Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3, 10 000 Zagreb

Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju

Kolegij: Pregled antropoloških tema iz prapovijesti

KANIBALIZAM: MIT I OBIČAJI

SEMINARSKI RAD

STUDENTICA: Nadia Šantić

MENTOR: dr. sc. Emil Heršak, izv. prof.

U Zagrebu, 2020.
 UVOD

Kanibalizam (prema Caníbales, starije Caríbales, španj. imenu indijanskoga plemena Karaibi,

koji su jeli meso zarobljenih neprijatelja) je pojava u životinja i ljudi da jedinke jedu pripadnike iste

vrste. Kod nekih vrsta životinja to je normalna pojava dok kod drugih predstavlja patološko

ponašanje, a kod ljudi je to ljudožderstvo zbog gladi ili iz religiozno-magičnih motiva. 1 Drugi

dopušteni nazivi za kanibalizam su i ljudožderstvo te antropofagija (krajnje barbarstvo). U ovom će

se radu napraviti kratak i sažet pregled povijesti kanibalizma, od mitoloških pa do

dokumentarističkih spisa i teza.

Iako postoji od pamtivijeka, kanibalizam je jedan od najvećih tabua u povijesti čovječanstva.

Tabu kao takav je bezuvjetna zabrana, za koju ne postoje argumenti. Tabu nije racionaliziran, jer

nije ni diskutabilan. Prema tome, pričati o 'tabu-temi' bespredmetno je. Zahvaljujući znanostima

poput antropologije, o takvim se temama ipak počelo raspravljati, jer su nedvojbeno bitne za

razumijevanje čovječanstva. U prvoj polovici 19. stoljeća artikulirane su prve antropološke škole. U

drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do revolucije u humanistici pojavom Darwinove knjige

Podrijetlo vrsta, a prve antropološke teorije nastaju 70ih godina 19. stoljeća. Među njima je i

evolucionizam kao teorija prema kojoj su kulturne razlike među društvima posljedica različitog

stupnja napretka njihova razvoja.2 Evolucionizam promatra razvoj kulture poput razvoja

1 https://www.hrleksikon.info/definicija/kanibalizam.html, pristupljeno 25. 06. 2020.

2 http://struna.ihjj.hr/naziv/evolucionizam/24630/, pristupljeno 26. 06. 2020.
organizama od jednostavnih oblika prema složenim oblicima. Najvažniji predstavnici su Herbert

Spencer, Edward B. Tylor i Lewis H. Morgan.3

Lewis Henry Morgan4

Morgan se bavio terenskim radom nakon kojeg je stvorio shemu razvoja kultura podijeljenu u tri

faze kulturnog razvoja: 1. Divljaštvo, 2. Barbarstvo te 3. Civilizacija. Morgan također prvi analizira

'srodstvo' iz čega oblikuje tri srodstvene sheme: 1. Bilinearnost prema kojoj obitelj čine majka i otac

te njihovi rođaci, 2. Matrilinearnost, prema kojoj su u srodstvu majka i otac te majčini rođaci, dok

očevi rođaci nisu (to vrijedi za 67% svjetskih kultra, npr. Nova Gvijena, Amazonija, Trobriand...), 3.

Patrilinearnost, gdje su u srodstvu majka, otac i očeva rodbina, a majčina rodbina ne. Za fenomen

kanibalizma poslužit će Morganovo kapitalno djelo Drevna društva iz 1877. godine i već

spomenuta podjela na divljaštvo, barbarstvo i civilizaciju, koju je originalno Morgan nazvao

podjelom na 'tri etnička razdoblja'. Profesor Heršak upozorava da "pritom treba uzeti u obzir da se

oznaka "etnički" u ovom slučaju odnosila na njegovu kategoriju "etna" (ethna), što se obično

prevodi kao jedinica novine, otkrića ili vrsta domaće ustanove" 5. Radi konteksta valja napomenuti

da se razdoblje divljaštva smatra započetim u periodu prije 60.000 godina, razdoblje barbarstva

prije 35.000 godina te razdoblje civilizacije prije 5.000 godina. Sva su tri razdoblja prema Morganu

prošla niži, srednji i viši stupanj. Kanibalizam se prvi puta pojavljuje na višem stupnju divljaštva.

3 http://struna.ihjj.hr/naziv/evolucionizam/24630/, pristupljeno 26. 06. 2020.

