in the Marketplace, Politics and
Marriage. New York: W.W.Norton & Company.
 Esser, Frank: «Tabloidization of News: A Comparative Analysis of Anglo-American
and German Press Journalism», u: European Journal of Communication, Septembar
1999, Vol. 14 Issue 3, p291, 34p, 7 charts, 6 graphs (EBSCO)
 Folkerts, Jean i Teeter, Dwight L. Jr. (1989). Voices of a Nation: A History of Media
in the United States, New York: Macmillan Publishing Company.
 Filipović, Vladimir (1956). Filozofija renesanse i odabrani tekstovi. Zagreb: Matica
hrvatska.

233
 Fink, Conrad C. (1988). Media Ethics: In the Newsroom and Beyond. New York:
McGraw-Hill Series in Mass Communication.
 Fiske, John (2000). Introduction to Communication Studies. London: Routledge.
 Folkerts, Jean i Dwight, L.Teeter Jr. (1989). Voices of a Nation: A History of Media in
the United States. New York: Macmillan Publishing Company.
 Fox, Jeremy (2001). Chomsky i globalizacija. Zagreb: Znanost u džepu. Naklada
Jesenski i Turk.
 Frankena, William K. (1998). Etika. Zagreb: KruZak.
 Fromm, Erich (1984). Čovjek za sebe: Istraživanje o psihologiji etike. Zagreb:
Naprijed-Nolit-August Cesarec.
 Galkowski, Jerzy W (1998). «Uvod», u Wojtyla, K.: Temelji etike, Split: Verbum:
 Ginsberg, Benjamin i Shefter, Martin (1999). Politics by Other Means Politicians,
Prosecutors, and the Press from Watergate to Whitewater. New York: W.W. Norton
and Company.
 Gocini, Đovani (2001). Istorija novinarstva. Beograd: CLIO.
 Goodwin, Eugene H. (1983). Groping for Ethics in Journalism. Ames: Iowa State
University Press.
 Gordon, David. A i Kittross, Michael J. (1999). Controversies in Media Ethics. New
York: Longman.
 Greenwald, Marilyn i Bernt, Joseph (2000). The Big Chill: Investigative Reporting in
the Current Media Enviromen. Ames: Iowa State University Press.
 Grbić, Gordana (1996). «HRT». Erasmus. (17)
 Grdešić, Ivan; Kasapović, Mirjana; Šiber, Ivan; Zakošek, Nenad (1991). Hrvatska u
izborima '90. Zagreb: Naprijed.
 Gross, L., Katz, J.S., Ruby J. (1988). Image Ethics: The Moral Rights of Subjects in
Photographs, Film, and Television. London: Oxford University Press.
 Gudić, Dražen (ur.) (2003). 60 godina Slobodne Dalmacije. Split: Slobodna
Dalmacija.
 Gunter, Barrie (2000). Media research methods. London: Sage Publications.
 Hachten, William A. (1999). The World News Prism: Changing Media of
International Communication. Ames: Iowa State University Press.
 Hamelink, J. Cees (1998). Etika za korisnike medija. Medijska istraživanja. (4) 1, 47-
59)

234
 Hare, Richard M. (1998). Jezik morala. Zagreb: Biblioteka Scopus.
 Hartmann, Nicolai (2003). Etika. Zagreb: Naklada Ljevak.
 Hartley, John (2001). Understanding News. London: Routledge.
 Hausman, Carl (1992). Crisis of Conscience: Perspectives on Journalism Ethics. New
York: Harper Collins Publishers.
 Hedl, Drago (1996). «Glas Slavonije». Erasmus. (17)
 Hiebert, Ray Eldon i Gibbons, Sheila Jean (2000). Exploring Mass Media for a
Changing World. Mahwah: Lawrence Erlbaum Associates Inc.
 Horvat, Josip: Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939. (2003). Zagreb: Golden
Marketing Tehnička knjiga.
 KRONOLOGIJA: Hrvatska, Europa, svijet: (ur. Ivo Goldstein) (2002). Zagreb: Novi
Liber.
 Hudelist, Darko (1992). Novinari pod šljemom. Zagreb: Globus Nakladni zavod.
 Huseinov, A. A. i Irlic, G. (1992). Historija etike. Novi Sad: Književna zajednica
Novog Sada.
 Hulteng, John L. (1981). Playing It Straight: A Practical Discussion of the Ethical
Principles of the American Society of Newspaper Editors. Chester: American Society
of Newspaper Editors.
 Jaspers, Karl (1999). Pitanje krivice. Beograd: SamizdatFree92.
 Jergović, Blanka (2001). Demokratske promjene i tisak u Hrvatskoj od 1990. do 2000:
međuutjecaj medija i politike. (Doktorska disertacija), Zagreb: Fakultet političkih
znanosti.
 Jerusalem, Wilhelm (1996). Uvod u folozofiju. Zagreb: CID.
 Jonas, Hans (1990). Princip odgovornost: Pokušaj jedne etike za tehnološku
civilizaciju. Sarajevo: IP «Veselin Masleša».
 Jutarnji list: 5 godina (specijalno izdanje) (2003): Zagreb: Jutarnji list.
 Kalin, Boris (1988). Povijest filozofije. Zagreb: Školska knjiga.
 Kangrga, Milan (1957). Racionalistička filozofija i odabrani tekstovi filozofa. Zagreb:
Matica hrvatska.
 Kangrga, Milan (2002). Nacionalizam ili demokracija. Zagreb: Razlog.
 Kant, Immanuel (1999). Metafizika ćudoređa. Zagreb: Matica hrvatska
 Kasapović, Mirjana (1999). Demokratska tranzicija i političke stranke. Zagreb:
Biblioteka Politička misao.

