Biološko porijeklo čovjeka

Evolucija čovjeka podrazumijeva evolutivni proces koji je tijekom vremena

doveo do pojave anatomski modernog čovjeka. Čovječja je evolucija u biti dio
evolucije primatâ, točnije razvoja roda Homo i pojave vrste Homo sapiens kao
jedne od vrsta hominida ili velikih čovjekolikih majmuna. Izučavanje evolucije
čovjeka obuhvaća niz različitih znanstvenih disciplina: paleontologiju,
antropologiju, arheologiju, jezikoslovlje, embriologiju i genetiku.

Evolucija primatâ počinje u kasnoj kredi. Prema izvršenim genetičkim

studijama, primati su se počeli odvajati od ostalih sisavaca prije 85 milijuna
godina, a prvi sigurni fosili primatâ pojavljuju se u paleocenu prije 55 milijuna
godina.[2] Rod hominida ili velikih čovjekolikih majmuna odvaja se od roda
Hylobatidae u razdoblju od 15-20 milijuna godina, a prije 14 milijuna godina
Ponginae ili orangutani odvajaju se od roda Hominidae.

Dvonožno je hodanje ili bipedalizam najvažnija prilagodba tribusa hominina.

Smatra se da su prvi dvonožni hominini bili Sahelanthropus tchadensis ili
Orrorin, dok se potpuno dvonožni Ardipithecus pojavio nešto kasnije. Preci
gorila i čimpanza odvajaju se otprilike u istom razdoblju, tako da su
Sahelanthropus ili Orrorin vjerojatno naši posljednji zajednički biološki preci.
Prvi dvonožni majmuni najzad evoluiraju u rod Australopithecines i poslije u rod
Homo.

Charles Darwin

Mogućnost da su ljudi i majmuni imali zajedničke pretke postaje jasnija tek

nakon 1859. s objavom knjige "Podrijetlo vrsta" engleskog biologa Charlesa
Darwina. Ovo je znanstveno djelo argumentiralo evoluciju novih vrsta od
starijih putem prirodnog odabira, ali se nije doticalo pitanje evolucije čovjeka.
Jedini spomen o tom pitanju je rečenica: "Bacit će se svijetlo na podrijetlo
čovjeka i njegovu povijest."
Prve zabilježene rasprave o podrijetlu čovjeka bile su one između Thomasa
Huxleya i Richarda Owena. Huxley je zastupao tezu evolucije čovjeka od
majmuna argumentirajući je mnogim morfološkim sličnostima što je i
obrazložio 1863. u svojoj knjizi "Dokaz čovjekovog mjesta u prirodi" (eng.:
Evidence as to Man's Place in Nature). Međutim, mnogi Darwinovi istomišljenici
onog doba nisu se slagali s idejom da se čovjekove umne mogućnosti i moralna
osjetljivost mogu objasniti prirodnim odabirom. Darwin je primijenio teoriju
evolucije i spolne selekcije na čovjeka u svojoj drugoj knjizi "Podrijetlo čovjeka"
(eng.: The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex) objavljenoj 1871.

Prvi fosili

Najveći problem onoga doba bio je manjak fosilnih ostataka ljudskih predaka.
Prvo bitno otkriće fosila hominida desilo se 1891. kad je francuski arheolog
Eugène Dubois otkrio ostatke "Javanskog pračovjeka" blizu mjesta Trinil na
otoku Javi. Danas je taj pračovjek klasificiran kao Homo erectus. Tek je
dvadesetih godina prošlog stoljeća otkrivena veća količina različitih fosilnih
ostataka u Africi, gradeći postupno sliku ljudskih međuvrsta. Raymond Dart je
1925. opisao prvog Australopitecusa africanusa, "dijete iz Taunga". Pronađeni
fosilni ostaci otkriveni su u pećini te su se sastojali od dijela lubanje, donje
čeljusti i fosiliziranog odljeva mozga (vidi sliku). Iako mu je moždani volumen
bio relativno malen (410 cm3), oblik mozga je bio zaobljen što je karakteristično
za modernog čovjeka. Kod pronađenih ostataka vidljivi su kratki očnjaci i
foramen magnum pozicioniran s donje strane lubanje, što je znak uspravnog
držanja i dvonožnog hodanja. Navedeni dokazi uvjerili su Darta da je dijete iz
Taunga dvonožni ljudski predak, tranzicijski oblik između ljudi i majmuna.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pronađene su