4 https://www.rochester.edu/newscenter/lewis-henry-morgan-at-200-reintroduces-a-landmark-scholar-355942/ ,
pristupljeno 1. 7. 2020.
5 Heršak, 2019: 11.
 II

Pojam 'kanibal' datira iz Kolumbovog vremena, a vjeruje se da ga je i on sam skovao jer je u

jednom zapisu iz 1492. tako nazvao narod sa Kariba: "Svi ljudi na koje sam dosad naišao kažu da se

jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandísimo

temor de los Caniba o Canima...)6. No o antropofagiji kao takvoj govori se već puno ranije, još u

antičkoj Grčkoj, u Herodotovom djelu Povijest gdje se spominje opis ritualnog oblika kanibalizma

koji je uočen kod naroda Masageta, a spominje se i narod Androfaga čiji naziv Marija Gimbutas

tumači hipotezom da se radi o grčkom prijevodu skitskog imena za Mordvine, odnosno čovjekojede

(iz iranskog 'mard' – čovjek i 'xvār' – jesti)7. Antropofagiju je kao pojam skovao Herodot od grčkih

izraza 'antrophos' – čovjek i 'phagein' – jesti.

Herodot (ca. 484-424 BC)8

Pojam ljudožderstvo, za razliku od kanibalizma, ne mora nužno značiti isto što i kanibalizam.

Ljudožderima možemo smatrati neke životinje, a i mitska ili božanska bića koja nisu ljudskog roda.

Jedan od tih primjera mitskih bića – ljudoždera je kiklop Polifem iz Homerove Odiseje, koji nije

6 Heršak, 2019: 13.

7 Vranješević, 2016/ 2017: 10.
8 http://www.ipernity.com/doc/laurieannie/24418973, pristupljeno 1. 7. 2020.
čovjek, ali je ljudožder. Isto tako, u Heziodovoj teogoniji, titan Kron proždire vlastitu djecu, prema

tome također možemo govoriti o kanibalizmu. Ovo su samo neki od mnoštva primjera kanibalizma

u mitologiji. Jedan od intrigantnijih primjera je mit o Minotauru s Krete, koji se hranio mesom

momaka i djevojaka s Krete, a kasnije su arheolozi utvrdili da je uistinu bilo primjera kanibalizma

na Kreti oko 1450. godine pr. Kr.9

Odisej i Polifem10

Saturn proždire svog sina11 Minotaur s Krete12

9 Heršak, 2019: 15.

10 https://www.tes.com/lessons/gorzEZjMOAHwfQ/ulisse-e-polifemo, pristupljeno 1. 7. 2020.
11 https://fineartamerica.com/featured/saturn-devouring-his-son-peter-paul-rubens.html?product=hand-towel ,
pristupljeno 1. 7. 2020.
12 https://www.greece-is.com/the-myths-of-crete-still-spark-the-imagination/ , pristupljeno 1. 7. 2020.
 III

Osim mitoloških i fantastičnih tekstova koji govore o kanibalizmu, neka su društva antropofagiju

prakticirala iz vjerskih razloga unutar svoje kulture. To su primjerice običaji o kakvima govori i

Herodot u svojoj Povijesti. U tekstu o Masagećanima spominje se sljedeće: "... kad netko postane

uistinu star, okupe se svi njegovi rođaci i žrtvuju ga zajedno sa svom njegovom stokom, pa se goste

tim mesom, pošto su ga skuhali. To smatraju najvećim blaženstvom. No onoga tko umre od bolesti

ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreća jer ga nisu uspijeli žrtvovati" 13.

Razgovor o kanibalizmu započet u antici nastavio se i u srednjem vijeku, a i tu su vjerski običaji

često igrali ulogu. Zbog istih se i kršćanima u ranijem dobu pripisivalo ljudožderstvo, radi riječi

korištenih za vrijeme euharistije. Stare Slavene se također optuživalo za divljaštvo i kanibalizam,

što se vidi u komentaru Pseudo-Cezarija iz 5. stoljeća n.e. gdje se u jednom odlomku o tome kako

se hrane ljudskim mesom spominje i zavijanje poput vukova, što je asocijacija na vukodlake. Ta

asocijacija vuče korijene iz antike (grč. λυκάνθρωπος, lat. lupus hominarius > tal. lupo mannaro,

usp. i stengl. werewulf, "čovjek vuk")14, kada se vukove i vukodlake povezivalo sa ljudožderstvom.

Simbol vuka i danas se povezuje sa otuđenjem, odmetništvom od društva ('stepski vuk'), kao što se i

kanibalizam kako onda, tako i danas, smatra barbarskim i neljudskim činom, a onaj koji postane

kanibalom, ne smatra se niti članom zajednice, niti čovjekom.