235
 Kecmanović, Dušan (2001). Etnička vremena. Beograd: Biblioteka XX vek.
 Keeble, Richard (2001). Ethics for Journalists. London: Routledge.
 Klaić, Bratoljub (1978). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske.
 Kontić, B. (ur.) (1999). Pravo na različitost. Sarajevo: Mala biblioteka, Media centar.
 Korni, Daniel (1999). Etika informisanja. Beograd: Clio.
 Kuljiš, Denis (2001). Majmuni, gangsteri i heroji: 37 likova u povijesnom spektaklu
Denisa Kuljiša. Zagreb: Globus International.
 Kunczik, Michael i Zipfel, Astrid (1998). Uvod u publicističku znanost i
komunikologiju. Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung Ured u Zagrebu.
 Kurspahić, Kemal (2003). Zločin u devetnaest i trideset: Balkanski mediji u ratu i
miru. Sarajevo i Beč: Media centar i SEEMO.
 Kurtz, Howard (1993). Media Circus: The Trouble with America's Newspapers. New
York: Times Books Random House.
 Lambeth, Edmund B.: Commited Journalism: An Ethic for the Profession, Indiana
University Press, Bloomington and Indianopolis, 1992.
 Lamza-Posavec, Vesna: Javno mnijenje: teorije i istraživanje, Alinea, Zagreb, 1995.
 Lee, Martin A. & Norman Solomo (1992). Unreliable Sources: A Guide to Detecting
Bias in News Media. New York: A Lyle Stewart Book.
 Lepej, Ankica (2003). Istina: savjest iznad bankarske tajne. Zagreb: Prometej i CIN.
 Lichtenberg, Judith (ur.) (1995). Democracy and the Mass Media. New York:
Cambridge University Press.
 Limburg E. Val (1994). Electronic Media Ethics. Boston: Focal Press.
 Lipmann, Walter (1974). Liberty and the News. New York: Transaction Publishers.
 Lipmann, Walter (1995). Javno mnijenje. Zagreb: Naprijed.
 Luhmann, Niklas (1996). The Reality of the Mass Media, Stanford: Stanford
University Press.
 McNair, Brian (2003). Uvod u političku komunikaciju. Zagreb: Biblioteka Politička
misao.
 Makintajer, Alister (Mac Intyre, Alasdair) (2000). Kratka istorija etike. Beograd:
Plato.
 Machiavelli, Niccolò (1998). Vladar. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

236
 Malić, Gordan (1996). «Panorama». Erasmus. (17)

 Malović, Stjepan; Ricchiardi, Sherry; Vilović, Gordana (1998). Etika novinarstva.

