IZ PREDGOVORA

U ovoj je knjizi objedinjeno pet godina istraživanja, na svim

područjima spoznaje, na rubu znanosti i tradicije. Bacio sam se u
taj pothvat koji je očito nadilazio moja sredstva, jer više nisam
mogao odbijati taj sadašnji i budući svijet koji je ipak moj. Ali
svaka krajnost razjašnjuje. Mogao sam brže pronaći put za
komunikaciju sa svojim vremenom. Možda ipak nisam sasvim
gubio vrijeme idući do kraja svog postupka. Ljudima se ne dogaĎa
ono što su zaslužili, nego ono što im priliči. Dugo sam, kao što je
to u mojim godinama želio Rimbaud, tragao za Istinom u duši i u
tijelu. Nisam je pronašao. U potrazi za tom Istinom izgubio sam
kontakt s malim istinama koje me zasigurno ne bi bile učinile
nadčovjekom kojega sam prizivao svojom željom, nego boljeg i
uravnoteženijeg čovjeka nego što jesam. Ipak, o dubinskom
ponašanju duha, o različitim mogućim stanjima svijesti, o
pamćenju i o intuiciji naučio sam dragocjene stvari koje ne bih bio
naučio drugdje i pomoću kojih sam kasnije shvatio što je kod
suvremenog duha veličanstveno i suštinski revolucionarno:
ispitivanje prirode spoznaje i prijeka potreba za nekom vrstom
preobrazbe uma.

1 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
 Kada sam iz svoga brloga Jogija izašao baciti pogled na
taj moderan svijet kojega sam poznavao ne poznavajući ga, odmah
sam primjetio njegovu čudesnu stranu. Moje reakcionarsko učenje,
koje je često bilo prepuno ponosa i mržnje, bilo je korisno zbog
slijedećeg: sprječavalo me je da pristupam ovome svijetu s loše
strane: starog racionalizma 19. stoljeća, demagoškog progresizma.
TakoĎer me je sprječavalo da prihvaćam ovaj svijet kao nešto
prirodno samo zato što je to moj svijet, da ga, poput većine ljudi,
prihvaćam u dremljivom stanju svijesti. Očima osvježenima tim
dugim boravkom izvan svoga vremena vidio sam da je taj svijet
jednako bogat stvarnom fantastikom kao što je za mene svijet
tradicije bio bogat pretpostavljanom fantastikom. I više od toga:
ono što sam naučio o stoljeću promijenjalo je i produbilo moju
spoznaju straog duha. Vidio sam stare stvari novim očima, a moje
su oči bile nove da bi mogle vidjeti i nove stvari.

(...)

Susreo sam se sa Jacquesom Bergierom (ubrzo ću vam reći

kako) dok sam završavao s pisanjem svoga rada o obitelji duhova
koja se okupila oko g. Gurdijeva. Taj je susret, kojega ne smatram
slučajnim, bio odlučujući. Upravo sam bio posvetio dvije godine
opisivanju jedne ezoterijske škole i moje vlastite pustolovine. Ali

2 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
za mene je u tom trenutku počinjala druga pustolovina. Mislim da
je to korisno spomenuti, ako uz to zatražim oprost svojih čitatelja.
Morat će mi oprostiti što citiram samoga sebe, ako znaju da mi
nimalo nije stalo da privučem pažnju na vlastitu literaturu: nešto
mi je drugo na duši. Izmislio sam priču o majmunu i tikvi. Da bi
uhvatili živu zvijer, uroĎenici vješaju na kokosovo stablo tikvu u
kojoj je kikiriki. Majmun dotrči, uvuče šaku, zgrabi kikiriki i
zatvori šaku. Ne može izvući ruku. Ono što je zgrabio čini ga
zarobljenikom. Izišavši iz Gurdijevove škole. napisao sam:
«Treba pipkati, ispitivati zamke, a zatim se lagano povući.
Nakon što donekle zadovoljimo znatiželju, trebamo nježno vratiti
pažnju na svijet u kojemu živimo, ponovno steći svoju slobodu i
svoju lucidnost, nastaviti svojim putem na zemlji ljudi kojima
pripadamo. Bitno je uvidjeti u kojoj se mjeri suštinsko kretanje
takozvane tradicionalne misli podudara s kretanjem suvremene
misli. Fizika, biologija i matematika u svojoj krajnjoj točki danas
se preklapaju s nekim podatcima ezoterije, podudaraju s odreĎenim
vizijama svemira, s odnosima energije i materije, koje spadaju u
vizije naših predaka. Današnje znanosti, ako im pristupimo bez
znanstvenog konformizma, komuniciraju sa starim magovima,
alkemičarima, taumaturzima. Pred našim se očima odvija
revolucija, a to je nenadano spajanje razuma, na vrhuncu njegovih
osvajanja, s duhovnom intuicijom. Za uistinu pažljive promatrače,

