Treca br1-2 2014

T reća , br . 1-2, vol . XVI, 2014.
Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 1 7.11.2014. 1:10:51

SADRŽAJ
STARENJE: DVOSTRUKA MJERILA I TABUI
Marija Geiger Zeman: „Kažu da prije stare žene nego muški“ – starost
i starenje kao relevantna feministička pitanja 5
Studije
Marija Ott Franolić: Bolest, starost i smrt u dnevniku Divne Zečević 15
Marina Bura: Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru

genealogije jedne šibenske obitelji 33
Nada Kujundžić: Zle vještice i brižne bake: prikazi starijih ženskih likova u
dugometražnim animiranim filmovima studija Walt Disney 49
Ana Rajković: Odnos Bolivarske revolucije prema rodno uvjetovanom starenju 65
Zlatan Delić: Plastična kirurgija i performativnost ženskog tijela 87
Eseji
Maja Uzelac: Diptih o starenju 101
Mirjana Miljković: Majčino drugo djetinjstvo 115
Razgovori
Suzana Marjanić: Tabu ljubavi treće dobi ili život u ravnoteži:

razgovor s Anom Karić 123
Marija Geiger Zeman: Promišljati i živjeti emancipacijske kvalitete starosti:

razgovor s Majom Uzelac 131
Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 3

Recenzije
Tea Sertić: apsurd univerzalnog tijela i bezvremenskog lica: traganje

za ženskom estetikom starosti 140
Iva Grgić Maroević: o nezaustavljivim, kontaminiranim, ženskim subjektima 143
Neda Novosel: tko se boji starosti još? 146
Marija Lozo: orođene (ne)prijepornosti područja političkog 149
Edina Smajlagić: feminizam u islamu 152
Emina Žuna: u obranu vagine Naomi Wolf 155

„Kažu da prije stare žene nego muški“1 – starost i starenje
kao relevantna feministička pitanja
Marija Geiger Zeman
Gospođa Manuela će potkraj ove godine proslaviti 92. rođendan. Upoznala sam je u okviru terenskog istraživanja u
jednom domu za starije i nemoćne osobe, a tijekom naša dva izuzetno zanimljiva susreta nekoliko je puta istaknula: „…
znate šta, starost vas zaskoči… vi ne znate kad ste ostarili, nego se jednostavno s tim sjedinite.“2 Još i danas razmišljam
o njezinim riječima jer starost i starenje teme su kojima se već dulje vrijeme intenzivno bavim, kako profesionalno tako i
privatno, pokušavajući dokučiti odgovore na pitanja koja se otimaju konačnim odgovorima. I što dublje ulazim u područje
te velike i krucijalne egzistencijalne teme, postajem svjesnija da se starost – iako je neizbježna i nepobitna biološka
činjenica – „tvrdoglavo“ uskraćuje našim pokušajima da je preciznije definiramo ili jednoznačno odredimo, pa čak i da
samo ležernije govorimo o njoj. Riječ je o univerzalnom ljudskom iskustvu koje je još uvijek terra incognita u teorijskom
i istraživačkom smislu – nepoznato prostranstvo koje tek trebam(o) upoznati i upisati u kartu dubljeg razumijevanja i
znanja o ljudskom opstanku. Kad govorimo o starosti i starenju ne govorimo, dakako, samo o biološkim fenomenima
i/ili procesima nego imamo posla i s njihovim socijalnim i psihološkim konzekvencama. Govorimo također i o dubljoj,
„egzistencijalnoj dimenziji“ jer riječ je o ljudskoj situaciji koja „mijenja odnos pojedinca s vremenom i stoga njegov odnos
sa svijetom i njegovom vlastitom poviješću“ (Beauvoir, 1996: 9). I upravo su zato starost i starenje3 iznimno kompleksni
i višedimenzionalni, uzajamno povezani fenomeni – točnije, dinamično stanje, s jedne, i koloplet dramatičnih procesa,
1
Prvi dio naslova čini iskaz gospođe Manje (87), sudionice istraživanja provedenog u okviru projekta „Socio-kulturni i rodni aspekti starenja u Hrvatskoj“
(2013–), koji je istraživački tim znanstvenica i znanstvenika s Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ realizirao zahvaljujući donaciji Zaklade Adris. Zbog zaštite
anonimnosti sugovornici je promijenjeno ime. Iskaz je neznatno (stilski) izmijenjen, ali je njegov smisao ostao intaktnim; izvorno on glasi: „Kažu da prije staru
žene nego muški.“
2
Gospođu Manuelu intervjuirala sam također u okviru projekta „Socio-kulturni i rodni aspekti starenja u Hrvatskoj“ (2013–). Zbog zaštite anonimnosti sugovornici
je promijenjeno ime.
3
Starenje je „funkcija života“, a starost „posljednje razvojno razdoblje u životnom vijeku pojedinca, koje se može definirati s obzirom na interakciju kronološke dobi,
socijalnih uloga koje neka osoba obnaša i preostalih funkcionalnih sposobnosti“ (Bouillet, 2003: 321). U većinu zapadnih društava kronološka dob od 65 godina
smatra se vremenskim pragom nakon kojeg počinje starost. Jasno je da je ta definicija arbitrarna i ovisna o socijalno-epohalnom kontekstu. Na primjer, u doba
Erazma Roterdamskog i Williama Shakespearea starost je počinjala već s 40 godina (Covey, prema Sherman, 2001: 16), dok su se u prvoj polovini 20. stoljeća „starim
ljudima smatrale osobe iznad 50 godina, kasnije je ta granica podignuta na 60 godina, a sada se približava razdoblju od 70 i više godina“ (prema Bouillet, 2003:
322). U literaturi je sve prisutnija podjela na „mlađe starije“ i „starije stare“, odnosno „najstarije starije“ (Mesec, prema Žganec, Rusac i Laklija, 2007: 172).

Marija Geiger Zeman >
„Kažu da prije stare žene nego muški“ – starost i starenje kao relevantna feministička pitanja
s druge strane – koji se nikad ne odvijaju u socio-kulturnom vakuumu, nego ih je prilikom promišljanja i istraživanja
potrebno zahvatiti kako u individualnom (u smislu individualne životne povijesti i iskustva) tako i u (naj)širem društvenom
kontekstu (Kerner Furman, 1997: 7).
Značajan poticaj i doprinos razumijevanju starosti iz perspektive društvenih i humanističkih znanosti (što je iznimno
važno za feminističku teoriju), nedvojbeno je dala Simone de Beauvoir, objavivši 1970. godine studiju o starosti La
Vieillesse (Starost). Beauvoir je, naime, odlučila „prekinuti zavjeru šutnje“ i progovoriti o toj „sramotnoj tajni koju
nije prikladno spominjati“ (Beauvoir, 1996: 2, 1) te ne samo upozoriti na ambivalentne stavove društva prema starosti
nego i pokazati osjećaje i razmišljanja samih starijih osoba. Za Beauvoir, starost je i biološka i kulturna činjenica
koju treba promatrati ne samo „izvana“ nego i „iznutra“ – očima starijih osoba. Iako su pojmovi dobizam (ageism)
i seksizam nastali u gotovo isto vrijeme – potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih (Palmore, 2001:3)4 – starost (kao i
starenje) ostali su nevidljivi tijekom takozvanoga drugoga feminističkog vala. Sara Arber i Jay Ginn ističu da su ženskim
pokretom tijekom 1960-ih dominirale mlađe žene (Arber i Ginn, prema Calasanti i Slevin, 2001: 187) kojima su u fokusu
promišljanja i djelovanja bile teme i problematika što su utjecale na njihove živote (na primjer, reproduktivna prava,
nasilje nad ženama, nejednakost na radnome mjestu itd.) (Kerner Furman, prema Geiger Zeman i Zeman, 2014: 226).
O tome indirektno svjedoči i Betty Friedan, koja je u knjizi The Fountain of Age (1993/2006) zapisala da je problemi
starosti uopće nisu zanimali ni osobno ni politički sve do njezina šezdesetog rođendana i rođendanske proslave,
nakon koje je tjednima bila depresivna jer nije mogla prihvatiti činjenicu da joj je šezdeset godina (Friedan, 2006: 16,
13). Iskustvo Betty Friedan potvrdilo je konstataciju May Sarton kako je „nevolja… da stara dob nije interesantna dok
netko ne dođe tamo“, u tu „stranu zemlju s jezikom nepoznatim mladim, pa čak i sredovječnim osobama“ (Sarton,
prema Kerner Furman, 1997: 2). Naime, B. Friedan je nakon knjige The Feminine Mystique (1963), dakle tijekom 1960-
ih i 1970-ih, bila usredotočena na novu budućnost, nove horizonte i nove mogućnosti, koje je ženski pokret otvorio
ženama. U tom zanosu i borbi ona je, kako sama piše, „zaboravila… starenje. Dob me nije brinula, osobno, uopće“
(Friedan, 2006: 13), no ulazak u sedmo desetljeće bacio je novo svjetlo na neke činjenice koje su joj prije promicale,
na primjer potpun izostanak lica osoba starijih od 65 godina – posebno žena – u masovnim medijima. Tu spada i
povećana opsesija anti-age ideologijom i negiranjem vlastitog starenja te uvriježeno medijsko portretiranje starosti
„samo kao propadanja i istrošenosti“ (Friedan, 2006: 40, 41) ili kao svojevrsne patološke devijacije od mladosti.
Problem starosti postao je tako novom verzijom „problema bez imena“, pri čemu je, kaže Friedan, za nju suočavanje
s „mistikom starosti“ (mystique of age) bilo strašnije i „smrtonosnije od ženstvene mistike (feminine mistique)“
(Friedan, 2006: 42). Ako se ta „mistika starosti“ promotri iz perspektive starijih žena, u prvi plan iskaču interferencija
i isprepletanje seksizma i dobizma (Palmore, 2001), čime se potvrđuju ranije feminističke pretpostavke da su različiti
oblici dominacije u društvu povezani i uzajamno podržavajući. Na primjer, žene neovisno o dobi često imaju niža
primanja od muškaraca, a starije žene ne samo da imaju niže prihode od mlađih žena nego i od starijih muškaraca
(Palmore, 2001: 4).
4
Čvrstu isprepletenost seksizma i dobizma opisala je i Susan Pojam dobizam (ageism) prvi je upotrijebio Robert Neil Butler 1969. godine
Sontag u članku „The double standard of aging“ (1972) i njime misli na „sistematsko stereotipiziranje i diskriminaciju protiv ljudi
zato što su stari“ (Butler, prema Morgan i Kunkel, 2001: 195). Diskriminatorni
potvrđujući tezu da je dob ne samo kronološka nego i mehanizam dobizma, upozoravao je Butler, isti je kao i kod seksizma i rasizma.
socio-kulturna činjenica. Naime, u modernim društvima Dakako, dobizam se može javljati u svojim pozitivnim i negativnim formama
(Morgan i Kunkel, 2001: 195, 13), a odnosi se i na predrasude prema starosti i
„prestiž mladosti“ utječe na sve, ali društvo je permisivnije
starenju kao i na institucionalne prakse i politike koje ne samo da perpetuiraju
i tolerantnije prema starenju muškaraca nego spram stereotipe spram starijih osoba već im reduciraju mogućnosti za zadovoljan
starenja žena. Dvostruki standard starenja je „instrument i kvalitetan život (Butler, 1980: 8).

opresije“ povezan sa „socijalnom konvencijom da starenje unapređuje muškarce, ali progresivno uništava žene“, pa u
„određenoj dobi“ pitanje o godini rođenja za žene postaje nepristojno, neprikladno i neprijateljsko (Sontag, 1972: 29,
31). Za mnoge žene starenje je i „ponižavajući proces postupne seksualne diskvalifikacije“, dok muškarci „romantične
uspjehe“ doživljavaju i u kasnijoj dobi – radi višeg statusa, novca i moći (Sontag, 1972: 32; Palmore, 2001: 4). Jer,
podsjeća Sontag, „njihova vrijednost kao ljubavnika i supruga određena je više onim što čine nego kako izgledaju“
(Sontag, 1972: 32).
Uistinu duga je povijest, štoviše tvrdokorna tradicija dvostrukoga društvenog vrednovanja stari(ji)h žena i muškaraca kao
i njihova prikazivanja u tom dvostrukom ključu, što sve upućuje na golemu važnost rodnih aspekata starosti i starenja.
Herbert C. Covey uvjerljivo pokazuje da su u umjetničkim djelima stariji muškarci prikazivani različito od starijih žena.
Dualistički prikazi muškaraca kao „luda, vjerskih vođa, mudraca, nemoćnih, časnih, cijenjenih, kontemplativnih…“
suprotstavljeni su prikazima starijih žena kao „pomagačica, nemoćnih, zlih, pobožnih“ – i kao baka (Covey, prema
Sherman, 2001: 16). Povrh toga, feministkinje su upozorile i na binarne (i kontradiktorne) predodžbe starih žena koje su,
u više ili manje eksplicitnom obliku, opstale do danas, a koje liku zle, stare i fizički neatraktivne vještice suprotstavljaju
lik „male stare gospođe“, koja ne samo da je „mila i draga“ nego i spremno ugađa drugima (Kerner Furman, 1997: 3).
Dakako, u oba slučaja riječ je o stereotipnoj predodžbi – bilo negativnoj bilo pozitivnoj, svejedno – koja starijim ženama
pripisuje ili izuzetnu moć ili potpunu nemoć (Kerner Furman, 1997: 3; Sherman, 2001: 18). Neki od tih stereotipa korijene
imaju u mitološkim sustavima, u kojima moćne i stare mitološke junakinje pokatkad bivaju kažnjene zbog svoje moći
(Sherman, 2001: 18). Primjer obožavane, kažnjene i na koncu detronizirane boginje, koja se danas najčešće zamišlja
i prikazuje kao starica, jest Hekata – „zastrašujuća zaštitnica vještica“ (Johnston, 1990: 1) ili „kraljica svijeta aveti“
(Walker, 1983: 379). Tu gospodaricu tajanstvenih sila (Hathaway, 2006: 143) Hesiod je prikazao „kao trojnu boginju,
najmoćniju od svih na nebu, zemlji ili Tartaru“ (Graves/Grevs, 1974: 125) zbog čega ju je i sam mitološki patrijarh Zeus
poštovao (Hathaway, 2006: 143). Hekatina detronizacija počinje već u helensko doba, a u srednjovjekovnom je razdoblju
to žensko božanstvo u potpunosti demonizirano i svedeno na „nedopuštene obrede crne magije, naročito na raskršćima
triju puteva“ (Graves/Grevs, 1974: 125). Bljeskovi tih starih mitoloških predodžbi reflektiraju se i u popularnoj kulturi pa
Susan R. Sherman pokazuje da su starije žene u proizvodima popularne kulture kronično podzastupljene, podvrednovane
i prikazivane kao aseksualne i neprivlačne (Sherman, 2001: 19–21), osim ako nisu „mladoliko ostarjele“, upravo onako
kako nalažu kanoni konzumerističke mitologije ljepote (Wolf, 2008). Takvi dobističko-seksistički elementi prepoznati
su u humoru, jeziku, televizijskim emisijama, glazbi (Palmore, 2001), folkloru, pučkim vjerovanjima itd. Neosporiva
je činjenica da mediji ne daju prostor konkretnim i realnim „ženama starijim od 65 godina koje žele govoriti o svojoj
mršavoj mirovini“ i egzistencijalnim problemima s kojima se svakodnevno suočavaju (Benn, prema Murphy, 2014), no
Meghan Murphy pita se „je li feministički pokret kriv za istu stvar“. Murphy time upozorava na međugeneracijske sukobe
i nerazumijevanje između starijih i mlađih feministkinja, koje se najčešće teorijski propituje kontrastiranjem razlika u
vrijednosnom sustavu, aspiracijama i tematsko-problemskim žarištima te ciljevima drugog i trećeg vala feminizma.5 O
toj tematici progovara i Astrid Henry u knjizi Not My Mother’s Sister: Generational Conflict and Third-Wave Feminism
(2004) (prema Murphy, 2014). Žestoke rasprave i komentare u feminističkoj zajednici izazvao je tekst Susan Faludi
objavljen 2010. godine u Harper’s Magazine pod nazivom „American Electra. Feminism’s Ritual Matricide“. U tom
tekstu autorica tvrdi kako se u američkom feminizmu vodi
„rat na dvije fronte“ – „uz bitku spolova bjesni bitka dobi“ 5
Vidi Friedlin, Jennifer. 2002. „Second and Third Wave Feminists Clash Over
(battle of the ages) (Faludi, 2010: 29), pri čemu se dobna the Future“. U: WEnews, 26. svibnja 2002., http://womensenews.org/story/
bitka vodi na „podjeli `majka-kćer’“ (“mother-daughter” cultural-trendspopular-culture/020526/second-and-third-wave-feminists-
clash-over-the-future#.U_ZN4_mSzkU (pristup 21. kolovoza 2014.).
divide) (Faludi, 2010: 29).

Međutim, čini se da ti generacijski prijepori nisu novi. Aktivistkinja i jedna od prvih feminističkih teoretičarki starenja
Barbara Macdonald upozoravala je u prvoj polovini 1980-ih na stereotipiziranje stari(ji)h žena u radovima mlađih
feministkinja (prema Calasanti i Slevin, 2001: 188), ali i na isključivanje starijih feministkinja, koje je i sama iskusila. U
slavnom govoru „Outside the Sisterhood“ na konvenciji National Women’s Studies Association (NWSA) 1985. godine,
B. Macdonald opisala je svoju četverogodišnju borbu da temu starenja uključi u plenarnu sesiju (prema Marshall, 2006:
vii). Tom je prilikom Barbara Macdonald rekla, odnosno zapitala: „Zar vama na Ženskim studijima nikad nije palo na
pamet da vaše ignoriranje značenja i politike života žena s onu stranu naših reproduktivnih godina spada u muško
mišljenje? Zar vam, dok gradite feminističku teoriju, nikad nije palo na pamet da je dobizam središnje feminističko
pitanje?“ (Macdonald, prema Marshall, 2006: vii).
Partnerica Barbare Macdonald i suurednica njihova zajedničkog zbornika Look Me In The Eye: Old Women, Aging
And Ageism (1983), Cynthia Rich istaknula je kako je „dobizam utisnut u ženski pokret riječju ‘sestrinstvo’“ jer ta riječ
„odbacuje majke i bake“ te „isključuje starije žene“ (Rich, prema Calasanti i Slevin, 2001: 188). Važna, no „rijetko citirana
i izvan optjecaja“, jest i knjiga Babe Copper Over the Hill: Reflections on Ageism Between Women (1988) (Cruikshank,
2009: 91).
Osim generacijskih sukoba i nedostatka međugeneracijske solidarnosti, neke feminističke interpretacije nisu ostale imune
na pozitivno stereotipiziranje starosti i starenja žena, što, prema Margaret Cruikshank, dijelom proizlazi iz želja mladih i
sredovječnih feministkinja „za određenom vrstom stare žene“ – žene koju karakteriziraju ne samo nekonvencionalnost
i ekscentričnost već i mudrost, moć i ponos (Cruikshank, 2009: 186). Moćna i mudra starica tako postaje platno na koje
one „projiciraju vlastite potrebe ili maskiraju vlastitu anksioznost zbog starenja“ (Ray, 2004: 114).
Usprkos svim otporima i preprekama, tijekom 1990-ih problematika starenja žena i iskustva starosti te starenja konkretnih
žena postaje sve vidljivija u obzoru feminističkih propitivanja, kako u teorijskom tako i u empirijskom pogledu. To je
posljedica (i) teorijskih strujanja u feminističkoj teoriji razvijanih desetljeće prije, a koje u prvom redu karakterizira
senzibilizacija za heterogenost ženskih iskustava (Geiger Zeman i Zeman, 2014: 226) jer se o ženama ne može govoriti
kao o socijalno univerzalnoj i homogenoj kategoriji. Tim teorijskim impostacijama i demonstriranom metodologijom
feministkinje su uputile i kritiku mainstream gerontologiji, kojoj se, smatra Linda Gannon, ponajprije može prigovoriti
androcentrizam, dualizam i biološki determinizam te zanemarivanje pitanja moći, klase, etniciteta i roda u interpretacijama
(Gannon, prema Cruikshank, 2009: 187–188). Naime, ni starenje ni značenja koja se starosti i starenju pripisuje nisu
neovisni o kontekstu – kako osobnom tako i socio-kulturnom (Kerner Furman, 1997; Urban Walker, 2000; Bouillet,
2003; Geiger Zeman i Zeman, 2014). Margaret Cruikshank istaknula je da na androcentričnost gerontologije upućuje i
samo ime te znanstvene discipline, koje korijen ima u starogrčkoj riječi geron, koja znači starac, stari muškarac, iz čega
bi, dakle, doslovan prijevod riječi gerontologija bio „istraživanje starih muškaraca“ (ili „znanje o starim muškarcima“).
Da bi izbjegla pomalo oksimoronsku kovanicu „feministička gerontologija“, Margaret Cruikshank sugerira naziv
„gerastologija“ (gerastology) – „feministički pristup gerontologiji i ženskom starenju“ (Cruikshank, 2009: 179). Termin
„gerastologija“, prema Cruikshank, odnosi se na Geras – grčku boginju starosti, iako neki starogrčki prikazi sugeriraju
da je riječ o muškom božanstvu ili personifikaciji starosti
6
u muškom liku.6 Onkraj tih terminoloških rasprava jasan U knjizi Fritza Grafa Greek Mythology: An Introduction (1996) prikazan je crtež
s vaze koji datira iz 480. godine prije nove ere, a koji prikazuje borbu Herakla i
je cilj i feminističkih (i kritičko gerontoloških) propitivanja Gerasa. Riječ je o artefaktu u posjedu glasovitog muzeja Louvre. O Gerastu ili
starosti i starenja – oslobođenje starijih osoba od svih starosti u grčkoj mitologiji pogledati i na web-stranici Greek Mythology Link,
oblika dominacije (ekonomske, političke, socijalne itd.) http://www.maicar.com/GML/Geras.html (pristup 26. srpnja 2014.).

(Cruikshank, 2009: 195). Pritom se ključnim pokazuju pitanja: Što znači biti žena koja stari? Što znači biti stara žena?
(Bernard i dr., 2000: 13). Odgovori na ta pitanja pozivaju na istraživanje i analizu niza problemskih sklopova – dobističko-
seksistički elementi u jeziku, književnosti i umjetnosti uopće; (bio)etički aspekti starenja; prezentacije stari(ji)h žena
u medijima i politici; materijalne (ne)sigurnosti i uvjeti života starih žena u društvu; zdravlje, tjelesnost i seksualnost;
obiteljski i prijateljski odnosi, udovištvo i partnerstvo; pitanja rada i iskustva umirovljenja kao i izazovi njege i skrbi,
duhovnost i kreativnost itd.
U skladu s duhom kritičke, feminističke i humanističke gerontologije, koja inzistira na važnosti iskustva starenja i
starosti konkretnih osoba, Marija Ott Franić maestralno analizira osjećaje, iskustva starosti i bolesti, važna promišljanja
o prolaznosti, poziciji i ulozi starijih žena i njihovu društvenom tretmanu, zapisane u dnevniku znanstvenice i pjesnikinje
Divne Zečević. Transgeneracijsku dimenziju i vrijedan prilog istraživanjima pozicije i uloge žena u (patrijarhalnoj)
obitelji daje Marina Bura, koja, povezujući sudbine triju generacija žena iz jedne šibenske obitelji, istražuje je li došlo
do transformacije rodnih uloga žena te je li se ženska percepcija obiteljskih uloga mijenjala tijekom vremena. Koliko je
konkretno iskustvo bitno za razumijevanje problematike starosti i ženskog starenja te izazova koje ono nosi pokazuju
i promišljanja koja su u intervjuima podijelile Ana Karić i Maja Uzelac, koja, kako sama kaže, u dvije „polufikcionalne-
poluautobiografske“ feminističke naracije majstorski pripovijeda o kompleksnom odnosu ostarjele majke i kćeri,
dobnim predrasudama, starenju i smislu života. U kulturi koja bezrezervno štuje kult mladosti, zdravlja i fizičke snage,
bolest i starost stigmatizirane su kao „sramotne tajne“ (Beauvoir, 1996). Bez zadrške i iskreno o životu i odnosu s
majkom oboljelom od Alzheimerove bolesti te obiteljskoj njezi piše Mirjana Miljković. Mediji imaju uistinu važnu ulogu u
promoviranju dobističkih i seksističkih stereotipa i predrasuda, na što nam ukazuju dva zanimljiva teksta. Nada Kujundžić
ne samo da detaljno propituje pojavnost i prikaze starijih ženskih likova u Disneyevim dugometražnim animiranim
filmovima već daje i njihovu elementarnu tipologiju koja je vrijedna konceptualna platforma za daljnja istraživanja, a
Zlatan Delić analizira ideološku bazu „mita o ljepoti“ (Wolf), starosti i debljini kao i ulogu plastične kirurgije u suvremenim,
medijski posredovanim nerealnim prikazima ženskih tijela i lica. O kultu mladosti i gotovo mitskom statusu izbora ljepote
u Venezueli te utjecaju Bolivarske revolucije na patrijarhalnu paradigmu i poziciju starijih žena u nadahnutom tekstu
piše Ana Rajković.
Namjera ovog tematskog broja časopisa Treća bila je višestruka. U najopćenitijem smislu željele smo upozoriti na potrebu
za upoznavanjem rodnih dimenzija starosti i starenja, ali isto tako dati doprinose u detabuiziranju starosti i starenja žena
te dati impuls daljnjem kritičkom i feminističkom propitivanju kulturnih, socijalnih, ekonomskih, političkih, zdravstvenih
i psiholoških implikacija starenja i starosti. Jer riječ je o uistinu relevantnim, no još uvijek nedovoljno glasno izrečenim
pitanjima koja jasno pokazuju kako je osobno uvijek političko.

BIBLIOGRAFIJA
Beauvoir, Simone de. 1996. The Coming of Age. New York i London: W.W. Norton and Company.
Bernard, Miriam, Pat Chambers i Gillian Granville. 2000. „Women Ageing: Changing Identities, Challenging Myths“. U: Women
Ageing. Changing Identities, Challenging Myths. Ur. Bernard, Miriam, Val Harding Davies, Linda Machin, Judith Philips. London
i New York: Routledge, str. 1–22.
Bouillet, Dejana. 2003. „Mogućnosti izvaninstitucionalnih oblika skrbi o starijim osobama.“ Revija za socijalnu politiku 10/3, Zagreb,
str. 321–333.
Butler, Robert N. 1980. „Ageism: A foreword“. Journal of Social Issues, 36/2, str. 8–11.
Calasanti, Toni M. i Kathleen F. Slevin. 2001. Gender, Social Inequalities and Aging, Walnut Creek, Lanham, New York i Oxford: A
Division of Rowman and Littlefield Publishers, Inc.
Cruikshank, Margaret. 2009. Learning to Be Old. Gender, Culture, and Aging. Lanham i dr.: Rowman and Littlefield Publishers, Inc.
Faludi, Susan. 2010. American Electra. Feminism’s Ritual Matricide. Dostupno na: http://harpers.org/archive/2010/10/american-
electra/ (pristup 21. kolovoza 2014.)
Friedan, Betty. 2006. The Fountain of Age. New York i dr.: Simon and Schuster Paperbacks.
Friedlin, Jennifer. 2002. „Second and Third Wave Feminists Clash Over the Future“. U: WEnews, 26. svibnja 2002. Dostupno na:
http://womensenews.org/story/cultural-trendspopular-culture/020526/second-and-third-wave-feminists-clash-over-the-
future#.U_ZN4_mSzkU (pristup 21. kolovoza 2014.)
Graf, Fritz. 1996. Greek Mythology: An Introduction. Baltimore i London: The Johns Hopkins University Press.
Geiger Zeman, Marija i Zdenko Zeman. 2014. „Who’s Afraid of Baba Yaga? A Reading of Ageing From the Gender Perspective“.
Narodna umjetnost 51/1, Zagreb, str. 223–244.
Graves/Grevs, Robert. 1974. Grčki mitovi. Svezak 1. Beograd: Nolit.
Greek Mythology Link, http://www.maicar.com/GML/Geras.html (pristup 26. srpnja 2014.)
Hathaway, Nancy. 2006. Vodič kroz mitologiju: čudesni svijet bogova, čudovišta i heroja. Zagreb: Mozaik knjiga.
Henry, Astrid. 2004. Not My Mother’s Sister: Generational Conflict and Third-Wave Feminism. Bloomington: Indiana University
Press.
Johnston, Sarah Illes. 1990. Hekate Soteira: A Study of Hekate’s Roles in the Chaldean Oracles and Related Literature. Atlanta, Georgia:
Scholars Press.
Kerner Furman, Frida. 1997. Facing the Mirror. Older Women and Beauty Shop Culture. New York i London: Routledge.
Marshall, Leni. 2006. „Aging: a feminist issue“. NWSA Journal 18/1, str. vii–xiii. Dostupno na: http://www.academia.edu/999951/
Aging_A_feminist_issue (pristup 26. srpnja 2014.)
Morgan, Leslie i Suzanne Kunkel. 2001. Aging. The social context. Thousand Oaks, Boston, London, New Delhi: Pine Forge Press.
Murphy, Meghan. 2014. „Kicking against our foremothers: does feminism have an ageism problem?“. U: Newstatesman, 26. veljače
2014. Dostupno na http://www.newstatesman.com/2014/02/kicking-against-our-foremothers-does-feminism-have-ageism-
problem (pristup 21. kolovoza 2014.)
Palmore, Erdman B. 2001. „Sexism and Ageism“. U: Handbook on Women and Aging. Ur. Jean M. Coyle. Westport, Connecticut:
Praeger Publishers, str. 3–13.
Ray, Ruth E. 2004. „Toward the Croning of Feminist Gerontology“. Journal of Aging Studies 18/1, str. 109–121. Dostupno na: http://
www.ese.ualg.pt/gerontologia/Journal%20of%20 Aging%20Studies/Ray%202004.pdf (pristup 26. srpnja 2014.)

Sherman, Susan R. 2001. „Images of Middle-aged and Older Women: Historical, Cultural, and Personal“. U Handbook on Women
and Aging. Ur. Jean M. Coyle. Westport, Connecticut: Praeger Publishers, str. 14–28.
Sontag, Susan. 1972. „The Double Standard of Aging“. Saturday Review of the Society. 23. rujna 1972., str. 29–39. Dostupno na: http://
www.unz.org/Pub/SaturdayRev-1972sep23-00029?View=PDFPages (pristup 26. srpnja 2014.)
Urban Walker, Margaret. 2000. „Introduction“. U: Mother Time. Women, Aging, and Ethics. Ur: Urban Walker, Margaret. Lanham,
Maryland: Rowman & Littlefield Publishers, Inc., str. 1–4.
Walker, Barbara G. 1983. The Woman’s Encyclopedia of Myths and Secrets. New York: HarperOne & HarperCollins.
Wolf, Naomi. 2008. Mit o ljepoti. Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena. Zagreb: Jesenski i Turk.
Žganec, Nino, Silvija Rusac i Maja Laklija. 2007. „Trendovi u skrbi za osobe starije životne dobi u Republici Hrvatskoj i u zemljama
Europske unije“. Revija za socijalnu politiku 15/2, Zagreb, str. 171–188.

Studije

Bolest, starost i smrt u dnevniku Divne Zečević
Marija Ott Franolić

Zagreb Izvorni znanstveni članak
Sažetak >
Rad analizira na koji je način znanstvenica i pjesnikinja Divna Zečević u dnevniku pisala o prolaznosti, starenju i propadanju u
bolesti. Opisuje se kako se autoričini osobni osjećaji i doživljaji starosti i bolesti razlikuju od društvenog tretmana tih fenomena.
Osobito su naglašeni autoričini osjećaji osamljenosti i nepripadnosti koji su je pratili cijeli život, ali su bitno pojačani starenjem
i bolešću. U prvom dijelu rada propituje se povezanost između pisanja dnevnika i prolaznosti. U drugom dijelu tematizira se
starenje kao osobna kategorija s jedne, a društvena kategorija s druge strane. U trećem dijelu opisuje se odnos Divne Zečević
prema bolesti. U četvrtom dijelu rada opisuje se odnos suvremenog društva prema smrti i umiranju. Zaključeno je da su
ženski autobiografski tekstovi pogodan izvor za analizu ženskih stavova i emocija, često prešućivanih u društvu, te da bi jedna
od zadaća feminizma trebala biti premošćivanje generacijskog jaza između starijih i mlađih žena kako bi one mlađe mogle
jasnije i hrabrije sagledati vlastite okolnosti.
Ključne riječi >

žene, dnevnik, starenje, autsajderi, bolest, smrt

Marija Ott Franolić >
Što znači biti star? Znači biti svjestan da je prošao voz s

kolačima i ostala baba! (Zečević, Sv. 25: 3467)
Uvod
Analiza dnevnika Divne Zečević dio je mog istraživanja ženskih autobiografskih tekstova iz kojih sam rekonstruirala
uvjete u kojima su autorice živjele i prepreke s kojima su se susretale u želji za bavljenjem intelektualnim ili umjetničkim
zanimanjima. Zanimalo me koliko su ih umjetnički ili intelektualni interesi odredili, jesu li se osjećale drukčijima i patile
zbog te različitosti. Propitivala sam jesu li autorice osjećale pritisak okoline da budu usmjerenije na svoje „prirodne“
ženske uloge majki i njegovateljica, koliko su se i same željele uklopiti u način života kojim su živjele žene s kojima su
se neposredno susretale te jesu li, i do koje mjere, bile u stanju sagledati konvencije kao prolazne konstrukte koji ih
nepravedno ograničavaju. U istraživanje sam krenula iz osobnih razloga – kad sam rodila dijete, nakon mnogo godina
čitanja, pisanja, bavljenja književnom teorijom i feminizmom. Počelo me zanimati kako su žene u prošlosti uspijevale,
uz brojnu djecu i poslove vezane za kućanstvo, naći vremena za bavljenje svojim interesom. Tekst u nastavku odnosi se
samo na odnos Divne Zečević prema starenju, bolesti i smrti te ne ulazi detaljnije u ostale aspekte njezina dnevnika.
Divna Zečević rođena je 1937. godine u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku, a na
Teološkom fakultetu studij teologije za laike. Magistrirala je na poeziji A. B. Šimića, a doktorirala na pučkom književnom
štivu u hrvatskim kalendarima prve polovine 19. stoljeća. Radila je kao znanstvenica u Institutu za etnologiju i folkloristiku
te pisala i objavljivala pjesme u prozi. Iako je tegobe osjećala i prije, Parkinsonova bolest dijagnosticirana joj je 1995.
godine. Zdravlje joj se ubrzano urušavalo, postajala je nesamostalna, za nju se godinama brinuo suprug Petar Zdunić,
a od posljedica bolesti je i umrla 2006. godine u Zagrebu. Dnevnik1 je pisala od 1961. do 2006. godine gotovo svaki
dan. Ispisala je 6248 stranica u 34 bilježnice, dva rokovnika i 61 uvezanom arku papira. Urednim, okruglim rukopisom,
cjelovitim rečenicama, dinamično je pisala o bavljenju znanstvenim radom, pisanju pjesama, (ne)mogućnosti književnog
izražavanja, braku i podizanju kćerke, emocionalnoj i intelektualnoj nesigurnosti i nezadovoljstvu, osamljenosti,
različitosti i nerazumijevanju okoline. Bilježila je svakodnevne sitnice, zanimljive i stoga što je veći dio života proživjela
u socijalizmu te doživjela raspad Jugoslavije i promjene koje su slijedile. Dnevnik Divne Zečević važan je i aktualan jer
pitanja koja otvara nisu riješena, o nekima od njih i dalje se malo govori, čime im se umanjuje važnost: to su, primjerice,
malograđanska očekivanja koja okolina postavlja pred žene; položaj umjetnica u društvu; ženska starost i bolest te
načini na koje ih društvo tretira.
Zašto ispisivati sebe?
Dnevnički tekstovi nastaju iz različitih razloga, ali motivacije njihovih autora i autorica za pisanje ipak se mogu svrstati
u nekoliko osnovnih kategorija. Gotovo su svi dnevnici nastali iz potrebe za komunikacijom – autori u njima nalaze
sugovornika, čak ako su to i oni sami. Ivana Brlić-Mažuranić (2010: 59) u mladosti je 1889. godine napisala godi mi da se
imam kome povjeriti, a Anaïs Nin nazvala je dnevnik „korespondencijom sa svijetom“. Pisanje može služiti i upoznavanju
samoga sebe, kao što je napisala Divna Zečević: Ono što
1
me najviše zanima, to je moj život. Sve što radim treba Dnevnik nije objavljen. Rukopis se nalazi u posjedu autoričina supruga Petra
Zdunića, kojem zahvaljujem na podršci i razumijevanju za cijelo istraživanje.
poslužiti tome da upoznam sebe i svoj život. Tko sam?

Divna Zečević, fotografija iz obiteljskog albuma Petra Zdunića
Kud idem? 21. studenoga 1985. (Sv. 5: 968). Dnevnički tekstovi mogu biti i mjesto konstruiranja vlastitog ja, točka na
kojoj se vanjske i unutarnje manifestacije života, inače razasute, pojavljuju kao koherentne i fiksirane. Pokatkad služe
kao štit od realnosti, drugi, „bolji“ život u kojem autori mogu nesmetano boraviti, kao primjerice Franz Kafka: Neću
više napuštati dnevnik. Tu se moram zadržati, jer samo tu to i mogu.... 16. prosinca 1910. (1968: 22). Još je drastičnije
kad se zapisani život u dnevniku za autora ili autoricu pojavljuje kao poželjniji od realnog života, kao za Virginiju Woolf
(1978: 127): Pa ipak jedini zanimljivi život je onaj imaginarni. 21. travnja 1928. Dnevničko bilježenje autorima može biti
sređivanje života, uspostavljanje reda, što je primjetno u dnevnicima Virginije Woolf, May Sarton, Sylvije Plath i Divne
Zečević. Kad je bila mlada, Divna Zečević je napisala … u neprestanom smjenjivanju slika i događaja nisam već deset
dana unatrag ništa zapisala u dnevnik. A kada to ne učinim imam osjećaj neke nesređenosti nekog nereda, pa me u
mislima stalno progone bijele stranice. Zato ću ih ispuniti, sjetit ću se barem nečega, a sve ionako ne stane na ovaj
mali prostor. 18. rujna 1961. (R1: 265). U dnevnicima se može vježbati stil pisanja, što su među ostalima činile Virginia
Woolf, Sylvia Plath i Divna Zečević. Pisanje o sebi može se pretvoriti i u potrebu, koju je imao pjesnik Paul Valéry: Ove
sveske su moj porok… Treba mi, jutrom, ta sveska sa mojom cigaretom – i to sa istom neophodnošću. Ja patim bez
toga. Sveska je manija… (1988: 22).

No bilježenje vlastita života prije svega je borba s prolaznošću, pokušaj nadmudrivanja vremena, pričanje priča koje
će ostati budućnosti, pa čak i kad autora ili autorice više ne bude. Mnogi autobiografski tekstovi nastaju da bi se
nešto ostavilo budućim naraštajima i time vlastiti život učinilo manje beznačajnim. U studiji o Dragojli Jarnević – prvoj
profesionalnoj hrvatskoj spisateljici, učiteljici i najpoznatijoj ženi hrvatskog preporoda, koja je dnevnik pisala od 1833.
do 1874. godine – Divna Zečević je ustvrdila da praktična funkcija dnevnika proizlazi iz prijetnje zaborava (1985: 38).
Mirna Velčić (1991: 95) drži da „autobiograf pričom želi zaustaviti vrijeme, oduprijeti se prolaznosti“ jer identificirati
vlastitu prošlost znači pronaći svoj identitet. Marina Cvetaeva (2005: 51) u autobiografskoj je prozi zapisala: Svi su oni
umrli i ja sam dužna ispričati, a Divna Zečević ponavlja gotovo istu rečenicu: Sve prolazi, a sve radimo, sve pišemo zato
da nešto ostane. 12.–23. svibnja 1989. (Sv. 12: 1826). Autori i autorice često u tekstu hvataju male trenutke, fiksiraju
sitnice da im ne mogu pobjeći, otići u nepovrat, želeći time ostaviti trag, kao što je zapisala Divna Zečević: Dnevnik
vodim protiv – života bez sjećanja, dnevnik sa stalnim pitanjem koje dopire izvana: „Gdje je to život?“ 28. travnja 1980.
(Sv. 1: 120). Virginia Woolf (1978: 120) pisanje naziva sidrom koje je drži da se ne izgubi u (pre)kratkome životu: Zbog
ove nezasitne potrebe da nešto zapišem prije nego umrem, ovog razarajućeg osjećaja kratkoće i grozničavosti života,
imam se potrebu pridržati … za ovo moje sidro. 20. prosinca 1927. Divna Zečević već je u mladosti željela ostaviti trag:
Da ja umrem sada – u 27 godini – ništa ne bih ostavila za sobom. Raspao bi se jedan kaos potpuno bešumno. Što ću s
ovom očajnom željom da ostavim trag? Da živim nakon svoje smrti – u nemirnom duhu nekog čovjeka; da me ponekad
dotakne vrh nečije olovke – da me probudi u jednoj rečenici moga zaborava. 21. prosinca 1964. (Arak 3: 479)
U dnevnik Divna Zečević ispisuje strah od prolaznosti, svijest o neprestanom nedostatku vremena. Već je u djetinjstvu
voljela pjesme o vremenu. Kako su godine prolazile, bilo ga je sve manje: treba objaviti članak, proučiti tekstove
drugih, obaviti svakodnevne poslove, pisanje pjesama da se i ne spominje – a vrijeme neumoljivo curi. U pedesetoj je
zavapila: Zašto se ne može pročitati knjiga u jedno poslije podne, zašto nisam dorasla svim knjigama? Zanima me fizika,
a nemam dovoljno predznanja… Zašto ne mogu čitati cijelu noć i ujutro biti svježa, ili spavati samo dva sata? 20. lipnja
1987. (Sv. 8: 1393). Divna Zečević poetski se odnosila prema realnosti, i u svojim je pjesmama u prozi, koje je nazivala
svojim „malim cjelinama“, često opisivala stvari ili ljude koje je primjećivala oko sebe. Ni tu joj nisu izmaknuli fenomeni
prolaznosti i starenja.
Stara žena zakopčava dugo svoju crvenu tašnu od jeftine plastike; na stolu je mala čašica od 1 dcl s
bijelim vinom. … platila je račun konobaru i dugo zakopčavala svoju tašnu. Imala je žutu kosu i žuto lice
dobro njegovano. Spremala se da izađe, a onda nisam primijetila kad je izašla. Ostala je pored tanjura
prazna čašica na stolu. Kao da prepoznajem svoje buduće stanje. Zakopčavat ću svoju tašnu i neću biti
svjesna da to činim sporo tako kao da se vježbam u zakopčavanju. 4. kolovoza 1976. (BC1: 35)
Jedanaest godina poslije, snimajući kazivačice na terenu, od naizgled svakodnevnog prizora sa ženom od 89 godina
stvorila je upečatljivu poetsku sliku:
…i ona poseže rukom, iz čaše s vodom vadi zubalo! Voda se uzmuti prljavo kao da je zubalo ispljunulo
sadržaj usta. I u tom se pravcu ide, u pravcu užasa zubala, raspadanja starenja. Nada je jedino u tome
što duboka starost ne prijeti svakome. Bolesti su nepredvidive, preteknu čovjeka i on ne dospijeva da se
na vrijeme ubije nego je prisiljen da tone u svom raspadnom procesu. 19. lipnja 1987. (Sv. 8: 1392)
Razmišljanje o prolaznosti autoricu je progonilo, bilo je to kao neko zaprepašteno suočavanje koje dolazi uvijek iznenada
i bilo gdje u bilo kojoj situaciji. Tu smo i tu nas više neće biti. Posve neizbježna jasna praznina. Gdje ćemo biti? Nigdje.

Nevjerojatno, ne podliježe „shvaćanju“, razumijevanju. Samo grč, da to sasvim sigurno idem u pravcu nestanka, da je taj
pravac kojim svi idemo: nestajanje. 14. listopada 1977. (BC2: 3). Takvi su zapisi osobito učestali nakon majčine smrti. U
stan je donijela majčin kristal iako za njega nije imala mjesta, ali očajnički ga je željela sačuvati jer sve prolazi, doživljaji,
životi, uspomene... snimljeni glasovi blijede i nestaju na vrpci na koju sam ih snimila, Mamin i Tatin glas, a bila sam
sigurna da su „zauvijek“ na vrpci. … Sve nestaje i sve je nestalo, tragovi su rasuti kao bačena i rasprskana voda u
sitne čestice. 1. travnja 1989. (Sv. 11: 1792–4). Iduće godine rezignirano zapisuje: Nestat će i ova soba u kojoj sjedim u
Beethovenovoj 1/IV, netko će raseliti knjige ili ih spremiti na jednu hrpu u kut ili tome slično ili ih istovariti na prodaju u
antikvarijat… 3. ožujka 1990. (Sv. 12: 1935)
Ali ja se uopće ne osjećam staro: osobni doživljaj starenja i društveni stereotipi
Dokazano je da starenje nije linearni proces jer svatko drukčije stari, ovisno o socijalnim i biomedicinskim uvjetima
te okolišu u kojem se nalazi (usp. Kaim-Caudle et al., 1993). No osim razlika u objektivnim pokazateljima fizičkog i
mentalnog starenja različitih pojedinaca, kod mnogih ljudi postoji očit nesklad između vanjskih pokazatelja starenja i
osobnih doživljaja tih pokazatelja. Divna Zečević u dnevniku često opisuje svoj doživljaj starenja – tijelo stari, a psiha
taj tempo ne stiže pratiti pa se osjeća mlađom nego što zapravo jest.
Netko govori o ženi „srednjih godina“ i kaže: „tako, negdje oko četrdeset do četrdeset i pet“. To sam
ja – mislim – to sam ja u nekoj nepoznatoj ženi, sama sebi posve nepoznata. Ne vidim razliku između
sebe sada i prije deset-petnaest godina. 22. ožujka 1983. (Sv. 2: 412–3)
U pedesetoj slikovito izražava taj nesklad:
Budna, zatekla sam svoje godine kao tuđe odijelo nakon tamnog noćnog kupanja. Kad kažem pedeset
kao da se pitam što to znači i u kakvoj je vezi sa mnom. Veza je jednosmjerna. Godine imaju veze sa
mnom, ali ja nemam veze s mojim godinama. Kako uspostaviti dvosmjernu vezu? 21. kolovoza 1987.
(Sv. 9: 1450)
Rastući u građanskoj obitelji u Osijeku, autorica je osjetila tipičan zatvoren, konzervativan odnos prema tijelu. I baš kad
je postala dovoljno svjesna da taj odnos počne mijenjati, da se konačno oslobodi i nadiđe zabrane vezane za tijelo iz
mladosti, ispriječila se biologija – tijelo joj je postalo negledljivo.
Uškopljena sam od mladosti. Moja mama se zgražala i zgađivala i smjestila seks u područje gluposti, pa
su postojale „glupače“ i one „pametne“ koje ne dopuštaju da ih muškarci prevare. Potpuna degradacija
tijela – stid, nelagodnost, ružnoća – to sam osjećala, a sada već odavno – ništa ne osjećam. U stvari,
nisam vidjela svoje golo tijelo dok sam bila djevojka. Kupatila nismo imali, prala sam se u lavoru. Ne
vidjeti sebe u mladosti, a vidjeti sebe u starosti! Kakva osveta i pakost! 1. srpnja 1987. (Sv. 8: 1397)
Godine neumoljivo prolaze, i donose fizičke promjene, na koje se nije lako naviknuti. Američka spisateljica Cynthia Ozick
priznaje: „Prolazeći pored svoga odraza u prozoru, iznenadio me prizor žene koja korača sa sijedom kosom… nije mi
djelovala poznato“ (Ozick, 1992, prema Miller, 2002: 75). Isto iskustvo opisuje i Divna Zečević:

U ogledalu me gledala nemoćna žena malo nagnuta naprijed, s poluotvorenim ustima i obješenim licem
i s rukama podignutim u visinu struka; žena u krajnjoj nemoći, držanje bolesne starice od 80 godina!
Plač? Nemam koga oplakivati, pogled mi je zamućen, nejasan… Tko će misliti na ovu ženu u ogledalu,
kome treba njeno staračko držanje i drhtanje i nemoć?! 30. prosinca 1997. (Sv. 27: 3579)
Sofija Tolstoj čudi se u pedeset i četvrtoj godini, u povodu rođendana svoje kćeri:
Pisala sam Maši jučer. Danas joj je 27. rođendan. Kad pomislim da mi je ona peta! Nikad se ne osjećam
starom – još sam mlada u svakom pogledu… Korak mi je lagan, tijelo u formi – samo sam u licu
ostarjela… 12. veljače 1898. (2009: 216)
Divna Zečević je u šezdesetoj vagala svoju dob u odnosu na kćerinu:
Čitam horoskope za ovu godinu… čeka me puno ljubavi u ovoj godini! Ima li što boljeg, nego da mi
netko navijesti blagovijest o ljubavi, meni lično, takvoj kakva jesam s nepunih trideset godina!! Ako
moje dijete ima dvadesetosam godina, kako je onda meni trideset!?! Po svemu sudeći, puno sam mlađa
od trideset godina! 3. ožujka 1996. (Sv. 23: 3187)
Pjesnikinja May Sarton prolazak godina povezuje s unutarnjim stavom: Kako je imati sedamdeset? Da netko drugi toliko
dugo živi… činila bi mi se vrlo stara. Ali ja se uopće ne osjećam staro … Pretpostavljam da stvarna stara dob nastupa kad
čovjek počne gledati unazad, a ne naprijed. 3. svibnja 1982. (1984: 9–10). Ako je odrednica starosti gledanje unazad, Divna
Zečević do smrti nije počela starjeti. Nije se mirila s bolešću i nemoći, nije priznavala prolaznost, željela je aktivno sudjelovati
u životu, biti što manje ovisna i do kraja života proživljavati emotivne trenutke i nova intelektualna poznanstva.
O starenju, bolesti i umiranju Divna Zečević pisala je i s društvenog aspekta, prepoznajući da je tijelo više od puke
biologije jer je „uvijek direktno uključeno u polje političkog, gdje na njega utječu odnosi moći“ (Foucault, 1975: 25). U
dnevniku je autorica, ostarjela, bolesna i sve svjesnija diskriminacije, opisivala odnose mladih prema starijima, obitelji
prema umirućima, društva prema osobama s posebnim potrebama, osobito duševnim bolesnicima. Kad je posjetila
ginekologa u 58. godini, primijetila je da je bila kod
muškog starog gada… Ginekolozi ne vole pregledavati starije žene, gade se, potcjenjuju ih kao seksualno
neupotrebljivu, isluženu marvu. U to sam se uvjerila ne samo ovaj put, uopće žene doživljavaju gadosti
kad ostare, kao stara ambalaža iz koje su ispali (rođeni), sadašnji ginekološki, hladnjikavi klerikalci
koji povrh svega sada odbijaju raditi abortuse… Jednostavne, poluobrazovane žene – ne primjećuju
kako s njima postupaju ginekolozi; kad ostare, te žene se i same ponašaju kao da su nešto i nekome
krive; pritisnute tragovima teškog života, ne primjećuju „veterinarski“ tretman… 27. svibnja 1995.
(Sv. 20: 2973)
Poslije ljutito piše: Tek sada vidim kako su žene tretirane kao krpe, kao da više nemaju prava na svoj intimni život;
pretvaraju ih u predmet upotrebljiv jedino za čuvanje djece, dok su prethodno služile za proizvodnju djece! Trebalo bi
svijetu uzvratiti grubom šamarčinom! 29. prosinca 1996. (Sv. 25: 3396–7).
Starija dob, kao i svaka druga, sa sobom nosi društvena očekivanja. Baš kao što se od žene u mladosti – da bi bila
„normalna“ – očekuje udaja, tako se u poznijoj dobi očekuje da postane baka, i tome se raduje. Kad je autoričina kći

Marijeta ostala u drugom stanju, Divna Zečević se svome statusu bake nije uspjela radovati, dovodeći opet u pitanje
društveno prihvatljiva i uobičajena ponašanja.
Pokazuje se da je „baka“ neki korisni status, koristan za dijete, ali za „baku“ više nema nade ni prava
na intimni život; „baka“ to je kućna krpa za rad i zabavu s djecom. „Bake“ imaju jedino „izlazak“ do
ambulante i natrag! Do zubara i natrag!... 3. ožujka 1996. (Sv. 23: 3188)
Feministička spisateljica i teoretičarka Barbara Macdonald (1986: 23) drži da je „mit o baki“ sličan mitu o majčinstvu,
tj. tvrdnji da je majka sretna dokle god su njezina djeca sretna. Mit o baki još je ekstremniji – baka više nije osoba
s vlastitim željama i vrijednostima, pa je logično da su joj najveća sreća unuci. Niti je seksualno poželjna niti može
imati djecu – žena kao baka još je više „izbrisana“ nego što je bila kao majka. Unatoč tome što bi starija dob mogla
biti doživljavana kao mudrost jer bi žene u sazrijevanju mogle vidjeti priliku za razvoj, oplemenjivanje, prenošenje
znanja i iskustava mlađima, prestanak ponavljanja mladenačkih, neiskusnih nepromišljenih djelovanja, današnja je
civilizacija okrenuta brzini, akciji i mladosti. Starijim se ženama uglavnom namjenjuju slabije plaćene ili neplaćene
dužnosti i još ih se proziva kad u njima ne uživaju. Ubrzan tehnološki napredak, zaslužan za produljenje životnog
vijeka, s druge strane od staraca čini autsajdere jer im se čini da njihovo iskustvo ničemu ne služi. Primjerice, u nekim
afričkim društvima starenjem pojedinac stječe osobine i iskustvo kako bi dostigao mudrost. No europska civilizacija
život promatra kao niz razdoblja što čine Gaussovu krivulju koja ima uzlaznu liniju (rast), vrhunac (zrelost) i zatim pad
koji odgovara starosti: krivulja završava nultim nivoom, smrću (Andrieu i Boëtsch, 2010: 423). May Sarton u šezdeset
i prvoj godini primjećuje taj paradoks: Ako žena zauvijek mora imati 39, oduzela si je mogućnost razvoja jednako kao
Kineskinja koja je prije sto godina vezala vlastite noge. 19. siječnja 1972. (1977: 92). Prije su ljudi živjeli kraće, pa su
ih ranije držali starima, ali su u mnogim društvima imali status mudrih i odgovornih. Danas se starije ljude posprema
u domove, promatra kao teret za društvo, ali i osobni teret jer živi se brzo, puno se radi, nema se vremena brinuti za
one koji se nisu u stanju pobrinuti za sebe. Irena Vrkljan (2012: 60) gorko je to opisala: „Svejedno! Mi živimo sada! A
što će biti sutra? Baš nas briga. Samo neka nestanu, iz parka, iz naših stanova, ne možemo se brinuti o njima, nek nam
se maknu s očiju, ne želimo to gledati!“
Iako se i muškarci u starijoj dobi mogu osjećati nepotrebnima, osamljenima, neadekvatnima, zastarjelima, čak
nevidljivima, čini mi se da je zalaženje u pozniju dob ženama ipak teže. Prije svega, žene dulje žive, pa češće i dulje
osjećaju socijalnu diskriminaciju. Osim toga, suvremeno društvo ženama na svakom koraku diktira ljepotu i mladost.
Novinarka i spisateljica Iaia Caputo (2012: 37) primjećuje da vrijeme muškarcima dodaje ono što ženama oduzima:
šarm, prestiž i status. Sličnu diskriminaciju spominje i intervjuirana umjetnica u istraživanju Jasenke Kodrnje (2001:
50): „Moje godine su još OK, no preko 50. počinju žene pomalo otpisivati, kao da su na kvasini čini mi se… Kod muških
se to ne postavlja tako. Muškarac s pedesetpet, šezdeset je super. Ja imam tu suradnike … nitko ih neće zato što imaju
šezdeset smatrati nemuževnima, nepametnima ili senilnima, dok gospođe tih istih godina ne bi baš isto tretirali.“ Ne
treba zaboraviti ni da su žene same po sebi diskriminirana kategorija u društvu te da starenjem za njih počinje dvostruko
isključivanje. I Divna Zečević bila je višestruko diskriminirana – kao žena, intelektualka, Srpkinja u Hrvatskoj, a na
kraju bolesna i stara žena. Biti autsajder, „postrance zaturen subjektivitet“ (Mayer, 1981: 8), znači izaći iz zadanog
okvira, takvi se odmaci još uvijek kažnjavaju. Kazne nisu vidljive ni otvorene, no manifestiraju se nizom isključivanja,
ogovaranja, nerazumijevanja, predrasuda zbog kojih se niječe „normalnost“ onih koji su u životu krenuli svojim putem
jer nisu, najčešće bez razmišljanja, slijedili tragove drugih.

Isključenost zbog bolesti i starosti Divna Zečević osjetila je na vlastitoj koži. Nakon otvorenja izložbe u dnevnik piše:
Nisam se dobro osjećala… Otvorenje je počelo u 11 sati, dok su u 12 sati moja katastrofična nemoć i tremor postali
nezaustavljivi. Bilo je očajno i svi su mi htjeli i nastojali pomoći, što je u meni još povećavalo očaj. Bolest me poražava
na svakom koraku, bolest me isključuje iz zajednice. 5. prosinca 1998. (Sv. 28: 3686). May Sarton je također osjetila
kako se zapadnjačka kultura odnosi prema bolesti odbacujući je kao „sramotnu“ za osobu koja je bolesna, gotovo kao
da je za bolest sama odgovorna. Dobila je pismo prijatelja s optužbom da sam iznevjerila ljudsko dostojanstvo jer sam
pisala ne samo o tome kako je Judy izgubila svoje mentalne sposobnosti već i fizičke, i tako otvoreno govorila o tome
što senilnost znači. Moj prijatelj vjeruje da je to izdaja svega što je Judy bila, i da je „uvredljivo“… 15. rujna 1979. (1980:
195). Francuska spisateljica Annie Ernaux opisuje (1999: 40) kupnju papuča za ostarjelu majku, oboljelu od Alzheimerove
bolesti: “Kupila sam neke papuče za majku, i objašnjavala prodavaču da mi treba više pari da bi ih ona mogla isprobati.
I njegova majka ima Alzheimer; o tome govori tiho, srami se. Svi se srame.“
Paradoks zapadne kulture, u kojoj je stanovništvo iz godine u godinu sve starije, potpuno je isključivanje bolesti i starosti.
Ljudi su „normalni“ i prihvatljivi dok su korisni, dok rade, privređuju ili barem nisu drugima na teret. Društvo kao da
se nastoji praviti da starost i smrt ne postoje – osobito za žene. Ne cvate li u zapadnom svijetu industrija tzv. anti-age
proizvoda, koja živi od žena (paradoksalno, često ih reklamiraju vrlo mlade žene)? Nisu li mediji zatrpani vijestima o
starijim glumicama koje „za svoje godine“ izgledaju odlično, dakle barem deset godina mlađe? O starijim se ljudima govori
u deminutivima, „kaže se ‘vremešan’, ‘zreo’, ‘u godinama’, a ubrzo se nekoga iznad osamdesete, nećemo ustručavati
proglasiti ‘relativno mladim’“ (Caputo, 2012: 72).2 Žene starenjem kao da gube ženski identitet, izmiče im tlo pod nogama:
prošlo je vrijeme za reprodukciju, prestaju biti seksualni objekti, nisu više zanimljive ni modnoj ili kozmetičkoj industriji,
koja je u njihovoj srednjoj dobi još računala na to da će kupovati kreme za pomlađivanje, upotrebljavati tretmane za
uljepšavanje, kupovati garderobu, aute ili trošiti na putovanja. Nad starije se žene nadvije stereotip osiromašenih
baka. Uglavnom ih se promatra negativno, kroz ono što više nisu. A one koje nisu čak ni bake u očima društva još su
beskorisnije. Teoretičarka Margaret Morganroth Gulette (1997) drži da nas starima ne čine naša tijela, nego kultura
prepuna koncepata o dobi i starenju, zbog koje sve ranije u životu sa zebnjom tražimo znakove vlastita propadanja. To je
u skladu s teorijom Michela Foucaulta (1975; 2009) da su tjelesni procesi društveno uvjetovani i kontrolirani,3 a problemi
vezani za tijelo umjetno proizvedeni. Da se mladost u odnosu na starost i prije u društvu više cijenila, dokazuje i iskustvo
Dragojle Jarnević, koja je u 62. godini zapisala: …osjećam kako me godinu po godinu tjelesna snaga ostavlja. Što ću ako
nebudem mogla ništa raditi!? Tada će me još mrklije gledati, a i mene će tištiti ćudna osjećanja, kad budem vidjela da bi
mi u milostinju upisali što ono malo pojedem. 2. veljače 1874. (2000: 745). A 137 godina poslije teatrologinja i kritičarka
Mani Gotovac (2011: 289) spominje kako je, nakon što je prestala biti intendantica HNK: „prvi puta u životu osjetila da biti
star znači biti kanta za smeće. Preostaju samo ponižavanja i maltretiranja bez ikakva prava na pobunu. Pobuna nije više
moja povlastica… Nisam više produktivna, zašto odmah ne krenem na Mirogoj? U današnjem svijetu možete biti mafijaš,
ubojica, možete biti korumpirani, možete biti pravomoćno
osuđeni zbog pronevjere novca, zbog korupcije… možete 2
Dok sam pisala ovaj rad, i sama sebe sam nekoliko puta zatekla da brišem
biti biseksualac, transseksualac, ljubitelj sadomazo… ali riječ „stara“, razmišljajući čime bih je mogla zamijeniti.
ne smijete, samo ne smijete biti star.“
3
Foucault se nije direktno bavio starijom dobi, no Stephen Katz (1996)
primjenjuje teoriju ovog teoretičara opisujući društvenu kontrolu starenja te
I Divnu Zečević užasavala su propisana ponašanja, diktat discipliniranje, kategoriziranje i normaliziranje ljudi koji stare u domovima
za dobrim izgledom, dobrim raspoloženjem te maskiranjem za starije i nemoćne. Katz drži da se Foucaultov pojam seksualnosti može
loših fizičkih i psihičkih karakteristika. Držala je, kao i zamijeniti riječju „starost“ jer je i jedno i drugo jednako konstruirano i
društveno uvjetovano.
Michel Foucault (1975; 1978), da je tjelesna normalnost, kao

i ono što od normalnosti odstupa, društveno uvjetovana. Ako je normalnost mladost i vitalnost, starija je dob automatski
njezina negativna strana, nešto čega se treba sramiti i što treba što je više moguće prikrivati.
Kad je čovjek bolestan, ljudi ga gledaju u čudu što mu je! Što dopušta da loše izgleda, govore mu i
meni – da je blijed, kao da ne znam da sam blijeda. Gledaju kao da je čovjek stigao u pidžami i spavaćici
ili da je – neuredan, samo što ne kažu – uredite se i budite tip-top, pa vi grozno izgledate, zaboga, pa
vi starite, koža vam je suha, od čega?, izravnajte svoju kožu, oči su vam mutne, što vam je, operite oči
iznutra! Kako to, pa niste stari!, ali ako je čovjek star, tada mu kažu da ima starijih koji dobro izgledaju,
kao da je loš izgled rezultat neoprostiva nemara, vlastite odluke čovjekove; samo što me ne zamole
da se napudram, našminkam i odem frizeru i prekrijem velom da se ne vidi kako čovjek pati od zuba,
od kičme, od nesreće. To je današnji „suvremeni“ odnos prema oboljelom čovjeku. Kako tek moraju
trpjeti gluposti i životinjske netrpeljivosti od zdravih ljudi, slabi duševni bolesnici! 25.–27. lipnja 1990.
(Sv. 12: 1974)
Američka lezbijska aktivistica Shevy Healey (1986: 61) primijetila je da se starije žene sustavno degradiraju, promatraju
kroz opadanje životnih funkcija, pospremaju u staračke domove bez intelektualne stimulacije, bivaju izolirane od ljudske
topline i prepuštene vlastitoj senilnosti. Učinjene su nevidljivima da se društvo ne bi moralo suočavati s patrijarhalnim
mitovima o tome što znači život vrijedan življenja, niti s pitanjem zašto je smrt bolna. Koji su životi vrijedni življenja,
ilustrativno se zapitao filozof John Harris (2001: 87 i dalje) zamišljajući situaciju u kojoj je moguće spasiti samo jednog
pacijenta ili pacijenticu. Navodi da bi većina ljudi vjerojatno između 70-godišnjeg udovca i 40-godišnje majke troje djece
odabrala spasiti majku – jer više ljudi ovisi o njoj, jer će možda živjeti kvalitetnijim životom i biti korisnija u ekonomskom
smislu, što Harris naziva tipičnim primjerom diskriminacije starijih osoba jer i udovac i majka troje djece svoj život žele
proživjeti kvalitetno i što je dulje moguće, i to je njihovo osnovno ljudsko pravo.
Odnos prema bolesti
I prije nego što se u pedeset i šestoj godini ozbiljno razboljela, Divna Zečević pisala je o kratkom ljudskom trajanju i
prolaznosti. Počelo je vrtoglavicama, teže je hodala, naticali su joj zglobovi i grčila joj se ruka. Nakon brojnih pretraga,
1995. godine dijagnosticirana joj je Parkinsonova bolest. Nije odmah postala svjesna svojih fizičkih (ne)mogućnosti, dugo
se precjenjivala odbijajući priznati da ne može živjeti kao prije, što je katkad imalo drastične posljedice: Porazno, u bazenu,
zbog navale morske vode, površina nije bila mirna i ja sam s užasom užasnim otkrila da nemam snage za plivanje… bilo
je to neshvatljivo – doživljaj zatupljujuće nesreće, otkriće rastuće nemoći… 19. listopada 1995. (PHSK, 95: 8). Bio je to tek
početak spoznaje o opadanju sposobnosti, na što se neće lako priviknuti. Mijenjaju joj se raspoloženja, upada u depresije,
teško hoda, gorko primjećujući da bi to moglo biti vrijeme njezine slobode, kad više nije toliko vezana za obiteljske obaveze
jer joj je kći odrasla i otišla od kuće. Ali očekivana sloboda pretvorila se u drugu vrstu nemogućnosti: …činilo mi se, kad
se Marijeta odselila, a zatim udala, da dolazi vrijeme moje slobode i olakšica od kućnih obaveza i kuhanja; umjesto toga,
došla je ozbiljna bolest … nastupa galopirajuća starost. 4. prosinca 1995. (Sv. 22: 3099–3100).
Bolest se razvija, nemoć je sve veća, pa su sve češće situacije u kojima je Divna Zečević posve nesamostalna. Primjećuje
da nema ona bolest, već bolest ima nju: Moja me bolest zatvara kao u logor. 8. studenoga 1998. (Sv. 27: 3679). Nekoć
agilna i nepokolebljiva, odjednom postaje drhtava, često posve nepomična, ukočena, prepuštena drugima. S tim
promjenama počinju najtužniji dijelovi dnevnika. Jednom je prilikom izašla iz auta, suprug se odvezao, a ona s užasom

ustanovila da ne može hodati, pa je bespomoćno ostala stajati na cesti. Zamolila sam nekog da mi pruži ruku da se
popnem na rinzol jer sam ostala stajati sva drhtava na cesti. Jedva, ukočeno i nesigurno, stopalo do stopala, jedva sam
stigla do Instituta. 16. prosinca 1997. (Sv. 26: 3571). Nekoliko stranica kasnije je primijetila: Ljudi su zaprepašteni mojom
bolešću, svi žele pomoći – poznati i nepoznati ljudi na ulici. 22. prosinca 1997. (Sv. 26: 3576). Bolest, nemoć i ovisnost
o drugima Divne Zečević postaju sve neminovniji i pojačava se njezina svijest o prolaznosti. Nije se libila otvoreno, i s
ironijskim odmakom, već i prije fatalne bolesti pisati o strahu od smrti: Ništa me ne može utješiti u prirodnom procesu
starenja i bolesti. Kakav je to argument da je starenje prirodno? Ma nemojte reći! I smrt je prirodna, pa tko se s time
može pomiriti? 1. siječnja 1987. (Sv. 6: 1211). Slične je misli mogao potaknuti i posve banalan povod, kao kad ju je netko
u tramvaju pitao ima li sat: Nemam. Sat mi je suvišan, moje vrijeme je očajno i ničim ga ne odmjeravam – osim svojim
strahom pred smrću i pred starenjem u samoći. 22. svibnja 1984. (Sv. 3: 662). Divna Zečević starenje doživljava kao fizičko
propadanje, nemogućnost potpuno aktivnog djelovanja, opadanje sposobnosti, ali još je više pogađa izolacija – njezinim
riječima „svemirska usamljenost“ – udaljenost od intelektualnog i kulturnog života. Fizička nemoć sa sobom povlači
nemogućnost intelektualnog rada i objavljivanja, izolacija se s bolešću pojačava: Niti zdrava nisam imala društva, ali
mogla sam izaći u centar grada i obići knjižare; sada više ni to ne mogu … 16. veljače 1997. (Sv. 25: 3424). I Simone de
Beauvoir zamijetila je da čovjek stari kad više nema planova (1996), a Divna Zečević samo se malo drukčije izrazila:
Možda sa starenjem čovjek ostaje… bez očekivanja. Čovjek sve manje ima razloga da nekog ili nešto
očekuje. Preostaje samo svakodnevnost, rad, pokretanje – pomicanje od obaveze do obaveze, sve
kraći pokreti, sve uži krug kretanja… Osjećaji se sužavaju na porodične i rodbinske… To je opet moja
depresivna tema. 26. studenoga 1996. (Sv. 24: 3369)
Posebno se užasavala odlaska u mirovinu: Tko se ne bi bojao penzije u dvostrukom smislu – i kao novčane bijede
nedovoljne za preživljavanje i kao duhovni i intelektualni užas samoće i odumiranja. … otići u penziju znači otići u
definitivnu izolaciju. 11. kolovoza 1996. (Sv. 24: 3310)
Stvaranje joj je toliko važno da, u strahu od smrti koja bi je mogla poništiti i ukloniti sve što je stvorila, sa sobom uvijek
nosi papire na kojima trenutačno radi:
Od onda – kad sam sa trideset svojih godina saznala da je umro tata, postala sam nesigurna: nikad se ne
zna da li ću se vratiti u institutsku sobu, uvijek na izlasku iz sobe pomišljam ili samo pogledom zaokružim
sobu kao mjesto neizvjesno; pomišljam „tko zna“ i pazim da ne ostane radni stol nepospremljen;
rukopis i bilješke (tema na kojoj radim) nosim sa sobom, torba mi je teška, a ja neprekidno vučem taj
teret, pa i onda kad znam da kod kuće neću imati vremena za rad… Ponekad mi se čini da to radim
prisilno… Postojim samo po onome što radim i pišem; strah da me smrt ne odijeli od onoga što jesam.
28. kolovoza 1986. (Sv. 5: 1119–1120)
Zanimljivo je da se, prije svega zbog svoga borbena karaktera, Divna Zečević do samoga kraja nije pomirila s bolešću.
Poznato je da se kod osoba koje otkriju da boluju od teške bolesti, izmjenjuje nekoliko faza (Kübler-Ross, 2007). U
početku se ne žele pomiriti s bolešću, poričući mogućnost da su bolesne. U drugoj su fazi gnjevne, pitaju se: „Zašto
baš ja?“ Zatim se počnu cjenkati, „kad bi barem bilo drukčije“, te postaju depresivne. Na kraju nastupa pomirenje, i
traganje za najboljim načinima kako se nositi s bolešću. U dnevniku Divne Zečević primjetni su simptomi ranijih faza
– pitanja zašto je bolest zadesila baš nju, pad u depresiju, ali pomirenje izostaje. Ona, u skladu sa svojom osobnošću
– i rečenicom koju je još 1961. godine napisala u malom smeđem rokovniku: Dokazuj bez prestanka svoju premoć nad

okolnostima – želi mijenjati, popraviti svoje stanje. Taj postulat nije iznevjerila do kraja života: Moja bolest – katastrofa
koja se ponavlja svaki dan. Uvijek se nadam da će me nešto od patnje i slabosti, tremora i krajnje nemoći, ipak mimoići,
ali to se ne događa. Nada se ponavlja i to je neobjašnjivo. 2. svibnja 1998. (Sv. 27: 3637). Za razliku od Tolstoja, koji
je svojoj kćeri navodno rekao (Tolstoj, 2009: 314) da je dobra strana duge bolesti to što se čovjek stigne pripremiti
na smrt, Divni Zečević bolest nije donijela takvo pomirenje. To su dva suprotna shvaćanja smrti, koje je analizirala
etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin (1988: 116). Tolstoj je umiranje doživio kao dio života, pripremao se za njega, dok
je za autoricu dnevnika smrt bila tabu, „čak i u trenucima kad joj je neposredno predstojala“. Divna Zečević razmišlja
i o samoubojstvu, piše pjesmu „Sažetak za moj šezdeseti rođendan“:
Nikoga ne mogu zaustaviti. Svatko zna svoje mjesto

i koliko ima godina. Samo se meni čini, da
konačno mogu uzeti život u svoje ruke i povući
kočnicu. 14. srpnja 1997. (Sv. 26: 3499)4
Unatoč crnim mislima, Divna Zečević nije posustala sve dok god je mogla djelovati, obavljati sitnije poslove, priznajući
pritom ovisnost o suprugu:
Ništa ne mogu obaviti bez Peđine pomoći i bez njega. Bolest je gadna. … Povremeno iskrsavaju razne
praktične pomisli i potrebe i sve se ukazuje kao problem. Ne ću moći npr. izaći na Badnjak, ali kako
ću uopće izaći do frizera kad ujutro jedva hodam: obično me Peđa dovezao do apoteke na Zrinjevcu
… zatim bih polako stigla do Marinkovićeve, tj. do frizera. Postepeno sve izmiče … Prva večer u Novoj
godini: ništa drugo nisam „radila“ nego se borila sama sa sobom uz ponovljenu misao: „Pa ne mogu
svako veče i svakog jutra plakati zbog svoje nesređene bolesti!“ Ili još ovako: Da li da legnem i plačem
ili da još obavim na svoj spori način neku sitnicu?! Odlučila sam se za drugo i oprala kombine i grudnjak.
1. siječnja 1998. (Sv. 27: 3580–1)
Nema novca za lijek koji bi joj možda pomogao, ali i tada ima snage biti ironična: … cijena 250 DM tj. 900 kuna. Nemam!!
… Cijeli život radim i na kraju nemam novca ni za lijek!! 22. rujna 1998. (Sv. 27: 3669)
Divna Zečević najviše se užasavala polaganog i nemoćnog umiranja, koje joj se na kraju i dogodilo, kao da ga je mogla
predvidjeti. O tome je pisala i kad je bila mlađa:
U stvari, bojim se starenja, užasavam se gadnog procesa starenja… Obuzima me panični strah pred
vlastitom kožom koja se mijenja vidljivo… Užas umiranja je u – sporosti tog procesa. Umiranje je
dugotrajno i u tome je snaga prijetnje. Smrt je gadna i strašna kad je proces, a ona je to uvijek osim
onda kada se realizira kao trenutačna, iznenadna smrt. 24. svibnja 1983. (Sv. 2: 459)
No s početkom bolesti prijetnja dugotrajne i bolne smrti postala je bliža:
Suzdržavala sam se da se na Trgu ne rasplačem,

4
odmjeravam udaljenost svaku koju moram Nekoliko dana poslije zaključuje: Previše je samoubojstven sažetak.
prevaliti. Kuda to vodi? U nepomičnost, u opasnost Pretvaram se kao da to i nisam napisala. 19. srpnja 1997. (Sv. 26: 3574)

da se ne ću moći na vrijeme ubiti… Najviše se bojim da ne ostanem prepuštena gnjavaži Hipokratove

zakletve koja će me silom održavati na životu. 17. veljače 1996. (Sv. 22: 3168–9)
Grozila se pomisli da će postati ovisna o drugima: Bolest napreduje i glavni je problem u tome što se ne ću moći na
vrijeme ubiti. Prijeti mi velika opasnost da me drugi peru i prevrću. 17. studenoga 1997. (Sv. 26: 3559–60); ili nešto
kasnije: … ostaje perspektiva da završim u demenciji pa se ne ću moći ni ubiti! Bit će mi lijepo!!! Svi će vidjeti ono što ja
ne vidim: ne ću vidjeti sebe! Ne ću znati što mi se događa. Smrt na otvorenoj sceni. 16. listopada 1998. (Sv. 27: 3675).
Protivno svim konvencijama, autorica će umiranje usporediti s porođajem, dakle trenutak koji se obično opisuje kao
najljepši u ženinu životu sa smrću kao potpunim antipodom. U skladu s tvrdnjom iz 1987. godine: Priroda je strašna i ja
sam se uvijek užasavala nadmoćne i nadmoćno – beskrajno ravnodušne prirode. Priroda na slici puno mi je bliža. 22.
rujna 1987. (Sv. 9: 1471). Doznavši da oboljeli od Parkinsonove bolesti umiru polako i bolno, komentira: Pomišljala sam
uvijek da će moja smrt biti nagla i oštra kao mač. Znači – bit će sve slično porodu koji je dugo trajao i na kraju – bio je
masakr, elementarna sila koja me zgniječila … 18. ožujka 1998. (Sv. 27: 3615). U njezinu se slučaju pokazuje istinitom
tvrdnja Rolanda Barthesa (1992: 156) da Prirodno nije uopće atribut fizičke Prirode; ono je alibi kojim se kiti društvena
većina: prirodno je legalnost. Činjenica da je Divna Zečević o iskustvu porođaja pisala otvoreno i protivno konvencijama
potvrđuje i misao sociologinje i feministica Biljane Kašić (2009) da ženske osobne priče najbolje upozoravaju na način
na koji se muška moć upisuje, uznemiruju hegemonijsku moć i potkopavaju njezine učinke destabilizacijom povijesnoga
patrijarhalnog racionalizma i univerzalizma. Osobnu naraciju B. Kašić smatra rizikom po sebi jer različitim nepredvidivim
učincima i posljedicama cijelu narativnu matricu izlažu riziku. Njemačka teoretičarka Verena von der Heyden-Rynsch (1997)
ženske je dnevnike pak okarakterizirala utočištem, mjestom koje može čuvati ženske „zabranjene“ misli i porive, i jedinom
mogućnošću pismenog izražavanja bez rizika sukobljavanja s javnošću ili suprugom.
Umiranje kao na kolodvoru
Divna Zečević načela je u dnevniku još jednu temu o kojoj društvo šuti. Pisala je o bolesti i umiranju najbližih, i to kad joj
se 1988. godine majka teško razboljela od karcinoma. Opisuje pretvaranje pred osobom koja umire, i to ne bilo kojom
osobom već pred vlastitom majkom. Bolno iskreno piše o trenucima koji su previše emotivni da bi se o njima razgovaralo
otvoreno i bez pritiska. Postavlja svima blisko pitanje – kako se postaviti, kako (p)ostati iskren kad nas napušta najvažnija
nam osoba, i je li to moguće? Jer „smrt [se] događa živima koji se moraju baviti mrtvima i koji je interpretiraju“ (Cobb,
2009: 34, prema Čapo-Žmegač, 2009: 147).
… nema s kim da govori o svom strahu pred smrću; nisam se usudila, niti smogla snage da pitam hoće
li da razgovara s popom. Zašto se svi pred njom pretvaramo? Zato što bi drugačije bilo ubitačno za nju
i za nas, ali mi ostajemo, samo ona odlazi. Kud odlazi? Nestajemo zauvijek u ništa… Stan ćemo morati
brzo isprazniti… Kupila sam već crnu majicu i crne čarape – i sve to govorimo i radimo dok je Mama
živa… i kažemo, izgovorimo, da se Mama više neće vratiti u stan svoj – kako to možemo izgovoriti?
8. studenoga 1988. (Sv. 11: 1708)
Divna Zečević pisala je i o danas posve uvriježenom i neupitnom umiranju u bolnici.
Kako se umire? U bolnici Mama leži i oko nje bolesnice … na pretragama, leže, hodaju, razgovaraju,
dolaze posjete svima, svi gledaju sve… pretrpana prostorija bolesnička, mi smo pored Maminog kreveta
kao da je štitimo od razgledavanja, kao da stojimo na peronu, Mama umire na kolodvoru i drži se tako
kao da će otputovati kući; glumi se na veliko, neprekidno … doktor u viziti kaže Mami … Uskoro ćete

kući, majko! I to je nevjerojatno, kako to može reći. Nama je rekao da ne plačemo pored nje… i mi se tako
držimo… svi pokazujemo brigu za sitnice kao da ničega i nema važnijeg od tih detalja … Kako se umire?
Kao da se ne umire, kao da je svaki detalj važniji od umiranja … čovjek leži na prolazu i najprometnijem
mjestu, gotovo da se izvinjava što leži i zahvaljuje se na čaši čaja… leži se sam, usamljen, oko čovjeka
promet, gužva, trka, svi brinu praktične brige, ovo donijeti, odnijeti, presvući, uskoro će kiša, ima li
zraka u sobi, treba li još supe donijeti, odnijeti, patku donijeti, odnijeti, da li je bio doktor, treba pitati
doktora, sestre dolaze, odlaze, prolaze, njih se to sve ništa ne tiče. … Umiranje za koje kao da nema
vremena na bolničkom kolodvoru užurbanom5… 7. svibnja 1989. (Sv. 12: 1820–1)
Spisateljica i novinarka Eva Grlić u Sjećanjima (1997: 285) bilježi potresno svjedočanstvo o posljednjim danima supruga,
filozofa Danka Grlića. Završio je u bolnici zbog srca, no liječnici su Evu uvjeravali da je riječ samo o manjim smetnjama.
Umro je idući dan a da je nitko nije obavijestio, već je za njegovu smrt doznala kad mu je namjeravala ići u posjet. Dan
poslije dobila je telegram u kojem je pisalo samo: „Vaš muž je mrtav!“ Komentirala je kratko: Tog trenutka mi se činilo
da se srušio moj svijet.
Nekada se živjelo u većim obiteljima, žene su rađale kod kuće okružene drugim ženama, a starci su umirali unutar obitelji.
Bolnice su skrbile samo o najsiromašnijima. Novije je doba umiranje i rađanje hospitaliziralo, usustavilo i otuđilo. Odnos
prema smrti se profesionalizirao i od nje je učinjen tabu (Copper, 1986; Prost, 1991). Osobe bliske umirućima dovedene
su u situaciju da im je nelagodno, da se ne znaju ponašati. Umirući se pretvara da ne umire, a svi oko njega sudjeluju
u toj prevari – obitelji je oduzeta smrt, a društvu žalovanje (Prost, 1991: 260). Jasna Čapo Žmegač (2009: 165) opisala
je majčino umiranje u bolnici, primjećujući da je „bolnička birokratizirana rutina“ skrila majčinu smrt od nje, čime je
stvoren procjep između nje i umiruće majke. Kad nam najbliža osoba umire u sterilnim bolničkim uvjetima, u stranom i
otuđenom prostoru, s pristojnim osobljem koje s njom još nikad nije bilo, umirući postaje „slučaj; njega promatraju, ali
ne razgovaraju s njim. Zahvalni su mu ako ih ne opterećuje svojim osjećajima: što se umješnije pravi da ne umire, to će
mu radije pružiti uslugu“ (Rihtman-Auguštin, 1988: 119). Povjesničar Philippe Ariès, ustvrdivši da je smrt posve protjerana
iz svakodnevnog života, čak postavlja pitanje je li činjenica da ne postoji normalan proces žalovanja odgovorna i za razne
socijalne patologije (prema Prost, 1991: 260).
U trideset i osmoj godini Divna Zečević je u dnevniku zamislila vlastitu smrt, pretvorivši taj zapis poslije u pjesmu,
objavljenu u zbirci Autoportret s dušom (2008: 62). Predviđanje joj se pokazalo proročanskim – doista je umrla u
proljeće – kao što je i predvidjela u ovom lirskom i sjetnom, ali ne i pesimističnom zapisu:
Kad umrem mogao bi biti ovakav dan kao danas – sunčan gotovo proljetan, s jakom slutnjom
proljeća, ugodnog žagora, pa čak i ugodne trke i buke… mogao bi biti takav dan koji dopušta miris
svih mogućnosti otvorenih svima; a nakon pokopa suton bi mogao biti smiren bez vjetra… Ne bi to
bio loš dan. Mogao bi to biti sasvim ugodan dan… Izvan grada mogle bi mirisati vatre na kojima gore
grančice obrezanih voćaka, dok se djeca vraćaju iz škole… Tek sutradan moglo bi se vrijeme pokvariti
i narušiti sklad. Postala bi opet monotona i ružna svakodnevica ali me to više ne bi smetalo. Tako bi
moglo biti, pomislila sam hodajući ulicom…. 12. veljače 1975. (Arak 8: 1730)
5
Iz ovog je zapisa nastala pjesma „Tako se umire“, objavljena u zbirci
Autoportret s dušom (2008: 116).

Zaključak
Kako starije žene mogu mijenjati svoje okolnosti ako se od njih očekuje da bi se trebale osjećati i izgledati mnogo
mlađe, prikrivati prave godine jer ih godine diskriminiraju? Do promjena može doći samo ako imenujemo svoje stanje
i probleme (Copper, 1986: 56), a žene često vlastite probleme drže previše osobnima da bi mogli biti i društveni, tj.
politički. Divna Zečević kao da je imenovanjem i preciznim opisivanjem svoga starenja željela nadići društvene okolnosti.
Samo ispisivanje problema nije joj moglo pomoći, ali njime je učvršćivala svoj stav, podizala vlastitu svijest o starenju
i bolesti kao o društvenim problemima. Ženama u starijoj dobi društvo u pravilu namjenjuje uloge u kojima njihovo
iskustvo, znanje i obrazovanje malo mogu doći do izražaja. U većini slučajeva svedene su na brižne bake koje skrbe o
unucima, njegovateljice ili volonterke, na mjestima na kojima nemaju moć odlučivanja niti mogu išta promijeniti (Copper,
1986: 56). Starenje je društveno uvjetovano, ali istovremeno i neupitna biološka činjenica koja se odražava na tijelu,
stoga je zadaća feminizma pokrenuti promjene na društvenom i individualnom planu – za početak pomoći premostiti
komunikacijski jaz između mladih i starih žena. Mlađe se žene, osobito u zapadnim zemljama, prave da ne primjećuju one
starije, kao da ne žele razmišljati što će se dogoditi kad i same ostare. Divna Zečević zapazila je to u pedesetoj godini, pri
susretu sa ženom od osamdeset i dvije: Djelovala je simpatično, bistro i to mi je prvi put bilo da se ne užasavam kad vidim
starog čovjeka. 19. travnja 1987. (Sv. 8: 1344). Međutim, već deset godina poslije situacija se promijenila: Osjećam da
više ne spadam u krug desetak-petnaest godina (i dvadeset) mlađih od mene … ne spadam i teško podnosim njihove
teme i šale; teško ih podnosim jer vidim da iz takvih razgovora da nema usporedbe i ravnopravnosti … ne treba se
pretvarati, nema sporazumijevanja. 13. ožujka 1997. (Sv. 25: 3441). Barbara Macdonald (1986: 198) drži da bi trebalo
više komunicirati: „… ako sjednemo i pijemo kavu, dok god smo dvije žene koje razgovaraju, sve ide dobro, ali čim jedna
od nas misli za drugu: ovo bi mi mogla biti kći ili majka, razgovor je zapravo gotov. Prihvatile smo uloge koje čine dio
patrijarhalnog sustava kasti. Moramo promijeniti načine na koje žene iz različitih generacija razgovaraju ako namjeravamo
promijeniti svijet.“ Čak i ako je istina da u tehnološkom ili generacijskom smislu starije žene ne mogu uvijek pratiti mlađe,
feministička bi nastojanja trebala biti više usmjerena prema udruživanju mlađih i starijih, poticanju međugeneracijskih
prenošenja ženskih iskustava. Specifična rodna iskustva mogu nam prenijeti samo starije žene, treba ih poticati da ih
prenose ili čitati njihova iskustva ispisana u autobiografskim tekstovima. Upravo iskustva starijih žena mlađim ženama
mogu omogućiti šire razumijevanje problema, koji nikad nisu samo osobni nego su obavezno i društveni i politički.

BIBLIOGRAFIJA
Andrieu, Bernard i Boëtsch, Gilles. (ur.) 2010. Rečnik tela. Beograd: Službeni glasnik.
Barthes, Roland. 1992. Rolan Bart po Rolanu Bartu. Novi Sad: Svetovi ; Podgorica: Oktoih.
de Beauvoir, Simone. 1996. The Coming of Age. New York: W. W. Norton & Company.
Brlić-Mažuranić, Ivana. 2010. Dobro jutro svijete! Dnevnički zapisi 1888.–1891. Zagreb: Mala zvona.
Caputo, Iaia. 2012. Žene nikada ne stare. Zagreb: Planetopija.
Cobb, Mark. 2009. „The Dying Soul: Spiritual Care at the End of Life“. U: Death and Dying: A Reader. Ur. Sarah Earle [et al.]. Los
Angeles: Sage, str. 34–41.
Copper, Baba. 1986. „Voices: On becoming old women“. U: Women and aging: an anthology by women. Ur. Jo Alexander [et al.].
Corvallis: Calyx Books, str. 47–57.
Cvetaeva, Marina. 2005. Ono što je bilo. Zagreb: Naklada Breza.
Čapo Žmegač, Jasna. 2009. „Dva života i dvije smrti: Prilog antropologiji smrti i umiranja“. U: Izazov tradicijske kulture. Svečani
zbornik za Zoricu Vitez. Ur. Naila Ceribašić i Ljiljana Marks. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 147–169.
Ernaux, Annie. 1999. I remain in darkness. New York, Toronto i London: Seven stories Press.
Foucault, Michel. 1975. Discipline and punish. New York: Vintage Books.
Foucault, Michel. 1978. The history of sexuality. Vol. 1, An introduction. London: Penguin Books.
Foucault, Michel. 2009. Rađanje klinike: arheologija medicinskog opažanja. Novi Sad: Mediterran Publishing.
Gotovac, Mani. 2011. Fališ mi: jesen-ljeto. Zagreb: Profil multimedija.
Grlić, Eva. 1997. Sjećanja. Zagreb: Durieux.
Gulette, Margaret Morganroth. 1997. Declining to Decline: Cultural Combat and the Politics of the Midlife. Charlottesville: University
of Virginia Press.
Harris, John. 2001. The Value of Life: An Introduction to Medical Ethics. London i New York: Taylor & Francis e-Library.
Healey, Shevy. 1986. „Growing to be an old woman: Ageing and ageism“. U: Women and aging: an anthology by women. Jo Alexander
[et al.]. Corvallis: Calyx Books, str. 58–62.
Heyden-Rynsch, Verena von der. 1997. Belauschtes Leben. Düsseldorf i Zürich: Artemis und Winkler.
Jarnević, Dragojla. 2000. Dnevnik. Karlovac: Matica hrvatska Karlovac.
Kafka, Franz. 1968. Dnevnik. Zagreb: Zora.
Kaim-Caudle, Peter [et al.]. (ur.) 1993. Aspects of ageing. London: Whiting & Birch.
Katz, Stephen. 1996. Disciplining old age. Charlottesville: University Press of Virginia.
Kašić, Biljana. 2009. „Oglasiti se svojim glasom: o utopijskim činovima i činovima otpora“. U: Glasom do feminističkih promjena. Ur.
Renata Jambrešić Kirin i Sandra Prlenda. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku: Centar za ženske studije, str. 23–33.
Kodrnja, Jasenka. 2001. Nimfe, Muze, Euronime: Društveni položaj umjetnica u Hrvatskoj. Zagreb: Alinea.
Kübler-Ross, Elisabeth. 2007. Razgovori s umirućima. Zagreb: Provincija franjevaca trećoredaca.
Macdonald, Barbara. 1986. „Outside the sisterhood: Ageism and women’s studies“. U: Women and aging: an anthology by women. Ur.
Jo Alexander [et al.]. Corvallis: Calyx Books, str. 20–25.

Mayer, Hans. 1981. Autsajderi. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Miller, Nancy K. 2002. But enough about me: Why we read other people’s lives. New York: Columbia University Press.
Ozick, Cynthia. 1992. „Alfred Chester’s Wig“. The New Yorker, 30. ožujak, str. 79–98.
Prost, Antoine. 1991. „Public and private spheres in France“. U: History of Private Life. Riddles of Identity in Modern Times: Vol. 5. Ur.
Philippe Ariès i Georges Duby. Cambridge, Mass i London: The Belknap Press of Harvard University Press, str. 3–143.
Rihtman-Auguštin, Dunja. 1988. Etnologija naše svakodnevice. Zagreb: Školska knjiga.
Sarton, May. 1977. Journal of a solitude. New York i London: W. W. Norton & Company.
Sarton, May. 1980. Recovering: A Journal. New York i London: W. W. Norton & Company.
Tolstoy, Sofia. 2009. The Diaries of Sofia Tolstoy. New York: Harper Perennial.
Valéry, Paul. 1988. Sveske. Banja Luka: Glas.
Velčić, Mirna. 1991. Otisak priče. Intertekstualno proučavanje autobiografije. Zagreb: August Ceasrec.
Vrkljan, Irena. 2012. Rastanak i potonuće. Zagreb: Naklada Ljevak.
Woolf, Virginia. 1978. A Writer’s Diary. Frogmore: Triad/Panther Books.
Zečević, Divna. 2008. Autoportret s dušom. Zagreb: Durieux.
Zečević, Divna. 1985. Dragojla Jarnević. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Zečević, Divna. 1961.–2006. Dnevnik.
R1 – smeđi rokovnik, 1961. (str.1–372)
R2 – bež rokovnik, 1962. (str. 1–224)
BN – narančasta mala bilježnica, 1962. (str. 1–66)
BZ – zelena mala bilježnica, 1962. (str. 1–28)
Arak 1 – 1962. (str. 1–85)
Arak 2 – 1963. (str. 86–202)
Arak 3 – 1964. (str. 203–490)
Arak 4 – 1965. (str. 491–767)
Arak 5 – 1966. – 1967. (str. 768–986) – tri tanje bilježnice formata A4 i 41 stranica uvezanih bijelih papira
Arak 6 – 1968. (str. 987–1119)
Arak 7 – 1969. (str. 1120–1260)
Arak 8 – 1970. – 1975. (str. 1264–1760) – 24 arka grupirana u pak-papiru
BC1 – mala crvena bilježnica, svibanj 1976. – kolovoz 1977. (str. 1–80)
BC2 – velika crvena bilježnica, rujan 1977. – lipanj 1978. (str. 1–21)
Sv. 1 – rujan 1978. – veljača 1982. (str. 1–276)
Sv. 2 – ožujak 1982. – lipanj 1983. (str. 277–468)
Sv. 3 – lipanj 1983. – svibanj 1984. (str. 469–664)

Sv. 4 – svibanj 1984. – ožujak 1985. (str. 665–834)

Sv. 5 – ožujak 1985. – rujan 1986. (str. 835–1129)
Sv. 6 – rujan 1986. – siječanj 1987. (str. 1130–1223)
Sv. 7. – siječanj – travanj 1987. (str. 1224–1322)
Sv. 8 – travanj – srpanj 1987. (str. 1323–1399)
Sv. 9 – srpanj – studeni 1987. (str. 1400–1508).
Sv. 10 – studeni 1987. – svibanj 1988. (str. 1509–1608)
Sv. 11 – svibanj 1988. – travanj 1989. (str. 1609–1804)
Sv. 12 – travanj 1989. – srpanj 1990. (str. 1805–2001)
Sv. 13 – srpanj 1990. – veljača 1991. (str. 2002–2099)
Sv. 14 – veljača – rujan 1991. (str. 2100–2195)
Sv. 15 – rujan 1991. – srpanj 1992. (str. 2196–2388)
Sv. 16 – srpanj 1992. – srpanj 1993. (str. 2389–2585)
Sv. 17 – srpanj – prosinac 1993. (str. 2586–2684)
Sv. 18 – prosinac 1993. – lipanj 1994. (str. 2685–2785)
Sv. 19 – lipanj – listopad 1994. (str. 2786–2886)
Sv. 20 – listopad 1994. – lipanj 1995. (str. 2887–2980)
Sv. 21 – lipanj – studeni 1995. (str. 2981–3087)
PHSK – rujan 1995. – blok umetnut u Sv. 21 (str. 1–19)
Sv. 22 – studeni 1995. – ožujak 1996. (str. 3088–3185)
Sv. 23 – ožujak – srpanj 1996. (str. 3186–3283)
Sv. 24 – lipanj – prosinac 1996. (str. 3284–3379)
Sv. 25 – prosinac 1996. – lipanj 1997. (str. 3380–3477)
Sv. 26 – lipanj – prosinac 1997. (str. 3478–3576)
Sv. 27 – prosinac 1997. – studeni 1998. (str. 3577–3681)
Sv. 28 – studeni 1998. – kolovoz 1999. (str. 3682–3720)
Sv. 29 – kolovoz 1999. – ožujak 2006. (str. 3721–3737)

SUMMARY
Illness, old age and death in the diary of Divna Zečević
The paper analyses the writings about illness and aging in the unpublished diary of Croatian scientist and poet Divna Zečević, written
from 1961 to 2006, and the ways in which her personal feelings about aging differ from those generally accepted in society. The aim
of the paper is to show the specifics of the process of female aging which is almost invisible in modern society seemingly pretending
that everybody has to be young and good looking, as if it were a matter of choice. Another important issue is society’s approach to
illness and death, which Divna Zečević discusses very critically in her diary. These themes are especially interesting when seen through
the lens of a sick woman, stating to the fact that female autobiographical texts can be important sources of women’s emotions and
views on subjects that are not talked about openly in society. In the first part of the paper the connection between diary writing and
the passing of time is discussed. The second part analyses the difference between aging as a personal and societal category, while the
third part is about the author’s relationship to her illness. In the fourth part society’s approach to death and dying is examined.
Key words:
women, diary, ageing, outsider, illness, dying

Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru
genealogije jedne šibenske obitelji
Marina Bura
Zadar Izvorni znanstveni članak
Sažetak >
Rad analizira preobrazbe patrijarhalne konstrukcije uloge žena triju generacija jedne šibenske obitelji, koja se istraživala u
četiri područja: rodne uloge i rad u kućanstvu, skrb o djeci, percepcija muškarca i njegove uloge u obitelji te percepcija sebe
kao žene. Zasnovan na kvalitativnom istraživanju putem polustrukturiranog intervjua, polazi od epistemologije stajališta
(standpoint theory). Najveći otklon od patrijarhalne konstrukcije i emancipacijski pomak u percepciji rodne uloge uočen je
kod sugovornice prve generacije, koja prepoznaje dvostruku opterećenost žena u seljačkoj zadruzi. Kod preostalih sugovornica
zamijećen je „dvostruki standard“ u razumijevanju poslova po spolu, u korist muškaraca, uključujući i obezvređenje fizičkog
rada žena.
Ključne riječi >

društveno konstruirano „znanje“, osobno iskustvo žena, obitelj, rodne uloge, patrijarhat

Marina Bura >
Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru genealogije jedne šibenske obitelji
Tema kojom se bavim u radu jest patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji istražena na primjeru genealogije jedne
šibenske obitelji, odnosno triju generacija žena.1
Primjenom feminističkih teorijskih polazišta, epistemologije stajališta (standpoint theory) i etnometodologije, u ovom
ću radu pokušati objasniti značajke patrijarhalne konstrukcije uloge žene u obitelji te istražiti u kojoj je mjeri s obzirom
na generacijske mijene i promjene društvenih okolnosti došlo do emancipacijskih pomaka kod žena.
U analizi sam koristila kvalitativno istraživanje provedeno u obliku dubinskih polustrukturiranih intervjua triju generacija
žena. Iz primjera intervjuiranih žena koje pripadaju trima generacijama, možemo uočiti uvjetno tri tipa obitelji:
a) obitelj koja ima mnoge značajke „seljačke radne zadruge“ (generacija prva)
b) proširena obitelj ( generacija druga)
c) nukleusna obitelj ( generacija treća).
Sve obitelji utemeljene su na patrijarhalnom modelu, naravno s različitim momentima i pomacima. U svima se očitava
patrijarhalna konstrukcija uloge žene:
a) Prema opisu Dunje Rihtman-Auguštin, obiteljska zadruga je svojstvena vremenu patrijarhata i u njoj starješina
predstavlja individualni patrijarhalni autoritet stvaran na principu muškog srodstva. Karakterizira je krvna povezanost,
zajednički gospodar i njegova moć, zajednički rad na zajedničkom zemljištu i zajednička raspodjela rezultata rada.
Gospodar je središnja točka moći zadruge. Njegova moć tendira autoritativnom obrascu. Osnovna podjela rada je na
muške i ženske poslove, s tim da postoje i zajednički poslovi koji više opterećuju žene. Ti se poslovi ne vrednuju jednako.
Žena formalno ne može biti starješina zadruge, već samo u nekom prijelazom razdoblju. Gospodarica je desna ruka
gospodaru i organizator rada svih žena. Ona ima posebna ovlaštenja i svoj autoritet crpi iz gospodarova. Ženska djeca
do udaje imaju sva prava, no prilikom udaje dobivaju opremu pa stoga nemaju pravo nasljedstva jer će biti zbrinute
preko muža (Gardun, „s. a.“).
b) Proširena obitelj definira se kao društvena zajednica koju čine roditelji, djeca te udaljeniji srodnici, a u kojoj svi žive
pod istim krovom (Abercrombie, Hill i Turner, 2008: 292).
c) Nukleusna (uža) obitelj društvena je jedinica što se sastoji od muškarca i žene koji žive s vlastitom djecom. Prostorno
i društveno je pokretljiva, omogućuje veću emocionalnu potporu slobodom izbora bračnog partnera te dopušta
da postignuće bude kriterij za popunjavanje profesionalnih uloga, što predstavlja i zahtjeve industrijskog društva
(Abercrombie, Hill i Turner, 2008: 238).
1
Istraživanje je provedeno u sklopu kolegija „Feminističke teorije“ kao završni rad na kraju preddiplomskog studija sociologije na Odjelu za sociologiju Sveučilišta
u Zadru, u periodu od lipnja do rujna 2010. godine. Nositeljica kolegija je prof. dr. sc. Biljana Kašić. Motivacije za pisanje rada bile su bolje razumijevanje ženskog
identiteta unutar patrijarhalne konstrukcije rodnih uloga, osobnih iskustava žena, potreba osvještavanja žena o dobrobiti odmaka od nametnute im patrijarhalne
konstrukcije te tradicionalne percepcije rodnih uloga, a što bi za cilj imalo napredak u ravnopravnosti uloge žena naspram rodne uloge muškaraca kao subjekata
u obitelji i društvu.
Od tri intervjuirane sugovornice, Marija, 84 godine (sugovornica prve generacije obitelji) nema osnovnoškolsko obrazovanje niti je ikada bila u plaćenom radnom
odnosu. Majka je troje djece. Katarina, 54 godine (sugovornica druge generacije) ima završeno osnovnoškolsko obrazovanje, nikada nije bila u plaćenom radnom
odnosu. Majka je četvero djece. Ana, 35 godina (sugovornica treće generacije) ima srednju stručnu spremu i zaposlena je. Majka je jednog djeteta.

Marina Bura >
Iako je patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji složen konglomerat različitih činitelja i učinaka njihove interakcije
(tradicija, mitovi i arhetipovi ženskosti, društvene uloge, bračne uloge i društvena očekivanja, socijalizacija i dr.), odlučila
sam postavljenu problematiku analizirati na četiri glavna područja:
1. rodne uloge i rad u kućanstvu
2. skrb o djeci
3. percepcija muškarca i njegove uloge u obitelji (otac, braća, ponajprije suprug)
4. samopercepcija sebe kao žene (osobne vrijednosti, samopoštovanje , razumijevanja svih svojih uloga i sl.).
Isto tako, zanima me promjena koja se događala iz generacije u generaciju u odnosu na rodnu ulogu žene u obitelji te
kako je same sugovornice percipiraju.
Cilj je istraživanja utvrditi je li, imajući u vidu tri generacije žena unutar obiteljske genealogije, došlo do preobrazbe rodnih
uloga žena u obitelji oličenih u nametnutoj patrijarhalnoj konstrukciji s jedne strane, kao i promjena u (samo)percepciji
rodnih uloga od samih sugovornica, odnosno osvještavanja žena o potrebi odmaka od nametnute konstrukcije.
Svrha istraživanja je poticanje na ravnopravnost i emancipaciju žena u obitelji razumijevanjem različitih činitelja koji
oblikuju društvenu konstrukciju rodnih uloga u obitelji unutar nametnutoga patrijarhalnog sustava te iskustva i uloge žena
u patrijarhalnoj obitelji na četiri analizirana područja (rodne uloge i rad u kućanstvu, skrb o djeci, percepcija muškarca i
njegove uloge u obitelji, samopercepcija sebe kao žene), odnosno percepcija položaja i rodnih uloga na temelju vlastitog
iskustva, s jedne strane, te kritičko promišljanje društvenih odnosa koji ih determiniraju, s druge strane.
Polazišno je očekivanje da se patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji promijenila tijekom triju generacija, odnosno
da su se dogodili određeni emancipacijski pomaci u gledištu mojih sugovornica. Pritom imam u vidu neke promjene
na razini makropolitike, prije svega politiku rodne jednakosti u Republici Hrvatskoj, odnosno politiku proklamirane
jednakosti žena u socijalističkom sustavu, te promjene sociokulturnih okolnosti i obrazaca vezanih uz koncepte braka,
obitelji, rodnih uloga. Isto tako, smatram da su važni i neki momenti na mikrosociološkoj razini, a koji su povezani s
makropolitikom, kao što su promjene u obrazovnom statusu žena i promjene u radnom statusu sugovornica.
Sugovornice su u svrhu istraživanja predstavljene pod pseudonimom te su u radu uz njihovu životnu dob navedene
kao: Marija, 84 (sugovornica prve generacije), Kata, 54 (sugovornica druge generacije), te Ana, 35 (sugovornica treće
generacije).
Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji
Patrijarhat označava dominaciju muškaraca nad ženama u svim područjima života, uključujući obitelj i kućanski rad, u
kojem muškarci dominiraju nad ženama ekonomski, seksualno i kulturno. U patrijarhalnom tipu organizacije kućanstva
muška se dominacija često objašnjava biološki, pozivanjem na reproduktivne funkcije žena, iako većina sociologa pak
tvrdi da se patrijarhat odnosi na društvene odnose (Abercrombie, Hill i Turner, 2008: 257). Analizom društvenih odnosa
u obitelji pokazalo se da su svoje uzdržavanje žene razmjenjivale za svoje neplaćene usluge u kućanstvu, a promatrano
iz te perspektive, bračni ugovor predstavljao je radni ugovor koji ovlašćuje muža u kontroli rada svoje žene.
Taj oblik dominacije uporište nalazi u društvenim i rodnim predrasudama i stereotipima koji predstavljaju pojednostavljene,
iskrivljene i generalizirane mentalne slike i stavove o vlastitoj ili drugoj društvenoj grupi, koje uključuju raspon fizičkih

Marina Bura >
i psihičkih karakteristika grupe (Barada i Jelavić, 2004). „Svijest o ženskom i o muškom gradi se na temelju kulturnih
stereotipa“ (Barada i Jelavić, 2004: 34), a najčešći stereotipi o ženama jesu oni koji kao najvažnije ističu njihove društvene
uloge rađanja, brige o djeci i kućanstvu. „Stereotipi podupiru kontrolu moći na drugima (…) a osobe koje imaju moć
stereotipiziraju manje moćne (…)“ (Fiske, prema Barada i Jelavić, 2004: 67, 68), što je posebno važno pri analizi rodnih
uloga žena i muškaraca.
Patrijarhalne značajke perpetuiraju se s generacije na generaciju prije svega procesom primarne socijalizacije. „Talcott
Parsons smatrao je da se izolirana nukleusna obitelj modernog industrijskog društva specijalizirala za dvije osnovne
funkcije: 1. socijalizaciju djece 2. stabilizaciju odraslih osoba“ (Parsons, prema Haralambos, 2002: 132). Proces
socijalizacije konceptualiziran je na dva načina: prvo, socijalizacija podrazumijeva internalizaciju društvenih normi na
način da osoba „pounutruje“ društvena pravila koja se nameću, čime postaju dio ličnosti pojedinca, drugo, socijalizacija
može biti shvaćena i kao osnovni element društvene interakcije, u slučaju da osoba želi poboljšati predodžbu sebe s
ciljem da bude prihvaćena te da postigne određeni status u očima drugih (Abercrombie, Hill i Turner, 2008: 342).
„Da bi socijalizacija bila učinkovita, bitna je blisko povezana, topla skupina koja pruža podršku. Obitelj zadovoljava
ovaj zahtjev i, unutar obitelji, žena je prvenstveno odgovorna za socijalizaciju djece“ (Parsons, prema Haralambos,
2002: 132).
Tijekom socijalizacije djeca uče razlike među spolovima, utemeljene na predrasudama koje ih usmjeravaju prema
usvajanju rodnih uloga. Prema Abercombie, Hill i Turner, „…uloge su skup društveno definiranih atributa i očekivanja
povezanih s društvenim položajem. Smatra se da u društvenom ponašanju odraslih pojedinci također preuzimaju uloge
kako bi razradili vlastite“ (Abercrombie, Hill i Turner, 2008: 412).
Takav oblik dominacije koji proizvodi rodne uloge te spolnu podjelu rada odražava razliku u moći između podređenih
(žene i djeca) i dominantnih (muškarci) skupina u obitelji i društvu. Taj je odnos moći prekriven, odnosno neprimjetan,
te se kao takav uzima zdravo za gotovo, kao normalno stanje stvari.
„Jer mi žene ( ...) radimo više nega muškarci šta reku“ – Rodne uloge i rad u kućanstvu
Usprkos „trostrukoj opterećenosti“ žena, istaknule su Inga Tomić-Koludrović i Suzana Kunac, „prevladavajuća
uniformirana i stereotipna podjela društvenih uloga pridonosi da se žene u Hrvatskoj, na samom kraju 90-ih, još uvijek
prvenstveno vide u ulogama majki i supruga“ (Tomić-Koludrović i Kunac, 2000: 80). Empirijska istraživanja
percepcije ravnopravnosti podjele obiteljskih uloga provedena prije desetak godina pokazuju da se
muškarci i žene slažu u percepciji da žene u Hrvatskoj preuzimaju na sebe većinu kućanskih poslova
i brige o djeci. Percipira se da žene imaju malo slobodnog vremena te da ga uglavnom provode u
obavljanju kućanskih poslova i bavljenju djecom, što govori o dvostrukoj opterećenosti žena, a da
muškarci svoje slobodno vrijeme većinom provode u sportu i rekreaciji, političkoj djelatnosti i zabavi.“
(Leinert Novosel, prema Kamenov i Galić, 2011: 36)
„Ispitivanje žena o podjeli kućanskih poslova (Tomić-Koludrović i Kunac, 2000) pokazalo je da žene smatraju kako
muškarci izvode većinu lakših popravaka kućanskih uređaja te toče gorivo u automobile, dok žene većinom obavljaju

Marina Bura >
poslove kao što su pospremanje stola nakon objeda, čišćenje podova, pranje posuđa, kuhanje, glačanje i pranje rublja“
(Kamenov i Galić, 2011: 36).
Prema istraživanju Željke Kamenov i Branke Galić, najveće slaganje dobiveno je u pogledu neravnopravne podjele
kućanskih poslova – 87% ispitanih hrvatskih građana/ki slaže se da „žene još uvijek češće nego muškarci obavljaju
kućanske poslove, čak i kada su zaposlene“. Oko tri četvrtine složilo se da su majke te koje su „prvenstveno zadužene
za brigu oko djece, njihovih obaveza i aktivnosti“ (74,8%) kao i da se „posao i karijera muškarca u većini obitelji stavlja
ispred posla/karijere žene“ (71,6%). U preostala dva aspekta obiteljskih odnosa percipira se manja neravnopravnost:
47% sudionika/ca percipira da „najvažnije odluke u obiteljima donose muškarci“, 41,3% da „u većini obitelji muškarci
upravljaju obiteljskim novcem“, dok se oko 30% sudionika/ca neutralno izjasnilo o obje tvrdnje, a oko četvrtine se s
njima ne slaže (Kamenov i Galić, 2011: 121).
Rezultati već spomenutog istraživanja Inge Tomić-Koludrović i Suzane Kunac tako pokazuju da
u 95.9% domaćinstava žena sama pere veš, u 95.6% domaćinstava žena sama pegla, u 84.5% sama
kuha, u 80.7% sama pere suđe u 74% sama mete odnosno usisava prašinu itd. Dakle, u vrlo visokom
postotku žena sama bez suprugove pomoći, obavlja sve „prirodno“ ženske, kućanske poslove. (2000:
62)
Također, autorice nastavljaju da
(p)rema odgovoru „sasvim značajna“, vidljivo je da žene prvenstveno odabiru uloge majke (93.4% pri
aritmetičkoj sredini 1.1) zatim supruge/partnerice (76% pri aritmetičkoj sredini 1.3), te kćerke (68.8%
pri aritmetičkoj sredini 1.4). Tek nakon toga slijede uloge sestre i zaposlene žene. (Tomić-Koludrović
i Kunac, 2000: 65)
I briga o djeci uglavnom je „ženski“ posao:
(š)to se tiče poslova u kući i preuzimanja brige o malodobnoj djeci, udate majke malodobne djece koje
žive sa svojim supruzima odnosno partnerima, navode da „uglavnom“ (51.9%) i „stalno“ (15.9%) one
hrane dijete; „uglavnom“ (45.2%) i „stalno“ (28.1%) one uzimaju bolovanje kada je dijete bolesno;
„uglavnom“ (43.9%) i „stalno“ (11.3%) one pomažu djetetu u učenju; „uglavnom“(28.3%) i „stalno“
(7.6%) one vode dijete u šetnju; „uglavnom“ (27.6%) i „stalno“ (5.2%) one se igraju s djetetom.
(Tomić- Koludrović i Kunac, 2000: 75)
Iz rezultata ovih istraživanja možemo zaključiti da se rad koji žene svakodnevno obavljaju za obitelj nedovoljno vrednuje
i cijeni od onih članova kućanstva koji ga ne obavljaju, posebice supruga, o čemu svjedoči i izjava sugovornice druge
generacije:
Istraživačica: „Smatrate li da vaš suprug dovoljno cijeni vaš kućanski rad?“

Pa ponekad da, ponekad ne. Ali, većinom da. (…) a (…) (smiješak) kad dođe kad ga sve dočeka, onda
misli da ja ništa nemam kući raditi, ali kad on ostane sam kući, kad ja negdi iđem, onda on vidi da on…
da ima tu puno posla i rada i sve i onda se brzo izdovolji svega toga. (Katarina, 54)

Marina Bura >
Ova Katarinina izjava potvrđuje promišljanja „moćnog suvremenog mita“ prema kojem „žene u kući ne rade, ili kada rade,
da su njihovi poslovi ‘prirodni’, prosto biološke funkcije majčinstva, odgajanja, proizvodnje dnevnog života. Obavljan za
ljubav, a ne za novac, kućanski rad ne uvažava se na isti način kao i posao muškaraca“ (Freedman, 2002: 124). Dakle,
i Katarinino iskustvo potvrđuje da u situacijama kada muškarac i preuzme dio kućanskog posla on to radi usputno i
nevoljko te se za njega ne smatra odgovornim jer mu „rodno“ ne pripada. Primjena epistemologije stajališta iz pozicije
ugnjetavanih rezultira manje pristranim i iskrivljenim slikama i društvenim odnosima (Smith, prema Bokan, 2005: 872),
a korištenjem ženskog stajališta može se postići objektivnost istraživanjem „ženskih života“ (Bokan, 2005: 873). Dok
muškarci „ženski rad“ vide kao aktivnost koja je u prirodi svake žene, a samim time i vrsta instinktivnog rada, čime se
žene isključuje iz muških koncepcija kulture i povijesti (Smith, prema Bokan, 2005: 872), predlaže se način spoznavanja
na osnovi značenja koje žene pridaju svom životu i radu (Bokan, 2005: 872).
Razliku između osobno proživljenog i promišljenog iskustva žena i utvrđenih tipova iskustava koji egzistiraju u socijalnoj
zalihi znanja kojim se opisuje to iskustvo Smith naziva linijom pogreške. S obzirom na to, životna svakodnevica
subordiniranih sastoji se od dvaju tipova stvarnosti: aktualnog, proživljenog iskustva, utemeljenog na refleksiji osobnog
iskustva i od stvarnosti socijalnih tipova (Smith, prema Ritzer, 1997: 339).
Sljedeći odgovor sugovornice o tome bi li kućanski rad trebao biti plaćen ženama, mogli bismo reći, upućuje na
razumijevanje ženskih aktivnosti u okvirima socijalnih tipova:
Ahh (uzdah)… ko će ti ga platiti?(…) Pa sad (uzdah) opet vam kažem… nije to samo da ja to vodim računa,
to mi svi skupa na neki način… Pa znate šta, nismo robovi da nas neko goni da da… da nas prisiljava
sad to moraš napraviti, sad to moraš napraviti, koliko možemo toliko i napravimo. (Katarina, 54)
S druge strane, u sljedećoj izjavi sugovornice druge generacije, na pitanje smatra li kućanski rad opterećujućom aktivnosti
za zdravlje žene, možemo primijetiti svijest o tome da je kućanski rad opterećenje za ženu koji nitko (u službenim okvirima
patrijarhata, odnosno unutar socijalne zalihe znanja) ne priznaje. Ovdje, u odnosu na prethodnu izjavu, možemo primijetiti
sukob proživljenog iskustva s utvrđenim tipovima iskustava koji postoje u socijalnoj zalihi znanja.
Ja mislin da da. (…) Paaa… znate kako vam je to. Niko vam to baš ne… ne prizna toliko. Možete raditi
svaki dan isti posa, a ništa vam se to ne vidi… aaa uvik ste u istome krugu i odvojeni ste od prijatelja,
od društva, od vanjskoga života. (…) (Katarina, 54)
Vještine kućanice najvećim su dijelom usmjerene na zadovoljavanje potreba drugih. Kao rezultat toga njezin je trud
uglavnom nevidljiv svima osim njoj. Prilagođavajući svoje vrijeme potrebama drugih, ona njime rijetko raspolaže, umjesto
toga ona doslovno čeka druge, što odražava podređenost jer moćni određuju vrijeme drugima (Morley, 2000: 156).
Prema Ritzeru (1997) djelovanje makrostrukturalnog sloja ideologije izvan institucionalnog razumijevanja svakodnevnog
iskustva izjednačava, preoblikuje stvarnost, trivijalizira, idealizira te čini nevidljivima ženske aktivnosti i iskustvo. Kao
posljedica toga, muškarci će u interakciji sa ženama njihovim aktivnostima pripisati značenja u okviru makrostrukturalne
ideologije o razlikama između rodova prije nego što će pristupiti istraživanju ili interpretaciji tih iskustava. Žene
uključene u tu ideologijsku interpretaciju svojih iskustava uravnotežit će je sa stvarnostima svojih života. Feministička
sociologija pokazuje da žene sam proces socijalizacije usmjerava da preuzmu muško mišljenje o sebi i drugim ženama.

Marina Bura >
Takvu trivijalizaciju vremena uloženog

u kućanski rad možemo primijetiti i u
izjavama sugovornice treće generacije:
Kućanski poslovi (smijeh) ako
obavljaš redovito, znači ako
radiš sve kako triba, onda nemaš
neko, ne… sad puno tako posla,
znači možeš obaviti sve i da ti još
uvik ostane vrimena i za sebe i
za prijatelje i tako… meni to nije
neki problem, a možda žene
koje imaju neke probleme, sa
bolešću, nekakvo im to možda
njima to predstavlja i to, nekakvo
opterećenje. (Ana, 35)
S druge pak strane iz odgovora na pitanje

Foto: Petra Belc
bi li kućanski rad trebao biti plaćen
uočavamo prepoznavanje obezvređivanja
istog rada od onih koji ga ne obavljaju:
Pa… (smijeh) mislin da ja sad da kažem da smatram, al ko će ti platiti kućanski rad (smijeh). Mada je
to stvarno posal koji iziskuje napor i sve, ali mislin da ga niko ne cijeni dok ga ne počne sam to raditi,
onda vidi tek koliko je, onaj, znači, koliko je na neku ruku možda i teško sve to stići još pogotovo ako
radiš i imaš obitelj, znači djecu i to. Na neki način to sve moraš uskladiti, i tija bi sve, znači, da obaviš
kućanski posal, da imaš vrimena za obitelj, za svoju djecu, za muža… (Ana, 35)
Iz ovih dviju tvrdnji sugovornice treće generacije možemo uočiti kontradiktorna stajališta između osobne refleksije i
društvenih zaliha znanja o kućanskim poslovima.
Zagovornice feminističke epistemologije „(…) drže da je potrebno postaviti pitanje o čijem znanju govorimo, istraživati
kako ljudi znaju to što znaju, te odbaciti apsolutistički ideal čistog istraživanja i znanstvene objektivnosti“ (Bokan, 2005:
868), a kako bi razotkrile „neprirodnost patrijarhalnog društvenog poretka koji jednako prirodno izgleda i tlačiteljima i
potlačenima“ (Code, prema Bokan, 2005: 869).
Suprotno polazišnom očekivanju, u navodima sugovornice prve generacije o opterećenju te razlozima eventualne potrebe
plaćanja kućanskog rada možemo uočiti ne samo svijest o kućanskom radu kao opterećenju za zdravlje žene nego i svijest
o dvostrukoj opterećenosti žena u odnosu prema muškarcima koja nastaje uslijed obavljanja višestrukih aktivnosti. To
isto sugovornica ujedno i argumentira kao razlog zbog kojeg smatra da bi kućanski rad trebao i zaslužuje biti plaćen:
A smatramo, da je veliko to opterećenje i u tome gubimo i zdravlje i život i sve. I snagu i starost i sve.
A smatramo da bi trebalo bit plaćen, al nema ga ko platit. Ko će nam ga platit? (…) ha aa tribalo bi biti

Marina Bura >
plaćeno a i mi smo za život, eli. Da nami i država i plati i sve, ali ko će ti platit (…) mi žene isto radimo
više nega (…) muškarci, šta reku. Mi radimo i u kući, mi radimo i u polju, a… muškarac samo radi u polju,
eli. E i onda šta reku, s otim se onda eto i svadimo. Zato šta ja… ne ja, neg mi radimo, svi eli, ženske,
nas čeka i kuća i polje. (Marija, 84)
Ono što je u ovom slučaju posebno zanimljivo primijetiti na kraju citata sugovornice jest upravo to da dvostruka
opterećenost žena višestrukim aktivnostima rezultira, kako kaže sugovornica, svađom sa suprugom, što direktno
proturječi idealiziranoj slici kućanskog i obiteljskog života unutar dominantnog diskursa.
Dom kao poprište odnosa moći često se potpuno zanemarivao. Silbey smatra da je problem u tome
što u tumačenjima „doma kao utočišta“ nedostaje analiza napetosti u korištenju kućanskog prostora,
napetosti koje postaju dio problema dominacije unutar obitelji. (Morley 2000: 140, 141)
Opovrgavanje idealizirane slike kućanskog i obiteljskog života u patrijarhalnoj seljačkoj zadruzi uočljivo je i u izjavi
sugovornice o tome smatra li se danas zadovoljnom i sretnom ženom:
Bome ne smatram (…) nisam zadovoljna ni u čemu. Zato što sam ostarila, uvatile me godine, a radit
moran ka šta san radila kad san bila mlada, a ne mogu. I onda kako ću biti zadovoljna? U kući sam, iman
84 godine, radin sve u kući, kuvan, peren (…) sve. I povrh svega moran ići u polje. I onda kako da buden
zadovoljna u životu? Ja san nezadovoljna u svom životu. Povrh sve moje starosti i to. (Marija, 84)
Djelomični odmaci od ustaljenih patrijarhalnih obrazaca i arhetipova žene primjetni su u izjavi sugovornice treće
generacije na pitanje bi li bračni par podjednako trebao sudjelovati u raspodjeli kućanskih aktivnosti, zbog isticanja
potrebe i očekivanja participacije supruga u pojedinim kućanskim obvezama:
Paa… mislin da da. Zašto… mislin, ako žena sad, radi na poslu je, a ako je muž doma kući… može on
i ne znam spremiti ručak i to, a ne čekati kad sad ona npr. dođe sa posla pa da sprema još i ručak pa
onda tek da se ruča. Mislin, …nisan sad tu da on sad sve tu obavlja, ali na neki način da uskoči, da
pomože. (Ana, 35)
Razlog tome, smatram, donekle je promjena u načinu odgoja usmjerena prema nešto demokratskijim vrijednostima i
normama kao posljedica preseljenja u drugu sredinu – grad. Život izvan sredina sa strogo definiranom rodnom podjelom
rada te neimaštinom otvara ženama mogućnost slobodnog izbora partnera njima poželjnih karakteristika.
„Otac šta reku, on ode tamo i on se brine od dici i on gleda tamo i iđe i nabavlja sve, ali na majki sve stoji šta reku“
– Skrb o djeci
Kako navodi George Ritzer, „ženina majčinska odgovornost glavna je determinanta šire spolne podjele rada koja žene
općenito vezuje uz njihove funkcije supruge, majke, kao i radnice u domaćinstvu, odnosno u privatnoj sferi doma i obitelji
i, prema tome, s nizom životnih iskustava i događaja vrlo različitih od muškarčevih“ (Ritzer, 1997: 310). Ideologija roda
koja iskrivljuje i devalvira svakodnevno iskustvo žena vezano uz njihove rodne uloge u potpunosti idealizira napor i
emocije uložene u odgoj djeteta uzdizanjem uloge majčinstva kao društveno vrlo važne i poželjne uloge u životu za

Marina Bura >
svaku ženu kao što možemo primijetiti i u objašnjenju odgovora sugovornice druge generacije na pitanje smatra li se
danas sretnom i zadovoljnom ženom:
Pa većinom da. (…) Pa ovako, …majka sam, …baka sam, i imam svoju divnu djecu, imam muža, imam
obitelj, imam unučad i tako da se dobro osjećam… iii da se dobro slažemo… (Katarina, 54)
„Arhetipski model žene kao žrtve bio je posebice u funkciji forsiranja tradicionalnih svjetonazorskih pozicija, onih koje ženu
vide u ulozi majke i domaćice“ (Zrinščak, prema Kašić i dr. 2004 [i. e.] 2005: 89), a on se može prepoznati i u objašnjenju
sugovornice prve generacije na pitanje koja bi trebala biti uloga majke, a koja oca, u odgoju djece u obitelji:
Aaa čuješ, više je uloga od majke, šta reku, nego od oca …ona je sa dicon, eli… više od njoj… uloga
stoji za dicu nego od od ocu (…) zato…šta je majka odgojila, majka ga rodila i on, ono (…) otac on više,
on tamo brine za dicu, eli, a majki je teže za dicu, majka odgaja više dicu nego otac… Otac, šta reku,
on ode tamo i on se brini od dici i on gleda tamo i iđe i nabavlja sve, ali na majki sve stoji šta reku. O
majki dica stoje više nego od ocu. (Marija, 84)
Ovo isticanje odnosa žena-odgajateljica-rodilja, muškarac-hranitelj djece potječe iz tumačenja rodnih uloga iz biologističke
i esencijalističke perspektive prema kojoj „(...) majke rađaju i odgajaju djecu, one imaju bliskiji i snažniji odnos s njima. To
je posebno slučaj u modernom industrijskom društvu gdje izolacija nukleusne obitelji snažno fokusira ovu odgovornost
za majčinsku ulogu na odraslu ženu. Nadalje, odsutnost supruga-oca iz doma tijekom dužih vremenskih razdoblja znači
da ona mora preuzeti primarnu odgovornost za djecu“ (Parsons, prema Haralambos, 2002: 134). Potvrda toga očitava
se u izjavi sugovornice druge generacije:
Pa normalno. A otac je više financijski nas pomaga, a dok je zarađiva i tamo-vamo, a majka je (…) kao
majka brinila se od nami iii (…) o svemu drugome. (Katarina, 54)
Rezultat toga patrijarhalnog tipa socijalizacije može biti, kao što iz citata sugovornice možemo zaključiti, prihvaćanje
tradicionalne rodne uloge majke kao nečeg „normalnog“, odnosno prirodnog za svaku ženu. To ide do te mjere da, s
obzirom na odgovor na pitanje smatra li da bi se oba roditelja u jednakoj mjeri trebali posvetiti svakodnevnoj brizi i
odgoju djece, sugovornica i ne smatra da je riječ o nametnutom društvenom konstruktu, već konsenzusu postignutim
s partnerom:
(S)ve zavisi od vrimena, kolko ko može, jer ne može otac… triba dicu i hraniti… triba se za dicu i briniti
(...) triba neko i raditi… aaaa ne možeš i raditi i biti uz dicu. Tako smo se mi dogovorili u životu, ja sam
ostala sa dicom, ja sam se brinila više za dicu …i u domaćinstvu i u kuvanju, spremanju i pranju i čišćenju,
dok je muž radija i zarađiva i… i nas financira… i dobavlja nam i to je tako mislin. (Katarina, 54)
Promjena u odgoju djece od strogo patrijarhalnog do ponešto liberalnijeg u smjeru tendencije jednakog vrednovanja
obaju spolova vidljiva je na primjeru ispitanice najmlađe generacije intervjuirane obitelji u odgovoru na pitanje jesu li
postojale razlike u očekivanjima od djece tijekom odgoju s obzirom na spol, za života na selu te poslije u gradu:
(M)ožda je tu did ima malo neki, veći utjecaj, on je kao glava obitelji, njega se moralo slušati, znači…
kako on kaže, tako je na neki način moralo biti. A kad smo došli u Šibenik, onda smo (…) onda su

Marina Bura >
roditelji (…) više su bili liberalniji, znači… malo više slobode, nije se moralo paziti šta ćeš reći… drukčije
su se prema nama odnosili nego dok smo živili na selu. (…) Nisu nas baš tako roditelji odgajali… (…)
oni su nastojali da nas obrazuju jednako, sad, ko je šta tija i kako je tija učiti to onaj… (kroz smijeh) to
je znači naša stvar. (…) (Ana, 35)
S obzirom na određen stupanj razlike koja se javlja u podjeli rada u kućanstvu kod sugovornice treće generacije, što
možemo uočiti iz odgovora sugovornice o tome postoje li u obitelji stvorenom udajom razlike u podjeli rada, kao i
u odnosu i očekivanjima od odraslih članova po spolu, možemo donekle uočiti emancipacijski odmak od ustaljene
patrijarhalno-kulturološke idealizacije uloge majke i supruge kao zanimanja za žene:
Moj muž je sasvim, ono, tolerantan i nema ono sad ti si žensko, ti ćeš raditi taj posal, ono… sve… baš
u svemu mi, ono, pomože, oko diteta, oko kućanskih poslova, ono… ne znan sad ako je ručak, dijete
treba prominiti, odvesti spavati, ja to napravin, on pokupi suđe, pere suđe, znači ne pita sad, ono,
to je tvoj posa, ti ćeš sad kad njega uspavaš… ne, nego ono, pomogne mi na neki način, ono, kolko
može. (Ana, 35)
Život u sredini koja nije strogo orijentirana ka patrijarhalnim vrijednostima i normama otvara ženama veću mogućnost
slobodnog izbora partnera poželjnih karakteristika, što je dijelom primjetno u izjavi sugovornice treće generacije na
pitanje o njezinu mišljenju o ulozi majke i oca u odgoju djece te bi li se oboje trebali ravnomjerno posvetiti svakodnevnoj
brizi i odgoju:
(M)islin da je uloga i jednog i drugog roditelja… potrebna (…) ne sad da neko ima veći utjecaj, neko
manji. (…) Evo ja ću sad početi raditi, moj muž ne radi, tako da će (kroz smijeh) praktički on sad preuzeti
dok san ja na poslu, znači… preuzet će taj dio odgoja, znači jutarnjo hranjenje… presvlačenje, čuvanje
dok se ja ne vratim s posla. (Ana, 35)
„(…) Muško je muško, ono, ostaje, nastavlja lozu i (…) tako dalje“ – Percepcija muškarca i njegove uloge
Odnos žena prema muškom autoritetu uvelike je oblikovan patrijarhalnim sustavom vrijednosti institucionaliziranim
u kulturi društva koji se kroz generacije prenosi socijalizacijom u obitelji tijekom djetinjstva, obrazovnim sustavom,
rodnim ulogama i podjelom rada te putem religijskih institucija. Takav različit odnos roditelja prema muškoj djeci tijekom
primarne socijalizacije uočljiv je i u odgovoru sugovornice druge generacije jesu li u njezinoj obitelji prokreacije postojale
razlike u odgoju i očekivanjima od djece po spolu:
Paaa… ne znam, možda su muškarcu davali veće šanse… utjecali na njega …više podučavali nekim
muškim poslovim tamo-vamo, dok smo mi bili, malo nježniji… i osjetljiviji… i tako da nisu na nas to
puno… utjecali… da moramo ovo, da moramo ono, vako, onako… (Katarina, 54)
Žene usvajaju „znanja“ o vlastitom iskustvu unutar formalnoga patrijarhalnog diskursa prema kojem su kategorizirane
kao malo nježniji i osjetljiviji spol. Sukladno tome, uče ekspresivne rodne uloge koje rezultiraju podjelom rada u
kućanstvu koji je esencijalističko-biologistički definiran kao za žene prirodan i lakši. Zbog toga možemo iščitati odnos
prema ženama kao spolu od kojeg se po njegovoj prirodi, zbog njegove osjetljivosti, očekuje znatno manje postignuća

Marina Bura >
u životu nego od muškaraca te otvoreno sugerira mišljenje o ženama kao o manje sposobnima za obavljanje važnijih i
težih poslova.
Socijalizirane unutar patrijarhalne kulture da preuzmu ulogu vođe u obitelji, financijskog, odnosno ekonomskog skrbnika
o obitelji te nastavljača obiteljske loze, muškarce se, kao i njihove rodne uloge, po hijerarhijskom položaju u obitelji
stavlja ne samo ispred ženskih rodnih uloga nego i kao važniji, korisniji i jači spol, o čemu svjedoči i izjava sugovornice
treće generacije:
On je, ono, jedinac, nas tri smo sestre i to pa… onda su tako malo, ono, odgojeni da više, ono, ka muško
je muško, ono, ostaje, nastavlja lozu i (smijeh) tako dalje… možda su prema bratu bili, onako dok je
bija manji i to, malo naklonjeniji. (Ana, 35)
„Claude Steel smatra kako postojanje negativnih stereotipa o nekoj grupi vodi do sumnje članica/ova te skupine u
same sebe, što može dovesti do lošijih rezultata i performansi te potvrde zadanih stereotipa“ (Barada i Jelavić, 2004:
68). Identične sumnje sugovornice u sposobnosti i vještine žena pa tako i sebe možemo uočiti iz njezina tumačenja tih
razlika u odgoju i očekivanjima od djece po spolu:
Paaa čujte… sve zavisi kako… kako je ko i obrazovan i kako je ko nadaran… kako je ko za nešto sposoban,
tako smo išli sa otim stopam… roditelji su podjednako utjecali na jedne i na druge… pa ovako, uvik se
govorilo žensko je žensko, muško je (smješak) kao ono… muško će ostati kući, žensko će otići od kuće
i tako da se to… na neki način uvik više… privilegije davalo muškarcu… ali ne, ne mislim sada da smo
bili mi diskriminirani, ženske ili da smo mi… nešto manje važne u životu bili roditelja nego muškarac,
ali… normalno, muško je uvik muško. (Katarina, 54)
Mnoge žene i muškarci nemaju razvijenu svijest o prikrivenom seksizmu koji najčešće usvajamo upravo preko obrazovno-
odgojnih sadržaja tijekom odrastanja i mladosti u školi (Barada i Jelavić, 2004).
S obzirom na to da se privilegij autoriteta upravljanja zadružnim domaćinstvom prenosi krvnim srodstvom s očeve
strane, pri čemu je to uvijek muškarac, vrijednost muškarca i njegove rodne uloge je iznad vrijednosti žene, a samim
time i očekivanja od njega su kudikamo veća.
„Od nje koristi nema, a ona jest materi svojoj draga, eli, sve, ali jedino (…) ona se već pripisiva drugin plemenim, eli i
drugom (...)“ – Percepcija sebe kao žene
Inga Tomić-Koludrović i Suzana Kunac upozoravaju na korijene patrijarhalnih vrijednosti i normi „koje su prevladavajuće
za društveni položaj i samo-percepciju žena u Hrvatskoj“:
1. dugotrajno djelovanje zadružnog sustava hijerarhijskog autoriteta
2. dugotrajnu socijalizaciju u sustavu socijalističkih vrijednosti
3. dugotrajni utjecaj katoličkih vrijednosnih predodžbi
4. utjecaj rata kao eminentno pred-moderne paradigme i utjecaj trenutačne životne situacije (Tomić-
Koludrović i Kunac, 2000: 12).

Marina Bura >
„Žene su stoljećima isključene iz ideološke proizvodnje mišljenja, slika i simbola kojima se daje smisao svijetu zato njihovo
iskustvo (…) kontroliraju muškarci“ (Smith, prema Tomić-Koludrović, 2008/2009: 35). Smith sugerira da „istraživanjima
treba pristupiti iz mikrosmjera – proživljenog iskustva. Ukazala je na tezu da je znanje povezano s praktičnim iskustvom“
(Smith, prema Tomić-Koludrović, 2008/2009: 39). Samim time, veća razina vrednovanja ženskih svakodnevnih aktivnosti
kao i emancipiranosti povezana je s percepcijom rodnih uloga na temelju vlastitog iskustva, s jedne strane, te kritičkim
promišljanjem društvenih odnosa koji ih determiniraju, s druge strane.
U patrijarhalnoj kulturi oblikovanjem rodnih uloga oblikuje se i ono što Levy-Strauss naziva razmjena žena, tijekom koje
muškarac/patrijarh u obitelji (u)daje svoju sestru ili kći za drugog muškarca, čime se nastavlja srodnički sistem, odnosno
dolazi do reprodukcije porodica, što takva kultura naroda drži od iznimne važnosti (prema Hodžić, 2008: 932). Takva
reprodukcija srodničkog sistema nalazi svoje podrijetlo u biologističkim postavkama razlika između spolova prema
kojima se žene zbog bioloških predispozicija veže uz porodicu i poistovjećuje s prirodom, dok se muškarce poistovjećuje s
kulturom pripisujući im sposobnost obavljanja težih fizičkih poslova te većih obveza ekonomskog uzdržavanja i rukovođenja
porodicom. Iz toga proizlazi važnost krvnog srodstva po muškoj liniji u obitelji, koja je u direktnoj vezi s kućnom ekonomijom
te autoritetom (starješina – muški član obitelji i njegova prava upravljanja i raspolaganja imovinom). Takva reprodukcija
srodničkog sistema unutar patrijarhalne kulture ne samo da osigurava muškarcima privilegij rukovođenja obitelji nego i
kulturnu reprodukciju obezvređivanja i umanjenja vrijednosti žena u odnosu prema muškarcima kao subjektima unutar
obitelji, koja jednak utisak ima na oba spola zbog utjecaja primarne socijalizacije. Takva socijalizacija na djevojčice ostavlja
dojam koji najčešće rezultira nedovoljnim vrednovanje sebe i ostalih žena u obitelji:
Očekivalo se od muško da je on tu kao… posjediovac i od njega se više očekivalo, eli… a od ženska se

nije ništa očekivalo, od ženska se računa ona je… ona je tu do 15… 20 godina tu s tebom, a posle 20
godina ona se uda, to se računa to je tuđa kuća, eli… eto to to se očekivalo, aaa muška se očekivalo,
ono je ode rođeno i ono ode ostaje i ono ode nasleđiva, eli… a od ženska se to nije očekivalo… prvo, a
sad, eto ima i toga, eli, ali onda se nije očekivalo od žensko da je ona tu kao, samo se računalo do 20
godina, dok uvati 20 godina nju računaš da je ona tuđa kuća, eli, ona se uda i aj ća. Od nje koristi nema,
a ona jest materi svojoj draga, eli, sve, ali jedino ona je već… ona se već pripisava drugin plemenim,
eli i drugom. (Marija, 84)
Pristajanje na ostanak unutar ograničenja definiranih rodnih uloga, možemo reći, njih idealizira i time ih, na neki način,
čini najvećim postignućem u životu žene i za same žene. Kao posljedicu toga imamo podcjenjivanje vlastitih ljudskih
potencijala, čineći ih ekonomski ovisnima o muškarcima, što možemo primijetiti i u odgovoru sugovornice druge
generacije:
(M)islin ako dobro muž zarađiva i ako dobro se snalazi iii… ako ne osjećate tolku financijsku potrebu i
to sve skupa, ja mislin da… da mi nije bilo toliko ža šta nisan ja radila na neku drugu stranu, da nisam
ja radila u firmi i to. Ipak, sam mojoj dici dala dobar odgoj… i bila sam dobra domaćica i tolko san im
pomogla i dočekivala i… moja su dica zadovoljna i danas moj muž kaže da ništa nisan falila u životu
(…) tako smo odredili, odlučili i to je tako ostalo. (Katarina, 54)
Mikrointerakcijski procesi u društvu odražavaju odnos između dominantnih i subordiniranih kroz odnose moći koji ne
priznaju ili iskrivljuju doprinose subordiniranih. Prema tome, i ženski doprinos društvenoj proizvodnji, kao u kućanskim

Marina Bura >
poslovima ili u koordinacijskim aktivnostima u području plaćenog rada, bit će ili nepriznat ili pak idealiziran do granica
neprepoznatljivosti realnog iskustva kao u majčinstvu (Ritzer, 1997: 342):
Ha, dobro to je u ono vrime bilo ne znan sasvin… logično, žena, ne znan, kući, znači briga o djeci,
domaćinstvo i znači one životinje i to (…) aaaa muškarci su možda više ove fizičke, znači napornije
poslove obavljali, dok i žene, ne kažem, one su isto bile u polju, isto su radile, ali lakše poslove.
(Ana, 35)
Iz sljedećeg odgovora sugovornice druge generacije uočavamo prisutnost dvostrukog standarda s obzirom na spol po
pitanju mogućnosti i lakoće usklađivanja poslova u javnoj i privatnoj sferi, čime se ženski u odnosu na muški posao
devaluira bez obzira na veći broj obavljanih aktivnosti istovremeno:
Paa mislim da muškarci danas… mislim da nemaju tolko baš ni vrimena i da je užurban taj… rad i posa
i sve skupa… (Katarina, 54)
Ako usporedimo ove izjave sugovornica druge i treće generacije, dolazimo do zaključka kako sugovornica druge generacije
smatra da rad unutar javnog sektora muškarcima uzrokuje dovoljno napora da ne budu u mogućnosti brinuti se i za
odgoj djece. S druge strane, možemo uočiti da sugovornice pritom ne vrednuju jednako obavljanje aktivnosti žena u
poljoprivredi i kućanstvu s aktivnostima muškaraca, odnosno javnoj sferi života i kućanskom radu. Ako pritom uzmemo
u obzir i izjavu sugovornice treće generacije (kći) da
Svaka žena na neki način zna i smatra da je to njezin osnovni dio života, znači i kućanski poslovi i to,
da je to čeka. Mislin, ne znam, bar sam ja tako odgojena, možda neke tako i ne razmišljaju, al meni je to
sasvim normalno. Znači, kao svako… neka svakodnevnica, ono, tako da mi ne predstavlja opterećenje
uz posal (Ana, 35)
uočavamo dvostruki standard s obzirom na spol. S obzirom na to da obje sugovornice ženske poslove u obitelji stereotipno
interpretiraju kao lakše fizičke poslove, njihova devaluacija i dvostruki standard u odnosu prema muškim poslovima nije
iznenađujuća. Stajališta sugovornica potvrđuju i to da se takva patrijarhalna socijalizacija od majke prenijela i na kći.
Zaključak
Primjenom feminističkih teorijskih polazišta, epistemologije stajališta i etnometodologije, u ovom sam radu pokušala
objasniti značajke patrijarhalne konstrukcije uloge žene u obitelji te istražiti u kojoj je mjeri s obzirom na generacijske
mijene i promjene društvenih okolnosti došlo do emancipacijskih pomaka kod žena.
Odlučila sam postavljenu problematiku analizirati u četiri glavna područja: rodne uloge i rad u kućanstvu, skrb o djeci,
percepcija muškarca i njegove uloge u obitelji (otac, braća, ponajprije suprug), samopercepcija sebe kao žene (osobne
vrijednosti, samopoštovanje, razumijevanja svih svojih uloga i sl.).
Cilj istraživanja bio je, imajući u vidu tri generacije žena unutar obiteljske genealogije, ispitati je li došlo do preobrazbe
rodne uloge žena u obitelji oličene u nametnutoj patrijarhalnoj konstrukciji, s jedne strane, odnosno do pomaka u
percepciji uloge.

Marina Bura >
Sugovornica prve generacije, suprotno postavljenom očekivanju, ne samo da ističe potrebu plaćanja kućanskog rada
zbog dvostruke opterećenosti žena poslovima u poljoprivredi i kućanstvu, za razliku od muškaraca, već i kao rezultat te
neravnopravnosti između spolova u braku ističe element nesuglasica s partnerom, čime otvoreno proturječi idealiziranoj
slici obiteljskog i kućnog života unutar dominantnog diskursa.
Prijelaz iz ruralne u gradsku sredinu rezultirao je pozitivnim pomacima u primarnoj socijalizaciji Ane, sugovornice treće
generacije, koji su uočljivi u oslabljenom utjecaju strogog patrijarhata na socijalizaciju neovisno o spolu, u isticanju
važnosti obrazovanja djece bez obzira na spol, što je rezultiralo pozitivnim pomakom kao što su ekonomska neovisnost
i manjim tradicionalno-patrijarhalnim očekivanjima roditelja od djece kako od sugovornice druge tako i treće generacije.
Posljedica te promjene u socijalizaciji jest i donekle pozitivan pomak kod Ane, vidljiv u većem očekivanju od supruga
u smjeru ispomoći u odgoju djeteta kao i u nekim kućanskim poslovima, ali po potrebi. Usprkos tome, neki obrasci
tradicionalnog odgoja i socijalizacije „u duhu“ patrijarhata i te kako su se zadržali. Tako kod sugovornica treće, a
posebice druge generacije jasno uočavamo prisutnost „dvostrukog standarda“ s obzirom na spol kad je posrijedi
obavljanje višestrukih aktivnosti, i to u korist muškaraca te primjetno obezvređivanje fizičkog rada žena u odnosu na
rad muškaraca. S obzirom na to da iste sugovornice ženske poslove u obitelji stereotipno interpretiraju kao lakše fizičke
poslove, možemo doći do zaključka da sugovornice žene općenito smatraju, u najboljem slučaju, manje sposobnima za
teže fizičke poslove, što degradira ne samo rad koji obavljaju žene općenito nego i njih same kao subjekte unutar obitelji.
Stoga dvostruki standard u odnosu prema muškim poslovima nije iznenađujući. Podudaranje stajališta sugovornica
potvrđuje postavku o patrijarhalnoj socijalizaciji po ženskoj liniji, odnosno da se od majke prenijela i na kći. Kod Katarine,
sugovornice druge generacije, uočljivo je patrijarhalno ideološko percipiranje stvarnosti svakodnevice žena i pristajanje
na ostanak unutar ograničenja definiranih rodnih uloga koja uključuje i ekonomsku ovisnost o muškarcu-suprugu te
percipiranje toga kao međusobnog dogovora.
Patrijarhalne vrijednosti i norme koje prevladavaju za društveni položaj i samopercepciju žena u Hrvatskoj, pa tako
i mojih sugovornica, imaju korijen, osim u životnoj situaciji odrastanja u ruralnoj sredini, a poslije u manjoj gradskoj
sredini, također – kao što ističu i Tomić-Koludrović i Kunac (2000: 12) – u dugotrajnom djelovanju zadružnog sustava
hijerarhijskog autoriteta te osobito pod utjecajem Domovinskog rata, u tijeku i neposredno nakon kojeg je došlo do
repatrijarhalizacije društva u Hrvatskoj, odnosno osnaživanja patrijarhalnih, tradicionalnih rodnih uloga te društvenih
vrijednosti i normi pod patronatom dominantne nacionalističke ideologije poduprte ojačanim katoličkim vrijednosnim
predodžbama, čiji se jak utjecaj u hrvatskom društvu zadržao do danas.
Pozitivne promjene kod sugovornice treće generacije rezultat su – osim preseljenja u gradsku, urbanu sredinu – promjena
na razini makropolitike, prije svega politike rodne jednakosti u Republici Hrvatskoj, odnosno politike proklamirane
jednakosti žena u socijalističkom sustavu te promjene sociokulturnih okolnosti i obrazaca vezanih uz koncepte braka,
obitelji i rodnih uloga. Isto tako, smatram da su važni i neki momenti na mikrosociološkoj razini, a koji su povezani s
makropolitikom, kao što su promjene u obrazovnom statusu žena i promjene u radnom statusu sugovornica.

Marina Bura >
BIBLIOGRAFIJA
Abercrombie, Nicholas, Hill, Stephen i Turner, Bryan S. 2008. Rječnik sociologije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk
Barada, Valerija i Jelavić, Željka (ur.). 2004. Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti. Zagreb: Centar za ženske studije
Bokan, Nataša. 2005. „Feministička epistemologija“. Filozofska istraživanja 25 (4): str. 865–875, http://www.scribd.com/doc/12604765/
feministicka-epistemologija (20. 08. 2010.)
Freedman, Estelle B. 2002. No turning back, The history of feminism and the future of women. London : Profile Books Ltd.
Gardun, Jasna. (“s. a.”). „Dunja Rihtman-Auguštin – Struktura tradicijskog mišljenja“, http://www4.webng.com/sociolog/IZspor/
tradzmislj2.pdf (15. 09. 2010.)
Haralambos, Michael i Holborn, Martin. 2002. Sociologija (teme i perspektive). Zagreb: Golden marketing
Hodžić, Jana. 2008. „Divlja misao: znanost o konkretnom ili univerzalna logika duha“, Filozofska Istraživanja 28 (4): str. 931–944
Kamenov, Željka i Galić, Branka. 2011. Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Institut za društvena istraživanja http://www.uredravnopravnost.hr/site/images/pdf/dokumenti/
rodna%20ravnopravnost%202.pdf (06.10. 2014.)
Kašić, Biljana, Šinko, Marjeta, Mladineo, Mica i Borić, Rada. 2004. [i. e.] 2005. Gyne politike ili O političkoj građanki : osvrt na
istraživanje Žene u politici. Zagreb: Centar za ženske studije
Morley, David. 2000. „Rod doma“, Treća 7 (1-2): str. 140–167
Tomić-Koludrović, Inga. 2008/2009. Bilješke s predavanja (ppt „Feministički standpoint pristup (ženska perspektiva) – radikalna
kritika sociologije“, Mikro i mikro-makro teorije roda i žena, str. 30-40). Odjel za sociologiju: Sveučilište u Zadru
Tomić-Koludrović, Inga i Kunac, Suzana. 2000. Rizici moderniacije: žene u Hrvatskoj devedesetih. Split: Udruga građana Stope nade
Rihtman-Auguštin, Dunja. 1984. Struktura tradicijskog mišljenja. Zagreb: Školska knjiga
Ritzer, George. 1997. Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Nakladni zavod Globus

Marina Bura >
SUMMARY
Patriarchal construction of the role of women in the family on the example of genealogy of one Šibenik family
The paper analyses the shifts of the patriarchal construction of the roles of women of three generations in a family from Šibenik,
examined within four fields: gender roles and housework, childcare, perception of man and his role in family and perception of oneself
as a woman. Based on qualitative research via the semi-structured interview it relies on “standpoint theory”. The utmost deflection
from the patriarchal construction and emancipatory shift in the perception of gender roles was noticed with the first generation
interlocutor who recognizes the double burden of women within the peasant cooperative. With the third and especially the second
generation interlocutor’s a “double standard” was noticed in the understanding of gender tasks, in favour of men including the
devaluation of the physical labour of women.
Key words:
socially constructed “knowledge”, personal experience of women, family, gender roles, patriarchy

Zle vještice i brižne bake: prikazi starijih ženskih likova u
dugometražnim animiranim filmovima studija Walt Disney
Nada Kujundžić
Filozofski fakultet (Sveučilište u Zagrebu) Izvorni znanstveni članak
Fakultet humanističkih znanosti (Sveučilište u Turkuu)
Sažetak >
Cilj ovog rada jest istražiti pojavnost i vrste prikaza starijih žena u dugometražnim animiranim filmovima Walt Disney
Animation Studija. Oslanjajući se na dosadašnja istraživanja dobizma i dobističkih stereotipa u medijima (televizija, film,
reklamni mediji), u našoj ćemo se analizi fokusirati na brojnost, fizički izgled, karakteristike, bračni i obiteljski status te uloge,
funkcije i tipove starijih ženskih likova na korpusu od 43 dugometražna animirana Disneyeva filma. Rad će ponuditi i osnovnu
tipologiju starijih ženskih likova.
Ključne riječi >

animirani film, Disney, dobizam, mediji, seksizam, stereotipi

Nada Kujundžić >
Zle vještice i brižne bake: prikazi starijih ženskih likova u dugometražnim animiranim filmovima studija Walt Disney
U popularnoj imaginaciji, riječ Disney1 već je desetljećima sinonim za obiteljsku zabavu, nevinost i djetinjstvo (Giroux,
1995b: 45). S obzirom na njihovu golemu popularnost i globalnu rasprostranjenost, Disneyevi animirani filmovi privukli
su i pozornost kritike, koja im najvećim djelom zamjera perpetuaciju i promociju patrijarhalne ideologije,2 rasističkih i
etničkih stereotipa3 te američkih, konzervativnih i konzumerističkih vrijednosti.4
S obzirom na to da su dobizam, kao i sveza dobizma i seksizma u Disneyevim filmovima već utvrđeni i djelomično
istraženi (Robinson et al., 2007; Towbin et al., 2003), u ovome smo radu odlučili suziti fokus s diskriminacijskih praksi i
stereotipa (Towbin et al., 2003), odnosno dobizma općenito (Robinson et al., 2007) na pojavnost i prikaze starijih ženskih
likova u dugometražnim animiranim filmovima Walt Disney Animation Studija. Nakon kraćeg osvrta na sam dobizam
i dobističke stereotipe slijedi pregled ranijih istraživanja prikaza starijih osoba u medijima (film, televizija i reklamni
mediji),5 detaljniji pogled na sam korpus i metode istraživanja te diskusija o rezultatima analize. Posebna pozornost
posvetit će se pokušaju izrade osnovne tipologije starijih ženskih likova.
Dobizam
Pojam dobizam u značenju diskriminacije na osnovi dobi prvi je upotrijebio Robert Butler 1969. godine. Prema njegovu
shvaćanju, dobizam sadrži tri osnovne komponente: predrasude prema starijima, poodmakloj dobi i procesu starenja,
diskriminacijske prakse te institucionalne prakse i norme koje pridonose perpetuiranju stereotipa o starijima.6 Spomenuti
stereotipi mogu biti pozitivni (benigni) ili negativni (maligni) (1980: 8–9).
S obzirom na konačnost starenja te asocijacije deterioracije i smrti koje ono priziva, starije se osobe često percipira
kao slabe i nemoćne,7 bolesne, smanjenih tjelesnih i mentalnih sposobnosti, neprivlačne, nesamostalne, zaboravne,
razdražljive, mrzovoljne, sumnjičave, depresivne, osamljene, nesklone promjenama, aseksualne, malo ili nimalo
produktivne te stoga uglavnom bezvrijedne članove
društva (Beauvoir, 1987a: 48; Beland i Mills, 2001: 640; 1
U kontekstu ovog rada pojam Disney u prvom redu označava studio za
Brewer et al., 1981: 657; Butler, 1980: 9; Hurd, 1999: 421; animaciju Walt Disney (Walt Disney Animation Studio), a u širem smislu i
Rose, 1979/80: 64; Thornton, 2002: 303). Nasuprot tome, multinacionalnu korporaciju Walt Disney (The Walt Disney Company). Pojam
se, dakle, ne rabi kao oznaka za pojedinca (Walta Disneya), već instituciju.
pozitivni dobistički stereotipi nude sliku starijih osoba
2
kao brižnih baka i djedova ugodno zavaljenih u stolice za V. Bendix, 1993; Cummins, 1995; Dundes, 2001; Hoerrner, 1996; Stone,
1975.
ljuljanje ili (u slučaju baka) zabavljenih pečenjem kolača,
mudrih staraca/ica, čuvara/ica društvenih tradicija i 3
V. Breaux, 2010; Gooding-Williams, 1995; Hurley, 2005; Martin-Rodriguez,
obiteljskih tajni (Beland i Mills, 2001: 632, 639; Stovall 2000.
Hanks, 2001: 654). Ipak, valja imati na umu da ni ova vrsta 4
V. Giroux, 1995a; Hastings, 1993; Zipes, 2006.
pozitivno intoniranih prikaza nije nužno „protu-stereotipna“ 5
Valja napomenuti da su sva citirana istraživanja provedena poglavito na
(Roy i Harwood, 1997: 51). korpusu američkih medija (filma, televizije, itd.).
6
U suvremenoj kulturi, koja iznad svega cijeni mladost Iako se najčešće koristi u značenju diskriminacije starijih osoba, dobizam se
može odnositi na sve dobne skupine. Osim starijih, najčešća meta ove vrste
(Kite i Wagner, 2002: 129), dobizam je u toliko mjeri diskriminacije su djeca i adolescenti/ce (Butler 1980:10; Nelson 2009:432).
raširen i (prešutno) toleriran da ga se uglavnom uopće ne
7
prepoznaje kao oblik diskriminacije (Barnes Lipscomb, Kako primjećuje Simone de Beauvoir, starost i fizičko propadanje u
popularnoj su imaginaciji u tolikoj mjeri isprepleteni da izraz „star i nemoćan“
2006: 8; Nelson, 2011: 40). Istraživači/ce, kritičari/ke, djeluje gotovo kao pleonazam (1987a: 35).
aktivisti/ce i druge osobe koje se na ovaj ili onaj način

Nada Kujundžić >
bave problemom dobizma kao jedan od glavnih izvora i sredstava perpetuacije dobističkih stereotipa navode medije
(Butler, 1980: 10).
Dosadašnja istraživanja
Dobizam u medijima
Različitim metodama i korpusima unatoč, dosadašnja istraživanja medijskog sadržaja uglavnom se slažu po pitanju
konačnih rezultata: bilo da je riječ o televizijskom programu,8 filmovima9 ili reklamnim medijima,10 starije osobe općenito
su slabo zastupljene. Ovisno o razdoblju i vrsti medija kojom se bave, istraživanja pokazuju da se udio starijih u ukupnom
broju likova u prosjeku kreće između 1,5 i 8 posto.11 Mediji u ovom slučaju doista funkcioniraju kao odraz „stavova,
vjerovanja i standarda“ kulture u kojoj nastaju (Bazzini et al., 1997: 532), kulture koja „vrednuje mladost i stigmatizira
starost“ (Slevin, 2010: 1017). Kako navode Lauzenova i Dozier, (pod)zastupljenost pojedinih društvenih skupina u medijima
svjedoči o njihovoj simboličkoj vrijednosti (odnosno, njenu nedostatku). Društvene skupine koje zauzimaju mnogo
medijskog prostora percipiraju se kao važne i vrijedne pozornosti, dok se one slabo zastupljene ili potpuno odsutne
(poput starijih osoba) doživljavaju kao marginalne, neprimjetne, čak i posve irelevantne (2005: 438, 443).
8
„Kulturna devaluacija starosti“ (Slevin, 2010: 1003) razvidna V. Robinson i Skill, 1995; Robinson i Anderson, 2010; Signorielli i Bacue,
1999.
je ne samo u nevidljivosti starijih osoba u medijima već i u
tendenciji da ih se prikazuje u ulogama od manje važnosti12 9
V. Bazzini et al., 1997; Lauzen i Dozier, 2005.
te na izrazito stereotipne načine (usp. McGuire, 2003). 10
V. Peterson, 1992 (tiskane reklame); Swayne i Greco, 1987; Roy i Harwood,
1997 (TV reklame).
Seksizam i dobizam u medijima 11
Analizom televizijskog programa emitiranog početkom 70-ih godina prošloga
stoljeća, Northcott utvrđuje da stariji likovi čine samo 1,5% ukupnog broja
Osim o slaboj vidljivosti starijih u medijima, navedena likova (citirano u: Robinson i Skill, 1995: 114). Robinson i Skill pokazuju da broj
(i druga) istraživanja slažu se i o brojčanoj dominaciji starijih na malim ekranima ne samo da se ne povećava tijekom desetljeća već
muškaraca. Usprkos određenim pomacima tijekom se smanjuje (s 4,5% 1975. na 2,8% 1990. godine) (ibid.:115–6). Stariji likovi
čine oko 8% ukupnog broja likova u dječjem programu (Robinson i Anderson,
desetljeća, 13 većina medijskog sadržaja još uvijek je 2010: 288, 292–5) te u financijski uspješnim filmovima iz 2002. godine (Lauzen
„prenapučena“ muškarcima (Signorielli i Bacue, 1999: i Dozier, 2005: 441). O malobrojnosti prikaza starijih u TV reklamama svjedoče,
541), a ženske (mahom stereotipne) likove i dalje najčešće primjerice, istraživanja Swayneove i Greca (3,2% ukupnog broja reklama sadrži
osobe starije životne dobi; 1987: 51) te Roya i Harwooda (6,9%; 1997: 47).
nalazimo “u manje ozbiljnim i manje značajnim ulogama“
12
(Elasmar et al., 1999: 30). Muški likovi brojčano su O starijim likovima u televizijskom programu za djecu emitiranom početkom
80-ih godina prošloga stoljeća Bishop i Krause pišu da su u pravilu slabo
nadmoćni i u ionako malobrojnoj kategoriji starijih likova, razvijeni, a njihova je uloga od male ili nikakve važnosti (citirano u: Robinson i
pa su starije žene (dvostruko diskriminirane, i po rodnoj i po Anderson, 2010: 288). Početkom 90-ih u glavnim ulogama u dječjem programu
dobnoj osnovi) u medijskom kontekstu (a, ako je vjerovati zabilježeno je 1,2% starijih likova (Robinson i Skill, 1995: 116); istraživanja
provedena u novom tisućljeću potvrđuju da su stariji likovi i dalje najbrojniji
Payneovoj i Whittingtonu, i šire) skupina uz koju se veže u sporednim i epizodnim ulogama (Robinson i Anderson, 2010: 294–5). Isto
najveći broj negativnih stereotipa (1975/6: 488). vrijedi i za TV reklame, u kojima je 52,8% starijih osoba u tzv. pozadinskim
ulogama (Roy i Harwood, 1997: 47). U filmskim uspješnicama iz 2002. godine
S obzirom na imperativ mladosti i ljepote koji se ponajprije u glavnim je ulogama 8% starijih muških i 8% starijih ženskih likova (Lauzen
i Dozier, 2005: 441).
nameće ženama, medijski prostor najvećim je djelom
13
napučen atraktivnim djevojkama, dok starije žene Npr. Signoriellijeva i Bacue bilježe porast broja ženskih likova u televizijskom
jednostavno „nestaju“ (Wolf, 2002: 48, 304). Usko vezana programu s 24% 1967. godine na 38%, koliko je zabilježeno 1998. godine
(1999: 535–7).
uz otvorenu glorifikaciju mladosti jest i demonizacija

Nada Kujundžić >
starosti, pa su tako medijski prikazi mladih žena uglavnom pozitivno intonirani, dok prikazi starijih žena nerijetko prizivaju
negativne asocijacije poput bolesti, nemoći, ružnoće i slabosti (Bazzini et al., 1997: 534). Nasuprot tomu, muškarcima je
dopušteno starjeti dostojanstveno i javno (Roy i Harwood, 1997: 50; Sontag, 1972: 30). Štoviše, za muškarce se drži da s
godinama dobivaju na privlačnosti, šarmu, pa i društvenom i ekonomskom statusu, dok su žene „na gubitku“ u svakom
pogledu (Bazzini et al., 1997: 540–1; Sontag, 1972; Wolf, 2002: 269). O spomenutim dvostrukim standardima starenja (v.
Sontag, 1972) svjedoči i činjenica da je jedina kategorija u kojoj žene u medijima brojčano nadmašuju muškarce dobna
skupina od 18 do 35 godina.14 I mali ekrani i veliko platno najčešće prikazuju žene u dvadesetima i tridesetima, dok su
muški likovi mnogo ravnomjernije raspoređeni po dobnim skupinama.15
Disney, dobizam i seksizam
Promišljanja o prikazima starijih (ženskih) likova u Disneyevim animiranim filmovima uglavnom nalazimo u kontekstu
feministički intoniranih napisa (npr. Bell, 1995; Lieberman, 1989; Wohlwend, 2009) te u sklopu razmatranja o stereotipima
i diskriminacijskim praksama u Disneyevim filmovima općenito (Towbin et al., 2003). Od 26 cjelovečernjih animiranih
filmova analiziranih u radu koji potpisuju Towbin et al., 14 ih sadrži starije likove. Pozitivne prikaze starijih likova
autorice nalaze u samo tri filma, dok ostali filmovi likove starije dobi prikazuju kao zle, zaboravne, nesposobne, glupe
ili mrzovoljne. U svojoj analizi dobističkih stereotipa u dječjoj književnosti Sylvia Henneberg osvrće se i na Disneyeve
filmove (često adaptacije djela dječje književnosti) u kojima identificira dva dominantna stereotipa: zlu i pohlepnu
vješticu (npr. Cruella De Vil iz filma 101 dalmatinac) te dobru i požrtvovnu baku (npr. Baka Vrba iz filma Pocahontas)
(2010: 130–1).
Prvo istraživanje u potpunosti posvećeno problemu dobizma u Disneyevim cjelovečernjim animiranim filmovima
potpisuju Robinson, Callister, Magoffinova i Mooreova (2007). U 34 filma, koliko ih je obuhvatio njihov korpus, autori/ce
bilježe ukupno 93 starija lika (od toga 24 ne-ljudska). Rezultati njihova istraživanja pokazuju da je dobizam u Disneyevim
filmovima povezan sa seksizmom (muških likova – 67% – dvostruko je više nego ženskih – 33%) i rasizmom (83% svih
starijih likova su bijelci). Najveći broj starijih likova nalazi se u sporednim i epizodnim ulogama (61%), a uglavnom su
prikazani kao privlačni ili prosječnog izgleda (73%), zdravi (73%) i aktivni (89%) (2007).
Metode, korpus i cilj istraživanja
Cilj ovog rada jest istražiti pojavnost i vrste prikaza starijih ženskih likova u dugometražnim (cjelovečernjim) animiranim
filmovima Walt Disney Animation Studija. Riječ je, dakle, o crtanim i kompjutorski animiranim filmovima (Munitić, 1986:
31) prosječnog trajanja 80 do 90 minuta (minimalno 60 minuta) (Peterlić, 1986: 210), nastalima od 1937. godine (kada
je premijerno prikazan prvi cjelovečernji animirani Disneyev film, Snjeguljica i sedam patuljaka) do danas. Filmovi koji
nemaju jedinstvenu i konzistentnu narativnu liniju, već su svojevrsni kolaži kraćih filmova (npr. Fantazija, Pustolovine
medvjedića Winnieja Pooha), filmovi koji su spoj animacije i igranog filma, filmovi nastali u suradnji s drugim animacijskim
studijima (npr. Pixar) te filmovi rađeni za video/DVD tržište nisu obuhvaćeni ovim istraživanjem. U konačnici, naš korpus
obuhvaća 43 dugometražna animirana filma nastala u
14
produkciji studija Walt Disney. V. Davis, 1990; Elasmar et al., 1999; Lauzen i Dozier, 1999 i 2005; Robinson
i Anderson, 2010; Roy i Harwood, 1997; Signorielli i Bacue, 1999.
Kao teorijsko-metodološki model za naše istraživanje 15

V. Bazzini et al., 1997: 539; Davis, 1990: 329; Elasmar et al., 1999: 28; Lauzen
poslužila su postojeća istraživanja pojavnosti i vrsta i Dozier, 1999: 10 i 2005: 441.

Nada Kujundžić >
prikaza starijih osoba u medijima općenito, osobito analize dobističkih i ostalih stereotipa u Disneyevim filmovima.
Koristeći metodu analize sadržaja, u ovom ćemo rada istražiti brojnost i vrste prikaza starijih ženskih likova: njihova
tjelesna i karakterna obilježja, bračni i obiteljski status, moguće stereotipe koje utjelovljuju te njihovu funkciju i ulogu
u radnji. Također ćemo pokušati izraditi osnovnu tipologiju starijih ženskih likova (v. Robinson et al., 2007: 205).
Definicija starijeg lika u kontekstu animiranog filma ponešto je problematična: kronološka dob likova rijetko se spominje,
a tu su i brojni ne-ljudski likovi (antropomorfne životinje i sl.) za koje vrijede sasvim drukčiji kriteriji dobi i starenja, pa se
u tom smislu određivanje dobne granice kao kriterija za inkluziju u kategoriju starijih likova ne doima osobito korisnim.
Umjesto toga, pod pojmom starijih likova u Disneyevim animiranim filmovima razumijemo one likove koji su nositelji
jednog ili više obilježja starosti. Po uzoru na prijašnja istraživanja, u obzir smo uzeli sljedeće indikatore starosti: izgled
(bore, sijeda kosa, ćelavost, pogurenost), znakove slabljenja tjelesnih i/ili mentalnih sposobnosti (oslabljen vid/sluh,
demencija, korištenje štapom/štakom/drugim pomagalom pri hodanju), prisutnost odrasle djece/unuka, status unutar
obitelji te lingvističke signale (izravne ili neizravne reference na dob, umirovljenje i druge znakove starenja).16 U obzir
smo uzeli i ljudske i ne-ljudske likove, likove koji stare tijekom filma, kao i likove koji se preobražavaju/prerušavaju u
starije osobe.
Budući da nas prisutnost velikog broja ne-ljudskih likova kojima nije uvijek pridana sposobnost govora sprječava da
(po uzoru na prijašnja istraživanja) kao kriterij za određivanje vrste uloge uzmemo govornu ulogu,17 pri kategorizaciji
likova prema vrsti uloge u obzir smo uzeli duljinu prisutnosti lika na filmu te njegov utjecaj na razvoj središnje narativne
linije. Razlikujemo četiri vrste uloga (od toga su prve tri obuhvaćene ovim istraživanjem): glavna (od ključne važnosti
za radnju, najdulja prisutnost na ekranu), sporedna (od manje važnosti za radnju, dugotrajna prisutnost na ekranu),
epizodna (često bezimena, neznatnog ili nikakvog utjecaja na radnju) i pozadinska (uglavnom dio gomile, kratkotrajna
prisutnost na ekranu) (v. Hubka et al., 2009; Roy i Harwood, 1997).
Rezultati i analiza
Brojnost i vrste likova
U našem korpusu od 43 dugometražna animirana Disneyeva filma identificirali smo ukupno 126 starijih likova (v. Dodatak
1). Starijih ženskih likova (46) gotovo je upola manje od muških (80). Tri filma (Slonić Dumbo, Spasioci u Australiji i Žuta
minuta) nemaju starije likove, a dodatnih dvanaest ne sadrži starije ženske likove. Nasuprot tomu, stariji muški likovi
izostaju iz samo jednog filma koji sadrži starije likove (Lilo & Stitch).
Najveći broj starijih likova (njih devet) sadrži film Mulan. Slijede Pobuna na farmi s osam te Snjeguljica i sedam patuljaka
sa sedam starijih likova. Dva filma (Ljepotica i zvijer, Herkul) sadrže po šest, a tri filma (Pepeljuga, Lisica i pas, Atlantida:
izgubljeno carstvo) po pet starijih likova. Šest filmova
16
sadrži po četiri, a njih osam po tri starija lika. Po devet V. Bazzini et al., 1997; Davis 1990, Elasmar et al., 1999; Lauzen i Dozier,
1999 i 2005.
filmova sadrže dva, odnosno jedan stariji lik. Najveći broj
starijih ženskih likova nalazimo u filmovima Mulan (pet) i 17
Usp. Robinson i Skill, 1995, Robinson et al., 2007; Robinson i Andersen,
Herkul (četiri).18 Ukupno 30 od 43 analizirana filma sadrži 2010; Roy i Harwood, 1997; Swayne i Greco, 1987.
po jedan stariji ženski lik (njih 15) ili ih uopće ne sadrži 18
Usporedbe radi spomenimo da je najveći broj starijih muških likova u jednom
(također 15). filmu sedam (Pobuna na farmi).

Nada Kujundžić >
Ne-ljudskih starijih ženskih likova ukupno je 17: od toga je deset antropomorfnih životinja (po jedna kamenica, vjeverica,
zečica, medvjedica, sova i lavica te po dvije mišice i ženke dinosaura), tri Suđenice, jedna polužena/poluhobotnica te
po jedno antropomorfno stablo, vodoriga i čajnik.
Osim što su općenito slabo zastupljeni, stariji se likovi u Disneyevim filmovima najčešće nalaze u sporednim, epizodnim
i pozadinskim ulogama (93%). Od 126 starijih likova njih devet (šest ženskih i tri muška lika) nalazimo u glavnim
ulogama; u svih devet slučajeva stariji su likovi antagonisti. Stalan fokus na „mladenačke zaplete“ (Towbin et al.,
2003: 34), odnosno glorifikacija mladosti i izjednačavanje mladosti s dobrotom i drugim pozitivnim vrijednostima,
primjer su onoga što Henneberg naziva obrnutim dobizmom. Smještanje starijih likova na margine narativnog interesa,
odnosno njihovi negativno intonirani prikazi impliciraju da su dotični likovi nezanimljivi, neprivlačni, zli i/ili manje
važni (Henneberg, 2010: 130).
Punašne i sjedokose: fizički izgled starijih ženskih likova
Tjelesni znakovi starenja jasno su izraženi u prikazima starijih likova obaju spolova. Čak se i ne-ljudskim likovima često
pridaju ljudski atributi starenja poput bora, obješene kože, sijedih brkova i/ili obrva, naočala i sl.19 Stariji ženski likovi u
Disneyevim filmovima često su niska rasta i/ili pogrbljeni (njih 15) te punašni/pretili (19). Pokatkad imaju jače izražene
bore (23), a gotovo su uvijek sjedokosi. Štoviše, sijeda/bijela kosa jedan je najkonzistentnijih indikatora starosti kod
ženskih likova (kod muških je to (pro)ćelavost). U odnosu na muškarce, stariji ženski likovi doimaju se mnogo zdravijima
s obzirom na to da se uglavnom ne koriste pomagalima pri hodanju, rjeđe nose naočale (šest ženskih likova u odnosu
na 13 muških) i rijetko imaju loše zube ili su krezube.
Bez obzira na to jesu li niske i punašne (poput Nanny iz 101 dalmatinca) ili ekstremno mršave (poput Yzme iz Careve
nove ćudi), fizički se izgled starijih žena ne percipira i ne vrednuje na jednak način kao i izgled mladih ženskih likova.
Starije žene nisu i (u skladu s prije spominjanim imperativom ljepote i mladosti) ne mogu biti atraktivne i objekt pogleda
na način na koji su to mlade junakinje. Atributi ženstvenosti u starijih su žena uglavnom minimalizirani i/ili skriveni
pod slojevima odjeće (uz pokoji izuzetak poput Ursule iz Male sirene), pa njihova tijela djeluju neprijeteće, bezopasno
i seksualno nepristupačno (Bell, 1995: 119). Uz iznimku Snjeguljičine maćehe, Cruelle de Vil, Madame Adelaide, Ursule,
Yzme i Majke Gothel, starije žene u pravilu nisu tašte i uglavnom se doimaju nezainteresiranima za vlastiti izgled. U
tom je smislu indikativno zapažanje Elizabeth Bell da je kosa starijih žena redovito vezana u rep ili punđu, skrivena pod
kakvom kapuljačom, maramom ili šeširom (ibid.). Imamo li na umu status duge kose kao tradicionalnog atributa ženske
ljepote te seksualnu simboliku raspuštene kose (v. Leach, 1958), tada vezana i/ili pokrivena kosa kod starijih žena govori
u prilog njihovoj seksualnoj rezerviranosti, ako ne i potpunoj aseksualnosti.20
Za razliku od mladih žena čiji narativi redovito uključuju romantično-seksualnu komponentu, Disneyeve starije žene
uglavnom su seksualno neutralne, odnosno aseksualne, što
19
je moguće protumačiti kao manifestaciju „sablaz[ni]“ koju u Npr. mačak Rufus u Spasiocima nosi naočale i ima bijele brkove; kornjača
Djedica u istom filmu pri hodanju se oslanja na štap. Baka Vrba (stablo koje
suvremenom društvu izaziva seksualnost starijih (Beauvoir, govori u filmu Pocahontas) ima izražene bore, kao i vodoriga Laverne (Zvonar
1987b: 51). Iako su mnoge od njih majke, bake, supruge crkve Notre Dame) itd.
i udovice, starije žene rijetko viđamo u društvu partnera 20
Prema Payneovoj i Whittingtonu, aseksualnost je jedan od najučestalijih,
(štoviše, oni se rijetko i spominju). Alkmena (Herkul), Fa Li najupornijih i najštetnijih stereotipa o starijim ženama (1975/6: 492).

Nada Kujundžić >
(Mulan), Lucille Krunklehorn (Obitelj Robinson) i stara medvjedica (Legenda o medvjedu) jedini su stariji ženski likovi
prikazani kao dio (bračnog) para.21
Zazor od seksualnosti starijih razvidan je i u činjenici da su romantično-seksualne eskapade starijih likova redovito
komično intonirane. Kao primjer poslužit će nam epizoda s vjevericama iz filma Mač u kamenu: kako bi mladog Arthura
naučio pokoju životnu lekciju, čarobnjak Merlin pretvara dječaka i sebe u vjeverice (zanimljivo je da Merlin i u svom
vjeveričjem liku zadržava naočale, bijele obrve i brkove kao tradicionalne atribute starosti). Skakućući po stablima,
Merlin i Arthur zapinju za oko dvjema ženkama vjeverica, jednoj staroj (krupna, razmak između zuba, brkovi, manje
kitnjast rep), drugoj mladoj (vitka, izraženih trepavica, velikih očiju). Iako ni starcu ni dječaku ljubav nije ni na kraj pameti,
mladenačka i staračka „romansa“ sasvim su drukčije intonirane: mladenačka su natjeravanja zaigrana i dražesna, dok su
gruba naguravanja starije vjeverice i Merlina više u maniri kakve slapstick komedije. Kraj mladenačke „veze“ obilježen
je sentimentom i suzama (publika suosjeća s mladom vjevericom), dok ona staračka završava vrištanjem, ljutnjom i
režanjem. Komično su intonirani i komentari starijih žena na račun mlađih muškaraca, poput onoga Bake Vrbe koja na
Pocahontasinu izjavu da ponovno želi vidjeti Johna Smitha odgovara: „Tko ne bi? Ja ga želim ponovo vidjeti!“ ili bake Fa
koja, ugledavši naočitoga kapetana Shanga, razdragano uzvikne: „Predbilježite me za idući rat!“
Pretpostavljena diskrepancija između fizičke atraktivnosti i starosti katkad se dodatno naglašava eksplicitnim referencama
na ružnoću starijih likova, poglavito onih ženskih. Ekscentrična Madam Mim (Mač u kamenu) samu sebe naziva „ružnom
starom ljigom“, a kada, hvaleći se svojim čarobnim sposobnostima, obznani Arthuru da se može učiniti još ružnijom, on
odvraća: „To bi doista bila prava majstorija.“ U trenutku kada Yzma (koju se u više navrata opisuje kao „mršavu staricu,
jezivu van svake pameti“) počne podizati rub svoje haljine, užasnuti Kuzco i Pacha pokriju oči kako ne bi vidjeli njezino
staro tijelo (no odahnu kad shvate da Yzma „samo“ želi dohvatiti nož zataknut u podvezicu). Kad postarija gospođa
Packard (Atlantida: izgubljeno carstvo) obznani da spava bez odjeće, dr. Sweet mlađahnom Milou dobacuje masku za
oči jer Packardova navodno mjesečari. Kako bi se preobrazila u staru torbaricu, Snjeguljičina maćeha u knjizi čarolija ne
traži formulu koja će je postarati, nego onu koja će je poružniti. Motiv starosti kao ružne maske nalazimo i na početku
Ljepotice i zvijeri: zgađen neprivlačnom vanjštinom stare prosjakinje, mladi kraljević odbije joj dati prenoćište, no njezina
se „ružnoća tada rastopi i otkrije prekrasnu čarobnicu“.
Dobre, brižne, smušene: osobine starijih ženskih likova
Kao što primjećuje Susan Brydon, starije žene u Disneyevim filmovima često figuriraju kao biološke, zamjenske ili
simboličke majke čija se primarna uloga sastoji od pružanja pomoći, podrške i zaštite protagonisti(ca)ma (2009: 138). U
tom smislu stariji ženski likovi najčešće demonstriraju osobine koje patrijarhalni svjetonazor određuje kao tradicionalno
„ženske“, poput brižnosti, ljubaznosti, požrtvovnosti, suosjećanja i nesebičnosti (zabilježili smo 22 lika koja posjeduju
jednu ili više nabrojenih karakteristika). Stariji ženski likovi često su oprezni i mudri, no nerijetko im nedostaje fizička
sprema, pa i inteligencija da pomognu sebi (kraljica miševa, Baylene, Eema) ili drugima (majka kamenica, Nanny, majka
zečica), odnosno da prepoznaju opasnost koja prijeti njima i/ili drugima (teta Sarah, Madame Adelaide). Nasuprot tomu,
dio starijih ženskih likova okarakteriziran je kao borben, živahan i žilav (Baka Vrba, Wilhelmina Packard, Esther i dr.) iako
se spomenute osobine katkad prikazuju u humorističnom kontekstu. Deset starijih ženskih likova posjeduje negativne
osobine, poput pohlepe, sebičnosti i bezosjećajnosti; svih 21
Popisu bismo mogli dodati Sarabi (Kralj lavova) i Eudoru (Princeza i žabac),
deset spomenutih likova ujedno su i antagonisti (glavni međutim i jedna i druga u tijeku filma postaju udovice i u starijoj su dobi bez
ili sporedni). partnera.

Nada Kujundžić >
Starije žene bez djece često su osamljene, a utjehu pronalaze u kućnim ljubimcima/domaćim životinjama (teta Sarah i
Madame Adelaide imaju mačke, dom Rhinove vlasnice pun je hrčaka, udovica Tweed priznaje da se, nakon što je lisac
Todd ušao u njezin život, više ne osjeća tako osamljenom itd.). Manji broj starijih ženskih likova odgovara stereotipu
gunđave, svadljive i/ili mrzovoljne starije osobe (Madam Mim, duhovi predaka) (v. Barnes Lipscomb, 2006: 6; Thornton,
2002: 303).
Stariji ženski likovi često su okarakterizirani kao smušeni, zaboravni i budalasti (usp. Butler, 1987: 26), nespretni i
šeprtljavi. Osam likova mogli bismo opisati i kao ekscentrične s obzirom na to da njihov izgled (Madam Mim, Lucille
Krunklehorn), stil odijevanja (Cruella de Vil, Yzma, Rhinova vlasnica), svjetonazori i/ili ponašanje (Madam Mim, Mama
Odie, baka Fa) odudaraju od društvenih očekivanja vezanih uz njihovu dob te su kao takvi često izvor humora.
Komična starost
Dobistički stereotipi često se zaodijevaju u humor, što je možda i najštetniji oblik promicanja stereotipa s obzirom na
to da se (zbog svoje prividne benignosti) rijetko kada registrira kao štetan, odnosno kao oblik diskriminacije. Riječima
Todda Nelsona: „[š]ale na račun starenja koje implicitno poručuju da je starenje loše ili žalosno prihvaćaju se kao
bezazlen humor“ (2011: 44).
Ismijavanje starosti i starenja u Disneyevim animiranim filmovima evidentno je ponajprije na vizualnom planu, karikiranim
izgledom starijih osoba s (pre)naglašenim (tjelesnim) atributima starosti22 poput krezubosti, pogrbljenosti, izraženih
bora, sijede kose i sl. Pretpostavljeno slabljenje mentalnih (senilnost, dementnost) i fizičkih (slabiji sluh/vid, smanjenje/
nestanak seksualnog nagona) sposobnosti česta su meta šala: spomenimo, primjerice, dementnu staru medvjedicu iz
filma Legenda o medvjedu koja svima govori da joj je suprug preminuo (kada u odgovor na njezine žalopojke odjekne
njegov ljutiti zahtjev da prestane tvrditi da je mrtav, ona pomisli da halucinira).
Više od njenih pojedinih manifestacija, starost je komična sama po sebi. Yzmina (neodređena) poodmakla dob u Carevoj
novoj ćudi često je na meti Kuzcovih komentara: svoju savjetnicu razmaženi car naziva „živim dokazom da su dinosauri
nekoć hodali svijetom“, pitajući se što li naboranu, koštunjavu staricu koja je „dosegla svoj ‘vrhunac’ prije 50 godina“
uopće „drži na okupu“. Pachin sin Tipo, pak, sumnja u Yzmin identitet „pratete“ (kako se predstavlja ne bi li dobila
pristup u Pachin dom) jer više sliči „pra-pra-pra (...) pra-pra-pra-pra (...) pra-prateti“.
Brojni stariji (ženski) likovi u filmovima i nemaju drugu funkciju doli ponuditi komičan predah publici, o čemu će biti
više riječi u idućim odlomcima.
Bračni i obiteljski status
Od 46 starijih ženskih likova, koliko smo ih identificirali u našem korpusu, njih 19 (oko 41%) su udane ili udovice.
Oženjenih starijih muškaraca/udovaca samo je 14, što je
22
17% ukupnog broja starijih muških likova (oko dva i pol puta Ova vrsta karikature osobito dolazi do izražaja u slučajevima prerušavanja
i/ili transformacije u starije osobe. Maska starog zatvorenika koju na sebe
manje u odnosu na broj starijih supruga/udovica). navlači Jafar (Aladin) uključuje dugu sijedu bradu, loše zube, štaku i grbu
na leđima. Torbarica u koju se preobražava Snjeguljičina maćeha izgledom
Deset starijih ženskih likova su majke, a dvije od njih podsjeća na stereotipnu vješticu: ružna, naborana, pogrbljena starica velikoga,
(baka Fa, Lucille Krunklehorn) i bake. Jedna starija žena je zakrivljenog nosa s bradavicom (usp. Lee, 2008: 1033), k tomu i duge bijele
kose, gotovo potpuno krezuba i dugih, koščatih prstiju.
pomajka (kraljica iz Snjeguljice i sedam patuljaka), jedna

Nada Kujundžić >
je i majka i pomajka (Lady Tremaine), jedna je posvojiteljica (Alkmena), a jedna se lažno predstavlja kao majka (Gothel).
Starijih očeva (što bioloških, što zamjenskih) je petnaest, a dvojica od njih su i djedovi (Yar i Bud Robinson). O važnosti
bračnih i obiteljskih uloga za starije ženske likove svjedoči i činjenica da te iste uloge često postaju dio njihova imena
(teta Sarah, udovica Tweed, gospođa Potts, baka Fa itd.), a čak se i neudanim starijim ženama bez djece pridaju apelativi
bake ili mame (Velika Mama, Baka Vrba, Mama Odie). Spomenuta praksa ne odnosi se na muške likove.
Uloge i tipovi starijih žena
Postojeći tipovi starijih osoba
Na temelju istraživanja percepcije starijih osoba među ispitanicima/cama mlađe životne dobi, Brewer et al. opisali su tri
tipa starijih osoba: tip bake (brižna starija žena orijentirana na dom i obitelj), starijeg državnika (ugledan, konzervativan,
visoko pozicioniran stariji muškarac) i starije/ga građanke/ina (neaktivna, društveno izolirana osoba) (1981: 658). U
drugom istraživanju, Schmidt i Boland analizirali su popise osobina starijih osoba koje su dobili od svojih ispitanika/
ca, izdvojivši osam negativnih (malodušan, s blagim oštećenjima, ranjiv, s težim oštećenjima, goropadnica/gunđalo,
osamljenik, susjed-zabadalo, beskućnik) i četiri pozitivna tipa starijih osoba (konzervativac u stilu Johna Waynea, liberalni
matrijarh/patrijarh, savršena/i baka/djed, mudrac) (1986: 257, 259). Ovom popisu tipova kasnija su istraživanja dodala
i nefleksibilnog/u starijeg/u građanina/ku (staromodan/na, nesklon/a promjenama), egocentrika (Hummert, 1990: 190)
te osobu u zlatnim godinama (aktivna, društvena, nezavisna i produktivna) (Hummert et al., 1998: 128, 131).
Tipovi starijih ženskih likova u Disneyevim filmovima
Na osnovi njihovih karakteristika i uloge koju imaju u razvoju narativa, pokušali smo ponuditi osnovnu tipologiju starijih
ženskih likova u Disneyevim dugometražnim animiranim filmovima. Ovdje ćemo izdvojiti i opisati pet najučestalijih
tipova: vješticu, dobru vilu, mudru staricu, brižnu baku i komičnu staricu. Napominjemo da navedeni popis nije konačan
(mogli bismo mu dodati i, primjerice, dostojanstvenu staru damu [Madame Adelaide, Baylene] ili žilavu staricu [Pearl,
Esther], no riječ je o tipovima manje pojavnosti pa se njima nećemo detaljnije baviti). Također, spomenuti tipovi nisu
međusobno isključivi, pa tako isti lik može utjelovljivati više različitih tipova (Madam Mim, primjerice, pripada i tipu
vještice i tipu komične starice).
Starije žene u Disneyevim dugometražnim animiranim filmovima u pravilu nalazimo u ulogama antagonista ili pomagača/
darivaoca. U tom smislu možemo govoriti o dva osnovna tipa starijega ženskog lika: (zloj) vještici i dobroj vili, što
djelomično odgovara tipologiji kakvu je na temelju analize dječje književnosti ponudila Sylvia Henneberg (2010). Ova
vrsta polarizacije likova ne čudi imamo li na umu činjenicu da je studio Disney najpoznatiji upravo po adaptacijama bajki,
žanra koji je (barem kad je riječ o tzv. klasičnim bajkama u maniri Perraulta i braće Grimm; usp. Harries, 2003) u velikoj
mjeri izgrađen na dihotomijama (Tatar, 2003: 71). Kao osobito relevantna često se izdvaja opozicija dobro/zlo koja se,
među ostalim, preslikava i na plan likova (junak/štetočina i/ili lažni junak i sl.) (v. Propp, 2012).
Vještica
Iako postoje i dobre vještice, u popularnoj imaginaciji vještica redovito figurira kao zla, k tomu i ružna, stara žena (Lee,
2008: 1033). U tom smislu pojam vještice u našoj tipologiji prije svega označava zle starije žene u dugometražnim
animiranim Disneyevim filmovima. Za razliku od, primjerice, dobre vile ili brižne bake koja na prvo mjesto stavlja interese

Nada Kujundžić >
i potrebe drugih, vještica se brine jedino o vlastitom probitku. Često je tašta i ljubomorna, bezosjećajna i sadistički
nastrojena, a njezini postupci redovito (i ciljano) štete drugima (poglavito protagonistu/ici) (usp. Henneberg, 2010: 128,
130). Vještica u pravilu nastoji uvećati vlastitu moć (Ursula), ljepotu (Snjeguljičina maćeha, Majka Gothel), društveni
status i sl., a njezina moć ponajviše je destruktivnoga karaktera (Bell, 1995: 119). Iako većina starijih ženskih likova koji
pripadaju ovom tipu doista jesu vještice (Snjeguljičina maćeha, Madam Mim, Ursula) ili kakvo drugo nadnaravno biće
(Suđenice), ovom tipu pripadaju i „obične“ zle žene (Lady Tremaine, Cruella de Vil).
Tipu vještice pripadaju sve starije antagonistice u Disneyevim filmovima, bilo da su u glavnim bilo u sporednim ulogama.
Znakovito je da su jedine starije žene (njih šest) koje nalazimo u glavnim ulogama ujedno i antagonistice,23 ali i da je
riječ o jedinoj ulozi autoriteta i moći dostupnoj Disneyevim starijim ženskim likovima (Robinson et al., 2007: 207).
Ovakav spoj dobizma i seksizma perpetuira ideju da moć žene čini odbojnima, zlima i neženstvenima (Henneberg, 2010:
130; Lieberman, 1989: 197) i odraz je trenda demonizacije ženske moći, o kojem su već pisali/e mnogi/e kritičari/ke (v.
Douglas, 1994; Warner, 1995; Zipes, 2006).
Dobra vila
Dobra vila sušta je suprotnost vještici: altruistična i požrtvovna, dobra vila (ili vilinska kuma) redovito stavlja tuđe interese
na prvo mjesto (mahom one protagonista/ice) te u odnosu na protagoniste/ice ispunjava ulogu pomagača/darivaoca
(Henneberg, 2010: 129). Za razliku od drugih dobronamjernih, požrtvovnih i mudrih starica, dobre vile protagonisti(ca)
ma nude konkretnu pomoć u obliku materijalnih (haljina i kočija koje dobiva Pepeljuga) i nematerijalnih darova (ljepota i
glazbeni talent koje vilinske kume daruju princezi Aurori). Iako njihova poodmakla dob sugerira mudrost (usp. Jorgensen,
2007: 224), Disneyeve dobre vile redovito su rastresene, zaboravne, pomalo i šeprtljave te stoga izvor humora (Bell,
1995: 119): Pepeljugina dobra vila ne može se sjetiti gdje je pospremila svoj čarobni štapić, dok nastojanja Flore i Faune
da sašiju haljinu i ispeku rođendansku tortu završavaju neslavno. Za razliku od vještica koje su često visoke i vitke
(izuzetak su Madam Mim i Ursula), dobre vile mahom su punašne, sjedokose, aseksualne starice (Breaux, 2010: 401;
Douglas, 1994: 29).
Mudra starica
Iako ga s njome povezuju brojne sličnosti, tip koji smo nazvali mudrom staricom od dobre se vile razlikuje u dva ključna
aspekta: 1) za razliku od dobre vile, koja protagonistu/ici nudi konkretnu pomoć u obliku raznih darova, mudra starica
može mu/joj ponuditi samo savjet, pa u tom smislu 2) ima funkciju pomagača, ali ne i darivaoca (dobra vila je i pomagač
i darivalac). U nadi da će ih ona osloboditi životinjskog obličja, Tiana i Naveen u filmu Princeza i žabac odlaze k vudu
svećenici Mami Odie, no umjesto čarolija Mama Odie nudi samo savjete i naputke za buduće djelovanje. Poodmakla dob
tradicionalno implicira mudrost i iskustvo (Chevalier i Gheerbrant, 2007: 693) te u tom smislu legitimira savjetodavnu
poziciju mudre starice (Jorgensen, 2007: 224). Poput dobrih vila, i one su najčešće punašne i niske, izraženih bora (čak
i u ne-ljudskim obličjima) i aseksualne.
23
Za tetu Sarah iz filma Dama i skitnica te čarobnicu iz Ljepotice i zvijeri nije
Brižna baka sasvim jasno pripadaju li ovoj kategoriji. Iako njezini postupci izravno štete
protagonistima filma, teta Sarah, čini se, nema zle namjere, već djeluje u
zabludi ili neznanju. Također, na kraju filma doznajemo da je eponimskom
Iako (osim u slučaju antagonistica) uglavnom dobronamjerne
psećem paru poslala i božićni dar. Status čarobnice koja sebičnoga kraljevića
i brižne, starije žene nisu uvijek u stanju pomoći pretvara u „nakaznu Zvijer“ uvelike ovisi o našoj interpretaciji njezinih motiva:
protagonisti(ca)ma. Naprotiv, njihova se uloga katkad je li bacanje čarolije na kraljevića samo čin osvete ili unaprijed smišljeno
sredstvo reforme grubog i sebičnog mladića?
iscrpljuje upravo u brizi, pažnji i ljubavi koju iskazuju

Nada Kujundžić >
drugima: kada je riječ o konkretnoj pomoći i/ili zaštiti, tip starijeg ženskog lika koji smo nazvali brižnom bakom24
posve je nemoćan (usp. s Hennebergičinom „nedjelotvornom ili dementnom“ bakom, 2010: 126). Brižna baka uvelike
odgovara tipu bake kakav opisuju Brewer et al.: brižljiva, na obitelj i dom orijentirana žena koju u pružanju konkretne
pomoći često priječi manjak samopouzdanja, samostalnog djelovanja, čak i inteligencije (brižne su bake često smušene
i nespretne) (1981: 658). Kao primjer ovog tipa spomenimo Nanny iz filma 101 dalmatinac, vjernu sluškinju obitelji
Radcliffe koja voli i brine se za dalmatince, no nije u stanju zaštititi ih od razbojnika ili na bilo koji način pridonijeti
njihovu spašavanju.
Komična starica
Dok su rastresenost, nespretnost i zaboravnost dobrih vila i brižnih baka čest izvor humora u Disneyevim filmovima, likovi
koji pripadaju tipu komične starice nemaju drugu funkciju doli nasmijati publiku. Uglavnom smještene u epizodne uloge,
komične starice nemaju značajniju ulogu u razvoju radnje, već poglavito služe kao neka vrsta komičnog predaha. Kao
takve često su karikirane, pri čemu njihovi (pre)naglašeni atributi starosti funkcioniraju kao izvor humora: npr. demencija
(stara medvjedica u Legendi o medvjedu), svadljivost i nestrpljivost (duhovi predaka u filmu Mulan), rastresenost i
zaboravnost (gđa Hasagawa u filmu Lilo & Stitch), itd.
Završna razmatranja
Rezultati našeg istraživanja pokazuju da su u Disneyevim dugometražnim animiranim filmovima stariji ženski likovi vrlo
slabo zastupljeni te da su najvećim dijelom u sporednim, epizodnim ili pozadinskim ulogama. Nadalje, spomenuti likovi
često predstavljaju majčinske figure i obnašaju funkcije antagonista ili pomagača/darivaoca, a prikazani su na izrazito
stereotipne načine. Štoviše, ono što nam filmovi obuhvaćeni ovim istraživanjem nude po pitanju starijih ženskih likova
zapravo je uporna perpetuacija ograničenog broja stereotipa, pri čemu je zamjetan (i zabrinjavajući) ne samo nedostatak
varijacije već i realizma (usp. McGuire, 2003). Na temelju njihovih karakteristika i uloge u razvoju radnje, izdvojili smo
pet osnovnih tipova starijih ženskih likova: vješticu, dobru vilu, mudru staricu, brižnu baku i komičnu staricu.
Izvor prijetnje, pomoći i/ili humora, likovi starijih žena (uz djelomičan izuzetak antagonistica koje nalazimo u glavnim
ulogama) gotovo da i nemaju autonoman život, već funkcioniraju isključivo kao „sredstvo za postizanje cilja“ protagonista/
ice (Henneberg, 2010: 130). One, dakle, ne posjeduju vlastite narativne linije, a njihova se uloga iscrpljuje u pomagačkoj,
zaštitničkoj, darivateljskoj i/ili savjetodavnoj funkciji. Stoga su stariji ženski likovi prije figure (u smislu sredstva za razvoj
radnje) nego likovi u punom smislu riječi (usp. Lüthi, 1986: 72).
S obzirom na globalnu raširenost i popularnost Disneyevih filmova (kao i status korporacije Disney kao jednog od
vodećih proizvođača dječje kulture [v. Giroux, 1995a]), cilj ovog rada među ostalim je i pozvati na kritičko promišljanje
sadržaja spomenutih filmova te potaknuti sustavnije istraživanje ove teme u domaćem kontekstu, koji za nju do sada
nije pokazao veće zanimanje. Daljnja istraživanja dobističkih i seksističkih stereotipa u Disneyevim filmovima mogu
nastaviti proširivati korpus te u obzir uzeti i, primjerice, filmove nastale u suradnji sa studijem Pixar. Zanimljive rezultate
zacijelo bi dala komparacija s animiranim filmovima nastalima u drugim studijima i sociokulturnim kontekstima (npr.
Studio Ghibli), kao i (socio)lingvističko istraživanje sinkronizacije (temelje kojeg je postavio Žanić, 2009) i posljedica
koje ona ima po percepciju i cjelokupnu ulogu pojedinog
24
(starijeg) lika u filmu. Pojam „baka“ ovdje upotrebljavamo u značenju starije žene općenito.

Nada Kujundžić >
Intenzivnija kritička promišljanja i javna rasprava o dobizmu i ulozi koju u perpetuiranju dobističkih stereotipa imaju
mediji u konačnici za cilj ima poticanje pozitivnih promjena u obliku i te kako potrebnog povećanja zastupljenosti i
modifikacije negativnih, iskrivljenih i nerealnih prikaza starijih osoba, kakvima su mediji trenutačno (pre)zasićeni.
Foto: Petra Belc

Nada Kujundžić >
BIBLIOGRAFIJA
Barnes Lipscomb, Valerie. 2006. „‘We need a theoretical base’: Cynthia Rich, Women’s Studies, and Ageism“. NWSA Journal 18 (1),
Baltimore, str. 3–12.
Bazzini, D. G., McIntosh, W. D., Smith, S. M., Cook, S. i Harris, C. 1997. „The Aging Woman in Popular Film: Underrepresented,
Unattractive, Unfriendly, and Unintelligent“. Sex Roles 36 (7/8), Dordrecht, str. 531–543.
Beauvoir, Simone de. 1987a. Starost I. 2. izdanje. Prevela Mirjana Vukmirović. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.
Beauvoir, Simone de. 1987b. Starost II. 2. izdanje. Prevela Mirjana Vukmirović. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.
Beland, R. M. i Mills, T. L. 2001. „Positive Portrayal of Grandparents in Current Children’s Literature“. Journal of Family Issues 22
(5), Gainesville, str. 639–651.
Bell, Elizabeth. 1995. „Somatexts at the Disney Shop. Constructing the Pentimentos of Women’s Animated Bodies“. U: From Mouse
to Mermaid. The Politics of Film, Gender, and Culture. Ur. Elizabeth Bell, Lynda Haas i Laura Sells. Indiana University Press,
Bloomington i Indianapolis, str. 107–124.
Bendix, Regina. 1993. „Seashell Bra and Happy End. Disney’s Transformations of The Little Mermaid“. Fabula 34, Berlin, str.
280–290.
Breaux, Richard M. 2010. „After 75 Years of Magic: Disney Answers Its Critics, Rewrites African American History, and Cashes In
on Its Racist Past“. Journal of African-American Studies 14, New York, str. 398–416.
Brewer, M. B., Dull, V. i Lui, L. 1981. „Perceptions of the Elderly: Stereotypes as Prototypes“. Journal of Personality and Social Psychology
41 (4), Washington, str. 656–670.
Brydon, Suzan G. 2009. „Men at the heart of mothering: Finding mother in Finding Nemo“. Journal of Gender Studies 18 (2), Abingdon,
str. 131–146.
Butler, Francelia. 1987. „Portraits of Old People in Children’s Literature“. The Lion and the Unicorn 11 (1), Baltimore, str. 26–37.
Butler, Robert N. 1969. „Age-Ism: Another Form of Bigotry“. The Gerontologist 9 (4), Oxford, str. 243–246.
Butler, Robert N. 1980. „Ageism: A forward“. Journal of Social Issues 36 (2), Oxford, str. 8–11.
Chevalier, J. i Gheerbrant, A. 2007. Rječnik simbola: mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. 5. izdanje. Zagreb: Naklada
Jesenski i Turk.
Cummins, June. 1995. „Romancing the Plot: The Real Beast of Disney’s Beauty and the Beast“. Children’s Literature Association
Quarterly 20 (1), Baltimore, str. 22–28.
Davis, Donald M. 1990. „Portrayals of Women in Prime-Time Network Television: Some Demographic Characteristics“. Sex Roles
23 (5/6), Dordrecht, str. 325–332.
Douglas, Susan J. 1994. Where the Girls Are. Growing Up Female with the Mass Media. New York: Three Rivers Press.
Dundes, Lauren. 2001. „Disney’s modern heroine Pocahontas: Revealing age-old gender stereotypes and role discontinuity under a
façade of liberation“. Social Science Journal 38, Kidlington, str. 353–365.
Elasmar, M., Hasegawa, K. i Brain, M. 1999. „The portrayal of women in U.S. prime time television“. Journal of Broadcasting &
Electronic Media 43 (1), Washington, str. 20–34.
Giroux, Henry A. 1995a. „Animating Youth: the Disnification of Children’s Culture“. Socialist Review 24 (3), Boston, str. 23–55. URL
pregledan 18. 02. 2014. http://www.henryagiroux.com/online_articles/animating_youth.htm
Giroux, Henry A. 1995b. „Memory and Pedagogy in the ‘Wonderful World of Disney’. Beyond the Politics of Innocence“. U: From
Mouse to Mermaid. The Politics of Film, Gender, and Culture. Ur. Elizabeth Bell, Lynda Haas i Laura Sells. Indiana University
Press: Bloomington i Indianapolis, str. 43–61.

