UNIVERZITET U SARAJEVU

PRAVNI FAKULTET
KATEDRA ZA PRAVNU HISTORIJU I KOMPARATIVNO PRAVO

VALTAZAR BOGIŠIĆ I UTJECAJ HISTORIJSKO-PRAVNE

ŠKOLE NA PROSTORU JUŽNOSLAVENSKIH ZEMALJA

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA: HISTORIJA PRAVA BIH

Kandidat:
Mentor:
Imad Avdičević Tahir Herenda
LL.M.
Broj indeksa: 65604
 Sarajevo, Maj 2021.godine

SADRŽAJ

2
 1. Uvod

U ovom istraživačkom radu bavit ćemo se jednim od najistaknutijih pravnih historičara u

južnoslavenskim zemljama, Valtazara Bogišića. Bavio se običajnim pravom i samim time bismo
ga mogli smatrati našim prvim pravnim sociologom ili začetnikom pravne etnologije kod nas.
Valtazar je utemeljio svoj pristup narodnom pravu na koncepcijama njemačke pravno-historijske
škole. U ovom istraživačkom radu prikazat ću Bogišića kao ličnost koji je od završetka
gimnazije do zadnjeg sata, svoje životne želje posvetio stvaralaštvu, osobu koja je živjela samo
za nauku, za svoju struku i za svoj narod, te njegovu tzv. pučku pravnu znanost. Važno je
spomenuti i „životnu priliku“ Baltazara koju je on smatrao da ne smije propustiti, a to je njegov
odlazak u Crnu Goru da crnogorskom vladaru i zemaljskoj vladi pomogne pri sastavljanju
zemaljskog zakonika. Podsjetiti ćemo se i osnivača historijsko-pravne škole i njenom glavnom
zadatku. Poseban akcenat ću staviti na ustanove južnoslavenskog naroda-zadruzi, gdje Bogišić
analizira razlike između narodnog i službenog-doktriniranog pristupa seoskoj porodici, zatim
privatnom pravu. Također, nabrojat ću nekoliko pitanja što je Bogišić spomenuo u
međunarodnom pravu, te pravne običaje u Hercegovini i njihov način života u zadruzi. Za kraj
ovog seminarskog rada ostavit ću seoske porodice Srba i Hrvata, te paralele između zadruge i
varoške porodice.

2. Biografija Valtazara Bogišića

Valtazar Bogišić (1834.-1908.), jedan je od najistkanutijih pravnih historičara u južnoslavenskim

narodima. Kad je 20. Decembra 1834. u kući Vlaha Bogišića i Marije Miljan, rođeno muško
dijete, koje je dobilo djedovo ime, svaki žitelj ovog primorskog grada bio je ubijeđen da se
starom Bogišiću ograšila sreća zbog muškog nasljednika na veliki imetak.3 Rođen je u Cavtatu,
u poznatoj porodici pomoraca i trgovaca, koja je porijeklom iz Konovala. Ubrzo poslije 1834.g.

