Professional Documents
Culture Documents
Dobar menadžment ne pristupa identifikaciji problema pre nego što ne izabere ljude koji
mogu da reše problem. Jer ljudi rešavaju probleme, a ne menadžeri, pošto sve probleme ne
može da poznaje ni jedan menadžer, ma koliko bio mnogo plaćen. Svet je suviše složen i sa
mnogo i sve intenzivnijim promenama da bi mogao pojedinac da ga poznaje. Menadžeri su
plaćeni da izaberu prave ljude i formiraju ambijent da ljudi (njihovi saradnici) mogu da
istražuju uzroke problema i traže odgovarajuće odluke. Njihov posao je samo da rukovode
ovim procesom.
Da bi odluka menadžmenta bila dobra, na početku donošenja odluke menadžerskog tima (na
„ulazu“) mora postojati ispunjen uslov poznavanja četiri uloge odlučivanja. Da bi odluka bila
kvalitetna ona u krajnjem (na „izlazu“) mora da poboljša kratkoročnu i dugoročnu efikasnost i
efektivnost organizacije. Jedno bez drugo ne može da funkcioniše, jer nije moguće doneti
dobru odluku bez ove 4 uloge odlučivanja, a bez njihovog poznavanja nije moguće znati da li
će konačni rezultat povećati ili smanjiti kratkoročnu i dugoročnu efektivnost i efikasnost
organizacije. Čekanje da se na osnovu rezultata utvrdjuje da li je odluka kvalitetna je
prekasno, skupo i ne vodi popravljanju već jednom donete odluke. Zato je Adižesov metod
„holistički“ jer sistem posmatra u celini i u sastavnim delovima, posmatrajući ih funkcionalno
i organski.
Efikasnošću se traži odgovor na pitanje „kako“. Od načina kako se obavlja neki posao
zavisiće uspešnost rezultata. Efektivnost traži odgovor na pitanje „zašto“. Od odgovora na
pitanje zašto se radi neki posao zavisiće da li je rezultat smislen. Razlikovanje izmedju
efikasnosti i efektivnosti treba pratiti na liniji ulaz-proces-rezultat. Usmerenost na proces
stvara uslove da se organizacija funkcionalno uredi i rezultat bude efikasan i efektivan.
Usmerenost samo na rezultat nikada neće proizvesti funkcionalnu organizaciju, a efikasnu
možda samo na kratak rok.
Krajnji cilj funkcionalne medjuzavisnosti bilo koje ekonomske ili neekonomske organizacije
je zadovoljavanje potreba korisnika. Korisnici koji plaćaju proizvode ili usluge kojima
zadovoljavaju svoje potrebe nazivaju se kupci. Korisnici koji zadovoljavaju svoje potrebe a ne
plaćaju njihovu ekonomsku vrednost nazivaju se klijenti. Oni mogu biti i članovi ekonomskih
organizacija, pa se nazivaju unutrašnji korisnici. Zadovoljenje njihovih poslovnih potreba je
takodje deo sistema funkcionalne medjuzavisnosti, ali se ove usluge ne plaćaju. Organizacije
se i udružuju u veće celine kako bi se izbegla unutrašnja plaćanja (i nepotrebni tzv.
transakcioni troškovi), pa je posledično tome smisao njihove unutrašnje organizacije
medjuzavisnost klijenata, učesnika, zaposlenih, članova menadžerskog tima ili upravnog
odbora.
Prva i osnovna svrha odlučivanja traži se u odgovoru na pitanja kao što su „za koga“ ili „ko
su korisnici, klijenti“ ili zašto postoji uopšte organizacija koja se bavi nekim poslovima i u
čije ime se donosi neka odluka. Ova svrha je u vezi sa integrativnom ulogom odlučivanja
(uloga I).
Da bi se znale potrebe korisnika i zašto se bilo šta preduzima neophodno je imati u vidu
prilikom bilo kog odlučivanja. Odgovor na pitanje „zašto se nešto preduzima“ je
preduzetničko pitanje i preduzetnička uloga odlučivanja (uloga E).
Šta se radi da bi se zadovoljile potrebe je pitanje same tekuće svrhe neke aktivnosti. Odgovor
na ovo pitanje je šta proizvoditi, pa je ovde zadovoljena proizvodjačka uloga odlučivanja (P
uloga).
Konačno, način na koji se zadovoljavaju potrebe, koji obuhvata kontinuitet aktivnosti i
efikasnost kroz štednju energije kada se radi o neekonomskim aktivnostima, ili uštedаma na
troškovima, kada se radi o ekonomskoj aktivnosti, daje se odgovor na pitanje same
organizacije obavljene aktivnosti. Njome se zadovoljava i četvrta svrha odlučivanja,
zadovoljenjem tzv. administrirajuće uloge odlučivanja (uloga A).