Nada Kujundžić >
Gooding-Williams, Robert. 1995. „Disney in Africa and the inner city: On race and space in The Lion King“. Social Identities 1,
Abingdon, str. 373–379.
Harries, Elizabeth Wanning. 2003. Twice Upon a Time: Women Writers and the History of the Fairy Tale. Princeton: Princeton
University Press.
Hastings, A. Waller. 1993. „Moral Simplification in Disney’s The Little Mermaid“. The Lion and the Unicorn 17 (1), Baltimore, str.
83–92.
Henneberg, Sylvia. 2010. „Moms do badly, but grandmas do worse: The nexus of sexism and ageism in children’s classics“. Journal of
Aging Studies 24, Kidlington, str. 125–134.
Hoerrner, Keisha L. 1996. „Gender roles in Disney films: Analyzing behaviors from Snow White to Simba“. Women’s Studies in
Communication 19, El Paso, str. 213–228.
Hubka, D., Hovdestad, W. i Tonmyr, L. 2009. „Child maltreatment in Disney animated feature ﬁlms: 1937–2006“. Social Science
Journal 46, Kidlington, str. 427–441.
Hummert, Mary Lee. 1990. „Multiple Stereotypes of Elderly and Young Adults: A Comparison of Structure and Evaluations“. Psychology
and Aging 5 (2), Washington, str. 182–193.
Hummert, M. L., Shaner, J. L., Garstka, T. A. i Henry, C. 1998. „Communication With Older Adults. The Influence of Age Stereotypes,
Context, and Communicator Age“. Human Communication Research 25 (1), Oxford, str. 124–151.
Hurd, Laura C. 1999. „‘WE’RE NOT OLD!’: Older Women’s Negotiation of Aging and Oldness“. Journal of Aging Studies 13 (4),
Kidlington, str. 419–439.
Hurley, Dorothy L. 2005. „Seeing White: Children of Color and the Disney Fairy Tale Princess“. The Journal of Negro Education 74
(3), Washington, str. 221–232.
Jorgensen, Jeana. 2007. „A Wave of the Magic Wand: Fairy Godmothers in Contemporary American Media“. Marvels & Tales 21
(2), Detroit, str. 216–227.
Kite, M. E. i Wagner, L. S. 2002. „Attitudes Toward Older Adults“. U: Ageism: Stereotyping and Prejudice Against Older Persons. Ur.
Todd D. Nelson. The MIT Press, Cambridge (MA), str. 129–161.
Lauzen, M. M. i Dozier, D. M. 1999. „Making a difference in prime time: Women on screen and behind the scenes in the 1995–96
television season“. Journal of Broadcasting & Electronic Media 43 (1), Washington, str. 1–19.
Lauzen, M. M. i Dozier, D. M. 2005. „Maintaining the Double Standard: Portrayals of Age and Gender in Popular Films“. Sex Roles
52 (7/8), Dordrecht, str. 437–446.
Leach, Edmund R. 1958. „Magical Hair“. The Journal of the Royal Anthropological Institute of Great Britain and Ireland 88 (2), London,
str. 147–164.
Lee, Linda J. 2008. „Witch“. U: The Greenwood Encyclopedia of Folktales and Fairy Tales. Ur. Donald Haase. Greenwood Press, Westport,
Connecticut i London, str. 1032–1034.
Lieberman, Marcia K. 1989. „‘Some Day My Prince Will Come’: Female Acculturation through the Fairy Tale“. U: Don’t Bet on the
Prince. Contemporary Feminist Fairy Tales in North America and England. Ur. Jack Zipes. Routledge, New York, str. 185–200.
Lüthi, Max. 1986. The European Folktale: Form and Nature. Preveo John D. Niles. Bloomington i Indianapolis: Indiana University
Press.
Martin-Rodriguez, M. M. 2000. „Hyenas in the Pride Lands: Latinos/as and Immigration in Disney’s The Lion King“. Aztlán 25 (1),
Los Angeles, str. 47–66.
McGuire, Sandra L. 2003. „Growing up and growing older: books for young readers“. Childhood Education 79 (3), Washington. URL
pregledan 10. 01. 2014. http://www.freepatentsonline.com/article/ChildhoodEducation/9846746.html

Nada Kujundžić >
Munitić, Ranko. 1986. „Animirani film“. U: Filmska enciklopedija. Svezak 1 (A–K). Ur. Ante Peterlić, Jugoslavenski leksikografski
zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, str. 31.
Nelson, Todd D. 2009. „Ageism“. U: Handbook of Prejudice, Stereotyping, and Discrimination. Ur. Todd D. Nelson. Hove: Psychology
Press, Taylor i Francis Group, New York, str. 431–440.
Nelson, Todd D. 2011. „Ageism: The Strange Case of Prejudice Against the Older You“. U: Disability and Aging Discrimination.
Perspectives in Law and Psychology. Ur. Richard L. Wiener i Steven L. Willborn. Burton Blatt Institute, Syracuse University,
Syracuse, New York, str. 37–47.
Payne, B. i Whittington, F. 1975/6. „Older Women: An Examination of Popular Stereotypes and Research Evidence“. Social Problems
23, Oakland, str. 488–504.
Peterlić, Ante. 1986. „Cjelovečernji film“. U: Filmska enciklopedija. Svezak 1 (A–K). Ur. Ante Peterlić. Jugoslavenski leksikografski
zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, str. 210.
Peterson, Robin T. 1992. „The Depiction of Senior Citizens in Magazine Advertisements: A Content Analysis“. Journal of Business
Ethics 11, Dordrecht, str. 701–706.
Propp, Vladimir Jakovljevič. 2012. Morfologija bajke. Preveo Petar Vujičić. Beograd: XX vek.
Robinson, J. D. i Skill, T. 1995. „The Invisible Generation: Portrayals of the Elderly on Prime-Time Television“. Communication Reports
8 (2), Fullerton, str. 111–119.
Robinson, T., Callister, M., Magoffin, D. i Moore, J. 2007. „The portrayal of older characters in Disney animated films“. Journal of
Aging Studies 21, Kidlington, str. 203–213.
Robinson, T. i Anderson, C. 2010. „Older Characters in Children’s Animated Television Programs: A Content Analysis of Their
Portrayal“. Journal of Broadcasting & Electronic Media 50 (2), Washington, str. 287–304.
Rose, Karel. 1979/80. „The Young Learn About the Old: Aging and Children’s Literature“. The Lion and the Unicorn 3 (2), Baltimore,
str. 64–75.
Roy, A. i Harwood, J. 1997. „Underrepresented, positively portrayed: Older adults in television commercials“. Journal of Applied
Communication Research 25 (1), Abingdon, str. 39–56.
Schmidt, D. E. i Boland, S. M. 1986. „Structure of Perceptions of Older Adults: Evidence for Multiple Stereotypes“. Psychology and
Aging 1 (3), Washington, str. 255–260.
Signorielli, N. i Bacue, A. 1999. „Recognition and Respect: A Content Analysis of Prime-Time Television Characters Across Three
Decades“. Sex Roles 40 (7/8), Dordrecht, str. 527–544.
Slevin, Kathleen F. 2010. „‘If I had lots of money... I’d have a body makeover’: Managing the Aging Body“. Social Forces 88 (3), Oxford,
str. 1003–1020.
Sontag, Susan. 1972. „The Double Standard of Aging“. Saturday Review of the Society, 23. rujna, San Francisco, str. 29–38. URL
pregledan 27. 01. 2014. http://www.unz.org/Pub/SaturdayRev-1972sep23-00029.
Stone, Kay. 1975. „Things Walt Disney Never Told Us“. The Journal of American Folklore 88 (347), Columbus, str. 42–50.
Stovall Hanks, Roma. 2001. „‘Grandma, What Big Teeth You Have!’: The Social Construction of Grandparenting in American Business
and Academe“. Journal of Family Issues 22, Gainesville, str. 652–676.
Swayne, L. E. i Greco, A. J. 1987. „The Portrayal of Older Americans in Television Commercials“. Journal of Advertising 16 (1),
Abingdon, str. 47–54.
Tatar, Maria. 2003. The Hard Facts of Grimms’ Fairy Tales. 2. izdanje. Princeton i Oxford: Princeton University Press.
Thornton, James E. 2002. „Myths of Aging or Ageist Stereotypes“. Educational Gerontology 28, Abingdon, str. 301–312.

Nada Kujundžić >
Towbin, M. A., Haddock, S. A., Schindler Zimmerman, T., Lund, L. K. i Tanner, L. R. 2003. „Images of Gender, Race, Age, and Sexual
Orientation in Disney Feature-Length Animated Films“. Journal of Feminist Family Therapy 15 (4), Abington, str. 19–44.
Warner, Marina. 1995. From the Beast to the Blonde. On Fairy Tales and Their Tellers. London: Vintage.
Wohlwend, Karen E. 2009. „Damsels in Discourse: Girls Consuming and Producing Identity Texts through Disney Princess Play“.
Reading Research Quarterly 44 (1), Oxford, str. 57–83.
Wolf, Naomi. 2002. Mit o ljepoti. Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena. Prevela Tamara Slišković. Zagreb: Jesenski i Turk.
Zipes, Jack. 2006. Fairy Tales and the Art of Subversion. The Classical Genre for Children and the Process of Civilization. 2. izdanje.
New York: Routledge.
Žanić, Ivo. 2009. Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?: o sociolingvistici animiranih filmova. Zagreb: Algoritam.
SUMMARY
Evil witches and caring grandmothers: depictions of elderly female characters in Walt Disney Animation Studio animated
feature films
The paper proposes to explore the frequency and types of representation of older women in feature-length animated films produced
by Walt Disney Animation Studio. Drawing on previous research on ageism and ageist stereotypes in the media (television, film,
advertising media) for a theoretical and methodological framework, the paper provides an analysis of a total of 43 feature-length
animated Disney films. The analysis will focus on the frequency, appearance, characteristics, marital and family status, as well as the
roles, functions and types of elderly female characters. In addition, the paper will provide a basic typology of elderly female characters
in Disney animated feature films.
Key words:
ageism, animated film, Disney, media, sexism, stereotypes

Odnos Bolivarske revolucije prema rodno uvjetovanom starenju
Ana Rajković
Ekonomsko-birotehnička škola, Slavonski Brod Izvorni znanstveni članak
Sažetak >
Cilj je rada, u okviru dominantnih kulturoloških odrednica (marijanstvo, mačizam, kultura mladosti), prikazati odnos
Bolivarske revolucije u Venezueli prema rodno uvjetovanom starenju. Temi se pristupa u okviru šireg promatranja društveno-
povijesnoga konteksta Latinske Amerike. Stoga se u prvom dijelu rada prikazuje rodna politika Venezuele u latinskoameričkom
prostornom okviru, odnosno uvjetovanje njegovih socio-ekonomskih i kulturoloških odrednica povijesnim razvojem. Procesu
se starenja također pristupa u kontekstu mitološkoga koncepta ljepote i mladosti, koji čini sastavni dio društvene uloge žene
tog prostora.
U drugom se dijelu rada analiziraju bolivarske socijalne misije (misiónes sociales) koje su usmjere prema trećoj životnoj dobi
s naglaskom na rodnu pripadnost.
Ključne riječi >

mačizam (machismo), marijanstvo, kultura mladosti, Bolivarska revolucija, dobna diskriminacija, socijalne misije (misiónes
sociales)

Ana Rajković >
Uvod
Postavljanje žena u sekundarne društvene okvire zajedničko je mnogim kulturama i prostorima. Međutim, ta pojava ima
svoje specifičnosti na području Latinske Amerike1 u smislu oblikovanja različitih diskursa, stereotipa i praksi. Mayra Aviona
u tekstu „Women’s ‘Bill of Rights’“2 kao razlog takvog položaja žena u kulturi Latinske Amerike navodi dva elementa:
marijanstvo i mačizam. Naime, autorica objašnjava kako je ženina podređena uloga unutar obitelji, a samim time i u
širem društvenom kontekstu, rezultat dominantnog interpretiranja Djevice Marije kao majke. Pod utjecajem Katoličke
crkve, takav je ideal prenesen u Latinsku Ameriku. Takvo shvaćanje ženine uloge povezano je s mačizmom. Kulturna
odrednica mačizma podrazumijeva apsolutnu podređenost žene muškarcu kao onomu tko donosi sve odluke. Na tragu
takve interpretacije možemo zaključiti kako se žene determinira stupnjem u kojem postoji mačizam.
Osim navedenih kulturoloških odrednica, postoji još jedna dominantna, rodno konstruirana odrednica – mladost. U
okviru te odrednice njeguje se kult mlade i zgodne djevojke (mujer joven y bonita).
U skladu s globalnim trendom, prema podacima iznesenim u izvještaju „New Century, Old Disparities“ koji je objavio
IDB (Inter-American Development Bank), u Latinskoj Americi žene su obrazovanije, ali unatoč tomu slabije su plaćene.3
Tako muškarci zarađuju i do 17 puta više nego žene.
Takva socio-ekonomska diskriminacija najviše se manifestira upravo kad žene dosegnu treću životnu dob. Time pripadnice
te dobi trpe gotovo sve moguće društvene diskriminacije (socijalne, zdravstvene, rodne, dobne, ekonomske). Unatoč
tomu, socijalne posljedice (kao i zdravstvene) starenja žena na tom prostoru većim su dijelom neistražene (Sennott-
Miller, 1995: 413–424).
Razlozi izrazitije diskriminacije žena treće životne dobi prije svega su ekonomski. Naime, zbog ekonomskih razloga žena
starenjem postaju sve više svedene na mikrorazinu kućanstva, čime dolazi do dodatnog naglašavanja odrednica marijanstva
i mačizma. Stoga žena biva degradirana na svim društvenim područjima. Tako joj se oduzima pravo na starost.
1
Proglašenjem Bolivarske revolucije u Venezueli napuštaju Pod prostorom Latinske Amerike podrazumijeva se cijeli južnoamerički
se navedeni kulturološki obrasci. Naime, u okviru Revolucije kontinent, Srednja Amerika, Meksiko i karipski otoci na kojima se govore
romanski jezici.
žene treće životne dobi od objekata postaju subjekti, tj.
2
inicijatori društvenih promjena. Profesorica Alba Carosio Aviona, Mayra, „Women’s ‘Bill of Rights’ through the EZLN“, http://
womenstudies250.wikispaces.com/Women+and+Popular+Protest+in+Latin
ističe kako je Revolucija postala svjesna doprinosa, ali i +America (pristup 20. rujna 2013.)
prava žena te dobne skupine.4
3
„Latin American and Caribbean Women: Better Educated, Lower Paid“,
Stoga je Bolivarska revolucija iznimno zanimljivo istraživačko http://www.iadb.org/en/news/webstories/2012-10-15/wage-gap-between-
men-and-women,10155.html (pristup 21. rujna 2013.)
područje u kontekstu pristupa njezinim reformama s pozicije
4
odnosa žene i revolucije kao stereotipno naglašavane Rajković, Ana, 2014. „Feministička revolucija“, H-Alter, 14. travnja 2014.,
http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
mačističke domene društvenog djelovanja.
2014.)
Cilj je rada u kontekstu specifičnih socio-kulturoloških Alba Carosio profesorica je na Sveučilištu u Caracasu, urednica časopisa
Revista Venezolana de Estudios de la Mujer te savjetnica Odbora za obitelj,
odrednica (marijanstva, mačizma, kulture mladosti) žene i mlade (Comisión Permanente de Familia, Mujer y Juventud) pri
prikazati društveni zaokret u Venezueli (República Nacionalnoj skupštini (Asamblea Nacional). Znanstveno polje interesa čini
joj rodna problematika te etika i socijalna društvena zbivanja. Autorica je
Bolivariana de Venezuela) prema ženama treće životne
nekoliko knjiga, među ostalim El pensar auténtico vs el progreso técnico,
dobi koji je proklamiran u okviru Bolivarske revolucije. Fondo Editorial Ipasme (2007).

Ana Rajković >
Navedeni se zaokret ponajprije očituje u proglašenju Ustava iz 1999. godine te nizu zakona u kojima se naglašava rodna
pripadnost (Venezolanos y Venezolanas). Osim zakonskog zaokreta, u kojem feminizam postaje dio političkog diskursa
(Hugo Chávez deklarirao se kao feminist),5 drugi zaokret predstavljaju socijalne misije kojima se žene treće životne dobi
nastoje potaknuti na aktivno sudjelovanje u društveno-političkoj preobrazbi Venezuele.
Treba naglasiti kako je rodno, odnosno dobno pitanje u Venezueli nemoguće promatrati bez širega konteksta političkih
i kulturnih značajki Latinske Amerike.
Stoga se u prvom dijelu rada rodna politika Venezuele prikazuje u okviru povijesnog razvoja latinskoameričkog prostora.
Unutar dominantnog diskursa gotovo je cijela povijest prikazana kroz muške figure. Naime, u navedenom kontekstu
vlada gotovo kolektivna historiografska amnezija kada su posrijedi revolucionarke kao što su Idania Fernandez ili
Haydee Santamaria, koje su odigrale povijesne uloge u svojim zemljama.6 Na taj je način ikonografija revolucija zauvijek
zadržala muški lik. Međutim, u Venezueli se početkom 21. stoljeća počela razvijati drukčija revolucija, koja se definirala u
okvirima socijalizma i feminizma.7 Unutar takvog okvira došlo je do kreiranja, odnosno spajanja feminizma i socijalizma,
što Bolivarsku revoluciju čini prilično specifičnom pojavom u suvremenom političkom kontekstu.8
Tako se u drugom dijelu rada prikazuje odnos Bolivarske revolucije prema trećoj dobnoj skupini iz rodne perspektive.
Naime, unutar Revolucije pitanje žena i njihove diskriminacije postaje sastavni dio ne samo političkih govora nego i
socijalne prakse. Najočitije su manifestacije takvog zaokreta socijalne misije unutar kojih se razvija opreka u odnosu
na globalnu anti-age politiku. Naime, venezuelske su vlasti pokrenule na desetke socijalnih misija kojima je cilj, među
ostalim, vratiti ženama pravo na starost te dokinuti dominantne i kulturološke odrednice koje diskriminiraju žene. Time
se nastoje ukinuti prije svega socijalne posljedice starenja.
U okviru drugog dijela rada također se obrađuje kultura mladosti kao izvozni proizvod Venezuele u kontekstu određene
suprotnosti s proklamiranom feminističkom politikom Bolivarske revolucije.
Povijesno-politička uvjetovanost razvoja sekundarne uloge žene
Prostoru Latinske Amerike uglavnom se pristupa u kontekstu mitsko-gerilskog prostora u kojemu prevladavaju mladenačke
mačističke figure, vođene uzvišenim idealima slobode, jednakosti i cohibina dima.9 Razvoju takvoga diskursa velikim je
5
„Hugo Chávez: ‘Soy feminsta’ https://www.youtube.com/watch?v=jGtVpk10ORg&noredirect=1 (pristup 14. veljače 2014.)
6
Među značajnije znanstvenice koje se bave tim istraživačkim područjem kao i one koje pristupaju društveno-povijesnoj zbilji tog prostora unutar feminističkog
okvira valja istaknuti: Brooksbank Jones, Anny; Catherine, Davies. 1996. Latin American women’s writing: feminist readings in theory and crisis. Oxford: Clarendon
Press; Kaminksy, Amy K. 1992. Reading the Body Politic: Feminist Criticism and Latin American Women Writers. Minneapolis: University of Minnesota Press; Rubí,
Martha Lorena. 2011. Politically Writing Women in Hispanic Literature: The Feminist Tradition in Contemporary Latin American and U.S. Latina Writers. Bloomington:
Xlibris Corporation.
7
Rajković, Ana, 2014. „Feministička revolucija“, H-Alter, 14. travnja 2014., http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja 2014.)
8
Rosetti, Natalia, 2012. „Hugo Chávez, socialista y feminista“. U: Público.es, 7. ožujka 2012., http://www.publico.es/internacional/451777/hugo-chavez-socialista-
y-feminista (pristup 19. veljače 2014.)
9
Cohiba je najpoznatiji kubanski brand cigara. Odnosi se na dvije vrste cigara, jednu proizvedenu na Kubi, u kompaniji Habanos S.A., a drugu proizvedenu u
Dominikanskoj Republici.

Ana Rajković >
dijelom pridonijela njegova burna prošlost. Naime, Latinska je Amerika, promatrana u političkom kontekstu, obilježena
borbama za neovisnost (kraj 18. i početak 19. stoljeća) te borbom protiv imperijalizma u 20. stoljeću. Takve su borbe stvorile
mitove poput Joséa Martíja,10 Emiliana Zapate,11 Ernesta Chea Guevare12 ili Fidela Castra13 te Salvadora Allendea.14 Burna
prošlost pridonijela je na taj način stvaranju kulturoloških stereotipa, odnosno različitih dobnih i seksističkih predrasuda.
Tako je nastao iznimno zanimljiv socio-kulturni aspekt tog područja.
Upravo zato ne iznenađuje činjenica da su dominantni stereotipi koji se vežu uz prostor Centralne i Južne Amerike
povezani s dobnim i seksističkim predrasudama, stvarajući na taj način kulturološke odrednice u okvirima kojih se
razvio sekundarni društveni položaj žena.
Sukladno navedenom, kulturne su odrednice neraskidivo povezane s pojavama u političkom kontekstu. Tako su se već
u razdoblju od 1820. do 1870., koje je obilježeno nasiljem, diktaturama i revolucijama, pojavile prve mačističke političke
figure – caudillosi15 (Kos-Stanišić, 2009: 31–32). U prilog
tezi kako su političku vlast držali isključivo jaki pojedinci 10
José Martí (1853.–1895.) kubanski pjesnik i heroj rata u borbi za neovisnost
ide i činjenica da su cijela politička razdoblja dobila nazive od španjolske krune. Kubanski nacionalni junak.
prema određenom vođi – batiljizam (José Batlle y Ordoñez, 11
Emiliano Zapata (1879.–1919.) meksički revolucionar koji se borio protiv
Urugvaj; 1903.–1907; 1911.–1915.), pačkizam (Jorge režimske vlasti, zahtijevajući preraspodjelu zemljišta siromašnim seljacima,
Pacheco Areco, 1967.–1972.; Urugvaj), peronizam (Juan čime je postao simbol antifeudalne borbe i revolucije.
Dominog Perón, Argentina; 1943.–1955.; 1973.–1974.), 12

Ernesto Che Guevara (1928.–1967.) rođenjem Argentinac, a političkim
stronizam (general Alfredo Stroessner Matiuda, Paragvaj, i revolucionarnim djelovanjem Kubanac. Osvajanjem Santa Clare tijekom
Kubanske revolucije pridonio je pobjedi snaga Fidela Castra i rušenju diktature
1954.–1989.). Fulgencija Batiste. Uz Fidela Castra, Raula Castra, Camila Cienguegosa te Juana
Almeide predstavlja, u literaturi, najznačajniju osobu Kubanske revolucije.
Pri tome je gotovo potpuno zanemarena revolucionarka Šireći ideju foco teorije (formiranja malih gerilskih skupina), odlazi u Kongo.
Idania Fernandez 16 (1952.–1979.), jedna od glavnih Nakon Konga, Che po principu foco teorije 1967. godine osniva gerilsku skupinu
u Boliviji. U listopadu, nakon uhićenja, biva ubijen.
sudionica i gotovo ikona Sandinističke revolucije u Nikaragvi
13
te borbe protiv diktatora Somoze. Njezino ime ide rame uz Fidel Castro (1926.– ), vođa Kubanske revolucije. Do 2008. bio je predsjednik
Kube, a tada zbog zdravstvenih problema napušta sve političke dužnosti. Do
rame Cheu Guevari ili Camilu Torresu. Naime, Idania je 1979. 2013. godine redovito je objavljivao kolumne, Reflections of Fidel, u kubanskim
godine zarobljena i ubijena, baš kao i legendarni Che. Osim novinama Granma. Mnogi ga nazivaju i političkim mentorom pokojnoga
Idanije Fernandez, svakako valja izdvojiti Celiju Sánchez venezuelskog predsjednika Huga Cháveza.
i Haydée Santamaria, bez kojih Kubanska revolucije, 14
Salvador Allende (1908.–1972.), čileanski socijalistički predsjednik koji je
prema priznanju Fidela Castra, nikada ne bi pobijedila uslijed puča zbog provođenja nacionalizacije nad američkim kompanijama
počinio samoubojstvo.
Batistin režim. 17 Iako za Kubansku revoluciju vlada
15
veliko zanimanje, koje nadilazi okvire historiografskog Caudillo je bio naziv za političko-vojnoga vođu koji je sve do 1870. držao
istraživanja, djelovanje tih dviju revolucionarki rijetko čini vlast na nacionalnoj i regionalnoj razini.
područje znanstvenih istraživanja. 16
Idania Fernandez (1952. –1979.) jedna je od glavnih sudionica i ikona
Sandinističke revolucije u Nikaragvi, koja se vodila protiv diktatora Somoze.
Tako je književnica Alice Walker nakon gotovo 50 godina 17
Dina Meaza, novinarka iz Hondurasa, navodi kako je povijest Latinske
otkrila svijetu Celiju Sánchez i njezinu ulogu u Kubanskoj Amerike izgrađena i borbama žena, ali problem je u tome što žene ne pišu
revoluciji.18 Alice Walker uspoređuje je sa ženama poput povijest, stoga ih nema u povijesnim interpretacijama (Serra, 2013: 43-44).
Fride Khalo i Rose Luxemburg, koje su unatoč svojim 18
Walker, Alice, 2013. „Celia Sánchez and the Cuban Revolution“ http://
različitim praksama, ostavile dubok trag u kolektivnom monthlyreview.org/2013/02/01/celia-sanchez-and-the-cuban-revolution
sjećanju 20. stoljeća. Walker u predgovoru knjige One Day (pristup 23. veljače 2014.)

Ana Rajković >
in December: Celia Sánchez and the Cuban Revolution navodi kako ju je život Celije Sánchez ostavio bez riječi (Stout,
2013: 9). O njezinoj važnosti svjedoči i izjava kubanskog povjesničara Pedra Alvareza Tabija koji navodi: da je Batista
Celiju Sánchez ubio u bilo kojem razdoblju između 1953. i 1957., Kubanske revolucije nikada ne bi bilo. Druga izrazito
važna osoba za Kubansku revoluciju bila je Haydée Santamaria, jedna od glavnih organizatorica napada na Santiago
de Cubu 1956. godine. Nakon pobjede barbudosa, Haydée Santamaria obnašala je dužnost ministrica obrazovanja te
je bila jedna od centralnih figura kubanske politike.19
S druge strane, revolucionarke poput Argentinke Haydée Tamara,20 poznatije kao Tania, ili Melbe Hernández21 još čekaju
da ih se otkrije, odnosno da im se pristupi u znanstvenom kontekstu.
Ne može se tvrditi – premda neki pokušavaju – kako su žene svojom pasivnošću pridonijele sekundarnom položaju u
društvu. Upravo suprotno, žene su bile iznimno aktivne u svim političkim previranjima na tom prostoru. Tako se o političkoj
participaciji žena na tom području govori u knjizi ViVa’.
Woman and popular protest in Latin America.22 U knjizi se 19
Nakon smrti Celije Sanchez, 1980. godine počinila je samoubojstvo.
navode primjeri borbe žena, počevši od kolonijalnog doba
20
do ekofeminističkih pokreta u Venezueli, borbe žena za Haydée Tamara,Tania (1937.–1967.) pod krinkom kubanske prevoditeljice
pravo na zemlju u Brazilu te političke angažiranosti žena dolazi u Boliviju s ciljem infiltracije u bolivijsku vladu. Nakon što je
razotkrivena, pridružuje se Cheu Guevari i gerili u bolivijskim prašumama.
u Meksiku. Poginula je u zasjedi u Vado del Yesu.
21
Već od samog otkrića Novoga svijeta žene koje su dolazile Melbe Hernández (1921.–2014.) sudjelovala je u prvom napadu kubanski
gerilaca na vojarnu Moncada 1953. godine, zbog čega je osuđena na sedam
iz Europe imale su važnu društvenu ulogu. Myriam Yvonne mjeseci zatvora. Poslije je prozvana Heroina Moncada.
Jehenson navodi primjer Isabel de Guevara koja je pisala 22
Radcliffe, Sarah A.; Westwood, Sallie. 1993. ViVa’. Woman and popular
španjolskoj kraljici, putujući na brodu prema Južnoj Americi, protest in Latin America. New York i London: Routledge.
kako se žene brinu o muškoj posadi. U pismu Isabel
23
zaključuje kako bi bez takve njege većina mornara umrla Policarpa Salavarrieta (La Pola) borila se protiv španjolske kolonijalne vlasti,
ubijena je sa samo 18 godina zbog skrivanja podataka o pobunjenicima. Dan
(Jehenson, 1995: 1). kolumbijske žene slavi se u njezinu čast.
24
U 19. stoljeću žene kao što su Kolumbijka Policarpa Manuela Sáenz (1797.–1856.) zajedno sa Simónom Bolívarom sudjelovala
je u ratu za neovisnost. Stekla je naslov Osloboditeljica Osloboditelja spasivši
Salavarrieta 23 ili Manuela Sáenz 24 djelovale su kao
mu život 1828., kada su ga politički suparnici pokušali ubiti. Sukladno rodno
revolucionarke uz bok velikoga latinskoameričkog uvjetovanoj historiografiji, njezino se značenje promatra isključivo u kontekstu
osloboditelja Simóna Bolívara.25 Treba naglasiti kako je Bolívarove ljubavnice, a manje se pozornosti poklanja važnosti njezina
djelovanja u sklopu rata za neovisnost. Godine 2000. snimljen je film o njezinu
proglašenjem Bolivarske revolucije Manuela Sáenz, zbog životu pod naslovom Manuela Sáenz. (Vidi: Mogollón Cobo, María; Narváez
svoga djelovanja tijekom rata za neovisnost, proglašena Yar. Ximena. 1997. „Manuela Sáenz: Presencia y Polémica en la Historia“. U:
Majkom Nacije (Madre de la nación). Biblioteca de historia ecuatoriana. Ur. Universidad Andina Simón Bolívar i
Corporación Editora Nacional. Quito: str. 21–41.
Iako je sudbina navedenih žena/revolucionarki identična 25
Simón Bolívar (1783.–1830.) je južnoamerički vojskovođa i državnik koji
brojnim mačističkim i herojskim povijesno opjevanim je zbog svoje politike i ideje o jedinstvenoj Južnoj Americi te borbi protiv
smrtima, za razliku od Zapate ili Chea Guevare te je žene španjolske kolonizacije prozvan Osloboditeljem (El Libertador). Godine 1811.
proglasio je neovisnost Venezuele, ali zbog potresa i španjolskog napada
prekrila prašina povijesti i zaborava. Vjerojatno je i takav Bolívarova je vojska poražena. Međutim, 1813. godine Bolívar ponovno ulazi u
odnos prema navedenim revolucionarkama pridonio razvoju Caracas i drugi put proglašava nezavisnost Venezuele. Nakon završetka borbi
diskursa o ženama isključivo u kontekstu marijanstva i za nezavisnost izbio je niz sukoba između novonastalih država. Razočaran
međusobnim sukobima, Bolívar odlazi u dobrovoljno progonstvo na Jamajku,
mačizma, koje one svojim djelovanjem uvelike nadilaze. međutim zbog tuberkuloze umire na putu.

Ana Rajković >
Takav se odnos prema ženama posebno propituje u književnom diskursu, mnogo više nego u političkom, barem do
sada. Stoga D. Jill Savitt u eseju „Female Stereotypes in Literature (With a Focus on Latin American Writers)“ navodi
književna djela u kojima se potvrđuje društveno determinirana uloga žene.26 Glavne su karakteristike poželjne žene
mladost i nevinost. U okviru se toga koncepta upravo mladost očituje kao jedno od osnovnih kulturoloških obilježja
tih prostora koje je duboko ukorijenjeno u prošlosti. Zbog svoje je konzistentnosti element mladosti prisutan u svim
društvenim aspektima, od književnosti do politike. Stoga su upravo u navedenom kontekstu žene treće životne dobi
bile podvrgnute dobnoj diskriminaciji.
Promjena društvenog odnosa prema ženama i trećoj životnoj dobi uvjetovana je dolaskom ljevičarskih/progresivnih
predsjednika i širenjem društvenih pokreta. Počevši od 2000. godine, u Latinskoj Americi politička dominacija pripada
ljevici. Tako je u Brazilu na vlast došao Lula da Silva.27 Nakon ljevičara Tabaréa Vázqueza u Urugvaju na njegovo mjesto
2010. godine dolazi također ljevičar José Alberto Mujica Cordano. Primjeri se nastavljaju Evom Moralesom u Boliviji,
Danielom Ortegom u Nikaragvi, Rafaelom Correom u Ekvadoru itd. Politička transformacija prostora pridonijela je i
poboljšanju položaja žena u regiji.28 Tako je čileanska predsjednica Michelle Bachelet, preuzevši dužnost predsjednice,
u prvome mandatu organizirala kabinet od pet ministrica i pet ministara.
Navedeni politički zaokret s početka 21. stoljeća odrazio se na socio-kulturalni odnos prema ženama i starenju općenito.
Položaj žena u Venezueli prije proglašenja Bolivarske revolucije
Poseban diskurs vezan uz položaj žena u Venezueli počinje se postupno razvijati početkom sedamdesetih godina
dvadesetog stoljeća. Do tada prava žena nisu činila sastavni dio političkih programa, a samim time postavljena su uz
društvene margine kao pitanja koja nemaju utjecaj na svakodnevni život ili jednostavno kao pitanja koja nisu bitna.
Godine 1974., u vrijeme predsjednika Carlosa Andrésa Peréza (1974.–1979.; 1989.–1993.), osniva se Comsion Feminina
Asesora de la Preseidenca (COFEAPRE). To je označilo prvi korak u institucionaliziranju pitanja položaja žena u društvu,
odnosno osvješćivanju njihove društvene diskriminacije.
Iste godine kada je osnovan COFEAPRE aktivisti i

26
aktivistkinje organizirali su Primer Congreso Venezolano de Savitt, D. Jill, 2009. „Female Stereotypes in Literature (With a Focus
on Latin American Writers)“, http://www.yale.edu/ynhti/curriculum/
Mujeres (Prvi venezuelski kongres žena), a 1978. osniva se units/1982/5/82.05.06.x.html (pristup 21. siječnja 2014.)
Ministerio para la participación de la mujer en el desarrollo
27
(Ministarstvo za sudjelovanje žena u razvitku). Unatoč Nakon dva uzastopna mandata Lulu (2003.–2010.) je zamijenila Dilma
Rousseff.
tomu, do početka 80-ih godina žene su i dalje imale vrlo
nizak stupanj mogućnosti participiranja u društvu; među 28
Goodman, Donna, 2009. „The Struggle for Women’s Equality in Latin
ostalim, nisu mogle potpisivati službene dokumente bez America“. U: Dissident Voice, 13. svibnja 2009., http://dissidentvoice.
suprugova pristanka. Takvo društveno-političko stanje org/2009/03/the-struggle-for-womens-equality-in-latin-america/ (pristup
14. veljače 2014.)
imalo je izrazito negativne socijalne posljedice za žene
pa su žene činile gotovo 70% siromašnog stanovništva.29 29
Mgijima, Nandi, 2009. „The Gender Agenda in Venezuela“ www.twnside.
Razlog je tomu i dulji životni vijek žena, što zbog ženine org.sg/title2/women/.../women225.doc (pristup 12. siječnja 2014.)
nezaposlenosti tijekom ranijeg razdoblja života dovodi 30
Rajković, Ana, 2014. „Feministička revolucija“, H-Alter, 14. travnja 2014.,
do iznimno teškoga socijalnog stanja kada dođe u treću http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
životu dob.30 2014.)

Ana Rajković >
Početkom 80-ih godina u Venezueli, zbog negativnih ekonomskih trendova, predsjednik Peréz predložio je niz neoliberalnih
reformi (fleksibilizacija radnih odnosa, pomoć MMF-a) kao odgovor na sve dublju ekonomsku krizu. Međutim, kriza koja
se sve više produbljivala posebno je pogodila žene. Bilo je to prvi put u venezuelskoj povijesti da su problemi socijalno
ugroženih žena došli u koliziju s problemima pripadnica viših društvenih klasa. Takva je situacija dovela do prevladavanja
klasnih razlika u okviru ženskog pokreta, odnosno do njegova ujedinjenja.
Ujedinjen ženski pokret, zajedno s ostalim društvenim pokretima i domorodačkim stanovništvom, pridonio je pobjedi
Huga Rafaela Cháveza Fríasa na izborima 1998. godine.31 Prema Yoly Fernandez, jednoj od aktivnih članica provedbe
socijalnih misija, žene su u venezuelskoj prošlosti bile dehumanizirane, svedene na objekte, a promjena je došla upravo
Chávezovom pobjedom.32
Razvoj feminističke politike u kontekstu Bolivarske revolucije
Dolaskom Cháveza na vlast dano je obećanje koje se odnosilo na cjelovitu transformaciju venezuelskog društva kao i
na integraciju svih društvenih slojeva u političkoj areni. Time je na neki način objavljen rat starim socio-ekonomskim, ali
i kulturološkim stereotipima. Jedan od prvih koraka prema navedenoj politici bilo je donošenje novog Ustava33 (1999.
godine) te definiranje Bolivarske revolucije kao socijalističke i feminističke.34
Novi je Ustav imao goleme društveno-političke implikacije, posebno one rodno uvjetovane. Naime, prema Ustavu, žene su,
među ostalim, ostvarile pravo na punopravno državljanstvo
te zaštitu od seksualnog i obiteljskog zlostavljanja. Takav 31
Hugo Chávez (1954.–2013.) pokušao je 4. veljače 1992. godine doći na
zakonodavni zaokret treba promatrati u kontekstu činjenice vlast vojnim prevratom. Zbog neuspjeha Chávez je osuđen na izdržavanje
zatvorske kazne, ali je poslije dvije godine pušten na slobodu. Nakon izlaska
da od ukupno 26 milijuna stanovnika, 49,6% čine žene.35 iz zatvora osniva stranku Pokret za petu republiku (Movimiento Quinta
Republica). U prosincu 1998. godine pobjeđuje na predsjedničkim izborima
Novim je ustavnim odredbama pitanje položaja žena postalo i postaje venezuelski predsjednik. Iduće godine raspisuje referendum na
sastavnim dijelom venezuelskoga političkog diskursa. kojemu je donesen novi Ustav te kreće s politikom nacionalizacije. U travnju
2002. dolazi do pokušaja Chávezova rušenja, međutim nakon samo tri dana
Naime, promjena je postala vidljiva u gotovo svim društvenim
Chávez se vraća u predsjedničku palaču Miraflores. Nakon pritiska i pokušaja
aspektima, od veće društvene angažiranosti žena do destabilizacije, na referendumu 2004. godine Chávez dobiva podršku naroda
postavljanja ciljeva poput eliminacije nasilja nad ženama i te ostaje na vlasti.
brige za maloljetne majke. Tako diljem zemlje ženske udruge Temelj Chávezove politike bila je integracija regije putem zajedničkih
ekonomskih, kulturnih i političkih institucija. Chávez je pobijedio na
održavaju radionice, upoznavaju stanovništvo s propisima predsjedničkim izborima 2007. i 2013. godine.
vezanim uz okoliš, zemljišnu reformu, reproduktivna prava
32
Wynter, Coral, 2010. „Women and Revolutionary Transformation
i sl. Također se održavaju godišnje skupštine udruga, poput
in Venezuela“. U: Venezuelanalysis.com, 22. prosinca 2010., http://
one iz 2013. godine u pokrajini Anzoategui, na kojima se venezuelanalysis.com/analysis/5884 (pristup 22. prosinca 2013.)
koordiniraju buduće aktivnosti. 33
Prijedloge za buduće ustavne odredbe mogli su dati svi stanovnici
Venezuele, čime je omogućena direktna participacija stanovništva u izradi
Time je promjena nadišla uobičajene de jure okvire i postala
temeljenoga državnog akta.
pokretačka snaga današnje Revolucije.
34
Na taj način Bolivarska revolucija slijedi temelje http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
2014.)
Sandinističke revolucije, prema kojima Nema revolucije
35
bez emancipacije žene: nema emancipacije žene bez Blanco, Jessie, 2009. „Venezuela Has A Woman’s Face“. U: Venezuelanalysis.
revolucije. Na tragu je takve politike i Chávezova izjava com, 4. ožujka 2009., http://venezuelanalysis.com/analysis/4260 (pristup 10.
veljače 2014.)
na Svjetskom socijalnom forumu u Brazilu 2009. godine

Ana Rajković >
u kojoj se deklarirao kao feminist.36 Chávez je također prilikom obilježavanja pete obljetnice Misión Sucre (visoko
obrazovanje) rekao kako istinski socijalist mora biti i feminist, istaknuvši nepravedno različit odnos prema dječacima
i djevojčicama još u djetinjstvu.37 Naime, Chávez je smatrao kako se bez demokratizacije obitelji, odnosno stvaranja
ravnopravnih odnosa unutar obitelji, ne može graditi demokratsko društvo, odnosno da je ravnopravnost svih građana/
građanki Venezuele, ponajprije u smislu rodne ravnopravnosti, temelj istinske demokracije koju je pokušavao ostvariti
u okviru Bolivarske revolucije.
Time je pokrenuta nova revolucija, ovoga puta izvan prašuma gerile, vojnog udara i upotreba AK-47. Nova revolucija
odvija se s Ustavom u rukama, a La luchadora social38 dobila je na taj način povijesni vjetar u leđa.
U novom Ustavu izričito se navode dva roda – Venezolanos y Venezolanas, što je dovelo do stvaranja novoga političkog
diskursa. Ustavom je, među ostalim, propisano da žene moraju primiti istu plaću za isti posao kao i muškarci (čl. 91.).
Njime je ženama pružena zaštita i potpora tijekom rodiljnog dopusta (čl. 76.). Jedna je od najznačajnijih odredbi ona
koja se odnosi na priznanje vođenja kućanstva kao ekonomske aktivnosti (čl. 88.).39
Ustav zapravo čini začetak Bolivarske revolucije, koja se oslanja na potporu širokih masa i svih društvenih slojeva.
U takvoj proklamiranoj revoluciji prava i položaj žena u društvu zauzimaju značajno mjesto. Tako je nastala parola
Revolucija je probudila žene.
Nakon donošenja Ustava, slijedio je niz zakona koji su omogućili ženama ravnopravan položaj u društvu te bitnu ulogu
u transformaciji društva u okvirima Bolivarske revolucije. Ravnopravnost je posebno ostvarena u sklopu, prethodno
navedenog, ustavnog članka 88., prema kojemu je vođenje kućanstva priznato kao ekonomska aktivnost. Time je ženama
omogućeno ostvarenje prava na mirovinu, a samim time i siguran socio-ekonomski položaj kao i smanjenje mačističkog
utjecaja u okviru četiri zida. Stoga navedenu ustavnu odredbu možemo promatrati u kontekstu dokidanja kulturoloških
odrednica prema kojima su žene sekundarne članice društva, lišene aktivne ekonomske uloge. Ta je ustavna odredba
posebno značajna za žene treće životne dobi. Naime, u
36
sklopu navedenih socio-kulturoloških odrednica mnogim Osava, Mario, 2009. „WORLD SOCIAL FORUM: Presidents for Feminist
Socialism“. U: Inter Press Service, 30. siječnja 2009, http://www.ipsnews.
ženama nije bilo omogućeno zaposlenje, stoga su ulaskom net/2009/01/world-social-forum-presidents-for-feminist-socialism/ (pristup
u treću životu dob, zbog neostvarivanja prava na mirovinu, 10. veljače 2014.)
činile iznimno osjetljivu društvenu skupinu. Tim člankom, 37
Pearson, Tamara, 2012. „Chavez’s Inconsistent Feminism“. U:
barem u zakonodavnom okviru, njihov je položaj postao Venezuelanalysis.com, 12. siječnja 2012., http://venezuelanalysis.com/
znatno povoljniji. analysis/6743 (pristup 11. siječnja 2014.)
38
La luchadora social naziv je za feministički pokret u Latinskoj Americi.
Među brojnim zakonima koji su rodno uvjetovani valja
izdvojiti Zakon o jednakim prilikama, Zakon protiv nasilja 39
Analiziranjem značaja zakonodavnih promjena u odnosu na položaj žena u
nad ženama te Zakon za slobodan život bez nasilja. Takvim Venezueli bavi se Alba Carosio, profesorica na Sveučilištu u Caracasu (Central
University of Venezuela) Carosio, Alba. 2007. „La Reforma Constitucional y la
zakonskim okvirom zajamčen je ravnopravan položaj žena
perspectiva de género como imperativo ético para la transformación social“.
u društvu te povezivanje socijalnog pitanja s rodnim, U: Aporrea, 19. rujna 2007., http://www.aporrea.org/actualidad/a41379.html
s obzirom na to da većinu siromašnog stanovništva (pristup 14. veljače 2014.)
čine žene. Na taj je način feminizam postao živa snaga 40
Dijelovi gradova u kojima živi isključivo socijalno ugrožen dio stanovništva.
barriosa.40 Ekvivalent brazilskim favelama.

Ana Rajković >
U okviru rodnog pitanja iznimno je naglašena socijalna diskriminacija žena treće životne dobi. Naime, navedena vrsta
diskriminacije doživljava društveno-kulturnu kulminaciju upravo u trećoj dobi. Stoga se razvija svijest o potrebi borbe
kako bi se modificirali kulturološki parametri te se na taj način dokinuo submisivan položaj žene.41
Kako bi se uklonile, među ostalim, negativne socijalne i rodne implikacije starenja, pokrenut je niz programa koji su,
prema venezuelskim vlastima, pokazali rezultate. Tako je Nancy Perez (ministrica ženske i rodne ravnopravnosti) 2011.
godine objavila da je Venezuela ostvarila najveću rodnu ravnopravnost u regiji.42
Unutar rodne ravnopravnosti Revolucija poseban naglaska postavlja i na dobnu ravnopravnost pokušavajući na taj način
žene treće životne dobi potaknuti na aktivniju ulogu u transformaciji društva. Među ostalim pripadnike treće životne
dobi potiče se na aktivniju ulogu u okviru misija za opismenjavanja, uzgajanje organskih vrtova kao i sudjelovanje u
nizu drugih vladinih programa, poput održavanja radionica, panela i predavanja.
Međutim, nastojanja navedene politike potrebno je promatrati u kontekstu specifične kulturološke odrednice Venezuele,
odnosno kulture mladosti, koja je postala svojevrstan brand te države.
Kultura mladosti – venezuelski izvozni proizvod
Osim kulturoloških elementa mačizma i marijanstva u Venezueli treba izdvojiti kulturu mladosti kao bitnu odrednicu
venezuelskog društva, koja je uvelike pridonijela stvaranju diskursa o Venezueli i njezinoj percepciji u svijetu te o položaju
žena u venezuelskom društvu. Tako Alba Carosio navodi da su upravo mladost i ljepota glavni elementi prema kojima
se mjerio društveni doprinos žena.43
Upravo je mladost na neki način proslavila Venezuelu zahvaljujući ponajprije brojnim pobjedama na različitim
izborima ljepote (Miss).44 Tako Mac Margolis u tekstu „What Venezuela Can Learn From Miss Universe“ navodi
kako izbori ljepote u Venezueli imaju gotovo mitski status koji ujedinjuje sve političke struje, od lijevih militanata
do opozicijske oligarhije.45 Margolis pomalo sarkastično
prikazuje izbor za Miss u društveno-političkom kontekstu 41
„La necesaria despatriarcalización“, Correo del Orinoco, 11. veljače 2014.
Venezuele, interpretirajući ga kao dobar posao što 42
„Venezuela: Highest Gender Equality in Latin America”, Correo del Orinoco,
proizvodi pobjednice, koje pak onda catwalkom 11. ožujka 2011.
spašavaju Bolivarsku revoluciju. 43
U prilog tezi kako izbori za Miss u Venezueli imaju poseban 2014.)
status govori i postojanje škola za izbor za Miss u kojima 44
Venezuela je imala čak 6 pobjednica na izborima za Miss svijeta od 1955.
se djevojčice od najranije mladosti pripremaju za osvajanje do 2013. godine.
tijare. Tako je u predgrađu Caracasa smještena škola
45
Margolis, Mac, 2013. „What Venezuela Can Learn From Miss Universe“. U:
nazvana Gisselle u kojoj se djevojčice uče osnovama izbora
The Daily Beast, http://www.thedailybeast.com/articles/2013/11/13/what-
za Miss, gdje se, prema Sarah Grainger, najčešće čuje: venezuela-can-learn-from-miss-universe.html (pristup 22. siječnja 2014.)
ruke opuštene, bokovi vani.46 U školi se djevojčice uče 46
Grainger, Sarah, 2012. „Inside a Venezuelan school for child beauty queens“.
pravilima ponašanja, od držanja vinske čaše do hodanja U: BBC News, 2. rujna 2012., http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19373488
u cipelama s visokim potpeticama. (pristup 16. siječnja 2014.)

Ana Rajković >
Ljepota i mladost oduvijek su dominirali venezuelskim društvom. Razni izbori za Miss postoje u svim područjima društva.
Izbori ljepote održavaju se čak i u osnovnim školama. Premda su izbori ljepote važni za cjelokupnu industriju ljepote,
oni u Venezueli dobivaju svojevrstan patriotski značaj, koji umnogome, prema nekim analitičarima, nadilazi uobičajene
okvire takvih izbora, tako da se oni čak postavljaju u revolucionarne procese, odnosno prikazuju se kao iznimno važan
dio Revolucije.
Djevojke koje se prijavljuju za nacionalni izbor ljepote moraju biti više od 170 cm, raspon tjelesne težine mora im biti
između 50 i 65 kilograma, dok se dobna granica postavlja između 17 i 25 godina.47
Iza izbora ljepote u Venezueli stoji jedan od najbogatijih Venezuelaca, Gustavo Cisneros.48 Stoga su mnogi iznijeli niz
kritika na Chávezov račun kada je početkom 2012. godine primio Venezuelku, Miss svijeta, Ivianu Sarcos, doživjevši
to kao gotovo najveću izdaju Revolucije. Naime, s jedne strane, barem su tako kritičari smatrali, izdao je principe
Revolucije povezavši se s najvećim oligarhom, a s druge strane primanje misice mnogi su interpretirali kao izdaju i
rodnog principa Revolucije. Tako su kritičari isticali kako je predsjednik podupro seksizam, ali i potkopao politiku
dokidanja rodne neravnopravnosti kao temelja Revolucije, reducirajući na taj način rodnu politiku. Chávez je također
bio optužen da je u svrhu pragmatizma zaobišao proklamiranu politiku dokidanja postavljanja žene isključivo u okvire
fizičkog izgleda.
Ta se činjenica, s treće strane, može promatrati i kao prilog tezi kako je kultura mladosti i ljepote u političkom
kontekstu iznimno bitan element u Venezueli. Mnogi su to smatrali manevarskim potezom, zbog predsjedničke
kampanje koja se tada polako zahuktavala, a potpora misice, koja ima velik društveni ugled u Venezueli, zasigurno
je određeni politički kapital.
Ipak, mnogi su taj potez označili kao nedosljedni feminizam s obzirom na prijašnje Chávezove izjave u kojima se deklarirao
kao feminist. Chávez je pak tom prilikom istaknuo kako je misica ponos Venezuele te da zaslužuje potporu naroda.49
Carosio to tumači kao dokaz duboke ukorijenjenosti mačo mentaliteta, koji je upravo zbog svoga dugoga razvoja iznimno
otporan na promjene, pa čak i u Chávezovu slučaju, ističući pri tome kako je Chávez bio istinski senzibiliziran za pitanja
feminizma i to ne samo na deklarativnoj razini.50
47
Mnogi smatraju kako pod utjecajem brojnih izbora ljepote te izjava misica u
Venezuela, uostalom kao i većina zemalja Latinske Amerike, kojima priznaju da su se podvrgnule korektivnim zahvatima u Venezueli raste
zanimljivo je istraživačko područje o odnosu izbora ljepote broj žena koje se odlučuju za tu vrstu zdravstvene usluge. Vidi: „How cosmetic
surgery is changing the shape of Venezuela’s mannequins“, http://www.
(mladosti) i feminizma. Naime, paralelno s održavanjem niza
theguardian.com/lifeandstyle/shortcuts/2013/nov/12/cosmetic-surgery-
izbora ljepote problematizira se širenje kulture mladosti i changes-shape-venezuelas-mannequins (pristup 15. veljače 2014.)
tiranije zrcala u društvu. Tako je ekvadorski predsjednik 48
Gustavo Cisneros pružao je veliku potporu prijašnjim venezuelskim
Rafael Correa oštro kritizirao razne izbore ljepote ističući predsjednicima (Rafael Caldera i Carlos Andres Perez) koji su bili američki
kako se na njima promiču pogrešne vrijednosti, stoga je saveznici.
zabranio održavanje izbora ljepote u školama. 49
Pearson, Tamara, 2012. „Chavez’s Inconsistent Feminism“. U:
Venezuelanalysis.com, 12. siječnja 2012., http://venezuelanalysis.com/
Unatoč dominantnoj kulturi mladosti koja uvelike oblikuje analysis/6743 (pristup 11. siječnja 2014.)
svakodnevni život u Venezueli, unutar Bolivarske revolucije 50
razvijaju se institucionalizirani i izvaninstitucionalizirani http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
oblici rada koji nastoje minimalizirati kulturu mladosti i 2014.)

Ana Rajković >
potaknuti pripadnice treće životne dobi na aktivno sudjelovanje u društvenim promjenama te na taj način promijeniti
društveni odnos prema procesu starenja. Tako se pokušava demistificirati bauk starenja kao sastavni dio života (i
Revolucije) koji je iznimno važan za revitalizaciju cjelokupnog društva, odnosno provođenje Bolivarske revolucije. U
duhu težnji promjenama ide i izjava Marije León, predsjednice Instituto Nacional de la Mujer (INAMUJER), da je Venezueli
potrebna kulturna promjena koja će ženu prikazati kao hrabro i jako biće, sposobno da se brani, kako bi se dokinula
paradigma koja žene prikazuje kao slaba i nezaštićena bića.51 Sukladno tomu, kao najranjiviji dio stanovništva prikazuju
se žene treće životne dobi, odnosno pitanje njihove zaštite, od socijalne do zdravstvene.
Starenje u kontekstu Bolivarske revolucije
U ovom će se dijelu rada starenje u kontekstu Bolivarske revolucije promatrati kroz dva okvira. Prvi čini prikaz
institucionalizacije venezuelske politike usmjerene prema rodnoj i dobnoj diskriminaciji u kontekstu sve veće populacije
iznad 60 godina starosti. Drugi okvir čini odnos Bolivarske revolucije prema globalnoj anti-age politici i njenu utjecaju
u Venezueli.
Starenje se, u navedenom prostornom okviru, zbog fragilnoga institucionalnoga konteksta, siromaštva te nejednakosti
ubrzava (Palloni, Pinto-Aguirre i Pelaez, 2002: 769). U skladu s time, prema podacima iznesenim u članku „Latin Amerika
regional review of Falls in older people“,52 u Latinskoj Americi povećava se broj stanovnika kojima dob prelazi 60 godina.
Autor posebno naglašava rodni aspekt starenja. Naime, ističe kako je vrlo velik broj žena koje nemaju nikakve socijalne
beneficije u odnosu na mušku populaciju. Time žene treće životne dobi postaju iznimno ranjiv dio društva bez gotovo
ikakve socio-zdravstvene zaštite. Posljedica je takvog stanja 51
Person, Tamara, 2009. „Venezuela Expands Outlets for Denunciations of
nemogućnost pristupa zdravstvenim uslugama. Stoga žene Violence Against Women“. U: Venezuelanalysis.com, 23. travnja 2009., http://
kad se razbole, najčešće ostaju prepuštene same sebi. U venezuelanalysis.com/news/4389 (pristup 8. veljače 2014.)
kontekstu navedenog, Pedro Paulo Marin naglašava da je 52
Marin, Pedro Paulo, „Latin-American regional review on Falls in older
potrebno razvijati javni zdravstveni sustav kako bi se ženama people“, http://www.who.int/ageing/projects/AMRO-Chile.pdf (pristup 20.
pružila potrebna zdravstvena zaštita. Upravo takvi projekti veljače 2014.)
53
u Venezueli se razvijaju u suradnji s m1inistarstvom obrane. O socijalnoj ulozi venezuelskih vojnih snaga vidi: Harnecker, Marta, 2003.
„The Venezuelan Military: The Making of an Anomaly“. U: Venezuelanalysis.
Naime, u sklopu projekta Plan Bolivar 2000 mobilne vojne
com, 20. listopada 2003., http://venezuelanalysis.com/analysis/175 (pristup
bolnice obilaze teško dostupna naselja te pružaju zdravstvenu 11. veljače 2014.)
zaštitu dijelu stanovništva koje nije u mogućnosti, iz različitih 54
„AgeWatch report card: Venezuela (Bolivarian Republic of Venezuela)“,
razloga, ostvariti navedeno pravo.53 http://www.helpage.org/global-agewatch/population-ageing-data/country-
ageing data/?country=Venezuela%2B%2528Bolivarian%2BRepublic%2Bof%
Ukupan broj stanovništva starijeg od 60 godina u Venezueli, 2529 (pristup 22. siječnja 2014.)
prema podacima Global Age Watcha, iznosi 2,7 milijuna, 55
Tako je u sklopu međunarodnog programa Food Empowerment Project
odnosno 9,1 posto. Predviđa se da će do 2050. godine pokrenuta sadnja organskih vrtova. U sklopu tog programa bivše su rafinerije
pretvorene u vrtove, a njihovi se proizvodi plasiraju na lokalnim tržnicama. Za
dio populacije iznad 60 godina činiti gotovo 22,3% održavanje organskih vrtova zadužene su osobe treće životne dobi. Stoga David
stanovništva Venezuele.54 Vlasti su u Caracasu prepoznale Raby s Instituta za latinskoameričke studije na Sveučilištu u Liverpoolu navodi
kako će stanovništvo treće životne dobi u budućnosti još kako agrarna revolucija u Venezueli nadilazi uobičajene okvire reforme. (Lamb,
Jon, 2005. „Cuba & Venezuela Lead Global Organic Revoluton“. U: Organic
više utjecati na socijalne i ekonomske promjene u zemlji.55 Consumers Association, 2. veljače 2005., http://www.organicconsumers.org/
U prilog tomu Alba Carosio navodi činjenicu kako je prije corp/cubavenez20205.cfm (pristup 22. siječnja 2014.)
proglašenja Revolucije bilo samo 200.000 umirovljenika, 56
dok danas ta brojka iznosi gotovo 3 milijuna.56 http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
2014.)

Ana Rajković >
Foto: Petra Belc
Tako stariji dio venezuelskog stanovništva (neovisno o rodnoj pripadnosti), među ostalim, ostvaruje 50% popusta prilikom
korištenja javnog prijevoza te pravo prednosti pri obavljanju specijalističkih pregleda.57 Vlasti su također osigurale
socijalne mirovine ekonomski najugroženijem dijelu stanovništva, o čemu će detaljnije biti riječi u nastavku rada.
Kako bi se navedeni ciljevi ostvarili, 2005. godine potpuno su institucionalizirana prava vezana iz treću životnu dob.
Tako je, u okviru Ministarstva rada i socijalne sigurnosti (Ministerio del Poder Popular para el Trabajo y la Seguridad
Social), osnovan INASS (Instituto Nacional de los Servicios Sociales), s ciljem, kako su vlasti istaknule, pomoći starijim
osobama. INASS pruža ekonomsku i tehničku pomoć kako bi se građani treće životne dobi uključili u društveni život
svoje zajednice, s ciljem promicanje aktivnog života i u trećoj dobi.58 Osim mirovina, INASS također osigurava besplatnu
zdravstvenu zaštitu, različite oblike rehabilitacije i sl.
57
Vidi: Instituto Nacional de los Servicios Sociales http://www.ivss.gov.ve/
U okviru te organizacije, među ostalim, naglasak je stavljen
58
na socijalno osiguranje starijeg stanovništva, odnosno Treba istaknuti kako se mirovinski sustav u Venezueli provodi u okviru
IVSS-a (Instituto Venezolano de los Seguros Sociales). Riječ je također o
žena, u kontekstu činjenice da su žene treće životne dobi
državnoj organizaciji koja proklamira socijalnu sigurnost kao pravo svakog
većim dijelom i socijalno ugrožene. Time su povezana pojedinca (La Seguridad Social es tu Derecho). Stoga, iako već postoji
rodna i socijalna pitanja kako bi se problem dvostruke državna organizacija koja se bavi isplatom mirovina, vlast je osnovala INASS
kao posebnu organizaciju kojoj je primarni cilj briga o stanovništvu treće
diskriminacije riješio što uspješnije.59 životne dobi.
Dvostrukoj su diskriminaciji posebno izložene žene iz 59

Osim navedenih organizacija u Venezueli postoji još niz organizacija i
barriosa. Stoga ne iznenađuje činjenica da su upravo državnih institucija s ciljem smanjivanja rodne diskriminacije; to su među
ostalima Ministerio del Poder Popular para la Mujer y la Igualdad de Género
žene iz najugroženijeg sloja stanovništva bile glavna (eng. Ministry of Women and Gender Equality, god. osnutka 2009.) te Banco
potpora Chávezu koja ga je vratila na vlast nakon pokušaja Desarrollo de la Mujer, Banmujer (eng. Women’s Development Bank, god.
državnog udara u travnju 2002. godine. Sukladno tomu, osnutka 2011.).

Ana Rajković >
prema Nori Castaneda, bivšoj predsjednici BANMUJER (Banco Nacional de la Mujer), žene treće dobi čine središte
venezuelske ekonomske politike. Stavljanjem naglaska, u okvirima ekonomske politike, na stariju žensku populaciju
pristupa se rješavanju različitih oblika diskriminacije žena.
Odnos Bolivarske revolucije prema starenju posebno je zanimljiv u kontekstu globalne anti-age politike. U navedenom
kontekstu venezuelska je politika iznimno zanimljivo i gotovo endemično istraživačko područje. Naime, prema podacima
Američkog društva za estetsku kirurgiju (The American Society for Aesthetic Plastic Surgery), 2010. u Sjedinjenim
Američkim Državama obavljeno je gotovo 84.685 operacija na pacijentima koji su stariji od 65 godina.60 Takva
politika koja starenje prikazuje u negativnom kontekstu, kao nešto što se mora izbjeći pod svaku cijenu, uvjerila je
ljude (pretežno žene) diljem svijeta kako starenjem završava njihova aktivna društvena uloga, koja je, sukladno toj
politici, uvjetovana mladenačkim izgledom. Stoga je promicanje anti-age politike u Venezueli interpretirano društveno-
ekonomskim odnosima koji vladaju u kapitalističkom uređenju. Naime, dokle god je mladost tražena roba, kozmetička
industrija koja nudi lijekove protiv starenje (anti-age cream) zarađivat će enormne svote novca zahvaljujući bauku
starenja. Zbog navedenog je upravo venezuelska politika, tj. njen odnos prema pripadnicama treće životne dobi,
zanimljivo područje jer se suprotstavlja dominantnoj kulturi mladosti.61 Naime, venezuelske vlasti u okviru brojnih misija
i socijalnih pokreta nastoje osvijestiti ljude da mogu biti i te kako aktivni članovi društva i sudionici Revolucije. Tako
se ne samo dokidaju navedeni oblici diskriminacije nego dolazi i do transformacije životnog stila zbog veće društvene
angažiranosti nasuprot tradicionalno uvjetovanoj pasivnosti. U tom kontekstu posebnu ulogu imaju socijalne misije
koje, osim što pružaju različite vrste pomoći, potiču svoje
60
korisnike na brojne oblike involviranosti, od održavanja Diller, Vivian, 2011. „The Culture of Anti-Aging“. U: Huffington Post, 23.
kolovoza 2011., http://www.huffingtonpost.com/vivian-diller-phd/aging-
seminara do pomaganja svojim sugrađanima na različite
cosmetic-surgery_b_933257.html (pristup 1. veljače 2014.)
načine. Time se nastoji dokinuti društvena izolacija te
61
društvene skupine. Potrebno je istaknuti kako je unatoč proklamiranoj državnoj politici, prema
nekim istraživanjima, zabilježen trend povećanja broja estetskih korektivnih
zahvata. Objašnjenje toga trenda mnogi pronalaze u utjecaju izbora ljepote.
Bolivarska revolucija i socijalne misije S druge stane, antropologinja Lauren Gulbas taj fenomen tumači kao utjecaj
europske ideje ljepote u Venezueli jer većina žena koje se podvrgavanju
Misiónes social naziv je za niz socijalnih reformi koje zahvatima žele fizionomiju bijelih žena. Vidi: Murry, Rheana, 2013. „Women
seek plastic surgery in Venezuela to look ‘white,’ but researcher questions
je implementirala Bolivarska revolucija u borbi protiv effects on self-esteem“. U: Daily News, 10. srpnja 2013., http://www.
siromaštva.62 Cilj je misija smanjiti socijalnu diferenciju nydailynews.com/life-style/health/nose-jobs-venezuela-white-article-
1.1394876#ixzz2unr2Y1MH (pristup 1. veljače 2014.)
među društvenim slojevima te potaknuti marginalizirane
skupine, odnosno najugroženije dijelove venezuelskog 62
Prema podacima ECLAC-a (Nations Economic Commission for Latin
stanovništva, na aktivno sudjelovanje u transformaciji America and the Caribbean), iznesenim u izvješću „Social Panorama of Latin
društva – Revoluciji. Stoga misije obuhvaćaju gotovo America“ za 2012. godinu, Venezuela i Ekvador dvije su zemlje u regiji u
kojima je došlo do znatnog smanjenja siromaštva. Vidi: ECLAC. 2013. Social
sve društvene i političke sfere, od brige za okoliš (Misión Panorama of Latin America, www.cepal.org/publicaciones/xml/8/51768/
Arbol, Tree Mission, 2006.), obrazovanja (Misión Ciencia, SocialPanorama2013Briefing.pdf (pristup 22. veljače 2014.), http://www.
2005.) do zbrinjavanja dijela stanovništva koje nema cepal.org/publicaciones/xml/8/51768/SocialPanorama2013Briefing.pdf
(pristup 12. siječnja 2014.)
riješeno stambeno pitanje (Misión Negra Hipolita, 2006.
godine).63 63
Većina socijalnih misija razvija se u suradnji s Kubom, u sklopu programa
razmjene nafte za liječnike. Kao dio programa u Venezueli djeluje Kubanska
medicinska misija. Tako gotovo 31.000 kubanskih liječnika, osim što pružaju
Veći dio analitičara ističe kako bolivarske socijalne programe
zdravstvenu zaštitu lokalnom stanovništvu, osposobljava i venezuelske
najviše koriste žene. U kontekstu navedenog pokrenute su tri liječnike. Stoga se razvija teza, uglavnom u oporbenim redovima, prema kojoj
posebne misije kako bi se pomoglo ženama bez adekvatne se misijama zapravo provodi kubanizacija Venezuele.