stotine fosilnih ostataka hominida, pogotovo u istočnoj Africi. Najvažnija fosilna
nalazišta onog doba bila su klanac Olduvai i jezero Turkana. Najpoznatiji i
najplodniji istraživači i paleoantropolozi onog doba bila je obitelj Leakey: Louis
Leakey, njegova žena Mary Leakey a kasnije i njihov sin Richard i snaha Meave.
Iz fosilnih nalazišta Olduvaija i Turkane prikupili su mnoštvo fosila roda
Asutralopithecines, prve pripadnike roda Homo i ostatke Homo erectusa. Ova
otkrića potvrdila su Afriku kao kolijevku ljudskog roda. U osamdesetim
godinama prošlog stoljeća Etiopija je postala najvažnije paleoantropološko
nalazište nakon što je Don Johanson pronašao "Lucy", najbolje očuvanog fosila
vrste Australopithecus afarensis u blizini mjesta Hadar u sjevernoj Etiopiji.

Dokazi

Dvije životinjske vrste koje su evolutivno najbliže čovjeku su gorile i čimpanze.

Sa završetkom sekvenciranja ljudskog genoma i genoma čimpanze, sadašnja je

procjena da se sličnost ovih dvaju genoma kreće od 95% do 99%. Koristeći
tehniku tzv. molekularnog sata koji procjenjuje vrijeme potrebno za
akumuliranje određenog broja divergentnih mutacija između dvije vrste, može
se izračunati približni vremenski period u prošlosti u kojem je došlo do
razdvajanja dviju vrsta. Giboni (porodica Hylobatidae) i orangutani ( rod Pongo)
bili su prve grupe koje su se odvojile od evolucijske linije koje vode do čovjeka,
dok su se linije gorila, čimpanza i bonoboa odvojile nešto kasnije. Vrijeme
divergencije između ljudi i čimpanza procijenjeno je na oko 4 do 8 milijuna
godina, za vrijeme kasnog miocena.

Genetski su se dokazi koristili kako bi se riješilo pitanje je li postojao ikakav

genski protok između ranih modernih ljudi i neandertalaca, kao i za
rasvjetljavanje dinamike prvih ljudskih migracija i vremena razdvajanja različitih
populacija. Uspoređujući dijelove genoma koji nisu pod pritiskom prirodnog
odabira, te stoga akumuliraju mutacije jednakim tempom, moguće je
rekonstruirati genetsko stablo svih ljudskih vrsta sve do posljednjeg zajedničkog
pretka.

Haplogrupa se formira svaki put kada se određena mutacija (polimorfizam

pojedinačnog nukleotida) pojavi u genomu pojedinca i prenese na njegovo
potomstvo. Uspoređujući mitohondrijsku DNK koja je naslijeđena samo od
majke, genetičari su zaključili da je posljednji zajednički ženski predak svih
modernih ljudi, tzv.mitohondrijska Eva, živjela prije oko 200 000 godina.

Postoji malo fosilnih dokaza divregencije evolucijskih linija gorila, čimpanza i

čovjeka. Najstariji fosili koji su klasificirani kao pripadajući rodu Homo jesu
ostaci Sahelanthropusa tchadensisa procijenjeni na 7 milijuna godina starosti,
ostaci Orrorina tugenensisa stari oko 5,7 milijuna godina i Ardipithecusa
kadabbe od oko 5,6 milijuna godina starosti. Za svakoga se od njih smatra da su
bili dvonožni preci kasnijih hominina, ali su u svakom od ovih slučajeva iznesene
kritike. Moguće je da je jedna ili više spomenutih vrsta predak neke druge
grane afričkih majmuna ili da predstavljaju zajedničkog pretka hominina i
ostalih majmuna.

Evolucija čovjeka po lubanjama

Lubanja Sahelanthropusa tchadensisa:

Lubanja australopiteka:

Lubanja homo habilsa:

Lubanja homo erectusa:

Lubanja Homo heidelbergensisa:

lubanja Homo rhodesiensisa:

Lubanja kromanjonca: