Analiza pjesme Slatka dušo mom životu

Slatka dušo mom životu, O dubravo, ne zelena

   ah, drago ti traviš mene    negli od zlata istočnoga,
   kroz zamjernu tvu ljepotu    slatka plato mâ ljubljena,
   i razblude tej ljuvene.    dragi odkupu srca moga!

Milo ti mi je bolovati Pravo 'e, pravo vjerovati

   ugodnome môm nezdravi    da ovijem zlatom strijele svoje
   i svakomu pripijevati    vazda ljubav pomno zlati
   tko me sveza i zatravi.    kada ranja srce moje.

Vi ste, vi ste zamrsili Od ovoga svijetla prama

   moju mlados, svijetli prami,    spletena mu jes tetiva,
   i u robstvo postavili    od ovoga snuje sama
   zlatnijeh žica verigami.    zastor kijem se zasljepljiva.

Vi ste krivci, krivci vi ste Od ovoga vlasa zlatna,

   me slobode izgubljene    od njega su izatkane
   er vi sami uloviste    meke uze, tanka platna
   zlatnom mrežom tvrdo mene.    kojijem liječi moje rane.

Vi, daždeći tiho i blago Mâ pjesance, ne naprijeda,

   vrh snježana bijela vrata,    ustavi se, pjesni mila,
   utopiste mene drago    evo i ti sa mnom, gleda',
   sitnom rosom suha zlata.    u pram si se zamrsila.

Vi ste kruna, zlatne kosi, Oba ćemo robovati

   bez procjene slavna dosti,    usred veza zlatnijeh žica
   kom se diči i ponosi    i sužnji se srećni zvati,
   česarica od ljeposti.    ja rob, a ti robinjica.