Zagreb: Izvori.
 Malović, Stjepan i Vilović, Gordana (1999). Znanja za bolje novinarstvo: Novinarska
radionica HND-a, 1997. – 1998. Zagreb: Izvori.
 Malović, Stjepan (1999). «Etičnost u novinarskoj praksi» u: Kršćanin u javnom životu
(ur. Stjepan Baloban), Zagreb: Centar za promicanje socijalnog nauka crkve i Glas
Koncila.
 Malović, Stjepan (1999). «Tiskani mediji», Medijska istraživanja. (5) 2: 209-220.
 Malović, Stjepan i Vilović, Gordana (2000).: Medijska slika Hrvatske: Struktura i
ekonomija medijskog sistema. Sarajevo: Media Institute Online.
 Malović, Stjepan i Selnow, Gary: The People, Press and Politics of Croatia, Praeger
Publishers, Westport, 2001.
 Malović, Stjepan: «A long Way to Freedom», u: Exit from censorship The Media's
Role In The Post-Dictatorial Transitions, Aferdita, Tirana, 2001.
 Malović, Stjepan (2003): Novine. Zagreb: Sveučilišna knjižara.
 Mandić, Igor (ur.) (2000). 60. obljetnica Vjesnika 1940.-2000. Zagreb: Vjesnik.
 Marinković, Gojko (2002). «Tjednik koji je postavio nove kriterije», Okrugli stol
HND-a u povodu 20. godišnjice izlaska prvog broja tjednika Danas. Zagreb: HND.
 Marović, Drago (ur.) (1995). 50: Sportske novosti, Zagreb: Sportske novosti.
 Martinić, Tena (1994). Postmoderna svakidašnjica komunikacija, Opatija: Naklada.
 Matanić, Ž. i Kabelka, Z. (1999). «Komercijalni elektronički mediji». Medijska
istraživanja. (5) 2: 209-220.
 Mataušić, Mirko (1999). «Etika novinarstva», u: Kršćanin u javnom životu (ur.
Stjepan Baloban), Zagreb: Centar za promicanje socijalnog nauka crkve, Glas Koncila.
 Mataušić, Mirko: (2001). «Mediji u krizi vrednota», (separat), Bogoslovska smotra, 2-
3.
 Merrill, John C. (1989). The Dialectic in Journalism:Toward a Responsible Use of
Press Freedom. Baton Rouge: Luisiana State University Press.
 Merrill, John C. (1997). Journalism Ethics: Philosophical Foundations for News
Media. New York: St. Martin's Press.

237
 Meyer, Thomas & Hinchman, Lew (2002). Media Democrasy: How the Media
Colonize Politics. Cambridge: Polity.
 McKay, Jenny (2000). The Magazines Handbook. London: Routledge.
 Milton, John (1990). Areopagatika i drugi spisi o građanskim slobodama. Beograd:
«Filip Višnjić».
 Mirić, Jovan (1999). Demokracija i ekskomunikacija: Prilozi istraživanju hrvatske
političke kulture. Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta.
 Mrčela, Marin (2002). Vodič kroz kazneni postupak, Zagreb: USAID, IREX, Aba
Ceeli, Press Dana.
 Mučalo, Marina (2002). Radio u Hrvatskoj. Zagreb: Biblioteka Politička misao.

 Neuendorf, Kimberly A. (2002). The Content Analysis Guidebook. London: Sage

Publications.
 Novak, Božo (1997). «Novinstvo», Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva,
novinstva, knjižarstva i bibliotekarstva, (ur: Branko Franjić), Zagreb: Horizont Press i
Kratis.
 Novak, Božo (2002). «Deset godina koje je opisao i obilježio Danas», Okrugli stol
HND-a u povodu 20. godišnjice izlaska prvog broja tjednika Danas, Zagreb: Hrvatsko
novinarsko društvo.
 Novak, Božo (2002). «Vjesnik povijesnih promjena», Hrvatska revija, 4, Zagreb:
Matica hrvatska.
 O'Sullivan, Tim, Dutton Brian; Rayner Philip (2001). Studying the Media. London:
Arnold.
 Parenti, Michael (1992). Make Believe Media: The Politics of Entertainment. New
York: St. Martin's Press.
 Pašić, Senad (2001). Auto Marinka Božića: prvi hrvatski žuti roman. Zagreb:
Croatiaprojekt.
 Pažanin, Ante (2001). Etika i politika. Zagreb: Biblioteka Filozofska istraživanja.
 Patterson, Philip i Wilkins, Lee (1990). Media Ethics: Issues and Cases. Dubuque:
Wm. C. Brown Publishers.
 Petešić, Ćiril (1992). Milan Grlović: prvi predsjednik Hrvatskoga novinarskog
društva, Zagreb: Hrvatsko novinarsko društvo.

238
 Plevnik, Danko (2000). Rat i mir za Hrvatsku, Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske
 Plevnik, Danko (2000). Njihov obračun sa mnom, Prilozi za tranzicijsku
antibiografiju. Karlovac: Gradska knjižnica «Ivan Goran Kovačić».
 Plevnik, Danko (2003). Praksa etičnog novinarstva. Zagreb: Masmedia.
 Peruško-Čulek, Zrinjka (1999). Demokracija i mediji. Zagreb: Barbat.
 Prajs, Monro E. i Krug, Piter (2001). Povoljno okruženje za slobodne i nezavisne
medije. Beograd: Samizdat B92.
 Priručnik o slobodi javne riječi (1998). (ur. Mario Bošnjak), Zagreb: Article 19 i Press
data.
 Pupovac, Milorad (1990). Politička komunikacija: Prolegomena teoriji političke
komunikacije. Zagreb: «August Cesarec».
 Pusić, Vesna (1998). Demokracije i diktature. Zagreb: Durieux.
 Rašeta, Boris (1996). «Sve što ste oduvijek htjeli znati o Arkzinu a niste imali koga
pitati». Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Ljetopis, svezak I.
 Reljić, Dušan (1998). Pisanje smrti: mediji u vremenima sukoba. Beograd: Radio B92.
 Remondino, Enio (2002). Televizija ide u rat. Beograd: Clio.
 Riffe, Daniel, Lacy, Stephen i Fico, Frederick G. (1998). Analyzing Media Messages:
Using Quantitative Content Analysis in Research. London: Lawrence Erlbaum
Associates Publishers.
 Sapunar, Marko (2001). Teorijski aspekti novinarstva. Zagreb: ITG.
 Seib, Philip (1994). Compaigns and Conscience: The Ethics of Political Journalism.
Westport: Praeger.
 Shannon, Richard (2001). A Press Free and Resposible: Self-regulation and the Press
Complaints Commission 1991-2001. London: John Murray.
 Schulte, Henry H. (1981). Reporting Public Affairs. New York: Macmillan Publishing
Co.
 Singletary, Michael (1994). Mass Communication Research: Contemporary Methods
and Applications. New York: Longman.
 Skoljanac-Brunner, N.; Gredelj, S., Hodžić, A; Krištofić B. (ur.) (2000). Media and
War, Zagreb i Beograd: Centre for transition and civil society research i Agency
Argument.
 Slapšak, Svetlana (1997). Ratni kandid. Beograd: Radio B92.

239
 Snoddy, Raymond: The God, the Bad and the Unacceptable: The Hard News about
the British Press (1991). London: Faber and Faber.
 Statistički ljetopis 2002. (2002). Zagreb: Državni zavod za statistiku.
 Stojak, Rudi (1990). Metoda analize sadržaja. Sarajevo: Institut za proučavanje
nacionalnih odnosa.
 Street, John (2003). Masovni mediji, politika i demokracija; Zagreb: Biblioteka
Politička misao.
 Swain, Bruce M (1978). Reporters' Ethics. Ames: The Iowa State University Press.
 The World Almanac and Book of Facts (2002). New York: World Almanac Books.
 The Missouri Group (Brooks, Brian; Kennedy George; Moen, Daryl; Ranly Don)
(1992). News Reporting and Writing. New York: St. Martin's Press.
 Thompson, Mark (1995). Kovanje rata: Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini. Zagreb: Hrvatski helsinški odbor i Građanska inicijativa javne riječi.
 Tugendhat, Ernst (2003). Predavanja o etici. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
 Tuller, David (2003). Priručnik za izvještavanje o različitostima. London i Beograd:
Institut za medije i različitosti i Samizdat B92.
 Vilović, Gordana (2001). «Utjecaj op-ed stranica na The New York Timesa na vanjsku
politiku SAD-a u odnosu na države bivše Jugoslavije» (magistarski rad), Zagreb:
Fakultet političkih znanosti.
 Vilović, Gordana (2003). Istraživačko novinarstvo, tabloidizacija i etika. Društvena
istraživanje. 6 (68), (957-974).
 Vjesnik 20 000 (2003). Zagreb: Vjesnik
 Volkov, Vladimir (2002). Dezinformacija: Od trojanskog konja do Interneta.
Beograd: Naš dom.
 Vujević, Miroslav (2000). Uvod u znanstveni rad. Zagreb: Školska knjiga.
 Vujević, Miroslav (2001). Politička i medijska kultura u Hrvatskoj. Zagreb: Školska
knjiga.
 Vujević, Miroslav (2002). Uvod u znanstveni rad u području društvenih znanosti.
Zagreb: Školska knjiga.
 Wacks, Raymond (1995). Privacy and Press Freedom, London: Blackstone Press
Limited.

