NIKAD, RIJETKO POVREMENO CESTO UVIJEK( vrlocesto)

Skale procjene:
Procjena svakog učenika je polazno načelo za daljnje pedagoško djelovanje
• Standardizirana procjena vrijednosti – osobina se vrednuje stupnjevanjem sudova o njoj
samoj
• Skalama procjene ostvaruje se stupnjevito procjenjivanje zasnovano na promatranju
• Zapažanja (određene kvalitete) dobivaju svoj mjerni izraz (brojčani, grafički) kojim se
potvrđuje prisutnost neke osobine, pojave ili događaja, a određuje mu se i ekstenzitet
Skala procjene – stupanj prisutnosti neke osobine
• Npr. procjena samostalnosti učenika
• Sudovi se tako stupnjuju da u nizu odgovaraju prijelazima od jedva zamijetne prisutnosti
ove osobine do izrazite razvijenosti prema stvaralaštvu
• Ova skala pridonosi upoznavanju učenika, jer je prikladna za ocjenu njegovih osobina
• Nastavnici ionako svoje mišljenje donose u obliku sudova i kad se skala ne primjenjuje
• Kad bismo sistematizirali sudove dobili bismo njihovu stupnjevitu povezanost, slično kao u
skali procjene
Različiti procjenjivači – različiti sudovi - nastavnici u razredu –
• Skalama procjene objedinjuju se sudovi različitih procjenjivača i umanjuje se opasnost
ekstremnog zaključivanja o učeniku – uloga pedagoga
• Osnovno načelo – više procjenjivača, najmanje tri, najviše sedam
• Nije lako sastaviti skalu, ali bi školski pedagozi za pojedine odgojne situacije mogli
odabrati, prilagođavati ali i sami napraviti nove skale

Temeljni zahtjevi za izbor i sastavljanje skale :

1. procjenjuje se osobina koja se može objektivno opisati – može li se svaki činitelj ili
osobina jasno definirati?
• Neko specifično ponašanje treba imati približno jednak smisao za svaku osobu koja
procjenjuje
• Npr. osobine - suradnja ili brzina nisu precizno određene i mogu biti različito
shvaćene
2. Rašlanjena osobina do jednoznačnosti – ne smije uključivati nekoliko osobina
3. mogućnost promatranja neke osobine – izbjegavati teško uočljive ili rijetke osobine –
promatrati one koje se javljaju i opažaju u redovitoj školskoj praks
4. gradacija ide obično od niže ka višoj, od jednostavne prema složenoj (male ili velike
gradacije su nepovoljne zbog malog razmaka između stupnjeva što dovodi do slabog
razlikovanja)
• Izbjegavati riječi: vrlo, nešto,prosječno, obilno i sl. kao opis stupnja ili mjere
5. Procjene osobina unose se na osnovi prošlosti i sadašnjosti a ne prema mogućoj
budućnosti • Izbjegavaju se razmišljanja – kad bi – onda bi, jer je to procjena i
predviđanje – prognostičko značenje
6. procjena se ne treba primjenjivati tamo gdje su uspješne druge metode i tehnike
• Ako nemamo dobar instrument procjene – bolje je ne procjenjivati

Vrste skala procjene

• Neke se češće primjenjuju i sastavljaju u školskoj praksi (numeričke, deskriptivne,
usporedne u parovima ili grafičke)
• Dok su druge razne varijacije u povezanosti s testovima, upitnicima i slično (skale s
akumulacijom bodova, liste s crtama, izborom odgovora i sl.)

NUMERIČKA SKALA – upotrebljava brojeve za označavanje stupnjeva, a značenje

svakog broja je definirano.
• Ako se, npr. procjena jedne osobine u skali odnosi na interes, može se postaviti
pitanje:
• Kako bi procijenio njegov interes?
• nije zainteresiran
• rijetko zainteresiran
• ponekad zainteresiran
• obično zainteresiran
• jako zainteresiran

DESKRIPTIVNA SKALA – sastavlja se pomoću opisa osobina. Opisuje različite

stupnjeve osobine koja se procjenjuje, s uputom da se odabere ona najbliža opisu
osobe
• Kako bi procijenio njegovu marljivost?
• ________ ravnodušan je i ulaže malo napora
• ________ često ne završava rad
• ________ izvršava zadani posao, ali ne više od toga
• ________ marljivo radi i povremeno radi više nego što je potrebno
• ________ izgara na poslu i obično radi više nego što je potrebno

GRAFIČKA SKALA – prikazuje stupnjeve na kontinuumu s deskriptivnim frazama

smještenim ispod crte. VODSTVO
______________________________________________________
Izbjegava radije prihvaća prihvaća vodstvo traži ulogu vođe
vodstvo ne vodi vodstvo ako se od njega
to traži
SKALA SAMOPROCJENJIVANJA Samoprocjena radne sposobnosti
• Za učenika: čitaj pažljivo ove navode, usporedi ih sa sobom i mjerilima koja
odgovaraju i na svaku crtu upiši broj koji te najbolje opisuje.
• 1. uvijek 2. obično 3. uglavnom 4. ponekad • 5. rijetko
• Radim li svoj posao bez prigovaranja?___
• Jesam li spreman/spremna započeti rad čim uđem u razred?___
• Slušam li nastavnika i pratim li upute koje mi daje? ___
• Radim li dok ne završim posao

Samoprocjena radne sposobnosti

Za učenika: čitaj pažljivo ove navode, usporedi ih sa sobom i mjerilima koja
odgovaraju i na svaku crtu upiši broj koji te najbolje opisuje.
1.uvijek 2. obično 3. uglavnom 4. ponekad 5. Rijetko
Radim li svoj posao bez prigovaranja? ______
Jesam li spreman/spremna započeti rad čim uđem u razred? _____
Slušam li nastavnika i pratim li upute koje mi daje? ___
Radim li dok ne završim posao?___

Sociometrijski status:
 Sociometrijski postupak, kao i svaki drugi, ima svoje prednosti i nedostatke.
 Ukoliko se stručno pristupi korištenju sociometrijskog postupka, moguće je
veoma jednostavno doći do važnih podataka koji nam kasnije mogu dobro
poslužiti. (prednosti)  Međutim, sa druge strane, pojavljuju se i brojni nedostaci
ovog postupka, koji se najčešće javljaju kao posljedica neadekvatnog korištenja i
pristupa istog. Iz tog proizlazi da sociometrijski postupak može biti veliki izazov
za pedagoga jer pedagog mora biti veoma oprezan prilikom njegovog korištenja.
 Ukoliko se u razredu/grupi želi ispitati da li je neko dijete „odbačeno“,
sociometrijski postupak nam može dati te informacije, odnosno daje nam
konstalaciju odnosa u grupi!  Prilikom izvedbe sociometrijskog postupka, treba
biti pažljiv da to dijete ne bi shvatilo da se radi o njemu, jer se dijete može poćeti
osjećati neugodno.
Sociometrijski postupak je uveo Moreno, a njegova glavna uloga je
ispitivanje međusobnih odnosa između pripadnika jedne grupe.

Ova metoda je vrlo efikasna za nastavnike/odgajatelje, jer im omogućava brzo

uviđanje socijalne klime u razredu.
 Ovom metodom nastavnik dobiva podatke o tome koji učenici su prihvaćeni,
koji su odbačeni po određenom kriterijumu i u određenom periodu.
 Na osnovu podataka koje dobiju, nastavnici će znati što trebaju sljedeće uraditi i
kako se postaviti prema grupi učenika sa kojom su radili sociometrijski postupak.

 Dosadašnja istraživanja i sprovođenja sociometrijskog postupka pokazuju da je

uspješno utvrđivanje bliskosti i povezanosti učenika ostvareno pomoću pitanja
KO?.
 Ovaj instrument se lahko izrađuje. Kao mjerni sistem se koriste učenikova
imenovanja. Uz svaku osobinu, učenik opisuje nekog drugog učenika u grupi
kome ta osobina najviše odgovara.
 Prikladnom formulacijom pitanja može se utvrditi kako ostali učenici u grupi
doživljavaju uspjeh ili neuspjeh drugih.

Neka od pitanja koja se mogu postaviti u sociometrijskom upitniku su:

1. S koja tri razredna druga bi najradije učio,
2. S kim iz razreda bi najviše volio da sjediš u klupi,
3. S kim iz razreda ne voliš da sjediš u klupi i slično.

Kada se odgajatelj/učitelj/pedagog odluči da će provesti sociometrijski postupak,

on će uraditi sljedeće (Jurić, 1977:155):
 1. Upoznati se s kolektivom ili određenom skupinom učenika radi odabiranja
odgovarajuće vrste pitanja i njihovog usklađivanja s posebnim ciljevima.
2. Utvrditi dalja pitanja sociometrijskog karaktera kojima će eventualno nešto više
pridonijeti otkrivanju pozadine prisutnosti i naglašenosti pojedinih osobina.
3. Utvrditi kriterije uzajamnog biranja i formulirati odgovarajuća pitanja.
4. Pristupiti samom ispitivanju osiguravajući optimalnu motivaciju učenika za
sudjelovanje.
5.Odabrati neke tehnike i metode čijom će se primjenom povećati objektivnost
sociometrijskih rezultata ili će upotrijebiti već postojeće rezultate dobivene u
nekim drugim okolnostima.
6. Pristupiti logičkoj, statističkoj i grafičkoj analizi podataka.
7. Upoznati učenike sa sociometrijskim rezultatima u granicama potrebe i
korisnosti saopćavanja takvih rezultata
8. U saradnji s nastavnicima primjeniti podatke u skladu s njihovom vrijednošću za
dalje reguliranje redovnih ili posebnih pedagoških utjecaja u skupini ili kolektivu.

Sociometrijski je test jedan od najpogodnijih instrumenata za ispitivanje

interpersonalnih odnosa malih skupina (Krnjajić, 1981, 56) kakva je i
razredni odjel, te će se iz tog razloga upravo on koristiti u empirijskom dijelu
ovoga rada.
 Sociometrijskim se testom ispituje društvena struktura u obliku prihvaćanja i
odbijanja među članovima jedne skupine te se tako može opisati odnos skupine
prema pojedincu, i na taj način odrediti u kojoj je mjeri pojedinac prihvaćen unutar
skupine. (Klarin, 2006; Kolak, 2010)
 Iako je Moreno istaknuo da članovima grupe treba omogućiti neograničeno
biranje, istraživanja korelacija između neograničenog ili ograničenog broja izbora
opravdala su ograničavanje izbora na 3, 5 i 7. (Krnjajić, 1981)
 Osim toga što je ograničavanjem izbora olakšana kasnija obrada podataka
(Jurčić, 2004), također se može dogoditi da neograničavanje izbora dovede do
tendencije površnog procjenjivanja (Krnjajić, 1891), a to bi znači da pojedinac ne
razmišlja puno o svom odabiru jer zna da može odabrati ili odbaciti onoliko osoba
koliko god želi.

zadatak ispitivača jest da osigura potpunu suradnju učenika razrednog odjela jer će tako rezultati
upitnika biti vjerodostojniji i, u konačnici, korisniji za njih same. (Moreno, 1962, 44)

 Tehnika imenovanja odnosi se na to da učenik imenuje pripadnike razrednog odjela prema

nekom unaprijed određenom kriteriju koji je za njega značajan.

Prilikom konstruiranja sociometrijskog upitnika moguće je odabrati dva kriterija biranja: pozitivan
i negativan. Tehnika imenovanja

Za početak, u dobi srednjeg djetinjstva djeca su sklona antagonizmu, što znači da će najčešće birati
učenike istoga spola, a odbijati učenike suprotnog spola. To sugerira na obraćanje pozornosti
prilikom istraživanja s djecom te dobi jer u ovom razvojnom periodu nominacije najčešće
predstavljaju položaj učenika unutar jednog spola, a ne cijelog razrednog odjela. (Klarin, 2003, 61)
 Sljedeća implikacija odnosi se na etičnost negativnih biranja, a i sami učenici u istraživanjima
pokazuju otpor prema negativnim nominacijama. Ta bi se situacija mogla izbjeći tako da se pitanja
sociometrijskog testa naprave na temelju pozitivnih biranja te bi se na taj način mogla dobiti različita
razina prihvaćenosti svakog učenika u razrednom odjelu, od niske prema visokoj prihvaćenosti.
(Klarin, 2003, 61)

Odgovori koje dobivamo od svakog pojedinca u toku sociometrijskog istraživanja nisu sami po sebi
sociometrijske činjenice, već njihovom kohezijom i obradom oni to postaju i tako dobivaju na
značenju. Mogu se prikazati kvantitativno (socijalnim matricama, grupnim ili individualnim
indeksima) te grafički, tj. sociogramom.

Moreno (1962, 45) je usustavio sociogram kao oblik slikovnog predstavljanja i istraživanja
sociometrijskih činjenica koji, zapravo, dočarava strukturnu analizu nekog kolektiva. Na
sociogramu se može vidjeti položaj svakog pojedinca u grupi kojoj pripada, ali i uzajamni odnosi
koji postoje među svim pojedincima.

 Sociogram može biti jednostavniji ili složeniji ovisno o broju pojedinaca koji pripadaju grupi te o
strukturama privlačenja, odbijanja i ravnodušnosti među tim pojedincima koje dobivamo obradom
sociometrijskih činjenica.

S obzirom na socijalni status u razredu, Coieova klasifikacija razlikuje pet kategorija sociometrijskih
statusa učenika u koje su oni svrstani ovisno o broju odabiranja, tj. prihvaćanja, i odbijanja njihovih
suučenika, a te kategorije su:

popularan učenik,

odbačen učenik,

zanemaren učenik,

 kontroverzan

te prosječan učenik. (DeRosier i Thomas, 2003; Klarin, 2006; Kolak, 2010)

Druga klasifikacija učenika prema njihovom socijalnom statusu je ona Newcomba i Bukowskija (1983;
prema Klarin, 2006) koja ih klasificira u četiri kategorije:

1. odbačen učenik,

2. izoliran tj. zanemaren učenik,

3. kontroverzan učenik

4. i učenik “zvijezda”.

Nastanak sociometrijskog postupka

• Jakob Levi Moreno (1889-1974), tvorac psihodrame, sociodrame i sociometrije,

• Židov podrijetlom, psihijatar, tvorac psihodrame, sociodrame i sociometrije,

• »čovjek koji je donio smijeh u psihijatriju'«

• riječi koje stoje na nadgrobnoj ploci J. L. Morena.

• Živio je u Beču, a razvio je psihodramu u SAD gdje je otišao nakon Drugog svjetskog rata

Nastanak sociometrije

Moreno je svoje ideje crpio iz vlastitog rada. Tako se nastanak sociometrije mogu pratiti kroz
njegov rad. Radeći s djecom u bečkim parkovima, poticao ih je da oživljavaju likove iz bajki i
njihovih priča.

Kada je kao liječnik radio u izbjegličkom kampu Mitendorf, otkrio je sociometriju tako što je, da bi
smirio narastanje konflikata, ponudio stanovnicima izbjegličkog kampa da izaberu s kim će dijeliti
baraku.

Tako je riješio praktičan problem stanovanja, a rođena je sociometrija, kao način određivanja odnosa
u grupi ljudi i mogućnost strukturiranja društvenih grupa na način koji odgovara njihovim članovima.

Sociometrijski postupak

Tim postupkom se brzo i lako ispituju odnosi u grupi, kao i struktura grupe, tj. utvrđuje se položaj
svakog pojedinca u grupi (je li usamljen ili se druži, je li ga grupa prihvatila ili nije, koliko on
prihvaća ili ne prihvaća grupu, koliko je grupa kompaktna ili razjedinjena itd.).

• Ova metoda ima razne oblike ovisno o tomu po kojem kriteriju se grupa ispituje

• Po kriteriju rada ili igre, stalnog ili povremenog druženja itd.

• Ovisno o ovom kriteriju, odnosno cilju, odabire se i pitanje na koje svaki član grupe treba
odgovoriti.

• Tehnika postavljanja pitanja ili način odgovaranja ovise od uzrasta ispitanika i od toga koliko se
članovi grupe međusobno poznaju.

U pitanju mora biti jasno određen cilj, na primjer: s kojim članom grupe bi najradije sjedila u klupi, ili
radila, učila, a s druge strane s kojim članom grupe bi najmanje željela sjediti, raditi, učiti.

• Broj članova grupe, odnosno drugova i drugarica koje treba označiti u pozitivnom ili negativnom
smislu, također, treba unaprijed odrediti.

Sociometrijski se postupak zasniva na dva glavna odnosa među pojedincima u grupi: izbor i odbijanje.
• Tako se npr. može pitati: "S kim bi najviše željela sjediti?"

• Ili "S kim nikada ne bi željela sjediti?".

• Odgovori se ne daju javno.

• Kriterij na kojem će se zasnivati izbor i odbijanje među članovima grupe

 sociometrijski status pojedinca u grupi (češće birana ili odbijena),

• unutargrupni odnosi, npr. tko koga bira ili odbija,

• stupanj kohezivnosti ili integriranosti grupe

Postoje posebne sociometrijske kategorije:

• 1. Usamljeni - oni koje nitko ne bira i koji nikoga ne biraju,

• 2. Neizabrani - oni koji biraju ostale članove grupe, ali njih nitko ne bira,

• 3. Odbačeni - oni koji biraju druge, a oni sami imaju samo negativne glasove,

• 4. Apstinenti - oni ne biraju druge, ali oni bivaju birani,

• 5. Popularna djeca - "zvijezde" - ona djeca koja imaju pet ili više pozitivnih glasova, a nijedan
negativan,

• 6. Nepopularna djeca - "odbačeni" - ona djeca koja imaju četiri ili više negativnih glasova, a nijedan
pozitivan,

• 7. Uzajamno privlačenje - kada dvije osobe pozitivno biraju jedna drugu, tj. kada se privlače

• 8. Uzajamno odbijanje - kada dvije osobe negativno biraju jedna drugu, tj. kada se odbijaju,

• 9. Nerecipročni izbor - jedna osoba bira drugu (pozitivno), a ona nju odbacuje (daje joj negativan
glas).

Sociometrijskim postupkom možemo snimiti koliko se uspjelo u formiranju kolektiva i koji su daljnji
zadaci odgojitelja u tom pravcu ne samo u odnosu na grupu u cjelini, već i u odnosu na one izolirane
podgrupe i pojedince kojima treba pomoć, koje tek treba naučiti da se druže.

Sociometrijski postupak je pokazatelj vanjske situacije i od njega treba poći u traganju za unutarnjim
uzrocima - zašto je socijalna konfiguracija takva, što je to što se u grupi cijeni, a što se, opet, prezire i
potcjenjuje.

Tek odgovori na ova pitanja daju mogućnost odgojitelju da napravi plan rada s grupom i pojedincima
s ciljem da ih socijalizira.

Poslije određenog perioda rada s grupom, vrši se ponovni sociometrijski postupak; on se može
upoređivati s prethodnim

I tako pratiti kretanje i razvoj grupe, kao i mijenjanje položaja pojedinca.

Prednosti su sociometrijskog postupka: • jednostavnost i velike mogućnosti u otkrivanju

unutargrupnih i drugih odnosa među pojedincima

• Nedostatak: opasnost od nekritične primjene.

Primjeri: Najviše bih želio ići u kino sa ……………………………….. i sa ……………………………….. i još sa

……………………………….. Nikada ne bih želio ići u kino sa ……………………………….. i sa ………………………………..
i još sa ……………………………….. ……………………………………….. (ime i prezime) Najviše bih želio sjediti sa
……………………………….. i sa ……………………………….. i još sa ……………………………….. Nikada ne bih želio
sjediti sa ……………………………….. i sa ……………………………….. i još sa ………………………………..
……………………………………….. (ime i prezime)

Sociogram je grafički prikaz odnosa unutar grupe. Njegova je svrha otkriti strukturu grupe, npr.
osnovna “mreža" prijateljstva Odnosi svakog pojedinog djeteta u grupi Sociogram pomaže učitelju
razvijanje većeg razumijevanja grupnog ponašanja, tako da mogu mudro reagirati.

• Sociogrami mogu imati različit izgled

• Podaci Osnovni material iz kojeg je sociogram konstruiran je skupljen od članova grupe čiji su
mogući odgovori slijedeći:

• Tko su tvoja najbolja tri prijatelja u grupi ?

• Koja tri člana grupe najviše volite?

• S koja tri člana grupe bi najviše uživao na pikniku?

Savjetovanje

«Savjetovanje je oblik međuljudske pomoći u kojoj profesionalni savjetnik ulazi u kooperativan i

otvoren odnos s jednim (ili više) klijenata te prije svega kroz razgovor pokušava navesti klijenta da
svjesno doživi svoje probleme. On mu pomaže da razvije sposobnosti potrebne za rješavanje
problema i da ih primijeni na način da samostalno rješava probleme i da stvori zdravu psihološku
okolinu.»

– oblik pomoći

– klijenta navesti da svjesno doživi problem

– pomoć za samostalno rješavanje problema

«Savjetovanje je interakcija između najmanje dvije osobe, prilikom koje savjetnik korištenjem
komunikativnih sredstava osobi s problemom pruža podršku pri stjecanju znanja, orijentaciji i
sposobnosti u vezi rješavanja problema. Interakcija je usmjerena na kognitivno, emocionalno i
praktično rješavanje i svladavanje problema klijenata i sustava klijenata (organizacija), kako u vezi
životnih, praktičnih problema, tako i kod psiho-socijalnih sukoba.»

– interaktivna podrška – stjecanje znanja, orijentacije i kompetencije – kognitivno, emocionalno i

praktično savladavanje problema – kod životnih problema i sukoba

Savjetodavni odgojni rad je izravano odgojno djelovanje školskog pedagoga u situacijama

nezadovoljenja potreba učenika, s ciljem olakšavanja, pružanja podrške te usmjeravanje
razmišljanja i djelovanja učenika. Ova vrsta odgojnog djelovanja najdirektnije utiče na razvoj
samostalnosti kod učenika u istim i sličnim situacijama koje iziskuju pedagoški razgovor.

– Hechler (2010) ističe važnost savjetodavnog odgojnog rada unutar pedagogije kao znanosti o
odgoju.
– On zaključuje da se o znanosti o odgoju u stručnoj literaturi koja se temelji na
sustavnokonstruktivističkim gledištima može se pročitati da je ona u osnovi savjetodavna znanost, te
da se u područjima profesionalnog pedagoškog djelovanja savjetovanje nerijetko poima kao standard
odgojnog djelovanja, tj. da se pedagog/odgajatelj tek ostvaruje u savjetovanju.

Pedagoški i pedagogijski teoretičari različito tumače savjetodavni odgojni rad, savjetovanje,

pedagoški razgovor i pedagoško vođenje.

– Resman (2000, str. 40) pod savjetodavnim radom razumijeva sudjelovanje pedagoga u posrednom
oblikovanju školskog odgojno-obrazovnog i socijalnog prostora: u užim i širim pitanjima nastave. –
Dok se savjetovanjem želi omogućiti pružanja pomoći trenutačno neuspješnim osobama u njihovom
osobnom rastu, razvoju i sazrijevanju, te prilagođavanju životnim uvjetima radi njihova
osposobljavanja za samostalno rješavanje aktualnih i budućih problema (Kristančić, 1982, Janković,
2004).

– Pediček (1967) potencira ulogu pedagoga kao savjetodavca učenicima, a savjetodavni rad definira
kao „pomoć djetetu u poticanju njegove aktivnosti, da lakše rješava svoje probleme.”

– Zatim autore D. G. Mortensen i A. M. Schmuller (1973) koji smatraju da je „cilj pedagoškog rada
(što ga ostvaruje školski savjetodavac — pedagog) primjenom odgovarajućih i opće prihvaćenih
procedura, pomoći učeniku u njegovu razvoju.“

Savjetodavni rad je takva vrsta odgojnog djelovanja koja najdirektnije utiče na razvoj
samostalnosti kod učenika, što je intencija svakog odgojnog djelovanja.

– Pavlović, (1996, str. 209 ) kaže: „Odgajalaštvo je zaoukupljeno licem koje treba da se razvije, da
duhovno poraste i sudjeluje u ostvarivanju vrijedna života. Ono mu ponajprije pomaže, da nađe
sebe, kad ga privodi k visovima kulture i ujedno postupno diže njegovu samostalnost čineći ga
sposobnim, da se kao duhovno biće po svojoj slobodi uzasebi i, koliko je moguće, stvaralački
očituje.“
Hechler (2010) pominje da će pedagog zahvaljujući obrazovanju, stručnom usavršavanju, konstantnoj
autorefleksiji svoga rada, biti u stanju da kroz hermeneutički okvir shvata složenost svog posla.
Neophodno je tu složenost istražiti, shvatati, prihvatati i znati što sa njom, odnosno kako u toj
složenosti školski pedagog kao savjetnik treba djelovati.

– Treba istaći, kako je radi uspješnog ishoda i kvalitete procesa savjetodavnog rada nužno da učenici
neposredno sudjeluju u definiranju ciljeva i zadataka procesa savjetovanja. Čin savjetovanja samo je
jedan logičan korak iza sklopa smišljenih odgojnih aktivnosti raznih sadržaja, sudionika, smjerova koji
otvaraju nizove novih aktivnosti (Resman, 2000, Jurić, 2004)

Važno je spomenuti i perspektivu teoretičara i pedagoških praktičara (Staničić, 2001, 2005, Janković
1997, Rogers – utemeljitelj nedirektivnog pristupa u savjetovanju) koji su isticali konkretne osobnosti,
zatim i metode i postupke kojima školski pedagog treba da se služi u savjetodavno-odgojnom rada.
Uspješnost u pružanju pomoći kroz savjetovanje ovisi o sljedećim činiteljima i svojstvima
savjetovatelja:  osobinama ličnosti,  osobnim etičkim principima,  pripremljenosti, 
obrazovanosti  i stalnom radu na sebi.

Savjetodavni odgojni rad

Prema svrsi: preventivni i kurativni (da izvinete)

Prema broju učenika: - individualni, u paru, grupni

Proces savjetodavnog odgojnog rada koji je baziran na tri faze: (Kristančić, 1982)

1. faza je inicijalna faza u kojoj se uspostavljaju odnosi između učenika i školskog pedagoga. Ona je
iznimno važna jer od nje zavisi dalji slijed komunikacije i odgojni rad. Potrebno je da u prvoj fazi
učenik ostvari povjerenje i uoči dobronamjernost samog pedagoga, kako bi mogao da se povjeri.

2. Nakon postignuća da učenik vjeruje i nada se pomoći, u drugoj ili srednjoj fazi prolazi utvrđivanje
problema i tzv. pregovaranje oko zajedničkih ciljeva. Pregovaranje oko cilja nikada ne smije biti
usmjereno na to da pedagog sam predlaže ciljeve niti riješenje problema, nego da ohrabruje
učenika da to učini. Treba imati na umu u toku cijelog procesa savjetovanja koji je krajnji zamišljeni
ishod savjetodavnog odgojnog rada, to nije nikako samo rješenje postojećeg problema, već kako je
prethodno i pomenuto, osposobljavanje učenika da samostalno donosi odluke i da se nauči nosi sa
poteškoćama.

3. U zvaršnoj trećoj fazi, fokus je na intenzivnom radu u postizanju postavljenih ciljeva. Iako kratko
predstavljen proces savjetodavnog odgojnog rada očito je da je snažna uloga komunikacije, koja je
ishod svih prethodno „poželjnih“ faktora.

Komunikacija u procesu savjetovanja zavisit će kako od učenika tako i školskog pedagoga.

 – U nastavku u Shemi 1 biće prikazane karakteristike koje praktičari i teoretičari (Janković, 1997,
2004, Jurić, 2004, Hechler, 2012, Resman, 2000, 2004, Staničić, 2001, 2005, Ledić, Staničić, Turk,
2013, Šagud, 2006, 2011.) smatraju važnim, kada se tiče komunikacije u savjetodavnom odgojnom
radu.

Četiri sposobnosti koje čine dobrog savjetnika (Hechler, 2012) – stanputice u savjetodavnom
odgojnom radu ne prezentirao kao tegobu, već priliku za učenje

1. Obaveznost jezika: (vokabular, rječitost: jezično oblikovanje i izražaj)

2. Prirodnost djelovanja: ostvarivanje „sutoriteta bitka- From) a ne kultiviranje „imanja autoriteta“

3. Izvjegavanje vrijeđanja: savjetnik ne obezvrijeđuje, ne povrijeđuje itd. OSVJESTITI ASIMETRIJU

SAVJETODAVNE SITACIJE I VIŠE USMJERII PAŽNJU NA PITANJE I POTREBU, NEGO LI NA POTENCIJAL
UČENIKOVE PROMJENE.

4. Zadržavanje potrebne distance U PEDAGOŠKOM ODNOSU: Distanca služi vlastito

samopotvrđivanje, a ne izjednačavanje s njim koliko god on treba da „pronađe istu razinu, isti
jezik, isti otkucaj srca“ sa učenikom.

Pedagoške vrline ili specifične savjetodavne osobine

– Sedam vrlina, četiri iz antičke filozofije tri iz religije:

1. Mudrost (phronesis, prudentia)

2. Hrabrost (andreia, fortitudo)

3. Pravednost (dikaiosyne, iustitita)

4. Umjerenost (sophrosyne, temperantia) - stiču se vježbom!

5. Vjera (pistis, fides)

6. Ljubav (agape, caritas)

7. Nada (elpis, spes) – dar Božiji (prema Hechler, 2012.)

Pedagoško savjetovanje želi poduprijeti čovjeka koji traži savjet u tome da „djelo nužde preobrazi u
djelo svojega slobodnoga izbora“ (Schiller, 1999. Hechler,2012.)

– TO ZNAČI DA SAVJETODAVNA NASTOJANJA NE USMJERAVAJU IZRVANO NA RJEŠENJE PITANJA

TRAŽITELJA SAVJETA, VEĆ NA INICIRANJE PEDAGOŠKOG PROCESA UČENJA KOJI ĆE TRAŽITELJU
SAVJETA OMOGUĆITI DA SAAM ODGOVORI NA SVOJE PITANJE!

– Da stiče vještinu donošenja vlastitih slobodnih izbor.

Pedagoško savjetovanje slijedi postulat SAMODJELATNOSTI.

– Sprey u tome vidi četvetrostruku funkciju:

1. iskustveno vođenje pomoći pri sređivanju;

2. Refleksivnoj pomoći pri sređivanju;

3. Poticanje donošenja odluka;

4. Poticajna potpora
Socio drama ipsiho

Podjela igara prema različitim krijerijima nam je poznata, a jedna od njih je i igra uloga koja
se često primjenjuje u odgojno – obrazovnom procesu. Ona podrazumijeva proces u
kojem dijete imitira druge osobe odnosno identifikuje se sa osobama koje samostalno
odabere, te igra životne uloge koje mu najbolje odgovaraju u datom vremenskom
periodu. Jurić (1977) navodi da takav oblik igre ima trojaku funkciju. U jednom slučaju igra
može biti faktor koji omogućuje dijagnozu, u drugom slučaju ona se koristi u svrhu terapije, a
u trećem slučaju ona pomaže da se identifikuje problem, postavi dijagnoza i realizuje terapija.
Zbog svega toga igra uloga ima univerzalan značaj u procesu savjetodavnog i terapeutskog
rada sa pojedincem i grupom.
Kao osnovne dvije vrste igre uloga najčešće se ističu socio – drama i psiho –
drama. Blatner (1997) ističe da je sociodrama u teoriji definisana kao produžetak
metodološkog postupka psihodrame koji se u osnovi bavi istraživanjem konflikata i
problema proisteklih iz društvenih uloga. Jurić (1977) navodi i da je socio – drama
proces kojim se omogućava u prirodnim uslovima učenje društveno poželjnog
ponašanja mladih i odraslih, a ostvaruje se igranjem uloga. Njene osnovne karakteristike
jesu struktuiranost, pedagoška osmišljenost i postojanje odgojnih dijelova koje je potrebno
ostvariti, te razvijanje socijalne strane ličnosti pojedinca. Cilj ovakvog procesa jeste da dijete
spozna poziciju neke ličnosti u obitelji ili društvu. „Socio – drama se koristi u
savjetodavnom radu kada želimo ostvariti uvid u vrijednosni sistem, motive,
interesovanja i emocionalni život mladih i odraslih“ (Jurić,
1977: 147). Proces socio – drame je uspješan ukoliko uključuje aktivnu ulogu pedagoga u
identifikaciji problema koji se potom pretvara u dramatiziranu priču, praćenje i usmjeravanje
tokova i ishoda svih faza dramske igre, organiziranje intervjua sa pojedinim članovima grupe
i dramske igre, usmjeravanje rasprava koje se vode u vezi sa onim što je prikazano,
obezbjeđivanje atmosfere rasprave u kojoj niko neće biti povrijeđen, te donošenje zaključaka
koji su prihvatljivi za grupu i koje će grupa prihvatiti kao svoje. Ovaj proces je značajan
budući da pedagoga odnosno odgajatelja lišava autoritarnosti i moralnog rasuđivanja
postupaka odgajanika već omogućava da na prirodan način on prihvati moralne norme društva
u kojem živi.
Blatner (2000) navodi da je psihodrama edukacijska i terapijska metoda u kojoj
sudionici prezentiraju i prerađuju životne situacije kroz akciju, dramatizaciju i igranje
uloga. Dolazi od dvije riječi: psiha (duša) i drama (predstava). Utemeljitelj psihodrame
austrijski je psihijatar Jacob Levy Moreno. On je bio savremenik Sigmunda Freuda čije je
neke psihodinamske postulate (nesvjesno, ego, otpori/obrane, itd.) preuzeo, ali je učinio bitan
pomak u samoj metodi rada sa klijentima. J.L.Moreno je osim psihodrame utemeljio i
sociodramu, sociometriju, vježbanje uloga,te grupnu psihoterapiju. Jurić (1977) navodi da je
psiho – drama specijalna forma grupne terapije koja omogućava proučavanje, razumijevanje i
testiranje mentalnih i emocionalnih problema putem spontane drame. Putem verbalne i
neverbalne komunikacije klijenti u psihodrami, kroz dramatizaciju ličnih životnih iskustava iz
prošlosti, sadašnjosti, zamišljene budućnosti, fantazija, snova, odnosno za njih svih bitnih
unutrašnjih "dramatičnih iskustava", igrajući uloge vrše samoprezentaciju na sceni dovodeći
sadržaj u sadašnji trenutaksa ciljem istraživanja i rješavanja ličnih psiholoških zastoja i
problema. Ovim postupkom se stječe uvid u suštinu i korijen problema i omogućava
klijentima pripremu za suočavanje sa budućim životnim situacijama.Karp (1998) navodi
da psihodrama podrazumijeva akciju uma i iznosi spolja (ispoljava) unutrašnju dramu tako
da drama u nama samima postaje drama vidljiva spolja.Ona se u savjetodavnom radu
koristi tako da u ovakvom procesu učenik ima svoju ulogu, a drugi imaju ulogu roditelja i
nastavnika, te se stvara socijalna situacija koja je dovela do konflikta između učenika i
roditelja odnosno učenika i nastavnika i onda se traži rješenje i uzroci konflikta, a
pedagog je voditelj samog procesa. Cilj ovog procesa jeste smanjenje ili otklanjanje
emocionalne napetosti, realnije sagledavanje situacije koja je izazvala konflikt, te
sticanje znanja koje postaje bitan preventivni faktor sličnih situacija koje se mogu
dogoditi u budućnosti. U realizaciji psiho–drame značajnu ulogu igra ljekar, psiholog ili
pedagog koji realizuje. Njegov osnovni zadatak je da odabere adekvatnu psiho–dramsku
situaciju gdje angažuje pojedinca koji će u njoj učestvovati, koncipirati, realizuje psihodramu
preduzima mjere da se uloge na vrijeme mijenjaju i da likovi igranja uloga budu prema
osnovnoj zamisli koju je od početka imao. Kada pojedinac koji ima probleme u svom
psihičkom životu „odglumi svoju ulogu“ na vidjelo izbijaju životne situacije u kojima su se
javili konflikti, on postepeno upoznaje konflikte koji su uzroci njegovih teškoća, saznanje mu
pomaže da na njih gleda realnije i da se oslobađa njihovog djelovanja na ponašanje u
svakodnevnom životu i radu. Stručnjak koji realizuje psiho–dramu preduzima u slučaju
potrebe i druge mjere. Može pojedincima davati specijalne zadatke u procesu kojih će se javiti
potisnuti konflikti, može pročitati neku životnu priču ili pokazati film i na taj način doći do
materijala koji je značajan za terapeutski i odgojni rad. S toga se s pravom može reći da je
uloga stručnjaka u
psiho–drami delikatna, odgovorna, složena i gotovo uvijek rizična i stoga se od njega traži
stručnost, mudrost i pedagoški takt.

PRAKTIČNI OKVIR FENOMENA

Kao što smo u teorijskom okviru fenomena naveli psihodrama od osobe zahtjeva
igranje određenih uloga iz svakodnevnog života uz prisutnost terapeuta/ odgajatelja i drugih
članova grupe. Pri ovom procesu zadani dramski tekst ne postoji, nego se situacijeiz života
odigravaju onako kako ih doživljava protagonist (član grupe koji spontano odigrava svoj
problem kao da je na sceni). Donoseći svoj život u sigurno terapijsko okruženje (setting), uz
pomoć terapeuta/odgajatelja i članova grupe, protagonist odigrava značajne scene pri čemu je
taj proces veoma često živ, intenzivan i prepun različitih emocija.
Prethodno smo istakle osnovne karakteristike same psiho – drame, te smo odlučile i
da predstavimo istraživanje autorice Mindoljević Drakulić koja je provodila samu
psihodramsku terapiju u školskom okruženju dvije godine sa jednom grupom adolescenata, te
istakla svoja iskustva kroz svoj članak objavljen 2010. godine.
Savjetodavni odgojni rad je izravno odgojno djelovanje školskog pedagoga u situacijama
nezadovoljenja potreba učenika, s ciljem olakšavanja, pružanja podrške te usmjeravanje
razmišljanja i djelovanja učenika. Ova vrsta odgojnog djelovanja najdirektnije utiče na razvoj
samostalnosti kod učenika u istim i sličnim situacijama koje iziskuju pedagoški razgovor.
Prema svrsi savjetodavni odgojni rad može da bude preventivni i kurativni, a prema
broju učenika on može da bude individualni, u paru i u grupi.
Individualni savjetodavni rad organizuje se onda kada učenik ima ozbiljnije lične
probleme koje on sam ne može riješiti, koje ne može riješiti njegova porodica, a ni
nastavnici. To mogu biti problemi koji proizilaze iz: emocionalne sfere, zadovoljavanja
polne potrebe, problema u porodici, vlastitih problema i raznih drugih teškoća koje
pojedinac ima u procesu prilagođavanja sredini.

Oblike individualnog savjetovanja je najbolje primjeniti kada:

• učenik ima problema koji su dosta komplikovani,

• je potrebno povjerenje koje će štititi učenika i druge koji su u vezi sa problemima koji
se rješavaju,

• se testovima ne može dobiti ono što je potrebno za savjetodavni rad s pojedincem,

• postoji strah od grupe i iznošenja svoga problema pred većim brojem ljudi

• je pojedinac nesposoban da se uključi u grupu vršnjaka,

• su svijest i razumijevanje svojih osjećanja, motivacije i ponašanja ograničeni,

• je u pitanju seksualno ponašanje, posebno devijantni oblici seksualnog ponašanja,

• pojedinac ima potrebu za poštovanjem i prihvatanjem njegove ličnosti koja je do te

mjere izrazita da ne može biti zadovoljena u okviru kolektivnog rada.

Individualni savjetodavni rad organizujemo onda kada učenik ima ozbiljne lične probleme
koje on, njegovi roditelji ili nastavnik ne mogu da riješe. To su često problemi koji proizlaze
iz emocionalne sfere, zadovoljavanja spolne potrebe, problem u porodici, vlastiti problemi i
raznih poteškoća koje pojedinac ima u procesu prilagođavanja sredini. Ali savjetodavni rad
se može realizirati i u „normalnim prilikama“, kada to želi učenik ili ako roditelji ili nastavnik
smatraju da je to potrebno. Najbolje je kada učenik samoinicijativno traži razgovor. U takvim
situacjiama nije potrebno da se puno taktizira. Ako učenika dovedu roditelji ili nastavnik, u
ovom slučaju znamo povod, ali se problemu mora pristupiti oprezno i mora se taktizirati.
Zašto? Zato što učenik nije došao dobrovoljno.
Osnove karakteristike individualnog savjetodavnog rada

U nastavku predstavljamo neke od osnovnih karakteristika individualnog savjetodavnog rada:

• Gotovo uvijek, prije nego što u savjetovanju donese odluku, pedagog može pričekati
dok ne dozna činjenice. Istina, to se ne može uvijek primijeniti.
• Individualno savjetovanje uključuje dvije osobe, jednu koja ima problem što ga treba
riješiti (učenik) i drugu koja je u položaju da pomogne u rješavanju tog problema
(pedagog).
• Kad god je moguće, slučaj treba brižljivo proučiti prije razgovora.
• Nije preporučljivo rješenje problema u samo jednom razgovoru.
• Pedagog koji želi biti učinkovit savjetnik mora proći proces samoosposobljavanja.
• Pedagog mora biti stručnjak u slušanju i to mora doći do izražaja u razgovoru.
• Pedagog mora cjelovito opisati svaki slučaj nakon razgovora.
• Pedagog mora imati uvijek papir za eventualno bilježenje važnih podataka.
• Pedagog mora izbjegavati postavljanje pitanja sve dok učenik nije spreman da na njih
odgovara.
• Pedagog mora pomoći učeniku da smjesti i odredi svoj problem.
• Pedagog mora primijeniti određenu introspekciju koja mu pokazuje kako će započeti a
kako završiti intervju
• Pedagog mora znati kako će navesti učenika da sam zatraži još jedan razgovor ako je
potrebno
• Pedagog se i sam mora osjećati lagodno ako očekuje da se tako osjeća i učenik.
• Pedagog se mora ograničiti na pitanja koja će omogućiti učeniku jasno uočavanje svog
problema i stvaranje plana za njegovo rješavanje.
• Pedagog sebi mora ostaviti vrijeme za ponovno proučavanje slučaja i treba se
konzultirati s drugim osobama (učiteljima/nastavnicima, lječnikom, psihologom) prije
nego da savjet.
• Pedagog treba učenika oslovljavati imenom.
• Potreban je iskren razgovor o problemu
• Poželjno je unaprijed točno orediti idući sastanak
• Razgovor savjetovanja posvećen (a) dobivanju informacija, (b) pružanju informacija i
(c) izmjeni stavova i ponašanja.
• Savjetovanje mora početi s utvrđivanjem povoljnih odnosa, tj. mora se osigurati
ugodno ozračje.
• Strah može spriječiti učenika da se „otvori“.
• Učenik se mora upoznati s mnogim izvorima pomoći.
• Učenik se treba koristiti izvorima pomoći koji mu se pružaju.
• Učenika treba potaknuti na rješavanje njegova problema.
• Učeniku treba omogućiti prijelaz od shvaćanja da nešto nije u redu, do prepoznavanja
svog problema.
• Znanje koje pedagog ima o učenikovom problemu povoljno djeluje na rezultate
razgovora.
Cilj i zadaci individualnog savjetovanja

Postoje različita mišljenja o cilju individualnog savjetovanja. Kreč i Kračfild kažu: „Cilje je
da se pojedincu pruži pomoć da shvati koji su izvori njegovih teškoća i da mu se pokaže
put kako da reši probleme ili bar da bude u stanju da se sa njima suoči , a da ga pri
tome oni emocionalno ne poremete“. „Glavni cilj psihološkog savjetovanja je da pomogne
učeniku da ostvari uvid u svoj problem i da razumije razloge zbog kojih je došao do lošeg
stanja“ (H. E. Corett, citirano djelo, str. 278).Individualni savjetodavni rad ne organizuje se
samo onda kada učenik dođe sa vlastitim ozbiljnijim problemom. Učenik se uvijek može
obratiti školskom pedagogu i psihologu kada mu je potrebno mišljenje o nečemu. A upravo
oni prate rast i razvoj učenika, tako da učenika mogu povremeno savjetovati.Ukoliko se
učenik obrati stručnoj osobi, ona će odmah kreirati psihološku atmosferu i uspostaviti ljudski
kontakt koji će učenika ohrabriti da otvoreno i iskreno iznese svoj problem. Uz pomoć
stručnjaka učenik će moći detaljnije sagledati problem i vrijeme kada se on javio, uzroke,
načine manifestovanja, posljedice i slično. Na dužinu tog razgovora utiče kompleksnost
problema koji se treba riješiti, stepen svijesti učenika o problemu koji ga muči i broj uzroka
koji su uticali da se problem javi.
Savjetodavni rad se obavlja onda kad postoji često sukobljavanje pojedinca i sredine u kojoj
taj pojedinac radi ili kad postoji opasnost da bi do sukoba moglo doći, kada pojedinac ne
uvažava osnovne društvene vrijednosti i pravila ponašanja. ali isto tako i kada pojedincu treba
pomoć da shvati sredinu u kojoj živi, njen vrijednosni sistem, svog položaja u društvu, prava i
dužnosti. Individualni savjetodavni rad ima zadatke, a ovos u samo neki od glavnih
zadataka:
• da prati, procjenjuje i usmjerava razvoj mladih i odraslih,

• da rješava njihove lične probleme kad oni prijete da postanu kočnica normalnom
razvoju,

• da pomaže mladim i odraslim koji su izgubili samopoudanje da ga povrate,

• da omogući mladim i odraslim ljudima da bolje upoznaju sebe, da vladaju sobom

i da sa više odgovornosti i sigurnosti usmjeravaju svoje ponašanje,

• da pouči pojedince kako je moguće podići na veći stepen ljudsku komunikaciju i

obezijediti prihvatanje pojedinaca od strane grupe i kolektiva,

• da doprinosi aktuelizaciji ličnosti

Bez obzira koji je povod za savjetodavni rad, potrebno je ostvariti uvid u situaciju. Kada nam
se učenik obrati sa problemom koji ima, koji želi da riješi, postupcima savjetodavnog rada
potrebno je obaviti određene radnje koje će doprinijeti da se ostvari uvid i otkrije smisao
onoga što bi trebalo da radi školski pedagog i psiholog.
Prikupljanje podataka

Kada stručna osoba prikuplja podatke, ona mora biti upoznata sa problemom, ali mora se
informirati o svemu onome što se veže za učenika, krenuvši od odnosa u porodici, društvenoj
srediti, u školi i slično, zatim stepen razvoja opštih i specijalnih sposobnosti, prisustva talenta,
realnost, emocionalna stabilnost, upotreba narkotika, prepreke u komunikaciji između
nastavnika i učenika i mnogih drugih područja koja mogu poslužiti psihologu ili pedagogu za
otkrivane uzroka raznih vrsta ponašanja.
Svako prikupljanje podataka ima svoje tehnike i postupke u procesu kojima se doalzi do tih
podataka o učeniku. U nastavku ćemo obraditi neke od njih
Proučavanje historije slučaja – proučavanje životne historije čovjeka. Na temelju tih
podataka može se rekonstruisati događaj ili situacija koja je imala presudan uticaj na određene
oblike ponašanja i time doći do uzroka koji su podjednako značajni za postavljanje pedagoške
dijagnoze i za realizovanje terapije.
Poručavanje školske dokumentacije – dnevnici, zapisnici, izvještaji, analize, pravila,
učenički radovi, dosijei i slično.
Primjena instrumenaa i tehnika za ispitivanje mišljenja, stavova, znanja i karakteristika
ličnosti – anketni upitnik, upitnik za intervju, ček – lista, evidentna lista, učenički dosije,
testovi, sociometrijski testovi i skale. Ovim instrumentima, ako se dobro pripreme i dosljedno
primjene, mogu se pokupiti razni podaci o učeniku koji su relevantni za proučavanje slučaja,
postavljanje dijagnoze i dosljedno realiziranje terapije.
Dijagnosticiranje slučaja – kada školski pedagog ili psiholog prikupi podatke o učeniku koji
su značajni za potpunije sagledavanje njegovog problema, onda se vrši analiza podataka na taj
način što se relevantni podaci stavljaju u funkciju pedagoške dijagnoze, a irelevantni podaci
odbacuju.
Pedagoška terapija – u pedagogiji i psihologiji se koristi terapija da bi se pomoglo učeniku
da shvati suštinu svoga problema, vlastite mogućnosti da problem rješava i da stekne
uvjerenje da problem može riješiti. Dvije su terapije koje se najčešće koriste u rješavanju
problema ličnosti, a to su: Somatska terapija (elektro – šokovi i razni lijekovi, međutim,
pedagozi ne koriste somatske terapije) i Psihoanalitička terapija – glavni cilj je pomoći
pacijentu da nesvjesne konflikte učiti svjesnim i da iracionalno neurotično ponašanje stavi
pod kontrolu svog razuma.

Izazovi u individualnom savjetodavnom radu

Izazova u individualnom savjetodavnom radu je mnogo, a mi navodimo neke od njih:

• Nedostatak materijalnog okruženja; većina škola nema organiziran prostor za
održavanje individualnih savjetodavnih razgovora.
 • Nepostojanje jedinstvenog principa; s obzirom da ne postoji jedinstven i univerzalan
pristup svim učenicima, obično pripremanje za savjetodavni rad zahtijeva mnogo
vremena; pa čak nekad i više od same realizacije razgovora sa učenikom
• Nezadovoljstvo okolinom
• Nezadovoljstvo samim sobom
• Potreba za komunikacijom s drugim ljudima
• Potreba za potvrdom ispravnosti vlastitih odluka i postupaka
• Sadržaji koje ljudi donose u savjetovalište su različiti, mada je svaki zaista problem za
sebe, moguće ih je svrstati u nekoliko skupina:
• specifične teškoće i problemi
• Važnost zajedničkog dolaska do ispravnog, konstruktinog rješenja kojim če učenik biti
zadovoljan a neće mu naštetiti.
• Vremenska neekonomičnost; identificiranje osobe kojoj je potreban
individualnisavjetodavni odgojni rad je ozbiljan stručni posao, koji podrazumijeva
marljivo proučavanje slučaja, školske i druge dokumentacije, odabiranje
odgovarajućih instrumenata za evidentiranje i analizu, a to sve može da traje jako
dugo.

Grupni savjetodavni rad je uzajamni odnos, zajedničke aktivnosti i izmjena iskustava kroz
grupne oblike rada sa ljudima. To je zapravo učenje usvajanja značajnih psihosocijalnih
spretnosti življenja. Psihosocijalne spretnosti su usmjerene na razvijanje djelotvornih
međuljudskih odnosa, izmjeni razmišljanja i rješavanja drugih, za život pojedinca i
međuljudske odnose, značajnih sadržaja. Grupni savjetodavni rad od savjetnika traži dobru
stručnu pripremljenost, sposobnost rukovođenja grupom i odgovarajuće ljudske kvalitete.
Ličnost mora biti kompetentna u tehničkim aspektima grupnog rukovođenja iako nije dobro
ljudsko biće, njene grupe mogu postati destruktivne. Dakle, savjetnikov uspjeh se ogleda u
njegovom osobnom zalaganju, trudu u savladavanju teškoća i prepreka koje stavlja kao ciljeve
grupne aktivnosti.1Grupni savjetodavni rad najbolji efekat postiže u područjima u
kojima se:

- Uči bolje razumijevanje različitosti kod drugih ljudi i saznanja u promatranju stvari i
svijeta oko sebe;
- Stiču socijalne sposobnosti za komunikaciju i odnose s vršnjacima;
- Grupni savjetodavni rad pruža pojedincu da dobija mišljenja drugih ljudi u vezi sa
problemom;
- Pojedinac se u grupnom radu osjeća prihvaćenim, poštovanim i sigurnim;
- Pruža se prilika da više provode vremena sa školskim pedagogom- psihologom.2

Bitne karakteristike grupnog savjetodavnog rada, prema Boju i Pajnu, su :

1
Hrestomatija.pdf. (121)
2
Hrestomatija.pdf. (70-71)
 - Svi članovi grupe imaju zajedničke probleme;
- Atmosfera dozvoljava da se pojedinci slobodno ispolje, interakcija i međusobna
pomoć članova grupe pruža mogućnost pojedinca da procjeni svoj položaj u grupi i
vrijednost interakcije u rješavanju problema;
- Mijenjaju svoja mišljenja i stavove pod dejstvo interakcije.3

Grupni savjetodavni rad pojedincu pruža objektivnije i realnije percipiranje i

procjenjivanje sebe, realno suoačavanje sa svojim problemima i mišljenjima drugih o
istom. Egocentrizam se prevladava u grupi i aktivnost se usmjerava ka rješenju problema
pojedinca u okviru grupe i razvija odgovornost i odluke na nivou grupe koje su značajne
za pojednica i grupu. Grupu sačinjavaju pojedinaci koji imaju zajedničke osobine,
ciljeve koje žele ostvariti i uvjerenje da će te ciljeve ostvariti u grupi kojoj pripadaju
i često pojedinac unutar te iste grupe zahtjeva poštovanje i prava vlastitog izbora, te
stvaranje i shvatanje da svaki pojedinac doprinosi sigurnost, pomoć i podršku.
Grupne aktivnosti im omogućuju komunikaciju, interakciju i shvatanje smisla
međuzavisnosti4, prema tome grupa je tzv. kolektivna terapija koja je proces
socijalizacije, personalizacije i individualizacije ličnosti.5 Prema Maleru, javlja se razliku
između grupnog savjetovanja i grupne terapije.

Grupna terapija je specifičan pedagoški proces koji ima za cilj pružiti pomoć ljudima
koji imaju teže probleme prilagođavanja, emocionalne probleme ili ozbiljne defomacije u
razvoju. U procesu realizacije grupne terapije polazi se od pretpostavke da će se promjene
u ponašanju ličnosti desiti kada pojedinac sam bude svjestan svog problema i ako bude
znao šta i kako će učiti i ako to učenje realizuje u prihvatljivom grupnom odnosu.6
Grupnom kohezijom utvrđujemo koliko je grupa privlačna za svakog pojedinca koji se u
njoj nalazi i broju uzajamnih izbora članova grupe, a to se utvrđujemo pomoću
sociograma grupe. U uzajamnoj povezanosti se nalaze grupna kohezija i grupna
integracija. Grupna integracija je stepen indentifikacije sa grupom i što je veća grupna
integracija i kohezija grupe time je harmonija grupe veća i snažniji je uticaj grupe na
pojedine njene članove.7Savjetodavni rad u grupi je pogodna forma mijenjanja čovjekove
slike o sebi. Razvoj slike o sebi je dug proces, a još duži da se ona promjeni. Samo
ukazivanje savjetnika da sliku o sebi treba mijenjati ne donosi velike efekte. Rasprava u
3
Hrestomatija.pdf. (71)
4
Hrestomatija.pdf. (113)
5
Hrestomatija.pdf. ( 74)
6
Hrestomatija.pdf. (115-116)
7
Hrestomatija.pdf. (113)
 grupi, razmjena iskustva sa drugim ljudima, njihove opservacije i procjene pomažu
pojedincu da dublje sagleda strukturu svoje ličnosti i da je postepeno mijenja, a time
mijenja i sliku o sebi.8

Neke od prednosti grupnog rada su: efikasnost, ekonomičnost, egoizam smanjen na

minimalnu mjeru, podstiče grupnu dinamiku, grupna saradnja, pružanje efikasne
pomoći pojednicima unutar grupe, procjenjivanje vlastitih sposobnosti i
druge.9Ograničenja grupnog rada su: pojedinci se teže uključuju u grupne aktivnosti
i ne prihvataju kolektivne odnose, diskrecija je manje zagarantovana, grupna
diskusija može krenuti u pravcu koji može uznemiriti pojedinca, način vođenja
grupe, toplina ljudskih odnosa može biti slabija od odnosa sa savjetnikom,
nedostatak vjere u učenike i pokazivanje epatičnosti prema učeniku i druge. 10U
nastavnku su predstavljene karakteristike i izazovi grupnog savjetodavnog rada, naših
kolega:

KARAKTERISTIKE GRUPNOG MOGUĆI IZAZOVI GRUPNOG

SAVJETODAVNOG RADA
Svi članovi grupe imaju zajedničke probleme.
Atmosfera dozvoljava da se pojedinci slobodno
ispolje.
Interakcija i međusobna pomoć članova grupe je
esencijalna jer pruža mogućnost pojedincima da
procijene svoj položaj u grupi i vrijednost
interakcije u rješavanju svojih problema.
Članovi mijenjaju svoja mišljenja i stavove pod
dejstvom interakcije.
Proces traje kraće u odnosu na individualni
savjetodavni rad.
Kroz takav savjetodavni rad: uči se bolje
razumijevanje različistosti kod drugih ljudi i
SAVJETODAVNOG RADA
Teško se mogu formirati takve grupe koje bi bile
ujednačene po glavnim parametrima koji su bitni
za uspjeh savjetodavnog rada.
Pojedinci se teže ujednačavaju u grupen
aktivnosti, ne mogu često da se identifikuju sa
grupom i da emocionalno prihvate kolektivne
odnose.
Grupne diskusije ponekad mogu da renu pravcem
koji će uznemiriti pojedinca ili ga pokolebati u
uvjerenju da mu grupa želi pomoći i izazvaće kod
njega potrebu da se „zatvara“ prema grupi.
Grupa se može negativno solidarisati sa
pojedincem zbog toga što se on prikazuje žrtvom
lakše atmosfere u školi ili žrtvom nastavnika koji
ga ne vole, te time dovesti u pitanje pedagoški
smisao savjetodavnog rada u grupi.
Diskrecija je manje zagarantovana u grupama
nego u individualnom savjetodavnom radu i to
često koči pojedinaca da potpuno otvoreno i
iskreno govori o sebi, a to je posebno izraženo
kad su u pitanju moralni, seksualni i neki
psihološki problemi ličnosti.

8
Hrestomatija.pdf. (117)
9
Hrestomatija.pdf. (74)
10
Hrestomatija.pdf. (75)
saznanje kako drugi posmatraju stvari i svijet oko
sebe, stvaraju se uslovi za učenje dubljeg Autokratski način vođenja grupe.
poštovanja drugih ljudi (posebno onih koji se u
mnogo čemu razlikuju međusobno), te uči se
učešće u raznim aktivnostima sa drugim ljudima.
Neprihvaćenost stručnjaka koji realizuje
savjetodavni rad (vjera u ljude, pokazivanje
empatičnosti prema učenicima, te korištenje
adekvatne procedure i tehnika pedagoškog i
psihološkog savjetodavnog rada).
Po logici stvari očekuje se manja toplina ljudskih
odnosa nego u individualnom savjetodavnom
radu.
Verbalno prihvatanje savjeta, ali ne mijenjanje
ponašanja kod učenika.
Puna sloboda u grupi može biti iskorištena i
zloupotrebljena.
Stvaranje otpora kod roditelja da učenik učestvuje
u grupnom savjetodavnom radu.
Manjak vremena pedagoga za kontinuiran
savjetodavni rad zbog velikog nagažmana
pedagoga (obavljanje obaveza koji nisu dio
njegovog posla).
Predrasude učenika o savjetodavnom radu („To je
grupna terapija!“)
Etiketiranje učenika od strane drugih učenika.

1.Osnovne karakteristike grupnog savjetodavnog rada:

 Afirmiše se kolektivni duh;
 Svaki član grupe ima mogućnost da u okviru grupnih aktivnosti verifikuje svoje
stavove bez kritike ili kazne;
 Grupa može i negativno uticati na vrijedonosnu orijentaciju, ideološka uvjerenja i
formiranje predrasuda;
 Grupa pomaže pojedincu, ali i pojedinac pomaže grupi;
 Grupe mogu biti homogenog ili heterogenog sastava u zavisnosti od samog cilja.
 Grupna kohezija i grupna integracija su povezane;
 Grupne aktivnosti omogućuju komunikaciju, interakciju i shvatanje smisla
međuzavisnosti
 Grupni savjetodavni rad je razgovor u kome ljudi iskreno govore o sebi i frugim
ljudima koji su značajni u njihovom životu
 Grupni savjetodavni rad razvija veće povjerenje u vlastito opažanje;
 Grupni život omogućuje shvatanje logike društva, međuljudskih odnosa, položaju
pojedinca u društvu i odnosa pojedinca i društva
 Grupno savjetovanje je efikasnije u odnosu na individualno
 Grupno savjetovanje je ekonomičnije u odnosu na individualno
  Grupno savjetovanje podrazumijeva pedagoško funkcionisanje grupe u kome se
prevladava egocentrizam ispoljen prema grupi
 Grupu sačinjavaju pojedinci koji imaju neke zajedničke osobine, ciljeve koje žele
ostvariti i uvjerenje da će te ciljeve ostvariti u grupi kojoj pripadaju
 On također uči tome da bolje razumijemo sebe i druge ljude;
 Ovakav način rada ljudima omogućuje komunikaciju, interakciju i shvatanje smisla
međuzavisnosti;
 Poboljšava se motivacija
 Podstiče se pomoć jedog člana grupe drugome;
 Pomoću ovog rada se istražije šta znači biti ličnost;
 Proces inerakcije i komunikacije utiče na razvijanje svijesti o dužnostima prema sebi,
drugom čovjeku i društvenoj zajednici
 Razumijevanje, pomoć i podsticaji su bitni motivi socijalnog uljučenja, razvoja i
sigurnosti;
 Stiču se nova iskustva, svestranije razumijeva stvarnost, formiraju stavovi i uvjerenja
 Stvara se osjećaj odgovornosti članova grupe za ono što se u grupi dešava;
 U grupi ljudi nalaze sigurnost, pomoć i podršku
 U procesu grupnog savjetodavnog rada egoizam i egocentrizam pojedinca se svode na
minimalnu mjeru;
 U zajednici pojedinac zadovoljava svoje osnovne potrebe za druženjem, isticanjem,
ljubavlju, vlašću i altruističke potrebe
 Uloga stručnjaka-savjetnika kao promatrača grupe

2.Mogući izazovi u grupnom savjetodavnom radu.

 Ako se u grupi nalaze učenici čije je ponašanje u grupi bilo ekstremno loše, može
se desiti da oni verbalno prihvataju ono što potiče od pedagoga, a da se suštinski
kod njih ništa ne mijenja i da mogu odglumiti uloge koje su im dodjeljenje.
 Diskrecija je manje zagarantovana u grupi nego u individualnom savjetodavnom
radu i to često koči pojednica da potpuno iskreno govori o sebi, to je posebno
izraženo kad su u pitanju moralni , seksualni i neki psihološki problemi ličnosti.
 Grupa se može negativno solidarisati s pojednicem zbog toga što se on prikazuje
žrtvom loše atmosfere u školi ili žrtvom nastavnika koji ga ne vole, i tako dovesti
u pitanje smisao savjetodavnog rada u grupi.
 Grupni savjetodavni rad uspješniji je kada se u procesu njegove realizacije strožije
poštuju pravila u kojima učenici žive i rade.
 Intenzitet potrebe za rješavanjem problema ili situacije;
 Kao ograničenja grupnog savjetodavnog rada može biti način vođenja grupe.
 Međusobno povjerenje;
 Može se očekivati po logici stvari da toplina ljudskih bude stabilnija u grupi nego
u odnosima gdje su savjetnik i učenik čitavo vrijeme usmjereni jedan drugome
 Nivo izgrađenog odnosa između pedagoga i učenika;
 Osjećaj sigurnosti i slobode;
  Pojednici se teže uključuju u grupne aktivnosti, ne mogu često da se indentifikuju
s grupom i da emocionalno prihvatne kolektivne odnose
 Stvaranje poticajnog okruženja;
 Uključenost drugih saradnika i školskog osoblja;
 Uključenost roditelja/staratelja;

Pitanjakojojrazinipripadaju (Tehnikapitanja (kakosi se osjećao tad) mi

pišemokojojrazinipripada
Karakteristikeotvorenog, zatvorenogpitanja, kombincija
Individualnisavjetodavnigrupni rad karakteristike, kada se korsiti, izazovi, prednosti
Zahtjevikoji se postavljajusavjetniku
Pet stavkikod god plan iprogramaštakakokolikoi ko, stanje
Radnizadaciškpedagoga
Štapredstavljaprocjenuprvačićaintelektualne, socijalne, tjelesnekarakt
Jurićnavodidvapristupazrelosti, orijentiranost
Pobrojatineketestove, koji se primjenjuju za prvačiće
Vrsteslika

1) Imaju 4 razine:
Afektivna, kognitivna, scenska i socijalna ( nisam nasla objasnjenje)

2)

Pored otvorenog i zatvorenog, imamo i:

3) Individualni savjetodavni rad
- Karakteristike:
(• Gotovo uvijek, prije nego što u savjetovanju donese odluku, pedagog može
pričekati dok ne dozna činjenice. Istina, to se ne može uvijek primijeniti.
• Individualno savjetovanje uključuje dvije osobe, jednu koja ima problem što ga
treba riješiti (učenik) i drugu koja je u položaju da pomogne u rješavanju tog
problema (pedagog).
• Kad god je moguće, slučaj treba brižljivo proučiti prije razgovora.
• Nije preporučljivo rješenje problema u samo jednom razgovoru.
• Pedagog koji želi biti učinkovit savjetnik mora proći proces
samoosposobljavanja.
• Pedagog mora biti stručnjak u slušanju i to mora doći do izražaja u razgovoru.
• Pedagog mora cjelovito opisati svaki slučaj nakon razgovora.
• Pedagog mora imati uvijek papir za eventualno bilježenje važnih podataka.
• Pedagog mora izbjegavati postavljanje pitanja sve dok učenik nije spreman da
na njih odgovara.
• Pedagog mora pomoći učeniku da smjesti i odredi svoj problem.
• Pedagog mora primijeniti određenu introspekciju koja mu pokazuje kako će
započeti a kako završiti intervju
• Pedagog mora znati kako će navesti učenika da sam zatraži još jedan razgovor
ako je potrebno
• Pedagog se i sam mora osjećati lagodno ako očekuje da se tako osjeća i učenik.
 • Pedagog se mora ograničiti na pitanja koja će omogućiti učeniku jasno
uočavanje svog problema i stvaranje plana za njegovo rješavanje.
• Pedagog sebi mora ostaviti vrijeme za ponovno proučavanje slučaja i treba se
konzultirati s drugim osobama (učiteljima/nastavnicima, lječnikom, psihologom)
prije nego da savjet.
• Pedagog treba učenika oslovljavati imenom.
• Potreban je iskren razgovor o problemu
• Poželjno je unaprijed točno orediti idući sastanak
• Razgovor savjetovanja posvećen (a) dobivanju informacija, (b) pružanju
informacija i (c) izmjeni stavova i ponašanja.
• Savjetovanje mora početi s utvrđivanjem povoljnih odnosa, tj. mora se
osigurati ugodno ozračje.
• Strah može spriječiti učenika da se „otvori“.
• Učenik se mora upoznati s mnogim izvorima pomoći.
• Učenik se treba koristiti izvorima pomoći koji mu se pružaju.
• Učenika treba potaknuti na rješavanje njegova problema.
• Učeniku treba omogućiti prijelaz od shvaćanja da nešto nije u redu, do
prepoznavanja svog problema.
• Znanje koje pedagog ima o učenikovom problemu povoljno djeluje na rezultate
razgovora.

- Kad se koristi:
Individualni savjetodavni rad organizujemo onda kada učenik ima ozbiljne lične
probleme koje on, njegovi nastavnik roditelji ili ne mogu da riješe. To su često
problemi koji proizlaze iz emocionalne sfere, zadovoljavanja spolne potrebe,
problem u porodici, vlastiti problemi i raznih poteškoća koje pojedinac ima u
procesu prilagođavanja sredini

- Izazovi:
• Nedostatak materijalnog okruženja; većina škola nema organiziran prostor za
održavanje individualnih savjetodavnih razgovora.
• Nepostojanje jedinstvenog principa; s obzirom da ne postoji jedinstven i
univerzalan pristup svim učenicima, obično pripremanje za savjetodavni rad
zahtijeva mnogo vremena; pa čak nekad i više od same realizacije razgovora sa
učenikom
• Nezadovoljstvo okolinom
• Nezadovoljstvo samim sobom
• Potreba za komunikacijom s drugim ljudima
• Potreba za potvrdom ispravnosti vlastitih odluka i postupaka
• Sadržaji koje ljudi donose u savjetovalište su različiti, mada je svaki zaista
problem za sebe, moguće ih je svrstati u nekoliko skupina:
• specifične teškoće i problemi
• Važnost zajedničkog dolaska do ispravnog, konstruktinog rješenja kojim če
učenik biti zadovoljan a neće mu naštetiti.
• Vremenska neekonomičnost; identificiranje osobe kojoj je potreban
individualnisavjetodavni odgojni rad je ozbiljan stručni posao, koji podrazumijeva
 marljivo proučavanje slučaja, školske i druge dokumentacije, odabiranje
odgovarajućih instrumenata za evidentiranje i analizu, a to sve može da traje jako
dugo.

- Prednosti

Grupni savjetodavni rad

- Karakteristike:
- Svi članovi grupe imaju zajedničke probleme;
- Atmosfera dozvoljava da se pojedinci slobodno ispolje, interakcija i
međusobna pomoć članova grupe pruža mogućnost pojedinca da procjeni svoj
položaj u grupi i vrijednost interakcije u rješavanju problema;
- Mijenjaju svoja mišljenja i stavove pod dejstvo interakcije.

- Kad se koristi ( valjda je ovo)

- Izazovi

- Teško se mogu formirati takve grupe koje bi bile ujednačene po glavnim

parametrima koji su bitni za uspjeh savjetodavnog rada.
- Pojedinci se teže ujednačavaju u grupen aktivnosti, ne mogu često da se
identifikuju sa grupom i da emocionalno prihvate kolektivne odnose.
- Grupne diskusije ponekad mogu da renu pravcem koji će uznemiriti pojedinca ili
ga pokolebati u uvjerenju da mu grupa želi pomoći i izazvaće kod njega potrebu da
se „zatvara“ prema grupi.
 - Grupa se može negativno solidarisati sa pojedincem zbog toga što se on prikazuje
žrtvom lakše atmosfere u školi ili žrtvom nastavnika koji ga ne vole, te time
dovesti u pitanje pedagoški smisao savjetodavnog rada u grupi.
- Diskrecija je manje zagarantovana u grupama nego u individualnom
savjetodavnom radu i to često koči pojedinaca da potpuno otvoreno i iskreno
govori o sebi, a to je posebno izraženo kad su u pitanju moralni, seksualni i neki
psihološki problemi ličnosti.
- Autokratski način vođenja grupe.
- Neprihvaćenost stručnjaka koji realizuje savjetodavni rad (vjera u ljude,
pokazivanje empatičnosti prema učenicima, te korištenje adekvatne procedure i
tehnika pedagoškog i psihološkog savjetodavnog rada).
- Verbalno prihvatanje savjeta, ali ne mijenjanje ponašanja kod učenika.
- Puna sloboda u grupi može biti iskorištena i zloupotrebljena.
- Stvaranje otpora kod roditelja da učenik učestvuje u grupnom savjetodavnom radu.
- Etiketiranje u okviru grupe

- Prednosti:

Neke od prednosti grupnog rada su: efikasnost, ekonomičnost, egoizam smanjen

na minimalnu mjeru, podstiče grupnu dinamiku, grupna saradnja, pružanje
efikasne pomoći pojednicima unutar grupe, procjenjivanje vlastitih sposobnosti i
druge.
Ograničenja grupnog rada su: pojedinci se teže uključuju u grupne aktivnosti i ne
prihvataju kolektivne odnose, diskrecija je manje zagarantovana, grupna diskusija
može krenuti u pravcu koji može uznemiriti pojedinca, način vođenja grupe,
toplina ljudskih odnosa može biti slabija od odnosa sa savjetnikom, nedostatak
vjere u učenike i pokazivanje epatičnosti prema učeniku i druge.

4) Zahtjevi koji se postavljaju pred savjetnika

5) Pet kljucnih stavki god plan i programa

1. tko radi - (osobe koje izvršavaju određene aktivnosti)

2. što radi - (sadržaj rada)
3. s kim radi - (ciljna skupina)
4. koliko radi - (broj planiranih sati)
5. kada radi - (mjesec realizacije)

6) Radni zadaci sk pedagoga

 Rad pedagoga u školi možemo podeliti na više oblasti: planiranje i programiranje,
rad sa učenicima, rad saučiteljima te rad sa roditeljima.
Planiranje i programiranje uključuje planiranje sopstvenog stručnog usavršavanja i
stručnog usavršavanja učitelja, učestvovanje u izradi godišnjeg plana i programa škole
te planiranje rada i učestvovanje u radu učiteljskog veća. U ovim delatnostima
pedagog sarañuje sa direktorom škole i ostalim stručnim saradnicima (psiholog,
defektolog). Pedagog, u saradnji s lokalnim zavodom za zapošljavanje, izraduje plan i
program za profesionalno informisanje. Plan rada s decom s poteškoćama u razvoju i
plan rada stalentovanom djecom pedagog izraduje u saradnji sa psihologom i
defektologom, ako ih u školi ima.
Pedagog izraduje plan zdravstvene, socijalne i ekološke zaštite učenika u saradnji sa
školskom ambulantom.
Zadatak je pedagoga i izrada plana kulturne i javne djelatnosti škole te sredivanje
pedagoške dokumentacije. Pedagog organizuje i sprovodi ispitivanje zrelosti za upis u
prvi razred, organizuje učeničke radionice i dodatnu nastavu, organizuje edukativna i
vaspitna predavanja za učenike, a neka sam i održi. Pedagozi provode dio
profesionalnog informisanja u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje (ankete Zavoda
za zapošljavanje), daje
informacije o programima srednjih škola (pedagozi osnovnih škola), odnosno
programima fakulteta (pedagozi u srednjim školama). U stručnom timu sa psihologom
i defektologom sprovode programe za decu sa teškoćama u razvoju, a u saradnji sa
psihologom sprovode programe za talentovanu djecu.
Pedagozi u radu s učiteljima proveravaju realizaciju rada učitelja (prisustvo na nastavi,
realizaciju planova i programa i sl.). Pedagozi analiziraju rezultate škole na
područjima uspeha, vladanja, popravnih ispita i sl.
Organizuju istraživački rad u školama i stručno usavršavanje učitelja, kao i vaspitna i
edukativna predavanja za roditelje.

7) Šta predstavlja procjenu prvačića (Procjena zrelosti)

Zrelost se gleda sa aspekta:
1.TJELESNE
2. PSIHOMOTORNE
3. INTELEKTUALNE
4. SOCIJALNO- EMOCIONALNE ZRELOSTI

1. Tjelesna- Mjerenje visine, težine, određivanje indeksa tjelesne mase, pojava

trajnih
zuba, mišićna snaga itd. Funkcioniranje osjetilnih organa, vida i sluha, odnosno
nošenje pomagala koja korigiraju nedostatke, kako bi dijete moglo neposredno
sticati iskustva iz
svoje okoline.
2. Psihomotorne- Kolike su sposobnosti djeteta da drži pravilno olovku;
 U kojoj ruci drži olovku;
 Poznaje li povlačiti linije, precrtavati geometrijske oblike, pisati slova i sl.
 Provjeriti da li izgovara pravilno slova;
  Orijentacija u prostoru, na papiru i sebi
(desno-lijevo; gore-dolje; ispod-iznad i sl.)
3. INTELEKTUALNA ZRELOST
 Pažnja -nenamjerna, potrebno je razvijati i vježbati namjernu pažnju i
skoncentriranost na neke sadržaje.
 Pamećenje- zavisi o djetetovom interesu, sposobnost uočavanja logičke
koncepcije.
 Mišljenje- sposobnost shvatanja odnosa i veza među pojavama.
 Govor- sposobnost da razumije govor drugi, da govori tečno i konkretno, pravilno
izgovara sve glasove.
4. EMOCIONALNA ZRELOST
 Podrazumjeva razvijenu emocionalnu stabilnost i kontrolu, odsutnost
separacijskog straha, visok prag tolerancije na frustracije u školi
(zadovoljavajući).
 sposobnost da dijete izrazi svoje emocije na adekvatan način i na određenom
mjestu.
 sposobnost djeteta da prihvati evaluriranje, pohvale, krtike, odgovornosti itd.
 sposobnost da dijete izrazi emocije, ljubav, strah, da se bori za svoje mjesto
u društvu, da je motivirano, disciplinovano
Emocionalna zrelost je osnovni korak ka socijalizaciji!
SOCIJALNA ZRELOST
 sposobnost djeteta da se druži, igra i biva u prisustvu svojih vršnjaka,
te da bude prihvaćen kao ravnopravan.
 sposobnost da se osjeća sigurnim i sretnim u društvu vršnjaka
 sposobnost djeteta da usvaja norme, pravila, te razvijenu strpljivost
 sposobnost komunikacije, saradnje i interakcije sa svojim vršnjacima i okolinom

Postoji 6 komponenti koje određuju zrelost djeteta:

1. Tjelesno zdravlje i tjelesna zrelost;
2. Emocionalna stabilnost;
3. Socijalna zrelost;
4. Intelektualna zrelost;
5. Ranija iskustva u učenju;
6. Zainteresiranost za učenje;

8) Jurić (1989) navodi 2 moguća pristupa u ispitivanju zrelosti djece za polazak u

osnovnu školu:
1. Obuhvat sve djece ispitivanjem prilikom upisa i primjena cjelokupnog postojećeg
instrumentarija
2. Orijentacijsko ispitivanje zrelosti djece, izdvajanje djece kod koje se uoče neke smetnje
(senzorne, govorne, motoričke i druge) radi stručne obrade (liječnika, psihologa, defektologa,
logopeda i sl.)
9)Pobrojati neke testove, koji se primjenjuju za prvačiće
1.Test upoređivanje znakova
2. Test neposredno pamćenje slika
3. Test pamćenja riječi
4. Test šifre- labirint
5. Test porodičnih odnosa
6. Grafički test perceptivne organizacije
7. Test progresivnih matrice u boji
8. Test – Crtanje optičkih oblika po uzoru KTZ
9. Test inteligencije na osnovu crteža ljudske figure
10. Poznavanje slova i čitanje

Polazak u školu jedan je od najvažnijih trenutaka u životu kako za dijete tako i za roditelje. Ono
označava početak novog životnog razdoblja tj. školskog doba ili djetinjstva te trenutak kada dijete iz
obiteljskog okrilja i sigurnosti ulazi u nove životne situacije i odnose izvan našeg vidokruga. Roditelji
se pitaju da li je njihovo dijete spremno za te promjene, da li će se prilagoditi i naći prijatelje, da li će
biti sretno, hoće li biti uspješno i iz te zabrinutosti stvaraju strahove koji nekada utječu na dijete koje
još ne zna što ga u školi čeka. Iako većina djece ovo razdoblje prihvati smireno, kao zanimljivu
promjenu u njihovom životu, za neke je ono ipak popraćeno različitim strahovima koji utječu na
osjećaj zadovoljstva, motivacije za učenje i projiciraju se na ukupan stav prema školi. Iz tog je razloga
vrlo važno znati procijeniti zrelost djeteta za školu, a istovremeno otkriti i eventualne poteškoće koje
se, ako se pravovremeno i primjereno ne otkriju, mogu u školi još produbiti. (Oštarčević, 2008)

Stručnjaci koji su nadležni za procjenu zrelosti djeteta za polazak u osnovnu školu mogu potpomoći
tako što će na adekvatan način procijeniti njegovu zrelost i spremnost za školu i školske obaveze, a
samim tim djetetov razvoj će teći tempom koji odgovara njegovim sposobnostim. Uloge svih
stručnjaka u tom procesu su različite, te svako na svoj način primjenjuje metode i postupke za koje
smatra da su kvalitetne za sam proces procjene zrelosti djece. Tokom procjene koriste se različite
vrste testova kojim se ispituje djetetova spremnost za školu
Zrelost ili spremnost za polazak u školu
Definiranje zrelosti je vrlo složeno, ono predstavlja posjedovanje takvog stupnja razvijenosti različitih
fizičkih i psihičkih funkcija koje će djetetu omogućiti uspješno savladavanje propisanog nastavnog
plana i programa. Zrelost će ovisiti o biološkom razvoju, ali i o tome koliko je okolina omogućila
djetetu da ovlada potrebnim iskustvima i znanjima te kolika mu je motivacija za učenje. (Hitrec, 1991)
Poznavanje dječijeg razvoja temelj je dječije psihologije a na njega (prema Starc i dr., 2004), osim
nasljednih (bioloških i genetskih) i okolinskih (učenje i odgoj) utjecaja, utječe i razvoj neuroloških
struktura (mozak i živci) te je on dinamičan proces koji se zbiva u socijalnom kontekstu i fleksibilan je.
Postoje dva bitna kriterija prema kojima se procjenjuje zrelost za polazak djece u školu. Prvi je
hronološka dob tj. sva djeca koja navršavaju šest godina u razdoblju od 1. aprila tekuće godine do 31.
marta navedene godine školski su obveznici. Ovaj kriterij se zasniva na pretpostavci da su sva djeca
tog uzrasta u fizičkom i psihičkom razvoju dostigla takav nivo da mogu zadovoljiti zahtjeve škole. S
obzirom na to da se djeca razvijaju različitim tempom u fizičkom ali i psihičkom smislu kriterij
hronološke dobi za polazak u školu nije dovoljno pouzdan. Drugi kriterij je psihofizička zrelost svakog
pojedinog djeteta koja osim razvijenih intelektualnih sposobnosti ; pamćenja, koncentracije i
rezoniranja, traži i posjedovanje određenih vještina i znanja te određen stupanj socio-emocionalne
zrelosti. (Pribele-Hodap, 2005). Zbog toga pojam zrelosti najčešće dijelimo na tjelesnu odnosno
fizičku zrelost, intelektualnu zrelost i socio-emocionalnu zrelost.

Procjena zrelosti i organizacija upisa

Prema priručniku za upis djece u prvi razred (Oštarčević i dr., 2008), prije upisa u prvi razred,
potrebno je utvrditi psihofizičke sposobnosti djeteta tj. procijeniti zrelost djeteta za školu i njegove
mogućnosti za daljnja postignuća. Postupak utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta te razlozi zbog
kojih se može odgoditi upis u toj godini su određeni člankom Zakona o osnovnom školstvu.
Psihofizičko stanje djeteta utvrđuje komisija koju čine liječnik, psiholog ili pedagog, defektolog i
učitelj. Savjetuje se da svi članovi komisije zajedno obavljaju utvrđivanje psihofizičkog stanja
djeteta zbog mogućnosti komunikacije među članovima komisije i donošenja zajedničke odluke.
Ako to nije moguće, onda je nakon obavljenog liječničkog pregleda u odgovarajućoj zdravstvenoj
ustanovi, dijete potrebno dovesti u školu gdje se vrši daljnje testiranje. Termine dolaska je potrebno
dogovoriti a obavijest o rasporedu utvrđivanja djetetove spremnosti često se može naći na oglasnim
pločama odgojno- obrazovnih i zdravstvenih ustanova te mrežnih stranica. (Oštarčević i dr., 2008)
Tjelesnu zrelost određuje nadležni školski liječnik prilikom dogovorenog sistematskog pregleda.
Pregledi se obavljaju od 1. aprila do 30. juna, a pregledu obavezno prisustvuje roditelj ili staratelj
djeteta. Na pregled je potrebno donijeti svu potrebnu dokumentaciju o djetetovom dotadašnjem
liječenju, te knjižicu cijepljenja. Za djecu za koju se ne može donijeti konačna odluka u ovom periodu,
potrebno je ponoviti pregled u kolovozu iste godine. Ako postoje razlozi za odgodu upisa (također
utvrđeni pravilnikom) najduže za jednu godinu, dijete je oslobođeno pohađanja osnovne škole te
godine. Slijedeće godine ponovo pristupaju komisijskom pregledu, a ako kod njega postoje takve
teškoće zbog kojih ono ne može biti uključeno u redovnu nastavu više od godinu dana, pokreće se
postupak za utvrđivanje primjerenog oblika odgojnog obrazovanja, a dijete se upućuje na
specijalističke preglede u odgovarajuće zdravstvene ustanove. Pregled kod liječnika uključuje: -
Otvaranje osobnog zdravstvenog kartona - Opširnu anamnezu i heteroanamnezu - Kontrolu vidne
oštrine i kontrolu sluha - Mjerenje tjelesne visine i težine - Detaljan klinički pregled i pregled vanjskog
spolovila - Ocjena razvoja govora i eventualnih nepravilnosti - Procjena razvoja grafomotorike,
percepcije i psihičkog razvoja- orijentaciona procjena socijalne zrelosti - Primjena testova za
otkrivanje težih senzomotornih deficita- pretrage: Hemoglobin i urin - Cijepljenje djeteta: protiv
ospica, zaušnjaka i rubeole te difterije, tetanusa i dječje paralize 25 Ako dijete do 1. aprila iduće
godine ne navršava 6 godina, a roditelj ga želi upisati u školu, roditelj može podnijeti zahtjev tijelu
državne uprave. (Sve Zavod za javno zdravstvo, internetska stranica) Oštarčević (2008) dalje
objašnjava postupak upisa i objašnjava da s potvrdom koju je dobilo od liječnika i ostalim potrebnim
dokumentima (rodni list ili potvrda iz državne matice rođenih), dijete treba doći u školu kojoj pripada
prema adresi prebivališta. Tamo će kroz razgovor s djecom i njihovim roditeljima školski stručni tim
dobiti sve značajne informacije o djetetu. Roditeljima se tamo daje Upitnik za roditelje , te anketni
upitnici koji će školi omogućiti bolju organizaciju predstojeće školske godine. To su npr. izjašnjavanje
o polaženju vjeronauka, produženog boravka, izvannastavnih aktivnosti kao i osnovne informacije o
školi. Dijete će nakon razgovora sa najčešće pedagogom i učiteljem, te rješavanja niza kratkih testova
na temelju mišljenja članova komisije dobiti prijedlog prema kojem se: - Dijete upisuje u prvi razred
prema redovitom programu osnovnog školovanja - Oslobađa u prvi razred u idućoj školskoj godini s
obzirom da su ispunjeni uvjeti Pravilnika - Dijete upućuje na postupak određivanja primjerenog oblika
školovanja - Upisuje u osnovnu školu u redoviti program školovanja uz program opservacije S
mišljenjem o utvrđenom psihofizičkom stanju djeteta potrebno je doći na upis koji se provodi krajem
maja i početkom juna. Škola će dalje podijeliti učenike u odjeljenja tako da ih u svakom bude
približno isti broj prema svim dobivenim pokazateljima ; spolu, rezultatima ispitivanja, te
preporukama liječnika školske medicine.

Šta sve škola očekuje od djece

Osim što će u školu morati dolaziti svaki dan na vrijeme, u školi će morati mirno sjediti, pažljivo
pratiti nastavu, pratiti aktivnost do kraja, pamtiti i kod kuće izvršavati domaću zadaću. Već od prvog
tjedna djeca će se morati nositi sa unaprijed određenim školskim planom i programom. U vrtiću su se
mogli dogovarati oko toga što taj dan žele raditi ali u školi će biti obavezni učiti i o njima zanimljivim i
nezanimljivim temama. Mnogi su zbunjeni i samom činjenicom da će se svaki dan obavezno morati ići
u školu, pa će nekim danima pokušavati ostati kod kuće jer su taj tjedan već dovoljno bili u školi. Na
tu svakodnevnu obavezu se moraju priviknuti i roditelji jer će unaprijed morati organizirati odvođenje
i dovođenje djeteta iz škole te vrijeme koje će provoditi sa svojim prvašićem u pisanju zadaća. G.
Hitrec ( 1991) navodi da će život svih u obitelji biti uvelike diktiran školom i školskim obavezama.
Prema školi će se planirati obiteljski izleti, redovni posjeti doktoru, odlazak u kupovinu, godišnji
odmor i sl..

Školsko učenje
Želja za učenjem je prirodna i djeca već uče cijeli svoj život na sebi prirodan način- igrajući se i čineći,
kako bi shvatili svijet oko sebe i u njemu sudjelovali. Ovaj prirodan način učenja ih je pripremio za
namjerno i sustavno učenje kakvo je školsko. Djeca ove dobi znaju misliti, pokazuju radoznalost za
sve i sva, željno upijaju i pamte tj. pokazuju spoznajne interese. (Hitrec, 1991) Prema autorici Burke
Walsh (Kurikulum za prvi razred osnovne škole, 2004), djeca imaju temelje za učenje i u školu ne
dolaze kao „neispisane stranice“ na kojima učitelji tek počinju upisivati novo iskustvo. Ona u školu
dolaze s različitim bogatstvima iskustava koje je temeljeno na vjerovanjima, stavovima,
predrasudama, dijalektima i ponašanjima koja su tipična za kulturu njihovih obitelji. To predškolsko
iskustvo djeteta utjecat će i na vrstu pismenosti koju ono donosi u prvi razred, jer iako je dijete ove
dobi sposobno govoriti, ono što govori naučilo je u obitelji. Za uspjeh u školi potrebno je steći naviku
učenja. Za to je potrebna, za neku djecu više a za neku manja, roditeljska odlučnost i jasni zahtjevi da
se zadaća i učenje obavi kako valja, da se pospremi radno mjesto i školska torba. Ta će navika biti
lakše uspostavljena kod djece koja su već u predškolskoj dobi bila navikavana na obavljanje različitih
malih poslova i imala svoja stalna zaduženja npr. pospremanje igračaka, postavljanje stola, iznošenje
smeća i sl. Na ovaj način dijete je stvorilo naviku koja će djelovati čak i onda kada bi se radije igralo
nego obavljalo školske zadatke jer će znati da je ono što treba učiniti važnije od onoga što bi željelo
učiniti. (Hitrec, 1991) Kako sam već ranije spomenule, školsko učenje je namjerno učenje i zahtijeva
razvijenu pažljivost. Na početku je još prisutna nehotična pažnja, ali vremenom se razvija hotimična
pažnja a njenim razvojem znanje, znatiželja i interes. Za uspješnost u školi vrlo je važna i motivacija
djeteta za učenje. Dijete će biti motivirano za učenje ako mu je stav prema školi pozitivan. Ta
motivacija će mu pomoći da lakše uči te podnese privremene krize i neuspjehe, koji će mu služiti kao
signal da pojača napor ili promijeni svoje ponašanje. Prema Hitrec, djeca koja su u školu krenula zrela,
pripremljena, koja posjeduju dovoljno samostalnosti, pažljivosti, interesa, koja su sigurna u sebe jer
su voljena i zaštićena mnogo češće doživljavaju uspjeh od oni koji to u dovoljnoj mjeri nisu.

Prvačić u razredu
U Kurikulumu za prvi razred, autorica Burke Walsh (2004) daje neke smjernice učiteljima o tome što
očekivati od djece u prvom razredu kako bi ih bolje razumjeli. Kaže da će šestogodišnjacima biti teško
nešto prepisivati s ploče i da to ne treba tražiti od njih, da im je teško ostavljati razmak između riječi i
ostati na istoj crti pri pisanju. Također savjetuje učitelje da obrate pozornost na dječje uživanje u
radu, bez obzira da li je to školski predmet, užina ili pospremanje, te da su djeca krajnje osjetljiva pa
treba biti oprezan s kritikama. Upozorava i da šestogodišnjaci isprobavaju svoj odnos prema
autoritetu pomoću ispada, gnjavljenja, zapovijedanja i ogovaranja. Sedmogodišnjaci su malo mirniji i
manje pretjeruju u ponašanju, vole raditi sami ili u paru. Žele savršenstvo u svemu što rade, traže
blizinu učitelja za komentar ili pitanje te vole skupljati i razvrstavati. Što se fine motorike tiče, slova,
brojevi i crteži postaju sitni a teško im je ispuniti cijeli prostor papira. Olovku drže čvrsto s tri prsta i
ne mogu olabaviti pretjerano stiskanje. (Burke Walsh, 2004) Što se tiče domaće zadaće, po Burke
Walsh, razumno trajanje rada na zadaći u prvom razredu će biti između 15 i 20 minuta dnevno, a ona
mora biti takva da djetetu daje mogućnost primjene stečenog znanja. Također bi trebala biti zabavna
i omogućiti im doživljaj kompetencije i postignuća.

Zadaci roditelja u utvrđivanju indikatora značajnih za procjenu

zrelostidjeteta za polazak u školu
Rezultati istraživanju ukazuju na veliki značaj podataka koje daju roditelji o svom djetetu. Posebno se
pokazalo korsinim kada roditelji popune upitnik onako kako se od njih traži. Vrlo je važno da roditelji
shvate da su i oni članovi tima, da timski utvrđuju zrelost djeteta, najviše iz preventivih razloga (radi
preduzimanja mjere koje mogu podsticati određene aspekte ličosti na brži razvoj i sl. (Ćehić, 1992).
 Slika 1. Primjer upitnika za roditelje

Zadaci ljekara u procjeni fizičko-zdravstvenih sposobnosti učenika pred

polazak u školu
„Fizička zrelost i zdravlje djeteta je jedan od primarnih uslova za uspješno učenje i prilagođavanje
školskim obavezama“ (Ćehić, 1992). Ako dijete zadovolji barem minimum standardna dgovorenih za
težinu, visinu i tjelesne proporcije, može se reći da je dijete fizički zrelo i zdravo za školu. Pod ovim se
podrazumijeva da djetetovi osjetni organi funkcioniraju normalno, međutim dozvoljeno je i
korisštenje ili nošenje pomagala koji će korigirati te nedostatke. Također podrazumijeva da dijete
nema teškoće prilikom kretanja, stajanja ili sjedenja, te da je naviklo na normalno hranjenje i da
organi imaju kontrolu za izlučivanje. Djetetovu fizičku zrelost za školu pregledom utvrđuje školski
liječnik prije upisa u prvi razred. Ovaj pregled je jako važan kako bi se škola mogla prilagoditi djetetu
ukoliko ima određene teškoće u razvoju ili ako ima određenih nedostataka sa zdravljem. Ukoliko se
uoče neke teškoće kod djeteta mogu se poduzeti razne mjere koje će olakšati djetetu školovanje.
Međutim koliko god je normalan fizički razvoj važan za dijete u smislu nošenja s mnogim fizičkim i
psihičkim naporima, tako je važan i za razvoj njegove ličnosti.

