NEOBRAZOVANOSTI: Zablude društva znanja 

KONRAD PAUL LIESSMANN: TEORIJA NEOBRAZOVANOSTI

1.  Tko će biti milijunaš ili: Sve što se mora znati 

U prvom poglavlju knjige Konrad Liessmann objašnjava kako današnje društvo ima krivu

predodžbu
predodžbu o obrazovanju.
obrazovanju. To opisuje na primjeru popularne emisije Tko želi biti milijunaš? navodeći
navodeći  

kako se u tom zabavnom kvizu traži poznavanje nasumičnih

nasumičnih činjenica bez razumijevanja istih te se
takav model prenosi i na ispite
ispit e u školama i na sveučilištima. Osno
Osnova takvih emisija je pokazati nešto

zanimljivo te se ističe samo senzacionalistički, fragmentirani

senzacionalistički, fragmentirani i spektakularni aspekt znanja. Liessmann

ističe razliku između učenosti i obrazovanja, te iznosi neohumanističke ideje koje

koje  su oprečne
oprečne

današnjoj modernoj kul
modernoj kulturi
turi znanja. Navodi i knjige koje predstavljaju takvu lažnu obrazovanost poput

Scwantizova djela Obrazovanje: Sve što se mora znati  u kojem takvo znanje ima funkciju oponašanja

intelektualca
intelektualca na zabavama. Neohumanističke ideje u
ideje u konceptu su oprečne stavu
oprečne stavu kako postoje

određene činjenice koje se moraju znati. 

znati. 

2.  Što zna društvo znanja? 

U drugom poglavlju Liessmann kritizira sintaksu „društvo znanja“ te analizira društvo koje se tako

naziva, kojem nije stalo doći do mudrosti, spoznaje niti do razumijevanja.

razumijevanja. Znanje definira kao

informaciju
informaciju opskrbljenu
opskrbljenu značenjem, te navodi kako bi se društvo znanja trebalo zamijeniti s pojmom

informacijsko društvo. Liessmann

Liessmann dalje analizira prenošenje načela industrijske proizvodnje na

znanje. Standardizacija i mehanizacija u obrazovanju

obrazovanju očituju se uvođenjem ECTS bodova odnosno

točaka efikasnosti. 
efikasnosti. Znanje se u današnjem društvu mora
mora prilagoditi parametrima kapitalističke
kapitalističke

ekonomije, a sveučilišta podliježu poduzetničkim principima ustroja te smatra kako društvo

društvo znanja ne

zamjenjuje industrijsko
industrijsko društvo, već se znanje industrijalizira. Također navodi apsurde poput učenja

kako učiti i kritizira težnju za cijeloživotnim učenjem kada nitko ne zna što i zbog čega zapravo treba

učiti.  
učiti.

3. Obrazovanje, poluobrazovanost, neobrazovanost

U ovom poglavlju Liessmann radi razliku između pojmova obrazovanja, poluobraz

poluobrazovanja i

neobrazovanosti
neobrazovanosti koji se u današnjem školskom sustavu poistovjećuju
poistovjećuju i svrstavaju pod pojam

obrazovanje. Za početak navodi antički 

antički ideal i humanistički koncept obrazovanja
koncept obrazovanja koji ga vidi kao

samoobrazovanje koje pojedinca dovodi

dovodi do razvijene individualnosti, suprotno od današnjeg koje

stvara „fleksibilne i za timski rad sposobne klonove koji besprijekorno funkcioniraju“. Iznosi ideje tri

filozofa koji su raspravljali

raspravljali o obrazovanju:
obrazovanju: Humbolta, Hegela i Nietzschea. Humbolto
Humboltove
ve ideje

obrazovanja bile su u skladu s pojedincem i njegovim težnjama samoodređenja,

samoodređenja, a Hegel je isticao

razvijanje duha kroz obrazovanje kako bi čovjek bio razumljiv sam pred sobom. Nietzsche
Nietzsche kritizira
 

gimnazije koje odgajaju za žurnalistiku i izostavljaju podučavanje 

podučavanje govora i mišljenja koji bi trebali biti

najvažniji predmeti za pravo obrazo

obrazovanje.
vanje. Nadalje Liessmann dolazi
dolazi do Adornova
Adornova pojma

poluobrazovanje kojeg definira kao čisto činjenično znanje bez ikakva

i kakva dubljeg razumijevanja,
dubljeg razumijevanja, a

neobrazovanje ne kao odsutnost znanja ili glupost, već kao potpunu odsutnost duha, potpuna

odsutnost traganja za istinom. Neobrazovano

Neobrazovanost
st definira kao odricanje od htjenja da se nešto

razumije.

4. PISA: Ludilo rangliste

U četvrtom poglavlju
poglavlju autor kritizira opsjednutost
opsjednutost rang listama, pokušajem kvantificiranja

kvalitete. Navodi kako je beskorisno zamarati se i baviti takvim statistikama koje neće ni po čemu

poboljšati kvalitetu obrazovanja, koje čak mogu imati

imati negativni utjecaj. Liessmann kritizira

nedostatak propitkivanja takvih testova i onoga što ispituju. Navodi kako su u Austriji jedne godine

PISA testiranja pokazala rezultate koji su bili zabrinjavajući za to društvo, iako testov
testovii ne ispituju ono

 što je po autoru najvažnije

najvažnije-- promatranje, refleksija, individualnost i sloboda u istraživanju i

podučavanju.  Autor navodi kako se zbog takvih testova razvila negativna konkurencija između učilišta
podučavanju.

gdje se gleda mjesto na rang listi, za razliku od prijašnje gd je je konkurencija bila između različitih
različitih
pristupa istini.