Psoglav (Vukodlak)15

13 Heršak, 2019: 16.

14 Heršak, 2019: 17.
15 https://www.wikiwand.com/sh/Vukodlak, pristupljeno 2. 7. 2020.
 IV

U kasnijem srednjem vijeku, pa tako i u modernom dobu, najčešći je ipak uzrok kanibalizma

glad kao posljedica rata, kolonizacije, ili dugih moreplovnih ekspedicija uslijed kojih bi se ljudi

našli u situaciji da nemaju što jesti jer bi nerijetko došlo do brodoloma. "Preživljalo se na mesu

umrlih suputnika, što je gotovo postalo 'zakon mora', ako bi se dokazalo da nesretnici nisu imali

izbora (i da su se inače ponašali ispravno)". 16 U novije vrijeme, spletom okolnosti nastala su dva

terimna: 'medicinski kanibalizam' koji podrazumijeva konzumaciju ljudskog mesa iz navodnih

terapeutskih razloga, te 'politički kanibalizam' koji se koristi kao oblik terorizma kojem je svrha

zaplašiti neprijatelja. Postoji i fenomen 'gastronomskog kanibalizma' kojim se opisuje uživanje u

samom okusu ljudskog mesa. Svi ti oblici kanibalizma donekle su povezani s 'obrednim

kanibalizmom'. Kada se govori o tipologiji, koristi se usporedba sa životinjskim svijetom, budući da

i tamo postoje oblici kanibalizma unutar vrste. Najčešći su oblici: kanibalizam zbog gladi,

kanibalizam prema veličini (analogija sa pretpostavkom da velike ribe jedu male ribe), seksualni

kanibalizam (posebno kod paukova te bogomoljki i škorpiona), kanibalski infanticid (tu postoje dva

oblika, jedan kada mužjaci jedu mladunčad drugih mužjaka kako bi preoteli ženke, a drugi kada

roditelji jedu vlastite potomke – isto kod riba), kanibalizam u maternici (jedan zametak konzumira

drugoga – npr. kod morskih pasa). Kod ljudi bi se ipak moglo reći da prevladava kanibalizam iz

nužde. Vrste kanibalizma prema kriterijima pripadnosti žrtve te faktoru (ne)nasilja mogu se

podijeliti u četiri oblika. Prema prvom kriteriju pripadnosti, radi se o endokanibalizmu ako se

konzumira pripadnik vlastite kulture, odnosno egzokanibalizmu ako se konzumira pripadnik druge

kulture ili naroda. Prema drugom kriteriju, utvrđuje se radi li se o nekrokanibalizmu pri čemu je

konzumirani već otprije mrtav, ili ubojstvu, koje može biti dobrovoljno ili prisilno (budući da

16 Heršak, 2019: 18.

postoje slučajevi kada osoba pristaje, pa čak i priželjkuje da bude ubijena i konzumirana, a uzrok

nečije takve volje može biti patološki, ali i određen nekim kulturološkim postulatom).

U kontekstu antropologije, kojoj je tema kanibalizma osobito zanimljiva kao instrument za

razumijevanje ljudskosti kao takve, do danas su mišljenja o antropofagiji podvojena. S jedne strane

autori poput Williama Arensa (Mit o ljudožderstvu) smatraju da je praksa kanibalizma u ljudskoj

povijesti i društvu u stvari minorna te da su antropolozi potencirali tu temu radi interesa za

egzotične primjere. S druge strane, opozitno mišljenje dijele autori među kojima i Marvin Harris sa

svojom knjigom Kanibali i kraljevi. On je smatrao da je kanibalizam česta pojava, te da je astečko

carstvo u stvari predstavljalo 'kanibalsko kraljevstvo'17.

Aztečki kanibalizam18

17 Heršak, 2019: 21.

18 https://www.mexicolore.co.uk/aztecs/ask-us/were-the-aztecs-barbaric, pristupljeno 2. 7. 2020.
 VI

Primjeri koji su dosad spomenuti u radu, a takvih je još stotine, uglavnom su se oslanjali na

pismene 'dokaze', svjedočenja ljudi, ili naprosto književne tekstove o postojanju kanibalizma. Riječ

je o razdoblju ljudske povijesti od antike pa do modernog doba. No što je s prapovijesnim

razdobljem ljudske prošlosti? Evidentno je da je kanibalizam sveprisutan otkad je jezika i pisma

budući da su svi primjeri sačuvani u nekoj vrsti pisanog ili simboličkog oblika. Bilo bi suludo

odbaciti vjerojatnost da je antropofagija postojala od početka čovječanstva, a da su i praljudi bili

ljudožderi. Iako je to teško sa stopostotnom sigurnošću utvrditi i dokazati, a metodološki

kanibalizam iz tog vremena zasad ostaje samo na pretpostavci, ugledni francuski prapovjesničar 20.

stoljeća, André Leroi-Gourhan nije smatrao shodnim sumnjati u njegovo postojanje; zaključio je da

o tome nema dvojbe jer "su ljudi jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru" 19. S

njegovim se mišljenjem složio i paleontolog Tim White koji konstatira kako je kanibalizam bio vrlo