3 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
problemi koji se postavljaju suvremenome umu više nisu problemi
napretka. Pojam napretka već je nekoliko godina mrtav. Riječ je o
problemima promjene stanja, o problemima preobrazbe. U tom
smislu, ljudi koji se bave činjenicama koje pripadaju vanjskom
iskustvu kreću se u smjeru budućnosti i čvrsto pružaju ruku
avangardnim znanstvenicima koji pripremaju dolazak svijeta koji
nema ništa zajedničko sa svijetom u teškoj tranziciji u kojemu
ćemo živjeti još nekoliko sati.»
Upravo tu temu ćemo razvijati u ovoj knjizi. Trebamo, dakle,
rekao sam si prije nego što sam se prihvatio te teme, projicirati
svoj um daleko unazad i daleko unaprijed da bismo shvatili
sadašnjost. Primijetio sam da ljude koji su jednostavno «moderni»,
a koje prije nisam volio, s razlogom nisam volio. Ali krivo sam ih
osuĎivao. Njih, u stvari, treba osuĎivati jer njhov duh zauzima
samo isuviše malen odsječak vremena. Tek što su se pojavili, već
su zastarjeli. Da bismo bili prisutni, moramo biti suvremenici
budućnosti. A čak i daleku prošlost možemo opažati kao odjek
budućnosti. Prema tome, kada sam počeo ispitivati sadašnjost,
dobio sam o njoj odgovore koji su bili prepuni čudnovatosti i
obećanja.

4 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
 James Blish, američki pisac, rekao je u Einseinovu slavu da
je on «progutao Newtona živog». Sjajne li definicije! Ako se naša
misao uzdiže prema višoj viziji života, ona je sigurno u živom
obliku upila u sebe istine s niže razine. Tu sam sigurnost stekao
uslijed svojih istraživanja. To se može činiti banalnim, ali nakon
što smo živjeli od misli koje su se naizgled nalazile na vrhuncima,
kao što je mudrost Guénona ili sustav Gurdijeva, koji nisu znali za
glavninu društvenih i znanstvenih činjenica ili su ih prezirali, ovaj
novi način prosuĎivanja mijenja smjer i apetit duha. «Niske stvari,
rekao je još Platon, moramo pronaći u visokim stvarima, iako su u
drugom stanju.» Sada sam uvjerenja da je svaka viša filozofija u
kojoj svoj život ne nastavljaju činjenice s razine koju ona navodno
prevazilazi, prevara.
Zbog toga sam krenuo na prilično dugo putovanje na strani
fizike, antropologije, matematike, biologije, prije nego što ću
ponovno započeti stvarati svoju ideju o čovjeku i o njegovoj
prirodi, o njegovim moćima i o njegovoj sudbini. Nekoć sam
pokušavao spoznati i shvatiti čovjeka kao cjelinu i prezirao sam
znanost. Slutio sam da je duh sposoban doseći uzvišene vrhunce.
Ali što sam znao o kretanju u znanstvenim domenama? Nisu li na
tom području bile otkrivene neke od tih moći u koje sam bio sklon
vjerovati? Govorio sam sebi: treba prevazići prividnu proturječnost
izmeĎu materijalizma i duhovnosti. Ali nije li kretanje znanosti