Ana Rajković >
ekonomske i socijalne zaštite, a to su: Madres del Barrio – pomoć ženama bez prihoda,64 Niño Jesús – pomoć trudnicama
te Hijos de Venezuela (uključuje majke koje imaju djecu mlađu od 18 godina).
Žene čine i najveći dio radne snage tih misija. Naime, osim što primaju određenu pomoć, one također aktivno sudjeluju
u okviru misija organizirajući seminare, radionice, predavanja i ostale oblike edukacije te promiču ulogu solidarnosti
među svojim vršnjacima. Time aktivno pridonose društvenim i političkim promjenama u zemlji, postajući tako subjekti
promjena, a ne samo recipijenti pomoći. Stoga je sudjelovanje u misijama jedan od načina na koji je Revolucija pretvorila
feminizam u živu socijalnu snagu, svladavajući diskrepanciju između zakonodavnih propisa i prakse. Prema tomu, kako
se ističe u tekstu Nandi Mgijime, „The gender agenda in Venezuela“, rezultati Revolucije i rodna ravnopravnost nisu
najvidljiviji na političkim pozicijama65 nego su najznačajnije promjene napravljene u životima običnih žena.66
Trenutačno postoji desetak misija, od kojih je njih sedam vlast prozvala Velikim misijama (Grandes Misiones), zbog
broja ljudi koji su njima obuhvaćeni.67 Prema podacima dostupnima na internetskim stranicama venezuelskog
veleposlanstva u Sjedinjenim Američkim Državama, 64
Prema podacima objavljenim u dnevnom listu Correo del Orinoco, sredinom
tijekom dvanaest godina u financiranje tih misija uloženo 2013. godine zabilježeno je gotovo 30 milijuna korisnika te misije. „Gobierno
je oko 772 milijarde dolara.68 Nacional aumenta beca alimentaria para Madres del Barrio a Bs. 1000“, Correo
del Orinoco, 20. lipnja 2013.
U listopadu 2011. godine venezuelska vlada najavila je 65
Ovdje valja istaknuti kako je predsjednik Nicolás Maduro sredinom 2013.
pokretanje nove socijalne misije koja bi bila isključivo godine imenovao Carmen Meléndez na mjesto ministrice obrane. Meléndez je
time postala prva žena u venezuelskoj povijesti na toj političkoj funkciji.
orijentirana na pomoć starijem dijelu venezuelskog
66
stanovništva. Najavljujući novu misiju, Hugo Chávez Mgijima, Nandi, „The Gender Agenda in Venezuela“, 2009, www.twnside.
org.sg/title2/women/.../women225.doc (pristup 12. siječnja 2014.)
istaknuo je kako će njen centar biti ta dotad isključena 67
Ove misije uključuju: Gran Misión AgroVenezuela, Gran Misión Vivienda,
društvena skupina. U tu je svrhu pokrenuta misija En Amor Gran Misión En Amor Mayor, Gran Misión Hijos e Hijas de Venezuela, Gran
Mayor, dok je misija Robinson proširila svoju djelatnost Misión Saber y Trabajo, Gran Misión A Toda Vida Venezuela Gran Misión
kako bi obuhvatila i stariji dio populacije. Madres del Barrio.
Osim socijalnih misija, veliku ulogu imaju i društveni pokreti. Naime, diljem
Latinske Amerike (po obrascu venezuelskih socijalnih misija) stvaraju se
U navedenom kontekstu možemo promatrati izjavu Maríje
društveni pokreti utemeljeni na solidarnosti (Movimientos Sociales). Treba
Gonzales, prema kojoj je proglašenjem Bolivarske revolucije naglasiti kako ti pokreti djeluju izvan dominantnih diskursa međunarodnih
venezuelsko stanovništvo ostvarilo pravo na starost, koja je nevladinih udruga. Cilj je među ostalim pokazati kako je drukčiji svijet moguć.
Sredinom svibnja 2013. godine osnovana je krovna udruga društvenih pokreta
do 1999. godine bila tretirana gotovo kao zločin.69 Latinske Amerike pod nazivom Movimientos Sociales hacia el ALBA – Hugo
Chávez Frías. Udruga okuplja različite pokrete i predstavnike, od feminističkih
Misija „Najveća ljubav“ (Misión En Amor Mayor)70 do agro-ekoloških. Mnogi analitičari ističu fenomen društvenih pokreta
kao početak drukčije integracije naroda Latinske Amerike, a koja prati ono
institucionalno što su pokrenuli Hugo Chávez i Fidel Castro. Vidi: „Declaración
Pravo na starost promatrat će se u okviru socijalne de la 1° Asamblea Continental de los Movimientos Sociales hacia el ALBA
misije En Amor Mayor, kojoj je cilj pružiti dostojan život ‘Hugo Chávez Frías’“.
68
starijem dijelu stanovništva. Ta je misija pokrenuta 2011. „Venezuela’s Great Social Missions: Providing Aid and Opportunity“,
godine kao jedna od ukupno pet velikih socijalnih misija: http://venezuela-us.org/live/wp-content/uploads/2009/08/03.19.2012-FS-
Missions.pdf (pristup 1. veljače 2014.)
Misión Hijos de Venezuela (Misija „Sinovi Venezuele“), 69
Boothroyd, Rachael, 2011. „Venezuelan Government to Create New Mission
Misión Saber y Trabajo (Misija znanja i rada), Misión
for Senior Citizens“. U: Venezuelanalysis.com, 12. listopada 2011., http://
Vivienda (Misija osiguravanja domaćinstva) te Misión venezuelanalysis.com/news/6555 (pristup 6. veljače 2014.)
AgroVenezuela (Misija AgroVenezuela odnosi se na 70
Službena stranica te misije: http://enamormayor.net/
poljoprivredni sektor).

Ana Rajković >
Radi razvidnosti, na službenim se stranicama objavljuju mjesečni podaci o broju korisnika. Tako se tijekom siječnja za 10.000
korisnika povećao broj korisnika/sudionika te misije.
Tom se misijom teži smanjenju siromaštva te poticanju društvene aktivnosti starije populacije. Osim tih općih društvenih
ciljeva, poseban je naglasak stavljen na rodno uvjetovano starenje. Naime, kao što je već istaknuto, u Latinskoj Americi, a time
i u Venezueli, udio starijeg stanovništva postaje sve veći, a samim time raste i broj ugroženih žena te dobne skupine. Posebnoj
socijalno uvjetovanoj ugroženosti izvrgnute su, kako je već navedeno, žene iz barriosa. Naime, većina je žena, pod utjecajem
kulturoloških obrazaca marijanstva i mačizma, svedena na ulogu majke i žene, a samim time lišena je ekonomske aktivnosti
kojom bi osigurala svoj socio-ekonomski položaj u trećoj životnoj dobi. Na taj se način, unutar takvoga društvenog okvira, njezina
sekundarna uloga nastavlja te, osim rodno uvjetovanog položaja, njezina pozicija druge biva i dobno uvjetovana. Upravo je zbog
toga Misión En Amor Mayor usmjerena na smanjivanje rodno i dobno uvjetovane diskriminacije u kontekstu treće životne dobi.
Naime, u sklopu te misije razvijaju se brojni projekti u kojima sudjeluju pripadnici treće životne dobi, od organiziranja radionica
do različitih oblika edukacije, kako bi žene stekle osjećaj vrijednosti i doprinosa društvu.
U sklopu te misije žene ostvaraju pravo na mirovinu s navršenih 55 godina starosti.71 Tu vrstu mirovine ostvaruju
obitelji u kojima mjesečni prihod ne prelazi minimalnu plaću.72 Tako se ostvaruje pravo na starosnu mirovnu neovisno
o godinama radnog staža.
Prema podacima koje su venezuelske vlasti iznijele 2011., tijekom 12 godina broj primatelja mirovina povećao se gotovo
472 posto.73 Sredstva se osiguravaju putem dviju organizacija: INAS (Instituto Nacional de Servicios Sociales) te zaklade
En Amor Mayor.
Potkraj listopada 2013. godine predsjednik Nicolás Maduro najavio je oživljavanje socijalnih misija, posebno onih
koje u fokusu, među ostalim, imaju i starije stanovništvo. Tom je prilikom na mjesto voditeljice Misión En Amor Mayor
imenovana Magaly Viña.
U prilog činjenici da su venezuelske vlasti i te kako svjesne diskriminiranog položaja žena treće životne dobi govori
i podatak da je majkama koje cijeli život provedu radeći 71
Muškarci također u sklopu te misije, ostvaruju pravo na mirovinu, i to s
kod kuće i brinući se za svoju djecu omogućeno stjecanje
navršenih 60 godina.
prava na mirovinu kako bi se dokinule socijalne posljedice
72
starenja.74 Time je, kao što je već navedeno, ne samo Prema objavljenim podacima venezuelskih vlasti, minimalna plaća u
Venezueli početkom 2014. godine iznosila je Bs 3270, otprilike 2907,18 kuna.
osigurana zaštita žena treće životne dobi nego je i vođenju Vidi: Pearson, Tamara, 2014. „Venezuela’s Maduro Increases Minimum Wage
kućanstva priznata novčana vrijednost. by 10%“. U: Venezuelanalysis.com, 7. siječnja 2014., http://venezuelanalysis.
com/news/10266 (pristup 16. veljače 2014.)
Osim navedenoga ekonomskog aspekta, takva je mjera 73
Pearson, Tamara, 2011. „Number of Pension Recipients in Venezuela Grew
iznimno bitna i u kontekstu skidanja vela tišine s povijesno- by 472% in 12 years“. U: Venezuelanalysis.com, 25. listopada 2011., http://
socijalno uvjetovane zadaće žena kao majki i kućanica. venezuelanalysis.com/news/6581 (pristup 6. veljače 2014.)
Naime, prema Sari C. Motta, posao žene u Venezueli u 74
Chew, Kristina, 2013. „Venezuela to Pay Pensions to Full-Time Mothers“.
okviru mikrorazine (kućanstva) bio je sveden na potpunu U: Care2, 27. svibnja 2013., http://www.care2.com/causes/venezuela-to-pay-
tišinu,75 odnosno o njemu se nije govorilo ni u jednom pensions-to-full-time-mothers.html (pristup 4. veljače 2014.)
društveno-političkom okviru. Stoga ta mjera izvodi žene iz 75
Motta, Sara, 2013. „We are Volcanoes: Transgressing the Silence
mikrookvira na širu društvenu scenu. of Motherhood“. U: New Left Project, 17. listopada 2013., http://www.
newleftproject.org/index.php/site/article_comments/we_are_volcanos_
transgressing_the_silence_of_motherhood (pristup 6. veljače 2014.)

Ana Rajković >
Politika opismenjavanja kao način promjene društvenih vrijednosti – Misión Robinson
Godine 2003. u Venezueli je pokrenuta Misión Robinson76 s ciljem smanjivanja postotka nepismenosti. U sklopu te
Grand Misión pokrenute su još dvije: Misión Ribas te Misión Scure.77
Razlog je te obrazovne mobilizacije velik broj ljudi koji zbog socijalnih razloga ili geografskog smještaja nisu imali priliku
steći obrazovanje. Naime, prema tvrdnjama vlasti u Caracasu, prije 1998. godine bilo je gotovo 1,5 milijuna ljudi koji
nisu imali završeno osnovnoškolsko obrazovanje. Većinom je bila riječ o starijoj populaciji te stanovnicima koji žive u
udaljenim i teško dostupnim krajevima.
Stoga je poseban dio Revolucije upravo program opismenjavanja stanovništva. Uzimajući u obzir činjenicu da veći
dio stanovništva koje nije steklo osnovnoškolsko obrazovanje čini stariji dio populacije, proširenjem Misije Robinson
naglasak je stavljen upravo na tu skupinu.
Početkom listopada 2013. godine pokrenuta je nova faza unutar te misije, od koje će, prema najavama, najviše koristi
imati upravo navedeni dio populacije. Tom je prilikom venezuelska ministrica obrazovanja Maryann Hanson naglasila
kako veći dio stanovništva iznad 61 godine još nije završio osnovnoškolsko obrazovanje, stoga misija u novoj fazi mora
biti usmjerena prema tom dijelu stanovništva.78 M. Hanson pozvala je starije stanovništvo da se prijavi za program
opismenjavanja. Prema procjenama venezuelskog ministarstva obrazovanja, oko 400.000 starijih građana još nije
pristupilo misiji.
O ulozi opismenjavanja, pogotovo ženskog dijela populacije, govorila je jedna od korisnica te misije, Ruth Veleño.
Pritom je 61-godišnja Ruth rekla kako joj je opismenjavanja promijenilo život: „Živim novi život, osjećam se mladom i
sposobnom za sve.“79
Opismenjavanjem se mijenja socijalna uloga žene, odnosno nadilazi se njezina podređena uloga u društvu. U kontekstu
toga Alba Carosio ističe kako je navedena misija, omogućujući starijim ženama da nauče čitati i pisati, pridonijela njihovu
osjećaju punopravnih članova društva.80 A. Carosio također ističe važnost pismenosti žena u kontekstu patrijarhalnog
društva u kojemu se žene cijeni isključivo zbog ljepote i
76
reproduktivne sposobnosti, stoga su posebno žene treće Ime je dobila prema venezuelskom filozofu Simónu Rodríguezu (1769.–
1854.) koji se u egzilu služio imenom Samuel Robinson.
životne dobi bile diskriminirane. Međutim, zahvaljujući
77
osjećaju vrijednosti koji im misija pruža, žene nadilaze Misión Ribas (misija stjecanja srednjoškolskog obrazovanja) te Misión Scure
(misija stjecanja visokoškolskog obrazovanja).
diskriminirajuće okvire, postajući svjesne svoga doprinosa
društvu. 78
Robertson, Ewan, 2011. „Venezuela’s ‘Mission Robinson’ Literacy Program
to Increase Focus on Senior Citizens“. U: Venezuelanalysis.com, 10. listopada
Stoga opismenjavanje ima veliku ulogu u kontekstu izlaska 2011., http://venezuelanalysis.com/news/6623 (pristup 12. veljače 2014.)
žena, pogotovo onih starije dobi, iz kulturoloških obrazaca 79
Robertson, Ewan, 2011. „Venezuela’s “Mission Robinson” Literacy Program
mlade i nevine djevojke, potom majke, a u trećoj životnoj to Increase Focus on Senior Citizens“. U: Venezuelanalysis.com, 10. listopada
dobi jednostavno suvišne. 2011., http://venezuelanalysis.com/news/6623 (pristup 12. veljače 2014.)
80
Kao rezultate te misije venezuelske su vlasti objavile da je http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-revolucija (pristup 20. travnja
Venezuela na drugome mjestu u regiji po broju upisa na 2014.)

Ana Rajković >
visokoobrazovne ustanove, odmah iza Kube.81 Broj pismenog stanovništva doseže gotovo 98 posto. Tako je Venezuela
među rijetkim zemljama koje su ostvarile jedan od milenijskih ciljeva što su ih proklamirali Ujedinjeni narodi u smislu
smanjivanje udjela stanovništva koje nije bilo u mogućnosti steći osnovnoškolsku naobrazbu.82
Međutim, godine 2006. Daniel Ortega s Instituta za napredne studije upravljanja i Francisco Rodríguez sa Sveučilišta
Wesleyan izradili su izvješće o stupnju pismenosti u Venezueli, komparirajući podatke s razdobljem prije proglašenja
Misije Robinson i nakon njene provedbe.83 Prema podacima iznesenim u njihovu istraživanju, ta je misija neuspješna
unatoč ulaganju goleme svote te velikom broju volontera koji su u nju uključeni. Kao razlozi navode se politizacija misije
i pogrešan pristup u obrazovanju odraslih, koji mora biti značajno drukčiji od onoga koji se primjenjuje kod djece školske
dobi. U skladu s navedenom kritikom, autori izvješća zaključuju da je potrebna potpuna promjena pristupa obrazovanju
odraslih kako bi rezultati bili vidljivi.
Potrebno je naglasiti kako su, unatoč navedenoj kritici, određeni pomaci učinjeni te da je navedene društvene i ekonomske
promjene potrebno promatrati mimo političkih interpretacija, tj. mimo ustaljenih paradigmi za i protiv Cháveza, odnosno
Nicolása Madura. U kontekstu toga valja istaknuti da većina kritike koja je usmjerena prema misijama dolazi iz oporbenih
medija, poput El Universala, koji ističe kako se rodno, a unutar njega i dobno pitanje iskorištava u političke svrhe te da
su brojke koje vlada prikazuje kao rezultate misija uglavnom netočne.84 Alba Carosio ističe da je Bolivarska revolucija
autentično feministička te da promjene koje se događaju u njezinu okviru pokazuju kako teorija funkcionira i u praksi.
Istodobno naglašavajući kako ima još puno posla da bi se ostvario puni rodni i dobni paritet u venezuelskom društvu,85 A.
Carosio vjeruje da upravo u Venezueli feminizam postaje živa snaga koja pokreće društvo, ostvarujući tako bazične principe
feminizma (ravnopravnost) koji su zajednički svim oblicima feminizam neovisno o političkim ili kontekstualnim okvirima.
Zaključak
Jedan od glavnih stereotipa koji se veže uz Venezuelu, a u kontekstu prostorne određenosti Latinske Amerike, jesu dobne
i seksističke predrasude uvjetovane dosadašnjim socio-kulturnim razvojem te zemlje. Naime, stoljećima su kulturološke
odrednice poput mačizma i marijanstva bile prihvaćene gotovo kao institucionalizirani oblici muške snage te prevlasti
u svim društvenim strukturama. 81
„Fact Sheet: Education and Literacy in Venezuela“, http://embavenez.co.uk/
sites/embavenez.co.uk/files/factsheets/Education%20and%20Literacy%20
Do određenih promjena dolazi proglašenjem Bolivarske in%20Venezuela%20Fact%20Sheet.pdf (pristup 10. veljače 2014.)
revolucije u Venezueli, u okviru koje se mijenjaju,
82
zakonodavnim i institucionalnim putem, društvene Vidi: UNESOC Institute for Statistics, Venezuela, http://stats.uis.unesco.org/
unesco/TableViewer/document.aspx?ReportId=124&IF_Language=eng&BR_
paradigme. Time vlasti teže dokidanju povijesno-
Country=8620 (pristup 10. veljače 2014.)
kulturoloških odrednica mačizma i marijanstva, a
83
samim time i smanjenju tiranije zrcala koja njeguje kult „Freed from Illiteracy? A Close Look at Venezuela’s Robinson Literacy
mladosti. Campaign“, http://frrodriguez.web.wesleyan.edu/docs/working_papers/
Freed_from_Illiteracy.pdf (pristup 22. siječnja 2014.)
Bolivarska revolucija, slično kao i nikaragvanska, temelji 84
„En Venezuela el analfabetismo es aún una tarea pendiente“, El Universal,
se na mobilizaciji masa, stoga je cilj osvijestiti što veći broj 7. rujna 2013.
Venezuelaca/Venezuelki kako isključivo aktivnom ulogom
85
u društvenim promjenama mogu pridonijeti mijenjanju Rajković, Ana, 2014. „Feministička revolucija“, H-Alter, 14. travnja 2014.,
Venezuele. U kontekstu toga vlasti putem socijalnih misija 2014.)

Ana Rajković >
uključuju stanovništvo treće životne dobi, posebno žene, u brojne društvene aktivnosti (obrađivanje organskih vrtova,
prezentacije, opismenjavanje, radionice) kako bi na taj način postale aktivne sudionice društvenih promjena. U tu su
svrhu pokrenute dvije misije namijenjene pripadnicima i pripadnicama treće životne dobi: Misión En Amor Mayor i Misión
Robinson.86 U okviru tih misija Venezuelkama treće životne dobi omogućeno je nadilaženje povijesno-kulturološki
uvjetovanih rodnih i dobnih okvira. Naime, sudjelovanjem u misijama dolazi do povećanja društvene participacije žena,
čime se pridonosi njihovu osjećaju društvene vrijednosti. Sukladno tomu, venezuelske su vlasti prepoznale društveni
potencijal tog dijela stanovništva, koje je do tada bilo na marginama društvenog razvoja.
Unatoč kritici kako Revolucija iskorištava rodna i dobna pitanja u širenju propagande vezane uz chavisam, pružena je
zakonodavna (Ustav, čl. 88; Ley contra la Violencia contra la Mujer y la Familia, Ley de Igualdad de Oportunidades),
institucionalna (Ministerio del Poder Popular para la Mujer y la Igualdad Género) te socijalna (Misión En Amor Mayor i
Misión Robinson) zaštita žena, posebno onih u trećoj životnoj dobi.
Stoga, ako bi se Revolucija promatrala u idealtipskom konceptu, mogli bismo zaključiti kako žene treće životne dobi još
nisu ostvarile svoju punu društvenu ulogu; u tom bismo slučaju zagovarali određeno idealističko-utopističko društvo, nalik
na Moorovu Utopiju. Međutim, kako diskriminacijski odnos prema ženama nije problem samo jednog društva ili države,
ne može se očekivati da će jedan državni ustroj ili jedna vlada riješiti problem. U kontekstu toga Bolivarska revolucija,
svojim misijama i zakonodavnim okvirom, pokrenula je proces promjene duboko ukorijenjenih društvenih predrasuda,
a rezultati su vidljivi u društvenoj angažiranosti žena koje su svojim radom nadišle mikrorazinu kućnog praga.
86
Unutar te misije naglasak na dobni kontekst stavljen je njenim proširenjem
pod nazivom Robinson II.

Ana Rajković >
BIBLIOGRAFIJA
Knjige
Jehenson, Myriam Yvonne. 1995. Latin-American Women Writers: Class, Race, and Gender. New York: State University of New York
Press.
Kos-Stanišić, Lidija. 2009. Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Stout, Nancy. 2013. One Day in December: Celia Sánchez and the Cuban Revolution, New York: Monthly Review Press.
Članci u časopisima
Palloni, Alberto; Aguirre, Guido Pinto; Pelaez, Martha. 2002. „Demografic and health conditions of ageing in Latin America and
Caribbean“. International Journal of Emidemiology 31, Oxford, str. 762–771.
Sennott-Miller, Lee.. 1995. „Older women in Latin America: the health and socioeconomic situation of this important subgroup“.
Health th Care Women International 16, Philadelphia, str. 413– 424.
Serra, Benjamin. 2013. „Latin American women and their fight against fear“, Third World Resurgence 271/272, Penang, str. 43– 44.
Internetski izvori:
„AgeWatch report card: Venezuela (Bolivarian Republic of Venezuela)“. Dostupno na: http://www.helpage.org/global-agewatch/
population-ageing-data/country-ageing data/?country=Venezuela%2B%2528Bolivarian%2BRepublic%2Bof%2529 (pristup
22. siječnja 2014.)
Aviona, Mayra. „Women’s “Bill of Rights” through the EZLN“, http://womenstudies250.wikispaces.com/Women+and+Popular+Pro
test+in+Latin+America (pristup 20. rujna 2013.)
Blanco, Jessie. 2009. „Venezuela Has A Woman’s Face“. U: Venezuelanalysis.com, 4. ožujka 2009. Dostupno na: http://venezuelanalysis.
com/analysis/4260 (pristup 10. veljače 2014.)
Boothroyd, Rachael. 2011. „Venezuelan Government to Create New Mission for Senior Citizens“. U: Venezuelanalysis, 12. listopada
2011. Dostupno na: http://venezuelanalysis.com/news/6555 (pristup 6. veljače 2014.)
Carosio, Alba. 2007. „La Reforma Constitucional y la perspectiva de género como imperativo ético para la transformación social“. U:
Aporrea, 19. rujna 2007. Dostupno na: http://www.aporrea.org/actualidad/a41379.html (pristup 14. veljače 2014.)
Chew, Kristina. 2013. „Venezuela to Pay Pensions to Full-Time Mothers“. U: Care2, 27. svibnja 2013. Dostupno na: http://www.care2.
com/causes/venezuela-to-pay-pensions-to-full-time-mothers.html (pristup 4. veljače 2014.)
Diller,Vivian. 2011. „The Culture of Anti-Aging“. U: Huffington Post, 23. kolovoza 2011. Dostupno na: http://www.huffingtonpost.
com/vivian-diller-phd/aging-cosmetic-surgery_b_933257.html (pristup 1. veljače 2014.)
ECLAC. 2013. Social Panorama of Latin America. Dostupno na: www.cepal.org/publicaciones/xml/8/51768/SocialPanorama2013Briefing.
pdf (pristup 22. veljače 2014.)
„En Venezuela el analfabetismo es aún una tarea pendiente“, El Universal, 7. rujna 2013. Dostupno na: http://www.eluniversal.com/
nacional-y-politica/130907/en-venezuela-el-analfabetismo-es-aun-una-tarea-pendiente
„Fact Sheet: Education and Literarcy in Venezeula“. Dostupno na: http://embavenez.co.uk/sites/embavenez.co.uk/files/factsheets/
Education%20and%20Literacy%20in%20Venezuela%20Fact%20Sheet.pdf (pristup 10. veljače 2014.)
„Freed from Illiteracy? A Close Look at Venezuela’s Robinson Literacy Campaign“. Dostupno na: http://frrodriguez.web.wesleyan.
edu/docs/working_papers/Freed_from_Illiteracy.pdf (pristup 22. siječnja 2014.)

Ana Rajković >
Goodman, Donna. 2009. „The Struggle for Women’s Equality in Latin America“. U: Dissident Voice, 13. svibnja 2009. Dostupno na:
http://dissidentvoice.org/2009/03/the-struggle-for-womens-equality-in-latin-america/ (pristup 14. veljače 2014.)
Grainger, Sarah. 2012. „Inside a Venezuelan school for child beauty queens“. U: BBC News, 2. rujna 2012. Dostupno na: http://www.
bbc.co.uk/news/magazine-19373488 (pristup 16. siječnja 2014.)
„Gobierno Nacional aumenta beca alimentaria para Madres del Barrio a Bs. 1000”, Correo del Orinoco, 20. lipnja 2013. Dostupno
na: http://www.correodelorinoco.gob.ve/poder-popular/gobierno-nacional-aumenta-beca-alimentaria-para-madres-barrio-
a-bs-1000/ (pristup 18. veljače 2014.)
Harnecker, Marta. 2003. „The Venezuelan Military: The Making of an Anomaly“. U: Venezuelanalysis.com, 20. listopada 2003. Dostupno
na: http://venezuelanalysis.com/analysis/175 (pristup 11. veljače 2014.)
„Hugo Chávez: ‘Soy feminsta’ https://www.youtube.com/watch?v=jGtVpk10ORg&noredirect=1 (pristup 14. veljače 2014.)
„How cosmetic surgery is changing the shape of Venezuela’s mannequins“. Dostupno na: http://www.theguardian.com/lifeandstyle/
shortcuts/2013/nov/12/cosmetic-surgery-changes-shape-venezuelas-mannequins (pristup 15. veljače 2014.)
„Latin American and Caribbean Women: Better Educated, Lower Paid“. Dostupno na: http://www.iadb.org/en/news/webstories/2012-
10-15/wage-gap-between-men-and-women,10155.html (pristup 21. rujna 2013.)
Lamb, Jon. 2005. „Cuba & Venezuela Lead Global Organic Revoluton“. U: Organic Consumers Association, 2. veljače 2005. Dostupno
na: http://www.organicconsumers.org/corp/cubavenez20205.cfm (pristup 22. siječnja 2014.)
„La necesaria despatriarcalización“, Correo del Orinoco, 11. veljače. 2014. Dostupno na: http://www.correodelorinoco.gob.ve/genero/
necesaria-despatriarcalizacion-opinion/ (pristup 17. siječnja 2014.)
Margolis, Mac. 2013. „What Venezuela Can Learn From Miss Universe“. U: The Daily Beast. Dostupno na: http://www.thedailybeast.
com/articles/2013/11/13/what-venezuela-can-learn-from-miss-universe.html (pristup 22. siječnja 2014.)
Marin, Pedro Paulo. „Latin-American regional review on Falls in older people“. Dostupno na: http://www.who.int/ageing/projects/
AMRO-Chile.pdf (pristup 20. veljače 2014.)
Mgijima, Nandi. 2009. „The Gender Agenda in Venezuela“. Dostupno na: www.twnside.org.sg/title2/women/.../women225.doc, 12.
siječnja 2014.
Motta, Sara. 2013. „We are Volcanoes: Transgressing the Silence of Motherhood“. U: New Left Project, 17. listopada 2013. Dostupno na:
http://www.newleftproject.org/index.php/site/article_comments/we_are_volcanos_transgressing_the_silence_of_motherhood
(pristup 6. veljače 2014.)
Murry, Rheana. 2013. „Women seek plastic surgery in Venezuela to look ‘white,’ but researcher questions effects on self-esteem“. U:
Daily News, 10. srpnja 2013. Dostupno na: http://www.nydailynews.com/life-style/health/nose-jobs-venezuela-white-article-
1.1394876#ixzz2unr2Y1MH (pristup 1. veljače 2014.)
Osava, Mario. 2009. „WORLD SOCIAL FORUM: Presidents for Feminist Socialism“. U: Inter Press Service, 30. siječnja 2009. Dostupno
na: http://www.ipsnews.net/2009/01/world-social-forum-presidents-for-feminist-socialism/ (pristup 10. veljače 2014.)
Pearson, Tamara. 2012. „Chavez’s Inconsistent Feminism“. U: Venezuelanalysis.com, 12. siječnja 2012. Dostupno na: http://
venezuelanalysis.com/analysis/6743 (pristup 11. siječnja 2014.)
Pearson, Tamara. 2009. „Venezuela Expands Outlets for Denunciations of Violence Against Women”. U: Venezuelanalysis.com, 23.
travnja 2009. Dostupno na: http://venezuelanalysis.com/news/4389 (pristup 8. veljače 2014.)
Pearson, Tamara. 2014. „Venezuela’s Maduro Increases Minimum Wage by 10%“. U: Venezuelanalysis.com, 7. siječnja 2014. Dostupno
na: http://venezuelanalysis.com/news/10266 (pristup 16. veljače 2014.)
Pearson, Tamara. 2011. „Number of Pension Recipients in Venezuela Grew by 472% in 12 years“. U: Venezuelanalysis.com, 25. listopada
2011. Dostupno na: http://venezuelanalysis.com/news/6581 (pristup 6. veljače 2014.)

Ana Rajković >
Rajković, Ana. 2014. „Feministička revolucija“. U :H-Alter, 14. travnja 2014. Dostupno na: http://www.h-alter.org/vijesti/feministicka-
revolucija (pristup 20. travnja 2014.)
Robertson, Ewan. 2011. „Venezuela’s ‘Mission Robinson’ Literacy Program to Increase Focus on Senior Citizens“. U: Venezuelanalysis,
10. listopada 2011. Dostupno na: http://venezuelanalysis.com/news/6623 (pristup 12. veljače 2014.)
Rosetti, Natalia. 2012. „Hugo Chávez, socialista y feminista“. U: Público.es, 7. ožujka 2012. Dostupno na: http://www.publico.es/
internacional/451777/hugo-chavez-socialista-y-feminista (pristup 19. veljače 2014.)
Savitt, D. Jill. 2009. „Female Stereotypes in Literature (With a Focus on Latin American Writers)“. Dostupno na: http://www.yale.
edu/ynhti/curriculum/units/1982/5/82.05.06.x.html (pristup 21. siječnja 2014.)
„Social Panorama of Latin America”. Dostupno na: http://www.cepal.org/publicaciones/xml/8/51768/SocialPanorama2013Briefing.
pdf (pristup 12. siječnja 2014.)
UNESOC Institute for Statistics, Venezuela. Dostupno na: http://stats.uis.unesco.org/unesco/TableViewer/document.
aspx?ReportId=124&IF_Language=eng&BR_Country=8620 (pristup 10. veljače 2014.)
„Venezuela’s Great Social Missions: Providing Aid and Opportunity“. Dostupno na: http://venezuela-us.org/live/wp-content/
uploads/2009/08/03.19.2012-FS-Missions.pdf (pristup 1. veljače 2014.)
„Venezuela: Highest Gender Equality in Latin America”, Correo del Orinoco, 11. ožujka 2011. Dostupno na: http://www.correodelorinoco.
gob.ve/wp-content/uploads/2011/03/COI55.pdf (pristup 11. siječnja 2014.)
Walker, Alice. 2013. „Celia Sánchez and the Cuban Revolution“. Dostupno na: http://monthlyreview.org/2013/02/01/celia-sanchez-
and-the-cuban-revolution (pristup 23. veljače 2014.)
Wynter, Coral. 2010. „Women and Revolutionary Transformation in Venezuela“. U: Venezuelanalysis.com, 22. prosinca 2010. Dostupno
na: http://venezuelanalysis.com/analysis/5884 (pristup 22. prosinca 2013.)

Ana Rajković >
Summary
The attitude of the Bolivarian revolution towards gender-related aging
The paper presents the attitude of the Bolivarian revolution in Venezuela to gender-related ageing within the context of the dominant
cultural norms in Latin America (marianismo, machismo, culture of youth). The theme has been presented from the perspective of
extensive observation of the socio-cultural context of Latin America. Therefore, the first part of the paper discusses the gender policy
in Venezuela, as a part of Latin America, i.e. its socio-economic and cultural aspects shaped by historical events. The second part
of the paper provides an analysis of the Bolivarian social missions (misiones sociales) aimed at the third stage of life, with emphasis
placed on gender. The paper also presents a critique of the Bolivarian politics. The main part of this critique is a thesis claiming that
the authorities exploit gender and age issues in order to achieve political gain, without investing real effort to improve the position
of women in society and that the results of the above mentioned missions are interpreted by the authorities in Caracas.
Key words:
machismo, marianismo, youth culture, the Bolivarian revolution, age discrimination, social mission

Plastična kirurgija i performativnost ženskoga tijela
Zlatan Delić
Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo Pregledni znanstveni članak
Sažetak >
U ovom tekstu ispitat će se ideološka uloga plastične ili estetske kirurgije u suvremenim reprezentacijama ženskoga tijela u
kontekstu debljine/mršavosti, starosti/mladosti i sličnih dihotomija, odnosno performativne odlike imperativa ženske ljepote.
Cilj je prikazati na koji se način suvremena poimanja ljepote i mit o ljepoti, kako ga je definirala Naomi Wolf, koriste da bi se
ženskoj populaciji nametnuli obrasci masovne opsjednutosti fizičkim izgledom. Tekst nastoji dekonstruirati/raščiniti ulogu
plastične kirurgije u suvremenom poimanju ljudske, posebno ženske ljepote i ukazati na performativne mehanizme ideoloških
imperativa ljepote kojima se žene nastoje povinovati.
Ključne riječi >

Plastična kirurgija, performativnost, mit o ljepoti, kliteroktomija, dekonstruiranje, ženstvenost, estetika, tijelo, besmrtnost,
ideologija.

Zlatan Delić >
Plastična kirurgija i performativnost ženskog tijela
Uvod1
Plastična je kirurgija veoma profitabilna poslovna djelatnost, ali komercijalnu slavu postigla je s pomoću
društvenovrijednosnih institucija (mediji, modna industrija, videospotovi, celebrity kultura, filmovi, publicistika i različiti
oblici umjetničkog ili medijskog izražavanja) koje sustavno rade u kreiranju imperativa ženske ili muške ljepote kojima
se treba prilagođavati bez obzira na spol/rod, rasu, dobnu ili seksualnu pripadnost i tome slično. Masovna opsjednutost
fizičkim izgledom ravna histeriji (iako histerija može biti poprilično subverzivna – ali ne unutar toga konteksta), nije
odlika isključivo suvremenoga doba, različit je zapravo ideal muškog ili ženskog tijela i, naravno, komercijalizacija takve
vrste ideološke opsesije.
Ljudska opsjednutost izgledom cijeloga tijela datira još od vremena prvih mitova i prvobitnih strahova od starosti, tzv.
mitskim prokletstvom vječne mladosti, odnosno besmrtnosti. U današnjem suvremenom, postmodernom i potrošačkom
društvu nismo se ni kao kolektiv, a ni individualno odmaknuli od mitoloških reprezentacija koje su bile dominantan oblik
življenja i tumačenja načina života još od prvih civilizacija i kultura. Ono što se desilo nakon toliko stoljeća i svih mogućih
promjena u različitim životnim područjima jest reciklaža, kopiranje, prepakiranje postojećih mitova i mitskih reprezentacija,
što bi trebalo ljudima omogućiti simbolički položaj u kulturi. Budući da se Althusserovim činom interpelacije ili Lacanovim
Simboličkim konstituira „ljudska priroda“ nekog subjekta koji postaje samo „karika u simboličkom lancu“ (Butler, 2007:
49), izgleda da je vrlo lako manipulirati ljudskom populacijom, koja je upravo procesom „dobivanja“ pozicije subjekta
onemogućena za neku vrstu kritičkog rezona i otpora, a kad se takva diskurzivna praksa naturalizira, na koncu svega
ispada da je „prirodno“ ili „normalno“ povinovati se nametnutim idealima ljepote. Drugim riječima, smatra se posve
„opravdanim“ i „normalnim“ izgladnjivati svoj organizam i biti na dijeti, davati silan novac za vježbanje u teretani ili
fitness centrima, smatrati da je najrelevantnija reprezentacija osobe ona tjelesna i, naravno, u određenom trenutku
podvrgnuti se plastičnoj operaciji ili ubrizgati botoks da bi ta reprezentacija zdravog, suvremenog, mladenačkog i
veselog/optimističnog čovjeka bila potpuna. Ako se ne poštuju spomenuti imperativi, osjećaj krivnje i osuda okoline
neminovni su jer društvo je odraz naše reprezentacije, kakvo god to društvo bilo, i to isto društvo dopušta sebi potpunu
slobodu da osuđuje nekoga tko se tjelesnim idealima ne podčinjava i s dozom nepretencioznosti donosi odluku čiji je
odraz prihvatljiv, a čiji se svodi na zgražavanje. Budući da se u patrijarhalnim kulturama žena smatra „ukrasom svijeta“,
ideološki2 pritisak na njezino tijelo mnogo je veći nego u slučaju bilo kojega muškarca, čak i kada taj muškarac kao i
ona označava neku vrstu drugosti.
Debljina i starost dva su društveno-ideološka problema s kojima se većina žena nosi, osobito u kontekstu Europe i
SAD-a, jer za ženu je nezamislivo da slobodno i uredno stari ili se deblja poput muškaraca. Godine i višak kilograma na
njoj ne znače ono što označavaju na muškarcu, zato ona mora posegnuti za različitim sredstvima da takvu anomaliju
prikrije. „Ukrašavanje“ koje je svojstveno ženama koncipira se oko sitnica kao što je skrivanje ili uklanjanje bilo kakve
vrste dlakavosti na svom tijelu do skrivanja ili uklanjanja viška kilograma i znakova starenja i, naravno, u društvu se to
smatra posve normalnim i prirodnim.
1
Tekst je napisan u okviru modula Rodne teorije na magistarskom program
U tekstu će se također ispitati odnos plastične kirurgije i Rodnih studija, Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta
u Sarajevu.
kliteroktomije jer se i jedna i druga praksa objašnjavaju
kao nešto što se radi zbog norme, pravila, estetike ili mita 2
Termin ideologija u cijelom se ovom radu upotrebljava u onom smislu kako
o ljepoti. Iako kulturološki različite, reprezentiraju se kao o njoj piše Althusser. Pogledati Althusser, Louis. 2009. Ideologija i državni
ideološki aparati. Beograd: Karpos.
ideološki podobne konstrukcije ženskog i ženstvenosti i

Zlatan Delić >
kao takve su važan segment za raspravu u suvremenoj feminističkoj misli. Epistemološko nasilje nad ženama provodi
se tijekom cijele povijesti čovječanstva, danas je procesima industrijalizacije i globalizacije narušilo lokalne kulturološke
kontekste i postalo masovno do te mjere da velik broj žena na datoj razini svijesti najiskrenije vjeruje da će im manjak
kilograma, mladenački izgled lica, izgladnjivanje i botoksikacija donijeti sreću i zadovoljstvo.
Mitovi o ljepoti, starosti i debljini
Još od vremena prvih civilizacija i mitova ljudi se bore s prokletstvima vječne mladosti – besmrtnosti, preko epa o
Gilgamešu do plastičnih operacija i botoksa, razlika je samo u kontekstu i načinima na koje danas pojmimo mitološku
reprezentaciju ljepote. Urbana mitologija preko kolokvijalizacije različitih mitskih konstrukcija ima za ulogu održati
mjesto tom nekom muškarcu ili ženi, ili ih pozicionirati, i na taj način stvoriti predodžbu o svijetu, kulturi i, najvažnije,
onom što se zove stvarnost. Iza pojma žena ili muškarac ne postoji ništa drugo osim reprezentacije/predodžbe o
istom označitelju. Ljudi se „poistovjećuju s predstavom o sebi [...] baš zato što im je predstava stvarnija od njih
samih“ (Avdagić, 2004: 66), u nju se najiskrenije vjeruje jer ona izražava navodnu biološku/prirodnu poziciju onoga
što bi trebali predstavljati žena ili muškarac, odnosno ženski ili muški rod. Mitovi s kojima se ljudi poistovjećuju inače
funkcioniraju gotovo poput fantazmi.
Fantazma je scenarij koji nam pomaže da prikrijemo manjak, takozvano lakanovsko Realno [možemo
ga shvatiti i kao traumu], koji remeti samo subjektovo postojanje. Najgroznije se nasilje dešava kada je
subjekt uzdrman u svom unutarnjem biću u mjeri da storija koju sebi kazuje gubi smisao. Kada se tako
uništi subjektovu fantazmu, sam subjekt se može doživljavati kao gomilu kostiju prekrivenu mesom
i kožom. Subjekt tako ostaje bez identiteta i očajnički nastoji izmisliti novu priču o sebi kojom bi dao
smisao traumatičnom događaju (Salecl, 2006/2007: 11).
Fantazma održava osjećaj za stvarnost bez kojega se ne može konstruirati nijedan identitet, ona je ljudima potrebna
kao potpora u simboličkom poretku. S mitovima se ljudi osjećaju sigurno da „slobodno“ hodaju po označiteljskim
lancima iako ti mitovi mogu biti lažne predodžbe koje služe za lakšu manipulaciju, nadzor i kaznu u foucaultovskom
smislu, njih samih ili drugih osoba. Mitovi o ljepoti, debljini, plastičnoj kirurgiji mogu izgledati bez reda i smisla,
priprosti ili smiješni, ali to je samo naizgled tako pozicionirano jer se iza njih krije čvrsta ideološka falogocentrična
matrica koja ima zadatak da sve ljude navede na pravi put. Sami nazivi estetska, kozmetička ili plastična kirurgija
eufemistički su termini koji umanjuju ozbiljnost takvoga nasilnog projekta, oni trivijaliziraju takvu djelatnost i zbog
toga mu se uopće ne prilazi kao nečemu što je osobama nametnuto preko obrazaca kojima se moraju povinovati,
nego, naprotiv, on se favorizira i ohrabruje žene da to učine kao redovan i rutinski dio promjene svoga imagea (Wolf,
2008: 300). O tome također svjedoče i brojne televizijske emisije u kojima se glorificira promjena imagea po odabiru
najružnije gledateljice kojoj hitno treba pomoć u odabiru i promjeni cjelokupnog stylinga te estetskih korekcija na
licu i/ili cijelom tijelu (ovisno o tome koliko je ružna ili stara i koliko se zapustila). To se sve događa vrlo lako i brzo,
bezbolno i s fantastičnim rezultatima.
Žene su bile na meti različitih stilova života kad je posrijedi njihovo tijelo. Danas je jedan takav princip sa svojim
diskurzivnim praksama postao unosan biznis jer su ljudi primorani izgledati zdravo, mlado, vitko i veselo. To se različito
reflektira na muškarce i žene jer je muškarcima koji žive pod okriljem zapadnjačke, ali i ostale svjetske mitologije
dopuštena prekomjerna težina, dok je ženama takvo što neoprostivo. Izgled nečijeg tijela nikada više nego danas nije

Zlatan Delić >
bio javna stvar jer on se prosuđuje, komentira, devalvira i savjetuje od masa – kako običnih ljudi tako i onih koji djeluju
preko časopisa i knjiga za samopomoć, gurua, trenerica i trenera, učiteljica i učitelja joge – i to do histeričnih razmjera
pa se jako mali broj osoba može distancirati od takvih estetskih imperativa globalnih razmjera.
Muška i ženska tijela uspoređuju se na način koji simbolizira usporedbu između njihovih karijera. Ne
očekuje li se od muškaraca da izgledaju poslovno? Naravno: oni moraju poštivati standard urednosti,
često su jednako odjeveni i primjereno kontekstu, ali se izgled muškaraca i žena pri zaposlenju tretira
različito. Npr: spikeri trebaju imati na umu svoj „profesionalni imidž“, dok se spikerice upozoravaju
da ne zaborave na svoju „profesionalnu eleganciju“. Takav dvostruki standard u izgledu je stalni
podsjetnik da muškarci vrijede više i da se manje moraju truditi. Starije uspješne Amerikanke koje su
napredovale u bilo kojem zanimanju, nadolazeće znakove starenja [u muškaraca inače promatran kao
pozitivan dodatak napredovanju] doživljavaju kao „potrebu“ za plastičnom kirurgijom. One tu „potrebu“
prepoznaju kao profesionalnu, a ne osobnu obavezu. Dok se muške kolege ugledaju na prethodni
naraštaj starijih, uspješnih muškaraca čiji ostarjeli izgled pristaje njihovim godinama, suvremene žene
imaju malo takvih uzora. (Wolf, 2008: 63–71)
Ljudi su neprestano izloženi najnovijim kozmetičkim i metodama mršavljenja, najnovijim dostignućima u estetskoj kirurgiji
i neprestanim napadima modne industrije koji su u službi zadovoljenja matrice,3 i od takvih je struktura jako teško biti
distanciran/a. Budući da su stvorili bogove po svojoj slici, muškarci smatraju da su njihova tijela u redu. Dok je samo
jedan od deset muškaraca „iznimno nezadovoljan“ svojim tijelom, čak trećina žena iznimno je nezadovoljna svojim tijelom.
Iako je pretilost kod oba spola jednaka – oko trećine stanovništva – 95% osoba koje pohađaju programe mršavljenja
su žene jer one smatraju da je ozbiljan problem ako imaju 7 kg iznad nacionalnog prosjeka, dok muškarci nisu zabrinuti
dok nemaju najmanje 18 kg iznad prosjeka. I to nema veze koje je tijelo debelo, nego koje je tijelo pogrešno u odrazu
židovsko-kršćanske tradicije (Wolf, 2008: 114). Stvar zgodnog, mladenačkog tijela stvar je discipliniranog subjekta koji
se drži strogo propisanog režima izgladnjivanja i odricanja od zadovoljstava te odolijevanja iskušenjima i to pretvara u
neprestanu performativnu praksu.
Vrlo važan segment plastične kirurgije, odnosno njene reprezentacije jest starost i smrt. To se ne odnosi samo na to
da se želi izbjeći smrt liposukcijom i botoksom te zalediti svoje godine, nego to također ima veze s funkcijom žene
u poznim godinama čije tijelo počinje dobivati nova značenja. U patrijarhalnim kulturama ženska je starost zazorna,
neprihvatljiva, s njome idu samo problemi i komplikacije veće nego što su bile dok je žena bila mlađa. Načini na koje
se percipira ženska starost upravo su načini na koji se žene primorava na kirurške zahvate i zaustavljanje procesa
starenja ili barem njegova prikrivanja. A danas je moguće gotovo sve, čak i zalediti svoje godine i cijeli život izgledati
mladoliko. Za razliku od muškarca, koji postaje mudriji, iskusniji, seksepilniji, poželjniji čak i kao iskusan ljubavnik, žena
postaje istrošena i nepoželjna. Starenje i debljanje ženskih tijela često ide jedno s drugim jer se zazire i od jednog i od
drugog, a ta ostarjela i/ili debela ženska tijela postaju ideološki neupotrebljiva. Žene u menopauzi navodno postaju
deseksualizirane i neplodne, tijela im postaju izborana i debela, samim tim neprivlačna i izložena zgražanju i podsmijehu
te svakoj vrsti mizogine šale i uvrede. Zbog toga je žena
3
primorana, želi li ponovno biti poželjna, obaviti radikalne Matricu razumijevam kao „lakanovsko ‘veliko Drugo’, virtualni simbolički
poredak, mrežu koja struktuira našu stvarnost. Ta dimenzija ‘velikog Drugog’
ili manje radikalne korekcije na svom tijelu, ovisno o tome ogleda se u otuđenju subjekta unutar simboličkog poretka: veliko Drugo
koliko je ružna ili koliko se zapustila. O tim kvalifikacijama povlači konce, a subjekt ne govori, već ‘biva govoren’ posredstvom simboličke
odlučuje društvo, institucije, jer kako navodi Naomi Wolf, strukture“ (Žižek, 2000: 519).

Zlatan Delić >
„u mitu o ljepoti nisu uopće važne žene, nego patrijarhalne institucije i institucionalna moć“ (Wolf, 2008: 24). Budući da
bitnu ulogu u reprezentaciji žene ima način na koji pristupa prehrani, žene često bivaju zatomljene konceptom krivnje
ako imaju povećan apetit.
Hrana je iskonski simbol društvene vrijednosti. Koga društvo cijeni, toga dobro hrani. Pun tanjur i najbolji
komad mesa poručuju: mislimo da vrijediš toliko plemenskih resursa. Javna raspodjela hrane znači
određivanje odnosa moći, a dijeljenje hrane znači učvršćivanje društvene jednakosti: kada muškarci
zajedno lome kruh ili nazdravljaju kraljici ili kolju utovljeno govedo, postaju jednaki i saveznici. Ali, u
sklopu mita o ljepoti, danas kada je ženska prehrana javno pitanje, naši obroci pokazuju i osnažuju
naš osjećaj manje vrijednosti. Dok god se od žena traži da zajedničkom stolu pristupaju sa osjećajem
samoodricanja, taj stol nikad neće biti ravnopravan i muškarci i žene neće sjediti zajedno, nego će ostati
tradicionalan hijerarhijski rasklopni stolić za žene u podnožju. (Wolf, 2008: 222–223)
Kako postoji velik broj žena koje vole pojesti hranu čija je kalorijska vrijednost savršena za suvišne kilograme, onda tu
uvijek postoji i botoks i liposukcija kao spas za one koje nisu tako disciplinirane, a sve opet zarad discipline i na uštrb
zdravlja te uz opasnosti za život. Problem je zapravo u tome što se takvi radikalni i kulturološki determinirani potezi
nazivaju estetskom kirurgijom kao da je riječ o nekom zabavnom činu, hiru, a ne napadu na žene koje padaju u depresivna
stanja zbog strija, celulita, znakova starenja, viška kilograma, malih grudi i usana, sićušnih stražnjica i tome slično. Od
žene u četrdesetima (ako ne i prije) pa nadalje zahtijeva se da obavezno korigira naboranu kožu na vratu jer starije
žene ne smiju ni u jednom trenutku pokazati da su zašle u neke godine, s obzirom na to da svijetom vladaju sredovječni
muškarci kojima su privlačne dvadesetogodišnjakinje, što je zapravo imperativni obrazac po kojem žene trebaju svoj
izgled prilagoditi modelu žene u dvadesetima. Naomi Wolf smatra da su napadi na žene od institucionaliziranih praksi i
imperativi ženske ljepote vođeni estetskim korekcijama započeli onog trenutka kad su žene počele „zauzimati“ pozicije
govorećeg subjekta u kulturi, to je bila svojevrsna osveta zbog feminističkih dostignuća.
Kada su žene masovno pohrlile u muška područja, taj je užitak morao biti ukinut hitnim društvenim
sredstvom koje će zarobiti ženska tijela kada su prestale biti zarobljene u kućama, što su se žene više
približile strukturi moći, to se od njih zahtijevalo više tjelesne samosvijesti i žrtve. Ljepota postaje uvjet
da žena poduzme sljedeći korak. Sad ste previše bogate. Prema tome, ne možete nikad biti previše
mršave. (Wolf, 2008: 40)
Kult mladosti, vitkosti i ljepote rezultirao je kao čovjekov strah od smrti, starenja, debljanja i bolesti te nastojanja da
se uklopi u postojeće, performativne konstrukcije ženstvenosti i muževnosti. Preko najstarijih mitova o besmrtnosti do
današnjega kulta botoksa i liposukcije žene su uvijek bili na meti različitih discipliniranja i propagiranja životnih stilova
kojima se moraju povinovati ako žele naći posao, partnera/icu ili jednostavno zadovoljiti okolinu, tj. sebe samu. Mitove
o besmrtnosti također doživljavaju muškarci, ali ne na način ubrizgavanja botoksa i liposukcije, nego ostavljanjem iza
sebe svojih djela ili sinova koji će nastaviti obiteljsko stablo i gene – heteronormativnom praksom srodstva, a na taj način
mnogi muškarci vjeruju, na datoj razini svijesti, da je moguće biti besmrtan i pobijediti boga. Naravno, ima i muškaraca
koje je dotaknulo prokletstvo vječne mladosti artikulirano estetskim korekcijama i ubrizgavanjem botoksa, ali to su
većinom muškarci pripadnici seksualnih manjina koji zajedno sa ženama (bez obzira na rodnu i seksualnu identifikaciju)
osjećaju krivnju zbog viška kilograma, bora i znakova starenja (Wilson-Schaef, 2006: 142).

Zlatan Delić >
Kliteroktomija i plastična kirurgija – pitanje „izbora“
U ovom poglavlju usporedit ćemo praksu kliteroktomije s plastičnom kirurgijom kao navodnom estetskom mogućnošću
uljepšavanja ženskog tijela. Artikulirat ćemo društvenu vrijednost kliteroktomije i estetske kirurgije unutar okvira koji
određuje poželjne reprezentacije žene i ženskoga; cilj je dovesti na istu ravan pitanje izbora u ideološkom kontekstu.
Unutar jedne kulture kao što je zapadnjačka od žena se očekuje ispunjenje ideala ljepote i nameću im se mitološke
reprezentacije ljepote, ženskog i ženstvenog u koje se one trebaju uklopiti, pa ih se primorava na različite rituale i metode
uljepšavanja. U drugim se kulturama, najčešće islamskim, azijskim i kulturama Trećeg svijeta,4 ženama odsijecaju
klitorisi, zašivaju vagine, povezuju stopala, somatofobično ih se umotava zarad uljepšavanja, tradicije i podređivanja
ideološkim imperativima nacije, kulture ili religije. Simptomatično je da i jedna i druga kulturološka determiniranost
određuje prihvaćanje žena i njihovu poželjnost i seksepilnost. Iako se u većini tumačenja kliteroktomija povezuje s
mitološkim predodžbama o plodnosti, meduzijanskim strahom od ženske seksualnosti i etničkim pripadnostima, nije
rijedak slučaj da se smatra i estetskom praksom i ženskom seksepilnošću. „Neki branitelji kliteroktomije tvrde da taj
obred treba shvatiti kao estetsku praksu: zašiveno bi žensko splovilo tako izgledalo daleko privlačnije, dok bi za najljepše
splovilo ono koje je nakon zarastanja rane postalo glatko kao dlan“ (Salecl, 2006/2007: 3). Takvi oblici konstruiranja
ženstvenosti i ženskoga imaju za cilj kontrolu žena i prezentirani su unutar koncepta poželjnog „rodnog“, „nacionalnog“
ili jednostavno „estetskog“ imperativa.
Ako već prihvaćamo takvu artikulaciju unutar koje postoji povezanost kliteroktomije i/ili umotane žene u istočnjačkim ili
kulturama Trećega svijeta naspram silikonske i botoksirane zapadnjačke žene s druge strane, kakva je onda alternativa
za ženu uopće? Dubravka Ugrešić u svojim esejima i intervjuima često navodi kako je takvo, tzv. „estetsko“ nasilje nad
ženama prisutno na globalnoj razini, samo se u mehanizmima kontekstualno razlikuje. Ugrešić također ističe5 da je
zanimljivo kako se žene na Zapadu zgražavaju nad umotanim i/ili obrezanim ženama te ženama istegnutih vratova u
ostalim dijelovima svijeta, dok se njihove usne i/ili dojke raspadaju od silikona te da ne vide kako se i one zajedno s
umotanim, obrezanim i ženama izduženih vratova prilagođavaju datim imperativima koji ovise o kulturološkim činovima
i ritualima inicijacije, konstituiranjima identiteta unutar kulturoloških determiniranosti.6
Reakcija zapadne javnosti na prakse obrezivanja žena 4

Kliteroktomija nije isključivo svojstvena nezapadnjačkim kulturama, slični
koncipira se oko dvaju tipova odnosa prema kliteroktomiji.
mehanizmi bili su provođeni i na europskom tlu tijekom liječenja žena od
Naime, „zagovornici univerzalnih ljudskih prava zalažu histerije. Pogledati: Efua, Dorkenoo. 1994. Cutting the Rose: Female Genital
se za njenu strogu zabranu, dok zagovornici kulturalnih Mutilation – The Practice and its Prevention. London: Minority Rights
Publication.
razlika smatraju da zapadnjaci nemaju pravo nametati svoje
standarde i propisivati način života“ (Salecl, 2006/2007: 5
Intervju s Dubravkom Ugrešić pogledati na http://www.h-alter.org/vijesti/
1). Opće zgražavanje i isticanje univerzalnih ljudskih prava kultura/baba-jaga-je-snijela-jaje#hot
naspram tradicije, nacije, religije i kolektivne pripadnosti 6
Plastična kirurgija, botoksikacija, liposukcija i različite prakse obrezivanja,
kao odgovor na takav globalni sociološki problem jedna umotavanja, više ili manje radikalnog odnosa prema vlastitom tijelu također
je od odlika i reagiranja „suvremenog“ svijeta na takve se mogu interpretirati unutar psihoanalitičkoga konteksta kao reakcija
„primitivne“ činove u ne-zapadnim kulturama. Druga suvremenog, postmodernog subjekta na nepostojanje velikog Drugog. No,
zar su to jedini odgovori na činjenicu da veliki Drugi ne postoji, zar je to
artikulacija odnosi se na zagovarateljice i zagovaratelje zapravo jedina mogućnost kulturološki determiniranog izbora? Pogledati:
kulturnog relativizma, posve nepretenciozno, jer u Salecl, Renata. 2006/2007. „Tjelorez: od kliteroktomije do body arta“. U:
trenucima kada se očekuje kritički rezon toga „suvremenog Rodne teorije. Ur. Nirman Moranjak-Bamburać. Sarajevo: CIPS, Univerzitet
Sarajevo, str. 1–12.
svijeta“ koji je „utemeljio“ demokraciju i ljudska prava,

Zlatan Delić >
dobivamo odgovor da se s antropoloških stajališta ne možemo miješati u nečije kulturne prakse koliko god one bile
različite od naših. Takva vrsta relativizma također govori da se i u zapadne kulturne prakse nitko ne treba miješati što
god netko o njima mislio.
Takvu je dihotomnu percepciju potrebno raščiniti i utvrditi mogućnosti i mehanizme za izlaz iz ideološki nametnutih
imperativa i jednih i drugih kultura. Drugim riječima, i u jednom i u drugom slučaju imamo esencijalizaciju i cementiranje
kulturnih konteksta s kojima nije moguće iznaći rješenja. Da bismo kritički promislili o takvim imperativnim strategijama
i ideološkim praksama, moramo se oduprijeti esencijalizacijama, referiranjima na prirodnost ili naturalizacijama
diskurzivnih praksi takvih postupaka i kultova ljepote. Simptomatično je svakako da su od takve vrste epistemološkog
i fizičkog nasilja većinom izuzeti muškarci, takvi su činovi autentični za žene. Unutar feminističke teorije davno se
još prepoznalo da nije zapravo dovoljno samo raščinjavanje roda i spola, nego se to mora učiniti i s nacijom, rasom,
religijom, kulturom, ekonomskom politikom i svim konceptima koji su se kulturološkim činovima oprirodnili te promisliti
u emancipatornim kontekstima kakav izbor žene imaju u svemu tome? Ima li na koncu svega ženska populacija uopće
ikakvog izbora?
Kultura se sastoji od značenja koja proizvode i reprodukuju njezini subjekti. Čak i kad je analiziramo,
mi prosto stajemo na drugo stanovište u toj kulturi, naseljavajući prostor koji sama kultura pruža ili
može biti navedena da pruži. Budući da je sve kulturološki determinirano, ono u što vjerujemo nije
osobno i subjektivno, nego uvjerenje koje kultura dozvoljava. Čak i kada ista ta kultura takvo što izričito
zabranjuje i svodi na zgražavanje. (Belsey, 2005: 26–75)
Žena se u isto vrijeme primorava na takve činove koji će joj omogućiti „ravnopravan“ status unutar zajednice i društva,
ali joj se i govori da ona ima izbora da donosi odluke o svom životu, pa samim tim može izabrati želi li otići na tretman
liposukcije, botoksa ili će dopustiti kliteroktomiju ili eksciziju i na taj način staviti pod društvenu kontrolu vlastitu navodnu
razdražljivost u pogledu seksualnosti i pozicionirati je u domenu reprodukcije i majčinstva. Ne može se nešto prihvatiti
jednostavno kao običaj neke zajednice, bila ona zapadnjačka, istočnjačka, europska, azijska ili afrička, a da ta ista
zajednica provodi nad ženama sustavno materijalno i epistemološko nasilje. Kada bi netko unutar društvenih struktura
i imao izbora, to bi bili muškarci, iako ga i oni, naravno, nemaju, samo im je raspon kulturoloških mogućnosti mnogo širi
i posjeduju kakvu-takvu političku moć, a žena u psihoanalitičkom kontekstu ne može imati izbora jer lacanovski Žena
ne postoji i funkcionira samo kao razmjena u patronimskoj razmjeni dobara.
Queer teoretičarka Eve K. Sedgwick se u knjizi „Between Men: English Literature and Male Homosocial
Desire“ zapitala o kakvim se to odnosima i razmjenama radi. Njen je cilj bio pokazati da se ono što se
u početku čini odnosom muškarca koji želi ženu implicitno prebacuje u homosocijalnu sponu između
dva muškaraca. Njezin argument nije bio da homosocijalna spona ide na uštrb heteroseksualnog,
kako to rade pobornici „falusa“, nego tvrdnja da je homosocijalno [kao zasebno od homoseksualnog]
artikulirano upravo kroz heteroseksualno. Muškarac koji želi poslati ženu drugom muškarcu šalje i tome
neki aspekat samog sebe, a muškarac koji je primi, prima također muškarca koji je šalje. Žena kruži,
ali da li je ona konačno i željena, ili ona tek oprimjeruje vrijednost postavši predstavnicom želje oba
muškarca, mjestom gdje se te želje susreću i gdje se ne uspijevaju sresti, mjestom na kojem potencijalni
homoseksualni susret smijenjen, suspendiran i obuzdan. (Butler, 2005: 123)

Zlatan Delić >
Ako žena funkcionira kao razmjena u homosocijalnoj sponi, koje su zapravo mogućnosti da se odupre botoksu,
liposukciji, kliteroktomiji, face-liftingu, somatofobičnom umotavanju, zazornosti od ženske vagine i njezine seksualnosti.
Zato je izrazito bitno promišljanje novih vrsta subjektiviteta, njihova raščinjavanja, konstruiranja decentriranih
identiteta i promjene simboličkog poretka koji je svoju moć utemeljio na podčinjavanju subordiniranih skupina.
Promatrati takve činove kao ženski izbor ideološko je distanciranje od pojava koje se ženama događaju, a na taj se
način ne razobličava falogocentrična matrica reprodukcije moći, samo joj se učvršćuje status dopuštenim otporom
kao što je smatrati da je žena izabrala želi li biti obrezana ili botoksirana. Takav čin nikada ne može biti stvar izbora
jer mu je u funkciji performativnost koja se nikada ne dešava na osobnu inicijativu žene ili muškarca, nego obrednim
ponavljanjem normi.
Estetska kirurgija i performativnost
Judith Butler u svojim je filozofskim stajalištima koristila koncept performativnost kako bi objasnila načine konstruiranja i
roda i spola, odnosno načine na koji se subjekti konstruiraju kroz rodne i spolne reprezentacije. Koncept performativnosti
bitan je u kontekstu plastične kirurgije jer se na taj način plastična kirurgija ne percipira kao naturalistička datost. Naime,
performativnost treba razumijevati kao „skup ponavljanja normi, nikada kao individualan i jedinstven čin“ (Butler,
2001: 28). Štoviše, „u okviru teorije govornih činova, performativ je ona govorna praksa koja sprovodi ili proizvodi ono
što imenuje“ (Butler, 2001: 28), pa tako „kao diskurzivna praksa [performativni činovi moraju se ponavljati da bi bili
delotvorni], preformativi su lokus diskurzivne proizvodnje“ (Butler, 2001: 142).
Estetska kirurgija i masovna opsjednutost žena mehanizmima uljepšavanja i plastičnih promjena imidža upravo funkcionira
performativno jer se od osobe neprestano traži potvrda vlastite ženstvenosti. Foucaultovskim panoptičkim mehanizmima
nadzora i moguće kazne ljudi svoju poziciju subjektiviteta konstruiraju na osnovi citiranja: performativnošću, ponavljanjem
i odbacivanjem, koji su bitni za razumijevanje procesa performativnosti plastične kirugije unutar kojih se ideološka
interpelacija spaja s teorijom govornih činova i performativa. Od žene, muškarca ili nečeg trećeg neprestano se traži
potvrda simboličkog autoriteta koja se uvijek obnavlja i na taj način označava da je interpelacija uspjela; ona nikada nije
statična, nego baš performativna, kao što ni lacanovsko Simboličko nije statično, nego baš performativno. Konstruiranje
ženskosti/ženstvenosti ili muškosti/muževnosti dešava se kroz „prisilno ponavljanje normi“ (Butler, 2001: 127) koje
ne dopušta puno mogućnosti za slobodu izbora jer se stalno nameću novi ideali kojima svoje pozicije ljudskosti moraju
prilagoditi da bi uopće mogli/e egzistirati.
Performativnost nije slobodna igra ni teatarsko predstavljanje sebe, niti se prosto može poistovetiti
sa onim što se čini. Performativnost se ne može razumeti izvan procesa iterabilnosti, uređenog i
ograničenog ponavljanja normi. To ponavljanje ne vrši subjekt; ono, zapravo omogućuje subjekt.
Iterabilnost podrazumeva da činjenje nije jedinstven čin ili događaj, već ritualizovana proizvodnja,
obred koji se ponavlja pod prisilom i kroz nju, kroz silu zabrane i tabua, uz pretnju ostrakizmom, pa i
smrću. (Butler, 2001: 127)
Performativnim činovima sačinjavaju se „poslušni“ subjekti koji su uspješno obavili svoj zadatak „karike“ u simboličkom
lancu. Uvijek i iznova očekuje se ispunjenje normi koje osobu označavaju kao dio neke zajednice, kao dio nekog roda,
jer je „performativ područje u kojem moć deluje kao diskurs“ (Butler, 2001: 276). Proces inicijacije u kolektiv/zajednicu,
bez obzira na to je li riječ o „suvremenoj i razvijenoj“ zajednici ili „primitivnoj“ ili zajednici u „tranziciji“, događa se

Zlatan Delić >
performativno prilagođavanjem normama i ispunjenjem očekivanja datog autoriteta, tako da je „performativ područje
u kojem moć deluje kao diskurs“ (Butler, 2001: 276).
Veoma bitan segment u butlerovskom razumijevanju performativnosti jest performans koji se odnosi ponovno na
navodnu mogućnost izbora koju ljudi imaju ako žele ili ne žele povinovati se simboličkim autoritetima jer se performans
ne može poistovjetiti s performativnošću. „Performans kao ograničen ‘čin’ razlikuje se od performativnosti utoliko što
se ona sastoji u ponavljanju normi koje prethode izvođaču, koje ga ograničavaju i premašuju, te se u tom smislu ne
mogu shvatiti kao tvorevina izvođačeve ‘volje’ ili izbora“ (Butler, 2001: 287) i zbog toga je bitno kategorije subjekta ili
roda ne shvaćati kao stvar teatarskog ili karnevalskog performansa.
Međutim, iako se zapravo mogućnost izbora i otpora estetskim diktatima i imperativima ljepote čini nemogućom,
strategija raščinjavanja i dekonstrukcija pokazuje posve drukčije mogućnosti. Dekonstrukcija je poststrukturalistička
kritička metoda koja za cilj ima potkopavanje i izvrtanje binarnih suprotnosti na osnovi kojih se sačinjavanju ideološki
obrasci i značenja prema kojima jedan pojam da bi bio djelotvoran, mora isključiti drugi (Eagleton, 1987: 146–147).
Značenja određenih pojmova koje smo usvojile/i i koje svaki put potvrđujemo kao ono što je očigledno, prirodno,
normalno, nisu zauvijek i unaprijed dana i determinirana, nego su raspršena, kako navodi Derrida, i zato su sposobna za
nove interpretacije i nove vrste političkih strategija. Drugim riječima, upravo ta raspršenost značenja jest uvjet nastanka
dihotomnih i esencijalističkih reprezentacija mita o ljepoti. Međutim, ta diseminacija, kako je Derrida naziva, uvjetuje
i represiju, ali i oslobođenje, odnosno promjenu, jer nešto kao što je uspješna interpelacija ne postoji. „Upravo taj
konstitutivni neuspeh performativa, to propadanje između diskurzivne zapovesti i njenog stvarnog učinka, omogućuje
jezičko pojavljivanje i usmeravanje potonje neposlušnosti“ (Butler, 2001: 158).
Upravo zbog toga jedan takav nasilan čin na ženu i žensko tijelo kao što je liposukcija, kliteroktomija, somatofobično
umotavanja žena u svrhu njihove „zaštite“, botoksikacija, silikonizacija ne može se shvatiti kao estetika i proizvoljna
izvedba jer se na taj način zatvaraju oči pred nečim što je izrazito mizogino i epistemološki pogubno za žene, koje su
neprestano pod prijetnjom u procesu ponavljanja normi, pod prijetnjom koja ih može koštati simboličke i/ili fizičke
smrti ili bilo koje vrste apstrahiranja.
Zaključak
Plastična kirurgija, kliteroktomija i mitovi o imperativima ženske ljepote otvaraju niz pitanja u suvremenoj feminističkoj
teoriji. Jedan od glavnih problema jest odnos društva prema masovnoj opsjednutosti fizičkim izgledom ili praksama
obrezivanja, koji su artikulirani kao sastavni i neupitan dio vlastita identiteta i egzistencije. Takve prakse oprirodnjene
performativnim činovima razumijevaju se kao stravično nasilje nad ženskom populacijom ili kao samo jedan od
mnogobrojnih društvenih i ideoloških obrazaca kojima se žene ne moraju nužno povinovati ako to ne žele, izbor je
zapravo na pojedincu ili pojedinki. Međutim, samu funkciju takvih metoda uljepšavanja, izgladnjivanja, obrezivanja i
prilagođavanja zadanim rodnim, nacionalnim ili estetskim normama ne treba razumijevati samo na ta dva reprezentativna
načina. Svakako da je povijesna činjenica epistemološko nasilje nad ženama koje se provodi tijekom cijele povijesti
čovječanstva, a danas je procesima industrijalizacije tzv. estetsko nasilje nad ženama narušilo lokalne kulturološke
kontekste i prisutno je na globalnoj razini, samo se u mehanizmima razlikuje. No, zašto se takvi oblici poimanja ženske
ljepote uopće smatraju sastavnim dijelom ženskog identiteta i „ženstvenosti“, zašto su konstituirani kao ideali ili
imperativi unutar takvih okvira da velik broj žena na datoj razini svijesti najiskrenije vjeruje da će im gubljenje kilograma,

Zlatan Delić >
Foto: Petra Belc
mladenački izgled lica, izgladnjivanje i botoksikacija donijeti sreću i zadovoljstvo? Zar nije moguće ponuditi neke druge
oblike odnosa prema vlastitom tijelu, seksualnosti, ženstvenosti ili muškosti, ne postoje li neki drugi oblici, kako
Salecl navodi, izlaženja na kraj s nekonzistentnošću simboličkog poretka? Mitovi o ljepoti, debljini, plastičnoj kirurgiji,
prakse obrezivanja, umotavanja itd. mogu izgledati trivijalno, primitivno, bez reda i smisla, ali to je samo naizgled
tako reprezentirano jer se iza njih krije čvrsta ideološka falogocentrična matrica. Drugim riječima, postoji li zapravo
mogućnost da se patrijarhalna moć okrene protiv sebe, da se izmjesti i decentrira, da se raspon estetskih mogućnosti
proširi a da se nijedna ne artikulira kao imperativna? Strategija raščinjavanja ideološke koherentnosti tijekom procesa
sačinjavanja imperativa ženske ljepote, upozoravanje na njezine epistemološke štetnosti te promišljanja o drukčijim i
emancipatornim konstrukcijama ljepote jedan je od mogućih izlazaka iz ćorsokaka postmodernoga društva i njegovih
mitoloških reprezentacija ljepote.