240
 Walter, Jessika (ur.) (2002). Racism and Cultural Diversity in the Mass Media (An
Overview of research and examples of good practice in the EU Member States, 1995-
2000. Beč: European Monitoring Centre on Racism and Xenophobia.
 Watson, James i Hill, Anne (2000). Dictionary of Media and Communication Studies,
London: Arnold Sudent Reference.
 Weinberg, Steve (1996). The Reporter's Handbook: An Investigator's Guide to
Documents and Techniques. New York: St. Martin's Press.
 Weiner, Richard (1990). Webster's New World Dictionary of Media and
Communications. New York: Prentice Hall.
 Wimmer, D. Roger, Dominick, R. Joseph (1994). Mass Media Research: An
Introduction, Belmont.
 Weber, Max (1992). Vlast i politika (ur. V. Katunarić). Zagreb: Jesenski i Turk.
 Wojtyla, Karol: Temelji etike, Verbum, Split, 1998.
 Zakon o javnom priopćavanju. (2000) (ur. Vesna Alaburić, Emil Havkić i Ranko
Marijan), Zagreb: VIV inženjering.
 Zimmermann, Warren (1997). Izvori jedne katastrofe. Zagreb: Globus i Znanje.
 Žanić, Ivo (1993). Smrt crvenog fiće (članci i ogledi 1989-1993). Zagreb: Studio
grafičkih ideja.
 Žanić, Ivo (1996). «Javna riječ u Hrvatskoj». Erasmus. (17)
 Žanić, Ivo (1998). Prevarena povijest: Guslarska estrada, kult hajduka i rat u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine. Zagreb: Durieux.
 Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1949. i Dopunski protokoli (1999).
Zagreb: Odjel za promidžbu i suradnju Međunarodnog odbora Crvenog križa.
 Žunec, Ozren i Domišljanović, Darko (2000). Obavještajno sigurnosne službe
Republike Hrvatske: Stanje i načela preustroja za razdoblje konsolidacije
demokracije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
 Županov, Josip (2002). Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma: Zagreb:
Hrvatska sveučilišna naklada.

Tjednici:
 GLOBUS – godišta 1999. i 2000.
 NACIONAL – godišta 1999. i 2000.

241
Dnevne novine:
 Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list, Novi list, Glas Istre, Slobodna Dalmacija i Glas
Slavonije

Internetske stranice:
 www. ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva 01_02/M_Rupcic.htm-24k)
 www.fc.vdu.lt/e-media/md/press.html
 www.arkzin.com

242
7. POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1: Broj kontroverznih tekstova u odnosu na ukupni broj

Grafikon 2: Komparacija kontroverznih tekstova

Grafikon 3: Ukupan broj novinskih vrsta

Grafikon 4: Ukupan broj autora prema broju objavljenih tekstova

Grafikon 5: Broj kontroverzija po kategorijama

Grafikon 6: Neistinito izvještavanje

Grafikon 7: Anonimni izvori

Grafikon 8: Prikazivanje samo jedne strane

Grafikon 9: Narušavanje temeljnih prava čovjeka

Grafikon 10: Narušavanje prava manjinskih društvenih skupina

Grafikon 11: Propagandni tekstovi

Grafikon 12: Loš ukus i opscenost

Grafikon 13: Nesuglasje teksta i naslova

243
 Grafikon 1 BROJ KONTROVERZNIH TEKSTOVA
U ODNOSU NA UKUPAN BROJ

4000
3500
3000
2500 2754
2000 3681
1500 151 Nacional
1000
500
134 Globus
0
Ukupan broj Broj etički
tekstova kontroverznih
Globus 3681 134
Nacional 2754 151

244
 Grafikon 2 KOMPARACIJA KONTROVERZNIH
TEKSTOVA

160

140

120
151
100

80
49 25 77
60
134
40 59 Nacional
45 30
20
Globus
0
Stupanj Stupanj Stupanj
Ukupno
kontroverznosti 1 kontroverznosti 2 kontroverznosti 3
Globus 134 45 30 59
Nacional 151 49 25 77

245
 Grafikon 3 UKUPAN BROJ NOVINSKIH VRSTA
6
Ostalo 7
6
Naslovnica 3
18
Bilješka 32
5
Intervju 11
7
Kolumna 7
Nacional
91
Članak 70 Globus
151
Ukupno 134
0 20 40 60 80 100 120 140 160

Naslovni
Ukupno Članak Kolumna Intervju Bilješka Ostalo
ca
Nacional 151 91 7 5 18 6 6
Globus 134 70 7 11 32 3 7