5 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
vodilo u tom smjeru? I, u tom slučaju, nije li moja zadaća bila
prikupiti podatke o tome? Nije li to, na kraju krajeva, bio razumniji
čin za jednog Zapadnjaka 20. stoljeća. nego da uzme hodočasnički
štap i da bos krene prema Indiji? Nije li oko mene bilo dovoljno
ljudi i knjiga koji su me mogli podučiti? Nisam li prije svega
trebao istražiti svoj vlastiti teren?
Ako je znanstveno razmišljanje, na svojoj krajnjoj točki,
dovodilo do revizije priznatih ideja o čovjeku, ja sam to trebao
znati. Naposlijetku, još je nešto bilo nužno. Bilo koju predodžbu
koju sam kasnije mogao stvoriti, o sudbini uma, o smislu ljudske
pustolovine, mogao sam zadržati samo ukoliko se protivila
kretanjima suvremene spoznaje.
Naišao sam na odjek tog razmišljanja u Oppenheimerovim
riječima:
«Trenutačno živimo u svijetu u kojemu pjesnici, povjesničari i
filozofi ponosno govore da ne žele niti početi razmatrati
mogućnost da nauče bilo što što ima veze sa znanošću: oni vide
znanost na kraju dugačkog tunela, isuviše dugačkog da bi
obaviješten čovjek zavirio glavom u njega. Naša je filozofija – ako
je uopće imamo - dakle, otvoreno zastarjela i, u što sam uvjeren,
potpuno neprilagoĎena našem vremenu.»
MeĎutin, dobro izvježbanom intelektualcu, ako to uistinu želi,
nije ništa teže ući u sustav misli koji upravlja nuklearnom fizikom

6 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
nego prodrijeti u marksističku ekonomiju ili u tomističku znanost.
Nije teže shvatiti teoriju kibernetike nego analizirati uzroke
kineske revolucije ili Mallarméovo pjesničko iskustvo. U stvari,
odbijamo taj napor, ne iz straha od napora, nego zato što osjećamo
da bi on podrazumijevao promjenu načina razmišljanja i
izražavanja, te reviziju dosada priznatih vrijednosti.
«Ipak, već je odavno, mislio je Oppenhimer, trebalo stvoriti
suptilniju inteligenciju prirode ljudske spoznaje, čovjekovog
odnosa sa svemirom.»
Počeo sam, dakle, kopati po riznici današnjih znanosti i
tehnologije, na nestručan način, zasigurno, s prostodušnošću i
divljenjem koji su možda bili opasni, ali povoljni za raĎanje
usporedbi, suglasnosti, razjašnjujućih sličnosti. Tada sam se
ponovno susreo s odreĎenim brojem uvjerenja koja sam ranije
imao na strani ezoterije, mistike, o beskonačnoj veličini čovjeka.
Ali susreo sam se s njima u drugom stanju. To su sada bila
uvjerenja koja su u živom obliku upila u sebe oblike i djela
ljudskog uma moga vremena, primijenjenog na proučavanje
činjenica. One više nisu bile «reakcionarne», i srozavale su
zastarjelosti umjesto da ih izazivaju. Vrlo teški sukobi, kao što je
sukob izmeĎu materijalizma i duhovnosti, izmeĎu individualnog i
kolektivnog života, upijali su se u njih pod djelovanjem velike
topline. On u tom smislu više nisu bile izraz izbora, dakle raskida,

7 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
nego nastanka, nadilaženja, obnavljanja, drugim riječima,
postojanja.

Čini se da ples pčela, toliko brz i nepovezan, u prostoru crta

precizne matematičke figure i čini jezik. Sanjam o tome da
napišem roman u kojemu bi svi susreti koji se čovjeku dogode za
njegova postojanja, prolazni ili upečatljivi, voĎeni onime što
nazivamo slučajnošću, takoĎer crtali figure, izražavali ritmove, bili
ono što možda jesu: mudro sastavljen govor, upućen nekoj duši u
svrhu njenoga ispunjenja, a od kojega ona za vrijeme jednog života
shvati samo nekoliko riječi bez reda.
Nekada mi se čini da shvaćam smisao toga ljudskoga baleta
oko mene, da dokučujem da netko govori meni kroz pokrete bića
koja se približavaju, stoje ili se udaljavaju. Zatim gubim nit, poput
svih ostalih, do slijedećeg velikog, a opet djelomičnog dokaza.
Upravo sam odlazio od Gurdijeva. Živim prijateljstvom bio sam
povezan s Andréom Bretonom. Preko njega sam upoznao Renéa
Alleaua, povjesničara Alkemije. Jednoga dana dok sam, za jednu
zbirku aktualnih djela, tražio popularizator znanosti, Alleau me je
upoznao s Bergierom. Radilo se o poslu za preživljavanje, i nisam
baš cijenio znanost, bilo da je popularizirana ili ne. MeĎutim, taj
potpuno slučajan susret još će dugo nakon toga upravljati mojim