Zlatan Delić >
BIBLIOGRAFIJA
Avdagić, Anisa. 2004. „Čitajući filmsku priču“. Razlika/Differance, časopis za kritiku i umjetnost teorije 9, Tuzla, str. 63–73.
Belsey, Catherine. 2003. Postrukturalizam. Sarajevo: TKD Šahinpašić.
Butler, Judith. 2001. Tela koja nešto znače, o diskurzivnim granicama „pola“. Beograd: Samizdat B92.
Butler, Judith. 2005. Raščinjavanje roda. Sarajevo: TKD Šahinpašić.
Butler, Judith. 2007. Antigonin zahtev. Beograd: Centar za ženske studije.
Derrida, Jacques. 1976. O gramatologiji. Sarajevo: Svjetlost.
Eagleton, Terry. 1987. Književna teorija. Zagreb.
Foucault, Michel. 1997. Nadzirati i kažnjavati (nastanak zatvora). Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
Salecl, Renata. 2006/2007. „Tjelorez: od kliteroktomije do body arta“. U: Rodne teorije. Ur. Nirman Moranjak-Bamburać. Sarajevo:
CIPS, Univerzitet Sarajevo, str. 1–12.
Ugrešić, Dubravka. Intervju pogledati na http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/baba-jaga-je-snijela-jaje#hot
Wilson-Schaef, Anne. 2006. Biti žena, patrijarhalni obrasci u ženskoj svakodnevnici. Zagreb: Planeotopija.
Wolf, Naomi. 2008. Mit o ljepoti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Žižek, Slavoj. 2000. „Matrix ili dvije strane perverzije“. REČ, časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja 59.5, Beograd, str.
515–538.

Zlatan Delić >
SUMMARY
Plastic surgery and performativity of the female body
The text questions the ideological role of plastic and aesthetic surgery in contemporary representation of the female body in the
context of weight/skinniness, old/youth and similar dichotomies, i.e., performative features of female beauty imperatives. The goal is
to portray in which way contemporary understanding of beauty myth, as defined by Naomi Wolf, is used to impose massive obsession
with physical appearance amongst women. The text intends to deconstruct the role of plastic surgery in the modern understanding
of female beauty and point to performative mechanisms of ideological beauty imperatives that women are trying to obey.
Key words:
plastic surgery, performativity, beauty myth, clitorectomy, deconstruction, femininity, aesthetics, body, immortality, ideology

Eseji

Diptih o starenju
Maja Uzelac
Priča prva
Neki put se zapanjim kad pomislim koliko sam stara. To je negdje pročitala, više nije znala gdje, ali je cijelu rečenicu
uzela kao svoju. Rijetko je gledala svoje lice u ogledalu, to je više nije zanimalo. Pohlepno je gledala samo iz svoje
unutrašnjosti, postojala je ta distanciranost od šume i svakog drveta kao potvrda glasa „JA sam tamo…“ dok je šetala
psa. Pa upravo je to stvaralo ugodan osjećaj prisutnosti i radosti – „Moja šuma, moj potok, moja bukva, moja paprat...“
Puhao je februarski vjetar i topio već prljav snijeg. Sjeća se djevojačkog doba, kada je osjećala ovo vrijeme kao životinja,
same slutnje, mirisi, nešto šuška u nutrini, šuškala je žudnja, more u grudima, iščekivanje čarolije dodira.
Teško je hodala uz psa, no to je bilo privremeno stanje. Uskoro će opet biti mlađahna i pokretna. Treba samo izvaditi
piljak iz cipele. Svakidašnjica ubija. Uživa povremeno u nedjeljnom danu – makar je srijeda. Sve je nekako svečano,
nešto se sprema, nije srijeda, nego je nedjelja.
Penjala se iz šume prema cesti, baš je osjetila srditost zbog kupine koja je zadržava i grebe, disala je sve teže, uspon
je bio strm. Pas je već bio gore i sjedio strpljivo je čekajući. Kada je izašla na cestu, znala je da je to Gornje Prekrižje i
nastavila je do ograde iza koje je bio bijeli portal s vratima iznad kojih je pisalo GRADSKI VODOVOD, a ispod – godina
1903. Sjetila se da je te godine rođena njezina mama. Mama je na svim slikama iz mladosti bila lijepa samosvjesna žena
crne kose, blaga osmjeha, izvanredno dotjerana. Na vjenčanoj slici sve je bilo uravnoteženo, najupečatljiviji pak sklad
bijelog i crnog davao je prednost bijeloj na sve tri razine, od bijelih cipela s crnim lak-kapicama, preko vjenčanog buketa
ogromnih bijelih karanfila i bijelog okovratnika na crnom kostimu do crnog cilindar-šešira s bijelim valjkom ispod kojeg se
smiješilo predivno lice. Sjetila se usred neke iznenadne analogije lica Eleonore Duse – tih nekoliko majčinih fotografija
pripadalo je onoj „božanstvenoj“ fazi gdje je imala tako jasnu auru da ju je Sofija, djevojčica od deset godina, obožavala
i ponosila se njom pred vršnjacima u školi.
Sve ostalo u sjećanju na stvarnost djetinjstva i mladosti bilo je kao izblijedjela krpa: majka umorna i nervozna, hladna,
suzdržana, bez majčinske topline i dodira; već u šest sati zahtijeva da Sofija izađe iz ogromnog bračnog kreveta da bi
ga ona mogla prije odlaska na posao napraviti po svome perfekcionističkom zahtjevu. Htjela je da svilena ponjava bude
savršeno nategnuta, a Sofiju je ostavila da s glavom na rukama kunja na stolu dok se ne razbudi.
Sutra dolazi rođak kojeg su svi u obitelji zvali Dumbo, držao je uvijek glavu malo nagnutu na jednu stranu i bio uvijek
veselo prostodušan. Nije ponavljao proste izraze svojih vršnjaka. Čak i kada je ostario – pričao je viceve o Muji i Fati
svojim jezikom: „Fata tako čeka Muju nakon što je oprala međunožje…“

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Sofija je upravo iz Sarajeva donijela čudesne četiri knjige: „Mesneviju“ III, IV, V i VI, koje joj je nabavio Genc nakon
što je bila u Buybooku i usput nabasala na Rumija. Otvorila je nasumce Mesneviju VI, stih 2315, gdje se govori o ruži i
trnu („O Ti, koji si trnu, kao počasnu odjeću, ružu dao…“). Nije očekivala da će Brina, njezina kći, htjeti govoriti o tom
kur’anskom spjevu na književnoj večeri koja je te 2007. godine bila posvećena odjednom (nakon 800 godina) „otkrivenom“
istočnjačkom sufijskom pjesniku.
Kao što nije očekivala da će na tom putu početi misliti o majci, i to dosta godina nakon njezine smrti. Zapravo je prije
rijetko uopće mislila o majci. Ona je bila nešto bezuvjetno, neupitna prisutnost, ona joj je pripadala kao korijen stablu.
Sofija je rasla nesvjesna tog nevidljivog tkiva, premda ga je stalno crpla, zapravo iskorištavala, izmišljajući pritom da
se ona, Sofija, brine o njoj. Otišla je od majke s dvadeset godina, kad je ostala trudna, rodila dijete i udala se. Nije
definitivno otišla jer je – sve dok se njezin prelijepi muž nije vratio iz vojske – stanovala malo kod bake, malo kod
svekrve, malo kod mame, pa onda u unajmljenim stanovima. Uz dijete i majku mogla je studirati, putovati, sanjariti…
Vrlo se jasno sjeća da je, kad je počela raditi u školi, majka živjela posve sama i nije više radila (jer majka je Sofiju
rodila s trideset devet godina) pa je Sofija mogla dolaziti mami s posla barem jednom tjedno, pojela bi nešto za ručak,
odmah legla na kauč i zaspala. Nigdje nije bilo tako slatko spavati, osim možda kod bake, mamine mame. Kad su bile
obiteljske proslave pa bi sva djeca zaspala na odloženim kaputima u toploj izbici.
Možda je majka i htjela nešto popričati poslije ručka, ali Sofija bi skočila čim se probudila, majci dala usputnu pusu
i veselo odjurila. Nije joj na pamet padalo da majku zovne u kazalište ili u restoran na ručak ili da je odveze rodbini
izvan Zagreba. Majci je povremeno ostavljala Brinu ili bi je prevezla do Šestina da ondje njih dvije „uživaju u prirodi“
dok su Marko i ona putovali. Nije se uopće čudila kako je mama izvrsno svladala sve teškoće nerazumljivoga švapskog
dijalekta, bez problema išla u dućane i šetala Brinu dok je mjesec dana boravila u Njemačkoj, gdje su oboje radili. Tada su
nedjeljom odlazili na izlete svi četvero u prirodu, penjali se po okolnim šumama i livadama: Sofiji je bilo samo dvadeset
pet godina, Brini četiri i pol, a mami Ivani – sjetila se mnogo godina poslije Sofija – šezdeset i pet. Mama je znala malo
njemačkog, ali svi su proizvodi u samoposluživanjima bili drukčijeg izgleda, drukčije pakirani i drukčije ponuđeni no kod
nas u Zagrebu: mi još nismo imali tetrapak za mlijeko, a ni pečene piliće koji su se roštiljali iza stakla i potom komadali
za „gablec“. Nova tehnologija šopinga tek je počela bujati, bilo je to šezdesetosmaško razdoblje.
„Koliko je stara vaša majka?“ pitala je Sofiju prodavačica iz trgovine u prizemlju. Sofija nije razumjela smisao pitanja jer
je majku doživljavala kao osobu bez godina, a nije se stidjela njezina izgleda, držanja ili načina odijevanja. Majka je bila
„svjetska dama“, dostojanstvena, mladolika, a Sofiji je tada brojka od četrdeset godina bila starost. „Koliko biste joj vi
dali?“ pitala je. „Pa negdje između četrdeset i pedeset.“ Sofija je zamalo rekla da nije tako stara i onda je brzo počela
računati. Kada su za vikend krenuli prema Schwarzwaldu, sjetila se neke rasklopne ležaljke i stavila je u prtljažnik da
mama ne mora sjedati na tlo, ali čim ju je rastegnula, u nju je skočila Brina.
Herr Noyon, arhitekt iz apartmana iznad njihova, također se zanimao za gospođu Ivanu, ali Sofija je držala da je to bilo
iz čisto konvencionalnih razloga. Kada su bili pozvani na večeru s bezbroj turskih specijaliteta koje je pripravio sam
gospodin Noyon, posebno je naglasio da bi se veselio da dođe i Sofijina majka. Sofija je to odmah otklonila s isprikom
da netko mora ostati uz Brinu. Cijelu je večer osjećala neku nelagodu, a kada su se vrlo kasno vratili od Noyonovih –
bila je ljutita na svoju mamu.
S mamom, kao i s Brinom, provela je svoje najljepše godine studentskog života prije no što se odlučila s djetetom pridružiti
Marku u Njemačkoj. Uživala je u svojoj slobodi, važnosti i privlačnosti. Brina je bila dobro zbrinuta, baka Ivana šila joj je

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
ljupke haljinice, a Sofija je čak plela vestice tijekom predavanja na seminaru u A-101. Nije imala s djetetom puno posla,
ono je bilo nešto darovano neopiruće, puno povjerenja, nije joj posvećivala posebnu pozornost, nije osjećala ni strah ni
čuđenje za nju, ta ona je sama odlučila imati dijete. Uživala je u Brini dok je bila pokraj nje. A kad nije bila s njom, posve
bi zaboravila da ima dijete. Majka nije prigovarala. Samo je rekla: „Još si uvijek dosta neozbiljna.“ Sofija je znala da joj
je pažnja stalno bila negdje drugdje, studirala je i zabavljala se, voljela je studentska druženja, mislila o Hartmannu i
Scheleru, uopće nije osjećala veliku razliku između sebe prije i sada. Očijukala je s kolegama, pozivala društvo k sebi u
Šestine, gdje je dijete mirno spavalo u sobici pokraj boravka u kojem su pili i pjevali do jutra.
Isto se tako osjećala sada s majkom. Brina je odavno otišla tati u Beč i ondje je sada studirala. A Sofija je majku početkom
rata preselila k sebi. Dok je mislila o tome u autobusu za Sarajevo, sjetila se upravo toga da se cijelo vrijeme ponašala
kao da je nema, nije je vidjela, nije joj se posvećivala, osim kada bi došli gosti, tj. kolege i kolegice iz škole, suradnici
na projektu ili prijatelji s fakulteta. Tada bi je uvukla u razgovor nekim pitanjem tako da je izgledalo da joj je stalo do
njezina mišljenja. Majka je to cijenila premda je znala da je to igra. A bila je inače samozatajna i šutljiva, ali u tim bi
socijalnim situacijama dobro reagirala, samosvjesno i prisebno. Sofija se sjetila jedne davne situacije kada je „grosa“
rekla za tu svoju najstariju kćer glasno i odlučno: „Ona je uvijek držala do sebe.“ Toga se Sofija dobro sjećala jer je
mama starjela kraj njih vrlo dostojanstveno, nije se tužila na svoje tegobe, nije prigovarala, a najnevjerojatnije je Sofiji
bilo to što nikada o drugima nije pričala ništa loše, niti se zanimala za brbljanja iz susjedstva. Uglavnom je odgovarala
na pitanja, a rijetko sama postavila neko pitanje.
Dok se autobus žurio uz Vrbas, Sofija je počela sebi predbacivati kako još ima stereotip mame koja joj je dužna nježnost,
uslužnost, prihvaćanje svih njezinih otpora i zloća... Još uvijek ju je percipirala kao hladnu, preciznu, pedantnu osobu.
A onda se sjetila kako je izgledala u novome okruženju: gotovo bi bojažljivo izlazila iz sobe gdje je spavala. Ali bila je
uvijek dotjerana: prvo što je ujutro napravila nakon pranja – našminkala je usta i obrve, stavila neupadljive naušnice
i vjenčani prsten, a najviše je voljela svoje duge elegantne kućne haljine na kopčanje s bijelim štikanim ovratnikom.
Sofija joj je nakon nekog vremena kupila tople trenirke da sigurnije u njima hoda po dvorištu i vrtu. Bila je zadovoljna
njome, mama je sada nju slušala – nije više smjela pušiti, prihvatila je negledanje televizije, neimanje svog novca i svako
preseljavanje kada bi Sofija nekamo putovala ili odlazila na ljetovanje. „Idem opet na svoj godišnji odmor“, rekla bi dok
su trajale pripreme i kratka objašnjenja o ljudima kojima ju je Sofija povjerila. To su bili roditelji njezinih prijatelja ili
učenika, udaljena rodbina ili privremeni boravak u privatnom lječilištu. Sofija je bila sigurna da je majka suglasna s tim
da više nema brige s novcem i opskrbom, lako se prilagođavala, čak i sklapala prijateljstva sa svojim njegovateljicama.
Bila je to odjednom dobroćudna odmjerena starica koja nije stvarala nikakve probleme. Tu u Šestinama susjedi su bili
udaljeni, ali svi su je vedro pozdravljali prolazeći kraj plota. Nije imala, kao u svojoj zgradi, susjede koje bi je zvale na
kavu, ali imala je „svoje“ i Sofijino društvo. „Njezino“ društvo bili su građevinski radnici, jedan ili dva, koji bi je posjetili
katkad u dvorištu i s njom popričali, a Sofija nikako nije mogla doznati kako su se upoznali i sprijateljili. Zar nije među
njima postojala socijalna razlika?! No oni kao da je nisu primjećivali, opušteno su pričali, pušili i pili pivo. Mama ih je
častila. Jednom je Sofija ipak postavila mami pitanje: „Paa o čemu vi razgovarate? Ti kao da si ih osvojila!“ Nije htjela
spomenuti pivo. Majka je mirno odgovorila: “Ne, oni su osvojili mene. Pričao mi je onaj visoki mršavi od jučer, Stevica,
kako ima velikih problema sa sinom u školi, a ne slaže se ni sa ženom, to dvoje traže od njega samo novce, nema ih
navečer kada se on vrati s gradnje doma, uopće se ne viđaju jer on već rano ujutro odlazi… Doznala sam da ima još jednu
nevjenčanu ženu u Bosni s kojom je prestao živjeti za vrijeme rata jer je bila na ‘drugoj’ strani.“ Sofiju nisu zanimale
priče ni povijesti tih ljudi. To su bili radnici s obližnjih gradnji novih obiteljskih kuća.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
A majka je – to je doznala mnogo kasnije – odlazila povremeno do tih gradnji dok Sofije nije bilo – i dobivala od njih
cigarete. Ali nikad nije pred Sofijom popušila ni jednu.
Imala je – i tu se Sofija zamislila i prvi put s nekim divljenjem zaključila: imala je dosta težak i jednoličan život, dugačak
radni vijek, cijeli je život radila na istom administrativnom poslu, gotovo četrdeset pet godina, a Sofiji to nije davalo
poticaj za imaginaciju, ali je majka ostala prisebna, normalna žena. Njezini pokreti sada nisu odavali nezadovoljstvo,
ni nervozu, a ni nestrpljivost – baš obratno, imala je smirenost, ustaljene rituale, ali nije bila tvrdoglava niti fiksirana
na svoje navike. Sofija je ustanovila da se tih godina kada ju je ona zapravo patronizirala – majka mijenjala. Morala je
priznati: ona se mijenja „nabolje“, ona se razvija. Odjednom ima smisao za humor, pjevuši dok pere suđe, sluša radio,
ali ne bilo što, nego sasvim određene emisije, promatra ptice i vrt, drži svoj ritam, čita novine – i to ne bilo koje, te
ponekad razgovara preko telefona. Sofiju je najviše iznenadilo što je na njezinu stoliću vidjela Le Monde Diplomatique,
novine ili tjednik koji nije poznavala. No ubrzo je zaboravila pogledati o čemu je riječ.
Susjeda Majda koja je prevodila knjige i uglavnom boravila kod kuće – osim što je sa Sofijom šetala psa kasno navečer
– sve je češće spominjala Sofijinu mamu: izgleda da su se viđale preko dana i razgovarale.
„Tvoja mama teško hoda, ali je gipka u glavi. Nemam uopće dojam da razgovaram sa ženom u osamdesetima; zanima
je što prevodim, komentira neke emisije s Trećeg programa radija, a vrlo rijetko priča o sebi . Kada spomenem kako bih
rado prestala sjediti za kompjutorom i otišla na Sljeme, ona usput kaže da je preplaninarila Liku, Gorski kotar, Istru i
sva izletišta oko Zagreba... Je l’ ti pričala o svom usponu na Klek?“
„Naravno da mi nije pričala o tome, niti o svom prvom zaručniku, niti o mojem tati.“ To je Sofija rekla s gorčinom i vidjela
kako se Majda malo uozbiljila i započela drugu temu.
Sofija je imala toliko posla kad bi došla kući da nije ni mislila razgovarati s majkom.
Razmijenile bi nekoliko riječi o proteklom danu i nabavama za sljedeći, a Sofija bi otišla prije mraka u svoju ležaljku na
dvorištu, htjela je biti sama i malo snatriti slušajući ptice koje su se spremale na počinak. Nije prepoznavala njihovo
glasanje, osim kreštanja vrana i cvrkutanja vrabaca, eventualno još glasanje kukavice iz šume pod Medvedgradom. Ali
to je bilo u svibnju.
Okrenula se prema otvorenim vratima kuće i ugledala majku oslonjenu o dovratak.
„Jesi dobro?“ zapitala je.
„Umorna sam“, rekla je Sofija – i dodala: „A ti, mama?“ Ovo „mama“ izgovorila je nakon kraćeg razmišljanja jer rijetko
ju je tako oslovljavala.
„Ja sam samo stara. Ali ne znači da ne uživam u ovome danu.“
Sofija je osjetila predbacivanje u tim riječima, a ne faktografiju. I brzo upitala:“A što bi ti htjela?!“
„Pa htjela bih poživjeti.“ Sofija je bila zbunjena, ali razabrala je da je to majčina stvarna želja.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Premda je bilo jasno da većinu ljudi muči strah od smrti, da teško prihvaćaju starost, da teško podnose opadanje svojih
snaga i umijeća, osamljenost i nevidljivost – oni ipak žele dalje živjeti. Sofije se neugodno dojmila ta majčina želja, bila
joj je pomalo arogantna.
Nije očekivala da će njezina majka – koja je već zbilja poživjela – poželjeti jedino to da živi dugo, još puno dulje. Sama
se začudila kako joj je potpuno „umjesno“ bilo raditi korekcije tragova starenja kod estetskih kirurga, ali je zahtjev za
dugovječnošću bio nepristojan. Majka joj nije smetala, ne, to nikako. Radilo se o tome da je cost-benefit logika postala
njezin unutarnji glas. Vrijeme starosti njoj je izgledalo tako beznadežno, jadno, nefunkcionalno… uhvatila se odjednom,
ona, Sofija, u vrednovanju života po modelu samoobrane Eichmana u Jeruzalemu.
Sljedećeg je dana s osjećajem krivnje otišla nakon posla teti Moniki, koja je već četiri godine hodala s pomoću hodalice
od kreveta do kuhinjskog stola ili od zahodske školjke do fotelje pred prozorom. Htjela je s njom razgovarati o svojoj
mami, kakva je bila kao mlada, što je to bilo s njezinim zaručnikom koji je nestao i sve te priče u obitelji. I dobila je iscrpan
prikaz osobe koja je još uvijek pamtila i povezivala događaje iz prošlosti bolje nego itko drugi iz Sofijina obiteljskog i
prijateljskog kruga. Ona je bila Sofijin idol, najpametnija žena u porodičnom krugu, profinjena, stabilna, pažljiva prema
drugima, duhovita, temeljito obrazovana, godinama jednako živa duha... S njom je Sofija prijateljevala: vodila rasprave
o knjigama koje su čitale, o glazbi koju su obje poznavale, o filozofiji i politici, o ljudima iz obiteljskoga kruga, ali ne i
o Sofijinoj majci i ocu. A teta Monika je bila samo nekoliko godina mlađa od njezine majke. Sofija joj se povjeravala i
slušala njezine savjete. Već prije, premda im Ivana nije bila tema, Sofija je primijetila da je upravo njezina majka bila
teti Moniki idol. Taj je put s vrlo ozbiljnim tonom i uzdahom rekla:
„Tvoja je mama imala zbilja težak život: toliko razočaranja i patnje nitko u familiji nije doživio.“ Prvi je put teta Monika
ispričala ono što su svi iz starije generacije u obitelji znali. „Jesi učila u povijesti o šestojanuarskoj diktaturi? A o Kraljevini
Jugoslaviji i kralju Aleksandru? No, nije važno. Tvoja je majka svih tih godina, recimo od 1921. do 1925., bila u cvijetu
mladosti, bila je jedna od najljepših djevojaka u Zagrebu. Njezine mlađe sestre već su se udale, a ona je tek tada upoznala
jednoga namrgođenog mladića za kojeg se ozbiljno vezala. Predstavljen je obitelji kao zaručnik i tako je to ostalo svih
deset godina ili malo manje. „Grosi“ se nije sviđao iako ga je lijepo primila i zapravo prehranjivala jer bi on uvijek navratio
na Novu ves negdje oko ručka. Ivana je radila, ali za njega nismo znali što radi, mislila sam da je inspektor na carini, ali
danima se šetao po Zagrebu dopodne. Popodne ili navečer, kada smo išli grupno u kazalište, njega ne bi bilo. Ivana je
išla s nama sama. Nedjeljom bi došao rano popodne i kartao s ujacima, a onda bi nestao negdje, otputovao na nekoliko
dana, a Ivana se nije time zamarala, samo bi rekla: ‘Ah, ta politika, sve se više svađaju.’
Ja sam mislila da je u Radićevoj stranci i da možda ide u Beograd. Kako su se tada Vlade stalno mijenjale, svakih
nekoliko mjeseci – zamisli da je od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene Vlade, a od te 23 sam kralj inicirao je čak nekih
dvadeset – ta politička kriza natjerala je kralja Aleksandra da traži podršku…“ Tu je Sofija prekinula tetu Moniku: „A
kakve to ima veze sa životom moje mame? Pričaš mi povijest.“ Bila je zlovoljna, nije više htjela slušati; pojavljivalo se
nešto sramotno, bolje je bilo čuvati tajnu kao što je to radila mama, mislila je.
Ipak je htjela razabrati što je tu bilo strašno, gdje je bila patnja. Počela je shvaćati da je njezina majka imala veliku ljubav,
zapravo brak s nekim muškarcem prije njezina oca.“Pa zašto se nisu vjenčali?“ „To su se svi pitali. Tvoja je majka nakon
one strahote koju je preživjela u Zenici došla k nama na oporavak, u dvorac Goricu. I tada mi se povjerila i sve ispričala
uz uvjet da o tome ne govorim ni njezinoj majci. A sada to prvi put govorim. Ona mi je dala dopuštenje.“

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Sofija je doznala da je čovjek koji je odbijao ženidbu s majkom skrivao svoje političko djelovanje od cijele Ivanine obitelji,
pa i nje same; nije htio u vrijeme progona, zatvaranja i ubojstava političkih protivnika dovesti u opasnost one koje je
volio. Razgovarao je s njom o događajima u Narodnoj skupštini 1928., kada su stradali haesesovci zajedno sa Stjepanom
Radićem, pa poslije, kada je 1931. usred Zagreba ubijen pravaš Milan Šufflay i potom 1933. HSS-ov član Josip Predavec,
ali to nije dovodio u vezu sa sobom, govorila je teta Monika.
Onda je nakon Ivanina rođendana u rujnu otputovao u Francusku i nije se vratio. Nikada ga više nije vidjela. U familiji je
netko rekao da je sudjelovao u pripremama atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 3. studenoga 1934. godine.
Početkom prosinca policija je odvela Sofijinu majku u zatvor na saslušanje. Ona ništa nije znala i ništa nije mogla reći.
Ali odvezli su je u najgori zatvor, onaj u Zenici (o kojem, kao i o politici između dva svjetska rata i Kraljevini Jugoslaviji,
Sofija gotovo ništa nije znala). A onda je te 2007. godine našla u novinama članak i tekst o KPD-u Zenici: „…opasan
visokim zidom i bodljikavom žicom, najzloglasniji zatvor na Balkanu već punih 120 godina ima isti cilj: mučiti ljude dok
ne progovore. Zatvorske ćelije su pune, jedino je prostorija do koje vodi krivudavo stubište koje vodi u utrobu zemlje –
sada atrakcija za posjetitelje. To je poznato mučilište malo renovirano postavljanjem opeka na pod između dva rata…
to vam je Isusovača, tu su izvođene najgore torture nad zatvorenicima zeničkog zatvora.”
„Tvoja je majka tamo provela šest mjeseci u samici, a povremeno bi je vodili na sat-dva u Isusovaču, što je jedva izdržala.
Vratila se s upalom bubrega, jakom reumom i kašljem. Nakon godinu dana vratila se na posao u Hrvatskog radišu.“
Sofija nije znala je li čula „radišu“ ili „ štedišu“, nije imala volje dalje razgovarati, nije mogla popiti ponuđeni sok. Osjećala
se pregaženom, posramljenom, prevarenom… Bila je 2007. godina, a njezina je majka umrla 2001., imala je devedeset
i osam godina. Želja da poživi do duboke starosti ostvarila joj se.
Sofija je htjela misliti o nečem lijepom, o proplanku ili o susjedovoj trešnji, ali iskrsnuo joj je lik njezine starice kako
razgovara na telefon. Naprezala se da čuje što govori njezina majka, a znala je da je s druge strane teta Monika. Uhvatila
je jednu majčinu riječ vrlo jasno: „češljugar“, pa nakon toga „sjenica“, onda „djetlić“. Njih dvije su razgovarale o pticama.
Sofija je taman htjela dohvatiti pticu koja joj je sletjela na otvoren dlan, posve mala – znala je da se zove palčić – kad
je ona prhnula i nestala.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Priča druga
No što ja radim sve ove dane u stanju svoje poodmakle odraslosti?!!!!! Ništa! Ustajem, jedem, spavam, sanjam strašne
snove, promatram, čekam… Mislim kako za neke planove još imam puno vremena. Silom prilika posjećujem neke svoje
prijateljice.
Stari čovjek mora naučiti podnijeti sama sebe. Gledam sad sve češće starije ljude, posebno žene. Subotom ili nedjeljom
idem gradom i čas diskretno, čas prostački zagledam: neobično se odijevaju, jedne upadljivo mladenački, druge starinski
elegantno, većina ima moderno šišanu kratku kosu, svjetlije pramenove, dosta zgrčena lica, obješene nabore na vratu.
Kada su u društvu, neprestano govore. Stara žena mora biti dotjerana, ali i mudra: što sposobnija da život bližnjih
promatra i osluškuje bez kritike. Bitan vid strpljivosti jest pustiti da stvari budu kakve jesu – ne ocjenjujući ih.
Ovo zovem mudrolijanje; ono završava odlukom: „Prestani držati predavanja, već si svima dosadna. Ti sama previše
govoriš.“
Ne znam postoji li netko sličan meni, netko tko je toliko sazdan od unutarnjeg straha kao ja?! Ne znam zašto se bojim,
strah je naprosto stalno tu, u meni, iza svega što radim, mislim, želim, bez obzira na to s kim sam, gdje sam… Nije to neki
veliki strah, više kao strahić. Već sam se navikla na njega. Preokreće se povremeno u nesigurnost. Kad mu se okrenem
da ga zgrabim - nije to jedan te isti strah, monotono tjeskoban, nego više različitih: neki treperavi, pa onaj tonući, jedan
pomiješan s gađenjem, drugi je suh i vruć, svijetleći, najgori je onaj s bijesom… Oni se smjenjuju ili amalgamiraju u
gvalju koja mi je negdje oko ili iznad pupka, putuje na lijevo prema gore, ispod rebara prema srcu. Gvalja je metafizički
određena: bojim se jer postojim.
Ne bih htjela svoje strahove i onaj ujedinjen u gvalju povezati s činjenicom da sam tijekom svog života često doživljavala
nezgode, ozljeđivala se. Pomislila sam da bi to moglo biti povezano, ali nije. Jer svaki put kad mi se takvo što dogodi,
ja to uzmem kao normalno, ne uspaničim se, gotovo kao da se to događa nekom drugom. Nastavljam funkcionirati.
Ne izlazim još neko vrijeme iz svakidašnjeg ritma. Tako valjda balansiram vlastitu supstancu. Svoju situaciju rješavam
postupno, gotovo oklijevajući, makar je to ponekad vrlo bolno.
Tako sam jučer izašla iz auta na Mesničkoj i gledajući u tlo da se ne spotaknem, naglo sam digla glavu i udarila svom
snagom o prometni znak koji je ovdje vrlo nisko postavljen. Znam da se moram sagnuti ako želim proći ispod njega. A
ja sam upravo tada podigla glavu.
Jako me zaboljelo pa sam ušla u obližnju ljekarnu da mi stave na glavu hladan oblog. I tako dok mi se voda sa sukrvicom
slijevala niz vrat, nastavila sam žurno prema banci jer subotom rade do dvanaest. Poslije sam otišla na sladoled, pa na
tržnicu – i kao da to nije moja glava – potpuno sam zaboravila udarac.
Ili kada sam pala dok se gradila kuća s gornje betonske deke kroz otvor na donju, a bila je nedjelja ujutro, svi su još spavali
snom pravednika u najudaljenijem kutu stare zgrade – bubnula sam ravno na leđa, na beton, i ostala tako nepomična
dosta dugo. Osjetila sam difuznu vrućinu u tijelu, ali nisam htjela odmah dozivati pomoć. Ruke sam polako odmaknula
od tijela i pogladila beton pun cementne prašine. Noge nisam mogla pomaknuti. Trup nisam ni htjela isprobavati, ali ništa
me nije boljelo. Ležala sam i razmišljala kako organizirati poslove planirane za taj dan. Sjetila sam se da su me vježbe

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
tai-chija najviše veselile i da ih popodne neće biti. Opazila sam da sam još u pidžami koju sam napravila od sinovljevih
dugih bijelih gaća koje je nosio na skijanju. Gore sam imala također njegovu bijelu majicu predugačkih rukava. Izgledala
sam kao unesrećeni građevinski radnik koji noću traži toalet na gradnji. Zazvala sam nekoliko puta svoje ukućane i
susjede, ali to je bio studeni mjesec, sve je bilo hermetički zatvoreno. Postalo mi je hladno i malo sam zaveslala rukama
po podu. Jedna je ruka napipala žicu, pa sam je počela lagano povlačiti. Oh, dobro je, to je telefon koji su radnici ostavili
ovdje na podu, bio je uključen jer su zidovi već imali priključke. Pozvala sam hitnu.
Evo, to što pričam nema, dakle, veze s onim strahom. On se javlja u polusnu, dok mirujem ili obavljam neki monoton
posao, dok se oblačim ili pospremam. Primjerice, dok gledam u vrtu kako je u nekoliko dana sve tako brzo izraslo, kako
je korov izrazito visok: listovi trpuca neumjesno divovski, gavez kao grm koprive, a mladice na smrekinim granama
rahitično dugačke – hvata me neka tjeskoba. Priroda nenormalno buja pa vidim obrat, to nije rast, nego rak. Jeza.
U posljednje vrijeme upadam u stanja nepomičnosti, gledano izvana. Umirim se i potonem u polusvjesno stanje. Pustim
se, ali umjesto da se odmaram, napadnu me slike i riječi koje ne pokušavam sastaviti, nego ih puštam da plutaju. Čini
mi se da padam u depresiju. A na moru sam, to je mjesto moje imaginacije: Brački kanal, stijene i masline, mandala od
borove krošnje iznad glave. Zatvaram oči i slušam zvukove: dva prigušena glasa s plaže uporno razglabaju, barka koju
moja Mira zove Grdobina – prducka s pučine, iznad glave na terasi netko pomiče stolce, stružu noge. Čujem i zvukove
iznutra, u utrobi, zadnji put kad sam bila na hitnoj u Vinogradskoj isto je tako nešto pucketalo u crijevima.
I onda više ništa ne čujem – imam samo propriocetivni osjet, težinu koja dolazi od doživljaja cijelog tijela. Taj osjet je
usko vezan uz osjećaj prolaznosti, gubitka ili odvajanja od tijela. Nema me. Ovdje je nekada ležalo jedno tijelo, sada ga
više nema. Čujem strah.
Rado bih čula cvrčke, ali nema ih. Osjećam se dobro samo s djecom i životinjama. Rudi mi pokazuje kako hrani kornjaču
puževima: razbije s vrha kućicu, a kornjača vješto izvuče živog puža i mljacne ga.
Rudiju je sedam godina, radi sitne nepodopštine svima pomalo. Mene izaziva glasnim pjevanjem, ja mu kažem „revanjem“,
nekih pjesama kojima ga uči njegov djed, na primjer „U tunelu usred mraka gori zvijezda petokraka!“.
Pokazala sam mu velikog pauka koji već treći dan nepomično sjedi u svojoj mreži u grmu ružmarina. Ima gadne dlakave
noge. Gadio mi se i bilo mi je mučno pri pomisli da mi uđe kroz otvorena vrata u apartman, ali on je bio tako jednosmjeran
u svojoj mreži-tražilici da sam brzo prestala misliti na njega i nastavila očajavati nad sobom u letargičnom stanju na
ležaljci.
I što god da kažeš, to će osvjetljavajuće biti

jer iz neba će samo čista voda kao kiša liti.
Nebo postani, oblak postani i kišu sipaj;
I oluk kišu sipa, ali to nije proizvod rada njegova.
Voda u oluku je posuđena;

Voda u oblaku i moru je izvorna.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Oluku sliče tvoje misli i razmišljanja;

Nadahnuće i objava su nebo i oblak.
Od kišne vode nastaju mnogi vrtovi raznobojni;
Oluk je uzrok svađe sa susjedom tvojim.1
Ja nisam vjernica. U crkvu na Ksaveru išli smo u mom djetinjstvu, uglavnom za Božić i Uskrs. Što mi sada dolazi – tuđe
su molitve. Gledam preko kamenog zidića dvije dječje glave, oboje se smiju i vrište od veselja. Bogo mili, kako su lijepi
i veseli. Dok ih gledam, počinjem svoju molitvu: Stvoritelju, molim te da zadržim uvijek istu mladost svoga duha, da
ostanem uvijek raspoložena pa i onda dok me boli; molim te, sačuvaj mi onaj gibak način mišljenja koji zna razgovarati
s ovako malima, daj mi da podnosim bez nervoze vrisak i buku djece, da se ne srdim na razvitak svijeta; molim te da
sačuvam volju za poslove, da se i dalje veselim biljkama, životinjama, ljudima...
Gospodine, premalo je da te molim kako da naučim ostarjeti. Ja te izravno molim da ne ostarim.
Rat je – ili možda moj posve drugačiji način života – otjerao od mene sve moje stare prijatelje i znance. Imala sam
osjećaj da me nitko od njih više ne želi vidjeti, da me izbjegavaju, da me isključuju iz svog društva i života. Ja koja
sam donedavno njih gledala svisoka, pomalo ih sažalijevala, sada sam bila sama, još uvijek u svojoj gordosti, ali
sam vapila da me nazovu, pitaju nevažne stvari, pozovu na rođendan, ali telefon više uopće nije zvonio. Nije točno;
zvonio je vrlo često, ali sve su to bili drugi, nepoznati ljudi koji su me nešto tražili, pozivali na sastanke, s kojima sam
surađivala u novom poslu, pametovala i svađala se, ali kao da među nama nije bilo onoga što zovem prijateljstvom,
nisu to bili ti odnosi.
Oduvijek sam imala neki manjak odlučnosti, bilo mi je lakše kada su oko mene bili drugi koji su poduzimali akcije. Odnosno,
kada sam mogla računati da zajedno nešto radimo, a prema mojoj zamisli. Od školskih dana stalno sam nešto organizirala,
inicirala i razvijala neke „projekte“ – pa su me te devedesete godine kao magnet privukle civilne inicijative: od mirovnih
i ljudskopravaških do feminističkih. Neko su mi vrijeme ženske civilne grupe bile otkriće, taj model samoorganiziranja
s bezbroj ideja, s vlastitom vizijom, s posvećenošću i ogromnom energijom, stalno učenje, stalan osjećaj da se radi
nešto važno, vrijedno, dobro… Onda se počela javljati frustracija, sumnja da je to manipulacija, umišljaj da smo akteri
(akterke?). Unutar grupa bilo je sve više sukoba i osobne netrpeljivosti, imitiranje obrazaca moći protiv kojih smo se borile,
povrijeđenost sa svih strana – to me počelo iscrpljivati. Tip ponašanja bio je u raskoraku s idealima i načelima koje je
civilna scena zastupala... Posve sam zaboravila prijašnje prilagođavanje izvanjskim autoritetima u institucijama gdje sam
prije toga radila. Ondje sam ignorirala formalnu moć i mislila da radim „po svojoj glavi“. Ovdje je to bio unutarnji princip
oko kojeg smo se usklađivali jer je samo osnivanje te vrste inicijative pretpostavljalo da radite zajedno s onima koji slično
misle, žele i znaju. Zbilja je zanosno kad otkriješ da nije više potreban revolt, ni samosažaljenje, ni samozatajnost. Nisam
osjećala na sebi tu kulturu poslušnosti i pasivnosti u kojoj se odgajaju žene, ali osjećati tu divnu slobodu angažmana
i inicijative bilo je novo moćno iskustvo. Svjesna sam samopromjene i osvješćivanja i samouvjerenosti koja mi se
dogodila, ali kako je rekla jedna moja ne-prijateljica: „Što si više svjesna promjena koje ti se događaju, to ti one stvaraju
više problema.“ Problem nestrukturiranosti tadašnjih
organizacija pratile su neformalne, netransparentne 1
Godina 2007. u svijetu je označena Godinom Rumija. Otkako je 1995. američki
procedure. I tu su se rađala stalna neprijateljstva. Teško pjesnik Coleman Barks objavio engleski prijevod izbora iz Rumijevih djela,
da sam u tih prošlih dvadeset godina u tom grozničavom američkoj javnosti dotad slabo poznat, Rumi postaje najčitaniji pjesnik u
Americi nakon Walta Whitmana.
volonterskom poslu stekla neku prijateljicu.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Ali to je bio moj najintenzivniji životni period u kojem je sve bilo neizvjesno, prepuno improvizacija i ad hoc odluka, brzog
i glasnog ritma, nepredvidivih susreta i putovanja, neprestanog micanja prepreka. Bila sam i nisam bila prisebna, izgarala
sam od posla, kakav privatni život – sve je bilo javno i političko. Mislim sad na to uzbuđenje kad je sve neizvjesno, izazov
ili, kršćanskim jezikom, iskušenje.
Gdje sam sad odjednom? Sad mi sav sadržaj života dolazi iznutra; suočavam se sa svojim strahovima, bolovima, inercijom
i potpunom nezaštićenošću identiteta koja se zbiva sa ženama u vrijeme rata i – u vrijeme starenja. Ta osobna premda
općenita sudbina ne prekriva mi doživljaj zadovoljstva životom, ni viziju, ni glas, ni inicijativu – ali posudila sam od
nekog pjesnika koji mi je svojedobno pisao „stakla za usporavanje“.
Tragam još uvijek za onim što me muči, što mi dolazi kao poruka u snu koju čujem, ali je ne razumijem, a onda osjećam
da me ta nejasna, neodgonetljiva, ali ustrajna poruka tako jako udara izvana, da bih je potom izgovorila kao svoju priču,
da ono nešto užasno, egzistencijalni strah, čudovište s kojim se nisam mogla identificirati – da sam to ja, da sve sada
vidim iz te perspektive. „U svim tim slučajevima, sama nedostupna, traumatična Stvar-s-onu-stranu-predodžbe postaje
‘subjektivizirana’: ta subjektivacija ne humanizira Stvar, pokazujući kako je ono što smo smatrali Čudovištem obična,
ranjiva osoba – Stvar zadržava svoju nepodnošljivu Drugost, ona se kao takva subjektivizira.“2 Ostao mi je takav veliki
ožiljak iz tog vremena, gadniji od „ciferšlusa“ na leđima nakon slomljene kralježnice.
Negdje nekako posljednja dva tjedna uhvatila sam se u procjepu: jedno su snovi i moje tijelo tijekom noći, a drugo dnevni,
sve ubrzaniji ritam takozvane stvarnosti. U polusnu razabirem prigušene bolove u kukovima, pa utrnulu šaku i suhoću
ispod kapaka. Premještam se na drugi bok i doživljavam ukočenost cijelog tijela od koje se budim. Pokušavam uhvatiti
neku poruku iz snova, suočiti se s RUBOM. Rubovi su, prema Arnoldu Mindellu, nazivi za iskustva stiješnjenosti („to
nisam ja“), za granice mog vlastitog identiteta. Snovi kruže oko rubova, oko interakcije između primarnih i sekundarnih
procesa. Sjetim se, recimo, Mladena kako smo naručili i jeli janjetinu u konobi u Nerežišću. Primarni moj proces je
dijalog s Mladenom o bračkoj janjetini, uživanje u ukusnoj hrani i vjetriću koji nas hladi od vrućine dana i vatre s roštilja.
Sekundarni proces, koji je cijelo vrijeme u pozadini i ja ga nisam posve svjesna, je mala tenzija u zraku i nelagoda koju
uvijek osjećam uz Mladena (zato što je nekako ukočen u držanju i hodu? ili zato što je perfekcionist? ili zato što očekujem
prihvaćanje, toplinu u glasu?)
Konačno sam uhvatila košmar svojih snova, kao rojeve muha, nekako su se poslagali kao slično komponirane slike.
Primijetila sam kako se ponavlja obrazac, fraktalna struktura. Sjetila sam se događaja tijekom rata kada mi se ta struktura
najjasnije očitovala. Dolazili smo autom iz Zagreba u Pakoštane preko Knina. Nismo nigdje stali, atmosfera na ulicama
Knina bila je prijeteća, okupljene grupice u zaustavljenom kadru, samo muški, a dan sparan. Netko nam je nešto viknuo,
nisam bila sigurna, kao „Pusti stare babe“… Na cesti prema moru nije bilo nijednog automobila, a kad smo skrenuli od
Biograda za Pakoštane, naletjeli smo na balvane poslagane do sredine ceste, a onda i na metalne ograde s naoružanim
vojnicima. Pustili su nas da prođemo, ali malo kasnije morali smo stati zbog proloma oblaka, smračilo se i lijevalo je,
ništa nismo vidjeli. Kad smo se dovezli do Sekine kuće, blatna crljenica prisilila nas je da skinemo obuću i bosi krenemo
ispod borova u dvorištu. Vidjela sam da su se nakon vjetra i jakog pljuska suhe borove iglice na tlu poredale u zajedničke
smjerove i stvorile ornamente slične borovim grančicama. Fraktal je trag, materijalizirani dokaz procesa. Dok si unutra,
u procesu, to je kaos. Promotriš li trag koji ostaje, vidiš da
se stvorio neobičan red, forma koja te zadivljuje. Fraktal 2
Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, prijevod Dinko Telećan, Sarajevo: Sahinpašić,
je forma koja nastaje po principu sličnosti, to je paralelni 2006, str. 270.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
proces u beskonačno malim i beskonačno velikim nizovima. Fraktalne slike, rekla je tada Goga (to je moja prijateljica,
profa iz fizike) nastaju iteracijom – postupkom uzastopnog ponavljanja nekog matematičkog računa ili geometrijske
konstrukcije. Gledam vrapca koji je sletio s bora na terasu: lepet njegovih krila stvara također fraktale. Da je zrak koji je
zatalasao ružičaste boje, da ga možemo vidjeti nakon njegova leta, vidjeli bismo trag, materijaliziranu formu fraktala.
Pokušavam sad pratiti trag svojih snova. Već nekoliko dana intenzivno sanjam, ostaje mi cijeli dan okus tih snova u
tijelu i kretanju, gotovo da nadmašuju stvarnost i doživljaje tijekom dana. Osobito je upečatljiv ostao san o strmini,
sličila je onoj pri usponu na Klek, ali tu nije bilo trave, nego gusto poslagani u istom smjeru lijesovi različitih veličina i
oblika, zapravo nisam bila sigurna jesu li to grobovi ili lijesovi. Puzala sam među njima jer mi je strmina bila preopasna
za uspravan hod. Znam da sam jedan velik lijes/grob otvorila odozgora iz klečećeg položaja kao dvokrilni ormar. Unutra
nije bilo ničega, nastavila sam gledati, sada iz ptičje perspektive, te uredno posložene reljefe različitih boja, na suncu su
svjetlucali kao različite vrste mramora, čudila sam se i brinula da ne skliznu niz padinu, ali nisu bili drveni, nisu izazivali
jezu, mijenjali su samo smjer položenosti ovisno o tome iz kojeg sam ih kuta gledala. Odmah zatim ista ta atmosfera brige
javila se u interijeru kroz koji sam hodala, iz jedne prostorije u drugu, kao posve logičan nastavak prethodnog puzanja,
dok nisam došla u sobu u kojoj je pred zatvorenim prozorom bio dugačak stol s vrlo lijepo izvezenim stolnjakom, pa sam
neko vrijeme gledala uzorak veza, dok me to nije počelo iritirati, taj stol koji mi je smetao da dođem do prozora. No već
sljedeći trenutak bila sam iznad kuća, letjela sam na meni nepoznat način, ali potpuno prirodno, zaustavljala sam se i
okretala, dizala dosta iznad kuća pa onda znatiželjno spuštala, mislim da sam imala pelerinu, bilo je ugodno i zanimljivo,
vjetrić u raširenim rukama, tijelo lagano, lice nasmijano, i bila sam sretna, kao Petar Pan. Pratila sam odozgora kretanje
pješaka, najviše me zanimalo kuda je krenuo moj nekadašnji kolega, profesor fizike i poznati šahist, koji je izgledao
isto kao nekada, pa sam osjetila neobično uzbuđenje i htjela sam ga sustići , ali on je zastao pred jednom kućom, brzo
otvorio ulazna vrata i nestao unutra… Zapamtila sam izgled kuće, starinska jednokatnica s ulaznim vratima jarkozelene
boje, kao u Irskoj. Tako sam žarko željela susret s Jurom. Samo da su se vrata otvorila…
Svi dijelovi sna bili su čvrsto povezani, imali su zajednički smisao koji sam zamalo otkrila, ali onda sam se probudila.
U polusnu sam pokušala dokučiti to posebno značenje, taj odgovor na pitanje o… – više nisam znala što sam to toliko
htjela znati: što je smisao života, smrt, Stvoritelj, JA, kontingencija, duh, univerzum ili ????
Ležala sam zatvorenih očiju, vrlo umorna i bolna. Ti su se bolovi posljednjih godina sve jasnije sidrili u tijelu cijelo vrijeme
spavanja, pratila sam ih polusvjesna, nisam bila sigurna jesu li u kostima zdjelice, bubrezima, crijevima ili u maternici.
Netko je stajao pokraj mog kreveta. „Sve me boli“, rekla sam. „Starenje boli“ – rekao je glas moga kolege, profesora
fizike. „Ajmo prošetati do Postira.“
Digla sam se, ali nisam bila u društvu, nego u izmaglici vanjskog i unutrašnjeg svijeta. Opet su se javila raspoloženja
iz sna i odjednom sam imala ODGOVOR – uz posve jasnu refleksiju da to ne može biti pojmovna konstrukcija, riječi,
nego ugođaj koji se hitro mijenja i prelijeva te ima beskonačan niz značenja, i zato što se ona preklapaju i bježe, mi se
u snu, tražeći Apsolutni Odgovor, osjećamo neugodno. Ali izvjesnost sada – da imam Odgovor (koji nije racionalan,
nego možda mistično iskustvo) – bila mi je ugodna i neupitna, prihvatila sam je s veseljem i već sam sljedeći trenutak
pomislila kako su mi metafore redovno više govorile od logičko-filozofskih traktata. Radi li se o metaforičkom sažimanju
u obliku simbola? Pogledala sam kameni put koji se udaljavao ispod mojih nogu, išao je zrakasto, a uz njega još jedan
prema obodu kruga i nekim vratima, bila sam euforična: vidjela sam MANDALU. Brački krš uz more i masline postali su
sveto mjesto.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
“Evo što znači isploviti iz luke” Iz privatnog albuma Maje Uzelac
Što je, što mi se sprema? Bila sam odjednom prisebna, počela sam samoj sebi pojašnjavati.
To je, dakle, bio Odgovor koji sam dugo tražila u snovima; ah, kakvo olakšanje, nije mi pobjegao, utvrdio se u svijesti,
u potpunoj izvjesnosti. Bio je toliko čitak i potpun, premda ne kognitivan. Asocijacija na Tereziju Avilsku, a istodobno i
strah – ja ne smijem. Ne smijem se uhvatiti u religijski paradoks: s onu stranu božanskog uma postoji bezdan Božje volje;
Descartesova zloglasna tvrdnja da bi 2+2 bilo 5 kad bi to bila Božja volja; Schelling je najbolje opisao taj strašni bezdan
Božje volje – on počiva onkraj svakog racionalnog reda logosa, Bog ne mora polagati račune za bilo što što čini.
Nudi mi se mandala – mistični kotač koji je među najstarijim religijskim simbolima čovječanstva, najsnažnija zaštita od
samsare, u svim duhovnim tradicijama najbolje sredstvo za meditaciju, sabiranje duha. To je geometrijski obrazac koji
predstavlja, metafizički ili simbolički, kozmos; mikrokozmos univerzuma.

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
Nije halucinacija, nije konstrukcija, možda fantazma kojoj ne nazirem oštre linije, nego rasplinuta, mutna mrlja koja nije
izvan mene, ja sam u njoj. Osjećam povezanost, interbeing SVEG pojedinačnog sa svakim u CJELOVITOST, podudarnost
same jezgre moga bića s krajnjom izvanjskošću stvari, svoje ograničene mogućnosti i beskrajnu konzistentnost
simboličkog univerzuma, uhvaćenost u kruženje u sebi zatvorene petlje i istodobno oslobođenost od histerične
usmjerenosti Cilju.
Gledala sam s uzvisine magličasto more i obalu, mandalu koja se širila…
Osnovna forma bila je četverokut s vratima na svakoj stranici u obliku slova T, a unutar četverokuta bio je krug. Iz
njegova središta zrakasto su izlazile neke figure i ornamenti, latice cvijeta; sjetila sam se lotosa. Taj se dijagram
preseljavao i mijenjao, u crvenkastoj prašini vidjela sam sada novu mandalu: imala je vanjski i još jedan unutarnji
krug, u samoj sredini nalazio se jedan lik. Zbunila sam se. Od slutnje jaza između Stvoritelja kao univerzalnog sustava
zakona (ravnoteže logičkog poretka stvari) i Boga kao točke singularnosti u središtu (očinske figure pojedinačnog)
koja ukida dimenziju univerzalnosti.
Unutar četverokuta bile su četiri boje: crvena, zelena, bijela i žuta, koje su ubrzo postale aztečki likovi. Zatvorila sam oči
i osjetila lakoću i širenje, mandala se širila vrlo brzo preko cijeloga krajolika, sve je bilo u unutarnjoj i vanjskoj ravnoteži,
znala sam da je borova šuma i stijene kao i more samsara, no slagali su se u mandalu brzinom kojom oblaci stvaraju sjenu
na zemlji putujući ispod sunca. Prepoznala sam doživljaj blaženstva, ispunjenosti, ushićenja - znala sam da je mandala
taj mistični simbol kozmosa, da je ona odvojeno i zaštićeno mjesto od onog stalno kaotičnog materijalnog svijeta kojeg
sam ja ili ti ili mi utjelovili kao jedinu zbilju. Bilo je evidentno da sam dobila pomoć za meditaciju i kontemplaciju, a to
me sredstvo ujedno vraćalo, kao bolesnu osobu, u ravnotežu.
Jung kaže da je shvatio što je mandala – Sebstvo, cjelovitost osobnosti. Potreba da se izrade mandale nastaje u vremenu
intenzivnog osobnog rasta. Moje starenje zapravo je dubok proces uravnoteživanja. Rezultat je kompleksnija i bolje
ucjelovljena osobnost. No ja nisam napadnuta od nekog izvanjskog objekta, nisam ni internalizirala pasivnost, odnosno
ne zauzimam pasivan stav fasciniranog promatrača koji samo zamišlja prizor u kojem sudjeluje, moj aktivni angažman
je refleksivni obrat putem kojega osujećujem svoju vanjsku aktivnost, spontano istjecanje energije…
Počela sam opet čitati svoje knjige, vraćam se jeziku i klaunovskoj filozofiji: Badiou, Balibar, Žižek, Lacan; post-politika;
postoji li napredni eurocentrizam? „UBACITE ME VAN“….
Lacan je, kako čitam, istaknuo da poriv (ne instinkt) uvijek uključuje položaj „činjenja sebe“: poriv nije ni voajeristička
težnja da se vidi niti ekshibicionistička težnja da se bude viđen od drugog, da se izloži tuđem pogledu. To je stav činjenja
sebe vidljivim.3 Lacan je pokazao da fascinacija pred nedodirljivim, nedokučivim i u sebe zatvorenim oblikom sfere leži u
tome što na imaginarnoj razini izražava isključenje nekog manjka ili viška, a to nije utjelovljenje ontološkog savršenstva,
to je pred-ontološko, to je lakanovski pojam mrlje konstitutivne za samu zbilju, zamućeni objekt koji je a priori izvan
fokusa. To je čisti medij, savršeno zrcalo koje ne zrcali zbilju,
nego samo ono što čita kao zbilju subjektove fantazme.4 3
Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, Šahinpašić, preveo Dinko Telećan, Sarajevo:
Sahinpašić, 2006, str. 259.
I još nešto: u sferi nema ničega. To će reći ničega osim onog
4
Vidi odjeljak „Od želje do poriva … i natrag“ u Škakljivom subjektu Slavoja
što sam subjekt u nju stavlja. Ili, evo klasične Hegelove
Žižeka, od str. 258 do 274.
formulacije o sadržaju nadosjetilne onostranosti:

Maja Uzelac >
Diptih o starenju
„Pokazuje se da iza takozvane zavjese koja prekriva ono unutarnje – nema što da se vidi ako mi sami ne zađemo za nju,
kako bi se isto tako vidjelo da iza nje jest nešto što se može vidjeti.“5
Ah, ipak, počeli su cvrčci, a ja sam u sebi ponavljala – kakva banalnost – Nazorove stihove. Što još hoću: osjetila me
služe, pamćenje također, a tek osjećaji! Osjećaji ne nestaju sa starenjem. Kakva me sada radost obuzima od ovog sunca
koje žari.
I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb..
Podne je. - Kao voda tišinom razl’jeva se
Sunčani ditiramb.…
... Zemniče, ja sam pjan.

Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan.
5
G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, prev. M. Kangrga, Zagreb: Naprijed,
1987, str. 113.

Majčino drugo djetinjstvo
Mirjana Miljković
[Poremećaj statusa]. Mjesecima sam joj bio majka.

To je kao da sam izgubio svoju kćer (ima li veće boli
od te? Nisam na to pomišljao).
Roland Barthes, Dnevnik korote
Kako sam postala majka svojoj majci
Moja majka Marija devet godina boluje od Alzheimerove bolesti.1 Kad su joj dijagnosticirali bolest, bila sam zatečena
i ogorčena. Osjećala sam se uhvaćenom u klopku. S majkom sam i prije bolesti često imala mučan odnos, opterećen
predbacivanjima. Doživljavala sam je autoritarnom osobom koja je željela da je sve po njezinom. S obzirom na to da je
poslije suprugove smrti živjela s mojim bratom, a on ju je, kao njezin skrbnik, odlučio smjestiti u starački dom, gotovo
sam pristala. Šećući jednom prigodom s majkom, fotografirala sam je u parku pokraj cvijeća. Kad sam na fotografijama
vidjela njezino tužno lice, donijela sam tešku odluku: postat ću majčinom skrbnicom i neću je dati u dom, već ćemo
je njegovati moj partner i ja. Premda je u ovih devet godina bilo napornih, teških dana, tu odluku smatram svojom
najvećom životnom pobjedom. Ona mi je omogućila da sazrem kao osoba te da izgradim s majkom odnos pun povjerenja
i ljubavi. Slušajući svoje vršnjakinje kako infantilno zamjeraju štošta svojim roditeljima, glumeći i danas uvrijeđene
adolescentice, čime zapravo opravdavaju svoju grubost i zanemarivanje ostarjelih i onemoćalih roditelja, prisjećam
se Goetheovih riječi da „odrastemo kad naposljetku uspijemo oprostiti svojim roditeljima“ (prema Caputo, 2012: 66).
Suočavajući se s mnogim teškoćama, morala sam u sebi pronaći snagu i srčanost, i time sam uvelike postala slična
svojoj majci.
1
„Alzheimerova bolest je kronična, progresivna, degenerativna bolest
centralnog nervnog sistema koja ozbiljno zadire u sve segmente bolesnikova
funkcioniranja.“ (Mimica, 2011: 119)

Mirjana Miljković >
Marija Miljković, rođ. Grabar, fotografije iz obiteljskog albuma
Neumoljiva statistika
U Republici Hrvatskoj bilo je 2011. godine 758.635 osoba starijih od 65 godina (Statistički ljetopis RH, 2012: 106).
Alzheimerova bolest zahvaća 10 posto starije populacije. Brojka od preko 75.000 oboljelih od Alzheimerove bolesti za
mnoge je samo statistički podatak. Za obitelji oboljelih to je drama s kojom se svakodnevno suočavaju. Nerazumijevanje
okoline i ravnodušnost društva pred tim gorućim problemom starije populacije ponukali su me na istupanja u javnosti,
prkosnu borbu protiv tabua i stigmatizacije oboljelih od Alzheimerove bolesti i njihovih obitelji.
Odbijam biti posramljena majčinom bolešću. „Nažalost, na Alzheimerovu se bolest još uvijek i prečesto gleda kao
na sramotnu patologiju; isto kao što je slučaj s AIDS-om i kao što je, donedavno, bilo s trudnoćom neudatih žena“
(Gendron, 2011: 40). Ne želim da nas sažalijevaju, pogotovo ne oni koji su se olako „riješili“ svojih bližnjih, smjestivši ih
u neadekvatne ustanove. Bole me izrečene tvrdnje, poput:
* Vaša majka više ništa ne razumije i vaša skrb joj više ništa ne znači.
* Kad je život lišen dostojanstva, treba dopustiti dostojanstvenu smrt. (Misli se, naravno, na eutanaziju.)