246
 UKUPAN BROJ AUTORA PREMA
Grafikon 4:

BROJU OBJAVLJENIH TEKSTOVA

01
25-30 tekstova 1 1
1
1
0
15-20 tekstova 0
01
5-10 tekstova 4
4
3 11 Nacional
Dva teksta 23
Globus
11 17
Ukupno 24 37
0 5 10 15 20 25 30 35 40
Jedan Dva 3-5 5-10 10-15 15-20 20-25 25-30
Ukupno 30 i više
tekst teksta tekstova tekstova tekstova tekstova tekstova tekstova
Nacional 24 11 2 3 4 1 0 1 1 1
Globus 37 17 3 11 4 0 0 1 1 0

247
 Grafikon 5 BROJ KONTROVERZIJA
PO KATEGORIJAMA
Nesuglasje teksta i naslova 4
12

Loš ukus, opscenost 25

51

Propagandni tekstovi 5
1

Narušavanje prava manjina 6

8 Nacional
Narušavanje prava čovjeka 11 Globus
11

Samo jedna strana 10

5

Anonimni izvori 64
31

Neistinito izvještavanje 25
15
0 10 20 30 40 50 60 70

248
 Grafikon 6 NEISTINITO IZVJEŠTAVANJE

Stupanj 16
kontroverznosti 3 10

Stupanj 2
kontroverznosti 2 1

Stupanj 7
kontroverznosti 1 4
Nacional
25
Ukupno 15 Globus

0 5 10 15 20 25

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 25 7 2 16
Globus 15 4 1 10

249
 Grafikon 7 ANONIMNI IZVORI

Stupanj 19
kontroverznosti 3 11

Stupanj 13
kontroverznosti 2 12

Stupanj 32
kontroverznosti 1 8
Nacional
64
Ukupno 31 Globus

0 10 20 30 40 50 60 70

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 64 32 13 19
Globus 31 8 12 11

250
 Grafikon 8 PRIKAZIVANJE SAMO JEDNE STRANE

Stupanj 9
kontroverznosti 3 4

Stupanj 0
kontroverznosti 2 0

Stupanj 1
kontroverznosti 1 1
Nacional
10
Ukupno 5 Globus

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 10 1 0 9
Globus 5 1 0 4

251
 Grafikon 9 NARUŠAVANJE TEMELJNIH
PRAVA ČOVJEKA

Stupanj 9
kontroverznosti 3 8

Stupanj 1
kontroverznosti 2 0

Stupanj 1
kontroverznosti 1 3 Nacional
Globus
11
Ukupno 11

0 2 4 6 8 10 12

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno
kontroverznosti 1 kontroverznosti 2 kontroverznosti 3
Nacional 11 1 1 9
Globus 11 3 0 8

252
 NARUŠAVANJE PRAVA
Grafikon 10

MANJINSKIH DRUŠTVENIH SKUPINA

Stupanj 5
kontroverznosti 3 2

Stupanj 0
kontroverznosti 2 4

Stupanj 1
kontroverznosti 1 2
Nacional
Globus
6
Ukupno 8

0 1 2 3 4 5 6 7 8

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno
kontroverznosti 1 kontroverznosti 2 kontroverznosti 3
Nacional 6 1 0 5
Globus 8 2 4 2

253
 Grafikon 11 PROPAGANDNI TEKSTOVI

Stupanj 3
kontroverznosti 3 0

Stupanj 0
kontroverznosti 2 0

Stupanj 3
kontroverznosti 1 1
Nacional
6
Ukupno 1 Globus

0 1 2 3 4 5 6

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 6 3 0 3
Globus 1 1 0 0

254
 Grafikon 12 LOŠ UKUS I OPSCENOST

Stupanj 14
kontroverznosti 3 19

Stupanj 8
kontroverznosti 2 12

Stupanj 3
kontroverznosti 1 20
Nacional
25
Ukupno 51 Globus

0 10 20 30 40 50 60

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 25 3 8 14
Globus 51 20 12 19

255
 Grafikon 13 NESUGLASJE TEKSTA I NASLOVA

Stupanj 2
kontroverznosti 3 5

Stupanj 1
kontroverznosti 2 1

Stupanj 1
kontroverznosti 1 6
Nacional
4
Ukupno 12 Globus

0 2 4 6 8 10 12

Stupanj Stupanj Stupanj

Ukupno kontroverznosti kontroverznosti kontroverznosti
1 2 3
Nacional 4 1 1 2
Globus 12 6 1 5

256