8 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
životom, prikupljati i usmjeravati sve velike intelektualne ili
duhovne utjecaje koji su djelovali na mene, od Vivekanande do
Guénona, od Guénona do Gurdijeva, od Gurdijeva do Bretona, i u
zreloj će me dobi vratiti na moju polazišnu točku: na moga oca.
Tokom pet godina istraživanja i razmišljanja, za vrijeme kojih
su naše dvije prilično različite duše stalno bile sretne što su
zajedno, čini me se da smo otkrili novu točku gledišta koja je
bogata mogućnostima. Isto su to, na svoj način, nadrealisti radili
već trideset godina. Ali mi nismo, poput njih, tragali na strani sna i
infrasvijesti. Mi smo išli u drugu krajnost: na stranu ultrasvijesti i
više budnosti. Pokrstili smo školu u koju smo stupili, školu
fantastičnog realizma. Ona ne pokazuje nimalo sklonosti ka
neobičnome, k intelektualnom egzotiznu, ka baroku i ka
slikovitom. «Putnik će pasti mrtav pogoĎen slikovitošću», rekao je
Max Jacob. Ne tražimo otuĎivanje. Ne istražujemo daleka
predgraĎa stvarnosti; naprotiv, težimo tome da se postavimo u
središte. Mislimo da u samom srcu stvarnosti um, ako je imalo
nadaktiviran, otkriva fantastiku. Fantastiku koja ne poziva na bijeg,
već prije na duboki pristanak.
Pisci i umjetnici traže fantastiku izvan stvarnosti, u oblacima,
zbog nedostatka mašte. Odatle donose samo nepotpuni proizvod.
Fantastiku, poput drugih dragocjenih materijala, treba čupati iz
utrobe zemlje, iz stvarnosti. A prava mašta je nešto sasvm

9 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
drugačije od bijega u nestvarno. «Nijedna sposobnost duha ne
zaranja i ne kopa dublje od mašte: ona je veliki ronilac.»
Fantastiku općenito definiramo kao nasilje nad prirodnim
zakonima, kao pojava nemogućeg. Po našem mišljenju riječ uopće
nije o tome. Fantastika je očitovanje prirodnih zakona, učinak
kontakta sa stvarnošću kada je percipiramo izravno, a ne filtriranu
kroz veo intelektualnog sna, navika, predrasuda i konformizma.
Suvremena nas znanost uči da iza jednostavnog vidljivoga
svijeta postoji složeni nevidljivi svijet. Stol, stolica, zvjezdano
nebo u stvari se radikalno razlikuju od predodžbe koju mi imamo o
njima: sustavi u rotaciji, energija u suspenziji i td. U tom je smislu
Valéry rekao da su, na području suvremene spoznaje, «čudesno i
objektivno sklopili zadivljujuć savez». Kao što ćemo, nadam se,
vidjeti u ovoj knjizi, činilo nam se jasnim da taj kontakt izmeĎu
čudesnog i objektivnog nije primjenjiv samo na područje prirodnih
i matematičkih znanosti. Ono što vrijedi za te znanosti nesumnjivo
vrijedi i za ostale aspekte postojanja: primjerice, za antropologiju,
ili za suvremenu povijest, ili za individualnu psihologiju, ili za
sociologiju. Ali trebamo postati svjesni velikih poteškoća. One se
sastoje u tome da su, na području humanističkih znanosti, sve
predrasude se sklonile, uključujući i one koje su danas egzaktne
znanosti evakuirale. I u tome da su istraživači, u domeni koja im je
toliko bliska, i toliko nestalna, neprekidno pokušavali, kako bi

