Prirucnik Uostalom Diskriminaciju Treba Dokinuti

Uostalom, diskriminaciju
treba dokinuti!
Priručnik za analizu rodnih stereotipa
1
Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti! [Priručnik za analizu rodnih stereotipa]
2
Uostalom, diskriminaciju
treba dokinuti!
UREDNICE
Valerija Barada
Željka Jelavić
Centar za
ženske studije
Zagreb, 2004.
3
Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!

Urednice
Valerija Barada i Željka Jelavić
Autorice
Valerija Barada, Rada Borić, Željka Jelavić, Maja Mamula, Sanja Sarnavka
Izdavač
Centar za ženske studije
Za izdavača
Željka Jelavić
Dizajn naslovnice
Kristina Babić
Prijelom i prijevod sažetka

Susan Jakopec
Lektura/korektura
Juliette Janušić
Naklada
800 komada
Tisak
Gipa d.o.o., Zagreb
ISBN
953-6955-05-9
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 316.66-055.2(035)
UOSTALOM, diskriminaciju treba

dokinuti! : priručnik za analizu rodnih
stereotipa / urednice Valerija Barada,
Željka Jelavić. - Zagreb : Centar za
ženske studije, 2004.
Summary.
ISBN 953-6955-05-9
1. Barada, Valerija
I. Seksizam -- Feminističko gledište
441207158
Objavljivanje ove knjige financijski je omogućila Vlada Kanade. This book has been published
with the assistance of the Government of Canada/l’aide du Gouvernement du Canada.
Zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na financijskoj podršci za dovršetak knjige.
4
sadržaj
1. Uvod 9
(Valerija Barada)
2. Nejednakost u jeziku. 17
Više od stereotipa
(Rada Borić)
3. Jesu li žene ravnopravne 33
u obrazovanju?
(Željka Jelavić)
4. Proizvođači zrcala. Uvod 47
u priču o ženama i medijima

(Sanja Sarnavka)
5. Nasilje protiv žena 65
(Maja Mamula)
6. Pojmovnik 85
7. Bilješke o autoricama 97
8. Summary 99
5
6
uvod
7
8
VALERIJA BARADA
Uvodna riječ
Kao svi naslovi, i ovaj je odabran hotimice. Uostalom, diskriminaciju

treba dokinuti poigrava se sa sličnom uzrečicom1 ne prizivajući njezinu
agresivnost, već upornost i čvrsto uvjerenje da je potrebno nešto učiniti.
Iako su patrijarhat i diskriminacija žena prilično otporni fenomeni,
autorice ovog priručnika svojim dugogodišnjim aktivizmom i teorijskim
nastojanjima potvrđuju da se feministički jasnim stajalištima i
argumentima može puno toga promijeniti. Ženskostudijska
p(r)oučavanja su svjedoci tome. Podnaslov Priručnik za analizu rodnih
stereotipa otkriva narav cjeline ovdje objavljenih tekstova. Naime,
zamišljeni su kao analitički raster za pristupanje problemu rodne
diskriminacije i stereotipa. Baveći se temama jezika, obrazovanja, medija
i nasilja, odnosno djelatnim diskriminacijskim praksama u tim
područjima, pokazale smo kako se može pristupiti analizi, a samim time
i razgradnji, tih praksi. Naravno, ne radi se o gotovim svjetonazorskim
naputcima i pravilima ponašanja, nego o mogućem pristupu dokidanju
uobičajenih predrasuda. Priručnik je prvenstveno namijenjen
sudionicama raznih obrazovnih programa Centra za ženske studije, no
autorice vjeruju da će mu i muškarci pokloniti svoje čitalačko i kreativno
vrijeme za zajedničke promjene.
Diskriminacijom se nazivaju stajališta, ponašanja ili djelovanja
jedne društvene skupine na uštrb i štetu one druge, a kako bi se istakao
njezin manje vrijedan položaj u društvu. Žene su najveća manjinska
skupina u društvu. Iako čine više od 50% stanovništva, nisu ravnopravne
s muškarcima. Ni u pravima, ni u mogućnostima, a svakako niti u
privilegijama. Diskriminacija žena duboko je usađena u patrijarhalnu
kulturu u kojoj živimo. Obuhvaća čitav niz tipova i razina, od početnih
1
Katon Stariji u rimskom je senatu dosljedno završavao svoje govore rečenicom
“Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti!”. Ta se izreka danas koristi u kontekstu kada
se želi naglasiti da o nečemu intenzivno razmišljamo te da bi se na temelju toga nešto
trebalo i poduzeti.
9
predrasuda, preko stereotipa u jeziku, obrazovnim sadržajima, u

predstavljanjima žena u medijima, do toga da se društvo još uvijek nije
u potpunosti vrijednosno odmaklo od prihvaćanja vlasništva i nasilja
protiv žena. Diskriminacija je toliko usustavljena u društvenoj strukturi
da smo često naviknute/i na njene razne pojavne oblike. Stoga nije
suvišno uvijek iznova ukazivati na tu problematiku te je strpljivo
razgrađivati. Zato smo i prionule na objavljivanje ovog priručnika, koji
otvara mnoga pitanja i nudi putokaze za samostalna rješenja i
promišljanja.
U priručniku su obrađena četiri područja unutar kojih se
diskriminacija, stereotipi i predrasude najčešće reproduciraju i tako utječu
na postignuća žena. Dakle, bavile smo se temama jezika, obrazovno-
-znanstvenog sustava, medija i nasilja protiv žena. Pokušale smo razotkriti
gdje se sve žene susreću s uobičajeno negativnim stajalištima i pogledima
koji im otežavaju život i ograničavaju mogućnosti.
Jezik je najjasniji pokazatelj diskriminacije. Omalovažavajući
nazivi, seksistički vicevi i poslovice, način govora muškaraca i žena
ukazuju na odnose moći u društvu. Ženski se način komuniciranja
najčešće promatra kao izraz nesigurnosti i nesuvislosti. Kako je moć
imenovanja isključivo muška, jezik podržava i reproducira diskriminaciju.
Kroz socijalizaciju, učenjem takvoga jezika, pounutrujemo i kulturne
obrasce neravnopravnosti spolova. U tom je procesu, naravno, presudna
škola, odnosno obrazovanje. Školski sadržaji u udžbenicima prikazuju
žene kao pasivne, neaktivne, podčinjene i prestrašene. Muškarci su
dominantni, aktivni, ratnici. Iako se možda čini da su takve slike
zastarjele, ipak postoje u našim udžbenicima i čine teško popravljivu
štetu u učenju i doživljavanju rodnih uloga kod djece. Niti u obrazovno-
-znanstvenom sustavu žene nisu ravnopravne. Premda veliki broj žena
radi u školstvu, kao tete u vrtićima ili učiteljice, njihov se broj smanjuje
na višim stupnjevima obrazovanja. Najmanje je žena redovnih
profesorica. Na žalost, i ovdje je djelatan stakleni strop. Važnost medija
u životu suvremenih ljudi vidljiva je i kroz stereotipne slike koje se
svakodnevno posreduju. Žene su predstavljene gotovo isključivo kao
seksualni objekti i svedene su samo na svoje tijelo. Medije ne zanima
prikazivanje ženskih uspjeha i kreativnosti pa su usmjereni na
prikazivanje žena ili kao vrlo seksualiziranih zavodnica ili kao
idealiziranih majki i supruga. Ako je suditi po medijima, trećeg izbora
za žene kao da nema. Svi elementi sistemske diskriminacije najrazvidniji
10
Uvodna riječ
su kroz nasilje protiv žena. Budući da je u svim stereotipnim stajalištima

žena svedena na objekt, nasilje protiv žena šira društvena zajednica još
uvijek ne doživljava kao ukorijenjeni i rasprostranjeni problem. Stoga
se i žrtve nasilja susreću s mnogim predrasudama okoline. Analitičke
pitalice koje svaki tekst u priručniku donosi mogu pomoći u započinjanju
prvih koraka promjene takvih stajališta.
Osim nosivih tekstova, priručnik sadrži opširan pojmovnik u
kojemu su definirani i detaljno opisani pojmovi i društveni procesi koji
su analizirani. Moguće ga je čitati dvostruko: na uobičajeni način tako
da se iščitava svaki pojam zasebno, ali i tematski kao cjeloviti tekst.
Naime, objašnjenja pojmova nisu složena abecedno, nego tematski i
sadržajno prate razradu pojmova. Zato je pojmovnik moguće čitati u
cjelini kao tekst.
Svi dijelovi priručnika, pa tako i ovaj uvod, popraćeni su popisima
literature. Navodile smo relevantne knjige, članke i internetske stranice
za koje smatramo da će kao izvori informacija biti korisni čitateljicama/ma
u daljnjim samostalnim bavljenjima ovom temom. Priručnikom bismo
htjele potaknuti na to, pa se nadamo da će čitateljice i čitatelji same/i nastaviti
istraživati. Baš zato, priručnik smatramo otvorenim rasterom za
analizu i pozivom na čitanje, razmišljanje, dokidanje diskriminacije žena.
Premda se društvene uloge muškaraca i žena često doživljavaju
gotovo kao vječne i nepromjenjive, čak opravdane, nepravedni položaj
žena pokazuje suprotno. Vjerujemo da smo ovim priručnikom ponudile
propitujući, zanimljiv i koristan analitički alat za proučavanje i mijenjanje
tih uloga.
Literatura:
1. Barada, V. et al. (2003) Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj
– Akcijsko istraživanje. Centar za ženske studije. Zagreb.
2. Barilar, V. et al. (2000) Aktivistkinje. Kako “opismeniti” teoriju. Centar

za ženske studije. Zagreb.
3. Biti, V. (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica

hrvatska. Zagreb.
4. Burn, Sh. M. (1996) The Social Psychology of Gender. McGraw-Hill Inc.

New York.
11
5. *** (1983) Changing Boundaries. Gender Roles and Sexual Behaviour.

Ur. Rice Allgeier, E.; McCormick, N.B. Mayfield Publishing Company.
Mountain View.
6. Corrin, Ch. (1999) Feminist Perspectives on Politics. Longman. London,

New York.
7. *** (1996) A Dictionary of Cultural and Critical Theory. Ur. Payne, M.

Blackwell Publishers. Oxford, Malden.
8. *** (2000) Encyclopedia of Feminist Theories. Ur. Code, L. Routledge.

London, New York.
9. *** (2000) Gender. Ur. Tripp, A. Palgrave. New York.
10. Haralambos, M. (1989) Uvod u sociologiju. Globus. Zagreb.
11. Hodžić, A.; Bijelić, N.; Cesar, S. (2003) Spol i rod pod povećalom:
priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije. 2. dopunjeno
izdanje. CESI. Zagreb.
12. Hodžić, A.; Bijelić, N.; Cesar, S. (2000) Spol i rod pod povećalom: priručnik
o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije. CESI. Zagreb.
13. *** (1999) The Icon Critical Dictionary of Feminism and Postfeminism.
Ur. Gamble, S. Icon Books. Cambridge.
14. Kessler, S. J.; McKenna, W. (1985) Gender. An Ethnomethodological

Approach. The University of Chicago Press. Chicago, London.
15. Jaggar, A. (1994) “Sexual Difference and Sexual Equality”. U: Living

with Contradictions: Controversies in Feminist Social Ethics. Ur. Jaggar, A.
Westview Press. Boulder, Oxford.
16. Messer-Davidow, E. (2002) Disciplining Feminism. From Social Activism

to Academic Discourse. Duke University Press. Durham, London.
17. Rich, A. (2002) Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija. Kontra.

Zagreb.
18. Richardson, L. (1987) The Dynamics of Sex and Gender. A Sociological

Perspective. Harper & Row Publishers. New York.
19. *** (2000) Routledge International Encyclopedia of Women: Global

Women’s Issues and Knowledge. Ur. Kramarae, Ch.; Spender, D.
Routledge. New York, London.
20. Saltzman Chafetz, J. (1999) Handbook of the Sociology of Gender. Kluwer

Academic, Plenum Publishers. New York.
12
Uvodna riječ
21. Spajić-Vrkaš, V.; Kukoč, M.; Bašić, S. (2001) Obrazovanje za ljudska

prava i demokraciju: interdisciplinarni rječnik. Hrvatsko povjerenstvo
za UNESCO. Zagreb.
22. Supek, R. (1992) Društvene predrasude i nacionalizam. Socijalno-

-psihološka razmatranja. Nakladni zavod Globus. Zagreb.
23. Teršelič, V.; Mladineo, M. (2001) Moć suradnje. Priručnik za suvođenje.

Centar za ženske studije. Zagreb.
24. Weber, Ann L. (1992) Social Psychology. Harper Perennial. New York.
13
14
jezik
15
16
RADA BORIĆ
Nejednakost u jeziku.
Više od stereotipa
Iza svake uspješne žene stoji muškarac.

Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena.
Mi se moramo brinuti za naše muškarce.

Mi se moramo brinuti za naše žene.
Čiji je jezik?
Dijelimo li isti jezik s muškarcima? Govorimo li istim jezikom?
Je li jezik neprijateljski spram žena?
Jezik je sustav kulturom naučenih znakova kojim izričemo ne samo

ono što mislimo već također interpretiramo i mišljenja drugih i
procjenjujemo jedne/i druge kao osobe. On daje značenja bićima, pojavama
i stvarima u našoj zajednici i njime se koristimo da bismo izrazile/i
osjećaje i potvrdile/i značenja koja one/i imaju u zajednici.
Koliko god se suvremena lingvistika temeljila na postavci da nema
nejednakosti među jezicima1, feminističke će lingvistkinje tvrditi da i u
jeziku koji dijelimo s ostalim članicama /članovima (iste) jezične zajednice
ima razlike. Štoviše, ima diskriminacije. Taj, uvjetno nazvan, “zajednički
jezik” u koji se rađamo (šira zajednica, pojedinačan etnicitet, manjinska
skupina) nazivan je materinskim jezikom u mnogim jezicima, čime se
uloga posrednika jezika nominalno dodjeljuje majkama, dok je moć
imenovanja u jeziku zadržana za očeve. No, jezik se najčešće vrlo
očuhinski odnosi prema ženama. Za razliku od maćehinski, pridjev
1
Suvremena lingvistika također tvrdi da nema velikih i malih jezika, iako bismo iz
prakse lako potvrdile očiti jezični imperijalizam engleskoga, baš kao što je to nekada bio
onaj hrvatskog ili srpskog u odnosu na slovenski, makedonski ili albanski; ili pak da postoji
nejednakost između hrvatskoga i romskoga jezika i sl.
17
očuhinski ne postoji niti u jednom hrvatskom rječniku – što bi već po

sebi moglo nešto kazati o jezičnoj neravnoteži, dakle o čuvanome
stereotipu maćehe, tj. pomajke, dok se očuhu – u stvarnosti često i
zlostavljatelju – pridjevom ne pripisuju negativna svojstva.
Jeste li se pitale zašto su istraživanja o stereotipima ili seksizmu
u jeziku “jednostrana”? Nije li neobično da se muškarci ne žale i nemaju
problema s “našim jezikom”? Zašto je tomu tako? Ostanimo kod
rječnika. Oni su, tako su nas učili, riznice jezika u kojima je “pohranjeno
blago pojedinačnih (najčešće nacionalnih) jezika”. Kakvo je to blago? I
tko ga je “pohranio”?
U rječnicima, enciklopedijama, udžbenicima uvijek se “hipotetski
pretpostavlja da je govor o muškoj osobi, ukoliko nije drukčije navedeno”
(Miller i Swift 1972). Na taj se način šalje poruka (a jezik je njen
prenositelj) o društvu u kojemu vladaju muškarci. Jezik je pri tom moćno
oruđe/oružje u rukama onih koji ga imaju (“dok muškarci govore, žene
šute”). Kako smo, onda, kao žene, označene u jeziku, jer jezik je
označitelj? U riječi su, složit ćete se, upisane spoznaje, znanja, iskustvo,
prihvaćanja... I dakako, predrasude. Koje stvaraju stereotipe. Jezik ih
dodatno proizvodi, čuva, obnavlja... Sve to?, pitat ćete se.
Da vidimo kako to izgleda:
Što je upisano u samu riječ žena? Tko je punio/puni odrednice
što bi to neka od nas kao žena bila/trebala biti? Mora li me se odmah
kao ženu odmjeriti/usporediti s muškarcem, kako to, iz “nepoznatih”
razloga, stoji u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (Anić, 2001, 1991).
Evo što u njemu piše:
1.a osoba po spolu suprotna muškarcu; žensko; pa tek onda
odrasla osoba ženskog spola; i dakako, prema svojoj “društvenoj
ulozi”; 2. razg. bračni drug ženskog spola; supruga. Pri tome je
muškarac definiran jedino kao odrasla osoba muškog spola. Dakle,
žena se ne definira po sebi već u prvome redu kao suprotnost
muškarcu. Time se muškarac postavlja normom, a žena otklonom.
Dok pod odrednicom muškarac nema niti jednoga frazeološkog
izraza, za ženu se navode javna žena – prostitutka, laka žena – lako
osvojiva žena u predrasudi da ne bira partnera. Neprimjereno je
ponavljati stereotip (i dodatno osnaživati predrasudu) zbog svih javih
žena, političarki, ministrica, glumica ili aktivistkinja, a da se niti u
novom izdanju Rječnika ova natuknica nije promijenila.
18
Nejednakost u jeziku. Više od stereotipa
Može li tu politika puristički počistiti seksizme kao što to čini s

drugim, primjerice “etnički nepodobnim” riječima? Kako je politika
nažalost uglavnom muški posao, bojim se da ju, kao i jezične puriste
kojima je vodilja, neće još zadugo zasmetati diskriminiranost jezika
spram rodu.
Jezični su stereotipi pustili “duboko korijenje” i nije nevažno što
i kako rječnici bilježe. Pod rječju ženka uz životinja ženskog spola stoji i
deprec. žena kao oličenje svoga spola. Što to “oličuje” ženski spol, Rječnik
ne govori. Ali zato govore uvriježeni stereotipi. Mi smo “oličenje đavla”,
“đavolu ispod kopita utekle”... A pod prilogom ženski – kao žene, na
ženski način, na način žena, moramo gonetati kakav je to “ženski način”,
ili se već i on predmnijeva. Jednako je i s pridjevom ženski – koji se
odnosi na žene, koji pripada ženama, koji ima osobine žene, koji je kao
žena, pri čemu ostaju pretpostavke koje pune pojam.
Možda nam se u identitet posredno upisuje potpuna zbunjenost,
pometenost, bezglavost kroz opis frazeologizma ne znam jesam li muško
ili žensko – kaže muška osoba kad ističe svoju potpunu (istakla R. B.)
zbunjenost, pometenost; više ništa ne znam; ne znam gdje mi je glava.
Skokov Etimologijski rječnik (Skok, 1973) pod žena navodi: ie.,
balto-slav., sveslav. i praslav., 1 femina (uopće) 2 supruga. Pa dok se bavi
podrijetlom same riječi i izvedenica, ne zaboravlja dodati: “Prvotno je
značenje ‘družica muža’. Odatle još i danas oštra opozicija muž i žena,
ženiti (se) i udati (se). Latinska inovacija femina ‘koja doji’ > žena i
genetrix, gen. od ie korijen *gen – ‘rađati’ govori u prilog mišljenja da
je ie korijen *guena stoji u vezi s ie korijenom *gen – ‘rađati’, a stcslav.
monž ‘misliti’ > gospodariti. Prema tome se u primitivnoj ie. porodici
žena shvaćala samo kao ‘rađalica’. Po tome je onomaziološkom momentu
i nazvana.” Tako smo opet, rječnički “neutralno” stavljene u opoziciju
s onima koji “misle i gospodare”, bez da ima pravoga razloga da nas se
pod natuknicom “žena” odmah uspoređuje.
I ovi su primjeri potvrdom feminističke teze da jezik perpetuira
duboko usađene patrijarhalne kodove i stvara stereotipe koji pri tom
osnažuju predrasude. Ili predrasude stvaraju stereotipe i tako u krug.
Jezik je odličan prenosnik “virusa”. Jezik je “napunjeno oružje”, kako ga
naziva Bolinger (Bolinger, 1980). Evo kanonade: vještice, babetine,
glupače, kučke, raspuštenice, kurve, akrepi, oštrokondže... Još
dok je jednostavno prepoznati što je to seksistično u ovim riječima, u
19
jezik se u naoko “neutralne” definicije upisuju opasniji stavovi koji se

temelje na predrasudama, ali pritom “betoniraju” (ili bi to htjeli) položaj/
mjesto žena u društvu. U Rječnik hrvatskog jezika iz 2000. godine, u
definiciju se žene, usudila bih se reći, upisuje opasan politički svjetonazor
koji će se možda sutra i propisati! Žena je tako prema sastavljačima2:
1. ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rođati djecu
i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece: tjelesne i duševne razlike
između žene i muškarca 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga;
biti čija žena; uloga žene u braku 3. odrasla ženska osoba bez obzira na
bračno stanje: voljeti žene, blago od žene – vrlo dobra žena.
I “javna žena” je ovdje neizmijenjenog značenja i deset godina
nakon izdanja prvoga rječnika hrvatskog jezika, poslije raspada
zajedničke države. Čini se da je lakše promijeniti države, no promijeniti
stereotipe o ženama.
Spol je u rječnicima definiran seksistički, dakle kao “ukupnost
psiholoških i fizioloških karakteristika po kojima se muškarci i žene
razlikuju”. S dodatnim obilježjima: jaki spol muškarci; lijepi (ljepši,
nježniji, slabiji, krasni) žene (Anić, 2001). Dok spol u slavenskim
jezicima dolazi od pola, “sasjeći na pola”, te dvije polovice nikada nisu
“bez razlike”, ali niti bez stereotipnog gledanja.
Što su jezični stereotipi?

Jezik reflektira kulturu koja konstruira određeni jezik. Jezik “kruži i zrcali
kulturu, te na taj način i njene strahove i predrasude” (Schultz, 1990).
Stoga su i predrasude prenošene jezikom (stereotipi) “kružeće” po svojoj
prirodi. Jezik reflektira stavove društva, a onda se stavovi prenose
jezikom. Stereotipi su tako postali dio naše svakodnevice i više gotovo
ne reagiramo na mnoge od njih. Za stereotipe se kaže da su “zastarjela”
i “netočna” vjerovanja o ulogama koje žene i muškarci imaju ili mogu imati
u društvu. Pa kad su stereotipi “zastarjeli” i “netočni” kako to da uspješno
preživljavaju? Pretpostavlja se da stereotipi funkcioniraju kao kognitivni
obrasci percepcije, te da su odgovorni za razumijevanje/prihvaćanje
ženskog i muškog ponašanja u komunikaciji.
2
Nažalost, deset je sastavljačica Rječnika, dok je glavni urednik muškarac!
20
Kada u neku riječ upisujemo rodno neprihvatljivo značenje
(“zastarjelo”/“netočno”), to rodno neprihvatljivo značenje

upisujemo u koncept koji riječ simbolizira, jer je jezik sustav
simbola koji koristimo da bismo uzajamno komunicirali. Ako
su naši simboli puni predrasuda (rasistični, homofobični,

seksistični), tada je i naše mišljenje kao i uz njega vezano
djelovanje također prepuno predrasuda, rasistično,
homofobično i seksistično.
Tko “ohrabruje” stereotipne slike o jednima i drugima? Istražujući

i ispitujući jezik koji se odnosi na žene možemo naučiti dosta o
strahovima i predrasudama koje muškarci imaju o ženama. Stereotipe
ćemo lako prepoznati. Postoje kao gotovi recepti, kao u dobrim starim
kuharicama od upotrebe potrošeni, da su žene takve i takve i upornim
se ponavljanjem, pri čemu su i žene sudionice, ženama nameće što je
identitet njihova ženstva. Nježnost, plahost, plačljivost, zbunjenost,
čangrizavost, histeričnost, svejedno. Atributi mogu varirati, no najčešće
su razapeti između anđeoskih i đavolskih. Ili smo “anđeli”, i to
“zlatokosi” ili “vrag”, i to “crni”. Seksistički su stavovi, dominantni još
od “biblijskih vremena”, a i dan danas religijske prakse poučavaju o
muškoj dominaciji (Miller i Swift, 1972).
Gospođa ili gospođica?