O razbludni svijetli vlasi,

   moji gorući prami lijepi,
   o sunčani zraci drazi,
   s kojijeh duša mâ oslijepi!
Priložena pjesma antologijska je lirska pjesma ljubavne tematike koja pripada Bunićevoj zbirci
Plandovanja. Sastoji se od trinaest osmeračkih katrena što pridonosi ujednačenom ritmu koji je
uz jednaku duljinu strofa i stihova postignut i unakrsnom rimom. Zoran Kravar hrvatsku
ljubavnu liriku 17. stoljeća dijeli na četiri tipa, a ova pjesma pripada tipu pjesme u kojoj adresat
lirskoga subjekta i njegovih priznanja nije više cjelovita ženska osoba, već neki personificirani
dio njezina tijela, a u ovom je slučaju to kosa (zlatni vlasi). Time je cjelokupna ljepota kojoj se
lirski subjekt divi u drugom planu, a u prvome planu svedena je na jedan motiv koji se provlači
kroz cijelu pjesmu. Pjesma započinje izravnim obraćanjem ženskoj osobi nazivom slatka dušo
mom životu. U nastavku prve strofe i u cijeloj drugoj izriče bol, očaranost i zarobljenost koju
osjeća zbog njezine ljepote te njezino uživanje u njegovoj boli koju je ta ljepota prouzročila (ah,
drago ti travišmene/kroz zamjernu tvu ljepotu/i razblude tej ljuvene). U središnjem dijelu pjesme
može se uočiti upotreba apostrofe kroz direktno obraćanje njezinoj kosi, prvo osobnom
zamjenicom vi koja je u službi pojačavanja zaziva (Vi ste, vi ste zamrsili/moju mlados, svijetli
prami/i u robstvo postavili/ zlatnijeh žica verigami), a kasnije se nastavlja invokacijskim
uzvikom (O dubravo, ne zelena/negli od zlata istočnoga/slatka plato mâ ljubljena/dragi odkupu
srca moga!). Budući da se radi o zazivanju neživog, uz apostrofu uočavamo i personifikaciju (Vi
ste krivci/me slobode izgubljene, (…) vi ste zamrsili/moju mlados, svijetli prami) kojom kosa
ženske osobe postaje krivcem i glavnim razlogom patnje lirskog subjekta. Da se zapravo radi o
kosi možemo naslutiti tek u petoj strofi opisom nježnog padanja kose po njezinome vratu poput
rose (Vi, daždeći tiho i blago/vrh snježana bijela vrata/ utopiste mene drago/sitnom rosom suha
zlata), a potvrdu dobivamo u idućoj strofi (Vi ste kruna, zlatne kosi/bez procjene slavna
dosti/kom se diči i ponosi/česarica od ljeposti). U toj je strofi najbolje uočljivo kako lirski
subjekt ističe cjelokupnu ljepotu ženske osobe (česarica od ljeposti) iako je u cijeloj pjesmi
fokusiran samo na njezinu kosu i očaranost njome, što doseže svoj vrhunac u sedmoj strofi u
kojoj su pramenovi njezine kose sunčane zrake zbog kojih je njegova duša oslijepila (o sunčani
zraci drazi,
  s kojijeh duša mâ oslijepi!). U nastavku lirski subjekt metaforama apostrofira kosu uz uporabu
stalnog epiteta zlatna: zlatne verige (okovi), zlatna mreža, rosa suha zlata, kruna, zlatna dubrava
(šuma), zlatna strijela koja ranjava te tanka platna (zavoji) od zlatne kose. Uz zlaćane prame,
uočavamo još neke prepoznatljive petrarkističke ljubavne motive poput bijela vrata, ranjenog
srca, ljubavne strijele, roba ljubavi i ljubavnih rana. Osim motivima, pjesma je također prožeta
vizualnim pjesničkim slikama kojima lirski subjekt opisuje stanje u kojem se nalazi, od
ranjavanja i ropstva do zacjeljivanja rana. Imajući to u vidu, može se reći da je pjesma
utemeljena na svojevrsnoj antitezi jer je za lirskog subjekta zlatna kosa ono što ga je zarobilo i
ranilo, ali i ono što mu u isto vrijeme te rane zavija i liječi (Od ovoga vlasa zlatna, od njega su
izatkane/ meke uze, tanka platna/kojijem liječi moje rane). Osim što je cijela pjesma prožeta
metaforom i apostrofom, uočavamo još neke stilske figure: paregmenon (robovati/rob/robinji,
pjesance/pjesni), antimetabola (Vi ste krivci, krivci vi ste), ponavljanje riječi na početku strofe (vi
ste, od ovoga, svijetli prami) te domišljat način izražavanja što se posebno očituje u zadnjim
dvjema strofama u kojima pjesnik personificira vlastitu pjesmu obraćajući joj se sa Ma pjesance,
ne naprijeda/ustavi se pjesni mila, čime joj govori da se zaustavi jer se i sama zaplela u zlatne
kose: evo i ti sa mnom, gleda', u pram si se zamrsila. U zadnjoj strofi, poanti pjesme, uočavamo i
dosjetku; sama pjesma postaje robinjicom te se na taj način poistovjećuje sa patnjom lirskog
subjekta koji ističe da će sada zajedno kao rob i robinjica biti sretno zarobljeni u njezinim
zlatnim vlasima (Oba ćemo robovati/ usred veza zlatnijeh žica/i sužnji se srećni zvati/ja rob, a ti
robinjica). Ono čime Dunja Fališevac opisuje Bunićevu ljubavnu liriku uočljivo je i u ovoj
pjesmi: (…)u Bunićevoj poeziji važan je ne sam predmet, već ukras, ornatus, stil. Stilska su se
sredstva, upravo figure u njegovoj poeziji toliko osamostalile da postaju glavno načelo
oblikovanja teksta. Za kraj možemo zaključiti da je ova pjesma savršen primjer jednog od
ključnih pojmova barokne poetike – concetta koji je ostvaren dosljednom provedbe metafore
koja u ovoj pjesmi služi kao njeno glavno kompozicijsko načelo.

Nikol Jerković