10 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
konačno vidjeli jasno, svesti sve na jedan sustav: Freud objašnjava
sve, le Capital objašnjava sve, i tako dalje. Kada spominjemo
predrasude, trebali bismo reći: praznovjerja. Postoje stara i
suvremena praznovjerja. Prema mišljenju nekih ljudi, ne možemo
shvatiti nijedan civilizacijski fenomen ako ne priznamo da je u
davna vremena postojala Atlantida. Drugi smatraju da je moguće
objasniti Hitlera samo uz pomoć marksizma. Neki u svakom geniju
vide Boga, dok drugi vide samo seksualnost. Cijela ljudska svijest
je templarska, pod uvjetom da nije hegelovska. Naš se zadatak,
dakle, sastoji u tome da učinimo osjetnim, u njegovom grubom
stanju, savez izmeĎu čudesnog i objektivnog u samome čovjeku ili
u čovjeku unutar društva, kao što je on osjetan u suvremenoj
biologiji, fizici i matematici, gdje se vrlo otvoreno i, sve u svemu,
na vrlo jednostavan način govori o «Apsolutnom drugome», o
«Zabranjenoj svjetlosti» i o «Kvantnom broju neobičnosti».

(...)

Ova knjiga nije roman, iako je njena namjera romantična.

Ona ne spada u znanstvenu fantastiku, iako se dotiče mitova
kojima se taj žanr napaja. Ona nije zbirka čudnovatih činjenica,
iako se u njoj AnĎeo Čudnovatog dobro snalazi. Ona nije ni
doprinos znanosti, ni instrument nepoznate nauke, ni

11 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
svjedočanstvo, ni dokumentacija, ni poduka. Ona je priča, pomalo
legenda, a pomalo istinita, o prvom putovanju u još uvijek
neistražena područja svijesti. U njoj se, kao u dnevnicima
renesansnih putnika, isprepliću bajka i stvarnost, nasumično
usporeĎivanje i točna vizija. Radi se o tome da nismo imali ni
vremena ni sredstava da bismo naše istraživanje doveli do kraja.
Možemo samo predložiti pretpostavke, postaviti skice
komunikacijskih puteva meĎu tim različitim domenama koje
zasada još uvijek predstavljaju zabranjene zone. Mi smo u tim
zabranjenim zonama boravili samo nakratko. Kada ih bolje
istražimo, sigurno ćemo pimijetiti da su mnoge od naših riječi
bunovne, kao što su bili bunovni izvještaji Marca Pola. Tu ćemo
mogućnost rado prihvatiti. «U knjižurini Bergiera i Pauwelsa ima
brdo gluposti.» Tako će se govoriti. Ali ako ta knjižurina potakne
želju za promatranjem izbliza, mi smo postigli svoj cilj.
Kao što je Fulcanelli pokušao iznijeti na vidjelo i dočarati
tajnu katedrala, mi smo mogli napisati: «Čitatelju prepuštamo
brigu o postavljanju korisnih usporedbi, o usklaĎivanju verzija, o
izdvajanju objektivne istine kombinirane s legendarnom
alegorijom u tim zagonetnim fragmentima.» MeĎutim, naša
dokumentacija ne duguje ništa skrivenim učiteljima, zakopanim
knjigama ili tajnim arhivima. Ona je opširna, ali dostupna svima.
Kako je ne bismo učinili odviše teškom, izbjegavali smo

12 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
umnožavanje citata, fusnota, upućivanja na bibliografiju i tako
dalje. Ponekad smo posegli za slikama i alegorijama želeći biti
učinkoviti, a ne zbog želje za tajanstvenošću, koja je kod
ezoteričara toliko živa da nas podsjeća na dijalog Marx Brothersa:
«Slušaj, u susjednoj kući je skriveno blago.
- Ali u susjedstvu nema kuće.
- Pa dobro, sagradit ćemo je!