Vjerujem da vam se bar jednom netko tako obratio (najčešće
muškarac, dakako). Je li to “uobičajena praksa” oslovljavanja,
bonton u obraćanju ženama, pristojnost ili što drugo? Što
vas se pri tom pitalo? Možemo li, kada se obratimo muškarcu
s gospodine, saznati išta o njegovu (ne)bračnom statusu? Da
li se na taj način ulazi u prostor osobnoga, pri čemu je ulazak
dopušten samo kad su u pitanju žene, ili nam (sa)znanje da je
neka žena gospođica ili gospođa omogućuje drukčiji odnos
spram njoj?
21
Stereotipom se ne izražava samo to što mi (kao) jesmo, već postoji

i stereotipno mišljenje o tome kakvim jezikom žene govore. Kada je
Robin Lakoff (Lakoff, 1975) govorila o jeziku žena, navodeći značajke
ženskoga govora (zarečenične upite, povišenu intonaciju i sl.), u najboljoj
namjeri da “popiše razlike” između ženskog i muškog govora, otvorila je
sezonu lova na “slabi jezik”, jezik bez “autoriteta”, te omogućila da se
ženski zarečenični upiti (npr. “zar ne?”), “možda” ili “draga/dragi” tumače
kao izraz nesigurnost ili nemuštost. Spočitavana nesigurnost pri govoru
upisuje se u stereotip o “ženskoj nesigurnosti” općenito.
Strategija: Treba “promijeniti strategiju” i ponavljati da žene

koriste zarečenične upite zato što svoje stajalište žele provjeriti
sa sugovornicom/sugovornikom, zato što drugoj/drugome

daju priliku da iskaže svoju sumnju ili mišljenje, zato što, u
krajnjem slučaju, uvažavaju Drugu/Drugog. A o ženskoj
nesigurnosti (niječu ju mnoge žene prelazeći dnevno različite

granice) nema niti govora.
Rod je u jezik upisan i smatra se starijim od jezika. Porodice

indoevropskih i semitskih jezika poznaju gramatičku kategoriju roda
iako joj je podrijetlo upitno. U jeziku je rodni identitet lako prepoznat,
jer će neki jezici, pa tako i hrvatski, nuditi mogućnosti (posebice
tvorbene) za rod. I kada ne postoji potpuno podudaranje u prirodnome
i gramatičkome rodu, snaga kongruencije (slaganja roda, broja i padeža)
čini jezičnu strukturu petrificiranom na štetu žena. Tako se gramatičko
slaganje imenica ženskoga i srednjega roda (s)klanja prema muškome
rodu (“Majka i dijete su bili u kinu”).
Tajnik ili tajnica?

Mnoge jezične stupice, uhvaćene u klopku jezičnih normi, standarda
ili žargona, morfologiju, sintaksu, tekst i kontekst nećemo lako
prepoznati. U hrvatskome jeziku sufiksalna tvorba imenica ženskoga
roda na -ica za ženska zanimanja u potpunosti odgovara tvorbi
umanjenica. Tako se “malenost” predmeta i živih bića (cvjetić, kućica,
ptičica, ribica, žabica) “seli” u ministrice, liječnice, tajnice. Umanjuje li
se tada i značaj posla kojega obavljaju?
22
Tajnik ili tajnica? Pokušajte ih definirati. Ona će biti odana (čitaj:

poslušna) “desna ruka” šefu, a on će u najmanju ruku biti voditelj nekog
odbora. No, ukoliko nema nastavka za ženski rod, ukoliko nas nema u
jeziku (kao sustavu znakova), ima li nas i izvan jezika? Provjerite:
U automobilskoj su nesreći stradali otac i sin. Otac je preminuo na
putu do bolnice, a kad je kirurg ušao u operacijsku dvoranu i nagnuo se
nad ranjenog pacijenta, rekao je: Bože, to je moj sin!
Tko je doktor? Da. To je majka. Liječnica.
Ili: Netko će reći: Bolestan/bolesna sam. Idem k doktoru. A kad
se dođe k doktoru opće prakse, najčešće je to doktorica! Provjerite u
svojoj ambulanti. Kirurginja, iz gornje priče, znatno je manje.
U ovim se slučajevima ne radi samo o moći imenovanja, već i o
stvarnoj društvenoj moći. No, je li bolje biti doktorica, profesorica, urednica
(jer se sufiks –ica koristi za deminutive/umanjenice), nego da me u jeziku
nema, ako će to značiti da me neće biti niti izvan jezika, tako npr. ni na
radnome mjestu? Na sreću, hrvatski jezik poznaje u tvorbi riječi i druge
sufiksalne mogućnosti : -inja – pjesnikinja, astrologinja, pedagoginja; -ka
– bolničarka, novinarka, astronomka; -kinja – pilotkinja, feministkinja;
-lja – rodilja, tkalja, tako da nam ostavlja mogućnost imenovanja ženskih
zanimanja i drukčijim tvorbenim nastavcima. Ženska zanimanja se nažalost
izvode iż muških, kako stoji u hrvatskoj gramatici3, no, urednice i
bilježnikinje, pravobraniteljice i stomatologinje osvojile su javni prostor
i prostor rada, pa tako ostvarile pravo i na (samo)imenovanje.
Vježbajte: složite se kada vam netko kaže da žena samim

imenovanjem zanimanja u ženskome rodu neće postići
jednakost, ali dodajte da dok god netko izgovori filozof ili
pilot, a da pri tome u “mentalnoj slici” ne vidi ženu, vi ćete

izgovarati filozofkinja i pilotkinja kako biste ih potakle/i da
pred očima imaju ženu.
3
“Imenica za žensku osobu tvori se najčešće od imenice za mušku osobu čineći s
njom mocijski par (car – carica, čuvar – čuvarica), ali se mogu tvoriti i od drugih vrta riječi,
npr. od pridjeva (star – starica) ili glagola (tumarati – tumarača) (podcrtala R.B.). Kad je
osnovna riječ imenice za žensku osobu imenica koja znači mušku osobu, govori se o
mocijskoj tvrobi, npr. profesor-profesorica” (Barić i drugi/e, 1995). Zanimljivo je da nema
mocijskih parova kada se radi o seksizmima. Primjerice, nema raspuštenik – raspuštenica,
oštrokonđac – oštrokonđa, ili vidi gore: tumarač – tumarača.
23
Kako su nastali stereotipi o ženama?

Kao i s drugim skupinama koje nemaju moć (određene klase,
manjine, osobe s posebnim potrebama, itd.), na rod (ženski) se gleda
u postmodernom poimanju rodnoga vezanog uz društveno-kulturne
posebnosti. Uporaba neprihvatljivih izraza koji ne postoje za
muškarce “sačuvana” je samo za žene: vještica, stara baba ili babetina,
gadura, kučka, raspuštenica... Jezičnom uporabom, ponavljanjem,
jezik, kao primatelj i pošiljatelj poruka, prenosi i takve diskriminativne
predodžbe i poruke o ženama, koje zovemo jezičnim seksizmima.
Mnogi “napunjeni” izrazi posebno se odnose na žene kao seksualne
objekte i reflektiraju ženski status kao vlasništva. Riječi su pri tom
više od stereotipa, jer naknadno upisuju nova značenja (ukoliko se
“slobodnije ponašam” mora da sam “radodajka”). Žensko se tijelo i
ženska seksualnost odmah kažnjavaju stereotipnim iščitavanjem:
fifica, kurvetina, radodajka, profuknjača i sl. Muški su za tu istu
priliku “poželjni”: frajeri, fakini, galebovi, lole... Pojam “čednosti”
traži se kao vrijednost samo kod žena (u Anićevu Rječniku: “koji je
bez poroka, ob. o djeci ili djevojci, kao i nevinost, a žene koje to ne
posjeduju “lake su žene”, “posrnule”, “radodajke”, “raspuštene”,
“uličarke”). “Raspuštenica” se koristi samo za rastavljenu ženu,
predmnijevajući njeno daljnje seksualno ponašanje, ali ne i za
rastavljena muškarca. Dok je profesionalac muškarac koji
profesionalno obavlja svoj posao, profesionalka je sačuvano za
prostitutku. Naoko “prazna” riječ žena služi i kao sinonim za
prostitutku (“laka žena”), da bi danas (uz odmah ruke i uzvik “žena”
ili “te žene”) diskriminativno obilježavale vozačice ili bila napunjena
(u množini) zbirom svih mogućih zamišljenih pogrda.
Za odnos spram žena kao seksualnih objekata indikativna je i
promjena značenja riječi kroz povijest. Mnoge su tek bile označiteljice
(npr. madam, gazdarica, kraljica, dama) da bi degradirale u značenju i
poziciji, dok prinčevi, kraljevi i gazde nisu. Tako je majka postala kurvom,
a otac je egzaltirao i odnosi se na boga. “Ja sam tvoj bog otac!”, često
izgovara nasilan partner.
24
Kako provjeriti što je stereotip u jeziku?

Dovoljno je da svaka sama sačini izvedenice iz riječi žena i muškarac i
u paralelnom će stupcu odmah uočiti nesrazmjer. Augmentativi tipa
“ženetina” ili “ženturača”, omjereni s “muškarčinom” imaju posve
suprotna značenja. Tako bi “htjelo biti”, ali danas su žene ipak poljuljale
stereotip muškarčine. Sumnjam da ijedna danas vidi muškarčinu
poželjnim partnerom. No, kada je koja muškarača, ne preuzima “snagu”
od muškarca već je doslovno viđena s brkovima. Stereotip o muškarcu
izvrće se u svoju suprotnost kada je pripisan ženama. Dakle, preko
granica rodnoga ne može se kroz jezik.
Na što se stereotipi, često prerasli u seksizme, najčešće “lijepe”?
Starost, ženska, posebno je “prijeteća”. Stereotip se gradi na “nedostatku
seksualne privlačnosti” – poželjnosti za muškarca. On je norma i izvan
jezika. Ukoliko je žena stara, seksizmi su preplavljujući: babetina, babuskara,
vreća, akrep, groblje, oštrokondža, rospija, stara krava (nije na odmet dodati
još i to “stara”). Dakle, stara i seksualno nekorisna. Negativne riječi kojima
se žene opisuju često se vezuju uz žensku seksualnost, odnosno sam fizički
izgled, primjerice, debljinu ili neurednost: gadura, smrdljivica. Žene se ne
štedi u starosti, ili nedajbože ružnoći (akrep, groblje, stara vještica, stara
krava), a riječi imaju konotacije neželjenosti, neprivlačnosti ili lošeg
karaktera (oštrokondža, aždaja, rospija). Ukoliko je žena mlada, privlačna i
poželjna, govori se iz muške pozicije: što je dobro tek je ono što muškarac
obožava kod žena kao žena (“iz stereotipa”), a ne kao osoba. Prevladavajući
je “upisani” stereotip da je žena “bespomoćna, slaba, mala, zbunjena” i
često se koriste iste riječi koje se koriste za djecu ili male predmete, a i
umanjenice za životinje: žabice, mačkice, kokice, ptičice, ribice i sl. Riječi
su to za one koji nemaju moć!
Kada je muškarac uspješan, sva je pažnja okrenuta prema njegovu
uspjehu i čita se iz njegova uspjeha, a kada je žena uspješna pažnja je
usmjerena na njen spol/rod i njen se uspjeh iščitava iz njezinog fizičkog
izgleda (“ah, lako njoj, uspjela je jer je zgodna!”). Stereotipi u obraćanju
ženama, posebice vezani uz fenomen fizičke ljepote s jedne strane kao
ističu žensku ljepotu, ali moraju “oduzeti pamet” (“lijepa i glupa”, vicevi
o plavušama). Frazeologizmi: ženska pamet, ženska logika, ženska glava
ženi odriču pravo na pamet i logiku.
Kako god bilo: anđeo, i to zlatokosi, ili vrag, i to crni, baba-roga ili
vila raviojla, ostajemo rod/spol s razlikom. Prečesto tek pogodnost
25
muškarcu, objekt, “predmet njegove žudnje”. Status vlasništva vidi

objekt, ne i vlasnika. Je li se koja pobunila pri ispunjavanju upitnika,
budući da se uz ime i prezime treba navesti i djevojačko prezime ili
naše ili majčino, koje samo potvrđuje (kome/čemu inače to treba?)
“vlasništvo oca”, iako smo već prešle u “vlasništvo muža”. U slavenskim
je jezicima ženino mjesto “osigurano”: ona se udaje ili ide za mužem,
dakle daje se; on dobiva, on se ženi, tj. uzima za ženu. Ženu se i
seksualno uzima, a ona se (po)daje, predaje, nju se “baca na leđa”... Ali,
s muškog gledišta žena je i “predmet obožavanja”, zar ne? Pazite,
predmet! Dakle objekt, ne subjekt. Jezik kazuje sve.
Jezik, i kada se imenuje “zajedničkim”, stvara, osnažuje i obnavlja
mentalne slike u kojima se žene vide ne samo kao pripadnice “slaboga
spola” (još jedna stereotipska sintagma!), već posve bez moći (“ona je
tako bespomoćna” ili bar: ona “voli biti bespomoćna” gdje se osnažuje
stereotip o ženskoj manipulativnosti).
Da bi se razumjelo naše (ne)prisustvo ili pak diskriminirano

prisustvo u jeziku, treba razumjeti odnose moći, i posvetiti
pažnju razumijevanju problematike roda. Feminističke
lingvistkinje pokušavaju pronaći odgovore vezane uz

jezičnu praksu, uzroke takve prakse, te na mogućnosti
mijenjanja i prakse i jezika samoga. A sve u cilju kreiranja
jezika koji bi drukčije iščitavao i kreirao ženski identitet.
Nejednakost u jeziku, ogledalo rodne nejednakosti
Rodna nejednakost = nejednakost u jeziku

Stereotipi o ženskom “slabom” govoru su se također čvrsto ukorijenili.
Žena govori “nesigurno i tiho”, koristi “kitnjaste fraze”, “zarečenične
upite” (zar ne?, nije li tako?) i govori “bez kraja i konca”. No, treba
osvijestiti da je, ukoliko je zaista tako, to rezultat jezika koji joj je bio
nametnut u ranoj mladosti (Lakoff, 1975). Djevojčice se uči da budu
ljubazne i slušaju tuđa mišljenja umjesto da svoja “nameću” drugima.
Proces socijalizacije dječaka i djevojčica je različit, pa ga treba mijenjati.
Djeca zarana moraju naučiti da rod ili rodna uporaba jezika ne smiju
stvarati nejednakost.
26
No, sve dok žene imaju podređenu ulogu u društvu, njihov će

govor biti stereotipiziran kao različit i nejednak i viđen upravo takvim.
Sve dok su muškarci i žene neravnopravni, i jezik će biti prihvaćen i
viđen nejednakim, čak i u gramatički jednakim rečenicama: Mi moramo
voditi brigu o našim ženama. Mi moramo voditi brigu o našim
muškarcima. Ili Iza svake uspješne žene stoji muškarac i iza svakog
uspješnog muškarca stoji žena. Oba “mi”, muškarac/žena nisu jednako
slobodni. Kontekst prvih je “viteško-zaštitničko-pokroviteljski”, a
drugih dviju “služinsko-pomagački”. Što nam je zadaća? Ne ravnati se
prema stereotipu Kad muškarac govori, žena šuti, koji je povijesno
ušutkivao ženski glas, već glasno mijenjati sliku stvarnosti stereotipnih
viđenja uloge žene u zajednici. “Zna se gdje je ženi mjesto”, reći će
muškarac siguran u “svoje znanje”.
Ipak, prije toga moramo osvijestiti postojanje stereotipa ne samo
kao stereotipa već i kao “poželjnog modela”. Naime, feminističke
lingvistkinje su ponudile knjige tipa priručnika za samopomoć, kao
žanra za samoosnaživanje žena, “alternativne savjetnike” (uglavnom
namijenjene profesionalnim ženama, kao na primjer Leadership Skills
for Women), no i oni mogu biti zamka za žene. Savjeti su naoko
podržavajući, ali u sebi sadrže (samo)okrivljavanje. Evo kako to stoji
u Leadership Skills: “Govorite direktno i ne dajte se smesti kad vas se
prekida. Statistike pokazuju da žene dopuštaju da ih se prekida u 50%
više slučajeva nego muškarci. Ne pridonosite tim statistikama”. I ženski
časopisi rade slično (npr. Cosmopolitan, 1990. “Zašto ne bismo govorile
kao odrasli”), navodeći karakteristike ženskoga govora (zarečenične
upite, povišenu intonaciju, drhtav glas), čitavu onu listu ženskih
lingvističkih “grijeha” (Lakoff, 1975) pri čemu se njena negativna
interpretacija prezentira kao činjenica. Tako da tekstovi, koji
preplavljuju ženske magazine, sve u cilju osnaživanja žena, podcrtavaju
i bitna ograničenja takvih pristupa te ponavljaju stereotipe: da smo
mi takve i takve i da govorimo tako i tako. I da se MI moramo mijenjati,
priklonom na njih, muškarce.
Rodna “specijalizacija” da djevojčice traže intimnost, a dječaci
status proizvoljna je u odnosu na veću društvenu strukturu. Može
implicirati da se dječaci spremaju za javni, a djevojčice privatni život,
ili pak dječaci za moć, a djevojčice za odricanje od autonomije. A to
nije neutralna razlika. Na prvome mjestu ona proizlazi iz nejednakih
odnosa rodova. Pojam zanimanja određenog rodom (orođeno
27
zanimanje), npr. domaćica i majka, po sebi su produkt nejednakosti i

eksploatacije. Feminizam ne teži poniziti domaćicu, već se zalaže za
promjene uvjeta rada u kući. Nejednakost pospješuje razliku, a ne
obrat. Konvencionalno je razmišljanje da su subordinirane skupine
opresirane zato što su različite; mnoge su razlike proizvedene da bi
se opravdala opresija. I kada se te razlike čuvaju stereotipom, opresija
je osigurana. Lingvistika, iskustvo očitavanja jezika jezikom samim,
nije dovoljno. Potrebno je da lingvistkinje uče i iz drugih disciplina.
Jer rod je problem, nije rješenje; jer muškarac čini to, a žena to,
stereotipi su i generaliziranja. Sama promjena riječi neće po sebi
promijeniti način na koji društvena zajednica gleda na stvari.
No, “intervencijom u jezik”4 toj se promjeni pomaže. Treba učiniti
napor da se dnevno mijenja jezik, na način kako to radi Centar za ženske
studije promičući rodno osjetljiv jezik ili kako je to nedavno napravio
Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova tražeći da se u oglasima
za nova radna mjesta ravnopravno uz muški rod za tražena zanimanja
stavlja i ženski rod (vozač/vozačica, voditelj/voditeljica i sl.). Ili, ako se
već iz rječnika, kako je to Mary Daly sugerirala, ne mogu potjerati
šišmiši, akrepi i rospije neka se te riječi semantički ponovo napune,
kao što su babe (napunjene starošću i nepoželjnošću) postale B.a.B.e.,
priznata organizacija za ženska ljudska prava.
Stoga, mijenjajte jezik! Mijenjajući jezik, mijenjate stereotipe. U
lift zgrade mojih roditelja htjela je ući žena. Već nas je troje bilo unutra
i ona je zastala, rekavši: “Neću ući, ja sam debela.”. Uzvratila sam joj:
“Uđite, niste vi debeli, vi ste velika žena kojoj treba veći prostor”. Žena
se, i ostali “suputnici”, nasmijala, i ušla.
Kako bismo svoj identitet ostvarivale u jeziku koji je sklon
ženama, koji ne koristi stereotipe i seksizme, potrebno je da žene
stvaraju lingvistiku kao znanost koja neće označ(av)iti žene tek kao
su-putnice jezika, markirati ih (pogrdno) u jeziku ili ih isključivati iz
jezika ili važnih tema o jeziku. Trebamo njegovati inspirativan i ženski
kreativan jezik, oslobođen stereotipa o Drugima. Trebamo kao žene
stvarati lingvistiku koja neće zanemari(va)ti temu moći, sa spoznajom
da se jezikom kreira naš rodni i osobni identitet.
Uz svaku uspješnu ženu stoji žena!
4
Pitanje imenovanja, rekle bi feministkinje.
28
P.S. O feminističkoj kritici jezika

Feministička je kritika jezika isprva5, ranih sedamdesetih, ulazeći u
prostor dominantno muškoga bavljenja jezikom, morala prepoznati i
zabilježiti stanje jezične prakse. Dakle, kako smo (ne)prisutne u jeziku.
S vremenom je feministička kritika razvila različite pristupe, od kojih
bi se mogla izdvojiti tri značajnija, koja i danas zaokupljaju pažnju
feminističke kritike. Treba imati na umu da je dijakronijski gledano
svaki od pristupa imao i svoj izvor u feminističkom problematiziranju
roda i aktivnosti feminističkog pokreta u određenom vremenu, a neki
su od njih, poštujući društvenu uvjetovanost razlika kojima su i žene
obilježavane, izuzetno važni i danas. Pristupi se tako bave odnosom
nejednakosti, moći i jezičnih praksi, ili nerazumijevanjem kulturnih
razlika, ili odnosom jezika prema rodnom i jeziku kao nositelju identiteta
ili pak smještaju fokus interesa interdisciplinarno. Oni se često
preklapaju, jedan drugoga “podržavaju”, te se trude ne stvarati
hijerarhijske vrijednosne odnose među sobom. Važno je to istaknuti
jer je isključivost ili, bolje rečeno, usmjerenost na jednu vrstu pristupa
kritike jezika nužno upitna. Isključivost pojedinih pristupa ne odgovara
današnjem gledanju na jezik i rod(no).
Literatura:
1. Anić, V. (2001) Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb.
2. Anić, V. (1991) Rječnik hrvatskoga jezika. Novi Liber. Zagreb.
3. Barić, E. i drugi/e (1995) Hrvatska gramatika. Školska knjiga. Zagreb.
4. Bolinger, D. (1980) Language – The Loaded Weapon – The Use and

Abuse of Language Today, poglavlje 9: A case in point: sexism. Longman.
London.
5. Borić, R. (1999) “Jezikom protiv žena”. Zaposlena 50:50-51. Zagreb.
6. Borić, R. (1998) “Ženski identitet u jeziku”. Treća 1:37-44. Centar za

ženske studije. Zagreb.
7. Cameron, D. (1995) “Rethinking Language and Gender Studies: Some

Issues for the 1990s”. U: Language and Gender. Ur. Sara Mills.
Longman. London.
5
Više u Borić, 1998.
29
8. Iveković, R. (1997) “Žene, politika, mir”. U: Žene i politika mira. Ur.

Kašić, B. Centar za ženske studije. Zagreb. Str. 92-102.
9. Lakoff, R. (1975) Language and the Women’s Place. Harper & Row. New
York.
10. Miller, C.; Swift, K. (1972) “One Small Step for Genkind”. U: Handbook
of Nonsexist Writing (1998). Harper & Row. New York.
11. *** (2000) Rječnik hrvatskog jezika. Leksikografski zavod i Školska

knjiga. Zagreb.
12. Schultz, M. R. (1990) “The Semantic Derogation of Women”. U: The

Feminist Critique of Language: A Reader. Longman. London.
13. Skok, P. (1973) Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU.
Zagreb.
14. Stanley, J.; Schultz, M. (1975) “The Semantic Derogation of Women”.

U: Language and Sex: Difference and Dominance. Ur. Thorne, Henley.
Rowley. Newbury House.
30
obrazovanje
31
32
žELJKA JELAVIĆ
Jesu li žene ravnopravne

u obrazovanju?
U Republici Hrvatskoj sva djeca bez obzira na spol imaju jednako pravo
na obrazovanje. Usmjerimo li se samo na aspekt jednakosti u pravu na
obrazovanje, mogle/i bismo zaključiti da po pitanju obrazovanja nema
diskriminacije žena u nas. Uostalom, reći će neki, obrazovanost žena
ima pozitivnu tendenciju rasta tijekom cijelog 20. stoljeća. Podaci o
pismenosti s početka 20. stoljeća pokazuju da su žene s elementarnom
pismenošću činile svega 35% žena, dok ih na kraju stoljeća ima tek
4,9% nepismenih. Djevojke su brojnije u gimnazijama, pa u zadnjoj
dekadi 20. stoljeća čine 64% svih učenika, a nešto ih je manje u školama
za KV i VKV radnike gdje čine 47% ukupnog broja. Udio studentica na
fakultetima u stalnom je porastu. Na kraju 20. stoljeća one čine 53% od
cjelokupne redovno upisane studentske populacije. Studentice su
brojnije od studenata tijekom studija, ali ih manji broj na kraju završava
s diplomom u ruci, iako se polako i taj nesrazmjer smanjuje. Tako je
1981. godine 36% žena diplomiralo, a 1991. godine 42% od ukupnog
broja studentske populacije koja je diplomirala čine žene (Musulin, s.a.).
U suvremenom demokratskom društvu svi građani i građanke
trebaju biti jednaki. Biološki determinirane razlike između žena i
muškaraca ne smiju biti prepreka ostvarenju građanske jednakosti. Da
bi se ostvarila jednakost svih muškaraca i žena prethodno je potrebno
priznati njihovu različitost i ostvarenja načela jednakih mogućnosti
(Rodin, 2003:4). Ostvarenje pune jednakosti građanki kao pravnih i
političkih subjekata, osim diskriminacije, koju razumijevamo kao
odstupanja od načela formalne jednakosti, priječi i čitav niz rodnih
predrasuda na štetu žena. Nije stoga preuveličavanje kada kažemo da
je nemoguće ostvariti demokratske odnose u društvu ako se osim
ukidanja diskriminacijskih praksi ne promjene i patrijarhalna stajališta
prema ženama.
33
Uvidom u školske programe i udžbenike pokazuje se da su žene

gotovo nevidljive i da su prezentirane u tradicionalnim rodnim ulogama.
Znanstveno istraživanje udžbenika hrvatskog jezika Branislave
Baranović iz 2000. godine pokazuje da se u prva četiri razreda osnovne
škole žene spominju u 9% slučajeva, a muškarci u 36%. U višim
razredima žene se spominju u 13% slučajeva, a muškarci u 40%, dok
su u gimnazijskim tekstovima žene prisutne s 11%, a muškarci s 42%.
Upravo neprisutnost žena i ženskog iskustva, uz nedovoljnu žensku
vidljivost, feministička kritika znanosti i obrazovanja navodi kao
pokazatelje njihove patrijarhalnosti. Imajući sve to u vidu samo se po
sebi nameće pitanje kako pomiriti zahtjeve za razvijanjem škole,
obrazovnih institucija na svim razinama, kao mjesta za obrazovanje i
odgoj za ravnopravnost i slobodu, uz sadržaje koji vrve patrijarhalnim
stereotipima o ženama i muškarcima?
Patrijarhat, rod i spol

Patrijarhalno društvo naziv je dobilo po patrijarhu (grč. patria=pleme;
archos=vođa), vođi plemena, praocu. Patrijarhat se definira kao oblik
rodovske zajednice u kojoj je osnovna društvena jedinica očev rod (Klaić,
1974:991). U suvremenom feminističkom čitanju patrijarhat znači općenito
nadmoć muškaraca u obitelji i društvu. Moć se prenosi s oca na sina odnosno
s oca na muža. Valja napomenuti da je upravo feminizam ukazao na
univerzalnost patrijarhalnih normi s jedne, ali i na različitosti njihovih
pojavnosti i nemogućnost unificiranja patrijahalnih društava s druge strane.
S obzirom na tisućljetnu tradiciju patrijarhata mnogi se od ustanovljenih
odnosa doimaju “prirodnima” i nepromjenjivima. Stoljećima učvršćivana
asimetrija moći muškaraca i žena smatra se prirodnim stanjem stvari.
Svijest o ženskom i o muškom gradi se i na temelju kulturnih
stereotipa. Tako je, na primjer, jedan od stereotipa o ženama onaj koji
kao najvažnije društvene uloge žene ističe rađanje, brigu o djeci i
domaćinstvu. Zbog takvog poimanja dominantne ženske uloge, žene i u
suvremenom društvu teže dolaze do pozicija raspodjele društvene moći.
Da bi se razlikovala biološka i društvena uvjetovanost oblikovanja
muškog i ženskog, danas se i u našem jeziku koriste termini spola kao
biološke odrednice i roda kao društveno i kulturno oblikovanog spola.
Rodne se uloge uče od rođenja. Tijekom odrastanja usvajaju se
vrijednosti i norme koje se vezuju i pripisuju uz određeni spol. Rodnost
34
Jesu li žene ravnopravne u obrazovanju?
podrazumijeva još i podjelu rada, očekivana ponašanja, način odijevanja

i ukrašavanja, seksualnu orijentaciju.
Tradicionalnu podjelu na dva roda, muški i ženski, suvremena

teorija roda i spola dovodi u pitanje ukazujući na rod kao na dinamičku
kategoriju s nizom mogućih varijacija. Pripadnice/i transrodnog pokreta
ukazuju na različite mogućnosti rodnog i spolnog izražavanja i
identificiranja. Te mogućnosti redovito nisu u skladu s postojećim
zadanim rodnim ulogama (Poštić, 2003). Najčešće spominjane
varijacije unutar kategorije transrodnih osoba su, primjerice,
transseksualci – osobe koje su promijenile biološki spol ili ga žele
promijeniti, i transvestiti – osobe koje uživaju u nošenju odjeće drugoga
spola. Nije naodmet spomenuti da je predrasuda mišljenje kako su
transvestiti isključivo homoseksualne osobe.
Predrasude i stereotipi
Predrasudama nazivamo površna i neutemeljena stajališta prema
nekim osobama ili skupinama. Iako predrasude mogu imati i pozitivna
značenja, najčešće ih se ipak povezuje uz negativne generalizacije
koje se odnose na pojedince ili druge društvene skupine te se kao
takve pripisuju svim članicama/ovima te skupine. Predrasude su
odraz stereotipnog mišljenja o nekome. Stereotipi kao “uskogrudne
slike u našoj glavi” predstavljaju iskrivljena znanja, stajališta ili
vjerovanja o sebi, odnosno o drugima (Vrkaš, 2001). Nije nužno da
su stereotipi uvijek negativni. Jedan od takvih primjera je stereotip
o elementima fizičkog izgleda pripadnika jedne nacije, pa se kaže
kako su Šveđanke i Šveđani plavokose/i, iako plavokose/i nisu
najbrojniji u švedskoj populaciji.
Humor se vrlo često temelji na stereotipima. O drugima, a i o
sebi, u vicevima pričamo na temelju stereotipa. Škrtost Škota, lijenost
Dalmatinaca ili svadljivost Zagoraca, neki su od primjera. Kada je riječ
o tome hoće li stereotip dobiti predznak negativnog ili pozitivnog,
valja imati u vidu i kontekst u kojem se pojavljuje, odnosno tko ga
rabi, tko govori. Nije isto iznosim li osobno gledište o nekim
obilježjima, napose ako imaju negativnu konotaciju, na primjer lijenost,
glupost ili škrtost, ili to govori netko izvan moje skupine, nacije ili
roda. Problem nastaje kada se stereotipna mišljenja i predrasude
35
protežu izvan domene zabave na druga područja, primjerice radne

odnose, poslovnu komunikaciju, ili kreiranje obrazovnih programa,
te su prepreka promjeni kvalitete postojećih društvenih odnosa.
Svaka kultura izgrađuje svoje modele ponašanja koji se
pripisuju muškom i ženskom rodu. Tako i stereotipe o muškarcima
i ženama usvajamo tijekom odrastanja. Oni su dio učenja o rodnim
ulogama. Prenose ih naši roditelji, vršnjaci, mediji, nastavnice i
nastavnici u školama, školski udžbenici, profesori i profesorice na
fakultetima, znanost.
Diskriminacija, seksizam i obrazovanje

U tradicionalnim društvima mnogi se elementi i vidovi rodnih uloga
uopće ne propituju niti dovode u pitanje. Najčešće do neprihvaćanja i
diskriminacije drugih dolazi kada se stavovi pripadnika drugih kultura
bitno razlikuju od onih u našoj kulturi. Odnosno, kada pojedinke/ci ne
žele nužno slijediti normirano ponašanje vlastite kulture.
Diskriminacija je djelovanje u prilog svoje i na štetu druge
skupine temeljem nejednakih kriterija, koji mogu biti posljedica
predrasuda ili namjernog osporavanja prema drugoj osobi (Vrkaš,
2001:111). Pojmom diskriminacije označavamo odstupanje od načela
formalne jednakosti odnosno ravnopravnosti (Rodin, 2003:5). U
suvremenim demokratskim društvima otvorenu diskriminaciju
sprečavaju zakoni. Znatno češće diskriminacija će biti posredna, manje
vidljiva, između ostalog i zato što je ugrađena u niz društvu svojstvenih
stajališta i vrijednosti što se prenose socijalizacijom, koja uključuje i
formalno i neformalno obrazovanje.
Poseban oblik diskriminacije i segregacije temeljen na spolnoj
pripadnosti naziva se seksizam. Seksizam se pojavljuje u otvorenoj formi
u nizu društvenih aktivnosti u vidu zabrana za pripadnice/ke određenog
spola. Prikrivenog seksizma mnoge žene, a i muškarci, nisu niti svjesni.
Seksizme vrlo često usvajamo upravo preko obrazovno-odgojnih
sadržaja tijekom odrastanja i mladosti u školi. Stoga se kao izuzetno
važna zadaća i nameće nužnost analize i promjene sadržaja i metoda
školskih programa i udžbenika.
36
Svakodnevni život seksizme o ženama najčešće donosi u
vicevima: oni o plavušama prikazuju ih ograničenih

intelektualnih sposobnosti. Slično je u poslovicama kao što
su, na primjer, sljedeće:
U žena je duga kosa, a kratka pamet.

Tko ženu sluša, gori je od žena.
Ženska je glave male, al’ dobra srca.
Usvojeni seksistički stavovi, bili ih svjesne/i ili ne, za mnoge

žene znače nemogućnost ili otežanu mogućnost zapošljavanja i
napredovanja u poslu, manje javnog priznanja njihova rada, trpljenje
raznih oblika seksualnog uznemiravanja i nasilja, otežan pristup
mjestima političkog odlučivanja…
Obrazovanje označava namjerno učenje sadržaja u kojima je
spoznajni element zastupljeniji od emocionalnog ili voljnog. Sadržaji
obrazovanja mogu biti različiti, a uključuju: verbalne informacije,
intelektualne vještine i kognitivne strategije kao i psihomotorne
vještine te razvoj psihomotornih sposobnosti (Pastuović, 2004:11).
Pojam koji se najčešće povezuje s obrazovanjem i školom jest
odgoj. Odgojem označavamo namjerno organizirano učenje onih osobina
ličnosti u kojima je čuvstvena i/ili voljna sastavnica zastupljenija od
kognitivne (Pastuović, 2004:11). To znači da sadržaje odgoja čine
vrijednosti, stavovi i navike.
Kada je riječ o redovnom insitutucionalnom obrazovanju,
diskriminacija žena vidljiva je barem na dvije razine: u sadržaju obrazovnih
programa i udžbenika te u politici ravnopravnosti žena u odnosu na
muškarce u samom sustavu obrazovanja.
Diskriminacija žena unutar obrazovanja dodatno dobiva na značaju
ima li se u vidu socijalizacijska uloga škole u suvremenom društvu.
Može se slobodno reći da je, uz obitelj, škola najsnažniji čimbenik u
procesu učenja rodnih uloga i obrazaca ponašanja, usvajanja stajališta i
vrijednosti. Kako navodi Branislava Baranović, “utjecaj patrijarhalnih
vrijednosti kroz način organizacije školskog života i komunikaciju u
školi, odnosno skriveni kurikulum reflektira se višestruko i ima ozbiljne
posljedice po razvoj djevojčica i dječaka” (Baranović, 2000:16). Jasno
je da školski program ne donosi samo neutralne činjenice, već izrasta
37
iz vrijednosti i iz tradicija pojedinog društva. Analiza nekih udžbenika

za osnovnu školu pokazala je da su njihovi sadržaji vjerna slika
patrijarhalnih vrijednosti društva u kojem živimo, s mnoštvom
ugrađenih stereotipa koji se ne dovode u pitanje, odnosno, ne postoji
kritički odmak spram njih.
Slike žena
Potreba za osmišljavanjem rodno osjetljivih obrazovnih programa i
udžbenika nagnali su aktivistkinje Ženske mreže Hrvatske na organizaciju
kampanje za promjenu osnovnoškolskih kurikuluma pod nazivom “Ide
vrijeme, prođe rok”, tijekom 2003. godine. Za potrebe kampanje izrađene
su analize osnovnoškolskih udžbenika koje se podudaraju s publiciranim
analizama Branislave Baranović (2000) i Centra Nona (2002).
PLATFORMA ŽENSKE MREŽE HRVATSKE

ZA PROMJENU OSNOVNOŠKOLSKOG
OBRAZOVNOG KURIKULUMA
ZAHTJEVI:
1. Uključivanje obrazovanja o ljudskim pravima, nenasilju, miru

i toleranciji u redovite školske programe i udžbenike;
2. Razvijanje programa sustavnog obrazovanja o jednakosti

spolova i spolnosti;
3. Uklanjanje stereotipa o spolnim/rodnim ulogama;

uvažavanje prava na različitost; kritičko propitivanje
patrijarhalnog sustava vrijednosti;
4. Provođenje edukacije nastavnika/ca radi podizanje svijesti

o nužnosti promoviranja ravnopravnosti spolova;
5. Otvaranje škola za suradnju s kvalitetnim programima

građanskih inicijativa – radionice, predavanja, prezentacije
za učenike/ce i nastavnike/ce;
6. Procjenjivanje otvorenosti za učenje i dijalog te

senzibiliziranosti za ljudska prava osoba koje se zapošljava
i imenuje u Ministarstvo prosvjete i športa.
38
U tekstovima, kao i na ilustracijama, žene su najčešće

prikazane u ulogama majki, kućanica koje obavljaju poslove
kuhanja i spremanja. Kada je o ženskim zanimanjima riječ,
najzastupljenije su učiteljice, poljoprivrednice ili medicinske
sestre. Žene su brižne, vrijedne, nježne, a muškarci su pak
kreativne osobe koje se vode razumom u prosuđivanju. Najviše
vrijednosti koje se spominju uz muškarce su hrabrost, čast,
odanost domovini, a u kontekstu roditeljske
uloge najčešće se pojavljuju uz automobile
ili igraju nogomet. U udžbenicima su djeca
razmjerno malo zastupljena u odnosu na
odrasle, a posebno je zanimljivo da su jedva
prisutna u udžbenicima povijesti (usp. Polić, 1986).
Udžbenici vrve raznovrsnim ilustracijama koje
variraju svojom kvalitetom, no svima im je zajednički
zamjetan nesrazmjer pojavljivanja muških i ženskih
osoba. Kada se pojavljuju na ilustracijama, žene
najčešće bivaju prikazane u prostoru kuhinje ili doma,
te s izrazitim karakteristikama ruralnog u odijevanju
i načinu češljanja. Prikazivane su najčešće kao umilne
i nedovoljno sposobne za samostalno donošenje odluka. Uglavnom su
statične, rijetko u kretanju, a rijetko se i smiju. Ovdje preuzete
ilustracije su iz udžbenika za hrvatski jezik autora A. Bežena i O.
Jambrec, Hrvatska čitanka (2003), Naklada Ljevak, Zagreb.
No, može i drugačije kao što pokazuju primjeri iz njemačkih
udžbenika.
Izvor: *** (2001) Lesefreunde 2. Lesen. Schreiben. Spielen. Ur. Hoppe, I. Volk und
Wissen Verlag. Berlin.
39
Osim stereotipnog prikaza rodnih uloga, uočeno je da se u

udžbenicima gotovo uopće ne prikazuju osobe s tjelesnim
inavaliditetom, te da su mješovito rasne ilustracije rijetkost.
Stereotipi o muškarcima i ženama vidljivi su i kod djevojčica i
dječaka. Podržavanje stereotipa o pasivnosti žena ilustrirat ćemo na
primjeru vježbenice hrvatskog jezika za prvi razred autorica Jurić,
Španić, Vrabec (izdanje Školske knjige od 2001. godine), gdje se u vježbi
pisanja slova G postavljaju pitanja: Gdje je Goga? Što radi Goran?
Predloženi odgovori glase: Goga je na travnjaku. Goran se igra loptom.
Pronošenje tradicionalnih slika o muškarcima i ženama te
učvršćivanje postojećih stereotipa i predrasuda u odgoju i obrazovanju
dobrim je dijelom dodatno ojačano i vrlo velikim utjecajem Katoličke
crkve unutar obrazovnog sustava, kao i unutar cjelokupnog društva.
Ovu se tvrdnju može opravdati predrasudama o ljudskoj seksualnosti
koje usvajaju učenici i učenice jer se, primjerice, homoseksualnost
proglašava neprirodnim ili iskrivljenim oblikom ljudske seksualnosti, a
stajališta o braku i obitelji kao normu pretpostavljaju obitelj koju čine
otac, majka i djeca. U konačnici to znači da su homoseksualke/ci, kao i
samohrane majke i očevi te njihova djeca, kao i djeca bez roditelja,
diskriminirane/i. Diskriminirane/i su i pripadnice/i drugih religija jer
se gotovo u svim udžbenicima prirode i društva favorizira katolički
blagdanski običajni ciklus.
A kakva je uloga države u tome procesu? Država kontrolira
socijalizacijske uloge škole i kreiranje školskog kurikuluma. Ta se
kontrola, osim odobravanjem programa i udžbenika, vrši i putem
postavljanja ravnatelja i dodjelom sredstava. Dolazimo do paradoksa:
s jedne strane država izgrađuje i razvija mehanizme za ostvarenje
jednakosti između muškaraca i žena (Zakon o ravnopravnosti
spolova, Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ured
Vlade RH za ravnopravnost spolova, Saborski odbor za ravnoprav-
nost spolova), a s druge strane putem tijela resornog ministarstva
ovjerava programe koji ne potiču svijest, ili je nedovoljno potiču, o
potrebi razvijanja odnosa ravnopravnosti muškaraca i žena, kao i
razvijanja ostalih oblika tolerancije.
40
Status žena u obrazovnom i znanstvenom sustavu

Prosvjeta i odgoj su ženska područja. Dok su odgojitelji u
predškolskim ustanovama doslovce iznimke koje potvrđuju pravilo
da je predškolski odgoj isključivo ženska domena, u osnovnim
školama slika je malo drugačija: žene čine 76% od ukupnog broja
zaposlenih nastavnica/ka. U gimnazijama ih ima 69%, u umjetničkim
školama 64%, a među nastavnim osobljem sveučilišta ima ih svega
34%. Vidljivo je da udio žena u nastavnom osoblju opada obzirom na
viši stupanj obrazovne institucije. Sličan se trend može uočiti i unutar
samog visokog obrazovanja, gdje se na nižim razinama stručnosti
nalazi više žena, dok se njihov udio smanjuje u rangu redovitih
profesorica/a. Tako je brojnost žena na položaju asistentice 45%,
docentice 35%, a redovite profesorice čine svega 19% od ukupnog
broja redovitih profesorica/a na sveučilištima u Hrvatskoj
(Koludrović, 2003). Uočljivo je da velik broj žena unutar cjelokupnog
obrazovanog sustava ne znači i veći autoritet žena te transfer moći
u njihovu korist. Na to nas navodi i analiza autorstva udžbenika
književnosti Branislave Baranović, koja navodi kako je izrazita
dominacija muškaraca kao autora tekstova i tendencija da se s višim
stupnjem obrazovanja povećava dominacija muškaraca.
Umjesto zaključka
Namjera je ovog teksta bila ocrtati seksizme i diskriminacijske
elemente prema ženama u području obrazovanja. Patrijarhalne
norme i stajališta zrcale se, između ostaloga, i u sadržajima školskih
programa i udžbenika. Patrijarhalnost je nazočna na svim razinama
obrazovanja, a očituje se i kroz prisutnost i broj žena na pojedinim
razinama obrazovanja. Žene, preciznije učiteljice, postaju tako
pronositeljice patrijarhata. Njihova neosvještenost, kao i ona učenica
i učenika, može se promijeniti shvatimo li obrazovanje ne samo kao
proces stjecanja znanja, već i kao proces stvaranja odgovornih
političkih subjekata. Za to nam je potrebna kritička pedagogija. A
kritičke pedagogije nema bez uključivanja sadržaja koji pridonose
učenju o prihvaćanju različitosti, izgradnji vrijednosti kao što su
samopoštovanje, poštovanje za druge, tolerancija, odnosno ukidanje
raznovrsnih diskriminacijskih sadržaja i metoda. Suvremena škola,
kao nositeljica obrazovanja, trebala bi, uz ostale društvene čimbenike,
41
biti izvorom progresivnih i emancipacijskih procesa u društvu.

Ukidanje rodnih i spolnih stereotipa i predrasuda u odgoju i
obrazovanju pridonosi tom procesu.
VJEŽBA:
Korak 1
Odaberite jedan od udžbenika za osnovnu školu iz bogate ponude

hrvatskih izdavača. Krenite od lakšeg prema težem.
Za početak izbrojite koliko ima ilustracija s likom djevojčica i žena,

a koliko onih dječaka i muškaraca.
Izbrojite koliko se puta pojavljuje riječ žena/žene.
Kako su prikazani muški, a kako ženski likovi: u kojem se prostoru

nalaze, što rade, jesu li aktivni ili pasivni?
Korak 2
Obratite pažnju na odnos teksta i ilustracije.
Obratite pažnju na jezik kojim se postavljaju pitanja učenicama/cima.
Korak 3
Krenite dalje, analizirajte sadržaj: uzmite udžbenike prirode i

društva, povijesti, hrvatskog jezika, stranih jezika, filozofije...
Obratite pažnju na pitanja koja potiču kritičko razmišljanje o

ulogama žene, odnosima između muškaraca i žena.
Osvrnite se na obrazloženja o položaju žena, o odnosima između

muškaraca i žena...
Korak 4
Čudite se? Ljuti ste?
Djelujte!
42
LITERATURA:
1. Baranović, B. (2000) “Slika” žene u udžbenicima književnosti. IDIZ.
Zagreb.
2. *** (1993) Feminist Epistemologies. Ur. Alcoff, L; Porter, E. Routledge.

New York, London.
3. *** (2001) Gender and the Restructured University: Changing Management

and Culture in Higher Education. Ur. Brooks, A.; Mackinnon, A.
The Society for Research into Higher Education, Open University
Press. Buckingham, Philadelphia.
4. *** (2000) Hard Work in the Academy: Research and Interventions on

Gender Inequalities in Higher Education. Ur. Fogelberg, P.; Hearn, J.;
Husu, L.; Mankkinen, T. Helsinki University Press. Helsinki.
5. hooks, b. (1994) Teaching to Transgress: Education as the Practice of

Freedom. Routledge. New York, London.
6. *** (2003) Jednakost muškaraca i žena: pravo i politika u EU i Hrvatskoj.

Ur. Rodin, S. Institut za međunarodne odnose. Zagreb.
7. Kamarck Minnich, E. (1990) Transforming Knowledge. Temple

University Press. Philadelphia.
8. Klaić, B. (1974) Rječnik stranih riječi. Zora. Zagreb.
9. *** (1994) Knowing the Difference: Feminist Perspectives in Epistemology.

Ur. Lennon, K.; Whitford, M. Routledge. London, New York.
10. *** (2002) Koje sve oblike netrpeljivosti sadrže školski udžbenici ili Na
kojim se vrijednostima odgajaju i obrazuju nove generacije? Ur. Jovičić, N.
Friedrich – Naumann Stiftung. Zagreb.
11. Koludrović-Tomić, I. (2003) “Žene u znanosti u Hrvatskoj: današnji

položaj i perspective”. Rukopis izlaganja za radnu skupinu ENWISE.
Bruxelles.
12. Musulin, M. Žene Hrvatske u brojkama. (s.a.). Zagreb.
13. Neimanis, A. (2003) Uvođenje načela ravnopravnosti spolova u praksi:

priručnik. Centar za ravnopravnost spolova, Povjerenstvo za
ravnopravnost spolova Vlade RH. Zagreb.
14. Polić, R. (1986) “Povijesni sukob mitova o ženskoj emancipaciji”. Žena

44 (5):73-88.
15. Poštić, J. (2003) “Transrodnost”. Zarez, br.103. Zagreb.
43
16. Spajić-Vrkaš, V. (2001) Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju:

interdisciplinarni rječnik. Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO. Zagreb.
17. *** (1984) The Women-Centered University: Interdisciplinary

Perspectives. Ur. McCoy, M.; DiGeorgio-Lutz, J. University Press of
America. Lanham, New York, Oxford.
18. *** (2001) Worlds of Knowing: Global Feminist Epistemologies. Ur.

Duran, J. Routledge. New York, London.
44
mediji
45
46
SANJA SARNAVKA
Proizvođači zrcala.
Uvod u priču o ženama
i medijima
(Masovne) medije čini cjelokupni sustav komunikacija

kojima se dostiže velik broj publike putem radija, televizije,
filmova, časopisa, nosača zvukova i World Wide Weba. Pojam
je stvoren dvadesetih godina 20. stoljeća nakon uspostave
nacionalnih radiomreža i široke distribucije dnevnih novina
i magazina.
Tijekom 20. stoljeća jačanje utjecaja masovnih medija
bilo je moguće zahvaljujući razvoju tehnologija koje su
otvorile put jeftinoj masovnoj proizvodnji. Tisak, snimanje
ploča i umnožavanje filmova omogućili su proizvodnju
knjiga, ploča, novina ili filmova po niskim cijenama za veliki
broj konzumenata. Televizija i radio po prvi su put omogućili
elektronsko umnožavanje i prenošenje sadržaja.
Proizvodnja masovnih medija rukovodi se
ekonomijom linearne reprodukcije: jedan proizvod zaradit
će novac sukladno broju prodanih primjeraka. Kako budu
rasle naklade, smanjivat će se troškovi proizvodnje i time
povećavati ostvareni profit.1
1
Definicija prema http:/en.wikipedi.org/wiki/Mass_media, nije slučano odabrana
(op.autor.)
47
Sjednite i opustite se. Sad pokušajte ispisati imena serija,
filmova, crtića koji su na vas za odrastanja bitno utjecali.

Tko su u njima glavni likovi? Što čine? Koje ženske likove
pamtite i zašto? Pokušajte zatim ispisati imena 10 slavnih
ženskih osoba za koje ste sigurne da ih svi u svijetu znaju,

odnosno za njih su čuli – čime se bave i kako su postale
slavne? Koliko je među njima sredovječnih ili starih žena?
Koliko znanstvenica ili uglednih misliteljica? Koje su

studentice u Hrvatskoj prošle godine dobile rektorske
nagrade? A što znate o Vlatki Pokos ili Severini?2
Na ova bi pitanja trebala odgovoriti svaka žena koja želi osvijestiti

kako je i zašto postala ono što jest. Uz genske zapise koje donosimo
rođenjem, iskustvo u nas upisuje mnoštvo poruka o tome kako se
trebamo ponašati, u što valja vjerovati, čemu se priklanjati, kako
izgledati, vrlo često bez da smo toga uopće svjesne. Danas s velikom
sigurnošću možemo tvrditi kako su već dugo vremena upravo medijski
tekstovi dominantan, ako ne i najutjecajniji, proizvođač i prenositelj
značenja, a time ideologija, društvenih vrijednosti i ishodišta za
konstrukciju identiteta. Kako primjećuje Judith Williamson, umjesto
poezije i umjetnosti, danas nam mediji nude objektivne korelative3 za
osjećaje i značenja. Nisu uzalud u začetku upravo i nosili naziv masovni
mediji. Iako je pridjev postupno nestajao, činjenice se nisu
promijenile. Tko u svome domu nema televizijski prijemnik, tko ne
posjeduje barem nekoliko radioaparata i tko ne zna što piše u
novinama? Kako možemo biti samouvjerene ako ne vidimo da barem
nekoga zanimaju naša gledišta; kako ćemo uživati u seksu ako ne
volimo vlastita tijela jer ni izbliza ne odgovaraju ljepoticama koje
gledamo u medijima; kako ćemo biti aktivne kad nas prikazuju kao
voljene samo ako smo podatne i mazne?
2
Iskrene odgovore pošaljite na adresu: sanja.sarnavka@inet.hr
3
Pjesnik i teoretičar T. S. Eliot govori o “objektivnom korelativu” pomoću kojeg se
izražavaju emocije u umjetnosti. Da bismo izrazili neki osjećaj, moramo opisati skup
predmeta, situaciju, lanac događaja koji će poput formule izazvati određeno osjetilno iskustvo
i tada probuditi neku emociju (Williamson, 1978).
48
Proizvođači zrcala. Uvod u priču o ženama i medijima
Mala je Eva, kao i svatko od nas, preplavljena

informacijama. Ona živi u kulturi u kojoj ima oko 260 000
billboarda, 17 000 dnevnih novina, 12 000 ostalih
periodičnih tiskovina, 27 000 videoteka, 400 000 000
televizora i oko 500 000 000 radioprijamnika, ne računajući
one u automobilima. Svake se godine tiska 40 000 novih
naslova, a svaki dan snimi 41 000 000 fotografija.
Zahvaljujući računalima, više od 60 000 000 000 reklamnih
poruka dnevno se odašilje Internetom. (Casey, 2000)
Iako se ovaj tekst odnosi na djevojčicu koja živi u
Sjedinjenim Američkim Državama, danas ni mi više ne
živimo u bitno drukčijem okruženju.
Što zapravo znamo o medijima?

Vrlo nespremno iskočivši iz socijalizma u neke nove odnose, upravo na
primjeru medija možemo istražiti u kojoj smo mjeri živjele/i u neznanju i
nerazumijevanju onoga što nas očekuje. Usredotočenost na
“prosvjetljivanje” narodnih masa – odgajateljska uloga koju je medijima
namijenio socijalizam – rezultirala je neshvaćanjem kako će sloboda o kojoj
se svakodnevno pripovijedalo imati neko posve drukčije lice od očekivanog.
Bez uvida u povijesni razvoj medija i bez poznavanja osnova medijske
pismenosti, bespogovorno smo pristale/i na neke nove forme i sadržaje.
Dok smo vjerovale/i kako su u demokratskim zemljama mediji
prostor slobode izražavanja i odgovornog oblikovanja javnog mnijenja,
korporacijski kapitalizam usisavao je i preoblikovao medij za medijem,
proglašavajući žudnju za zabavom i potrošnjom jedinim idolom kojemu
se valja klanjati. Nitko nam nije rekao, a ne govori ni danas, kako je već
prvi vlasnik škotske televizije Roy Thompson, komercijalnu televiziju
opisao kao “dozvolu za tiskanje vlastitog novca”. I tako smo, umjesto
dosadnih izvještaja s partijskih domjenaka i otvaranja tvornica koje
nikada neće proraditi4, strasno prigrlile slike obilja koje nas zavode sa
stranica magazina, televizijskih kanala ili radijskih valova. Kako to
4
Iako su se tijekom zadnjeg desteljeća pred raspad Jugoslavije na televiziji prenosile
i vrlo ozbiljne rasprava o društvenim problemima, odgovornosti te mogućim rješenjima.
49
primjećuje Neil Postman, više nema straha da bi nam se mogla dogoditi

Orwelova vizija opakog Velikog brata koji kontrolira misli nanoseći nam
bol, jer nam se upravo događa Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja, vrijeme
u kojem se predajemo užicima i radosnoj ispraznosti. I vjerojatno ćemo,
prepuštene opuštenoj razigraznosti, jednoga dana, i ne primijetivši,
umrijeti od smijeha (Postman, 1986).
Većina je medija u kapitalističkim zemljama oduvijek, a danas više
no ikad, veliki business koji donosi izvanredne profite. Ono što se
objavljuje kontroliraju vrlo bogati menadžeri koji su isključivo odgovorni
vlasnicima i zakonima tržišta koje nameće jasan cilj – ostvarenje zarade.
Jeste li, recimo, znale da je serija Žena vrač, priča o odvažnoj i neobičnoj
liječnici, skinuta s programa iako joj nije pala gledanost, stoga što su
producenti utvrdili da je uglavnom redovito prate osobe starije od 50
godina. Naime, kao publika vrijedna pažnje računaju se mlađi ljudi koji
rade, grade karijere, prihodi su im u usponu i vole trošiti. Nakon
pedesete, pripremamo se za mirovine, počinjemo štedjeti i više nismo
zanimljive trgovcima od čijeg novca mediji žive i zarađuju. U novije
vrijeme, najveća se pozornost poklanja djeci od 3 do 13 godina – kad se
njih veže uz neki proizvod i ime tvrtke, osiguralo se nekoliko desetljeća
stjecanja sigurnog prihoda. Tako, primjerice, zahvaljujući potrazi za
kupcima, pitanje ženskog menstruiranja odjednom nije moglo ostati
tabu temom. Ako se djevojčica s 12 godina veže uz Always ili Libresse,
sljedećih četrdeset godina ne treba brinuti o plasmanu higijenskih
uložaka. To što će se neka od njih, koju odgajaju mediji a ne roditelji,
zabezeknuti kad otkrije kako tekućina koja iz nje teče nije plava, problem
je koji proizvođače i medije ne muči. Crvena boja bila bi šokantna –
podsjetila bi žene (a još više muškarce) na zbiljsko tijelo ili neugodan
vonj, a neugoda je jedina stvar koju uz kupovinu ne smijemo vezati.
Ako smo nesretne, dovoljno je pogledati reklame i svi problemi nestaju
– u reklamama su sve žene mlade, lijepe, nasmiješene, raspjevane...
Tko bi im mogao odoljeti!?
Da bi se moglo razumjeti što nam i zašto mediji nude, treba svakako
znati tko su im vlasnici. Trenutno deset korporacija kontrolira gotovo
80% izvora svih svjetskih informacija – od novina do računalnog softvera,
filma, televizije, produkcije pop glazbe. AOL/Time Warner, Walt Disney
Company, AT&T Corporation, General Electric, Bertelsmann, Viacom
Inc., Liberty Media Corporation, News Corporation, Vivendi Universal i
Sony predstavljaju trenutno The Big Ten u medijskoj vlasničkoj strukturi.
50
Brojnost televizijskih kanala, radiostanica ili magazina stoga nam neće

pomoći u traženju različitih sadržaja.
U 2001. godini je u SAD-u potrošeno 233,7 milijardi dolara
na oglašavanje u raznim medijima. Usporedbe radi, u

Hrvatskoj je cjelokupni državni proračun za tu istu godinu
iznosio 6,5 milijardi dolara.
Cijena plasmana roba – marketinga – iznosi od 40
do 70% od svakog potrošenog dolara, što znači da cijena

prodaje nadmašuje cijenu proizvodnje – ljudskog rada,
sirovine, strojeva, energije. Reklama na zadnjoj strani
magazina Time plaća se 175 000 dolara, 30 sekundi reklame

pred Dnevnik na HTV-u plaća se 70 000 kuna, a stranica u
Globusu 18 do 20 000 kuna.
“Čitateljice Cosmopolitana prošli su tjedan popile

2 794 000 čaša piva... Nije li došao trenutak da iskoristite
šansu i oglasite se u našem magazinu?”
Ovaj je objavljen u časopisu Advertising Age

(Killbourne, 1999). Radi se o primjeru reklame koji mi
nikada ne vidimo. Mediji se u posebnim medijima
redovito sami nude kao mjesta oglašavanja, obećavajući
kako će upravo zahvaljujući njima tvrtka zaraditi.
Za nas je – kao građanke jedne male zemlje – također važno znati

da se tek jedna petina svih inozemnih dopisnica/ka zapadnih agencija
nalazi u zemljama u razvoju, u kojima živi 4/5 svjetske populacije, pa se
samo 20–30% svih svjetskih vijesti odnosi zbirno na tu većinu
stanovništva zemaljske kugle. Nije nagradno pitanje Milijunaša, Upitnika
ili Jackpota, ali pokušajte točno odgovoriti (sebe, a ne novca radi): “Tko
globalizira što?”.
51
Associated Press svakodnevno šalje 90 000 riječi iz New

Yorka za Aziju u okviru svjetskog servisa. Uzvratno, Azija
šalje samo 19 000 riječi da se distribuiraju svijetom. Jedna
studija iz 1977. godine o vijestima iz Venezuele u okviru
jednog jedinog dana pokazala je da na svakih 100 vijesti
koje stignu iz SAD-a, venecuelanski izvori šalju svojih 7 – i
to preko AP-a i UPI-ja, američkih agencija. (UNESCO, 1986)
Prijelaz medija u Hrvatskoj iz državnog u privatno vlasništvo

zasebna je priča, ali ujedno paradigmatska za većinu zemalja u tranziciji.5
Danas uglavnom novinskim izdanjima neprijeporno vladaju Europa
Press Holding (EPH) i njemačka korporacija WAZ, dok se Styria Medien
AG, veličinom treća medijska grupacija u Austriji, zasad zadovoljila
kupnjom Večernjeg lista, no zasigurno na tome neće stati. U Hrvatskoj
se odnedavno kao vlasnik jednog od televizijskih kanala pojavio RTL,
koji je u većinskom vlasništvu Bertelsmanna, jedne među Deset
veličanstvenih medijskih korporacija.
Kao što vidimo, knjiga je opet u modi ne samo

u Hrvatskoj, nego i u svim zemljama gdje WAZ
sudjeluje u vlasništvu novina – Politika u Srbiji i
Crnoj Gori, Bugarska, Mađarska, Rumunjska...
Jedan spot, jedan plakat, jedna tiskara – jeftina
produkcija i eto osigurane dobiti. A najbolji
način da se namami kupce na čitanje u jednoj
patrijarhalnoj regiji jest omatanjem mlade
ljepotice ručnikom i guranjem knjige u njezine
nježne ručice. Možda i muškarci požele kupiti
knjigu. Dok je budu čitali, preplavljivat će ih
osjećaj ugode pri pomisli na jedno privlačno
tijelo koje je tu knjigu držalo.
5
Detaljan pregled procesa privatizacije u Hrvatskoj vidjeti u Vilović, 2004.
52
Istraživanje koje su B.a.B.e. provele 2004. godine pokazalo je da

većina novinarki/a drži kako danas u komercijalnim medijima proces
odlučivanja seže do glavne/og urednice/ka. Ne čudi stoga što vlasnici
ne žele dopustiti uključivanje redakcija u proces odabira. Novinarke i
novinari mogu izgraditi osobni stil, mogu se opredijeliti za određene
teme, ali će konačna odluka o tome što će biti objavljeno ili emitirano i
kako opremljeno uvijek biti na glavnoj/m urednici/ku. Ne treba ni čuditi
što privatizirani nacionalni politički tjednici odjednom na naslovnicama,
umjesto problema s kojima se svakodnevno suočavamo, nude 100
najseksi Hrvatica (Globus) ili Victoria Secret donje rublje (Nacional).
Koga zanimaju problemi dok korporacije stječu dobit?! Ljude, u našem
slučaju posebno muškarce, treba zaraziti zabavom. U knjizi Društvo
spektakla, autor Guy Debord, kaže: “Spektakl je...društveni odnos među
ljudima koji se posreduje slikama”. Više nema govora o aktivnom
sudjelovanju u kreiranju zbilje, jer ona više nije ni važna. Privid i uživanje
u konzumaciji privida uzeli su prevlast.
Važno je upamtiti da je, s druge strane, pretvaranje državne
televizije u javnu barem formalno osiguralo očuvanje medijskog prostora
kojim ne dominira obaveza stjecanja dobiti, već je primarna zadaća
informirati, educirati i zabavljati (redosljed nije slučajan) sve građanke
i građane Republike Hrvatske, dajući prostor svima, bez obzira na
društveni položaj i socijalni status koji imaju. Javna televizija trebala bi
biti oslobođena političkih pritisaka, no članice/ove Vijeća imenuje
Hrvatski sabor, a uvijek postoji i mogućnost da ovo najviše zakonodavno
tijelo ukine obavezu plaćanja pretplate, čime javna televizija gubi
značajna financijska sredstva i mora se ugasiti ili komercijalizirati.
Trebale bismo stoga osigurati postojanje javne televizije, ali ujedno
budno pratiti kakve programe oblikuje.
Analiza medija
Prikazujući tek odsječke stvarnosti, mediji bitno utječu na naše
doživljavanje svijeta i nas samih. Već ćemo površnom analizom lako
utvrditi do čijeg se mišljenja u medijima drži, o kojim se temama
raspravlja, a za što ima malo, ako i uopće, prostora.
Istraživanje medijske kulture zahtijeva, ukoliko se želi barem malo
proniknuti u složenost procesa koji se događaju od zamisli, preko
produkcije do trenutka konzumacije medijskih sadržaja, strpljiv i
53
metodičan rad. Korisno je za početak, recimo, pokušati odgovoriti na

pitanja koja je još daleke 1948. godine predložio Harold D. Lasswell.
On misli da se pronalaženjem odgovora na sljedeća pitanja može opisati
svaki čin komunikacije:
TKO – usredotočenost na pošiljatelja, čimbenici koji iniciraju i
rukovode komunikacijskim činom
kaže ŠTO – analiza sadržaja
kojim KANALOM – analiza medija, tehničkog ili prirodnog, kojim

se odašilje poruka
KOME – usredotočenost na primatelja i kontekst u koji stiže poruka
s kojim UČINKOM – kako poruka djeluje na primatelje, što se s

porukom dogodilo u procesu komunikacije
Mi, naime, govoreći o medijima, najčešće svu pažnju

usredotočujemo na sadržaj i, eventualno, autorstvo pojedinih tekstova.
Neke novine volimo, neke emisije ne želimo gledati, neke urednice
cijenimo, neke novinare ne možemo čitati. Malo ljudi, odnosno medijske
publike, razmišlja o tome da je svaki medijski proizvod uvijek plod timskog
rada, jer će i u onom najautorskijem, novinskom članku, redaktor i
urednica odrediti naslove, okvire, ilustracije i mjesto na stranici.
Marshall McLuhan je vjerovao da se uistinu važan utjecaj medija
na ljudsko društvo ne nalazi u sadržaju koji se prenosi, već u samom
mediju i čitavom kulturnom okruženju u kojem on djeluje. Brojni
teoretičari medija stoga proučavaju kako pojedini medij utječe na
komuniciranje, interakcije i društveni život općenito. “Zbog načina kojim
nas rukovodi da organiziramo naše umove i integriramo naše
doživljavanje svijeta, medij se nameće našoj svijesti i društvenim
institucijama na tisuću različitih načina...griješite ako vjerujete da je
forma u kojoj se prezentira neka ideja irelevantna” (Postman, 1986).
Prevlast televizije dovela je prirodno do dominacija slike i zvuka.
Promjene su vidljive već i pri površnom pogledu na novine – sve veće
fotografije i sve veći naslovi istiskuju i zasjenjuju nizove rečenica kojima
se polako i sustavno pokušavao opisivati i tumačiti svijet. Spot kao
televizijska i jingle kao dominantna radijska forma sigurno utječu na
naš način razmišljanja. U 16 do 30 sekundi valja ispričati roman ili bar
neku bajku, jer će u protivnom ubrzo uslijediti zamor i dosada
konzumentkinja/ata medijskih sadržaja. Put u trivijalizaciju lakše je
54
ostvariti kratkim i brzim rezovima nego dugačkim i razložnim

raspravama. Samo zahvaljujući utjecaju medija, političarki/u će, od
minulog rada ili osobna integriteta, veći uspjeh polučiti neki efektan
spot. Više nemamo vremena za duga izlaganja i zamorna pojašnjenja.
Richard Nixon, kako tvrde neke/i medijske/i analitičarke/i, predsjedničku
je utrku izgubio jer se u ključnom televizijskom dvoboju s Johnom
Kennedyjem, održanom 1960. godine, vidljivo znojio što je ostavljalo
dojam njegove nesigurnosti. Fokusirano na graške znoja, gledateljstvo
nije slušalo što Nixon zapravo govori.
O učinku koji proizvode medijski sadržaji napisano je možda najviše
tekstova. Kao svaka društvena institucija, mediji imaju moć kontrole
situacije u kojoj će se komunikacija događati, odnosno mogu nametnuti
vlastite definicije sudionicama/ima. Oni određuju o čemu se može govoriti,
tko može govoriti, kad može govoriti i pod kojim uvjetima.
U SAD-u već 28 godina postoji projekt Cenzurirano (Censored),
u kojem svake godine sudjeluje dvjestotinjak osoba koje otkrivaju o
čemu mainstream mediji nisu htjeli ili nisu smjeli pisati. Godine 2001.
prvo je mjesto na ljestvici prešućenih važnih tema zauzeo zahtjev
Svjetske banke i korporacija za privatizacijom izvora vode. U
nepristranom izvještavanju moralo bi se navesti kako već sada više od
milijardu osoba nema pristup pitkoj vodi. Trebalo bi se reći da će, ako
se nastave trenutni trendovi konzumacije, 2005. godine biti 56% više
potražnje za svježom vodom od količine koju nude postojeći izvori.
Velike korporacije kao Monsanto ili Bechtel, naravno, žele vodu
prisvojiti i prodavati je po visokim cijenama. A njima se mediji ne smiju
zamjeriti ako žele opstati. Tako se svake godine o mnogočemu šuti.
Propaganda, hegemonija, manipulacija pojmovi su kojima se
opisuje negativan učinak medija i njihova moć utjecaja na kreiranje
javnog mnijenja. S druge strane, iako je medijska publika prvenstveno
tek primatelj gotovih poruka, svaka osoba ima moć različitog tumačenja
i reakcije na primljeni sadržaj – može se na daljinskom upravljaču
potražiti drugi kanal, prestati kupovati novine, napisati komentar, nazvati
redakciju... Ili možda pokrenuti vlastitu medijsku produkciju. Veliki broj
teoretičarki/a posvetio se izučavanju reagiranja publike na primljene
medijske sadržaje. Za razliku od onih koji vide publiku kao pasivnu,
izmanipuliranu i konzumerističku, neke/i teoretičarke/i vjeruju u njezinu
sposobnost da proizvodi vlastita značenja i odupre se manipulaciji.
Pojmovni par enkodiranje/dekodiranje, koji uvodi Stuart Hall, omogućio
55
je razlikovanje različitih procesa u komunikaciji. Hall naglašava kako je

nužno, prije komunikacijskog čina, sirov događaj pretvoriti u “priču”,
tekst, pri čemu su na djelu određena značenja i ideje, znanje o rutinama
produkcije, povijesno definirane tehničke vještine, profesionalne
ideologije, institucionalno znanje, definicije i pretpostavke, posebno one
o publici koja će “poruke” primati. Enkodiranje stoga stoji na samom
početku, dok je na drugom kraju komunikacijskog čina proces
dekodiranja, razumijevanja poruke. Ove su dvije pozicije – enkodiranja
i dekodiranja – relativno autonomne u odnosu jedne na drugu. Publika
do koje stižu medijske poruke može stoga prihvatiti dominantnu,
hegemonijsku poziciju preuzimajući značenja na identičan način kao
što su to željeli oni koju su poruku uobličili, zatim može zauzeti
pregovaračku poziciju i ponuđena značenja propitivati, a moguće je i
opozicijsko dekodiranje u kojem posve odbacujemo vrijednost odaslane
poruke kao istinosne. I John Fiske sugerira da “tekst nije proizvođač
značenja”, već se stvara u trenutku “čitanja” poruke.
Budući da se premalo žena u Hrvatskoj buni protiv poruka koje
nam svakodnevno odašilju mediji o nama samima, lako je zaključiti da
one vjeruju kako tako mora biti, da je to “prirodno” i nepromjenjivo.
Koliko znamo, niti jedna nije nazvala emisiju Otvoreno i pitala, recimo,
Hloverku Novak Srzić zašto gotovo nikada nema niti jednu gošću u
studiju kad se razgovara o “važnim” temama korupcije, američkih
predsjedničkih izbora, zakona o dostupnosti informacija. Nismo pročitale
niti jedno pismo upućeno “ženskim” magazinima u kojem se pitalo kad
će se prestati govoriti samo o našim obavezama (da odgajamo djecu,
kuhamo, budemo lijepe) i konačno progovoriti o onome što društvo
duguje nama: barem malo uvažavanja i priznavanje jednakovrijednosti.
U slučaju Globusova proglašavanja 100 najseksi Hrvatica vjerojatno se
nijedna od izabranih žena nije ljutila zato što je razgolićenu stavljaju na
svoje stranice. Za njih je možda veći problem bio što je jedna ustoličena
na višu poziciju od neke druge.
Politike reprezentacije ili priča o stereotipima

Mediji imaju moć na određeni način predstaviti svijet, stvari, ljude i
događaje. Pojedinkama/cima nude modele što znači biti žensko ili muško,
uspješna ili gubitnik, željena ili mrzak. Oni nas uče kako se trebamo
ponašati, u što vjerovati, čemu se diviti. Ukratko, mediji nude modele
56
mogućih identiteta u suvremenom svijetu (Kellner, 1995). Slike i

predstavljanja različitih društvenih skupina nikada nisu tek nevine
refleksije stvarnosti, oslobođene predrasuda i ideologija. Kao što mediji
nisu neutralni kanali za prenošenje poruka, tako je i reprezentacija
društvenih identiteta uvijek društvena konstrukcija.
Analizirajući medijske tekstove, vrlo često nalazimo potvrdu za
diskriminacijske prakse, stereotipiziranje i objektivizaciju žena. Mnogim
se istraživanjima pokazalo kako muškarci dominiraju kao sugovornici –
kako se samo njih pita za mišljenje kad je potrebna stručnost, odgovornost,
odlučnost ili mudrost. Za razliku od muškaraca koji misle i govore, žene,
kako pokazuju brojne analize, najčešće poziraju ili su pak žrtve.
Razgovor o stereotipima posebno je važan jer se njime može jasno
ilustrirati odnose moći i stajališta moćnih prema određenim kategorijama
ljudi u nekom društvu u određenom razdoblju. Kategorije su, kako ih
sistematizira Burton, nacionalnost, rasa, spol/rod, klasa, starost, seksualna
orijentacija, zanimanje ili neka ovisnost (Burton, 1990). Stereotipiziranje
zauzima značajno mjesto među uspješnim mehanizmima ideološkog
nadzora kojim se pokušava učvrstiti postojeći poredak i odnose moći.
Van Dijk misli kako se marginalizirane skupine, za koje se želi da takvima
i ostanu, gleda kroz predrasude, a opisuje negativnim stereotipima koji
se grade na hijerarhiji kulturalnih kategorija – nacionalnog porijekla i/ili
izgleda, društveno-ekonomskog položaja, “tipičnih” djelovanja ili
interakcija, pripisanih osobnih karakteristika (inteligencija, lijenost,
škrtost...)6. Stereotip je prvo bio komad metalne ploče koji je služio za
rezanje sljedećih komada metala. Kao što se isti model metalne ploče
reproducirao nebrojeno puta, tako i ponavljanje prikaza jedne društvene
skupine uz koju se uvijek vežu iste osobine dovodi do uvjerenja kako
sve/i predstavnice/i koji joj pripadaju nužno imaju upravo te osobine kao
dominantne (plavuše su beznadežno glupe, Romi kradljivci,
homoseksualci ženskasti...). Davanjem uvijek istih osobina i njihovim
neprekidnim ponavljanjem ocjenjuje se sve pripadnice/ke određene
skupine i unaprijed osuđuje na istost.
Kada društvo odredi koje su karakteristike “prave” žene,
primjerice, teško je biti drukčija i usuditi se živjeti usuprot uvriježenim
stavovima o tome gdje je ženi mjesto te što treba osjećati, misliti i
željeti. Kontinuirana uporaba stereotipa čini da ih se razumije kao
6
Pokušajte utvrditi na koji se način i pomoću kojih kategorija grade stereotipi o ženama.
57
“prirodne”, vjerne odraze stvarnosti, a ne društvene konstrukcije.

Koliko su stereotipi teško iskorjenjivi pokazuje, recimo, podatak da su
reklamne agencije u Britaniji 1990. godine i nadalje nudile sliku obitelji
u kojoj suprug radi, a žena je domaćica s dvoje djece, iako se samo 5%
britanskih obitelji uklapalo u tu sliku. Takvih je primjera bezbroj.
Zanimljiv način prezentacije zagrebačke menadžerice i buduće

pravnice. Možete li zamisliti da se uspješan muškarac ili ambiciozan
student prava predstavljaju na sličan način?
U reklamama koje se prikazuju u Hrvatskoj žene vole glačati,

učiteljica prepoznaje tatu jer on i sin imaju jednako jedinstveno bijele
košulje zahvaljujući brižnoj majci koja koristi najbolji deterdžent,
liječnica je najsretnija nakon što je otkrila najbolje sredstvo za čišćenje
WC školjke, bezimena ona ima sretnu obitelj jer mužu i djeci kupuje
najbolji jogurt...
Dva svjetska istraživanja televizijskih i radijskih vijesti te prvih
stranica dnevnih novina utvrdila su kako je u razdoblju od 1995. do
2000. godine broj citiranih žena narastao sa 17% na 18%. Ako se ovaj
trend nastavi, dočekat ćemo za 160 godina da žene budu u jednakoj
mjeri zastupljene u “ozbiljnim” i “važnim” medijskim tekstovima kao i
muškarci. Ohrabrujuće, zar ne?
58
Ovo je reklama za žensku i mušku odjeću –

predstavljanje nove Heruc kolekcije.
Analizirajte je: koliko godina ima žena, a koliko
muškarac; koje je ona rase, a koje on; zašto
on stavlja ruku na njezinu dojku (na drugom
plakatu iste kampanje ruku podvlači pod
suknju); koje je ona profesije, a koje on; tko će
uživati gledajući ovu fotografiju... Prepoznajete
li neke stereotipe?
Do identičnih ili poraznijih brojaka dolazimo analizom

hrvatskih medija.
100%
90%
80%
70%
60%
50%
40%
30%
20%
10%
0%
V.LIST VJESNIK SL.DALMACIJA N.LIST
ŽENE MUŠKARCI
Zastupljenost žena i muškaraca u medijskim sadržajima, (izvor: Sarnavka, 1998)
Ako znamo da je danas u svijetu sve više žena uključeno u

medijske institucije, moramo se uistinu zabrinuti. Globalno nadgledanje
medija provedeno još 1995. godine utvrđuje kako je analizirane tekstove
potpisalo 43% novinarki (Global Media Monitoring Project, 1995). Žena
je bilo najviše na radiju (48%), potom na televiziji (43%), a najmanje u
7
U istraživanju su za Hrvatsku sudjelovale B.a.B.e.
59
dnevnim novinama (25%)7. Zašto se prodorom žena u novinarstvo ne

povećava vidljivost drugih žena – bile one političarke, stručnjakinje,
majke ili domaćice? Nastavljamo li možda bajku o zlim maćehama?
Priča bez kraja

Sapunice su nastale u Americi 1930-ih godina. Te radijske
petnaestominutne emisije u kojima se govorilo o ženama i njihovim
emocionalnim previranjima dobile su ime sapunice jer su ih plaćali
proizvođači sapuna i deterdženata. Naravno, s nadom da će nakon emisije
vjerne slušateljice otići u dućan i kupiti njihov proizvod. Velik uspjeh i
iznimna slušanost omogućili su prijenos ovog žanra na televizijske
ekrane, gdje i danas opstaje jer je produkcija jeftina, a prikazivanje donosi
velike zarade zbog iznimne spremnosti oglašivača da emitiraju reklame
u vrijeme njihova prikazivanja. Zovu ih pričama bez kraja jer su scenariji
takvi da se uvijek može uvesti neki novi lik ili dogoditi neki obrat radnje.
Nakon trenutaka privremenog razrješenja, moguće je zamisliti neki
novi zaplet. Velik dio priča sapunica vrti se uglavnom “oko kućnih
poslova, odgajanja djece i nezajažljive ženske strasti za nedostupnim
muškarcima” (Root, 1984). Sapunice su, kako točno primjećuje
Christine Geraghty, ipak i pozitivne jer prikazuju žene raznih dobi i
društvenog statusa. Štoviše, ona ističe da su sapunice “jedini televizijski
program koji dopušta ženama, koje se ne uklapaju u stereotip vitkih,
mladih i lijepih, da imaju ljubavne i seksualne veze”. U Latinskoj Americi
ženske su skupine iskoristile formu sapunice kako bi pokazale što žena
treba činiti kad živi s nasilnim partnerom. Odjek je bio izvanredan.
Možda bi u hrvatske sapunice trebalo ugraditi ženske likove koji
razumiju koliko je važno baviti se politikom jer nam ona određuje kako
ćemo živjeti, možda bi morale u njima prikazati žene koje se ne boje
govoriti u javnosti, koje vole svoj posao više od kuhanja i koje se ne
plaše biti svojima ni po cijenu ostavljenosti. Ili možda možemo stvari
mijenjati i bez sapunica?
Kao ni sapunice, ni ovo poglavlje u biti nema pravi kraj. O medijima
bi se mogle ispisati tisuće stranica, o svakom mediju zasebno, o različitim
žanrovima različitih medija, o mogućim pristupima analizi teksta, o
povijesti i različitim ulogama medija u različitim razdobljima i
prostorima... No, prava svrha ovog teksta bila je postaviti neka važna
60
pitanja, okrenuti putokaze k ozbiljnom propitivanju i drukčijem,

kritičnijem razumijevanju poruka koje nam odašilju mediji. Uglavnom,
uvijek provjerite tko vam i zašto nudi neko zrcalo. I protestirajte svaki
put kad vas neki odraz uvrijedi kao ženu i razumno ljudsko biće.
Literatura:
1. Bell, A.; Garett, P. (1998) Approaches to Media Discourse. Blackwell
Publishers. Malden.
2. Burton, G. (1990) More than meets the eye. Arnold.
3. Casey, A. (2000) Adbusters magazine. Zima 2000.
4. Crowley, D.; Mitchell, D. (1994) Communication Theory Today. Stanford

University Press. Stanford.
5. Durham, M. G.; Kellner, D. M. (2001) Media and Cultural Studies.

Blackwell Publishers. Malden.
6. Gallagher, M. (2001) Gender Setting. Zed Books. London.
7. *** (1995) Global Media Monitoring Project – Women’s Participation in

the News. MediaWatch.
8. Hall, S. (2001) “Encoding/Decoding”. U: Media and Cultural Studies.

Ur. Durham, M. G.; Kellner, D. Blackwell Publishers. Malden.
9. Herman, E. S.; Chomsky, N. (1988) Manufacturing Consent. Pantheon

Books. New York.
10. http://www.eqviwa.net/
11. http://www.projectcensored.org/
12. http://www.adbusters.org/home/
13. http://www.womedia.org/
14. http:/www.thenation.com/special/bigten.html
15. Kerbel, M. R. (2000) If It Bleeds, It Leads. Westview. Boulder.
16. Key, W. B. (1989) The Age of Manipulation. Madison Books. Lanham.
17. Killbourne, J. (1999) Can’t Buy My Love. Touchstone. New York.
18. Klein, N. (2002) No Logo. V.B.Z. Zagreb.
19. *** (1986) Many Voices, One World. UNESCO.
61
20. McNair, B. (2004) Striptiz kultura. Naklada Jesenski i Turk. Zagreb.
21. Postman, N. (1986) Amusing Ourselves to Death. Penguin Books. New

York.
22. Sarnavka, S. (1998) Žene i mediji. B.a.B.e. Zagreb.
23. Sommerville, C. J. (1999) How the News Makes Us Dumb. InterVarsity

Press. Downers Grow.
24. van Dijk, T. A. (1997) Discourse as Social Interaction. SAGE Publications.

London.
25. Vilović, G. (2004) Etički prijepori – Globus i Nacional od 1999. do 2001.

Fakultet političkih znanosti. Zagreb.
26. Williamson, J. (1978) Decoding Advertisements. Marion Boyars. London.
62
nasilje
63
64
MAJA MAMULA
Nasilje protiv žena
Otvaranjem problematike nasilja protiv žena, suočavamo

se s čitavim nizom automatskih misli, stajališta i
općeprihvaćenih vjerovanja koja najčešće nisu ništa drugo
nego predrasude. Najčešće predrasude, koje stoje na

“vratima” te teme su:
Što je htjela, to je i dobila.

ili
Meni se ne može dogoditi nasilje, to se

događa samo problematičnim ženama!
• Da ga nije provocirala, ne bi okolo hodala plava.

• Na što je mislila kad je ulazila s njim u vezu, a sad bi da
je mi spašavamo.
• Kad bi imala kraći jezik, život bi joj bio daleko lakši.
• Žene koje su zlostavljane sigurno to žele, inače bi već
otišle.
Koliko puta je svaka od nas čula, pomislila ili glasno izgovorila sličnu
rečenicu. Sve/i koje/i spremno odmahuju glavom, uvjerene/i kako su
daleko iznad takvih misli, neka promisle dvaput. U vrijeme nametnute
političke korektnosti, a bez stvarnog razumijevanja i uvida, dolazimo
samo na klizavo tlo stvaranja dodatnih rodnih predrasuda, koje će biti
duboko u nama, nikad izgovorene, a dovoljno jake da potiču pasivnost i
ignoriranje problema. Osobno više cijenim neke od kolegica,
dugogodišnje predane aktivistkinje, koje se ponekad mogu grubo našaliti
65
i/ili izreći rečenice prepune rodnih stereotipa i optužbi na račun žena,

nego slušati teorijske rasprave koje uključuju naučena stajališta o rodno
uvjetovanom nasilju bez stvarnog sadržaja.
Sve gore navedene rečenice samo su dio repertoara koji učimo
od malih nogu o tome kako se nasilje događa vrlo rijetko, a kad se i
događa, mora biti da je na neki način zasluženo. Nisu li nas učile/i da
izbjegavamo mračne ulice, nepoznate ljude, da nikome ne treba
vjerovati. Kakvog smisla imaju sva ta upozorenja ako nisu glavni oblik
zaštite od nasilja. Je li to stvarno naš spasonosni vodič za život bez
traume, izlaz iz nasilnih situacija i prozor u lijepi svijet? Takva upozorenja
u sebi nose osnovnu poruku: nasilje se događa nekim drugim
(nepažljivim, nepromišljenim, promiskuitetnim, mazohističnim,
siromašnim, neškolovanim, psihički nestabilnim, problematičnim)
ženama. A mi zasigurno nismo iz te kategorije.
Međutim, kad se suočimo s problemom nasilja protiv žena
indirektno, radeći s takvim ženama, ili direktno, osobnim mučnim
iskustvima, otvaraju se nebrojena pitanja. Razmišljanjem dolazimo do
uvida kako većina navedenih upozorenja i uputa nema veze s realitetom,
da su samo moćno sredstvo koje osigurava dovoljnu količinu krivnje i
srama u ženama kako bi zauvijek šutjele o svojim iskustvima. Naime,
ako nismo siromašne, nepromišljene ili neobrazovane, a naš partner
nije neobrazovani kriminalac iz polusvijeta, tada greška mora biti negdje
u nama. Možda je ručak stvarno bio loš, možda nismo lijepe i previše
smo se zapustile, on je vjerojatno tako umoran pa ga dječji plač
izbezumljuje...
Zašto mislim da smo same krive? Zato što nam nikad ne govore
istinu kako je većina nasilja protiv žena počinjena od njihovih partnera,
kako dom nije sigurno i toplo gnijezdo za žene, kako nasilnici nisu
registrirani i osuđivani luđaci, nego naizgled obični građani, susjedi...
Rodno uvjetovano nasilje
Rodne uloge i stereotipi

Svako društvo je izgradilo set specifičnih uloga i obrazaca ponašanja
karakterističnih za svaki rod, takozvane rodne uloge. One su jasno
podijeljene na muške i ženske, pri čemu je ponašanje jednog roda (moramo
66
li se pitati kojeg?) postavljeno kao uvriježena norma, mjerilo, jedino

moguće, ispravno i prihvatljivo ponašanje. Muškarci su probitačni, logični,
neovisni, dominantni, kompetitivni, sportaši, dok su žene pasivne,
emocionalne, ovisne, submisivne, njegujuće. Koncept “ponašati se kao
muškarac ili žena” ne zaustavlja se samo na opisu ponašanja i zadovoljenju
sustava uloga, nego ide i dalje, obuhvaćajući naš fizički izgled (“Prava
muškarača, uopće nema ni grudi, samo mišići.”), osjećaje (“Kakva je to
žena koja je uvijek hladna i kontrolirana?”), kogniciju i inteligenciju
(“Dobra je znanstvenica, kao da nije žena.”).
Sve su te norme i uloge u najboljem redu, ako se nekim čudom
poklope sa ženinim osobinama, vrijednostima i vjerovanjima. Ali što kad
to nije tako ili kad slijepo držanje tako čvrsto zadanih rodnih uloga vodi
do rodnih stereotipa koji pomažu održavanju predrasuda? Što kada
same/i sebe uhvatimo kako donosimo pretpostavke o pripadnicama/ima
vlastitog ili suprotnog roda koje mogu utjecati na naše ponašanje i/ili odluke?
Rodne uloge, a s njima i predrasude, uče se socijalizacijskim
procesima, od roditelja, vršnjačkih skupina, škole, medija, svih
društvenih institucija u cjelini. Što su zapravo rodne predrasude ili
stereotipi? Sustav stajališta i vjerovanja čija je uloga rigidno potvrđivanje
svog spola/roda. Ako si pravi muškarac ili žena, moraš ispunjavati vrlo
jasne zadane uloge i pri tome to raditi dobro i s uživanjem. Tu nema
mjesta na pravo osobnog izbora, negiraju se osobni interesi, vještine i
sposobnosti. Na taj način se muškarci obeshrabruju u sudjelovanju u
“ženskim poslovima” (njega djece, spremanje stana, iskazivanje
osjećaja), a žene ograničavaju i obeshrabruju u izboru vlastitog puta u
životu (postati političarka, znanstvenica, kirurginja). Kognitivna
psihologinja Sandra Bem u svojoj knjizi The Lenses of Gender navodi
kako postoje tri leće koje utječu na naše promatranje svijeta: leća
androcentrizma, leća rodne polarizacije i leća biološkog esencijalizma,
koja opravdava postojanje prethodne dvije leće. Sve tri leće sustavno
reproduciraju moć muškaraca u društvu. Zajednički cilj oba spola/roda
je naučiti vidjeti postojanje kulturnih rodnih leća, radije nego da gledamo
kroz njih (Bem, 1993).
Koja je svrha i uloga stereotipa? Susan Fiske (1993, prema Hyde,
2004) je izradila analizu o povezanosti moći i stereotipa, te zaključila
kako se radi o dva osnovna procesa: (1) stereotipi podupiru kontrolu
moći nad drugima, opravdavajući i održavajući status quo; (2) osobe
koje imaju moć stereotipiziraju manje moćne, jer nemaju potrebe ni
67
želje puno znati o njima, a manje moćni u većoj mjeri razmišljaju o

svakoj/m pojedinki/cu koja/i ima moć.
“Stereotipi su daleko više od puke apstraktne ideje. Oni stvarno
mogu štetiti”, navodi Claude Steel (1997) koji je otkrio fenomen koji
naziva prijetnja stereotipom, te nastoji dokumentirati moguće oblike
štete koje stereotipi mogu izazvati. Smatra kako postojanje negativnih
stereotipa o nekoj grupi vodi do sumnje članica/ova te skupina u same
sebe, što može dovesti do lošijih rezultata i performansi te potvrde
zadanih stereotipa. Iako je Steel razvio svoju teoriju na etničkim i rasnim
stereotipima, primjenjiva je i na rodne stereotipe. Najlakše objašnjenje
fenomena je kroz sljedeći primjer. Uvriježen je tipičan stereotip kako
žene nisu dobre u matematici. Vezano za to, organizirano je istraživanje
na studenticama/ma na fakultetu tako što su test iz matematike dali
dvjema odvojenim skupinama. Prvoj skupini je rečeno kako se radi o
testu koji standardno pokazuje velike rodne razlike u korist muškaraca.
Drugoj skupini su rekli kako se radi o testu koji je rodno dobro baždaren
i kako i muškarci i žene imaju podjednake rezultate. Rezultati su bili u
skladu s očekivanima: studentice iz prve skupine ostvarile su značajno
lošije rezultate (npr. Quinn i Spencer; 2001, Brown i Josephs, 1999,
prema Hyde 2004). Kao slične primjere možemo navesti i vožnju autom,
zamjenu osigurača, ali i ideju kako je moguć život bez nasilja.
Što pomaže održavanju stereotipa? Jednostavno – onaj tko nije
kao mi, nije s nama, tada je protiv nas. Oni “drugi” ili “drugačiji” su
izložene/i poruzi, imenovane/i su neugodnim nazivima i imenima,
odbačene/i od svojih vršnjačkih grupa i šire zajednice, izolirane/i su,
jer se ne ponašaju u skladu sa svojom očekivanom/nametnutom ulogom.
Nasilje
Nasilje protiv žena se pojavljuje u čitavom spektru oblika. Uvid i
razumijevanje složenosti problema moguće je samo ako se ti odvojeni
oblici promatraju zajedno. Važna je njihova međusobna povezanost, prije
svega kroz utjecaj i posljedice na život žene. Odrediti što je sve nasilje
i jasno ga definirati nije uopće lagan zadatak: različite društvene skupine,
strukture i profesije ga vide i određuju na različite načine, često
zanemarujući iskustva i iskaze žena preživljavačica. Pritom smo
svjedokinje/ci kako se oblici nasilja, koji su društveno prepoznati i
zakonski kažnjivi, mijenjaju kroz vrijeme. Međutim, promjene su vrlo
68
spore, a brojni oblici nasilja ostaju neprepoznati i nekažnjeni. Pravne

definicije nasilja su najčešće vrlo uske i ograničene i često izostavljaju
djela koja žene smatraju nasilnima. One su istodobno najmoćnije, jer
određuju ponašanje policije, sudova i socijalnih službi. Stručne definicije
se odnose prije svega na definicije stručnjakinja/a iz različitih područja,
na osnovama vlastitog rada sa zlostavljanim ženama i/ili nasilnicima.
Takve definicije bazirane su na stručnim ekspertizama iz prikupljenih
podataka, bez uvažavanja spolne/rodne perspektive (rodne uvjetovanosti
nasilja) i širih socijalnih konteksta. Ženske/feminističke definicije
nastoje redefinirati određene oblike nasilja protiv žena u skladu s
iskustvima žena i djevojaka. Kelly (1988) je nakon višegodišnjeg rada i
velikog broja intervjua s ženama i djevojkama o iskustvima nasilja
zaključila kako veliki broj pojmova i oblika ne postoji ni u pravnim ni u
stručnim definicijama. Rezultat toga je činjenica da se žene nalaze
uhvaćene između vlastitog iskustva nekog ponašanja kao povredljivog i
iskorištavačkog, te dominantnih vjerovanja koja definiraju takva
ponašanja kao normalna ili neizbježna.
Definicija nasilja protiv žena koja se nalazi u Deklaraciji o eliminaciji

nasilja protiv žena (usvojenoj na Skupštini Ujedinjenih naroda
1993. godine) daje široku i preglednu sliku nasilja:
…svaki čin rodno uvjetovanog nasilja koji rezultira ili je vjerojatno

kako će rezultirati fizičkom, seksualnom ili psihološkom štetom ili
patnjama žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilom ili
oduzimanjem slobode, bez obzira događa li se u javnom ili
privatnom prostoru. Nasilje protiv žena nije ograničeno samo na
fizičko, seksualno i psihološko nasilje koje se događa u obitelji,
uključujući premlaćivanje, seksualno zlostavljanje ženske djece,
nasilje vezano uz miraz, silovanje u braku, genitalno sakaćenje
žena i druge tradicionalne prakse koje su štetne za žene, nasilje
izvan obitelji i nasilje vezano uz eksploataciju; uključuje i fizičko,
seksualno i psihološko nasilje koje se događa u čitavom društvu,
uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje, seksualno
uznemiravanje i zastrašivanje na radnom mjestu, u obrazovnim
institucijama i drugdje; trgovina ženama i prisilna prostitucija; te
fizičko, seksualno i psihološko nasilje izvršeno ili nesankcionirano
od strane države, bez obzira gdje se događa. (UN, 1993)
69
Zašto su žene izložene nasilju:

• Živimo u svijetu u kojem vlada nejednaka raspodjela moći između
muškaraca i žena, na svim razinama društva, uključujući i obitelj.
Žene su diskriminirane u odnosu na muškarce siromaštvom,
nejednakim položajem koji one zauzimaju na tržištu rada, odnosom
prema njima u sustavima socijalne pomoći, položajem u obitelji,
ograničenim sudjelovanjem u političkom odlučivanju.
• Žene su izložene nasilju od rođenja, a nerijetko i prije toga (spolno
selektivni abortusi). U većini slučajeva počinitelji nasilja su
muškarci, bez obzira radi li se o muško-muškom ili muško-ženskom
nasilju. U okviru obiteljskog i seksualnog nasilja većina žrtava su
žene.
• Često se radi o oblicima nasilja koji nisu prepoznati, priznati ili
kažnjivi, koje kazneni zakoni različitih zemalja ne prepoznaju kao
zločin, koje formalne institucije ne smatraju ozbiljnim problemima,
a koje društvo spremno tolerira.
• Društvo u cjelini ima visok prag tolerancije u odnosu prema nasilju
protiv žena, bez obzira na njegov oblik. Društvene strukture i
institucije, kao što su sudovi i policija, održavaju i potpomažu nasilje
protiv žena time što ga ne sankcioniraju.
• Žena su diskriminirane pred zakonom: u mnogim zemljama prema
ženama se ne odnosi jednako kao prema muškarcima u pravima
vlasništva, pravima nasljeđivanja, zakonima koji uređuju brak i
razvod.
• Za nasilje se u velikoj mjeri okrivljavaju same žene.
Koliko je nasilje uvjetovano rodnim aspektima najbolje možemo

vidjeti iz istraživanja provedenog krajem 1990-tih u Australiji, Kanadi,
Izraelu, Južnoafričkoj Republici i Sjedinjenim Američkim Državama (World
Health Organization, 2002): 40-70% smrti žena je izazvano od strane
muževa i partnera, dok su samo 4% smrti muškaraca izazvale supruge/
partnerice. Prema recentnim podacima, procjenjuje se kako je jedna od tri
žene širom svijeta doživjela obiteljsko nasilje minimalno jednom tijekom
života (WHO, 2001), te kako je jedna od pet žena na svijetu fizički ili
seksualno zlostavljana od muškarca ili muškaraca (WHO, 2002).
Glavni dokumenti o suzbijanju nasilja protiv žena, kao što su npr.
Deklaracija Ujedinjenih naroda o eliminaciji nasilja protiv žena (1993.
70
godine), Bečka deklaracija (1993. godine) i sl., naglašavaju njegovu rodnu

uvjetovanost. Radi se o konceptu koji naglašava postojanje rodnih uloga,
rodnih stereotipa i mitova, koji pomažu nastanku i održavanju nasilja
prema “manje moćnom” rodu. Glavni ili najvažniji razlog nastanka i
održavanja rodno uvjetovanog nasilja je nejednakost muškaraca i žena
prisutna u društvu, temeljen na stereotipima o muškarcima kao
privilegiranima i moćnima, a ženama kao inferiornima i submisivnima.
Rodno uvjetovano nasilje prisutno je u svim društvima i ima brojne
ozbiljne posljedice za žene. Nasilje protiv žena i djevojaka, bez obzira o
obliku, produkt je socijalne konstrukcije muškosti koja uključuje mušku
dominaciju nad ženama. Na žalost, to se uči od malih nogu, a neka
istraživanja pokazuju kako učenje rodnih uloga počinje već od trenutka
rođenja (primjer 1).
Primjer 1.
Roditelji, kao i cijelo društvo, imaju vrlo jasne ideje i očekivanja o

razlikama između dječaka i djevojčica i to odmah po rođenju.
Prema jednom istraživanju, tražili su roditelje beba “starih” samo
24 sata da ih opišu. Pri tome je grupa beba u uzorku bila
izjednačena po visini, težini i mišićnoj masi. Roditelji djevojčica
su opisivali svoje bebe kao “meke, slatke, nježne i delikatne”.
Roditelji dječaka su se prilikom opisivanja koristili izrazima “jak,
dobro koordiniran, aktivan i robustan” (Crooks i Baur, 1990). Bez
obzira na istinu, rodne leće nam mijenjaju sliku i percepciju.
Postoje brojne teorije koje nastoje objasniti nastanak i razvoj

nasilničkog ponašanja. Biološke teorije naglašavaju važnost nekih
bioloških struktura i kemijskih tvari (npr. podraživanje jednog dijela
hipotalamusa dovodi do iskazivanja agresivnog ponašanja ili uloga
testosterona na nasilničko ponašanje). Unutar iznimno širokog spektra
psiholoških teorija, psihopatološka teorija je vrlo jaka i prisutna. Prema
njoj je nasilje protiv žena ponašanje karakteristično za mentalno “bolesne”
pojedince, a naglasak je i na odgovornosti i sudioništvu žena. Osnovna
polazišna mjesta istraživanja unutar ove teorije su: specifičnosti i značajke
žrtve (npr. deficit u samovrednovanju, paradoksalna privrženost zlostavljaču,
poremećaji ličnosti) i značajke zlostavljača (npr. patološke i devijantne
karakteristike počinitelja kao što je granična organizacija ličnosti, traumatska
71
iskustva i zlostavljanje u djetinjstvu). Socijalno-strukturalne teorije

naglašavaju važnost socijalnih klasa, gubitka kontrole zbog nemogućnosti
slobodnog iskazivanja emocija, kao i utjecaj socijalnih struktura, tradicije,
normi i ideologije neke kulture na razvoj nasilničkog ponašanja, te njegovu
povezanost sa spolnom/rodnom i etničkom pripadnošću. Smatraju kako je
nasilje protiv žena odraz stajališta unutar neke skupine ili zajednice, a dokaz
tome je različita rasprostranjenost nasilja protiv žena među zajednicama
koje dijele različita stajališta i vrijednosti, primarno vezane uz rodne uloge,
toleranciju i prihvaćanje nasilja (Nayak i sur., 2003). Feminističke teorije
proizlaze iz rada aktivistkinja s kraja 1960-ih i početka 1970-ih godina kada
su one počele javno govoriti ispred brojnih zlostavljanih žena, izazivajući
uvriježena vjerovanja o tome kako je nasilje protiv žena rijetka pojava,
počinjena od psihički bolesnih pojedinca. Rezultati njihovog rada su bila
otvaranja prvih skloništa za pretučene ili seksualno zlostavljane žene (SAD
1971., Engleska 1972.), osnivanje grupa samopomoći za zlostavljane žene,
otvaranje diskusija o specifičnostima oblika nasilja u određenim kulturama
(npr. genitalno sakaćenje žena u Africi), kao i razvoj teorija, modela i
programa rada sa zlostavljanim ženama i nasilnicima koji su utjecali na
različite državne institucije širom svijeta. Zahvaljujući radu feminističkih
aktivistkinja, područje nasilja protiv žena, posebno obiteljskog nasilja,
prepoznato je kao važan društveni problem; jasno je razgraničena dinamika
“žrtva-počinitelj”, kao i uloga i važnost nejednakosti muškaraca i žena koja
postoji u društvu. Zasluge i važnosti feminističkih teorija su prije svega u
suočavanju s brojnim mitovima i predrasudama u društvu o nasilju protiv
žena i obiteljskom nasilju (npr. nasilje je “privatna stvar”, “dom je za ženu
najsigurnije mjesto”), te nalaženju, stvaranju i/ili redefiniranju riječi koje
reflektiraju i bilježe ženska iskustva (Kelly i Radford, 1996).
Bez obzira na velike razlike i razmimoilaženja različitih teorijskih
pristupa, velik broj modela i istraživanja sugerira kako su korijeni nasilja u
podređenim ulogama koje žene imaju tradicionalno kako u privatnom tako
i u javnom životu u većini društava. Ujedinjeni narodi u Deklaraciji o
ukidanju nasilja protiv žena opisuju nasilje kao manifestaciju povijesno
nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena, koja je dovela do
dominacije nad i diskriminacije protiv žena od strane muškaraca... te je nasilje
protiv žena jedan od krucijalnih socijalnih mehanizama kojim su žene
prisiljene na subordiniranu ulogu u komparaciji sa muškarcima, (UN, 1993).
Nasilje protiv žena se pojavljuje u različitim oblicima, koji se u
velikoj mjeri javljaju istovremeno. Osim postojanja različitih oblika
72
nasilja, ključno pitanje je i njihova rasprostranjenost. Usprkos podacima

različitih institucija (npr. policija i sudovi), organizacija i istraživanja,
brojne/i stručnjakinje/ci smatraju kako postoji opravdana sumnja kako
je problem nasilja protiv žena podcijenjen i ne pruža realnu sliku (npr.
Putt i Higgins, 1997; WHO, 1997).
Žene se rijetko odlučuju prijaviti nasilje, pogotovo ono koje su
počinili njihovi sadašnji ili bivši partneri. Kao glavni razlozi
neprijavljivanja nasilja najčešće se navode sljedeći: neke žene smatraju
kako su zaslužile nasilje zbog nečega što su učinile ili nisu učinile;
neke se žene boje govoriti o nasilju koje su preživjele zbog straha od
nasilnika i moguće osvete, velik broj žena se srami nasilja i situacije u
kojoj se nalaze. U velikom broju zemalja nema zakonskih i/ili društvenih
sankcija za različite oblike obiteljskog nasilja. Neke žene se boje kako
će joj zbog prijave nasilja policiji oduzeti djecu. Nepovjerenje, strah od
policije i suda, kao i dugotrajnog i teško dokazivog sudskog procesa,
zatim i strah od stigmatizacije dodatno utječu na mali broj prijava.
Postojanje rodnih predrasuda uočljivih u društvu, ali i u radu relevantnih
institucija, samo dodatno otežavaju situaciju:
“Krajnji dokaz nerazboritosti bilo koje djevojke je
autostopiranje noću. To je jednostavna stvar i stvarno nije
vrijedno optužbe. Takva djevojka je u stvarnom značenju
riječi sama tražila što je dobila.” (sudac Bertrand Richards,
1982. godine, prema Carrabine i sur., 2004)
Psihičko i emocionalno zlostavljanje pojavljuje se u raznim

oblicima, a najčešće uključuje ponovljene verbalne napade,
omalovažavanje, vrijeđanje, ismijavanje, deprivaciju slobode kretanja.
Tipični primjeri psihološkog nasilja su prijetnje silom, zastrašivanje,
emocionalno zlostavljanje, umanjivanje i poricanje nasilja. Dok fizičko
nasilje skreće pažnju obitelji, prijateljica/a i institucija, psihičko nasilje
najčešće ostaje neprepoznato. U kombinaciji s osjećajem krivnje i
odgovornosti “najbolji” je način sprečavanja žene da potraži pomoć.
S obzirom na neprepoznavanje psihološkog nasilja kao važnog, praktički
i nema podataka o rasprostranjenosti tog oblika nasilja.
Fizičko nasilje obuhvaća upotrebu sile koja može ići od

naguravanja i čupanja, preko stvaranja opekotina i šamaranja, do lakih i
teških tjelesnih povreda koje mogu direktno, ili zbog posljedica, završiti
smrću. Različite studije ukazuju kako je fizičko nasilje vrlo prisutno u
73
svim dijelovima svijeta. Iako je dominantno prisutno u okviru obiteljskog

nasilja, žene su izložene fizičkom nasilju i u javnim prostorima. Prema
američkim podacima 51,9% žena je tijekom života doživjelo neki oblik
fizičkog nasilja, a od tog broja 76% žena je doživjelo nasilje od strane
sadašnjeg ili bivšeg partnera (Tjaden i Thoennes, 2000). Istraživanja
provođena na velikim uzorcima u brojnim zemljama ukazuju da je
između 16% i 52% žena napadnuto od strane partnera (WHO, 1997).
Stereotipi koji podržavaju fizičko nasilje dijele se u dvije osnovne
kategorije: (1) žene koje izazivaju nasilje svojim jezikom i ponašanjem,
(2) žene koje sakrivaju i ne prijavljuju nasilje, jer su svjesne svoje krivnje
i odgovornosti.
Seksualno nasilje i silovanje uočljivo je u širokom kontinuumu
(Kelly, 1988), od seksualnog uznemiravanja u školama, fakultetima, na
radnom mjestu, ulicama, preko raznih oblika seksualnog zlostavljanja,
do pokušaja silovanja i silovanja. Kad tome još pridružimo prodaju
ženske djece u lanac organiziranog kriminala, trajna sakaćenja ženskih
spolnih organa, kao i druge tradicionalne obrede koji su štetni i opasni
za žene, dobivamo jasniju sliku o širini ovog oblika nasilja. Definicija
Svjetske zdravstvene organizacije navodi kako je seksualno nasilje:
Bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina,
neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren
protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga
osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se
nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za
ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih
osoba, (WHO, 2002).
Međutim, od prijave nasilja počinitelja štiti velik broj
općeprihvaćenih predrasuda i kratkih pričica o odgovornosti žrtve koje
smo usvajale od najmanjih nogu (primjer 2).
74
Primjer 2.
Psihologinja Mary Koss je pokrenula cijelu buru u znanstvenom

svijetu svojom teorijom o neprepoznavanju i neimenovanju
seksualnog nasilja. U svom istraživanju krenula je od zakonske
definicije silovanja i ukazala kako je 27,5% studentica imalo
iskustvo koje odgovara toj definiciji. Međutim, od tog broja 73%
studentica nije znalo/moglo/htjelo definirati traumatsko iskustvo
kao silovanje. Kada su i bile svjesne da se radi o seksualnom
nasilju, nisu bile sigurne u kvalifikaciju djela kao “silovanja”, jer je
bilo počinjeno od stane dečka/partnera ili na “spoju”.
Brojne žrtve seksualnog nasilja u vezama nisu u stanju

prepoznati svoje iskustvo kao seksualno nasilje i to što je bliži
odnos s počiniteljem, to je manja vjerojatnost prijave. Silovanje
najčešće nije prepoznato i imenovano zbog uvriježene predrasude
da se termin “silovanje” odnosi samo na nepoznate počinitelje
koji noću vrebaju u mračnim ulicama. Najveći broj prijava i presuda
za silovanje odnosi se na počinitelje koji su žrtvi potpuni stranci.
Slučajevi seksualnog nasilja u vezi gotovo uvijek propadaju zbog
tipične situacije: njezina riječ protiv njegove. Iz tog razloga većina
silovanja, s obzirom da je počinjena od strane poznate osobe,
ostaje neimenovana, ali i neprijavljena i neosuđena.
To je u skladu s teorijom skripta koja se sve više naglašava

u nekoliko zadnjih godina, a prema kojoj za svaki oblik ponašanja
imamo jasno postavljen skript: tko, što, gdje, kada, kako.
Usvajamo ga procesom socijalizacije, a on nas kao mapa vodi u
onome što radimo, osjećamo, doživljavamo. Takav skript postoji i
za seksualno nasilje: nepoznati luđak…u mračnoj i napuštenoj
ulici…siluje…ostaju teške tjelesne ozljede…ako žena uopće
preživi. Upravo postojanje tog skripta ukazuje na dubinu i
ukorijenjenost rodnih predrasuda o ženama i ženskoj seksualnosti.
Naime, taj skript je do te mjere zasićen mitovima i predrasudama,
zanemarujući činjenice, da je istinit koliko i priča o Crvenkapici.
75
Seksualno uznemiravanje se odnosi na svako neželjeno spolno

ponašanje druge osobe, pri kojem ne dolazi nužno do fizičkog dodira, ali
koje ponižava, sramoti, te ugrožava dostojanstvo osobe na osnovi spola.
Osnovna karakteristika spolnog uznemiravanja jest da je nepoželjno
drugoj osobi. Svjetski podaci pokazuju kako je 30% djevojaka doživjelo
neželjenu seksualnu pažnju od minimalno jednog profesora/instruktora/
predavača na fakultetu (Benson i Thomson, 1982). Podaci iz Kanade
govore o 23% djevojaka koje su doživjele seksualno uznemiravanje u
školi (Bagley, Bolitho, i Bertrand, 1997). U Hrvatskoj podaci ukazuju na
to kako je 6% studentica doživjelo teže oblike seksualnog uznemiravanja,
a 35% je doživjelo lakše oblike, kao npr. neukusne šale, zurenje, poziv na
piće, primjedbe (Leinert-Novosel i Štingl, 2001).
Silovanje obuhvaća vaginalnu, analnu i oralnu penetraciju penisom
ili objektima. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s
teškim posljedicama za žrtve, koje najčešće skrivaju to što su doživjele i
nastoje se same nositi s problemima. Istraživanja u mnogim zemljama
govore da je od 10 do 15% žena otkrilo da su bile prisiljene na seksualne
odnose sa svojim partnerima (WHO, 1997), a podaci o rasprostranjenosti
variraju od 12% (Weiss i Zverina, 1999) do 40% (WHO, 1997) žena koje
su doživjele silovanje ili prisilan seksualni čin. Razlozi su brojni: od brojnih
metodoloških problema (npr. polazišne definicije silovanja, načina
prikupljanja podataka), do problema neprepoznavanja i imenovanja nekih
oblika seksualnog nasilja (Koss, 1988).
Ubojstva mogu biti namjerna i planirana, kao i posljedice nanešenih
ozljeda, uključujući zaražavanje AIDS-om. Tijekom 1998. godine jedna
trećina svih ubijenih žena bile su žrtve svojih partnera (Rennison i
Welchans, 2000, prema National Victim Assistance Academy, 2002).
Obiteljsko nasilje je oblik nasilničkog ponašanja čiji je cilj
zadržavanje moći i kontrole nad osobama u intimnim vezama.
Uključuje sve već navedene oblike nasilja, kao i ekonomsko
zlostavljanje i izolaciju. Karakterizira ga kombinirana upotreba svih
oblika nasilja, a u većini slučajeva je dugotrajno i često (nekoliko puta
tjedno, više godina). Napadi su često nepredvidljivi i vrlo malo
povezani s ponašanjem žene žrtve. Prema podacima Svjetske
zdravstvene organizacije, postotak žena koje su preživjele obiteljsko
nasilje kreće se u sljedećim brojkama: Paragvaj 10%, SAD 22%,
Kanada 29%, Egipat 34%. Kada se utvrđuje izloženost nasilja u
posljednjih 12 mjeseci, podaci ukazuju kako je obiteljsko nasilje u
76
SAD i Kanadi doživjelo 3% žena, u Nikaragvi 27%, a na Zapadnoj