3
Marija Miljan umrla je na porođaju, iza nje je ostala kćerka, Bogišićeva sestra, po imenu Marija.
Njegov otac se ponovo oženio i iz drugog braka nije imao djece, što je ostavilo trag na duhovno
formiranje, školovanje i život mladog Valtazara, čije će ime proslavitit Cavtat više nego i jedna
činjenica iz relativno bogate historije ovog primorskog kraja. Osnovnu školu je završio u rodnom
mjestu, gdje je neko vrijeme pohađao i privatnu školu koju je jedno vrijeme vodio pomorski
kapetan, pokazujući od malena žeđ za znanjem, koje je htio steći daljnjim školovanjem. Tome se
stalno protivio njegov otac, koji je želio da mu sin jedinac upravlja velikim imanjem. Otac mu je
smatrao da je time okončao školovanje, a njegov sin takvo shvatanje nije želio prihvatiti.
Suprotno očevim shvatanjima, Valtazar je stvarao plan kako da nastavni školovanje. U tom
pogledu nailazio je na razumijevanje i podršku katoličkog sveštenika u Cavtatu. Zarfon,
sveštenik, je razvio kod Bogišića ljubav prema knjizi, školi, učenju svjetskih jezika, ali njegov
otac je i dalje smatrao da porodična budućnost zavisi od toga koliko će Valtazar biti vezan za
imovinu. Bogišić ne želi sukobe sa svojim ocem, te je koristio svaku priliku da proširi svoja
intelektualna znanja. U najkritičnijoj fazi mladalačkog intelektualnog razvoja Zaron mu je
pomogao da učestvuje u jednom konkursu u privatnoj školi gdje je Valtazar osvojio drugo mjesto
za prijevod Tacitovog djela „Vita Agricolae“.4 Sredinom pedesetih godina, umro je Bogišićev
otac. To je na neki način označilo kraj Bogišićevog djetinjstva. Na mladog Valtazara pale su
razne porodične brige, morao je da razdijeli naslijeđeno imanje. Bogišić svojim prijateljima nije
sakrivao želju da formalno okonča gimnaziju, te odlazi u Veneciju, gdje je maturirao i kasnije
započeo studij prava i filozofije. Studirao je u Beču, Berlinu i Heidelbergu. Na osnovu disertacije
o husitskim ratovima stekao je titulu doktora filozofije u Giessenu 1862., a kasnije je promoviran
i za doktora prava u Beču.5 Umro je u Rijeci, na putu u rodni grad Cavtat, u kome je namjeravao
provesti ostatak života.

3. U krugu historijsko-pravne škole: narodno pravo

Valtazar Bogišić 1886.g. u jednoj raspravi (Pravni običaji Slavena) upozorava na potrebu
proučavanja narodnih pravnih običaja, kojima se tada kod nas niko nije bavio. Sistemski
obrađenu građu koju je tom prilikom prikupio, objavio je u svom glavnom i najpoznatijem
djelu:“Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena“.7 Dobio je poziv da predaje na dva

4
ruska sveučilišta, u Kijevu i Odesi, gdje se odlučio za Pravni fakultet, pa je 1869. preuzeo
katedru historije slavenskih prava. Bogišić uočava da se narodni pravni život očituje ne samo u
pravnim radnjama, nego i u logičkim sudovima, koji su ipak udaljeni od apstraktne pravne teorije
koju je u njegovo doba razvila njemačka jurisprudencija. Tako je on u svom najpoznatijem djelu
iznio brojne poslovice kao primjere narodne mudrosti koja bi se mogla definisati kao „pučka
pravna znanost“ Tako navodi primjere ovih poslovica: „ljudi se za jezik vežu, a volovi za
rogove“, „pošten čovjek, što reče, ne poreče“, „što god se ugovori, to se ne progovori“, „domaćin
sa glavom, čeljad sa radnjom“, „prsten dava, svadbu ugovara“ itd.8 Iz tih i drugih zapažanja o
običajnom pravu proizilazi da se narodno shvaćanje uzdiže i do općih koncepcija o pravu i
njegovim institutama, kao što je ugovor. Bogišićeva erudicija nastajala je i kretala se
zadivljujućim ritmom. Malo je bilo autora u slavenskom svijetu, što su mogli s takvom
sigurnošću da se upuštaju u pojedine oblasti pravnih nauka i pravnoetnoloških problema, kao što
je to učinio naš Valtazar.

4. Imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru

Druga važna epizoda u Bogišićevu životu odnosi se na njegov boravak u Crnoj Gori i na
rad oko sastavljanja općeg građanskog zakonika. 1872.g. život Valtazara Bogišića, obrnuo je
tokovima za koje se pripremao. Krajem novembra 1872.g. ruski imperator Aleksandar II dao je
saglasnost da se Valtazar uputi u Crnu Goru i da zemaljskoj vladi pommogne u sastavljanju
zemaljskog zakonika. Bogišić je procijenio da priliku mora iskoristiti. On je Crnu Goru smatrao
za zemlju koja je predstavljala u neku ruku središnje područje Balkana za izučavanje pravnih
običaja, navika i patrijarhalnog moralnog kodeksa.10 Nakon toga vratio se se na kraće u Odesu,
a 1893.g. postao je crnogorski ministar pravosuđa. Tadašnji crnogorski vladar, knez Nikola
Petrović, pozvao je Valtazara da izvrši kodifikaciju građanskog prava. Crnogorska država je bila
kuriozitet, ne samo zbog svoje povijesti i malobrojnog stanovništa, nego zbog arhaičnosti svog
društva i prava. Kao što je poznato, crnogorska država je formirana krajem 18.st. naporima
crkvenih poglavara i povezivanjem plemena. Druga se specifičnost crnogorskog društva odnosila
upravo na prevlast nepisanog običajnog prava, izraslog iz plemenskog partikularizma. Poseban
problem koji se javlja u Crnoj Gori je krvna osveta, krađe i pljačke, kao i neplaćanje poreza.

5
Uspostavom kodifikacije građanskog prava to stanje se konačno mijenja, te je došlo do bitnijeg
koraka u modernizaciji društva i prava. Prije Bogišićevog zakonika i drugih mjera tadašnjeg
vladara, postojali su pisani pravni dokumenti, a činjeni su i napori da se suzbije plemenska i
osobna samovolja. Bogišićev rad na kodifikaciji , ne označava se kao radikalni raskid s
običajnim pravom, nego preuzima i modificira brojne njegove institute.11 U tom smislu
Bogišićev nacrt je jedna vrsta kompromisa između tradicije i moderniteta, koji je već bio
prisutan u obalnom području na koje je prodiralo rimsko i mletačko pravo. Rad na sastavljanju
nacrta obavljao se u Parizu i prekinuo ga je neko vrijeme zbog rusko-turskog rata kad je u ruskoj
službi provodio organizaciju suđenja u Bugarskoj. Njegov nacrt knez je proglasio 1888.g. kao
zakonodavni akt pod nazivom „Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru“.12

5. Građa u odgovorima iz različitih krajeva slavenskog juga

Svakom je poznato da pisani zakon u gotovo svakom narodu predstavlja do nekog stepena
elemenat jednačenja, a pravni običaj biva različit u pojedinim krajevima jednoga te istog
plemena ili naroda. Kod nas je suprotno, obično nepisano pravo barem u svojim načelnim
crtama, predstavlja jednoličnost, a pisani zakoni pojedinih zemalja najveće razlike. Bogišić kaže
da sve naše zemlje na jugu, a njih je svakako više, tamo svi odnosi koji se tiču pravnog života
teku pravilnije nego u onim zemljama gdje je „gospodstvo“ utvrđeno.13 Također govori da u
našim zemljama, koji su pod pritiskom Turaka, gdje je poznatno da pravnika i sudaca nema ,
ljudi se često tuže na zlu volju ili podmećivanje kadijinog suda. Dolazi do padanja poštivanja
stare mudrosti, a raste racionalno djelovanje.14 U pravnoj nauci javljaju se neformirajući
kodifikatori i škole ideologa. Valtazar smatra da prozivodi te škole su osnovani na odnosima koji
su se predstavili da su idelani, bez obzira na pozitivni život različitih naroda. U prvoj polovici 19
vijeka, javlja se u Njemačkoj škola koja se bavila sabiranjem, obrađivanjem i izučavanjem svih
društevnih narodnih proizvoda. Valtazar je obratio pažnju da se kod Jakoba Grimma i njegovih
saradnika mogu primjetiti tri pravca njihovog djelovanja, a to su: narodni jezik i književnost,
narodni pojmovi o odnosima čovjeka i nevidljivim bićima i silama, i narodno pravo. Oni daju
važnost proizvodima i oblicima koji još žive u narodu, kao i prošlim koji su se sačuvali u
pisanim spomenicima. Jedna od najvažnijih dijelova pravne nauke jeste historija prava. Glavni