Ova knjiga, kao što sam rekao, puno duguje Jacquesu Bergieru.
Ne samo što se tiče njene opće teorije koja je plod stapanja naših
misli, već i što se tiče dokumentacije. Svi koji su bili u blizini tog
čovjeka nadljudskoga pamćenja, proždrljive znatiželje, i – što je
još rjeĎe – stalno prisutnoga duha, bez problema će mi povjerovati
ako kažem da mi je Bergier u jednom bljesku podario dvadeset
godina aktivnoga čitanja. U tome moćnome umu postoji sjajna
biblioteka koja mu je na usluzi: izbor, svrstavanje i najsloženije
veze uspostavljaju se elektronskom brzinom. Spektakl toga uma u
pokretu uvijek je u meni izazivao uzdizanje sposobnosti, bez
kojega bi mi koncepcija i stvaranje ovoga djela bili nemogući.
U jednome uredu u ulici Berri koji nam je jedan tiskar
velikodušno stavio na raspolaganje, prikupili smo veliku količinu

13 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
knjiga, časopisa, izvješća, novina na svim jezicima, a jedna je
tajnica bilježila na tisuće stranica zabilješki, citata, prijevoda i
razmišljanja koje smo joj diktirali. Svake nedjelje kod mene, u
Mensil-le-Roiu, nastavljali bismo naš razgovor, kojega bismo
prekidali čitanjem, i iste bih noći pismeno bilježio suštinu našega
razgovora, ideje koje bi se izrodile iz njega, nove smjerove
istraživanja na koje bi one upućivale. Svakoga dana tokom pet
godina sjedao bih za svoj pisaći stol u cik zore, jer bi me nakon
toga čekali dugi sati izvanjskih poslova. Budući da su stvari ono
što jesu u ovome svijetu kojemu se ne želimo prepustiti, pitanje
vremena je pitanje energije. Ali trebalo nam je još deset godina,
puno materijalnih sredstava i brojna ekipa da bismo naš pothvat
započeli voditi ispravno. Htjeli bismo, ako jednoga dana budemo
imali nešto novca na raspolaganju, izdvojenog tu i tamo, stvoriti i
pokrenuti neku vrst instituta u kojemu bi se nastavila proučavanja
koja su u ovoj knjizi tek započeta. Ako ove stranice imaju neku
vrijednost, želio bih da nam one u tome pomognu. Kao što je rekao
Chesterton, «ideja koja ne teži za time da postane riječ je loša
ideja, a riječ koja ne teži za time da postane djelo je loša riječ».
Zbog raznih razloga, Bergierove vanjske aktivnosti su brojne.
I moje su brojne, a uz to su i prilično opsežne. Ali u djetinjstvu
sam vidio kako ljudi umiru od rada. «Kako radite sve to što

14 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
radite?» Ne znam, ali mogao bih odgovoriti Zenovim riječima:
«Idem pješice, a uz to sjedim na leĎima bika.»
Brojne poteškoće, opterećenja i smetnje svake vrste iskrsle su
na putu, do te mjere da su me bacale u očaj. Nimalo ne volim lik
stvaraoca koji je surovo ravnodušan prema svemu što nije njegovo
djelo. Mene obuzima ljubav većih razmjera, a uskogrudnost u
ljubavi, čak i ako je cijena lijepoga djela, čini mi se strašno
iskrivljenom. Ali razumjet ćemo da se u ovome stanju, u plimi
života koji uvelike sudjeluje u svemu, ponekad izlažemo riziku od
utapanja. Pomogla mi je jedna misao Vincenta de Paula: «Velike
namjere uvijek nailaze na razne susrete i poteškoće. Tijelo i krv
govorit će nam da treba odustati od misije, dobro pazimo da ih ne
poslušamo. Kada Bog jednom donese odluku, nikada je ne mijenja,
koliko god se nama činilo da se dogaĎa nešto protivno tome.»

Na tim dodatnim satovima u Juvisyu koje sam spomenuo na

početku ovoga predgovora, jednoga su nam dana dali da
komentiramo Vignyevu rečenicu: «Uspješan život je san iz
mladosti ostvaren u zreloj dobi.» Tada sam sanjao o tome da
produbim filozofiju svoga oca, koji je bio filozof napretka, i da joj
služim. Nakon toliko bježanja, suprostavljanja i skretanja, to je ono
što sada pokušavam. Neka moja borba donese mir njegovome

15 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)
pepelu! Tome pepelu koji je danas raspršen, onako kako je on
želio, misleći, kao što i ja mislim, da «je materija možda samo
jedna od maski meĎu svim maskama koje nosi Veliko Lice».

JUTRO ČAROBNJAKA

Uvod u fantastični realizam

Éditions Gallimard, 1960.

16 Iz predgovora Louis Pauwels & Jacques Bergier

Le matin des magiciens (1960)