Njegujući požrtvovno sa svojim životnim partnerom bolesnu majku, čuvamo njezino dostojanstvo, ali i svoju ljudskost.
Dostojanstvena smrt nije, prema našemu mišljenju, smrt daleko od svojega doma i ljubavi bližnjih. Poznato je da se
bolesnici boje odbačenosti. „Velika većina bolesnika željela bi kraj svojeg bolovanja doživjeti u krugu obitelji. U svijetu
samo 5% teških i starijih bolesnika umire u zdravstvenim ustanovama, a u Hrvatskoj je taj postotak zadnjih godina
čak 48%“ (Lenkić, 2011: 43). Nažalost, taj postotak i dalje raste, za 2011. godinu iznosi 49% (Statistički ljetopis RH,
2012: 114). Ako naša majka Marija i nakon devetogodišnje bolesti iskazuje zahvalnost, ganutost, ali i strah i ljutnju,
to dokazuje da je sačuvano područje osjećaja. „Drugim riječima, osoba koja pati od Alzheimerove bolesti osjeća,
osjeća sve, osjeća bolje od ikoga i stoga ostaje osobom“ (Gendron, 2011: 43).
Ono što je naša majka bila prije obolijevanja nikada se nepovratno ne gubi. „Uz taj bezuvjetni smisao, međutim, ide
i bezuvjetna vrijednost svake pojedine osobe. To je ono što jamči neizbrisivu kvalitetu čovjekova dostojanstva. Baš
kao što život ostaje potencijalno smislen u svim uvjetima, pa čak i onim najbjednijim, tako i vrijednost svake pojedine
osobe ostaje uz nju i to zato što se temelji na vrijednostima koje je osoba realizirala u prošlosti i nije uvjetovana
korisnošću koju je ta osoba u sadašnjosti zadržala ili ne“ (Frankl, 2010: 136, 137). Mi svjedočimo o njezinu životu: Poslije
Drugoga svjetskog rata mjesecima je udarnički na radnim akcijama izgrađivala porušenu zemlju. Pošteno radeći 35
godina, pridonosila je njezinu boljitku. Bila je dobra supruga i majka. Godinama je njegovala teško bolesnog supruga.
Ukratko, bila je odgovorna, karakterna i kvalitetna osoba. Smatramo da je život naše majke i danas vredniji od života
onih koji su beskrupuloznom krađom dobara osiromašili zemlju, onemogućili dostojanstven život generacijama ljudi,
osobito ranjivim kategorijama poput djece, starijih osoba i invalida. Oduzimanjem ukradenoga novca mogli bi se
sagraditi, među ostalim, toliko potrebni hospiciji i palijativnom njegom osigurati starijim sugrađanima dostojanstven
kraj života. „Jer dok je i ondje čovjek u bolnici umirao ograđen i izoliran paravanom, u svojoj osami i nemoći, ovdje su
sobe pune svjetla, tihe klasične glazbe i zelenila, a njihovi dragi uz njih mogu boraviti danonoćno“ (Lovrić, 2013: 35).
Mislimo da je vrlo opasna utilitaristička etika, pogotovo u društvu narušenih vrijednosti, podložnom konzumerizmu i
hedonizmu, gdje je bolesnik samo nepotreban teret. Time se gubi toliko potrebna međugeneracijska solidarnost. Mi
smo stoički prihvatili majčinu bolest i svojim dugogodišnjim iskustvom želimo pomoći drugima u njezi svojih bližnjih
(ako se odluče na to). Moj je partner završio dodatno školovanje za profesionalnog njegovatelja kako bismo se još
kvalitetnije znali skrbiti o majci. Nadilaženjem osobnih tjeskoba i strahova ojačali smo kao osobe. Bliskost i nježnost
koje ostvarujemo kao obitelj oplemenile su naše živote.
OBITELJSKA NJEGA
Put njege oboljelih osoba nužno počinje suosjećanjem (Gendron, 2011: 34).
• Glavne osobine njegovatelja trebaju biti blagost, strpljivost i upornost. Valja izbjegavati sporenje s bolesnikom.
Na početku majčine bolesti često smo griješili ukazujući joj na „stvarnost“ koju ona više nije takvom doživljavala.
Poslije smo se njoj prilagođavali, nastojeći igrom i šalom održati njezino dobro raspoloženje. Time smo učinkovito
izbjegli davanje suvišnih sedativa.
2
„Neurolog s njujorškog sveučilišta, Barry Reisberg, shvatio je 1980. da
• Kad smo prihvatili retrogenezu (Shenk, 2005: 121; analogija između Alzheimera i djetinjstva nije samo nešto iz priča – već da
se može znanstveno izmjeriti. Primijetio je da na kognitivnom području, u
Reisberg i sur., 2002: 202), tj. majčino drugo djetinjstvo, koordinaciji, jeziku, hranjenju i ponašanju postoji upravo obrnuti odnos
lakše smo prihvatili i svoje roditeljstvo.2 Osjećali smo između stadija Alzheimerove bolesti i faza razvoja djeteta.“ (Shenk, 2005:
veliku odgovornost prema majci jer smo, slabljenjem 119; Reisberg i sur., 2002: 204)

njezinih sposobnosti, morali baš poput pravih roditelja, biti usredotočeni na njezinu dobrobit.3 To ni u kojemu slučaju
nije omalovažavanje oboljelih od Alzheimerove bolesti, jer i oni, poput djece, traže poštovanje, zaštitu i ljubav te
prepoznaju kad ih se voli i poštuje.4
Plišane igračke smiruju Alzheimerove bolesnike, pa bi tako i naša majka, zagrlivši svoju omiljenu igračku, lakše
zaspala, a na njoj je često znala iskaliti i svoje nezadovoljstvo i ljutnju.
• Naši svakodnevni rituali nježnosti sastojali bi se od zagrljaja, poljubaca i utješnih riječi: „ Ne boj se, volimo te. Nikada
te nećemo ostaviti.“ Tako smo uspijevali smiriti majčinu uznemirenost i strah te spriječiti ili umanjiti agresivnost.
• S obzirom na to da je kod oboljelih od Alzheimera najdulje sačuvano implicitno (proceduralno) pamćenje, a to su

vještine stečene tijekom života, bolesniku treba dopustiti sve poslove koje je volio. Naša je majka do prijeloma
bedrene kosti (u siječnju 2010. godine) voljela prati posuđe, glačati i slagati rublje, sjeckati povrće (uz naš nenametljiv
nadzor radi njezine sigurnosti), mesti kuhinju, njegovati cvijeće na balkonu. Bodrili bismo je za svaku uspješnu
aktivnost. Naravno, ne bismo je prekoravali ako bi u nečemu pogriješila.
• Važno je redovito provoditi zajedničke aktivnosti:

a) Dok je još bila pokretna, nabavili smo kolica kako bi mogla nakon naporne šetnje sjesti i odmoriti se, pa opet
hodati i gurati ih. Bez većeg napora mogla je hodati i nekoliko kilometara. Umorna, noću bi mirnije spavala.
b) Kod kuće bismo zajedno izvodili vježbe disanja i istezanja. Majka je do nezgode zadržala nevjerojatnu gipkost,
a dobar rad pluća i danas sprječava upalu. Lagane vježbe istezanja provodimo i danas kako ne bi zadobila jače
kontrakture.
c) Svakodnevno smo vježbali čitanje, pisanje i računanje. Igrali bismo igru „Čovječe, ne ljuti se“, listali fotoalbume
s obiteljskim fotografijama kako bi što dulje zadržala sjećanja na ljude i događaje. Majka je bilingvalna, poticali
smo je da što više govori mađarski. I danas nastojimo da, u okviru svojih mogućnosti, govori. To se svelo na samo
nekoliko hrvatskih riječi, poput: neću, ne mogu, mama moja, volim, boli, lijepi, kako to…
d) Zajedno bismo plesali, pjevali i slušali glazbu koju je voljela.
• Napravili smo neke preinake u stanu već na početku bolesti. Zamijenili smo klasičnu kadu tuš-kadom kako bismo
joj olakšali održavanje osobne higijene. Kad je u kasnijoj fazi bolesti trebala pomoć pri kupanju, stavili smo sklopivu
stolicu u kadu i omogućili joj udobnije kupanje. Danas je kupamo u dječjem bazenčiću na napuhavanje.
• Kako bismo što dulje omogućili majci da se može sama odjenuti, kod kuće je nosila praktične trenirke i papuče
na čičak.
3
Priča o retrogenezi utkana je i u film Neobična priča o Benjaminu Buttonu iz
• Alzheimerovi bolesnici vole sigurnost, mir i rutinu.
2008. godine, snimljenom prema istoimenoj noveli F. Scotta Fitzgeralda.
Nastojimo da se davanje hrane, tekućine i njega odvijaju
4
u određeno vrijeme. Vodimo pisane bilješke o točnom „Razumijevanje fenomena retrogeneze u Alzheimerovoj demenciji dopušta
vremenu i količinama unosa hrane, pića, a bilježimo i stvaranje nove znanosti u njezi oboljelih, baziranoj na osnovnim ljudskim
potrebama u svakoj dobi, kretanju, socijalizaciji, ljubavi i dostojanstvu. Tipično,
ostala zapažanja. te osnovne potrebe često se ne razumiju kod oboljelih od Alzheimerove
bolesti.“ (Reisberg i sur., 2002: 206)

Zaključak
Naša vrhunska obiteljska njega, i sada u terminalnoj fazi majčine bolesti, ruši predrasude da je nemoguće kod kuće
učinkovito se skrbiti o nepokretnome bolesniku. Naravno, nužan je medicinski krevet i antidekubitalni madrac. Stručno
znanje, požrtvovnost i ljubav. Kako bismo izbjegnuli sindrom izgaranja, tj. emocionalnu i fizičku iscrpljenost, odnosno
druge zdravstvene probleme, poput visokoga krvnog tlaka, srčanih bolesti, poremećaje spavanja (Rusac, 2013: 422),
od kojih često obolijevaju njegovatelji Alzheimerovih bolesnika, partnerski smo ravnopravno podijelili sve kućanske
poslove i uskladili radne obveze. U slobodno vrijeme bavimo se aktivnostima koje volimo.
S vremenom, susrećući se s predrasudama prema oboljelima od Alzheimerove bolesti i stereotipima o njima, razvili smo,
kako je to Viktor E. Frankl rekao, „prkosnu moć duha“ (prema Katinić, 2005: 225). Naša obiteljska njega prerasla je u
borbu za prava takvih bolesnika, višestruko diskriminiranih. Neoliberalni kapitalizam prihvaća samo produktivno, aktivno
starenje i nameće osjećaj krivnje ako se u tome ne uspije. Neke popularne knjige za samopomoć olako naglašavaju
kako sami odabiremo svoju bolest, pa tako i senilnost.5 Ako prihvatimo tu opasnu zabludu, rješavamo se odgovornosti
prema oboljelim osobama. Do svoje 75. godine naša je majka bila vrlo aktivna, radila je u vrtu, čitala dobru literaturu,
zdravo se hranila, bila neovisna i naprednih stavova.
Svjesni smo svoje radikalnosti jer upozoravamo na mnogima zazornu i gadljivu manjinu koja neproduktivno stari, a koju
društvo zanemaruje, prisiljava „venuti s drugim bubama gurnutim ispod prašnjava tepiha“, kako je to slikovito izrekla
književnica Tatjana Gromača u svojoj Božanskoj dječici (Gromača, 2012: 73). Društvo koje obolijeva od dehumanizacije
također pati i od svojevrsnog zaborava, gubitka povijesnog sjećanja.6
Mnogima će se ovo naše iskustvo činiti previše utopijsko. Ne vjeruj u utopiju, osim one koju sam stvaraš, rekao je
književnik Danilo Kiš. Mi u svojoj ustrajemo i dalje.
5
Louise L. Hay u knjizi Kako iscijeliti duh i tijelo (2011) senilnost tumači kao
„način na koji kontroliramo one oko sebe. Eskapizam“. (Hay, 2011: 208)
6
„Idućih godina trećina europske populacije – generacija rođena nakon
Drugog svjetskog rata, kada se ispunjenje modernog obećanja mira,
demokracije i boljitka činilo nadohvat ruke – ući će u staračku dob. Nova
generacija koja sada dolazi na tržište rada ne posjeduje sjećanje na tu prošlu
civilizaciju, kao ni političku snagu da obrani svoju egzistenciju od predatorske
ekonomije. Nastupila je era senilnosti, a s njom bi mogla doći i neka sveopća
dementia senilis: strah od nepoznatoga, ksenofobija i gubitak povijesnog
sjećanja.“ (Bifo, 2013: 540)

BIBLIOGRAFIJA
Bifo, Franco Bernardi. 2013. „Iscrpljenost i staračka utopija nadolazećeg europskog ustanka“. U: Čitanka Ekstravagantna tijela:
Ekstravagantne godine. Ur. Ivana Bago, Sunčica Ostoić, Tereza Teklić. Zagreb: Kontejner, str. 530–541.
Caputo, Iaia. 2012. Žene nikad ne stare. Zagreb: Planetopija.
Frankl, Viktor E. 2010. Čovjekovo traganje za smislom. Zagreb: Planetopija.
Gendron, Marie. 2011. Misterij Alzheimer, Njega, put suosjećanja. Zagreb: Škorpion.
Gromača, Tatjana. 2012. Božanska dječica. Zagreb: Fraktura.
Hay, Louise L. 2011. Kako iscijeliti duh i tijelo. Zagreb: V. B. Z.
Katinić, Križo. 2005. Živjeti za smrt, umrijeti za život? O smrti i smrtnosti u svjetlu filozofije egzistencije Karla Jaspersa i logoterapije
Viktora E. Frankla. Zagreb: Stajergraf.
Lenkić, Jerolim. 2011. Eutanazija u moralno-teološkoj prosudbi. Varaždinske Toplice: Tonimir.
Lovrić, Stana. 2013. Uz čovjeka na odlasku iz života. Zagreb: Hrvatska udruga njegovatelja.
Mimica, Neven. 2011. „Demencija i palijativna skrb“. Neurologia Croatica 3–4, Zagreb, str. 119–123.
Reisberg, Barry i sur. 2002. „ Evidence and mechanisms of retrogenesis in Alzheimer’s and other dementias: Management and
treatment import“. American Journal of Alzheimer’s Disease and Other Dementias 17, str. 200–212.
Rusac, Silvija. 2013. „Izazovi i posljedice skrbi o članu obitelji oboljelom od Alzheimerove bolesti“. U: Čitanka Ekstravagantna tijela:
Ekstravagantne godine. Ur. Ivana Bago, Sunčica Ostoić, Tereza Teklić. Zagreb: Kontejner, str. 414–427.
Shenk, David. 2005. Zaboravljanje, Alzheimerova bolest: portret jedne epidemije. Zagreb: Algoritam.
Statistički ljetopis Republike Hrvatske. 2012. Zagreb, str. 106. i 114.

Razgovori

Tabu ljubavi treće dobi ili život u ravnoteži:
razgovor s Anom Karić
Razgovarala i prolog sastavila Suzana Marjanić
Prolog ili „Slažete li se s tvrdnjom da su stare osobe osamljene?“
Do sada sam se temom treće životne dobi ili bez ikakve korektnosti – starosti, starenja, ostarjeloga tijela (korektnost treće
životne dobi kao da tim medicinskim, „higijeničarskim“ imenovanjem opisne sintagme nije korektna prema biološkim
granicama umiranja) – bavila uglavnom u izvedbenim umjetnostima. Odnosno, kao što navode Valerie Barnes Lipscomb
i Leni Marshall u uvodu svome zborniku Staging Age. The Performance of Age in Theatre, Dance, and Film (2010), u
svome smo se istraživanju susretali/le s raznorodnim kategorijama identiteta, od rase, klase, roda/spola, sposobnosti,
međutim često je dobna odrednica bila izbjegnuta, zanemarena, označena nečim Drugim, a navedenu marginalizaciju
dobne studije (age studies) prepoznaju kao manifestaciju straha od starenja.
Tako npr. Željko Zorica Šiš često je u svojim projektima (prije prerane smrti) surađivao upravo s generacijom starije
životne dobi ili ne baš poželjnim pripadnicima ovoga društva. Koliko se sjećam, prvi je put suradnju s osobama treće
životne dobi ostvario u Projektu Carmen (projekt strpljenja i slušanja). Pročitajmo što nam je navedeni multimedijalni
umjetnik odgovorio prigodom razgovora o toj temi.
Željko Zorica Šiš: Pa ja sam sâm već u dobi od 55+, što bi značilo da sam za industriju zabave škart, a za državu preskup
za održavanje. Zato sad surađujem na takvim projektima sâm sa sobom. Najčešće se borim protiv svog Uma. Zbog toga
sam na natječaj Galerije „Vladimir Nazor prijavio rad AGEIZAM. Ponukan sam bio jasnom željom organizatora navedenom
u natječaju da se ograniči sudjelovanje starijim umjetnicima. Evo dijela teksta natječaja za 2013. godinu: „Galerija VN
poziva umjetnike i kustose da se prijave na natječaj za izložbu u Galeriji u 2013. godini. Prednost pri selekciji projekata
imat će umjetnici mlađe generacije.“
Gerontolog Robert Butler je 1969. godine definirao ageizam kao specifičan oblik diskriminacije koji predstavlja
nepriznavanje ili ograničavanje prava starosnih skupina.
Rad Ageizam, koji sam prijavio, zamislio sam u formi izložbe pri čijem se otvorenju odvija performans. Na zidove galerije
želim postaviti fotografije/aktove članova Umjetničkog savjeta Galerije VN – Vesne Čabrić, Jasne Jakšić, Daniela Kovača,
Ines Krasić, Olge Majcen Linn, Sunčice Ostoić i Sabine Sabolović, i moje malenkosti. Tijekom otvorenja publika moći će
odgovarati na pitanja koja će im postaviti umjetnik.

Suzana Marjanić >
Tabu ljubavi treće dobi ili život u ravnoteži: razgovor s Anom Karić
Slažete li se s tvrdnjom da stare osobe nisu kreativne ni produktivne?
Slažete li se s tvrdnjom da su stare osobe osamljene?
Slažete li se s tvrdnjom da su starije osobe religioznije?
Slažete li se s tvrdnjom da su stare osobe nepredvidljivog ponašanja?
Slažete li se s tvrdnjom da su starije osobe krutih stavova?
Slažete li se s tvrdnjom da se u jeziku kao i u medijima koriste razna pogrdna imena za starije osobe?
Slažete li se s tvrdnjom da se u suvremenom društvu starost i smrt izjednačuju, te se strah od smrti reflektira u strah
od starosti?
Slažete li se s tvrdnjom da je strah od smrti najizraženiji u zapadnom društvu i to prvenstveno stoga što se na smrt gleda
kao na pojavu koja je izvan ljudskog životnog ciklusa, a ne kao na prirodan i neizbježan dio života?
Slažete li se s tvrdnjom da je starost doba mira i vedrine?
Pogodite koliko koja od osoba na izloženim fotografijama ima godina?
Slažete li se s praksom da prednost pri zapošljavanju imaju mlađe generacije?
Slažete li se s praksom da prednost pri selekciji projekata na natječaju Galerije VN za godinu 2013. imaju umjetnici
mlađe generacije?
Slažete li se s tvrdnjom da stare osobe ne zanimaju seksualni odnosi?
Slažete li se s tvrdnjom da je... i tako u nedogled.
Većina pitanja složena je po brošuri Seksualnost u trećoj životnoj dobi: Identifikacija i uklanjanje postojećih predrasuda
autorica Ivane Dijanić Plašć i Maje Mamule iz 2007. godine (usp. Zarez, 347, 6. prosinca 2012., str. 32–33).
Nadalje, prisjećam se svakako i projekta 55+ (2012) Montažstroja, projekta koji je u domaćim razmjerima do sada uspio
okupiti najveći broj marginaliziranih junaka/junakinja treće životne dobi, nadalje participacijskoga projekta Gruppe
Marienhaus (Bonn, 2009) koji je Kristina Leko osmislila u jednom domu za umirovljenike u Bonnu (usp. Zarez, 278, 4.
ožujka 2010., str. 36–37) kao i velike prošlogodišnje izložbe Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine (Inspirativna
starost – tijelo i um na rubu društvenih normi) koju ju je priredio Kontejner.
No ovom smo se prigodom odlučili na razgovor s Anom Karić, filmskom, kazališnom i televizijskom glumicom, i to o
njezinoj filmskoj ulozi života u filmu, romantičnoj drami Noćni brodovi (2012) Igora Mirkovića, što je inače autorov
igrani dugometražni prvijenac, a sve kroz optiku o tome kako se ljubav može dogoditi u bilo kojoj životnoj dobi, pa i na
posljednjoj životnoj postaji, mansiji – u domu za umirovljenike… Zasigurno da, apsolutno strastveno, srčano, energično,
obostrano, no katkad i bolno do izgladnjelosti tuge.

Suzana Marjanić >
Razgovor s Anom Karić: dijaloška jednočinka
Nedavno je u jednom razgovoru glumica Dara Vukić, a povodom Iskonove reklame i kampanje „Baba s kolačima“,
snimljene na temelju uzrečice „Prošla baba s kolačima“ te nekim njenim drugim varijantama, istaknula kako je vrlo
malo uloga za glumice nakon tridesetih te kako joj je navedena Iskonova hit reklama povećala popularnost među
mlađom generacijom, odnosno da je s 88 godina postala TV zvijezda. Tako npr. u jednoj od reklama glumica Dara
Vukić drži motivacijski govor bakama koje se spremaju na juriš. Kako se često navodilo, tih 25 „baba“ koje gostuju u
spotu izabrano je u zagrebačkom Domu umirovljenika Maksimir.
Srećom, kad govorimo o nedostatku uloga, ja se zasad ne mogu žaliti. Već sad se bojim da ću neke od uloga koju su
mi ponuđene morati odbiti. Možda sam rođena pod sretnom zvijezdom! Ali istina je da se – ne samo kod nas već i u
svijetu – glumice žale da su već tridesete godine granice u tom našem poslu; više se ne doživljaju kao mlade i poželjne
(pritom, jasno, ne mislim samo na ljepotu i fizički izgled), a najčešće im samo takve i trebaju za film!
Trenutačno svakodnevno imam probe za dramu Svratište kod Alberta C., autorski projekt Nine Gojić i Vedrana Hleba,
inspiriranu Camusovim Nesporazumom – predstavu za samo dva lica, majka i kći, s briljantom mladom glumicom Mijom
Biondić. Čeka me Jesenja sonata, jedna od najljepših filmskih priča s Ingrid Bergman i Liv Ullmann, a koju u našoj verziji
igram s Natašom Dangubić u režiji Saše Božića. Ljeti, na Splitskom ljetu, igrat ću u projektu Rebro Elvisa Bošnjaka, s
kojim sam sjajno surađivala u TV seriji Na terapiji. Trenutačno u Teatru &TD igram Maestra u Dezerteru, rađenom prema
Marinkovićevu Kiklopu, dakle, (ne prvi put) igram muškarca. Igram ga ne kao patetičnog pijanca, što je bilo u nekoliko
navrata put kojim su se kretali glumci koji su ga igrali – uvijek, muški, jasno! – igram ga kao nesretnog ciničnog čovjeka
punog gorčine prema svijetu u kojem živimo. Ali i s humorom! Trebalo mi je vremena i puno rada da ga odigram kako
smo redatelj Saša Božić i ja zamislili.
Znam da je to tako kao što navodi Dara Vukić, ali zasad nisam primjer za to. Kod nas je to najvidljivije na filmu; do svoje
tridesete odigrala sam nekoliko glavnih filmskih uloga i onda godinama nisam snimala; odbila sam samo neke uloge koje
mi glumački nisu bile zanimljive. Bila sam se i pomirila s tim da više neću zaigrati na filmu, puno sam radila u kazalištu
i nisam se žalila. Ulogu u Mirkovićevu filmu Noćni brodovi (2012) prihvatila sam kao dar, gotovo kao čudo!
Imala sam lijepu ulogu u Donatoru Veljka Bulajića 1989. godine, bila je to zaista iznimna uloga. Zatim u Ogrestinim
Krhotinama – kronika jednoga nestajanja 1991. godine, ali to su bile samo neke dobre sekvence a ne uloge koje nose
film. Kao mlada igrala sam glavne uloge u Pustolovu pred vratima (režija: Šime Šimatović, prema Begovićevoj drami,
1961), Carevo novo ruho (1961) Ante Babaje, Slučajni život (1969) Ante Peterlića i Putovanje na mjesto nesreće (1971)
Zvonimira Berkovića.
Žao mi je što sjajnu Ninu Violić ili Natašu Dangubić, na primjer, ne gledam u filmovima. Kod nas glumici u najboljim
godinama – u smislu da između tridesete i četrdesete ima sve predispozicije za filmsku karijeru što se tiče i glumačke
zrelosti i ljepote – zapravo prestaje rad na filmu.
Kako ste pristupili radu na filmu Noćni brodovi o tome da se ljubav može dogoditi apsolutno uvijek, pa tako i u domu
za umirovljenike, dakle na posljednjoj životnoj postaji, gdje strastvenu ljubav ostvaruju Helena i Jakov?

Suzana Marjanić >
Nekako sam samoj sebi prije snimanja filma Noćni brodovi

sve što se događalo protumačila kao prst Božji. Naime,
nešto se čudno dogodilo. Moj redatelj i veliki prijatelj Ivica
Buljan redovito me opskrbljuje knjigama i baš nekako prije
početka snimanja (tada još nisam znala da ću dobiti ulogu)
donio mi je roman Ponovo ljubav Doris Lessing. Bila sam
fascinirala ne samo literarnom vrijednosti već ponajviše
emocijama zaljubljene žene mojih godina, producentice u
londonskom teatru, uspješne žene, majke, bake, udovice,
kojoj ljubav ne pada na pamet i koja kad se zaljubi, ostaje
zatečena jačinom emocija, jednakom po intenzitetu kakvu
je osjećala i kao mlada zaljubljena djevojka. I nakon toga
romana bila sam a priori spremna povjerovati u ljubav to
dvoje ljudi iz scenarija Noćnih brodova, i iako naš film nema
identičnu priču, bila sam spremna odigrati svoju Helenu.
Poslije sam se pitala što bi bilo da nisam pročitala Doris

Lessing, koje i kolike bih dileme imala. Istina, glumac
povjeruje u svaku ulogu, i onda kad je loše napisana, inače
je ne bi mogao igrati! Hvala Doris Lessing i mom prijatelju
Buljanu!
Kako su Vas stanari doma za umirovljenike prihvatili kao

dio svoga prostora, s obzirom na to da ste kao glumačka
Janusz Kica: Julije Cezar (1998), Ana Karić s Radkom Poličem, s kojim se ponovno
ekipa sigurno na neki način poremetili njihovu ritualiziranu glumački susrela u Mirkovićevu filmu Noćni brodovi (2012)
svakodnevicu i kako ste Vi sami doživjeli taj prostor
„staračke“ odvojenosti, izoliranosti?
Tamo ima puno zaljubljenih, snimali smo sedam dana, i mnogo smo vidjeli zaljubljenih pogleda i držanja za ruku. A
što se tiče samoga snimanja, svi su bili jako uzbuđeni, sve su gospođe svakoga dana bile „zriktane“ tako da sam ja
bila najneuglednija, kako je tražio redatelj. Prvi sam put film tek nedavno pogledala na televiziji. Shvatila sam da je
upravo tim mojim izgledom priča dobila na autentičnosti, ali tijekom snimanja nisam se nijednom pogledala u ogledalo.
Inače, te su starije dame znale biti i malo opake prema meni. Znale su doći i reći: „Niste više lepi, prošlo, prošlo.“ Bilo
je nekoliko neugodnih, nelagodnih situacija s tim svisoka izgovorenim rečenicama. No, to je sve nevažno, opisujem
samo situaciju koja Vas zanima.
Igor Mirković čini mi se da je jednom prigodom istaknuo kako ste zajedno s Radkom Poličem dopisali velik dio replika
s obzirom na to da kao glumci nosite svaki kadar filma.
Nismo puno mijenjali, pokoju riječ možda, upravo smo tu kod mene imali duge probe i relativno dugo vremena, tako da
smo Radko i ja bili apsolutno spremni za snimanje. Oboje smo bili jako zadovoljni scenarijem jer priča je bila čvrsta, a
dijalozi dobri. Inače, Mirković je bio u potrazi godinu dana za glumicom koja bi igrala tu ulogu i, kako sam čula, teško

Suzana Marjanić >
se odlučio za mene. Naime, mnogi su mu, znajući scenarij, predlagali mene, na što je navodno govorio da jedino zna da
Anu neće jer da sam navodno glamurozna, premlada, a pritom je zanemario aspekt i da sam glumica (smijeh). Međutim,
kako nije uspio pronaći što je tražio i kad zaista više nije imao izbora, došao je k meni doma i iskreno mi izgovorio sve
svoje dileme. Kad smo počeli raditi, Radko i ja od prve smo pronašli bliskost s tim licima, a i međusobno, i već nakon
dvije-tri probe Mirković je bio siguran da sam ja pravi izbor. I zbog njega mi je drago da sam dobila Zlatnu arenu za
tu ulogu iako je te godine bilo pet velikih ženskih uloga u konkurenciji. I nakon toga dobila sam nagradu kao najbolja
glumica na festivalu filma jugoistočne Europe SEE Paris 2013. godine. Luda sam za Parizom, pa mi ta nagrada baš tako
lijepo zvuči. Veselim se kao dijete svemu tome (smijeh).
Što se tiče Krleže, glumili ste samo u Adamu i Evi kao i u Zastavama iako su Vas mnogi vidjeli i kao Lauru i barunicu
Castelli. Kad se govori o Zastavama, Krleža je, što se tiče naših književnih svjetova, upravo prvi razbio tabu o ljubavi
mladića i postarije gospođe na primjeru tragične ljubavi Kamila Emeričkog i Ane Borongay. Odnosno, kao što je
Darko Gašparović zapisao povodom Krležine drame U logoru, odnosno drame Galicija (koje Krleža nije doživljavao
varijantama), da je ta ljubav između mladića i zrelije, zrele gospođe (Horvat – barunica Meldegg-Cranensteg) jedna
od Krležinih opsesivnih tema.
Danas navedena ljubav više nije tabu tema; ima jako puno primjera, pogotovo nekih poznatih žena koje imaju dosta mlađe
partnere – npr. Tina Turner i Joan Collins. Istina, ima ih i kod nas. Sjećam se kad sam bila mlada, nitko od mojih prijateljica
i znanica nije se udavao za nekog mlađeg od sebe, pa čak i kad je razlika u godinama bila vrlo mala, dakle tri-četiri godine.
Sve smo čeznule za starijim od sebe! Što se tiče Krležinih Zastava i moje Ane Borongay, priča je podugačka. Imam jedan
Čengićev članak (Večernji list, 19. siječnja 1991.) u kojem piše kako se nakon izlaska romana u Krležinoj kući razgovaralo
o mogućoj dramatizaciji Zastava. Čengić je prisustvovao razgovoru između Krleže i doktora Nerkeza Smailagića koji mu je
iznio skicu kako bi serija (govorilo se o dramatizaciji za televiziju, ne za kazalište) trebala izgledati, a pritom i predlagao
neke glumice. I mene za Anu Bornogay! Srećom, to se onda nije radilo. Bila sam puno, puno premlada za Anu i sigurno
bi izabrali neku pedesetogodišnjakinju, glumicu – kao što sam i ja imala 50 godina kada sam je poslije igrala. Zastave
sam pročitala čim su objavljene i bila sam oduševljena. Kao, uostalom, i svi oko mene. Jedan od najuzbudljivijih dana
u mom životu bio je kad su me nazvali iz ZeKaeM-a da dođem na sastanak s Georgijem Parom. Znala sam da priprema
režiju Zastava. Nisam vjerovala da postoji i najmanja mogućnost da me zove za Anu. Bila sam sigurna da će je igrati neka
glumica iz ansambla, a ja sam bila, kao i cijelog života, osim prve dvije godine, u statusu slobodne umjetnice. Bio je to
uzbudljiv rad, uzbudljiv odnos s Georgijem, Renéom Medvešekom i, konačno, cijelim ansamblom. S Renéom sam poslije
snimila TV film 24 sata u životu jedne žene prema noveli Stefana Zweiga, gdje sam također glumila stariju gospođu
zaljubljenu u mlađega muškarca, samo što je to ovoga puta bio kockar, a ne mlad i zanosan intelektualac. A s Parom sam
radila i Pinterovu Prijevaru, uz Zastave možda moje dvije najdraže uloge. Kad sam bila mlada, govorilo se da ću jednog
dana sigurno biti Krležina Castellica i njegova Laura, ali to se nije dogodilo. Možda i zato što nisam bila u angažmanu u
ansamblu – uvijek u ansamblu postoje glumice „rođene“ za te uloge! Ali za Anu Borongay dobila sam nagradu Alpe Adria
u Italiji, a za Adama i Evu na festivalu na Bledu. Samo dva puta Krleža, ali za obje uloge i nagrada!
Inače, Krležu nisam upoznala. Jednom sam s prijateljem, profesorom Nerkezom Smailagićem sjedila u Esplanadi, a Krleža
je s Čengićem sjedio nekoliko stolova do nas. I u jednom momentu Čengić je ustao i došao do našega stola i rekao:
„Gospodin Krleža Vas pozdravlja.“ Razgovarali su o nekim generalima, Krleža se nije mogao sjetiti imena jednoga od
njih, i pretpostavio je da profesor Smailagić to zasigurno zna. I profesor je znao. Čengić se vratio za stol i onda se Krleža
poklonio. Bio je to jedini moj „susret“ s Krležom.

Suzana Marjanić >
Spomenuli ste da nemate puno nagrada kao neki glumci/ice… To doista čudi s obzirom na to da slovite, kako Vas mediji
obično određuju, kao doajenka hrvatskoga glumišta, glumačka ikona, diva.
Za svoj drugi film, drugu glavnu ulogu u filmu Pustolov pred vratima, a točno sam ga završila na svoj dvadeseti rođendan,
dobila sam nagradu u Puli za debitantsku ulogu kao i nagradu kritike. I onda za ovaj posljednji film Zlatnu arenu za glavnu
ulogu u filmu i nagradu u Parizu, o čemu sam već rekla. To je što se tiče filma. Što se tiče televizije, dobila sam nagradu
na Bledu za Adama i Evu. U teatru dobila sam nekoliko nagrada, i navest ću ih sada prema sjećanju, dakle ne prema
nekoj kronologiji: za Anu Borongay, za Fedru Marine Cvetajeve u Rijeci – na Festivalu malih scena, za Usporavanje Nataše
Rajković i Bobe Jelčića na Festivalu glumca u Vinkovcima, nadalje nagradu Hrvatskoga glumišta za monodramu Europa
Ivane Sajko. Tu je i nagrada „Fabijan Šovagović“ Društva hrvatskih filmskih redatelja (2010), zatim nagrada u Mostaru,
Nagrada Grada Zagreba, Srebrna plaketa Grada Zagreba… Dobila sam i nekoliko nagrada za stil – Cro-A-Porter, nagradu
Modni uzor, nagradu časopisa Elle, zatim sedamdesetih nagradu na festivalu u Nišu kao najelegantnija glumica, i to u
konkurenciji s Elizabeth Taylor koja je tada tri dana boravila u Nišu jer je Richard Burton snimao Sutjesku. Uglavnom,
to bi bilo to čega sam se sada sjetila…
Jednom ste prigodom naveli kako ste u mladosti već rano ujutro izlazili iz kuće potpuno našminkani, s umjetnim trepavicama
i u štiklama. Odnosno, da je djevojkama šezdesetih bilo nezamislivo hodati ulicom bez šminke i u trenirci.
Bilo je takvo vrijeme; danas se djevojke rijetko šminkaju. Osobno se i sama već godinama ne šminkam, samo usta
namažem. Dobro se sjećam scene kad je Slavica Fila ušla u garderobu Komedije – u početku sam bila neko kraće
vrijeme članica glumačkog ansambla Komedije (od 1963. do 1966.) – sjedila sam s prijateljicama, sve smo bile fenirane i
našminkane, i rekla nam je: „Nemojte se, cure, tako jako šminkati, s četrdeset godina bit ćete stare žene.“ Kad je izašla,
grohotom smo se nasmijale jer iz naše perspektive četrdesetogodišnjakinje su i bile stare žene. Danas su te granice očito
pomaknute, dobro se osjećam u društvu glumica/glumaca koji su i četrdesetak godina mlađi od mene. Istina, hodale
smo u visokim petama cijele dane, kompletno našminkane, s tenom, s umjetnim trepavicama, često i perikama… Jedva
sam čekala da dođem doma. Inzistiralo se na ženstvenosti. A opet, današnje djevojke koje se uglavnom ne šminkaju
možda su svojom prirodnošću ženstvenije nego mi tada.
Završno, vratimo se na Krležine ženske likove. Kako komentirate to što neki teoretičari/ke nastoje u Krležine književne
svjetove ulijepiti navodnu autorovu mizoginiju i pritom se uglavnom dekontekstualiziraju Krležini fikcionalni i esejistički
iskazi ili se pak namjerno brkaju fokalizacije, dakako sve u smislu pragmatične tvrdnje navodnih dokazivanja vlastitih
interpretacija, kao što se, dakako, semantički i semiotički brka odjelita kategorija pripovjedača od kategorije autora.
Apsolutno ne bih prihvatila iz svoje glumačke perspektive navedene interpretacije. Na prijemni ispit iz glume išla sam s
Laurom iz Agonije. Poslije mi je bilo žao što me nitko nije angažirao za Lauru. Dok je Mani Gotovac bila ravnateljica &TD-a,
u Hrvatskom narodnom kazalištu na repertoaru su bili Gospoda Glembajevi s Enom Begović kao Castellicom. Mani je
došla na ideju da igramo samo scene između Castellice i Leonea, i to René Medvešek i ja. Odbila sam, nije mi se to činilo
prikladno u tom trenutku. Nemam inata baš nimalo, a za to bi bilo potrebno malo inata. Leo Katunarić svojedobno mi je
ponudio da u osječkom HNK glumim Castellicu, no nazvao me nakon nekoliko dana i rekao da je ulogu morao dodijeliti
jednog osječkoj primadoni. Zapravo me to i veselilo jer ne vjerujem da bih tada otišla od kuće na dulje vrijeme i igrala
tako važnu ulogu u ansamblu u kojem nikoga ne poznajem. Odbila bih, sigurna sam. No, odigrala sam Anu Borongay,
vjerujem da je tako trebalo biti jer u životu srećom ipak postoji neka ravnoteža!

Suzana Marjanić >
In Memoriam
Životni epilog – Ana Karić (Perušić, 13. svibnja 1941. – Zagreb, 9. listopada 2014.), oko 2500 kazališnih uloga (podatak
iz 2011. godine)
S Anom Karić razgovarala sam 1. ožujka (subota) u njezinu prekrasnu stanu u Vlaškoj. Razgovor smo vodile i dovršile toga
dana ujutro jer je točno u podne imala probu u ZeKaeM-u. Inače, na glumačkim daskama ZeKaeM-a i &TD-a glumica je
posljednjih godina provodila više vremena nego u vlastitome domu. Riječ je o onim stanovima za koje se osobno čudim
(s obzirom na to da imam mačke) kako mogu biti tako besprijekorno čisti, uredni.
Kostimografija svakodnevice Ane Karić: sivi pončo s crvenim uzorcima preko crnila. Gestikulacija: obavezna cigareta,
profinjeno, visoko pušenje, ono koje na brechtovski način djeluje pomalo „epski“. I prvo pitanje, prije samoga razgovora,
bilo je onoga tipa da prekoračim granice nepoznavanja i situacije intervjua (iako je bilo sasvim, sasvim nepotrebno):
„Gdje je Vaš pas? Naime, često sam Vas viđala u Savskoj u šetnji.“ Ana Karić (s dubokim altom erotične fibre, rekao bi
Krleža – s odličnim nitima poznavanja ženske psihe): „Nema ga više. A moram misliti i na svoj odlazak. Nakon njega
nisam imala životinje. Što bi bilo s njima nakon mene?“
I onda je zapalila cigaretu. Pušila je upravo onako kako je Filip fenomenološki doživljavao Bobočkino pušenje cigareta.
Imali smo živu Bobočku, no, šteta, usprkos tolikim filmskim redateljima (uglavnom muškarcima), nismo je nikada
filmski utjelovili. Filip Latinovicz o Bobočki, vlastitoj pozitivnoj animi: „Ona je sigurno jedan živ i krvav čovjek! Ona
puši kao čovjek.“
Istoga dana, kako su to u svojim in memoriam reportažama naveli mediji (najdirljiviju, najtopliju, srčano je priredila
HTV-ova novinarka Zrinka Turalija Kurtak), preminuo je i Boris Buzančić, s kojim je Ana Karić glumački bila vezana u
predstavi Ljubavna pisma (Scena Gorica, 2008., zajednička režija). Inače, njihovo je glumačko prijateljstvo začeto 1961.
godine, kada su radili na filmovima Carevo novo ruho (red. Ante Babaja) i Pustolov pred vratima (red. Šime Šimatović).
Bile su to ujedno Anine prve dvije filmske uloge. Zajedno su glumili u oko 500 predstava, i sama je Ana Karić jednom
prigodom izjavila kako im pritom redatelj nije bio potreban s obzirom na dugogodišnje poznanstvo. „Ana i Boris zauvijek
su nas napustili istoga dana. Nevjerojatan scenarij daleko od pozornice“, zaokružila je emotivno in memoriam Zrinka
Turalija Kurtak.
Kao epilog epiloga navela bih glumičin odgovor na sljedeće pitanje iz Nacionala (broj 808, 2011.): „Kako pamtite
studentske dane?“

Suzana Marjanić >
„Nikako. Mene i Borisa Dvornika su već na prvoj godini proglasili najnetalentiranijim glumcima, tako da je on otišao već
nakon prve godine, a mene su pustili da snimam što god hoću pa me puno tamo nije ni bilo. Govorili su da od mene nikad
neće biti glumica, da sam samo zgodna, da ću snimati filmove te da nikad neću igrati u teatru – a ja sam u kazalištu
odigrala 2500 uloga. Vidite kako je život često čudan.“
Riječ je o priči koju nažalost i danas prolaze neke glumice i glumci jer kao što je jednom prigodom istaknuo Michel
Foucault, prva je funkcija sveučilišta da studente izbaci iz optjecaja. No druga mu je pak funkcija uklapanje. Nakon što je
student šest ili sedam godina života proveo u tom umjetnom društvu, postaje „stopiv“: društvo ga može usisati. Možda
je u tome sasvim dobro da je ondašnja „hoch“ ADU „pustila“ Anu Karić.

Promišljati i živjeti emancipacijske kvalitete starosti:
razgovor s Majom Uzelac
Marija Geiger Zeman
Maja Uzelac definitivno je osoba koja pomiče granice. To potvrđuje ne samo njezina impresivna profesionalna i
aktivistička putanja – predsjednica je udruge Mali korak – Centar za kulturu mira i nenasilja, jedna od suosnivačica
Centra za ženske studije u Zagrebu, autorica brojnih publikacija i projekata, dobitnica Nagrade za životno djelo
za promicanje prava djeteta (2011. godine)… – već i njezin svjetonazor, vrijednosni sustav, intelektualni habitus i
nevjerojatno zanimljiva osobnost. Ova poznata aktivistkinja, filozofkinja i doktorandica na Fakultetu političkih znanosti
u Zagrebu govori o svojim viđenjima i osobnim iskustvima starosti, društvenoj percepciji starosti/starenja, anti-age
kulturi, poziciji stari(ji)h žena u patrijarhalnoj kulturi… Kao što u svom radu osnažuje „transformacijske potencijale“
školske djece,1 tako i u ovom intervjuu svojim osobnim iskustvima detabuizira starenje i starost te ukazuje na njihove
transformacijske dimenzije i emancipacijske kvalitete.
Starost je univerzalno ljudsko iskustvo koje, kao neizbježno i neminovno ljudsko stanje, oduvijek potiče na promišljanja.
Što je za Vas starost?
Dopustite da barem načas eskiviram ovo grubo pitanje, koje je, kao i tema, svima neugodno, pa bih gotovo sugerirala
neki drugi naslov koji bi privukao znatiželju i bezbrižnost čitateljstva, tj. – čitateljica. Na primjer „Zen-vježbe za duhovnu
i tjelesnu stabilnost“.
1
Pribičević-Gelb, Duška. 2011. Maja Uzelac, dobitnica nagrade za životno djelo
No, izazvali ste me onim „promišljanjem“. Poslužit ću se za promicanje prava djeteta za 2011. Dostupno na: http://www.mirenje.hr/
obilaznicom, stranim riječima, a onda ću malo-pomalo index.php/component/content/article/29-novosti-i-dogadjanja/246-maja-
uzelac-dobitnica-nagrade-za-ivotno-djelo-za-promicanje-prava-djeteta-za-
valjda otpustiti.
2011.html (pristup 21. kolovoza 2014.)
2
Zato mi dajte da malo vijugam u našem razgovoru jer nije „Prudencija je ono što se stječe i uvećava životnim iskustvom, mudrost.“
(Uzelac)
mi lako. To je za mene, znate, situacija od egzistencijalnog
značenja. A još nisam odlučila da l’ da prihvatim biti stara. 3
Sèīr ili sėhir je naslađivanje u ljepoti života; uživanje u miru i malom
Dakle, za mene je starost sedimentacija iskustva, a starenje zadovoljstvu; predavanje lagodnoj opuštenosti (v. Anić-Goldsteinov Rječnik
prudencija2 i sėhir3. No većina ljudi danas – kad kažete stranih riječi).

Promišljati i živjeti emancipacijske kvalitete starosti: razgovor s Majom Uzelac
„starenje“ – asocira upravo ovo neizbježno i neminovno, neki gadan usud. Prvo, „mladi“ kad hodaju gradom, uopće
ne zamjećuju, ne gledaju „stare“, oni ih ne vide, no imaju stav da su jadni, suvišni, ružni, senilni, dosadni, bolesni.
Da, više puta ih vide i kao smiješne, „stare“ Amerikanke koje putuju u ružičastim trenirkama i s fotoaparatima po
Međugorju ili Zagrebu. Jasno je da stare Amerikanke pružaju otpor općem stereotipu o starosti i ne žele sažaljenje ni
sućut. Uostalom, i znanost je dosta dugo gajila ignoranciju, tj. nezanimanje za ovaj fenomen, premda je to u prosjeku
trećina života svakog čovjeka.
Još uvijek je ova tema znanstveno nova jer se nije istraživala srednja životna dob i starost, jer se mislilo da je taj dio
životnog vijeka čovjeka nešto neupitno, da tu nema razvoja, da su odrasle godine vrijeme stabilnosti. Proučavao se razvoj
čovjeka samo u mladosti, od djetinjstva pa do odrasle dobi. Tek je, zamislite, 1996. izašao u Americi stručni priručnik
Adult Development and Aging (autori K. Warner Schale i Sherry L. Willis), koji je kod nas preveden 2001. kao Psihologija
odrasle dobi i starenja na 549 stranica (Naklada Slap, Jastrebarsko). Tek je tada stručno-znanstveno (psihologijski)
priznato da se i odrasli razvijaju.
Simone de Beauvoir o tome je mislila već prije, da ne spominjem sve one još prije nje čije je doživljaje i misli o vlastitom
starenju analizirala.
O starosti se najčešće promišlja u kategorijama kronološke dobi. Iako postoje velike rasprave u većini zapadnih
društava, starima se smatraju osobe starije od 65 godina. Je li kronološka dob doista važna u percepciji i osobnoj
percepciji osobe kao stare? Smatrate li sebe starom osobom?
Da se malo našalim: kao što pijanac ne smatra da je pijan, luđak da je lud, tako ni starac/starica ne misle da su stari.
Dakle, ne smatram se starom, sebe i svoj sadašnji život uopće ne povezujem s kategorijom starenja ili starosti, pogotovo
ne shvaćenom na način dobi ili nekog procesa silaženja, ustrašenog stajanja na mjestu, iščekivanja, još gore – nekog
vremena u kojem nemaš izgleda jer nema razvoja ni napredovanja. Pa tek sada stvarno tragam za onim što se zove
smislom mog (našeg) života.
Kako tumačim ili promišljam što je starenje? To je egzistencijalni trenutak – kad vas uhvati mala snaga, neki zamor, kad
se osjećate nekako tjeskobno, zapostavljeno, bez imaginacije. Takvih trenutaka imate u životu bez obzira na godine, s
40, sa 60, čak i u adolescenciji.
Ali kako se ja osjećam kada je mainstream ideologija o mojoj dobi optužujuća?! Starenje se razumijeva kao silazno trajanje,
životarenje, opadanje snaga, kao nefunkcionalan proces, ali to je upravo zato što se starost podcjenjuje i stigmatizira,
shvaća kao gubitak. Krenimo sa ženama: gubitak lijepog izgleda, figure, pa zdravlja, pa gubitak značenja, statusa, uloge
koju smo imale prije, pa siromašenje, gubitak udvarača i prijatelja, pa raznih sposobnosti (brzine, spretnosti, memorije)
– svih kvantitativnih mjerila koja su danas na cijeni pri ocjeni neke osobe. Ne, hvala. Ne treba mi vaša percepcija, niti
vaša cost-benefit logika. Za mene je starenje život, i to – ak’ ste razmeli što sam maloprije tvrdila – naslađivanje u ljepoti
života; uživanje u miru i malom zadovoljstvu; predavanje lagodnoj opuštenosti…
Da, o starosti se – posebno u zapadnoj kulturi – govori kao o gubitku (moći, statusa, fizičkog izgleda, zdravlja…). Je
li moguće starost promišljati i živjeti na afirmativan način, kao životnu fazu koja donosi nešto novo? Kakva su Vaša
osobna iskustva? Koje je pozitivne kvalitativne promjene i sadržaje starija dob donijela Vama?

Kako da Vam prispodobim svoja iskustva? To da uopće ne

mislim na godine. To što se povremeno budim s bolovima u
nogama ili leđima – i to smatram simptomom zdravlja. Ako
slušate svoje tijelo, napravit ćete neke vježbe. Više nećete
juriti k’o sumanuti, srditi na cijeli svijet jer imate sto poslova
i programa istovremeno. Vidjet ćete kako je život prelijep i
kako je niz stvari koje ste smatrali važnima bio besmislen niz
vaših ovisnosti. Sad vam je stalo do vaših osobnih vrijednosti,
poštovanja, ljudskog dostojanstva, manje do priznanja.
Što mi je donijela ta starija dob? Uvid, veselje, prisutnost,

smirenost – bolje reći pribranost, razumijevanje i empatiju.
Glava mi je postala pročišćena, um oslobođen stalnog skakanja
s predmeta na predmet. Nasuprot žurbi i brzini kao vrijednosti,
sada uživam u usporavanju, u svakom zaustavljenom trenutku;
nasuprot efikasnosti kao radnom idealu, mogu imati sada ideal
ljepote i zadivljenosti svakim bićem; nasuprot nagomilavanju
informacija (vijesti me posebno oneraspolože), imam mnoštvo
svojih ideja i misli (o posve jednostavnim stvarima, na primjer
o vodi, disanju, rukama, bezazlenosti, suncu, svjesnosti….),
imam želju pisati, kreirati i davati – i to uspijevam! Zvuči
patetično, zar ne! Na zidu imam mali podsjetnik, parolu koja
glasi: „Umjesto da sebe ocjenjujem prema tome koliko mogu
ili koliko brzo to mogu (napraviti), sada se ocjenjujem prema “Maja i makovi” Iz privatnog albuma Maje Uzelac
tome KOLIKO MOGU UZ KOLIKO MALO NAPORA“.
Čini li Vam se da mi je ova faza života donijela nešto novo? Meni DA. A nije samo meni. Moji prijatelji, stariji od mene,
zadivljuju me neuobičajenim odlukama i postupcima koji izgledaju neadekvatno njihovim godinama: preseljavaju se na
selo i počinju gajiti ljekovito bilje, drugi se sa 70 godina ponovno žene, i tome slično. Većina mojih prijateljica i prijatelja
tek nakon 60. godine starosti počinje živjeti zdravo, zanimljivo, ispunjenije, počinju učiti jezike, paze kako biti u formi te
kako hranu koristiti kao lijek. No riječ je o malo drukčijoj koncepciji života i životnog vijeka. Gledano općenito, ekonomske,
kulturne, obrazovne i socijalne prilike utječu na našu osobnu percepciju starenja. Istraživanja pokazuju da niže obrazovani
sebe smatraju starima već u dobi od 40 godina. Ali svi se, pa čak i danas – kad se očekivana duljina ljudskog života
povećala za tridesetak godina – boje starosti i smatraju da se to odnosi na razdoblje nakon 65. godine.
Još jednom naglašavam da se „starost“ može živjeti i promišljati na afirmativan način. Dakle, ako ste zdravi, zadovoljni
običnim „malim“ stvarima, ako imate prijatelje i – recimo – „normalne“ odnose s obitelji, onda stalno imate nekog posla,
imate planove i program za sutra, za idući tjedan, za sljedeću godinu… Najvažnije, ako ste imali šansu da radite ono što
volite i što ste uvijek htjeli, ne smeta vam koliko imate godina. No važno je da ni drugima to ne smeta.
U knjizi La Vieillesse (Starenje) Simone de Beauvoir konstatirala je da društvo na starost gleda kao na „vrstu sramotne
tajne koju je nepristojno spominjati“. Knjiga je objavljena 1970. godine. Što se od tog vremena promijenilo?

Najopćenitije rečeno, previše se toga promijenilo. Iz svoje sadašnje vizure, a koja je u vezi sa SPOZNAJOM (ili sa
STAROSTI koje sam se jedva dočepala) – SVEGA IMA PREVIŠE, samo ne vremena, na cijeni je brzina, kvantiteta, obilje,
simulacrum, spektakl, stalna komodifikacija. Ali mogu to reći i iz druge vizure, opet kroz osobno: promijenio se standard
života i tehnološki razvoj, a to znači da se nama usprkos svim krizama pruža mogućnost da mnoštvo toga što je nekada
za starost bilo neostvarivo sada postaje ostvarivo, „užasna starost“ postala je „udobna starost“, govorim dakako iz
perspektive zapadnog svijeta i građanskog srednjeg sloja. Starost dulje traje, ali uvijek nas jednako neugodno iznenađuje,
a izgleda najviše one koji nikad nisu čekali penziju, nego radili ono što ih je vuklo, to su pisci, kompozitori, umjetnici
svih vrsta. Upravo se toga sjećam iz te knjige Simone de Beauvoir, drugog dijela, gdje suptilno analizira opise osobnih
doživljaja starenja i starosti znamenitih francuskih pjesnika, književnika, filozofa, uglavnom muškaraca, tek pokoje
žene (kao Lou Salomé). Oni zvuče kao da su razmaženi, jako teško prihvaćaju opadanje energije, depresiju, mutnu
glavu… Ono što se kod gotovo svih njih ponavlja jest gorčina, bijes, prezir i užas od/prema starosti. Ona objašnjava te
stavove, kao i „iznenađenje“, nevjericu i odvratnost koju kod proslavljenih sebeljubaca izaziva taj usud – baš zato što
doba starosti nije doživljeno kao stanje „za sebe“. Ona tvrdi da naše nesvjesno zanemaruje starost, ono ne razlikuje
istinito od lažnog, ono se drži privida o vječnoj mladosti. Čak su i istraživanja negdje iz polovine 20. stoljeća u Americi
pokazala da se na pitanje kako se osjećaju, mladima ili starima, vrlo mali broj ispitanika starih oko 60 godina izjasnio
da su stari. Ta me teza osupnula. Pa sam išla sad još jednom pogledati u tekst Simone de Beauvoir. Naime, to je upravo
ono što se od tog vremena nije nimalo promijenilo, a što vrijedi za naše unutarnje viđenje vlastite starosti. Mi za sebe
nismo stari – bez obzira na to što to značilo – mi sebe vidimo kao jedinstveno biće, kao specifičnu osobu, ta kvaliteta
ne dopušta smještanje na ljestvicu bića za otpis, mi se vidimo drukčije od onoga kako nas „po sebi“ vide drugi. I tu
je Simone uzela na kraju stereotipnu generalizaciju o starosti jasno izrekavši da je „društvo to koje određuje starcu
njegovo mjesto i ulogu; jedinka je uvjetovana praktičkim i ideološkim stavom društva prema njoj“, a taj kaže, otprilike:
to je doba propadanja, povlačenja u sebe, nepovjerenja, neprijateljstva, mržnje, pakosnog mučenja okoline, zlokobnog
proricanja kataklizme i tome slično.
Budući da živimo u svojevrsnoj anti-age kulturi, koja slavi mladost i stigmatizira starost, posjeduje li starost subverzivni
potencijal? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, kako se taj potencijal može aktualizirati?
Svaka životna dob, odnosno ljudi bilo koje dobi posjeduju subverzivni potencijal. Tako djeca roditelja koji ih zanemaruju
mogu svojim postupcima i zahtjevima utjecati na te iste roditelje da se mijenjaju, a to znači da djeca aktualiziraju svoj
subverzivni potencijal. Starost u pozitivnom smislu ima posebnu egzistencijalnu dimenziju: ona (kao što sam pokazala
na svom primjeru) mijenja odnos osobe prema vremenu, a onda i njen odnos prema svijetu i prema njenoj vlastitoj
povijesti. Kako smo još uvijek vezani uz konkretna kulturološka određenja životnog vijeka primarno kao radnog vijeka,
a s druge strane uz veliku promjenu proizvodnog rada koja stvara prekarijat – tu golemu vojsku nezaposlene radne
snage – starenjem oni će mijenjati svoj odnos i svijest o svijetu pružajući otpor konzumerizmu i karaoke kapitalizmu.
Za razliku od baby-boom generacije, ti će starci/starice biti subverzivci, aktivisti.
Globalne statistike nedvojbeno upućuju na feminizaciju starenja, odnosno „demografski rodni disbalans“ (Venn i sur.,
2011). Usprkos takvom stanju stvari, rodni aspekti starenja postaju vidljiviji u propitivanjima i istraživanjima tek tijekom
1990-ih. Zašto je, prema Vašemu mišljenju, trebalo proći toliko vremena prije nego što se starenje na sustavniji način
pojavilo na horizontu feminističkih propitivanja?
Čini mi se da je zanemarivanje ove teme u feminističkom diskursu išlo paralelno s onim u znanostima, posebno sa

psihologijskim (ne)shvaćanjem razvoja odrasle dobi – koja je ujedno izraz instrumentalnog pristupa životu kao takvom,
odnosno neodarvinističkom shvaćanju evolucije i smisla ljudskog života. Ali znanstveno tumačenje recimo rodnih
aspekata starenja kao što je feminizacija starenja (rodni disbalans) može biti vrlo različito. Tako prema darvinizmu ili
ultradarvinizmu Richarda Dawkinsa, kojeg ironično nazivaju Darwinov rottweiler – zašto smo svi mi uopće ovdje, zašto
živimo – odgovor je zbog evolucije. Ali, ja ne bih zastupala odgovor da je život borba vrsta i da pobjeđuje sebični gen.
Zašto nas žena ima više, odnosno zašto žene žive dulje od muškaraca? Zato što su kulturološki orijentirane starice one
koje još uvijek znaju kuhati, raditi rukama za druge.
Koji su ključni problemski i tematski sklopovi povezani sa starenjem i starošću žena, a kojima bi se ozbiljno i sustavno
trebala pozabaviti feministička teorija na ovim prostorima?
Feministička teorija, ako se legitimira kao kritička teorija, ima (raz)otkrivati i bilježiti pojave/fenomene (društvene)
diskriminacije/isključivanja starijih žena s temeljnom namjerom raskrinkavanja strukturalnih uzroka takve specifične
diskriminacije. Ako je riječ o komparativnim istraživanjima, moguće je naći primjere pozitivne i negativne diskriminacije
starijih žena unutar određenih urbanih i ruralnih sredina, etničkih zajednica, zavičajnih skupina (Dubrava), različitih
obrazovnih i kulturalnih okruženja u Hrvatskoj.
Pritom bi trebalo uzeti u obzir i osobni kriterij osjećaja dostojanstva i ispunjenosti, kao i kriterij pounutarnjenog
sustava vrijednosti pojedine zajednice, za određivanje i označavanje nečega diskriminacijskim postupkom. Primjerice,
u tradicionalnoj zajednici starija se žena može osjećati prihvaćenom, dostojanstvenom, ispunjenom i sigurnom u
tradicionalnoj ulozi ekonomski ovisne kućanice („baka-servisa“ tijekom cijeloga dana).
Metodološki bi valjalo izbjegavati poopćene tvrdnje jer svaka osobna priča ima svoj kulturalni kontekst. Pristup koji
polazi od individualnosti, a to je metoda usmene povijesti (oral history), upravo otkriva činjenicu da su žene u poodmakloj
dobi individualno različitije od neke ranije razvojne dobi. Percepcija sebe kao stare osobe osobno se odbacuje makar se
Drugog upravo gleda unutar takvoga stereotipnog obrasca. Jednostavno bi valjalo ukazati na te kontradikcije i priznati
ih. Naime, unutar svakog/svake od nas čuči nepovjerljiv patuljak koji Drugog/Drugu ne susreće kao individuu koja ga/je
zanima, nego često individualnost čita kroz dob (spol, vjeru, nacionalnost, struku, socijalni status i sl.). Te kontradikcije
najbolje otkriva Simone de Beauvoir kada istražuje autorefleksije o starenju različitih poznatih ljudi, ponajviše umjetnika
(muškaraca).
Kao posebna meni zanimljiva tema za feministička istraživanja čini mi se komparativna slika psihološkog starenja4 i
socijalnog starenja5 određenih priznatih umjetnica ili neke grupe žena (aktivistica, političarki i sl.).
Feministička teorija prepoznala je povezanost različitih oblika dominacije. S kojim se oblicima diskriminacije i predrasuda
najčešće susreću žene starije dobi?
Najčešći oblik diskriminacije je isključivanje iz onoga što

4
patrijarhalni muški svijet i ova kultura uzdizanja mladosti „To je vlastita percepcija osobe o procesu starenja (npr. biološki mlada osoba
ili društvo spektakla fiksira kao žensko: stare babe nisu može se smatrati psihološki starom i obrnuto).“ (Uzelac)
više žene jer nisu privlačne i nježne, nego ružne i grube, 5

„Socijalno starenje je način na koji osobe doživljavaju starenje u odnosu
neplodne su i opake, nisu ni muško ni žensko. Društvo ih prema društvu u kojem žive.“ (Uzelac)

često stigmatizira kao vještice koje nanose zlo. Dakle, ta segregacija i marginalizacija, gotovo kriminalizacija starih žena
zbiva se uz podršku (diskriminaciju) i muškaraca i (mlađih) žena.
Ostali oblici vezani su uz već poznate oblike seksizma i gubljenja ljudskih prava, ne samo ženskih, kao što je to slabiji
socijalni položaj i socijalna skrb, pravo na cjeloživotno učenje, sudjelovanje u društveno-političkim organizacijama, no
zato uključivanje u specifične oblike eksploatacije starih žena ne slabi.
Ako nije odveć indiskretno, jeste li se i sami – a ako jeste, kad i gdje – suočili s dobizmom (ageizmom) u svom radu
i/ili svakodnevnom životu?
Ne, to nije indiskretno pitanje, s dobizmom (možda da taj anglicizam ageizam zamijenimo grecizmom gerontizam) se
susrećemo u različitim kontekstima već u mladoj i odrasloj dobi kada se uvode različita zakonska i formalna ograničenja
u vezi s napredovanjem na društvenoj ljestvici ili u vezi s određenim ponašanjem i postupcima. Recimo, postoje dobne
granice za igranje nekih sportova ili za natjecanja, isto tako dobne granice za dobivanje stipendija – jer se ne vidi
funkcionalni razlog da se podrže starije osobe, one će ionako uskoro umrijeti, ne isplati se u njih ulagati. Da to kažem
jasnijim jezikom: ne može ih se dosta dugo eksploatirati. Pa čak i kad plaćamo neku uslugu kao starije osobe doživljavamo
omalovažavanje, ponižavanje, sažaljenje usprkos kompetencijama koje imamo.
Imam nekoliko svojih primjera, a opisat ću ih vrlo oprezno jer ne bih htjela izgubiti moguće šanse koje još imam. Prvo je
bila kandidatura za neko povjerenstvo u tijelima koja se oformljuju u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Nisam samu sebe
kandidirala, nego su me drugi predložili, a onda sam dobila odgovor da nisam prošla zbog godina, tu treba biti mlađa
osoba. Drugi je slučaj delikatniji: riječ je o akademskoj zajednici, koja ima mnoga nepisana pravila za napredovanje u
zvanjima i znanjima. Ja sam u ovim starim godinama, koje uopće ne smatram starima, upisala na politologiji doktorski
studij. To mi izgleda pravo doba da ono čime sam se bavila praktično zaokružim teorijskim znanjem. Htjela sam proučiti i
istražiti političku teoriju sukoba i preispitati mogućnost njegove repolitizacije. Podržao me stariji profesor tog fakulteta.
Teza i radnja su mi prihvaćeni, mentor mi je dao primjedbe koje sam prihvatila i ta je radnja otišla na čitanje drugom
članu komisije, izvjestitelju. On je nakon godinu dana tekst vratio s primjedbom da su moje teze pisane esejistički i
da prepravim radnju pa će je on dati asistentici na čitanje. Ako ona tada bude zadovoljna, mogu saslušati još neke
primjedbe... Bilo mi je jasno da se šali na moj račun, nikako nije mogao razumjeti što će meni doktorat u tim godinama.
Napisala sam već dosta stručnih knjiga, članaka itd., ali on je – kao i cijela akademska zajednica – imao svoj stereotip
značenja doktorata. Nije htio gledati stvarno značenje teza i njihovu međupovezanost, nego mi je kao mladoj asistentici
nametao kompetitivni format (značenje) doktorata.
Je li feministička zajednica imuna na dobizam (ageizam), odnosno imaju li feministkinje mlađe dobi predrasude prema
feministkinjama starije dobi (i obrnuto)?
Ovo pitanje nemoguće je izvući izvan širega konteksta – feministkinje nisu imune na fenomene opće stratifikacije
društva, ali u civilnoj sceni, pa time i u feminističkoj zajednici, međugeneracijska je solidarnost već zaživjela: to znači da
su feministkinje starije dobi cijenjene prema svojim kompetencijama, životnom i aktivističkom iskustvu. O tome najbolje
govori knjiga intervjua Aktivistkinje izdavač koje je Centar za ženske studije Zagreb.
Puno se govori o međugeneracijskoj solidarnosti. Postoji li potreba za snaženjem međugeneracijske solidarnosti i

izgradnjom generacijskih mostova unutar feminističke zajednice? Ako da, zašto?
Politika međugeneracijske solidarnosti općenito se, mislim u Hrvatskoj, odvija na način pozitivne diskriminacije. Kao
i kod ljudi s posebnim potrebama kojima se pomoć i skrb izražava tako da im se daje sve više invalidskih pomagala, a
njima trebaju vježbe, ohrabrenje i šansa da se uključe u rad i život s ostalim ljudima. Starci i starice ne žele segregaciju,
odijeljen život te da zbog proglašene, a ne stvarne nesposobnosti dobiju humanitarni pristup starosti. Najmanje što žele
– i to upravo žene starije dobi – jest specifična eksploatacija s pomoću anti-aging marketinga i prodaje svih sredstava
za pomlađivanje. Starice se danas mogu odijevati mladenački ili kako god žele, ali to – ako su svjesne da se ništa ne
mijenja tim redizajniranjem – oduzima mnogo vremena i novca. Iskustvo im jasno kazuje da je reklamiranje vječne
mladosti putem učinaka kozmetičke industrije samo mamac za odvraćanje njihove pozornosti sa stvarnog života.
Ženama starije dobi potrebna je uključenost ili participacija u proizvodnom radu, društveno-političkim zbivanjima,
odgoju i obrazovanju, skrbi i uslugama u kojima imaju iskustvo ili za koje pokazuju želju i zanimanje. One imaju potrebu
za duhovnom hranom, imaju potrebu za učenjem, doživljavanjem, prenošenjem svojih znanja i iskustava, potrebu za
inicijativom.
Kako sam posljednjih 20 godina provela u civilnom sektoru, moram priznati da mi je nakon razdoblja provedenog u
proizvodnom, pa državnom ili javnom sektoru te akademskom, to najintenzivnije pozitivno iskustvo. Tu nije bilo utvrđenih
obrazaca podvrgavanja i vladanja, odnosi su bili puni sukoba, ali i transformacije, tu smo svi učili kroz zajedničke inicijative
i prakse, tu smo – posebno u feminističkim i mirovnim organizacijama – ohrabrivali jedni druge, a to je za žene – koje
uglavnom žive u stalnoj postavi neodobravanja – izvanredna šansa. Nažalost, ona je često dovodila do pretjerivanja – a
to je značilo i do iscrpljivanja.
Vi ste me inspirirali da na kraju ispričam što sam osvijestila tijekom našeg razgovora.
Priča počinje prije mnogo godina, a odnosi se na jedan oblik ponižavanja koji sam proživljavala gotovo do šezdesete
jer sam bila privlačnog izgleda i dugo mladolika. Riječ je o vrlo poznatom obliku dominacije nad ženama – otuđenju
od sebe samih. Ja sam, dakle, doživjela oslobađanje od muškog pogleda kojim sam sebe gledala cijeli život. Osobito
svoje ruke, koje sam u mladosti skrivala tako da sam na njih sjedala. Sebe sam doživljavala dijelom kao objekt koji se
drugima sviđa, no nikada nisam bila sigurna jesam li adekvatno lijepa, to je bilo izvanjsko mom doživljaju sebe. Stoga
sam se osjećala krajnje nelagodno kad sam s 18 godina pozvana na pokusno snimanje u Beograd, gdje sam nakon
instrukcija nekoliko puta ponavljala istu scenu naizmjence s još jednom izabranom djevojkom. Bila je to Milena Dravić,
a glavni glumac tog budućeg filma bio je poznati Pavle Vuisić. Imale smo pletenice, ona plave, ja crne. Pobijedila je ona;
ja sam bila izvještačena. Otišla sam olakšana i sretna jer ta mi uloga nikako nije odgovarala, nisam bila podložna, mila
seljančica, nego drsko, grubo čeljade koje je nečiji pogled nagovorio da pokuša biti „glumica“. A u gimnaziji su me zvali
„ubojica dječjeg lica“.
Osvijestila sam ovo: starost je za mene emancipacija od kompeticijskog života, cost-benefit logike i uopće od ovoga
neoliberalističkog modela kapitalističkog društva. Jesam li pretjerala?