5. Koliko teži znanje? 

U ovom poglavlju autor se nadovezuje na prethodno

prethodno analizirajući sisteme kojima se dolazi do

statistika vrednovanja profesora i sveučilišta. Navodi

sveučilišta. Navodi Kanta koji nije putovao niti je objavljivao radove

deset godina, a kad je objavio djelo Kritika čistog uma isprava

uma isprava je bilo ignorirano i ismijavano. Po

današnjim testovima osiguranja kvalitete i evaluacije Kant ne bi prošao dobro. Navodi kako smisao

takvih evaluacija nastave nije u njihovoj stvarnoj pouzdanosti, već u n jihovu doprinosu
doprinosu ustrojstvu

internih kontrolnih postupaka. Autor spominje i govor Friedricha Schillera

Schillera iz 1789. koji je i danas

aktualan, a govori o razlici između znanstvenika kojemu je stalo do spoznaje istine i o plaćenom
učenjaku kojemu nije stalo do vrijednosti istine već samo do vrednovanja njegove djelatnosti.

6. Bologna: Praznina europskog visokoškolskog prostora 

„Bijeda europskih visokih škola ima svoje ime: Bologna“ rečenica je kojom autor započinje ovo

poglavlje u kojem iznosi negativne strane novog sustava obrazovanja čija je ideja standardizacija i

stvaranje jedinstvenog europskog

europskog sveučilišnog prostora. Ovakav sistem je osmišljen kako bi se

pojednostavila mobilnost
mobilnost studenata i profesora, no Liessmann ne vjeruje da je to jedini put do

pospješivanja mobilnosti i
mobilnosti i uzajamnog priznanja studija te kritizira gubljenje različitih akademskih

kultura koje se dogodilo uslijed te reforme. Također kao negativne segmente bolonjskog sistema

navodi i skraćenje vremena studiranja u kojem se sveučilišta pretvaraju u više strukovne škole koje
 

nude studije vezane uz gospodarstvo. Ovakav sistem ne potiče obrazovanje te nema veze sa znanosti

i reflektivnosti.

7. Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo

protuprosvjetiteljstvo

U sedmom poglavlju autor kritizira tendenciju današnjeg društva da se ulaže u istraživačke

institute koje donose velike profite, a u humanističke i društvene znanosti koje se odnose na čovjekov

duh ne izdvajaju se poticaji za istraživanja. Nasuprot elitnim znanstvenim institutima stoje

osiromašena sveučilišta 
sveučilišta u kojima zaposlenici teško da mogu na miru razmišljati, eksperimentirati i

pisati. Autor navodi kako se izdvajaju elite, zajednice odabranih koje komuniciraju na engleskom

 jeziku koji postaje relevantni

relevantni znanstvenički jezik, pri čemu
čemu se znanost još
još više otuđuje od većine

građana. Liessmann kritizira

kritizira sustav gdje se podupiru isključivo profitabilna područja znanosti. 
znanosti. 

8. Vrijednost crte: Vrijednost znanja

U ovom poglavlju Liessmann kritički razmatra položaj znanja u društvu znanja te zaključuje kako

nema nikakvu vrijednost, jer ga se definira kao produkt proizveden prema eksternim kriterijima kao

 što su očekivanja, primjene

primjene i mo
mogućnosti
gućnosti korištenja. Navodi kako se sveučilišta u svom

restrukturiranju ravnaju prema najnižim poduzetničkim ideologijama pa nalazimo različite

ekonomske pojmove
pojmove u upotrebi poput- menadžment znanja, bilanca znanja, vrijeme poluraspada

znanja, balast znanja, a sve od tog navedenog nema nikakve veze sa spoznajom,
spoznajom, znatiželjom i

idejama. Autor nasuprot takvoj koncepciji navodi Aristotela koji je spoznaju vidio kao spoznavanje

radi samog spoznavanja, koje primarno nije svrhovito izvan znanja. Također kritizira uporabu

powerpoint prezentacija navodeći kako one uzrokuju gubitak predavačke kulture. 

kulture. 

9. Dosta je reforme obrazovanja!

U posljednjem poglavlju autor kritizira reformatorsku revnost obrazovanja a poglavito pojam

reforme. Navodi kako konstantno provođenje reformi nema smisla te da se one samo

one samo provode zbog

različitih
različitih interesnih skupina, agencija i investitora unutar javnih ustanova. Obrazova
Obrazovanje
nje ocrtava

društvo koje u ime efikasnosti i ekonomske kontrole ostavlja malo prostora za mišljenje slobodno od

poduzetničke ideologije. Autor apelira

apelira na dokidanje reformi stoga
stoga što one štete sustavu kojeg se

reformira kao i onima koji kroz njega prolaze ili pak unutar njega rade.