česta pojava u paleolitiku i sve do kraja neolitika odnosno sve dok su ljudi živjeli u malim lovačkim

skupinama. Koliko god primamljivo bilo složiti se s ovim tezama na osnovu učiteljice povijesti i

repetitivnosti kod vrsta, fizički i egzaktni dokazi još uvijek nisu pronađeni. "Kanibalizam se može

pretpostaviti ako uočimo da su ljudske kosti u nekom nalazištu "obrađene" na isti način kao i kosti

životinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove

rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti način kao i životinjske, i ako možda

pokazuju znakove da su bile izložene vatri, onda je moguće pretpostaviti (no ne i dokazati) da je

riječ o kanibalizmu. Bilo bi drukčije jedino ako bismo mogli pronaći i analizirati izmet ljudi iz

daljnje prapovijesti i točno utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. Međutim, i u takvim

19 Heršak, 2019: 31.

slučajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li doista njihov izmet"." 20. Neki od primjera

kanibalizma u prapovijesti je za vrijeme Homo erectusa, oko 850.000 – 300.000 p.n.e, u Atapuerci

na sjeveru Španjolske. Ljudske su kosti lomljene na isti način kao i životinjske, a postoje i znakovi

rezanja te skidanja mesa s kostiju. Od ukupno 11 osoba kod kojih se sumnja na kanibalizam, većina

su bili mladi ljudi ili djeca. Neandertalca se, za razliku od homo erectusa, često smatralo pretkom

modernog čovjeka, tako da je pomisao o kanibalizmu u korelaciji s neandertalcima izazivala

poseban zazor kod ljudi. Ipak, hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanović-Kramberger je nakon

otkrića ostataka krapinskog pračovjeka iznio tezu o neandertalskom kanibalizmu (iako neki

smatraju da su naznake na kostima u stvari posljedica fosilizacije). Primjeri kanibalizma kod Homo

sapiensa, kojem pripada i današnji čovjek, nađeni su na ušću rijeke Klasies u Južnoj Africi. Ostaci

stari 125.000 godina pokazuju naznake obrade na vatri.

Genus homo21

20 Heršak, 2019: 31.

21 https://evolutionaryperspectivecom.wordpress.com/category/early-human-species/ , pristupljeno 2. 7. 2020.
 ZAKLJUČAK

Kanibalizam se često pokušava opravdati tako što mu se pripisuju razna obredna značenja.

"Takav je pristup, čini se, povezan sa shvaćanjem da je čovjek nekako uzvišeniji ako jede

pripadnike vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to čini iz jednostavnih

prehrambenih razloga."22 A zanimljivo je da se ipak, u civiliziranom društvu, manje osuđuje

antropofagija zbog gladi, budući da je suvremenom, civiliziranom mentalnom sklopu prihvatljivije i

jednostavnije opravdati takav 'divljački' čin kada je on u svrhu spašavanja ljudskog života. Je li to ta

ljudska znatiželja o okultnom i egzotičnom, kao i ono kada su neki antropolozi optuživani za

prekomjerno istraživanje kanibalizma iz puke potrebe za bavljenje dalekim i nepoznatim samo zato

što se takvim smatra, koja voli osuditi ono što joj je strano, ali ipak stavljati na pijedestal činove

koji se mogu okarakterizirati kao vjerski (ili poganski), odnosno duhovni, pa samim time i bolji?

Čini se da bi takva pitanja bolje bilo postaviti filozofima ili čak psiholozima, ali u svakom slučaju

antropolozi dobro obavljaju svoj dio posla zasad, a novim se saznanjima možda mogu i još više

približiti otkrićima ljudske prirode i povijesti.

22 Heršak, 2019: 31.

 LITERATURA

– Heršak, Emil. Pregled antropoloških tema iz prapovijesti, 2019.

– Karavanić, Ivor. Kanibalizam ili mogućnost religijske svijesti u krapinskih neandertalaca,

1993.

– Vranješević, Mia. Kulturno-antropološki prikaz kanibalizma u popularnoj kulturi od sredine

20. stoljeća, 2016./2017.

– https://www.hrleksikon.info/definicija/kanibalizam.html

– http://struna.ihjj.hr/naziv/evolucionizam/24630/

– https://www.rochester.edu/newscenter/lewis-henry-morgan-at-200-reintroduces-a-landmark-scholar-

355942/

– http://www.ipernity.com/doc/laurieannie/24418973

– https://www.tes.com/lessons/gorzEZjMOAHwfQ/ulisse-e-polifemo

– https://fineartamerica.com/featured/saturn-devouring-his-son-peter-paul-rubens.html?product=hand-

towel

– https://www.greece-is.com/the-myths-of-crete-still-spark-the-imagination/

– https://www.wikiwand.com/sh/Vukodlak

– https://www.mexicolore.co.uk/aztecs/ask-us/were-the-aztecs-barbaric

– https://evolutionaryperspectivecom.wordpress.com/category/early-human-species/