6
zadatak joj je izučavati pravne pojmove u njihovom genetičkom redu i oblicima u vremenu i
prostoru, njihovu kauzalnu vezu i uzroke njihovog razvoja.15 Valtazar spominje i Savignyja,
osnivača historijsko-pravne škole koji je razradio shemu pravnog razvoja, gdje je na početku,
spontano narodno pravo, nakon njega slijedi pravo koje stvaraju pravni pisci i struka (pravna
nauka) i na kraju zakonodavstvo kao konačna faza razvoja. Istinsko pravo se za njega se nalazi u
narodnom duhu i ono se kasnije kvari i blijedi u razdoblju kada nastupa stanovita dekadencija
prava.16 Bogišić govori o tome kako naš narod ne živi po pisanim državnim izdanim zakonima,
nego po svom narodnom nepisanom pravu. Također navodi da kod Slovena koji obraćaju pažnju
na ogromi prostor koji zauzimaju slovenska plemena, na kojem se javljaju različiti oblici
društvenog života, što se rijetko nalazi u drugim dijelovima svijeta. 17

6. Privatno pravo (ius privatum) – porodica

Valtazar Bogišić je izgradio izvoran pristup poznatoj ustanovi južnoslavenskog narodnog života-
kućna zadruga. U svojoj raspravi posvećenoj tom pitanju, analizira razlike između narodnog i
službenog-doktriniranog pristupa seoskoj porodici. Tako uočava da u shvaćanju seljaka, zemlja i
druga imovina smatraju neodvojivim dijelom obiteljskog naslijeđa te da koncept individualnog
vlasništva, karakterističnog za zrelo rimsko pravo, ne odgovara toj tradiciji. Bogišić ističe da u
arhaičnim društvima, pa i u rimskoj rimskoj pravnoj historiji, preovladavalo kolektivno
shvaćanje imovine. O kućnoj zadruzi u Bogišićevo doba se dosta pisalo. Za njega su inkosna i
zadružna porodica istovjetne pojave i pripadaju u krug seoske porodične zajednice koja se
razlikuje od gradske. Razlika je samo u veličini, te Bogišić pokazuje da u narodnom jeziku ne
postoji zasebna riječ „ zadruga“ s onim značenjem koje tome terminu pridaju učeni pravnici.18
Pitanja i odgovori koji se tiču zadruge, koje je naveo Bogišić: 1. „Je li u vašem mjestu ili okolici
običnije da ljudi žive u obitelji iz više užijeh familija ili naprotiv, da svaki oženjeni čovjek
napose žive i sam svojom ekonomiom upravlja?“ - Svaki oženjeni čovjek živi napose i upravlja
sam sa svojom kućom i baštinom19 . 2. „Što je postojani imetak cijele zadruge? Da li su među
nepokretnima: livade, njive, vinogradi, pašnjaci, šume ili kuće i mlini itd. i kako se zove taj
imetak?“ - Postojani imetak cijele zadruge biće toliko zemlje, koliko je neophodno nužno. U toj
zemlji spadaju oranice, košenice, pašnjaci, gajevi, šume i vinogradi gdje ih ima. Imetak se zove

7
starinom.20 3. „Valja li da je domaćin oženjen, ili može i neoženjeni biti domaćinom, da li samo
stariji čovjek ili može biti i mlađi?“ - Domaćin valja da je oženjen. Starješinom biva obično
stariji čovjek, a može i mlađi, kad bolje umije upravljati i kad je vrstniji.21 4. „ Do koga stepena
drži narod da se je grešno uzimati?“ - U srodstvu po krvi drži narod da je u bokovim linijama do
zaključeno petog koljena grešno uzimati.22

7. Međunarodno pravo (ius publicium externum)

Također nekoliko pitanja Baltazar navodi iz oblasti međunarnodnog prava:

1. „Kakav običajni pojam ima narod o tuđoj državi ili narodu, drži li u mirno doba dužan, s
tuđim narodom prijateljski postupati?“ –

Narod misli o tuđoj državi kao zemlji, koja ima svoje običaje, zakone i vlast koje njome
upravljaju, a ni najmanje se ne miješa u pravo drugih, pa i susjednih zemalja.23

2. „Ima li ikakve poslovice, anegdote ili poruge za ljude, koji pripadaju drugome narodu, vjeri i
državi?“ –

Mnoge su i poslovice i poruge i anegdote bile u našem narodu, osobito radi razlike
vjerozakonske, nego već sada iščezavaju.