obali i Gazi čak 53% žena (WHO, 2004).
Posljedice nasilja
Istraživanja provedena širom svijeta ukazuju kako je nasilje protiv
žena jednako ozbiljan i prisutan uzročnik smrti kao i rak, a veći
uzročnik smrti nego prometne nezgode i malarija zbrojene zajedno
(WHO, 1997). Posljedice nasilja protiv žena nisu razorne samo za žene
žrtve, nego i za njihove obitelji i čitavu zajednicu. One mogu ići od
fizičkih povreda, kroničnih poteškoća i bolesti, psiholoških trauma,
do fatalnih posljedica, bilo da su uzrokovane namjernim oduzimanjem
života ili posljedicama povreda.
Fizičke posljedice mogu biti od minimalnih podljeva i ogrebotina,
do trajnog invaliditeta ili smrti. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije
ukazuju kako je 40 do 72% svih žena koje su napali njihovi partneri
imalo neku fizičku povredu (WHO, 2002). Međutim, sve se češće nalaze
upozorenja od medicinskih stručnjakinja/a kako najčešće posljedice
fizičkog nasilja protiv žena nisu ozljede, nego razvoj različitih tjelesnih
problema koji nemaju organske uzroke, a o kojima će više biti riječi u
okviru psiholoških posljedica. Najčešće fizičke posljedice su ogrebotine,
krvni podljevi, različite površinske povrede, povrede oka i prijelomi. Vrlo
je često i kontinuirano ponavljanje jednog specifičnog tipa povreda.
Psihičke posljedice zastupljenije su u većoj mjeri od fizičkih
posljedica, iako ih nije uvijek lako povezati sa stvarnim uzrokom. Gelles
i Straus (1990) su utvrdili da žene koje su zlostavljane pokazuju veći
broj različitih psihosomatskih problema. Kao posljedice nasilja navode
se brojni simptomi koji spadaju pod posttraumatski stresni poremećaj
(PTSP), iako neke/i autorice/i sugeriraju da žene koje preživljavaju
nasilje razvijaju drugačiji, specifični “stresni sindrom” ili “sindrom
zlostavljane žene”, koji je povezan s PTSP-om (Walker, 1989, 1984).
Jedan od pokazatelja psihičkih posljedica je učestalost misli o suicidu.
Istraživanja pokazuju da je 12 puta vjerojatnije da će žena koja je
pretrpjela nasilje pokušati počiniti samoubojstvo u odnosu na onu koja
nikad nije bila izložena obiteljskom nasilju, a u SAD-u 35-40% žena
žrtava obiteljskog nasilja pokušalo je samoubojstvo. Najčešće
emocionalne reakcije i psihološki problemi, kao posljedica obiteljskog
77
nasilja, su strah (za sebe, svoj život, život dragih joj osoba), osjećaj
beznađa, osjećaji krivnje i srama, intenzivan osjećaj usamljenosti, osjećaj
da je njen problem specifičan i da ga nitko drugi nije doživio, tuga i
depresija, neurotske reakcije (anksioznost, napadi panike), suicidalne
ideje, psihosomatske smetnje, narušeno samopouzdanje i
samopoštovanje (osjećaj bezvrijednosti, osjećaj da stalno griješi,
negativna očekivanja od života), napetost, nemir, osjećaj slabosti,
problemi s koncentracijom i osjećaj rastresenosti.
Ekonomske posljedice izazivaju sve više pažnje, a u brojnim
zemljama nastoji se izračunati cijena nasilja. Svjetska zdravstvena
organizacija objavila je knjigu “Ekonomska dimenzija interpersonalnog
nasilja”, u kojoj se navode godišnji proračuni cijena nasilja različitih
zemalja. Oni variraju od $142 milijuna u Nizozemskoj, do $4,5 milijarde
u Velikoj Britaniji. Sve/i stručnjakinje/ci s tog područja se slažu kako
prevencija nasilja košta neusporedivo manje od cijene saniranja i
tretmana nasilničkih djela.
Zaključak
Nakon svega izrečenog možemo zaključiti kako je nasilje protiv žena
ozbiljan društveni problem koji otvara pitanje ženskih ljudskih prava.
Pojavljuje se u različitim oblicima, a razumijevanje kompleksnosti
problema je moguće samo ako se odvojeni oblici promatraju zajedno,
ukoliko gledamo njihovu međusobnu povezanost, utjecaj i posljedice
na živote žena. Obilježje nasilja protiv žena su visoke proporcije tamnih
brojki, odnosno mali broj prijavljenih slučajeva.
Kako bi se suzbilo nasilje, potrebno je izazvati stereotipe
“muškosti” i “ženstvenosti”, te socijalizirati djecu na jednak način, učeći
ih da poštuju i uvažavaju razlike, ukidajući ili se zalažući za ukidanje
diskriminacije prema spolu/rodu. Taj proces je nemoguć bez paralelnog
osnaživanja žena i djevojaka, koje najčešće i odgajaju djecu. Međutim,
postavlja se pitanje koliko je opravdano očekivati da osobe koje su same
izložene diskriminaciji prekinu taj začarani krug. Nameće se nužnost i
neophodnost paralelnog osvještavanja i edukacije dječaka i muškaraca.
Inače cijela priča ostaje zatvorena u uskom krugu i neće izdržati surovi
sraz s realnim svijetom. Konkretno, žena može biti maksimalno
osviještena i svjesna svojih vrijednosti i prava, ali kad dođe prijaviti
78
nasilje u policiju, ako s druge strane nije osviješten policajac, njezina

osobna osvještenost neće ju zaštititi od ponovne viktimizacije, nevjerice,
ismijavanja i grubosti.
U procesu ukidanja rodnih predrasuda trebaju biti uključeni svi:
roditelji, nastavnice/i, profesorice/i, osobe koje su na bilo koji način
značajne u zajednici (umjetnost, znanost, sport, kultura, politika, mediji).
Osim osvještavanja, potrebna nam je i izgradnja i njegovanje
kulture nenasilja, što na prvi pogled zvuči kao efikasno i jednostavno
rješenje, a istovremeno je vrlo teško provodivo u kulturi tako duboko
ukorijenjenoj u nasilje. Međutim, to što je proces težak, ne znači kako
nije vrijedan vremena i energije. Tek sustavnom edukacijom djece od
vrtića možemo kroz dvadesetak godina očekivati neke rezultate u
prepoznavanju i smanjenju nasilja protiv žena te kulturnih i rodnih
predrasuda i stereotipa koji to nasilje otpisuju kao bezvrijedan,
pojedinačni slučaj lošeg braka.
“Prvi problem za sve nas, muškarce i žene,

nije naučiti, nego se odučiti.”
[The first problem for all of us, men and women,
is not to learn, but to unlearn.]

Gloria Steinem
Prijedlog za razmišljanje!
• Probajte se sjetiti situacije uznemiravanja i/ili nasilja koju društvo

smatra normalnom i uobičajenom, a vi ste se osjećali neugodno
i napadnuto. Tko je počinio nasilničko ponašanje?
• Jeste li ikada doživjeli situaciju u kojoj se očekivalo da se

ponašate na određeni način zbog svog spola/roda, iako takvo
ponašanje nikada ne bi bilo vaš izbor? Kako ste se pri tome
osjećali?
• Jeste li ikada doživjeli situaciju koja je za vas osobno bila

iznimno neugodna i nasilna, a za koju vam je većina vaših
prijateljica/a rekla kako je uobičajena i nevažna i kako od
muhe pravite slona?
79
Literatura:
1. Bagley, C.; Bolitho, F.; Bertrand, L. (1997) “Sexual assault in school.
Mental health and suicidal behaviours in adolescent women in Canada”.
Adolescence, 32, 361-366.
2. Bem, S.L. (1993) The Lenses of Gender. Yale University Press. New
Haven, London.
3. Benson, D. J.; Thomson, G. E. (1982) “Sexual harassment on a

university campus: The confluence of authority relations, sexual
interest, and gender stratification”. Social Problems, 29, 236-251.
4. Carrabine, E.; Iganski, P.; Lee, M.; Plummer, K.; South, N. (2004).
Criminology – A Sociological Introduction. Routledge. London, New
York.
5. Crooks, R.; Baur, K. (1990) Our Sexuality. Benjamin/Cummings

Publishing Inc. California.
6. Gelles, R. J.; Harrop, J. W. (1989) “Violence, battering, and psychological

distress among women”. Journal of Interpersonal Violence, 4, 400-420.
7. Hyde, J.S. (2004) Half the Human Experience – The Psychology of Women.
Houghton Mifflin Company. Boston, New York.
8. Kelly L. (1988) Surviving Sexual Violence. University of Minnesota

Press. Minneapolis.
9. Kelly, L.; Radford, J. (1996) “ ‘Nothing Really Happened’: The

Invalidation of Women’s Experiences of Sexual Violence”. U: Women,
Violence and Male Power. Ur. Hester, M.; Kelly, L.; Radford, J. Open
University Press, Buckingham.
10. Koss, M. (1988) “Hidden rape: Sexual aggression and victimization in

a national sample of students in higher education”. U: Rape and Sexual
Assault II. Ur. Burgess, A.W. Garland. New York.
11. Leinert-Novosel, S.; Štingl, A. (2001) Ne znači ne – studija o spolnom

uznemiravanju na hrvatskim sveučilištima i primjeri prevencije problema
na evropskim i američkim sveučilištima. Demokratska inicijativa mladih.
Zagreb.
12. Nayak, M. B.; Byrne, C. A.; Martin, M. K.; George Abraham, A. (2003)
“Attitudes toward violence against women: A cross-nation study”. Sex
Roles: A Journal of Research, http://www.findarticles.com/p/articles/
mi_m2294/is_7-8_49/ai_109355377
80
13. Putt, J.; Higgins, K. (1997) Violence against Women in Australia: Key
Research and Data Issues, Australian Institute of Criminology.
14. Rennison, C. M. (2000) Criminal Victimisation 1999: Changes 1998-99

with Trends 1993-99; National Crime Victimisation Survey. Bureau of
Justice Statistic.
15. Steel, C. M. (1997) “A threat in the air: How stereotypes shape

intellectual identity and performance”. American Psychologist, 52, 613-
629.
16. Tjaden, P.; Thoennes. N. (2000) Full Report of the Prevalence, Incidence,
and Consequences of Violence Against Women: Findings From the
National Violence Against Women Survey. National Institute of Justice.
U.S. Department of Justice.
17. UNITED NATIONS (1993) Declaration on the Elimination of Violence

Against Women. http://www.un.org/documents/ga/res/48/a48r104.htm
(17.08.2004.)
18. Walker, L. E. (1989) “Psychology and violence against women”.

American Psychologist 44, 695-702.
19. Walker, L. E. (1984) The Battered Woman Syndrome. Springer Publishing

Co. New York.
20. Weiss P.; Zverina J. (1999) “Experiences with sexual aggression within
the general population in the Czech Republic”. Archives of Sexual
Behaviour, 28, 265-269.
21. World Health Organisation (1997) Violence against Women: A Priority

Health Issue. Geneva.
22. World Health Organisation (2001) Putting Women First: Ethical and
Safety Recommendations for Research on Domestic Violence Against
Women. Department of Gender and Women’s Health. Geneva.
23. World Health Organisation (2002) World report on violence and health.
Geneva.
24. World Health Organisation (2004) The economic dimension of

interpersonal violence. Geneva.
http://www.who.int/violence_injury_prevention/en/ (16.06.2004.)
81
82
pojmovnik
83
84
Pojmovnik
Diskriminacija
Podrazumijeva stavove, ponašanje ili djelovanje u prilog svoje i na štetu druge
društvene grupe temeljem nejednakih kriterija, koji mogu biti posljedica
predrasuda ili pak namjernog osporavanja prava drugoj grupi. Obuhvaća
tretiranje ljudi na osnovi njihove pripadnosti određenoj grupi kako bi se istakao
njezin manje vrijedan položaj u društvu. Iako diskriminaciji prethodi predrasuda,
ne mora do nje i voditi, budući da se predrasuda javlja samo na razini stava,
dok je diskriminacija uvijek pretočena u aktivno djelovanje. Društvo je sistem
koji funkcionira hijerarhijski i na temelju moći. U njega su ugrađene određene
norme i pravila po kojima se isključuju druge, najčešće manjinske grupe,
odnosno uspostavljaju se dvostruki standardi za većinske i manjinske grupe.
Kako bi reproducirale po sebe povoljni društveni sistem, moćnije grupe
određuju i podržavaju kriterije isključivanja drugih koji se mogu temeljiti na
rasi, vjeroispovijesti, etnicitetu, seksualnoj orijentaciji, spolu/rodu, dobi...
Diskriminacija može biti posredna (zakoni i/ili mjere se doimaju neutralno,

ali imaju štetan utjecaj na jedan spol i to uglavnom žene), neposredna ili izravna
(nepovoljni tretman npr. žene upravo zato što je žena) te sistemska (rodno
pristrane norme i vrijednosti koje su dio kulture i društva, te koje općenito
utječu na neravnopravan položaj žena).
Afirmativnom se akcijom (affirmative action) može suzbijati

diskriminacija tako da se legislativom, političkim mjerama i socijalnim reformama
potiče bolja društvena integracija diskriminiranih grupa. Uključuje
preferencijalne kvote i tzv. pozitivnu diskriminaciju, koja se odnosi na
izjednačavanje u pravima diskriminirane grupe s privilegiranom većinom tako
da se, primjerice, etničkim manjinama da dvostruko pravo glasa kako bi mogle
glasati i za većinske i za manjinske predstavnice/ke.
Zadnjih se godina provode mjere rodno osviještene politike (gender

mainstreaming), odnosno mjere uključivanja načela rodne ravnopravnosti u
izradu i provedbu svih politika, zakona i djelovanja državnih tijela te u sve
85
mehanizme i institucije društva. Ujedno se pokušava procijeniti utjecaj prijedloga

određenih zakona i političkih mjera kako bi se ustanovilo hoće li imati različit
utjecaj na žene i muškarce, a da se izbjegne širenje postojećih i stvaranje
novih područja diskriminacije.
Stakleni strop
Oblik diskriminacije. Uobičajen naziv za nevidljivu barijeru u napredovanju u
karijeri žena koja im otežava ili onemogućava uspinjanje na hijerarhijski najviše
poslovne položaje ne zbog pomanjkanja sposobnosti i znanja, već zbog niza
prepreka koje ženama usporavaju napredovanje. Neki od razloga otežanog i
sporog karijernog napredovanja su: žene uopće teže dolaze do položaja koji
ih mogu dovesti do vrha ljestvice, često nemaju podršku obiteljske i radne
okoline, izostaju s tržišta rada zbog rađanja i odgoja djece te obiteljskog života.
No, čak i kada se probiju do najviših mjesta, žene mogu naići na staklene
zidove koji ih odvajaju od ostalih muškaraca na vrhu pa su prisiljene prilagoditi
se njihovom načinu komunikacije kako bi se na vrhu održale (npr. nošenje
strogih kostima/odijela, pričanje seksističkih viceva, navijanje za određeni sport).
Predrasuda
Oblik društveno najčešće negativnog, ali moguće i pozitivnog, stava koji se
manifestira u pogrešnoj i pristranoj generalizaciji i vrednovanju pripadnica/ka
drugih društvenih grupa. Dakle, stav prema ljudima koji prethodi i nije utemeljen
u iskustvu, već se donosi na temelju njihove pripadnosti određenoj društvenoj
grupi. Ne provjerava se opravdanost tog stava pa se ono ne prilagođava
sukladno novim iskustvima. Kako se uopćava, s vremenom dovodi do pretjerane
kategorizacije neke grupe i njenih pripadnica/ka, što se teško mijenja.
Predrasuda obuhvaća misli, vjerovanja, osjećaje i ponašanja; može dovesti i
do pojave agresivnosti ukoliko poraste napetost između grupa. Otvorenim se
predrasudama jasno pokazuje stav prema drugim grupama, a kod prikrivenih
se ono ne iskazuje, no svejedno utječe na ponašanje onih koji imaju predrasudu
prema pripadnicama/ima drugih društvenih grupa. Vrste predrasuda su:
socijalne kategorije, stereotipi i neke društvene norme. Socijalnom se
kategorizacijom pojedince razdvaja po pripadnosti različitim društvenim
grupama, čime se pojačavaju razlike između grupa, a smanjuju razlike unutar
članica/ova iste grupe. Stereotipi su generalizirane slike o grupi ljudi na temelju
kojih se oblikuje društvena percepcija razlike te od neke druge društvene grupe.
Neke se društvene norme mogu temeljiti na predrasudama. Primjerice, ako
neka društvena zajednica ima negativne stavove prema Romkinjama/ima,
86
Pojmovnik
homoseksualkama/cima ili ženama, socijalizacijom se uči da se Romkinje/e

treba segregirati u školama, da se s homoseksualkama/cima ne treba družiti,
a da se o ženama nesmetano mogu pričati seksistički vicevi. Premda se radi o
predrasudi, društvena se norma internalizira i postaje djelatna.
Stereotip
Pojednostavljene, iskrivljene i generalizirane mentalne slike i stavovi o vlastitoj
ili drugoj društvenoj grupi koje su najčešće otporne na promjene jer se ne
zasnivaju na iskustvu. Primjenjuju se u svakoj situaciji kada se procjenjuje
neka društvena grupa ili njene/i članice/ovi. Stereotipne slike uključuju raspon
fizičkih i psihičkih karakteristika za koje se smatra da određuju i opisuju neku
grupu. Pojavljuju se zbog potrebe za svrstavanjem ljudi po nekim stvarnim ili
umišljenim razlikovnim obilježjima, koja se uočavaju na pojedinkama/cima, a
naknadno se pripisuju cijeloj grupi bez obzira na individualne razlike njenih
članica/ova. Pozitivnim stereotipima pripisujemo pozitivne stavove svojoj grupi,
a negativnim nepovoljne stavove o drugim grupama. Oslanjanjem na stereotipe
prilikom donošenja neprimjerenih sudova o drugim društvenim grupama,
razvijaju se razni oblici diskriminacije. Stoga stereotipi djeluju i kao društvena
norma kojom se održavaju postojeći društveni odnosi.
Stereotipi utječu na interpretaciju muškog i ženskog ponašanja; smatra

se da su muškarci agresivniji i neovisniji, dok su žene pasivnije i nježnije.
Istovjetno se ponašanje muškaraca i žena u društvenoj zajednici doživljava na
različite načine pa se npr. normalno prihvaća muškarca koji je u svojoj poslovnoj
sredini probitačan, dok se isto takvu ženu smatra preagresivnom i bez razvijenih
uobičajenih ženskih komunikacijskih vještina.
Socijalizacija
Cjeloživotan i složen proces učenja kulture svoga društva i usvajanja poželjnog
svjetonazora, normi, vrijednosti te društvenih i spolno/rodnih uloga. Dakle, radi
se o socijalnom učenju kojim se stječu određena iskustva u interakciji sa
socijalnom okolinom. Primarna se socijalizacija odvija u ranoj dobi, najčešće
unutar obitelji. Sekundarna traje cijeli život i događa se u školi, unutar skupine
vršnjaka i prijatelja te u skupini po zanimanju. Socijalizacijom se pounutruju,
internaliziraju društvene norme i vrijednosti kao regulatori djelovanja pojedinke/ca.
Vrijednosti su općenitija i šira uvjerenja o tome što je dobro i poželjno. Norme
su putokazi koji određuju prikladna i prihvatljiva ponašanja za određene
društvene situacije. Mogu izazvati pozitivne i negativne sankcije, odnosno
87
poželjno se ponašanje nagrađuje, a negativno kažnjava. Tako su pojedinke/ci

koje/i izlaze iz okvira društvenih normi izloženi društvenom pritisku. Primjerice,
one/i koji se ne uklapaju u heteroseksualne rodne uloge, kao što su lezbijke ili
transrodne osobe, izložene/i su društvenoj diskriminaciji i netrpeljivosti.
Kultura
Sustav naučenih obrazaca ponašanja, zajedničkih vrijednosti, vjerovanja i
pravila, kao i materijalnih oruđa i tehnika, karakterističnih za neku grupu ljudi,
zajednicu ili društvo. Omogućuje funkcioniranje društva jer predstavlja poredak,
ali ujedno legitimizira socijalnu nejednakost i reproducira društvene podjele
(spolne, dobne, rasne, etničke, religijske). Prenosi se putem obrazovnog
sustava, masovnih medija, pravnog sustava, ekonomskih odnosa, religijskih
organizacija i popularnih kulturnih formi. Nasuprot kulturi je priroda kao ona
koja rađa, koja je divlja, surova, neukrotiva, kaotična. Opreci muškarac/žena
pripisuju se osobine opreke kultura/priroda. Žena je obilježena prirodom, dok
kultura pripada muškarcu.
Patrijarhat
Doslovno “vlast očeva”. Najopćenitije označava sustav vladavine muškaraca
koji dominiraju javnom i privatnom sferom društvenog života te nameću svoj
autoritet i koriste moć nad ženama kroz socijalne, političke, ekonomske i
religijske institucije. Hijerarhijski sustav društvenih struktura između muškaraca
i žena se manifestira u obiteljskim i socijalnim odnosima te u rodnim podjelama
društvenih uloga (pa tako i u podjeli rada po spolu).
Radikalne feministkinje smatraju da je patrijarhat ahistorijski, agresivan

i neovisan o socijalnim i povijesnim promjenama. Socijalističke feministkinje
proučavaju povezanost patrijarhata s materijalnim, kapitalističkim odnosima
putem kojih muškarci kontroliraju i iskorištavaju ženski rad općenito, a posebice
kućni rad. Temom patrijarhata kao ideologije koja zahvaća sve dijelove kulture
bave se suvremena feministička teorijska nastojanja (postmodernistička,
psihoanalitička, poststrukturalistička).
Moć
Po raširenoj definiciji sociologa Maxa Webera, moć je vjerojatnost da pojedinac
ili skupina uspije nametnuti i provesti svoju volju čak i usprkos otporu drugih.
Uključuje određeni aspekt prisile koju provodi ona osoba koja ima moć potaknuti
promjenu u ponašanju i stavu druge osobe. Odnosi moći se pojavljuju u svim
88
Pojmovnik
domenama života, pa tako postoje fizička, politička, ekonomska, simbolička moć.

Ova posljednja se odnosi na moć imenovanja i određivanja sadržaja kulturnih i
društvenih normi i vrijednosti koje se prenose socijalizacijom. Stoga je posebno
važna moć dominantne kulture koja stvara i utječe na školsko-obrazovne sadržaje.
Upravo zato suvremena poimanja moći, po uzoru na Michela Foucaulta,
proučavaju tzv. mikrofiziku moći i njezino kapilarno širenje u sve pore društvenog
poretka. Tako nema niti jednog dijela kulture, društva ili emocionalnih odnosa,
koji nisu pod utjecajem patrijarhalnih stavova kao najmoćnijeg seta vrijednosti.
Moć može biti i pozitivna, budući da osim tipa moći nad, postoje i
tipovi moći za, moći sa i unutarnje moći koji imaju tranformativnu i
suradničku snagu.
Spol/Rod
Spol je biološka karakteristika, dok je rod društveno konstruirana definicija
spola. Dakle, rađamo se u ženskom ili muškom spolu, sa ženskim ili muškim
tijelom (premda postoje osobe koje se rađaju sa spolnim karakteristikama oba
spola). Rod je kulturno određen i po njemu žene preuzimaju “ženski” identitet,
a muškarci “muški”. Kroz različita poimanja, objašnjenja i ponašanja pripisana
ženskom i muškom rodnom identitetu, oblikuju se razlike između muškaraca i
žena. Iako se podjela na ženski i muški rod pojavljuje u svim društvima, ono
što je pripisano određenom rodu ipak se tijekom povijesti mijenja s kulturom,
ekonomskim odnosima, politikom ili obiteljskim odnosima. Tako u nekim
kulturama u odgoju djece sudjeluju oba roditelja, dok se u drugima skrb o
djeci uglavnom prepušta majkama.
Rodne razlike
Razlike između žena i muškaraca u izgledu, crtama ličnosti i ponašanju koje
mogu biti biološki ili kulturno određene. Uobičajeno je mišljenje da su te razlike
velike, što se jednostavno očituje u popularnoj uzrečici kako su žene s Venere,
a muškarci s Marsa. No, socijalno-psihološka istraživanja pokazuju kako su te
razlike uglavnom objektivno male. Utvrđeno je da se prilikom fizioloških i
psiholoških mjerenja, žene i muškarci npr. gotovo ne razlikuju u razini
empatičnosti. No, kada se sami opisuju, žene navode da jesu empatične, dok
muškarci to niječu. Naravno, za ženski rod je prihvatljivo biti empatična radi
skrbi o drugima, dok je za muški rod prihvatljivija agresivnost i aktivnost.
Rodne se razlike često prihvaćaju kao opravdanje rodne podjele i

diskriminacije, pri čemu se naglašavaju biološke razlike i nagoni kao temelj
89
žensko-muških odnosa. Takav biologizam zanemaruje kulturno i društveno

konstruiranje i reproduciranje rodne razlike putem patrijarhalne ideologije, koja
privilegira muškarce i opresira žene. Tim se pogledom rodne razlike prihvaćaju
kao opravdane i neizbježne. Identičan pristup nudi i esencijalizam koji, uz
temeljne biološke i fizičke razlike, smatra da su pojedinke/ci određene/i trajnim,
nepromjenjivim i unaprijed datim psihološkim, intelektualnim i emocionalnim
osobinama. Dakle, po esencijalizmu muškarac je dominantan, a žena
submisivna, čime se podržavaju postojeće rodne uloge. Pristajući na to da
isključivo biološke spolne i rodne razlike utječu na društvene norme i vrijednosti,
biologističkim i esencijalističkim objašnjenjima se opravdava diskriminacija i
isključivanje žena iz javnog i političkog života.
Rodne uloge
Socijalizacijom se učimo rodnim ulogama, dakle postajemo žena ili muškarac.
Uz znanje o osobinama koje određuju naš rod, učimo i o karakteristikama
drugih rodnih uloga. To su društveno odobreni načini potvrđivanja i socijalnih
praksi po kojima je netko muškarac ili žena. Osobine rodnih uloga uključuju
prikladne načine ponašanja, obaveze, set očekivanja i oblike socijalnih odnosa
koji se pripisuju pojedinom rodu. Rodne su nam uloge pripisane jer ih ne
stječemo, već smo u njih rođeni. Ukoliko se pojedinka/ac ne pridržava naputaka
za rodne uloge, postoje društvene sankcije koje mogu varirati od čuđenja i
podsmjeha do otvorenog neprihvaćanja te osobe u društvenoj okolini.
Spolni i rodni identitet

Samopripisivanje spola ili roda. Individualan osjećaj osobe kao nositeljice/a
određenih spolnih obilježja naziva se spolnim identitetom, individualan osjećaj
osobe kao nositeljice/a odgovarajuće društvene uloge za ta obilježja naziva se
rodnim identitetom. Identitet je dinamična kategorija i može se mijenjati. Spolni
i rodni identitet se ne podudaraju u slučajevima kada je osoba rođena u određeni
spol, ali osjeća pripadnost drugome rodu. Isto se tako mogu razlikovati rodna
uloga i rodni identitet, kada osoba igra društveno joj pripisanu ulogu, ali ujedno
osjeća da je njen rod u tome trenutku različit. Spolni je identitet dio rodnog
identiteta. Transrodnost je pojam kojim označavamo prelaženje granica roda,
odnosno nepostojanje jasne granice između rodova.
Društveno određena ženskost (femininity) pokazuje ženama kako na

društveno prihvatljiv način biti žena. Određena je rodnim identitetom te kulturnim
normama, značenjima i vrijednostima koje se odnose na žene. Tako je povijesno
90
Pojmovnik
ženskost bila određena nekim tipovima odjeće i nakita te načinima ponašanja.