Recenzije

Apsurd univerzalnog tijela i bezvremenskog lica:
traganje za ženskom estetikom starosti
Uz knjigu Iaie Caputo, Žene nikada ne stare. Kako njegovati svoju ženskost, ostati dosljedna sebi i s ponosom prihvaćati
svoj dob, iskustvo, unutarnju ljepotu i bogatstvo koje s time dolazi, Planetopija, Zagreb, 2012., 152 str.
Tea Sertić
Samostalne i neovisne od djetinjstva, jure kroz život, lažno privlačnim tijelima, u sablasnim ljušturama svejedno
preskačući prepreke i slamajući otpore, ne mareći predugo ostaju nesigurne žene, nezadovoljne brojkama svoga života
za dobivene ozljede. Balansiraju između uloga koje same i odnosima za koje vjeruju da su tim brojkama uređeni.
biraju ili su pak primorane igrati i odgovornosti kojih su Odolijevanje „univerzalnom tijelu“ i žensko prijateljevanje s
katkada više, a katkada manje ponosne nositeljice. Trče uz temporalnošću olakšat će zreli ženski uzori kao uprizorenja
Vrijeme nesvjesne njegove prolaznosti. A onda ih odjednom samosvjesnosti, zadovoljstva, dostojanstvene i lijepe
u zrcalu, kao u dugo pripremanoj zasjedi, dočeka vlastiti ženske starosti te, promotreni kroz blažu prizmu, i muški
odraz – žena koju isprva jedva prepoznaju. Zatekne ih vršnjaci kao saveznici.
lice dotaknuto (čini im se više kao pregaženo) Vremenom.
Vremenom s kojim su još jučer uspješno jahale u galopu. Već u prvome poglavlju autorica opisuje trenutke u kojima je
postupno osvještavala i sve teže zanemarivala „simptome“
Iaia Caputo, ugledna talijanska novinarka, urednica i starenja. Vid slabi, umor nastupa naprasno, tijelo je
spisateljica, osvjetljava žensko iskustvo starenja. U ovdje tvrdoglavo u svojim zahtjevima, a koža vidljivo gubi tonus.
prikazanom djelu polazi od vlastitog iskustva odmakle Novouočene bore prosječnoj četrdesetineštogodišnjakinji
dobi te ga dopunjuje iskustvima starenja nekolicine kristaliziraju sliku vlastitog izgleda, sada nešto realniju
svojih prijateljica, zamjedbama o znanicama, javnim u odnosu na njezinu kronološku dob. Odmak izvanjskog
osobama ili pak spoznajama proizašlih iz slučajnih od unutarnjeg sve je veći. Za današnje je sredovječne i
susreta s nepoznatim joj suvremenicama. Autorica vješto stare žene dob podložnija individualnim interpretacijama
raskrinkava rodno pristran socijalni konstrukt starosti kao negoli je bila za njihove majke i bake, koje su savršeno
novi mehanizam pokoravanja žena. Analizom medijskog, pristajale u već napisane scenarije i stvorene rodno-dobne
odnosno reklamnog sadržaja prikazuje paradoks široke stereotipe. Ipak, upravo društvena dob – zahtjevi koji se
ponude anti-age kozmetičkih preparata i estetskih stavljaju pred četrdesetineštogodišnju (ili stariju od toga)
zahvata. Kroz nanizana poglavlja I. Caputo odbacuje ideju ženu u ulozi majke maloljetne djece, prisilne karijeristice
žena srednje i stare dobi koje kao replike jedna druge ili majke i karijeristice istodobno – sve češće pada pod
unaokolo hodaju zategnutih, nepomičnih lica i plastičnih biološkom dobi. Menopauza kao marker biološke dobi, sa
tijela koja im zapravo ne pripadaju. Zatvorene u takvim svim tjelesnim promjenama koje podrazumijeva, dodatno

Tea Sertić >
apsurd univerzalnog tijela i bezvremenskog lica: traganje za ženskom estetikom starosti
postavlja granice društvenoj dobi i kao ženski ritual Autorica tumači da premda teoretski i filozofski plodonosan,
prijelaza u starost čini starenje žena manje intimnim od feminizam nije doveo dovoljno žena na političku scenu.
starenja muškaraca. Krivnja djelomično leži u nedostatku uzora vlastite dobne
budućnosti. Još od 1968. godine mlade žene gubile su
Zaprepaštenost novom spoznajom vlastita izgleda uzore u svojim majkama i bakama, birajući za sebe uloge
postupno prelazi u osobnu nesigurnost i nostalgiju za iz scenarija za koje su i danas uvjerene da ih većinom
mlađom dobi koja u kulturi opsjednutoj tijelom odnosi same pišu. Stare infantilno, stalno nastojeći reproducirati
prevagu nad srednjom i starom dobi. U drugom poglavlju – bezbrižno doba mladenaštva i zajedništva sedamdesetih
„Dopustite nam da na miru ostarimo“ – I. Caputo metodom godina prošloga stoljeća. Niječu vlastito starenje, a još
analize propagandnih poruka i prezentacija široke palete uvijek ne opraštaju svojim majkama nekadašnju predaju,
proizvoda protiv (!) starenja dolazi do poražavajućeg zanemarujući činjenicu da su njihove majke-starice sada
zaključka kako se starenje i starost žena u zapadnim u sutonu svojih života. U šestome poglavlju autorica,
društvima tretira kao bolest. Kroz treće poglavlje nastavlja među ostalima, navodi primjer Hillary Clinton i njezine
problematizirati kolektivnu opsjednutost tijelom: lijekovi predsjedničke kampanje koja se odvila u znaku „kćeri
i usluge liječenja starosti upakirani su u dobro promišljen šezdesetih“. Upravo je njezina biološka dob – očitovana kroz
marketing s najčešće (pre)mladim i fotošopiranim modelima lice na fotografiji, izbrazdano, ispijeno, izmoreno napornom
koje nesigurne žene ipak ne uspijevaju vjerno imitirati. kampanjom – zaradila najglasniju medijsku osudu. Još
Kozmetička industrija nastavlja se još neko vrijeme nakon uvijek nedovoljno svjesne diktature mladosti koja ih
toga hraniti nezadovoljstvom žena. Za probleme ili nesretne isključuje iz javnog života (kao što je „diktatura muškosti“
odnose koje ostvaruju, žene krivca nalaze u svom izgledu to nekada činila njihovim majkama i bakama), žene srednje
i tjelesnim znakovima starenja. U kozmetici traže eliksir i stare dobi ostaju paralizirane novoosviještenim odrazom u
mladosti, a kada ih retinol, hijaluronska kiselina i omega-3 zrcalu, u zabludi kako je riječ o privatnom sukobu osjećaja
ne uspijevaju izliječiti, okreću se plastičnoj kirurgiji. i odraza. Opterećene vanjskim evaluacijama, ovisne o
Gledamo potom u apsurd sredovječnih žena skrivenih u muškim pogledima, uzaludno mijenjaju svoja tijela, iznova
apsolutiziranom, univerzalnom tijelu, neprirodno čvrstom postaju žrtvama – ovoga puta i krvnicama – te se uvijek
i podignutom, a i s njihovih se lica briše svaki trag osobne sa sjetom prisjećaju „svoga vremena“ ili, još opasnije od
povijesti, proživljenih pustolovina i zdrave ludosti. Iaia toga, idoliziraju estetiku djevojaka i mladenaštva koje im
Caputo zaključuje temu opsjednutosti mladošću i tijelom je zatvorilo vrata. Kroz sedmo poglavlje autorica nastavlja
prokazivanjem žena istodobno kao krvnica i žrtvi samima priču o ženskom starenju pod povećalom javnosti/okoline,
sebe. Ostaju uvjerene da je tijelo koje modeliraju prema služeći se pozitivnim primjerom poznate glumice Sharon
društvenim zahtjevima i dalje njihov individualni projekt. Stone: ona umjesto da lamentira o imidžu „nekadašnje
Slijepe su na novi mehanizam manipuliranja gdje se žene ljepotice“, svoju ljepotu u pedesetima napokon boji
na pokoravanje ne prisiljava, nego mami privlačnošću tonovima nesputane inteligencije i plemenitosti, uokvirene
savršenog, mladenačkog izgleda. zrelim samopoštovanjem.
U iduća četiri poglavlja autorica tematizira društvenu U poglavljima „Nova adolescencija“ i „Muška blagost“
nevidljivost žena zašlih u peto i daljnja desetljeća te priziva autoričine vršnjakinje međusobno dijele iskustva starenja
izranjanje snažnih ženskih uzora estetski i sadržajno i onoga što vide kao gašenje u muškom pogledu;
živopisne starosti. Poglavlje „Kamo su nestale žene?“ naviknute procjenjivati se kroz feedback koji dobivaju od
upozorava na izostanak „četrdeset-plus“ žena s javne muškaraca, ove sredovječne žene svoju nesigurnost zbog
scene i prevlast muškaraca, poglavito u politici. Pritom je fizičkog izgleda opisuju kao limb druge adolescencije.
dob tih vječno šarmantnih muškaraca potpuno irelevantna. Ali zaboravljaju da i muškarci stare. Manje su nostalgični

Tea Sertić >
apsurd univerzalnog tijela i bezvremenskog lica: traganje za ženskom estetikom starosti
zbog fizičkih manifestacija starosti jer im, za razliku od

žena, izgled nikada nije bio nametnut kao glavni kriterij
(samo)vrednovanja. Muško se starenje odvija kroz gubitak
potencije pa dok će oni manje odvažni sredovječni i stari
muškarci tjeskobu krotiti u društvu ženskog mladenaštva,
oni iskreni blago će gledati na srodnu dušu u tijelu ostarjele
žene.
Žene u Italiji prisiljene su odgađati svoju sredovječnost jer

se zbog oligarhije staraca sve više odgađa osamostaljenje,
profesionalni razvoj i majčinstvo. Autorica u posljednjim
poglavljima, desetom i jedanaestom, predstavlja talijansku
politiku, tržište rada ili pak visoko školstvo kao ono
u kojemu prevladavaju osobe starije od 65 godina
i to, dakako, muškarci. Životni je vijek sve dulji, a u
laboratorijima za liječenje starosti radi se na ahistorijskom
licu koje postaje amblem ženske sredovječnosti, nesvjesne
hoda prema starosti.
Prijemljivo zbog publicističkog stila kojim je napisano i

nenametljive feminističke note, djelo iz naslova zapravo
označava vrijeme iščekivanja starosti kao potencijalno
destruktivno za žene ako se ženska iskustva starenja
međusobno ne dijele i ne formiraju ženski uzori zdrave
srednje i stare dobi. S estetikom, novim lookom ženske
sredovječnosti i starosti slijedit će pomirenje žena s
Vremenom: rješavanje kompleksa godina, sklapanje saveza
s muškim vršnjacima umjesto traženja odobravanja u
muškim očima te na posljetku nesputana energija i ljepota
zrelih, vidljivih žena, prije svega zadovoljnih u (!) svojim
tijelima, a onda i svojim tijelima.

O nezaustavljivim, kontaminiranim, ženskim subjektima
Uz zbornik radova Soggetti itineranti. Donne alla ricerca del sé, ur. Silvia Caporale Bizzini i Melita Richter Malabotta,
Edizioni Albo Versorio, Milano, 2013., 138 str.
Iva Grgić Maroević
Jedna od radnih skupina pripadnica projekta Athena i, horribile dictu, pedagogije. I u tomu je razlog što je Elena
(European Thematic Network Project for Women’s Studies), Pulcini, međunarodno prepoznata socijalna filozofkinja i
koju su činile Silvia Caporale Bizzini, Anabela Galhardo feministkinja sa Sveučilišta u Firenci, držala da je važno da
Couto, Biljana Kašić, Linda Lund Pedersen, Elena Pulcini, se knjiga objavi i na talijanskom. Smatrala je, naime, kako
Melita Richter Malabotta i Eva Skaerbaek, rezultate svojih kaže u predgovoru talijanskom izdanju, da se u zemlji u kojoj
istraživanja objavila je na engleskom jeziku još 2009. je još uvijek malo katedri i studija kojima su u fokusu ženski
godine, pod naslovom Teaching Subjectivity. Travelling i rodni studiji ponudi konkretna mogućnost oprimjerenja
Selves for Feminist Pedagogy. Da su tekstovi spomenutih središnjega feminističkog kao i već humanističkog pitanja,
istraživačica bili relevantni isključivo za pojedine teme pitanja subjekta, te kontekstualizacije eventualnih novih
kojima se bave, izdanje na engleskom bilo bi posve (studentskih?) pokušaja u tom smjeru.
dovoljno. Svatko zainteresiran za neku od zastupljenih
filozofskih, književnih ili povijesnih tema lako bi konzultirao Uvršteni tekstovi, naravno, počivaju na dosadašnjim
odnosni rad, koji bi time ušao u za to već predviđen postignućima ženske misli o subjektu koja su
makrotekst. dekonstruirala monolitnost modernog, humanističkog,
prividno univerzalnog i nemarkiranog, ali ipak muškog
Nije to, međutim, bila ni isključiva, pa ni primarna namjera subjekta, a s druge strane ponudila prevrednovanje onih
autorica koje su se prije nekoliko godina zajednički upustile mjesta koja su nekoć držana slabima – mnogostrukost,
u propitivanje mogućnosti da se ženski (povijesno i ranjivost, decentriranost, hibridnost, uvjetovanost Drugim
epistemološki neusidreni) subjekt(i) feministički (teorijski i upućenost na Drugoga, od Rosi Braidotti, Terese De
i autobiografski) istraži/istraže kako bi se pridonijelo Lauretis, Adriane Cavarero, Judith Butler, Carol Gilligan,
pisanju i starije i novije povijesti potrage za istim te izradi do same Pulcini. Tu epistemološku prtljagu, međutim,
teorijskih modela, odnosno narativnih modusa što će tom zajedno pronose novim itinerarima u kojima je iskorak iz
istraživanju omogućiti da se oblikuje. Takav teorijsko- matičnih disciplina pojedinih autorica znak prihvaćanja
aktivistički rad imao je, naime, osim inherentne (samo) upravo takvih (katkada sve prije nego utješnih) određenja,
spoznajne uloge, u svom pisanom obliku još i namjeru da a dislokacije se događaju i na polju njihovoga žanrovskog
posluži kao primjer mogućnosti feminističkog podučavanja oblikovanja.

Iva Grgić Maroević >
o nezaustavljivim, kontaminiranim, ženskim subjektima
Elena Pulcini, čijim se tekstom Contaminazione e osobnim mitovima i premošćivati povijesnu bipolarnost
vunerabilità: il Sé nell’età globale („Kontaminacija i rodno posve determiniranih subjekata (autonomnog prema
ranjivost: sebstvo u globalnoj eri“) otvara zbirka, daje uvjetovanom, heteronomnom). Njezino čitanje Ibsenove
pregled najznačajnijih predfeminističkih i feminističkih Lutkine kuće nudi mogućnost prepoznavanja najave takvih
pristupa ovoj tematici i pokušava odgovoriti na pitanje prijelaza i u kanonskim književnim tekstovima autori kojih
kojim se to spoznajnim i emotivnim resursima možemo su muškarci.
uteći da bismo izdržale prekid sa samodovoljnim,
suverenim subjektom, prekid koji je težak koliko god tako Biljana Kašić u svom prilogu Sulle contro-narrative,
konstruiran subjekt za ženski život bio poništavajući. nostalgia e rischi („O protunarativima, nostalgiji i rizicima“)
Moguć odgovor autorica nalazi u spremnosti da se prihvati dosad zacrtane zadaće feminističkog subjekta podiže na
inherentna kontaminiranost, dapače, da se ona svjesno novu razinu. Ona, naime, ne samo što teorijski invocira
neprestano uvećava inzistiranjem na međuovisnosti putem inter-kulturalno prevođenje („translaciju“, „prijenos“ u
umnožavanje umreženja. Strast se u takvom angažmanu terminima citiranog, za autoricu inspirativnog Homija
nadaje kao suprotnost toleranciji i dobrohotnosti, kod Bhabhe) već i evocira inter-individualno prevođenje.
kojih, naprotiv, biva održan subalterni položaj objekata o A oba su težak proces, koji odgovornijim, potencijalno
kojima je u pojedinom slučaju riječ. kako autodestruktivnijim tako i konstruktivnijim postaje
povremenim prelaskom, na diskurzivnoj razini, iz prvoga i
U tekstu La mia dipendenza e altri Sé („Moja ovisnost i trećeg u drugo lice. Ona (ti) Nirman Moranjak-Bamburać, ona
druga sebstva“), Linda Lund-Pedersen polazi, teorijski, (ti) Žarana Papić i ja (Biljana Kašić), kao da kaže, istraživale
od apela Luce Irigaray za ograničenjem polaznog subjekta smo i gradile neki identi-tet koji je bježao od identi-
pri slušanju drugoga/druge, a autobiografski od vlastitih čnosti, koji se neprestano prevodio, i u najtežim (ratnim)
unutarnjih drugosti koje su nastajale u njezinu prelaženju vremenima uvijek u opreci prema svemu monolitnom.
obrazovnih i klasnih granica, u konačnoj simultanoj Lagodnoj nostalgiji, pukoj čežnji, ovdje se suprotstavlja
pripadnosti različitim obrazovnim i klasnim jezicima što žalovanje kao feministički zadatak nikada lišen opasnosti,
je slijedila nakon razdoblja stanovite „izgubljenost u prijateljska ljubav i teorijska odgovornost.
prijevodu“. Sposobnost čuđenja Lund-Pedersen smatra
konstitutivnim elementom kako svojih filozofskih bavljenja Odgovornost prema drugom licu (pokušaj samodefiniranja u
tako i pristupu rodnim razlikama i odnosu prema drugome/ odnosu s njime) obilježila je i tekst Melite Richter Malabotta
drugoj koji, kao ni Irigaray, ne oklijeva nazvati ljubavlju. pod naslovom In cerca del Terzo spazio („U potrazi za
Bit će upravo začuđenost ona ljekovita sastavnica koja Trećim prostorom“). „Ti“ je za ovu autoricu Eva Hoffman,
će ljubav zaštititi od opasnosti da se pretvori u želju za koja u autobiografskom romanu o odrastanju u tuđem
posjedovanjem, a matični subjekt zadržati u položaju jeziku i obrazovanjem na tuđem jeziku pronalazi momente
održive, možda i sretne neravnoteže. što su je obilježili kao akademkinju i feministkinju. Pokušaj
pripadnosti što se pretvara u vječitu nepripadnost, naravno,
Eva Skaerbaek kao da se u tekstu Andare via di casa? I gubitak što postaje dijelom identiteta. Treći prostor koji
mondi della conoscenza, dell’amore e del potere („Otići Melita Richter Malabotta imaginira i teorijski predlaže u
od kuće? Svjetovi spoznaje, ljubavi i moći“) nastavlja na svojem naslovu virtualan je, ali autorici (a mislim i drugima,
tako zacrtanu tematiku, naglašujući dodatno etički aspekt uključujući doljepotpisanu) važan, možda jedini mogući
kao temeljan za konstrukciju međuovisnog identiteta (sa u kojem postoji susret rodnog, nacionalnog, klasnog
stanovišta etike skrbi, onako kako ju je Carol Gilligan i osobnog (intimnog). Predlažući ga, ona se osobno
suprotstavila etici prava), koji će se iz privatne sfere, izlaže, a istodobno kreira mjesto za propitivanje novih
prelaskom u javnu, političku, obračunavati s vlastitim zarobljenosti/sloboda.

Iva Grgić Maroević >
o nezaustavljivim, kontaminiranim, ženskim subjektima
Silvia Caporale-Bizzini u tekstu Ricordo, dunque scrivo:

le voci delle scrittrici italo-canadesi contemporanee
(„Pamtim, dakle pišem: glasovi suvremenih italo-kanadskih
spisateljica“) dalje propituje moguće destabilizacije
sebstva kroz sudbinsku heterotopiju autonarativa ženske
emigracije. Takva konstrukcija identiteta (feminističkih?
nedovoljno vidljivih? samoupitnih?), uvjetovanih, kao
što to neizostavno biva, oprekom između materinskog i
naučenog jezika, svakako geografskim, a možda i odviše
muškonacionalnim određenjima (kojima se suprotstavlja),
predlaže sebe kao „kompozitnu“, „kumulativnu“ i trajno
(ali to ne mora značiti negativno) disociranu.
U prilogu Viaggiando attraverso le parole: la reinvenzione

di un patrimonio dell’immaginario e degli affetti (Putujući
riječima: ponovno pronalaženje imaginarija i afekata)
Anabela Galhardo Couto supostavlja osobnu povijest
posve neočekivano emancipatornim zapisima portugalskih
redovnica sedamnaestog i osamnaestog stoljeća.
Priznate u svojem vremenu kao spisateljice i duhovne
inspirateljice, gotovo zaboravljene potom, uvijek su, u
dominantnoj književnokritičkoj misli, bile tretirane kao
iznimka od zamišljenoga ženskog načela, dok njihova
mistična tjelesnost danas djeluje kao (ako takvo što može
postojati) izričito stereotipno ženska, ali zato ništa manje
alternativna.
Subjekt koji nikada nije determiniran isključivo samim

sobom (čak kad bi i znao što to točno znači), subjekt koji
je (kako autorice u uvodu naglašuju) uvijek, namjerno
il nenamjerno, upućen na drugoga/drugu, ženski je,
feministički subjekt koji u međuovisnosti vidi mogućnost
dijaloga i poliloga. Različite osobnoteorijske naracije
omogućuju mu (joj) opstojanje, a zbirke tekstova kao što su
Soggetti itineranti postojanje kao uzoru, udžbeniku koji će
omogućiti drugima, podučiti druge kako da se na analogan
način teorijski i biografski oblikuju. Uzor, udžbenik koji je
na talijanskom, primijetila je Elena Pulcini, nedostajao, a na
hrvatskom nedostaje i dalje. Uz jednu molbu ove čitateljice
– da taj subjekt i dalje ostane neusidren.

Tko se boji starosti još?
Uz međunarodni umjetnički festival Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine, Inspirativna starost – tijelo i um na
rubu društvenih normi, 4. listopada – 3. studenoga 2013., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, Kontejner: Biro suvremene
umjetničke prakse
Neda Novosel
Od 4. listopada do 3. studenoga 2013. mogli smo biti te okupljanja Zbora pritužbi ljudi treće dobi (uz pomoć
sudionici, sudionice, gledatelji, gledateljice i općenito svih zainteresiranih) koji su tijekom rujna 2013. godine
posjetitelji, posjetiteljice međunarodnoga umjetničkoga progovarali o svojim problemima te ih potom zajedno
festivala Ekstravagantna tijela – ekstravagantne godine, ispjevali na otvorenju festivala u Klovićevim dvorima,
održanoga u Galeriji Klovićevi dvori. Riječ je o trećem nakon uvježbavanja po gradu, primjerice na Dolcu. Mnoge
izdanju festivala Ekstravagantna tijela koji ponovno okuplja su zanimljive i pohvalne aktivnosti bile vezane uz ovaj
umjetnike/ice svih generacija, ali sada s naglaskom na ekstravagantni festival, no naglasak ovoga prikaza ostaje
vidljivost „ekstravagantnih godina“. Projekt je osmislio na izložbenom segmentu.
Kontejner: biro suvremene umjetničke prakse, s ciljem
prezentiranja načina konstruiranja granica normalnog i Sama izložba bila je zabavno-edukativno-performativna,
nenormalnog u društvu. U svim dosadašnjim izdanjima a prije svega ekstravagantna. Ekstravagantna zbog
kao i u ovom, posvećenom tzv. trećoj životnoj dobi, samoga postava, sadržaja, ali ekstravagantna i zbog
organizatori/ice ističu ne(re)produktivnost kojom su sva glavne ideje vodilje izložbe: starosti i starenja, a šire –
„ekstravagantna tijela“ u svojim sredinama obilježena. bolesti i umiranja. O tim temama možemo govoriti kao
Partneri projekta, osim hrvatske Zaklade „Zajednički put“, tabu temama mnogih društava, pa tako i hrvatskoga, ali
British Councila iz Zagreba, Muzeja moderne i suvremene s naglaskom na kapitalizam koji sam po sebi odbacuje
umjetnosti iz Rijeke, Saveza gluhih i nagluhih grada Zagreba, neproduktivne pojedince (u skupinu kojih spadaju i osobe
Udruge slijepih iz Zagreba te, naravno, Galerije Klovićevi starije životne dobi) kao osporavajuće, nazadne faktore
dvori, bili su i britanski Live Art Development Agency te društvenoga (pogotovo ekonomskoga) napretka. Upravo
Sveučilište Queen Mary iz Londona, Atelier Frankfurt iz je zato ova izložba, ovaj projekt iznimno važan pokušaj
Frankfurta kao i KIOSK, Galerija12 HUB te umirovljenički rušenja stereotipa i predrasuda o starosti, za svojevrsnu
dom Bežanijska kosa iz Beograda. Osim vezanosti uz osobe demistifikaciju „skrivenoga“ diskursa starosti, kao i samu
starije životne dobi, partnere povezuje i intermedijska, demitizaciju starosti u kontekstu Barthesovih Mitologija,
moderna i suvremena umjetnost te umjetnost performansa. odnosno resemantizacije mitova o starosti jer mitovi su,
Kontejner je ovaj festival, osim letaka, plakata po gradu i kako Barthes govori, prisutni svuda oko nas; primjerice,
domovima, ustanovama za starije, najavio i putem priprema u slikama, na reklamama i sl., ali su, a što je najvažnije,

Neda Novosel >
tko se boji starosti još?
promjenjivi. Videozapisi (dokumentarni film Bajne vile žele ili jednostavno osjećaju sretno u starosti? Uključujemo
Marka Jeftića ili videoperformans Suzanne Lacy Kristalni li ih ili isključujemo iz društva, iz zajednice?
prekrivač) s glavnim protagonistima starcima i staricama,
ženska tijela-kombinezoni svih generacija obješena na Izložba se na svoj zabavno-edukativno-performativan
vješalice (instalacija More store španjolske umjetnice Ane način bavi temama kao što su promjene na tijelu koje
Álvarez-Errecalde prema tijelima četrdeset žena iz različitih donosi starenje, nasilje nad starijima, rodna problematika,
krajeva svijeta), aktovi Tomislava Gotovca aka Antonija promjene rodnog identiteta (Neovaginin monolog američke
Gotovca Lauera Foxy Mister kao odgovor na poze mladih performerice Allucquére Rosanne „Sandy“ Stone),
ženskih modela u pornografskom časopisu Foxy Lady, majčinstvo kao i seksualnost, kod koje se možemo prisjetiti
novinski, slikovni materijali o starosti, bolestima vezanima izjave Simone de Beauvoir iz jednoga od rijetkih intervjua s
uz starost (Alzheimer – ljudsko lice demencije, instalacija njom gdje komentira kako se u starosti osjeća strastvenije.
Mirjane Miljković i Nevena Svibena), humorističan pristup Kada govorimo o seksualnosti, posebnu pozornost
neizbježnoj smrti, upečatljivi su dijelovi ekstravagantne privukao je projekt/performans Ono što Tammy treba
izložbe. Iako okrenut starenju i starosti, ovaj projekt znati o starenju i seksu nezavisne umjetnice i profesorice
okuplja sve generacije. Uživanje na glazbenim nastupima, performansa, aktivistkinje sa Sveučilišta Queen Mary iz
projekcije, predavanja, zanimljivi i kreativni performansi, Londona, Lois Weaver. Za potrebe projekta/performansa
a jedan od njih sigurno je onaj Siniše Labrovića Molim Tammy Whynot (Loisin alter ego i ujedno zaštitno lice tog
te, sjedni kraj moje majke i kaži joj nešto lijepo. Naime, izdanja festivala) posjetila je varaždinski dom za starije i
umjetnik dovodi svoju majku koja takoreći postaje nemoćne osobe te pritom ispitala što ondje žene i muškarci
dio izložbe i s kojom posjetitelji mogu komunicirati u misle o starosti, osjećaju li se staro, što misle o seksu u
obliku jednostavnoga zahtjeva za lijepim riječima. U svojim godinama i još mnogošto, ovisno o smjeru razgovora
službi edukacije različita su predavanja na dvodnevnom sa svojim sugovornicama i sugovornicima, a posjetila je i
simpoziju, projekcije, radionice (izrade protetičkih naprava, razgovarala sa Žuži Jelinek.
urbanoga vrtlarenja, dokumentarne fotografije, pisanja
Među ostalim feminističkim doprinosima posebno je
filmskoga scenarija i mnoge druge), a mitovima o starosti
zanimljiv onaj Sanje Iveković s temom vještica putem kojeg
prkosi i kviz „Znam, al’ se ne mogu sjetiti“.
upozorava na povezanost prikaza vještica kao zlih starica
Dio izložbe koji svakako povezuje sve generacije čini i starijih žena općenito. Upućuje na povezanost žena,
audioinstalacija Razgovori Hrvoslave Brkušić. Naime, u vještica, s iscjeljivanjem, narodnim znanjima i vještinama,
uskom prolazu okružuje nas mnoštvo visećih malih zvučnika općenito prirodom i lokalnim u suprotnosti s kapitalizmom
iz kojih dopiru ženski glasovi. Zabavno je najprije pronaći iz koji sve navedeno doživljava prijetnjom i zaostalim. Sanja
kojeg se zvučnika uopće govori da bismo onda mogli čuti Iveković ističe kreativnost, inteligenciju, neovisnost i
ispovijedi žena o promjenama na tijelu tijekom trudnoće, mudrost „vještica“ nasuprot ukorijenjenom patrijarhatu.
debljanju, seksualnosti, društvenom poimanju ženskosti i Vrlo zanimljiva i upečatljiva bila je i instalacija Lade Cerar iz
načinu na koji ga žene doživljavaju i komentiraju. Slovenije u obliku rođendanske torte obložene tabletama,
čime s jedne strane ukazuje na lijekove kao prehranu, a s
Upečatljive su svakako fotografije na kojima akademik druge upozorava na cijenu lijekova koje si većina ne može
Ivan Kožarić drži papir s ispisanim iskrenim, gotovo priuštiti.
privilegiranim porukama „Sretan/Presretan/Oduševljen
sam da sam sretan“. Potiče na razmišljanje: Usrećujemo Organizatori/ice i partneri u vrlo plodna četiri tjedna
li mi starije u svojoj okolini? Imaju li oni pravo na sreću? festivala nisu imali namjeru promijeniti svijet, ali misija im
Nudimo li im mogućnost da se opet osjećaju mlado ako to je svakako bila osvijestiti marginalizaciju jedne skupine u

Neda Novosel >
tko se boji starosti još?
kojoj će se većina nas jednoga dana naći. Ovu je izložbu,

kao i sâm festival, uistinu bilo korisno i potrebno posjetiti
jer je ponudila mnogo više od samog umjetničkoga izraza;
ona je nudila akciju, tražila reakciju i promišljanje putem
osvjetljivanja novih kutova pristupa zapostavljenoj temi
koja neizbježno povezuje sve generacije.

Orođene (ne)prijepornosti područja političkog
Uz zbornik radova Širenje područja političkog – novi pogledi na političku participaciju žena, ur. Zorica Siročić i Leda
Sutlović, Centar za ženske studije, Zagreb, 2013., 301 str.
Marija Lozo
Pokušati shvatiti političku participaciju žena znači izraditi djelovanja koji se nameće svim bićima koja ulaze u područje
dobri stari patchwork. A upravo nam to nude dvije političkog, neovisno o numeričkoj jednakosti, a što za
politologinje čiji se znanstveni interesi fokusiraju na pitanje sobom povlači mnoge druge probleme koji su analizirani u
rodnih identiteta, urednice Zorica Siročić i Leda Sutlović, zborniku. Druga zamka je igranje riječima; tako u jednoj fazi
ujedinjujući u jedan zbornik nove poglede na političku imamo razne programe/udruge/pravobranitelje za rodnu
participaciju žena, a koji nam ukazuju na (ne)mogućnosti ravnopravnost, a u drugoj fazi imamo numeričku jednakost
širenja područja političkog. muškaraca i žena. Očigledno, druga zamka proizlazi iz
prve, gdje muški normativ ne dopušta nego jednu binarnu
Zbornik se sastoji od šest radova različitoga „znanstvenog opoziciju s kojom se naučio boriti kroz povijest društvenog
karaktera“ koji interpretiraju političku participaciju žena i političkog života. Sve to upozorava na zamagljivanje
na više razina. U tom se smislu ovim zbornikom, ako ga partikularnosti, odnosno na tzv. rodno sljepilo, a što sve
prihvatimo i shvatimo politički i znanstveno relevantnim skupa stvara kontekst iz kojeg se tema „žene, rod i politika“
štivom, širi epistemologija političke znanosti. pokušava izdignuti.
Potrebu za širenjem epistemologije političke znanosti ne Prvo izdizanje teme „žene, rod i politika“ u zborniku se
uvode autor i autorice radova ujedinjenih u zborniku, već odvija u radu imena Od brige za obitelj do vođenja države:
su oni ti koji pokušavaju temeljito analizirati efikasnost rodna podjela rada kao prepreka političkoj participaciji
programa koji su nastali iz te potrebe, a koji nerijetko žena, autorice kojeg su ujedno i navedene urednice
ostaju, čak i uz najbolje namjere i napore, sami sebi svrhom. zbornika.
Zbog takve situacije tema „žene, rod i politika“ ulazi u
prostor vidljivosti isključivo putem pitanje kvota, odnosno Socio-ekonomskim pristupom temi „žene, roda i politike“
numeričke jednakosti muškaraca i žena pri političkom autorice pokušavaju istaknuti važnost društvenoga
odlučivanju. Čitanjem između redaka, iz navedenog konteksta i ekonomske baze za bavljenje politikom. U
možemo shvatiti kako „numerička jednakost muškaraca i tom smislu, pitanje nedovoljne političke participacije žena
žena“ nije neprijeporan cilj kojem moramo težiti. Naprotiv, nadilazi okvire rodnog, smještajući se u okvire klasnog
taj cilj ima dvije zamke. Prva se tiče muškog načina pitanja. Dakle, promišljanje političke participacije žena

Marija Lozo >
orođene (ne)prijepornosti područja političkog
prestaje biti isključivo promišljanje o numeričkoj jednakosti nakon numeričkog izjednačavanja u procesima odlučivanja
te postaje promišljanje redefiniranja politike kao djelovanja. očigledno ne funkcionira, što nam daje za pravo na
Na takav se način općeprihvaćenim normama (političkog) zaključak da numerička jednakost nije dovoljna ako je ona
djelovanja (koje su neupitno maskuline) oduzima status isključivi cilj kojim se vodimo.
neprijepornosti, a na važnosti dobiva i analiza ekonomskih
uvjeta. Naime, razni resursi ili bourdieuovski kapitali Teze o sadržajnoj (ne)jednakosti, odnosno supstantivnom
(ekonomski, kulturni i socijalni1) utječu na zadane uloge predstavništvu bez kojeg zahtjev za numeričkom jednakošću
i očekivanja koja se, konzumerističkim rječnikom, dobiju ne može funkcionirati, iznosi Nikolina Jožanc u svom
„gratis“ prilikom preuzimanja određene uloge. U ovom radu Žene i političko predstavništvo u Hrvatskoj: slučaj
slučaju to bi značilo da rodno zadane društvene uloge zakonskog reguliranja medicinski pomognute oplodnje.
i očekivanja određuju „odabir“ radnog mjesta, a radno U radu autorica pokušava odgovoriti na pitanje možemo li
mjesto poslije biva to koje utječe na mogućnosti političke očekivati (i na osnovi čega) da će žene predstavljati žene
(ne)participacije. Isto je primijetio i teoretičar Robert Dahl u procesima političkog odlučivanja. U ovom se momentu
već 1956., kada je u promišljanju demokracije naglasio kako nameće pitanje distinkcije univerzalnosti i partikularnosti
su za stjecanje političke moći nužni resursi – novac, znanje jer su žene međusobno podijeljene s obzirom na mnoge
i utjecaj.2 Rješenje pitanja političke participacije, posebno druge kategorije poput seksualne orijentacije, religijske
u slučaju žena, autorice vide u ekonomskoj transformaciji pripadnosti, socijalnog statusa, nacionalne pripadnosti…
i rodnoj dekonstrukciji. Zbog toga ne iznenađuje pitanje o minimumu zajedničkih
interesa na osnovi kojih bi se olakšalo međusobno
Druga „zakrpa“ na patchworku zvanom „žene, rod i politika“ zastupanje i predstavljanje. Autorica je na primjeru
dolazi pod imenom Rodno osviještena politika – utjecaj na saborskih rasprava vezanih uz donošenje Zakona o
feminističku teoriju i praksu autorice Paule Zore. Autorica medicinski pomognutoj oplodnji pokušala analizirati udio
u rad uvodi definicijom pojma rodno osviještene politike sudjelovanja političarki u raspravi te način na koji političarke
(gender mainstreaming), a koji označava dekonstrukciju i sebe definiraju prilikom te i sličnih rasprava (budući da je
rekonstrukciju političkih procesa po načelu ravnopravnosti riječ o „ženskom pitanju“). S obzirom na uobičajene rodne
spolova. Kako na teorijskoj tako i na implementacijskoj stereotipizacije o ženama i njihovoj političkoj participaciji,
razini, ovo se načelo zahtijeva u svim politikama na ovaj rad nudi znanstveno relevantnu i zanimljivu analizu
svim razinama i stupnjevima. Dakle, u prostor vidljivosti danog društveno-političkog stanja.
najprije je potrebno uvesti rodnu svijest, a tek onda je
moguća politička participacija koja bi bila potpuna kako Razliku između zastupanja određenih interesa i vrijednosti
na numeričkoj tako i na sadržajnoj razini. Zahvaljujući kod političarki te kod predstavnica i članica ženskih i
autoričinu referiranju na pravne, političke i znanstvene feminističkih organizacija opisala je i analizirala Tajana
tekstove koji promišljaju odnose javnih politika i rodno Broz u radu (Pred)izborne kampanje ženskih i feminističkih
osviještene politike, olakšava se shvaćanje problema organizacija. Ovaj se rad temelji na analizi metoda
kronologije procesa koji vode prema potpunoj političkoj zagovaranja sudjelovanja većeg broja žena u procesima
participaciji. Naime, inzistiranje na rodnoj svijesti tek odlučivanja te zagovaranja konkretnih politika rodne
ravnopravnosti. Autorica u navedenom uviđa i ističe razliku
1 u metodama i interesima, a koja je produkt situacije u kojoj
Fanuko, Nenad (2008) „Kulturni kapital i simbolička moć: tri aspekta
Bourdieuove teorije ideologije“. U: Školski vjesnik, 57, 1–2, str. 7–41. žene iz političkih stranaka kojima pripadaju, u zahvalu
za osiguran im legitimitet, zagovaraju stavove i interese
2
Ravlić, Slaven (2000) „Pluralizam i participacija: demokratska teorija R. A. stranke, dok su žene iz ženskih i feminističkih organizacija
Dahla“. U: Politička misao, Vol XXXVII, br. 1, str. 84–98.
po tom pitanju autonomne. Ženske i feminističke

Marija Lozo >
orođene (ne)prijepornosti područja političkog
organizacije, upravo zbog svoje autonomije, aktivno odražavanje) tih problema i prepreka, ostaje otvoreno
sudjeluju u kreiranju javnih politika. Njihov je interes učiniti pitanje kolektivne svijesti o tome, a na koje se može
ženske interese vidljivima. Autorica ističe kako jedino pokušati dobiti odgovor u radu Marjete Šinko Žene u
dvostruki pritisak može dovesti do promjene položaja hrvatskoj politici: desetljeće istraživanja stavova građana i
žena, a taj se pritisak ostvaruje/može ostvariti isključivo građanki. Cilj toga višegodišnjeg rada bio je (usudim se reći
suradnjom političkih stranaka sa ženskim i feminističkim i ostaje) ustanoviti, opisati i analizirati socijalna obilježja i
organizacijama. Radu su priloženi raznovrsni dodaci koji vrijednosti građana/ki, njihov odnos prema vrijednostima
svjedoče o kampanjama ženskih i feminističkih organizacija rodne jednakosti i političke participacije žena te eventualne
te koji prikazuju zahtjeve za promjenu položaja žena, koja promjene u odnosu na prvu analiziranu godinu (2003. g.).
se nameće kao nužnost u cijelom zborniku. Jedan od pozitivnih rezultata čini prepoznavanje potrebe
za većom političkom participacijom žena, bez obzira na
Međutim, prilikom promišljanja političke participacije rod i obrazovanje ispitanika. Radu je priložena i anketa
žena potrebno je uzeti u obzir i druge prepreke s kojima koja nudi uvid u distribuciju odgovora na sva postavljena
se žene susreću, a od kojih je jedna analizirana u radu pitanja, što pridonosi reprezentativnosti samog rada i čini
Žene i izbori: između „glasa“ medija i „glasa“ političkih ga zanimljivijim.
akterki autorice Helene Popović i autora Josipa Šipića. Rad
izvještava o analizi diskursa provedenoj na intervjuima iz Bez obzira na metode i perspektive u radovima iz
posljednje tri predizborne kampanje (2003., 2007., 2011.) zbornika Širenje područja političkog: novi pogledi na
objavljenima u najčitanijim dnevnim novinama i političkim političku participaciju žena, potreba za većom političkom
tjednicima. Cilj rada bio je analizirati kako se u političkim participacijom žena i te kako je prepoznata. U tom smislu,
kampanjama reproduciraju rodne uloge, odnosno rodni iako se bavi promišljanjem širenja područja političkog, ovaj
stereotipi. Konkretno, takvom se analizom pokušala opisati je zbornik taj koji pridonosi širenju kako područja političkog
uloga medija u reprodukciji rodnih stereotipa, ali i prakse tako i znanstvenog.
pregovaranja kandidatkinja između rodnog identiteta
i stranačkih pozicija. Analiza diskursa izbacila je na
površinu nekoliko vrsta problema, od kojih su najuočljiviji
podzastupljenost žena – kandidatkinja u medijima
tijekom kampanje, trivijalizacija, odnosno personalizacija
politike kad se intervju vodi sa ženom/kandidatkinjom te
upotreba sasvim drukčijeg leksika u odnosu na onaj koji se
koristi u komunikaciji s muškarcima/kandidatima. Dakle,
reflektiranje određenih rodnih uloga funkcionira poput
slapova neke snažne rijeke, gdje se rodne uloge i stereotipi
prelijevaju iz privatne u javnu sferu/na radno mjesto, s
radnog mjesta na sustav političkog djelovanja, a iz sustava
političkog djelovanja na medijsko predstavljanje.
Sve navedeno, bez obzira na urazličenje perspektiva,

vodi prema neprijepornom zaključku o raznovrsnim
problemima i preprekama na koje žene nailaze u području
(aspiracije prema) političkog djelovanja. Međutim, iako
svi ovi radovi navode na postojanje (te održavanje i

Feminizam u islamu
Uz zbornik radova Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta. Postsocijalistički konteksti u Bosni
i Hercegovini i na Kosovu, ur. Zilka Spahić-Šiljak, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Univerzitet u
Sarajevu, Sarajevo, 2012., 270 str.
Edina Smajlagić
Rubno – kako je to u nas ustaljeno – protekla je uz važan Uvodnik zborniku napisala je znanstvenica koja već više
simpozij Islam danas u Europi, u kongresnoj dvorani od četiri desetljeća piše o feminizmu na Bliskom istoku
Islamskog centra u Zagrebu, tri dana prije, 17. travnja 2012., i u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom
iznimno vrijedna promocija zbornika radova urednice Zilke – Margot Badran. Projekt je podupro Program promocije
Spahić-Šiljak. Tema – još uvijek tabuizirana – Propitivanje regionalnih istraživanja iz Švicarske.
ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta. Ipak,
dogodila se zahvaljujući organizatoricama iz Vijeća žena MIZ-a Ocijenivši knjigu Propitivanje ženskih, feminističkih i
iz Zagreba i Centra za interdisciplinarne poslijediplomske muslimanskih identiteta kao „istinski maestralnu studiju
studije Univerziteta iz Sarajeva. U predstavljanje knjige (…) budući da pruža sveobuhvatnu, složenu analizu rodnih
uključile su se promotivnim zagovorom katolička teologinja ideja i praksi te feminizama koji im se suprotstavljaju
Rebeka Jadranka Anić iz Instituta društvenih znanosti unutar islamskih i sekularnih konteksta“, Margot Badran
„Ivo Pilar“ iz Splita i dvije znanstvenice istog instituta iz je posebno istaknula „vješt preplet historijskog, filozofskog
Zagreba – Marija Geiger Zeman, sociologinja, i Marija Šerić, i političkog“ u tom projektu. Apostrofirala je kao pogrešne
magistrica arapskih studija i islamologije. – demagoške, petrificirane, nerijetko i demonizirane
tvrdnje da je „feminizam stran islamu te da je politička i
Knjigu je tiskao Centar za interdisciplinarne postdiplomske kulturna intruzija stigla sa Zapada“. Pitajući se nadalje „što
studije (CIPS) Univerziteta u Sarajevu 2012. godine. je Zapad Bosni i Hercegovini te Kosovu“, Margot Badran
Recenzenti/ce su ugledna imena: Nira Yuval Davis s potvrđuje ostvarenje cilja studije Zilke Spahić-Šiljak i
Univerziteta Istočni London, Vjollca Krasniqi s Univerziteta u njezinih suradnica/ka da zemljopisno pozicioniranje žena,
Prištini, Catharina Raudvere s Univerziteta u Kopenhagenu usprkos pejorativnim konotacijama o feminizmima, znači
te Dino Abazović sa Sarajevskog univerziteta. Financiranje nešto pozitivno te da se žene u Bosni i Hercegovini kao i
knjige podržao je Program promocije regionalnih istraživanja na Kosovu s feminizmom, s ponosom, identificiraju. Druga
(Regional Research Promotion Programe in the Western je stvar, reći će to i autorica projekta, „što je sve dodatno
Balkans – RRPP na Univerzitetu u Fribourgu, Švicarska, a opterećeno ekonomskom nesigurnošću uz rastuću stopu
pri tamošnjoj agenciji Development and Cooperation, SDC, nezaposlenosti, a čime se još više ograničavaju prilike za
Federal Department of Foreign Affairs). žene“ kao i da „takve nejednakosti u smislu društvenih i

Edina Smajlagić >
feminizam u islamu
ekonomskih prava s jedne strane, i građanskih i političkih napisala ga je Lamija Kosović, koja je i transkribirala
prava, s druge, značajno dovode u pitanje poziciju žene bosanskohercegovački istraženi materijal, lektorirala
kako u javnoj tako i u privatnoj sferi“. prijevode životnih priča žena s albanskog na engleski jezik.
Istraživačice navode da su veliku potporu u radu imale u
Feministički i religijski identitet u islamu jest nepoznanica, ženskim udrugama u Sarajevu, Mostaru, Prištini i Prizrenu, i
literature o toj temi je premalo. Međutim, klasifikacije to ne samo u organizaciji razgovora nego i u prijevodima.
feminizama u islamu još s kraja 19. stoljeća dokaz su njihove
prisutnosti, a i aktivizma u muslimanskim društvima. Još Drugo poglavlje pod naslovom „Feminizmi i islami“ sažima
uvijek, istina, jesu obavijeni strahom od stigme i odbacivanja, razvoj feminističkih ideja u muslimanskim zemljama i
od nepovjerenja društva. Tako su muslimanske feministice prenosi kontinuirane debate o kompatibilnosti islama i
pod dvostrukom lupom – ne mogu očekivati razumijevanje feminizama u tri islamske zemlje – u Iranu, Turskoj i Egiptu.
za iskazivanje svoga religijskog identiteta nose li hidžab, „Hidžab se pokazao kao jedno od značajnih pitanja pri ‘de/
a njihovo je okruženje sekularno. Nisu prihvaćene ni u civiliziranju’ nacije u Turskoj i Iranu te određenoj mjeri u
religijskom kao ni u sekularnom okruženju. Uz donekle još Egiptu, ali ne i rodne ravnopravnosti u porodici i društvu,
uvijek segregirano, nerijetko ispolitizirano, obrazovanje slobode izražavanja i slobode kretanja za žene“, zaključuje
(„diferencijalno situirano“, zapisuje feministica Donna Zilka Spahić-Šiljak, autorica tog dijela studije.
Haraway) koje i produbljuje rodnu neravnopravnost,
nužne su različite strategije kako bi se umanjio tisućljetni Treći dio knjige prikaz je sociopolitičkih i ekonomskih
rascjep privatne i javne uloge žene, otklonili stereotipi i konteksta ispitivanih zemalja, tj. Bosne i Hercegovine te
predrasude. „Ušutkane“ klasnom ravnopravnošću, žene Kosova. Kratak je to pregled o ženama, njihovu obrazovanju,
ni kod nas (u Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini kao i zapošljavanju, obiteljima, feminizmima i aktivizmima, kao i
na Kosovu) nisu uspjele u socijalizmu otkloniti kalkove pozicijama islama u socijalizmu i postsocijalizmu. Autorice
o svojoj „krhkosti“, „potrebi za muškim patronatima“. i jedan autor – Gorana Mlinarević, Jasmina Čaušević,
Tranzicijsko je razdoblje, koje Zilka Spahić-Šiljak analizira Ardiana Gashi, Dženita Hrelja Hasečić i Sead S. Fetahagić
u svojoj studiji, potenciranjem etnonacionalizama, pa i – taj su dio istraživanja nazvali „Oslobođenje žena“,
u religijskom diskursu, ženu „uzdiglo“ (zapravo vratilo) pozabavivši se uz obrazovanje, zapošljavanjem i radom
u ulogu majke, prepozicioniralo je u čuvaricu ognjišta, žena u socijalističkoj Jugoslaviji i u postsocijalističkom
privatnog i obiteljskog, ponovno je javno marginaliziravši. razdoblju, nadalje obiteljskim životom kao i aktivizmom i
Tom prelokacijom i u vjeru – u taj važan dio naših feminizmom u Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Citiramo
identiteta, kao i u preispitivanje feminističkog i femininog njihov zaključak: „Unatoč napretku (…), neke državne
– dominantno je unijelo političko. Rezultati ove studije institucije koje odražavaju strukturu muške moći i nadalje
upućuju da su muslimanke u postsocijalističkim društvima ne smatraju ženske organizacije ozbiljnim partnerima koje
istraženih područja Bosne i Hercegovine te na Kosovu bez treba konzultirati i uvažavati tokom osmišljavanja propisa
socijalne i ekonomske sigurnosti i nadalje pod utjecajem i politike.“
jakih etnonacionalističkih i religijskih ideologija te da su u
stalnom traženju kako se u takvim okolnostima pomiriti s U četvrtom poglavlju „Šta znači biti žena“ autoricā Zilke
nametnutim identitetima i političkim stavovima kao i kako Spahić-Šiljak i Lamije Kosović, izložena je analiza fokus-
se javno angažirati. grupa i intervjua sa ženama. Ona su provedena kroz
14 sesija, od čega osam u Sarajevu i Mostaru, a šest u
Prvo poglavlje zbornika Zilke Spahić-Šiljak kratak je Prištini i Prizrenu. Riječ je o 12 intervjua – šest na Kosovu,
povijesni pregled razvoja ženskih ljudskih prava, a a šest u Bosni i Hercegovini – i to sa ženama različite
naslovljeno je „Žene i politika“. Uz Zilku Spahić-Šiljak životne dobi, različitih kulturnih navika i ne/prakticiranja

Edina Smajlagić >
feminizam u islamu
vjere i sekularnim (do ateističkih). Čini nam se važnim feminističku literaturu. Prilog su knjizi i dva uzorka
sljedeći zaključak: „(…) većina žena u BiH (a i na Kosovu) pitanja za usmjeravanje diskusija na fokus-grupama pri
naglašava religijski i kulturalni identitet prije nego etnički/ istraživanju, kao i struktura fokus-grupa u ovom projektu.
nacionalni“. Uz varijante – kod praktikantica islama i Knjiga ima i zaključni dio na engleskom jeziku, čime je
nepraktikantica. Pokrivene žene i feminizam usvajaju s osigurana i globalna recepcija.
određenim rezervama. Kritiziraju eksploataciju ženskog
tijela u medijima i da žena može biti uspješna samo u
određenim granama show businessa. Zanimljiva je njihova
reakcija na najkontroverznija pitanja, poput sudjelovanja
žena u vođenju vjerske, islamske zajednice. Pa, iako nema
prepreka (pravnih i teoloških) da i žene budu muftije,
egzegetkinje, predsjednice vjerskih zajednica, predavačice
itd. ispitanice su ta pitanja zapostavljale ili navodile
kao ekstremne primjere. Iz ovog poglavlja zanimljiv je i
stav kosovskih ispitanica „da su diskriminacijom najviše
pogođene žene na univerzitetima i one koje žele biti
angažirane u javnoj sferi“, ali i „da su ostaci socijalističkog
sustava pri vrednovanju religijskih opredjeljenja uglavnom
negativni i povezuju se s ruralnim, neobrazovanim i
neprivilegiranim ženama“.
U petom, završnom poglavlju, koje je urednica Zilka

Spahić-Šiljak naslovila „Postajanje feministicom“, dane su
životne priče istaknutih javnih osoba, aktivistica i poznatih
zagovarateljica ženskih prava. Analizirani su, posebno,
dijelovi kojima su one „dodijelile određeno značenje“,
a vezane su za intersekciju femininog, feminističkog
i vjerskog identiteta. Istraživačici su se, pri obradi
materijala, nametnule teme poveznice – žene i obitelj,
muslimanski kontekst i religijski identitet, privatni/javni
religijski identitet, obrazovanje ženâ, feminizmi i aktivizmi.
Konstatira i da „…priče (ispitivanih uspješnih žena) svjedoče
o raspolučenosti između onoga što su postigle u javnom
životu i politici te tradicionalne slike tipično prisutne u B i
H i na Kosovu“.
Zbornik Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih

identiteta nije samo doprinos teorijskom već i metodološkom
proučavanju feminizama i sociologije religije, a autorica i
sukreatorice knjige istinske su promicateljice tolerancije i
zajedničkog djelovanja u različitosti. Ova studija navodi,
iza svakog poglavlja knjige, i opsežnu, recentnu svjetsku

U obranu Vagine Naomi Wolf
Uz knjigu, Naomi Wolf, Vagina: A New Biography, Ecco, Harper Collins Publishers, New York, 2012., 400 str.
Emina Žuna
Svojom novom knjigom Vagina: A New Biography Naomi socijalno kontrolirala i podčinjavala, te njezin sadašnji
Wolf je uzburkala i podijelila javnost. Kolumnistica ili položaj i status koji joj pribavlja ženska emancipacija i
kritičarka gotovo svakog časopisa koji drži do sebe (od dominacija porno industrije. Položaju vagine u patrijarhatu
New York Timesa do New Statesmana) osvrnula se na tu suprotstavlja onaj koji je imala u matrijarhatu, putu koji
knjigu i autoričin lik te pritom nije poštedjela ni lik ni djelo. vodi do prosvjetljenja – statusu koji su joj pridavali indijski
Navedeni publicitet nikako nije čudan s obzirom na to da tantričari, te zlatnog lotosa, kako su je nazivali u Kini u doba
je riječ o jednoj od medijski najvidljivijih feminističkih kada je duhovno dominirao taoizam. Dakle, skupljeni su tu
autorica, koju „revolucionarnost“ prati još od izdavanja različiti registri i stilovi, od znanstvenog do mističnog, od
knjige Beauty Myth. Ono što me iznenadilo jest količina osobno ispovjednog do objektivno empirijskog.
negativnih komentara i podsmijeh kojemu je djelo izloženo.
Nije riječ o revolucionarnom tekstu tipa Teorije evolucije U „neurološkom dijelu“ autorica naglašava važnost
ili Tumačenja snova, naravno, pa ni, prije dva desetljeća zdjeličnog živca za ženski seksualni užitak, tj. impulsa
napisanom, Mitu o ljepoti, ali smatram da je nepravedno koji iz genitalija preko njega dospijevaju do mozga i
ovu knjigu uspoređivati sa Ženskim eunuhom Germaine dovode do lučenja neurotransmitera – dopamina, opioda
Greer ili Vagininim monolozima Eve Ensler. Naomi Wolf ne i oksitocina. Iako nije riječ o otkrivanju tople vode, mislim
detabuizira vaginu, to je odavno učinjeno, nego joj samo da je i te kako bitno naglasiti koliko orgazam ovisi o zbroju
pridaje „nova“ značenja i želi pokazati kako je kudikamo impulsa i da svaka žena ima neurološku osnovu da doživi
važnija za život žene nego što se do sada vjerovalo. O čemu vaginalni orgazam. Veoma velik broj žena nikada nije
je, dakle, riječ? doživio vaginalni orgazam – ili ga je doživio vrlo rijetko – i
u velikom broju slučajeva taj se problem prikazuje kao
Autorica postavlja dvije provokativne teze. Prva je da psihosomatski. Međutim, kako naglašava Naomi Wolf,
vagina upravlja ženskom sviješću, pa time i ponašanjem, bitno je znati da je zdjelični živac drukčije umrežen kod
a druga da dovodi do kreativnosti, i to nastoji dokazati svake žene te kod neke dominira na klitoralnom, a kod neke
krenuvši od neurobiologije. Zato se u prvom dijelu knjige na vaginalnom području, što znači da je bitno znati gdje se
bavi živcima vagine i zdjeličnim živcem. Poslije se osvrće točno grana i kako – i voilà... riješen je problem „frigidnosti
na način na koji se vagina tretirala tijekom povijesti – i psihosomatike“. Naomi Wolf tvrdi da je to bitno naglasiti i

Emina Žuna >
u obranu Vagine Naomi Wolf
zato što je i dalje aktualna distinkcija vaginalni vs. klitoralni instrumentalizirano, dirigirano. Znam da je to više nego
orgazam i činjenica da su feministice drugog vala prednost osjetljiva tema, ali depersonalizacija lika silovatelja u
dale klitoralnom iako je vaginalni zapravo intenzivniji terapijskim sesijama sa ženama silovanim u ratu (ako se
i vodi do transičnosti ili oceanskog osjećaja, kako ga već ne provodi) mogla bi ubrzati oporavak.
je nazivao Freud, referirajući se na Romaina Rollanda.
Riječ je o osjećaju sveopće povezanosti i smisla koji žene Značajan dio knjige jest i poglavlje u kojem se autorica bavi
osjećaju nakon što dožive „pravi“ orgazam. Upravo su se analizom pornografske kulture i posljedicama emancipacije
na taj misticizam „zakvačile“ mnoge njezine kritičarke, koju ona ima na seksualni život muškaraca i žena, osobito
ismijavši je i nazvavši feministicom misticizma. Nakon u „neurotransmiterskom“ smislu. Veoma velik broj žena
toga transičnog orgazma slijedi pak seksualno i kreativno danas tvrdi da je nezadovoljan svojim seksualnim životom
buđenje, koje ona nastoji dokazati na ograničenom i Naomi Wolf se ispravno pita je li to zato što ženama ne
korpusu spisateljica i slikarica predseksualne revolucije odgovara libertinski seksualni model ponašanja koji datira
(1850. – 1920., Christina Rosseti, Kate Chopin, George Elliot još od istraživanja Masters i Johnson. Model fuck like a man
itd.) koje su pisale o kreativnom buđenju što je slijedilo očito ne odgovara ženama jer da odgovara, bile bi seksualno
nakon seksualnog. Kritičarke s pravom upozoravaju na zadovoljnije. Budući da žene nisu kao muškarci, trebalo bi
nemogućnost generalizacije na tako malom uzorku i izbjegavati muški model seksa take it or leave it i koncept
postavljaju pitanje što je s tolikim brojem spisateljica friend with benefits ne smatrati seksualnim oslobođenjem.
„usidjelica“. No i unatoč tim spornim momentima, ne smije To se, naravno, veoma lako može tumačiti kao pretjerana
se zanemariti važnost neurobiološkog pogleda na probleme generalizacija i konzervatizam. Naomi Wolf se zamjera da
s doživljavanjem orgazma. zanemaruje individualne razlike između heteroseksualnih
žena, i tu bih se morala složiti jer autorica polazi iz osobnog
Govoreći o socijalnom podčinjavanju vagine tijekom iskustva te medicinska otkrića zapravo nastoji složiti prema
povijesti, značajan je njezin doprinos tekstu o medikalizaciji vlastitom iskustvu. No, to opet ne negira objektivnost
i podčinjavanju vagine u viktorijanskom razdoblju, u podataka do kojih dolazi; samo ostavlja otvorenim njihova
kojem je ženski orgazam tabuiziran radi uspostavljanja daljnja tumačenja. Nadalje, njezina kritika utjecaja porno
kontrole, te o silovanju kao ratnoj taktici. Osobito mi je bilo industrije na konzumente nije nova stvar, ali mislim da je
značajno ovo drugo jer autorica tvrdi da su ratno nasilje i bitno stalno je naglašavati zbog androcentričnosti te iste
silovanje prokušane milenijske taktike pokoravanja žena. industrije tijela. Činjenica jest da ona još ne nudi dovoljno
Traumatizacija vagine gora je od neke druge vrste traume jaku alternativu, tj. filmizirani seksualni model koji bi više
jer ako se vagina promatra kao dio „ženine duše“, onda se odgovarao ženinim potrebama, a pristajanjem na model
nasiljem nad njom čini nešto puno gore od ozljede i psihički koji se nudi žena se sve više udaljava od vlastite vagine
je se slama. Silovanjem se žene pokoravaju jer im se „ubija (desenzitizira) i onemogućava postizanje orgazma koji
duh“, što se kao taktika prenosi u kolektivnoj podsvijesti bi doveo do zadovoljstva, samopouzdanja i kreativnosti.
s obzirom na to da je teško kontrolirati polovinu ženske Naomi Wolf tvrdi da upotreba seksualnih alatki, npr.
populacije. Za razliku od Freuda koji silovanje vidi kao vibratora, ne dovodi ANS (autonomni živčani sustav) u
seksualnu disfunkciju te npr. Kate Millett koja u Seksualnoj optimalno stanje koje bi onda vodilo do „pravog“ orgazma.
politici (1970) tvrdi da je „silovanje rezultat muškog Naravno, njezino inzistiranje na kvaliteti vaginalnog ili
sadizma i mržnje prema ženama“, Wolf tvrdi da ratno kombiniranog orgazma, tj. „onog koji mijenja“ i koji se
silovanje ne čine perverzni pojedinci. Komunicirajući sa može postići samo pod pravim uvjetima, i utjecaju koji on
silovateljima iz Sijere Leonea, uvidjela je da ratno silovanje ima na mozak i ženino psihoemotivno stanje en général,
ima malo veze s osobnom perverzijom, a kudikamo je više veoma je lako ismijati i cinično komentirati.

Emina Žuna >
u obranu Vagine Naomi Wolf
U moru kritika ove knjige izdvajam onu koju je za New

Statesman napisala ljevičarska feministička kritičarka
Laurie Penny. U odličnom tekstu The Problem With Naomi
Wolf’s Vagina, ona u ovoj knjizi vidi primjer za stanje
u kojem je danas liberalni feminizam, koji ide na ruku
neoliberalnom kapitalizmu. Danas je feminizam uglavnom
zaokupljen trivijalnim pitanjima ženskih lifestyle časopisa
i potpuno okrenut osobnom i intimnom zato što je izgubio
bitku i nije bio u stanju riješiti prave političke probleme.
Naomi Wolf piše iz pozicije privilegirane heteroseksualne
bjelkinje i potpuno zanemaruje bi, lezbo i trans perspektivu,
kao što i previše naglašava utjecaj i važnost vagine za život
žene. Drugim riječima, ona koristi vaginu kao metonimiju
za ženu. Slažem se s dijagnozom problema feminističke
publicistike danas, međutim, izdvojena iz korpusa, ova
nam knjiga doista nudi dublji pogled na vaginu i njezino
razumijevanje, koliko god danas bilo „bitnijih“ problema
za rješavanje od onih s kvalitetom orgazma.

UPUTE SURADNICAMA/SURADNICIMA
Prethodno neobjavljeni rukopisi dostavljaju se redakciji Treæe u elektronskom formatu (putem elektronske pošte) u Microsoft
Wordu (.doc). Tekstovi ne smiju obasizati više od 25 kartica, a prikazi 5 kartica. Rukopis znanstvenog rada mora sadržavati
sažetak do 100 rijeèi i popis kljuènih rijeèi. Poželjno je da sažetak bude priložen i na stranom jeziku (engleski, francuski, njemaèki)
od 300 do 500 rijeèi. Sve rukopise prvo èitaju urednici/urednica broja, koji/koja odluèuje o tome hoæe li ih proslijediti dalje,
dvama vanjskim recenzentima.
Tekstove treba pisati s dvostrukim proredom i širokim marginama (lijeva margina 4 cm). Tablice i ostale ilustrativne materijale
treba predati u zasebnim dokumentima s obaveznom naznakom gdje se nalaze u rukopisu. Sve termine i nazive na stranim
jezicima treba pisati kurzivom. Bilješke u tekstu oznaèiti arapskim brojkama i navesti na dnu stranice. Navedenu literaturu u
tekstu i bilješkama navesti u skraæenome obliku, npr. (Rich 2002:49). Dakle, navode se autor, godina izdanja i broj stranice
koja se referira.
Raspored elemenata u tekstu: 1. Naslov teksta; 2. Ime, prezime, institucija i adresa; 3. Sažetak do 100 rijeèi na jeziku na kojem
je tekst pisan; 4. Posveta ili epigraf; 5. Tekst èlanka; 6. Popis literature; 7. Sažetak na stranom jeziku (300-500 rijeèi).
Popis navedene literature urediti abecednim redom prema prezimenima autora i kronološki za svakog autora (a ukoliko su istih
godišta, naznaèuju se abecednim redom, npr. 2006a, 2006b). Popis navedene literature treba urediti prema ovom modelu:
a) za knjige
Russo, Mary. 1993. The Female Grotesque: Risk, Excess and Modernity. New York i London: Routledge.
b) za èlanke u èasopisu
Prica, Ines. 1991. „Granice obièaja“. Narodna umjetnost 28, Zagreb, str. 243-267.
c) za tekstove iz zbornika
Juriæ, Hrvoje. 2000. „Princip oèuvanja života“. U: Izazovi bioetike. Ur. Ante Èoviæ. Pergamena, Hrvatsko filozofsko
društvo, Zagreb, str. 141-148.
Lijepo molimo suradnice i suradnike da se pridržavaju uputa, u protivnom æe radovi biti vraæeni na doradu. Uredništvo nije
dužno vraæati zaprimljene tekstove.
Rukopise slati na adresu: Centar za ženske studije

Dolac 8
10 000 Zagreb
e-mail: treca@zenstud.hr

Treæa
Èasopis Centra za ženske studije Zagreb

br. 1-2, vol. XVI, 2014.
ISSN: 1331-7237
Izdavaè / Publisher
Centar za ženske studije / Centre for Women’s Studies
Za izdavača / For the publisher

Rada Borić
Adresa uredništva / Address

Dolac 8, 10000 Zagreb, Hrvatska
Tel./Fax: +385 1 48 72 406
E-mail: treca@zenstud.hr
Glavna urednica / Editor in Chief

Nataša Govediæ
Urednica broja / Issue Editor

Marija Geiger Zeman
Uredništvo / Editorial Board

Biljana Kašić, Renata Jambrešiæ Kirin, Suzana Marjaniæ, Sandra Prlenda
Koordinacija / Coordination
Martina Petrinjak Žekić
Dizajn / Design
Bachrach/Krištofiæ
Lektura / Language editing

Patricia Lucija Tomasoviæ
Prijelom / Layout
Susan Jakopec
Naklada / Circulation
200
Tisak / Printed by
PRINTERA GRUPA d.o.o., Dr. Franje Tuđmana 14a, Sveta Nedelja
Tiskanje ovog broja financijski su omoguæili:
Ministarstvo kulture Gradski ured za obrazovanje,

Republike Hrvatske kulturu i šport Grada Zagreba Global Fund for Women

Treca br1-2 2014

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Treca br1-2 2014

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

T reća , br . 1-2, vol . XVI, 2014.

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 1 7.11.2014. 1:10:51

STARENJE: DVOSTRUKA MJERILA I TABUI

Marija Ott Franolić: Bolest, starost i smrt u dnevniku Divne Zečević 15

Marina Bura: Patrijarhalna konstrukcija uloge žene u obitelji na primjeru

Ana Rajković: Odnos Bolivarske revolucije prema rodno uvjetovanom starenju 65

Zlatan Delić: Plastična kirurgija i performativnost ženskog tijela 87

Maja Uzelac: Diptih o starenju 101

Mirjana Miljković: Majčino drugo djetinjstvo 115

Suzana Marjanić: Tabu ljubavi treće dobi ili život u ravnoteži:

Marija Geiger Zeman: Promišljati i živjeti emancipacijske kvalitete starosti:

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 3

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 3 7.11.2014. 1:10:51

Tea Sertić: apsurd univerzalnog tijela i bezvremenskog lica: traganje

Iva Grgić Maroević: o nezaustavljivim, kontaminiranim, ženskim subjektima 143

Neda Novosel: tko se boji starosti još? 146

Marija Lozo: orođene (ne)prijepornosti područja političkog 149

Edina Smajlagić: feminizam u islamu 152

Emina Žuna: u obranu vagine Naomi Wolf 155

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 4

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 4 7.11.2014. 1:10:51

Marija Geiger Zeman

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 5

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 5 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 6

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 6 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 7

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 7 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 8

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 8 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 9

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 9 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 10

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 10 7.11.2014. 1:10:51

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 11

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 11 7.11.2014. 1:10:51

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 13 7.11.2014. 1:10:52

Marija Ott Franolić

Ključne riječi >

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 15

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 15 7.11.2014. 1:10:52

Što znači biti star? Znači biti svjestan da je prošao voz s

Zašto ispisivati sebe?

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 16

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 16 7.11.2014. 1:10:52

Divna Zečević, fotografija iz obiteljskog albuma Petra Zdunića

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 17

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 17 7.11.2014. 1:10:53

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 18

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 18 7.11.2014. 1:10:53

Ali ja se uopće ne osjećam staro: osobni doživljaj starenja i društveni stereotipi

U pedesetoj slikovito izražava taj nesklad:

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 19

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 19 7.11.2014. 1:10:53

Divna Zečević je u šezdesetoj vagala svoju dob u odnosu na kćerinu:

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 20

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 20 7.11.2014. 1:10:54

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 21

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 21 7.11.2014. 1:10:54

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 22

Treca 1-2_2014_final korekture-new1.indd 22 7.11.2014. 1:10:54

Odnos prema bolesti

Treća, br. 1-2, vol. XVI, 2014., strana 23