Turcima ima mnogo poslovica i izreka u narodu :

 „Kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo!“ 

„Ne ima zime bez vjetra, ni zla gosta bez Turčina, Ne ima gorega Turčina od poturčenjaka. Što si
tako navalio, kao Turčin u pakao?“24

8. Pravni običaji u Hercegovini

1. „Kakav običajni pojam ima narod o tuđoj državi ili narodu, drži li u mirno doba dužan, s
tuđim narodom prijateljski postupati?“ - Narod misli o tuđoj državi kao zemlji, koja ima svoje
običaje, zakone i vlast koje njome upravljaju, a ni najmanje se ne miješa u pravo drugih, pa i

8
susjednih zemalja.23 2. „Ima li ikakve poslovice, anegdote ili poruge za ljude, koji pripadaju
drugome narodu, vjeri i državi?“ - Mnoge su i poslovice i poruge i anegdote bile u našem
narodu, osobito radi razlike vjerozakonske, nego već sada iščezavaju. Turcima ima mnogo
poslovica i izreka u narodu :  „Kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo!“  „Ne ima zime bez vjetra, ni
zla gosta bez Turčina, Ne ima gorega Turčina od poturčenjaka. Što si tako navalio, kao Turčin u
pakao?“24 isključeni ukućanin traži da mu plati barem kao najamniku za sve godine od kako je
prispio da teži rad, ili ako je bio čoban. Domaćin šire zadruge odgovoran je zadrugarima za
svaku zlonamjernu štetu koju učini kući. Za manju štetu pokraju ga i dužan je štetu nadoknaditi.
Kada umre domaćin uže zadruge, a sinovi mu još maloljetni, njegova žena preuzima
domaćinstvo i upravlja kućom po primjeru svoga muža. Svaki ukućanin može imati svoju
„osobinu“, Osobina može biti u novcima, stoci, govedima, konjima. U osobinu se ubraja i
odijelo, obuća, noćni prostirači, pokrivači, srebrno oružje itd. Žena sve što donose iz svoje
porodice je njena osobina. Žena svaka donese ruho iz svoje porodice.26

9. Seoska porodica Srba i Hrvata

Seoska porodica, koja postoji u krajevima u kojima žive Srbi i Hrvati, ne može se
požaliti, da na nju pisci nisu obratili pažnju.27 Ni sami zakonodavci sa svoje strane nisu je
zaboravili. Zakoni koji su se javljali, pretrpjeli su mnogo izmjena. Sada ćemo napraviti poređenje
zadruge i varoške porodice. 28

Zadruga:

 Starješina nema prava da raspolaže porodičnom imovinom, bez pristanka punoljetnih

članova zadruge

 Kako starješina ne može ni čim raspolagati za života bez pristanka zadrugara, tako on
ne može ni testamentom raspolagati zadružnom imovinom

 Starješina, mlad ili star, može uvijek biti zamijenjen, kako zadrugari nađu to za nužno i
korisno

9
  Svaki muški i punoljetni zadrugar može po pravnom običaju, tražiti dio zajedničke
imovine, koji mu pripada kad god mu se svidi

 Po smrti starješine zadruge, drugi ga smjenjuje, ali to je sve pošto dioba imanja ne
zavisi ni od čije smrti

 Funkcioniranje porodice produžuje se kao i prije

Varoška porodica:

 Otac porodice raspolaže, kao u rimskoj porodici neograničeno cijelom imovinom,

nemajući potrebe da traži pristanak nijednog člana porodice

 Za života kao i na slučaj smrti, otac može raspolagati slobodno imovinom, osim ako
pozitivni zakon raznih zemalja ne zadržava što u korist djece

 Otac porodice ostaje starješina i upravitelj i kad iznemogne: njega ne mogu toga lišiti
bez njegove volje, i ako ga zamijene, uvijek u njegovo ime radi mjestozastupnik29

 Pošto otac porodice može raspolagati domaćom imovinom, može i dijeliti za života
između svoje djece, ali niko nema prava da ga na to prisiljava

 Imovina se dijeli nakon smrti oca, jer se njegovom smrću svršuje porodica

Zakon u Hrvatskoj izdat 3. Marta 1874. Koji definiše zadrugu: „Zadruga je skup
sastavljen:

 Iz više porodica

 Iz lica od kojih svako predstavlja porodicu

 Iz ovih porodica i iz ovih lica30

10. Zaključak

10
 Valtazar Bogišić (1834.-1908.), zvani Baldo, jedan je od najistkanutijih pravnih
historičara u južnoslavenskim narodima.31 Rođen je 20. Decembra 1834. u porodici Vlaha
Bogišića i Marije Miljan., u Cavtatu, čije će ime proslaviti Cavtat više nego i jedna činjenica iz
bogate historije ovog primorskog kraja. Njegov otac je htio da se Valtazar bavi poslovima koji se
tiču velikog imanja, koje njemu pripada, međutim mladi Valtazar ima drugačiju zamisao svog
života u odnosu na njegovog oca. Osnovu školu završio je u rodnom kraju, a doktor prava je
postao u Beču. Umro je u Rijeci vraćajući se u svoj rodni kraj, gdje je želio da provede ostatak
svog života. Valtazar u jednoj raspravi (Pravni običaji Slavena) upozorava na potrebu
proučavanja narodnih pravnih običaja, kojima se tada kod nas niko nije bavio. Sistemski
obrađenu građu koju je tom prilikom prikupio, objavio je u svom glavnom i najpoznatijem
djelu:“Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slavena“. Poznat je po tzv. „pučkoj pravnoj
znanosti“, gdje navodi mnogobrojne poslovice. Druga važna epizoda u Bogišićevu životu odnosi
se na njegov boravak u Crnoj Gori i na rad oko sastavljanja općeg građanskog zakonika. Rad na
sastavljanju nacrta obavljao se u Parizu i prekinuo ga je neko vrijeme zbog rusko-turskog rata
kad je u ruskoj službi provodio organizaciju suđenja u Bugarskoj. U prvoj polovici 19 vijeka, u
Njemačkoj se javlja škola koja se bavila sabiranjem, obrađivanjem i izučavanjem svih društevnih
narodnih proizvoda. Valtazar je obratio pažnju da se kod Jakoba Grimma i njegovih saradnika
mogu primjetiti tri pravca njihovog djelovanja, a to su: narodni jezik i književnost, narodni
pojmovi o odnosima čovjeka i nevidljivim bićima i silama, i narodno pravo. Valtazar Bogišić je
izgradio izvoran pristup poznatoj ustanovi južnoslavenskog narodnog života-kućna zadruga. U
svojoj raspravi posvećenoj tom pitanju, analizira razlike između narodnog i službenog-
doktriniranog pristupa seoskoj porodici. Baltazar opisuje neke pravne običaje u Hercegovini.
Seoska porodica, koja postoji u krajevima u kojima žive Srbi i Hrvati, koju ni samo zakonodavci
nisu zaboravili.. Zakoni koji su se javljali, pretrpjeli su mnogo izmjena. Bogišić predstavlja
ličnost koji je od završetka gimnazije do zadnjeg sata, svoje životne želje posvetio stvaralaštvu,
osobu koja je živjela samo za nauku, za svoju struku i za svoj narod, te njegovu tzv. pučku
pravnu znanost.

Literatura

11
  Duško Vrban, „Sociologija prava“, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2006.,
str. 49.-54.

 Valtazar Bogišić, „Građa u odgovorima iz različitih krajeva slovenskoga juga“, CID, JP

Službeni list SCG, Podgorica, Beograd, 2004., str. 9.-39.

 Valtazar Bogišić, „„Izabrana djela“, CID, JP Službeni list SCG, Podgorica, Beograd,
2004., str. 1.-31., 589.-594.

 Valtazar Bogišić, „Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru“, CID, JP

Službeni list SCG, Podgorica, Beograd, 2004., str. 6.-16.

 Valtazar Bogišić, „„Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Albaniji“, CID, JP

Službeni list SCG, Podgorica, Beograd, 2004., str. 125.-129.

 Valtazar Bogišić, „Studije i članci“, CID, JP Službeni list SCG, Podgorica, Beograd,
2004., str. 61.-73.

12