Društveno određena muškost (masculinity) definirana je na isti način. I ženskost i
muškost uključuju stereotipne stavove o tim identitetima: žene su strpljive, pasivne,
nježne, lojalne, plačljive, histerične, a muškarci su samopouzdani, kompetentni,
uspješni, fizički jaki. Psihologinje/zi pokazuju da tako uobličeni identiteti, zbog
velikog društvenog pritiska za konformiranjem, mogu biti izvor nezadovoljstva i
tjeskobe, ukoliko pojedinka/ac ne živi ili ne želi živjeti u skladu s njima.
Seksualnost
Spolni interes koji je podjednako određen biološkim, kulturnim i društvenim
normama. Heteroseksualne su one osobe čiji je interes usmjeren prema osobama
suprotnog spola, dok je homoseksualnim ženama i muškarcima interes okrenut
prema osobama vlastitoga spola. Za homoseksualne je žene uvriježen naziv
lezbijke. Biseksualnost nije ograničena na jedan spol pa biseksualke/ci mogu
ostvarivati spolni život i s osobama vlastitog i suprotnog spola. LGBT (lesbian,
gay, bisexual, transgender) je skraćenica kojom se označavaju sve osobe tih
seksualnih orijentacija. Pojam queer se uglavnom odnosi na teorijske pristupe
homoseksualaca i lezbijki proučavanju roda, seksualnosti, identiteta i žudnje.
Heteroseksualnost je društveno najpoželjnija i gotovo jedini prihvatljiv tip
seksualnosti do te mjere da isključuje sve ostale tipove. Stoga je neke/i autorice/
autori doživljavaju kao prisilnu. Pokret za prava homoseksualnih i biseksualnih
osoba zalaže se za javno i slobodno iskazivanje socijalne i emocionalne povezanosti
homo/biseksualnih partnerstava i životnih zajednica.
Seksizam
Diskriminacija zasnovana na predrasudi prema drugom spolu, no uglavnom se
odnosi na diskriminaciju žena. Pojam se pojavljuje kasnih 1960-ih godina da bi
označio individualne predrasude, uvjerenja, ponašanja, ali i institucionalizirana
shvaćanja, politike, mjere, jezične prakse ili neke druge činove koji sadrže
ideologiju neravnopravnosti spolova, a kojima se sustavno pokazuje da su žene
manje vrijedne od muškaraca. U patrijarhalnim se društvima seksizmi javljaju na
svakoj razini društvenog života. Variraju od obraćanja ženi s “curo” ili “mala” u
službenim situacijama, do zabrane obrazovanja žena ili pak neprimanja žene u
radni odnos ukoliko planira ili ima obitelj.
Heteroseksizam se zasniva na pretpostavci da je heteroseksualnost

jedini normalni način življenja, čime se diskriminira homoseksualce, lezbijke,
biseksualne i transrodne osobe. Negira legitimitet drugim oblicima seksualnih,
91
društvenih, rodnih i životnih praksi. Preciznije se diskriminacija prema

homoseksualnim osobama naziva homofobija i označava strah, mržnju i
netrpeljivost prema homoseksualnosti kod drugih ljudi, ali i same/og sebe.
Stereotipi u jeziku
U jeziku se zrcali kultura koja ustrojava određeni jezik. Stoga se u jezik prenose
predrasude i stereotipi koji postoje u određenoj kulturi i društvu. Jezik odražava
stavove društva koja se zatim jezikom prenose i postaju dijelom svakodnevice.
Feministička kritika jezika tvrdi da jezik reproducira duboko usađene
patrijarhalne kodove i stvara stereotipe koji pritom osnažuju predrasude.
Navodimo samo neke od primjera imenovanja žena ili tzv. ženskih karakteristika:
vještica, babetina, glupača, kučka, raspuštenica, kurva, akrep, oštrokondža,
stara baba, gadura, histerična, nesigurna, brbljava...
Obrazovanje, odgoj
Obrazovanjem se uče sadržaji koji uključuju verbalne informacije, intelektualne
vještine i kognitivne strategije, kao i psihomotorne vještine te razvoj
psihomotornih sposobnosti. Odgojem se prenose određene vrijednosti, stavovi
i navike, tako da u odgojnom procesu sudjeluju obitelj i škola, ali i ostale/i
sudionice/i u društvenoj okolini pojedinke/ca. Osnovno pitanje koje se veže uz
ovu problematiku jest: za što, odnosno za koje nas uloge u društvu obrazuje i
oblikuje cjelokupni odgojno-obrazovni sustav? Naime, jednake emancipacijske
promjene ne mogu se postići isključivo mehaničkim uključivanjem u obrazovni
program sadržaja koji promoviraju ravnopravnost spolova, toleranciju,
demokratičnost, kreativnost, solidarnost i slobodu pojedinke/ca, kao kada bi
istovjetne vrijednosti otvoreno podržavala i cjelokupna društvena zajednica.
(Masovni) mediji
Pojam u upotrebu ulazi dvadesetih godina 20. stoljeća nakon uspostave
nacionalnih radiomreža te široke distribucije dnevnih novina i časopisa. Uslijed
razvoja tehnologije i industrije otvara se put za jeftinu masovnu proizvodnju
novina, ploča, knjiga, filmova. Tako ovaj pojam označava masovne
komunikacije, što podrazumijeva produkciju, širenje i potrošnju vijesti,
informacija i zabave velikom broju ljudi, putem tiska, televizije, radija, interneta,
video, CD i DVD tehnologije te popularne glazbe. Dodatno obuhvaća film,
fotografiju i postere, karikature te političku propagandu. Masovni su mediji
sastavni dio suvremenih tijekova globalizacije. Često funkcioniraju kao sredstvo
92
Pojmovnik
društvene kontrole, ali mogu otvarati nova polja jednakosti i slobode, kao što
se događa s internetskom komunikacijom i cyber kulturom. Mediji su usmjereni
na profit, pa su žene najčešće prikazane kao seksualni objekti. Ženski se uspjeh,
postignuća i kreativnost zanemaruju, a naglašava se obiteljski status pojedine
žene koja se pojavljuje u mediju, budući da je uloga majke i supruge nametnuta
društveno najpoželjnija uloga za žene.

Konvencija o eliminaciji nasilja protiv žena definira nasilje protiv žena kao svaki
čin rodno uvjetovanog nasilja koji rezultira ili je vjerojatno kako će rezultirati
fizičkom, seksualnom ili psihološkom štetom ili patnjama žena, uključujući
prijetnje takvim djelima, prisilom ili oduzimanjem slobode, bez obzira događa
li se u javnom ili privatnom prostoru. Nasilje protiv žena nije ograničeno samo
na fizičko, seksualno i psihološko nasilje koje se događa u obitelji, uključujući
premlaćivanje, seksualno zlostavljanje ženske djece, nasilje vezano uz miraz,
silovanje u braku, genitalno sakaćenje žena i druge tradicionalne prakse koje
su štetne za žene, nasilje izvan obitelji i nasilje vezano uz eksploataciju; uključuje
i fizičko, seksualno i psihološko nasilje koje se događa u čitavom društvu,
uključujući silovanje, seksualno zlostavljanje, seksualno uznemiravanje i
zastrašivanje na radnom mjestu, u obrazovnim institucijama i drugdje; trgovinu
ženama i prisilnu prostituciju; te fizičko, seksualno i psihološko nasilje izvršeno
ili nesankcionirano od strane države, bez obzira gdje se događa.
Rodno nasilje
Bilo koji oblik nasilja temeljen na rodu koje rezultira ili je vjerojatno kako će
rezultirati psihičkom, seksualnom i/ili fizičkom štetom ili patnjom žena,
uključujući prijetnje takvim djelima, prisilom ili arbitrarnim oduzimanjem, tj.
deprivacijom od slobode, bez obzira događa li se u javnoj ili privatnoj sferi.
Ravnopravnost spolova
Obuhvaća formalnu i sadržajnu jednakost žena i muškaraca na svim područjima
javnog i privatnog života. Formalna se jednakost odnosi na ravnopravnost u
dužnostima i pravima, javnoj moći i sudjelovanju pojedinki/aca u političkoj,
pravnoj, društvenoj i ekonomskoj domeni. Sadržajnom se jednakošću
podrazumijeva kvalitativna promjena u kulturnom, društvenom i političkom
poimanju žena i muškaraca kroz višestruke i precizno odmjeravajuće procese:
prihvaćanje jednakosti, ali ne na uštrb prepoznavanja i uvažavanja razlika, koje
93
ipak nije potrebno prenaglašavati, budući da se time mogu potvrđivati

nepromjenjivi rodni identiteti žena i muškaraca. Dakle, prihvatiti jednakost, ali
ne i istost, te prihvatiti rodnu razliku, ali ne kao nepromjenjivu i trajnu datost,
već kao pomični koncept koji se mijenja od osobe do osobe, ovisno o njihovim
specifičnim potrebama i identitetima te životnim prilikama.
Feminizam
Pojam se pojavljuje 1837. godine u francuskom jeziku i odnosi se na zalaganje
za prava žena i širenje uloge žena u društvu. Feminizam obuhvaća teoriju i
praksu za društvene promjene kojima je cilj ukidanje društvene, kulturne,
političke i ekonomske diskriminacije žena, dakle oslobođenje žena od muške
dominacije. Isto tako, predstavlja i osobno svjetonazorsko opredjeljenje u
političkim stavovima i teorijskim pristupima. Polazi od jednake vrijednosti
muškaraca i žena. Danas se može govoriti o feminizmima, budući da postoji
nekoliko pravaca proučavanja i djelovanja kao što su liberalni, socijalistički,
radikalni ili lezbijski feminizam. No, svi se feminizmi mogu okvirno smjestiti
unutar tri tzv. vala: prvi val obuhvaća pokret za pravo glasa žena (sufražetkinje),
u drugom valu dolazi do uobličavanje temeljnih feminističkih teorija, dok se
treći val odnosi na suvremena kretanja u samome pokretu, ali i teoriji koja
priznaje raznolike i višestruke identitete samih žena.
Ženski studiji
Interdisciplinarno i sveučilišno područje u kojemu se p(r)oučavaju i posreduju
spoznaje o spolu/rodu, ženskosti, seksualnosti, identitetima i odnosima moći.
Polazište i osnovna tema jesu žene te njihov društveni položaj i doživaljavanje
svijeta. Uglavnom uključuje sadržaje društvenih i humanističkih znanosti i
umjetnosti. Ženski studiji njeguju osobni i antihijerarhijski pristup kako sadržaju
znanja, tako i studenticama/ma. Budući da predstavljaju određenu akademsku
potvrdu feminizma, učionica predstavlja prostor političkog p(r)oučavanja gdje
se isprepliću privatne i javne razine interpretacije društvenog života. Krajem
1960-ih počinje akademska institucionalizacija i razvoj ženskih studija u
Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi. U Hrvatskoj su pokrenuti
1995. godine kao neovisan program kojega su u cijelosti stvarale domaće
znanstvenice, aktivistkinje, umjetnice i teoretičarke, s namjerom uvođenja
feminističke perspektive u sveučilišne strukture ali i reforme kurikuluma, kako
bi isti bolje odražavali položaj i interese žena.
Priredila Valerija Barada
94
bilješke o autoricama
95
96
Bilješke o autoricama
Valerija Barada, profesorica sociologije, polaznica programa Centra za

ženske studije u generaciji 1999./2000., po završetku kojega surađuje na nekoliko
projekata kao istraživačica, evaluatorica, a odnedavna i kao predavačica. Uz
temu rodnih stereotipa i predrasuda, posebno se bavi mogućnošću
institucionalizacije ženskih studija u hrvatski sveučilišni sustav. Suautorica
je i urednica studije Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj – Akcijsko
istraživanje.
Rada Borić, diplomirala jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu

književnost 1975. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istome je
fakultetu završila poslijediplomski studij književnosti 1977. godine.
Feministkinja i mirovna aktivistkinja. Suosnivačica i predavačica u Centru za
ženske studije kolegija Feministička kritika jezika. Piše o ženskim i mirovnim
temama. Jedna od urednica The Suitcase: Refugee Voices from Bosnia and
Croatia (University of California Press, 1997) i Žene i politika mira (Centar
za ženske studije, 1997). Tekstovi su joj tiskani u brojnim knjigama i
publikacijama. Trenutno predaje hrvatski jezik, književnost i kulturnu povijest
Balkana na Odsjeku za slavistiku i baltologiju Sveučilišta u Helsinkiju.
Završava rad na prvome Finsko-hrvatsko-finskom rječniku.
Željka Jelavić, diplomirala je etnologiju i sociologiju u Zagrebu. Magistrirala

je rodne studije na Central European Universityju u Budimpešti. Jedna je
od osnivačica Centra za ženske studije gdje je koordinatorica i predavačica.
Glavna urednica časopisa Treća u razdoblju od 1998. do 2001. godine. Od
2000. do 2004. godine voditeljica postdiplomskog seminara Feminist Critical
Analysis na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Voditeljica kampanje
Ženske mreže Hrvatske za rodno osviješteno obrazovanje 2003. godine.
Članica organizacijskog tima i predavačica Feminističke ljetne škole Ženske
mreže Hrvatske. Profesionalno je kustosica-pedagoginja u Etnografskom
muzeju u Zagrebu.
97
Maja Mamula, magistra psihologije, osnivačica Centra za prevenciju,

istraživanje i suzbijanje seksualnog nasilja i žensku seksualnost – Ženska
soba, voditeljica kolegija Žene, nasilje, sigurnost u Centru za ženske studije,
voditeljica kolegija Psihologija spolnosti na Hrvatskim studijima. Objavila
brojne tekstove i nekoliko knjiga iz područja nasilja protiv žena i seksualnog
nasilja protiv žena.
Sanja Sarnavka, profesorica komparativne književnosti i jugoslavenskih

jezika i književnosti, na različite je načine vezana uz medije u svom
profesionalnom životu: povremeno pišući za dnevne novine, kao članica
redakcije i novinarka filmskog magazina Hollywood (više je razloga za
potpisivanje tekstova kao Ana Jukić), urednica i učestalo voditeljica
radioemisije Mjesečnica na Obiteljskom, a potom Zagrebačkom radiju, no
najintenzivnije kao koordinatorica projekta Žene i mediji grupe za ženska
ljudska prava B.a.B.e. U Centru za ženske studije vodi kolegij Iskrivljeni odrazi.
Zamislila je, organizirala i/ili sudjelovala u više istraživanja – prisutnost žena
u dnevnim novinama, slika žene u novinama i reklamama, slika žene u
čitankama za hrvatski jezik. Autorica je tekstova o prikazu žena u medijima,
predavačica i voditeljica radionica.
98
Summary
Apart From That, Discrimination Needs to be Eliminated! A Manual for

the Analysis of Gender Stereotypes is a book in which the authors attempt to
map, define and offer models for the elimination of discrimination through four
areas within which discrimination, stereotypes, and prejudices are often reproduced
and thus influence the life of women. Therefore, the book contains four chapters in
which the authors are concerned with the themes of language, the educational-
scholarly system, media and violence against women.
Language supports and reproduces discrimination being that the power of

naming is exclusively male, and women’s way of communicating is observed as an
expression of insecurity and incoherency. Sexisms in language, sexist jokes and
sayings are only some of the forms of discrimination that we learn with language
during socialization. School is a decisive factor in the process of socialization. Even
within the educational-scholarly system women are not equal. The scholastic
content of textbooks shows women as being passive, inactive, submissive and afraid.
Even though a great number of women work in the field of education, their numbers
decrease at the higher levels of education and thus the least amount of women can
be found as full-time professors. The importance of media in the lives of
contemporary people is seen through the stereotyped images that are served on a
daily basis. Women are presented almost exclusively as sexual objects and reduced
to only their bodies. Media is not interested in showing women’s achievements
and creativity. All elements of systemic discrimination are the most obvious with
violence against women. Being that in all stereotypical viewpoints the woman is
reduced to an object, the wider social circle still does not perceive violence against
women as a crucial and most widespread problem. For this reason victims of violence
are often faced with many prejudices within their own environment. The manual
contains a comprehensive glossary in which the notions and social processes which
the authors make mention of and analyze in their texts are defined and described in
detail. The glossary is organized thematically, and can be read in its entirety as a
text or each definition read separately.
In this way the authors of this Manual have offered a useful analytical tool
for the analysis and elimination of gender discrimination, stereotypes and prejudices.
99
100
Bilješke
101
Bilješke
102
Bilješke
103
Bilješke
104

Prirucnik Uostalom Diskriminaciju Treba Dokinuti

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Prirucnik Uostalom Diskriminaciju Treba Dokinuti

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Uostalom, diskriminaciju

Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!

Prijelom i prijevod sažetka

CIP - Katalogizacija u publikaciji

UOSTALOM, diskriminaciju treba

Zahvaljujemo Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na financijskoj podršci za dovršetak knjige.

3. Jesu li žene ravnopravne 33

4. Proizvođači zrcala. Uvod 47

u priču o ženama i medijima

5. Nasilje protiv žena 65

Kao svi naslovi, i ovaj je odabran hotimice. Uostalom, diskriminaciju

predrasuda, preko stereotipa u jeziku, obrazovnim sadržajima, u

su kroz nasilje protiv žena. Budući da je u svim stereotipnim stajalištima

2. Barilar, V. et al. (2000) Aktivistkinje. Kako “opismeniti” teoriju. Centar

3. Biti, V. (2000) Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Matica

4. Burn, Sh. M. (1996) The Social Psychology of Gender. McGraw-Hill Inc.

5. *** (1983) Changing Boundaries. Gender Roles and Sexual Behaviour.

6. Corrin, Ch. (1999) Feminist Perspectives on Politics. Longman. London,

7. *** (1996) A Dictionary of Cultural and Critical Theory. Ur. Payne, M.

8. *** (2000) Encyclopedia of Feminist Theories. Ur. Code, L. Routledge.

9. *** (2000) Gender. Ur. Tripp, A. Palgrave. New York.

10. Haralambos, M. (1989) Uvod u sociologiju. Globus. Zagreb.

14. Kessler, S. J.; McKenna, W. (1985) Gender. An Ethnomethodological

15. Jaggar, A. (1994) “Sexual Difference and Sexual Equality”. U: Living

16. Messer-Davidow, E. (2002) Disciplining Feminism. From Social Activism

17. Rich, A. (2002) Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija. Kontra.

18. Richardson, L. (1987) The Dynamics of Sex and Gender. A Sociological

19. *** (2000) Routledge International Encyclopedia of Women: Global

20. Saltzman Chafetz, J. (1999) Handbook of the Sociology of Gender. Kluwer

21. Spajić-Vrkaš, V.; Kukoč, M.; Bašić, S. (2001) Obrazovanje za ljudska

22. Supek, R. (1992) Društvene predrasude i nacionalizam. Socijalno-

23. Teršelič, V.; Mladineo, M. (2001) Moć suradnje. Priručnik za suvođenje.

Iza svake uspješne žene stoji muškarac.

Mi se moramo brinuti za naše muškarce.

Jezik je sustav kulturom naučenih znakova kojim izričemo ne samo

očuhinski ne postoji niti u jednom hrvatskom rječniku – što bi već po

Može li tu politika puristički počistiti seksizme kao što to čini s

jezik se u naoko “neutralne” definicije upisuju opasniji stavovi koji se

Što su jezični stereotipi?

Kada u neku riječ upisujemo rodno neprihvatljivo značenje

(“zastarjelo”/“netočno”), to rodno neprihvatljivo značenje

su naši simboli puni predrasuda (rasistični, homofobični,

Tko “ohrabruje” stereotipne slike o jednima i drugima? Istražujući

Gospođa ili gospođica?

Stereotipom se ne izražava samo to što mi (kao) jesmo, već postoji

Strategija: Treba “promijeniti strategiju” i ponavljati da žene

sa sugovornicom/sugovornikom, zato što drugoj/drugome

nesigurnosti (niječu ju mnoge žene prelazeći dnevno različite

Rod je u jezik upisan i smatra se starijim od jezika. Porodice

Tajnik ili tajnica?

Tajnik ili tajnica? Pokušajte ih definirati. Ona će biti odana (čitaj:

Vježbajte: složite se kada vam netko kaže da žena samim

pilot, a da pri tome u “mentalnoj slici” ne vidi ženu, vi ćete

Kako su nastali stereotipi o ženama?

Kako provjeriti što je stereotip u jeziku?

muškarcu, objekt, “predmet njegove žudnje”. Status vlasništva vidi

Da bi se razumjelo naše (ne)prisustvo ili pak diskriminirano

lingvistkinje pokušavaju pronaći odgovore vezane uz

jezika koji bi drukčije iščitavao i kreirao ženski identitet.

Nejednakost u jeziku, ogledalo rodne nejednakosti

Rodna nejednakost = nejednakost u jeziku

No, sve dok žene imaju podređenu ulogu u društvu, njihov će

zanimanje), npr. domaćica i majka, po sebi su produkt nejednakosti i

P.S. O feminističkoj kritici jezika