„Među mnogim pokazateljima djetetove tjelesne razvijenosti: stupanj okoštavanja (kostur postaje
čvršći, ali je još uvijek osjetljiv na deformacije i iskrivljenja), pojava stalnih zubi te pojačana mišićna
snaga najuočljiviji su i najjednostavniji za mjerenje visina i težina. PremaHitrec (1991), prosječna
visina šestogodišnjaka je za dječake oko 120cm, a djevojčice oko 117cm“ (Jurić Pejanović, 2015).
Također prema Jurić Pejanović (2015) rrosječna težina djeteta ove dobi je „oko 20 kg, s tim da su
dječaci nešto teži od djevojčica, a proporcije su vrlo nalik onima odraslih ljudi- glava se smanjila u
odnosu na trup, a noge produžile. Mozak predškolskog djeteta doseže oko 90% mase mozga
odrasloga, što je još jedna važna činjenica za početak formalnog obrazovanja djece. Zanimljivo je reći
i da zbog neravnomjernosti razvoja u ovoj dobi mozak, leđna moždina i organi vida djeteta se
razvijaju puno brže od općeg razvoja tijela“. Pri pregledu djeteta za školu, liječnik će posebnu pažnju
posvetiti djetetovom vidu i sluhu, jer je činjenica da dijete dobro vidi i čuje vrlo važna za daljnje
učenje i snalaženje u školi. Provjeru kako rade ova osjetila ne treba čekati do tada nego je važno
odvesti dijete na pregled čim roditelji nešto posumnjaju jer poteškoće u njihovom funkcioniranju
mogu omesti djetetov opći razvoj.

Razvoj mtorike je veoma bitan za djecu koja tek polaze u školu, a pod razvojem motorike mislimo na
djetetovu sve veću sposobnost svrhovitog i skladnog korištenja vlastitog tijela za kretanje i baratanje
predmetima. „Faze tog razvoja su vidljive u usavršavanju držanja tijela (posturalne kontrole), kretanja
(lokomocije) i baratanja predmetima (manipulacija)“ (Jurić Pejanović, 2015). Do polaska u školu dijete
će usvojiti brojne psihomotorne vještine, odnosno moći će da uspravno hoda, da se samo oblači i
skida, a to je sve rezultat sazrijevanja živčanog tkiva i središnjeg živčanog sustava, rasta ali i vježbanja.
Međutim, djeca se razlikuju po svojoj motorici, jer sve ovisi o tempu njihovog razvoja, ali i uticaja
okoline na njih, kao i vježbanja.

U prvom razredu dijete bi već trebalo da je steklo dovoljno spretnosti ruke i prstiju, te razvilo
dovoljnu senzomotornu koordinaciju, jer se već tada susreće sa čitanjem i pisanjem, a to su temljne
vještine za cijelo daljenje školovanje. Dijete će to uspjeti uz dovoljno vježbe kroz različite aktivnosti i
igre, jer pripremanje ruku za pisanje je bitnije od forsiranja djeteta da nauči pisati i čitati. „Zreli,
usavršeni stupanj fine motorike dijete doseže tek oko osme godine“, kaže Jurić Pejanović (2015).

„Autorica Starc daje bitne karakteristike u prepoznavanju motoričke zrelosti djeteta pred polazak u
školu:

 Dijete ove dobi je općenito vrlo spretno i voli biti u pokretu

 Ima dobru koordinaciju pokreta i ravnotežu (stoji na jednoj nozi do 10 sekundi)
 Povezuje hodanje i trčanje, trčanje i bacanje - Skače uvis više od 40 cm, skače sunožno
i u dalj
 Penje se na drvo, povezuje trčanje i penjanje preko prepreke
 Baca loptu jednom rukom i gađa cilj, baca loptu u zid i hvata je
 Voli crtati, pisati, izrezivati (točnije)
 Koristi se priborom za jelo, veže mašnu
 Pravilno drži i sigurno barata olovkom
 Uživa u aktivnostima i igrama spretnosti: skakanje preko konopca, igra gumu-gumi,
klizanje, plesanje...
 Izvodi kolut naprijed
 Namiguje, fućka, izrazom lica oponaša strah, veselje, žalost, bijes

Starc upozorava da se sve motoričke sposobnosti prepoznatljivo razvijaju, pa sve one individualne
razlike koje su sada vidljive će vjerojatno i ostati trajne“ (Jurić Pejanović, 2015).
Slika 2. Primjer upitnika za ljekare
Zadaci pedagoga – psihologa u procesu utvrđivanja indikatora značajnih
za procjenu zrelosti djeteta za polazak u školu
Uloga školskog pedagoga u procjeni zrelosti djece za polazak u školu je višestruka te važno je da
primjenjuje adekvatne metode i postupke koji će biti mjerodavni za postupak procjene zrelosti
djeteta. Pedagog sačinjava temelj na osnovu kojeg se vrši procjena i dalji razvoj djeteta. Glavni cilj
pedagoga u procjeni zrelosti jeste da provodi i poštuje određeni Zakon o upisu djeteta u školu,
odnosno da učestvuje u radu sa stručnim timom za upis djece u prvi razred i da organizira sve
administrativne pripreme neophodne za procjenu, počevši od obavezne dokumentacije koja je
neophodna za upis, izvod iz matične knjige rođenih, ljekarsko uvjerenje izdato od strane zdravstvene
ustanove. Ali i prije dolaska postoji par stvari koje se moraju uraditi, odnosno pripreme, a to su
sljedeće:

„-Utvrditi psihometrijske vrijednosti stručnih postupaka primijenjinih na ranijoj generaciji prvačića. To

nam omogućuje da pozitivna iskustva ugrađujemo u postupak prijema novih učenika.

-Izvršiti ljekarski pregled u dispanzerima u skladu sa zahtjevima Upitnika za ljekare pedijatre. Škola
treba da zahtijeva da roditelji donesu popunjen i ovjeren Upitnik, a podatke iz Upitnika da pedagog-
psiholog unese u Šablon indikatora zrelosti djece za polazak u školu. Neophodno je poznavanje
fizičko-zdravstvenih sposobnosti učenika, kako za procjenu zrelosti. tako i za preventivni zdravstveni i
pedagoško-psihološki rad. Ovi podaci su značajni za praćenje razvoja, posebno za utvrđivanje
zakonitosti razvoja pojedinih iizičko-zdravstvenih varijabli.

-Uz pozive roditeljima poslati im i Upitnik za roditelje. koji će oni popunili i predati školi pred
testiranje ili ranije. Pokazalo se korisnim da se ispitivač informiše o djetetu i njegovoj porodici iz
podataka ovog upitnika, što mu omogućuje da se adekvatnije postavi u test-situaciji. Podatke iz
Upitnika Ispitivač unosi u Šablon indlkatora zrelosti djece za polazak u školu.

-Ispitivač tokom testiranja registruje dječije odgovore i ponašanja na odgovarajućem mjestu u

Protokolu, koji prilažemo na kraju obrazlaganja zadataka ispitivača.

-Poželjno je sve podatke iz Upitnika za roditelje, Upitnika za ljekare i Protokola sa testiranja unijeti u
Šablon indikatora. Tako se dobija pregled podataka koji su osnova za procjenu zrelosli djece, ali i
osnova za ujednačavanje djece u odjeljenjima. Poželjno je sve iznad prosječne vrijednosti (5 i 4) iz oba
upitnika i protokola unositi crvenom bojom, prosječne (3) plavom i ispod prosječne (2 i 1) zelenom
bojom“ (Ćehić, 1992).

U procjeni zrelosti ne treba žuriti i djetetu odmah davati dijagnozu, a i samu dijagnozu bi bilo
poželjno izbaciti, jer postoje pretpostavke koje se potvrđuju ili odbacuju timskom procjenom, kaže
Ćehić (1992).

Psihološke varijable sistema indikatora zrelosti djece za polazak u školu

Pod općom psihičkom zrelošću većina autora (Vernon, Aleksander, Buhler i drugi) podrazumijevaju
zadovoljavajući nivo: opće inteligencije, verbalno-edukativne sposobnosti, praktično-mehaničko-
specijalno-fizikalne sposobnosti, te zadovoljavajući nivo razvijenosti navintelektualnih faktora,
prije svega – socijalne i emocionalne zrelosti, motivisanosti za učenje, tolerancije na frustracije,
radno – karakternih osobina i mentalnog zdravlja (Ćehić, 1992).

Baterija testova koja se nudi pokriva preko 80% varijabli. U bateriju su uvršteni oni testovi koji su
visoko korelirali sa krijetijem. Pod kriterijem uspjeha u ovom radu podrazumijeva se: uspjeh u učenju,
uspjeh na testovima znanja i testovima sposobnosti za učenje i nivo adaptiranosti školskoj sredini.
Kriteriji su prošireni iz razloga izraženosti subjektivnosti učitelja ocjenjivanju (oko 85% odličnih i vrlo
dobrih učenika). Tek sa primjenom testova znanja i testova sposobnosti za učene došlo je do
normalne raspodjele učenika i daleko većih korelacija između rezultata na testovima sposobnosti i
testovima znanja. Testovi znanja i sposobnosti za učenje utvrdili su da pravo na odličan uspjeh ima do
35% učenika, isto toliko vrlo dobrih, te do 40% dobrih i 10% dovoljnih i slabih. Tek primjenom
objektivnih i psihometrijski valjano konstruisanim testovima znanja i testovima sposobnosti za učenje
došle su do izražaja individualne razlike u sposobnostima – sposobniji su u značajnom procentu
postizali bolji uspjeh na testovima znanja, a posebno na testovima sposobnosti za učenje. Očigledan
je zaključak da nam školska ocjena ne može biti jedini kriterij za dijagnostičku vrijednost primjenjenih
testova za procjenu zrelosti za polazak u školu (Ćehić, 1992).

Individualno ili grupno testiranje

Neosporna je velika prednost individualnog nad grupnim testiranjem. Meill (1965) s pravom navodi
da jedno grupno ispitivanje treba biti dva do tri puta duže od individualnog da bi se postigao isti
stepen sigurnosti. Iskustva autora ovog rada govore da je neophodno kombinovati postupke. U
individualnom ispitivanju treba dati testove sa složenijim uputstvima i potrebnom većom kontrolom
u toku rada. Individualnim kontaktom saznajemo o osobinama ponašanja i snalaženja kada je dijete
samo da ispitivačem. Međutim, grupnim ispitivanjem možemo saznati nešto više o socijalnom
ponašanju djeteta u grupi. Broj djece u grupi ne bi trebalo da bude veći od 6 učenika i manji od 4
učenika. Veći broj djece (pet ili šest) je kod testa koji vremenski duže traje. Potrebno je zainteresovati
djecu za rad sa testom, i početi sa radom kada smo uvjereni da su svi shvatili šta treba da rade. Djeca
moraju biti dovoljno udaljena jedno od drugog (jedno dijete – jedna klupa) (Ćehić, 1992).

Prema Ćehić (1992) pedagog-psiholog u svom protokolu registruje karakteristične oblike ponašanja
koje je dijete ispoljilo na početku i tokom testiranja. Testiranje djece počinje individualno. Dijete se
po mogućnosti testira bez prisustva majke ili oca. Ukoliko će odvajanje od roditelja loše uticati na
rezultat, dozvoljava se – ali potpuno pasivno – prisustvo jednog od roditelja, ili one osobe koja ga je
dovela na testiranje. Naravno da poteškoće u komunikaciji sa pedagogom-psihologom odražavaju
mocionalnu vezanost djeteta za roditelje, što inicira nižu emocionalno-socijalnu zrelost, ili
prezaštićenu poziciju djeteta u porodici. Postoje i situacije da roditelj insistira na prisustvovanju, a
dijete nema tu potrebu. U toj situaciji roditelj se zamoli da sačeka. Ukoliko su roditelji uporni
(anksiozni), dozvolimo im pasivno prisustvo. Ova situacija inicira veliku povezanost roditelja za dijete,
što će ga sputavati u pravilnom socijalno-emocionalnom razvoju. Nakon primjene nekoliko
individualnih testova na grupi do 6 učenika ili manje (zavisno koliko ih je tog dana pozvao), djeca se
odvode u učionicu, gdje se primijeni jedan, dva ili više grupnih testova (zavisno od dužine trajanja).
Nakon grupnog testiranja vrši se ocjenjivanje testova, bodovanje, utvrđivanje kategorija zrelosti i
unošenja rezultata u Šablon indikatora zrelosti – za svaku varijablu na određeno mjesto. U Šablonu
indikatora određen je prostor za kategorije za sve testove o kojima će se govoriti. Ukoliko rezultat na
testu odgovara kategoriji 5 i 4, u Šablon indikatora ovu vrijednost upisujemo crvenom bojom, rezultat
kategorije 3 – plavom, a rezultat kategorije 2 i 1 – zelenom bojom. Testiranje se obavlja od 9 do 13
sati. Poželjno je dnevno raditi sa grupom do šestoro djece, eventualno i sa drugom, ali manjom
grupom (do četvoro djece), odnosno ukupno 10 učenika (Ćehić, 1992).

Individualni testovi
Prema Ćehić (1992) u cilju pravilne primjene ovih testova, potrebno je voditi računa o redoslijedu
primjene, uputvstvu za rad, načinu ocjenjivanja i određivanja kategorija rezultata. Nakon kraćeg
razgovora sa djetetom (motivirajući razgovor) spontano se prelazi na testiranje (Ćehić, 1992).
Test 1 – Upoređivanje znakova
Pedagog-psiholog se obraća djetetu: Roditelji su ti kupili torbu, četiri sveske, patike i cipele (sve
pokazivati olovkom na lijevoj strani testa). Na tvojim stvarima je nešto nacrtano da bi znao koje su to
stvari. Reci mi gdje se nalazi tvoja torba među ovim torbama? – Dijete pokazuje prstom. Nakon
reakcije, bilo uspješne ili neuspješne, idemo dalje sa pitanjima, a u protokol broja 1 (torba) stavljamo
znak + ili – (Ćehić, 1992).

Test 2 – Neposredno pamćenje slika

Na poleđini testa 1 je Test 2. na listu je 12 slika: lopta, češalj, stolica, viljuška, sanke, sat, auto, drvo,
kišobran, čekić, konj, riba. Prvi zadatak djeteta je da nam imenuje slike. Registrujemo u protokolu,
odnosno upisujemo znak + ispod slike koju je dijete uspješno imenovalo (očekivati je da 95% djece
imenuje sve slike). Zatim dijete još jednom imenuje sve slike. Papirom prekrijemo slike i od djeteta
tražimo da nam kaže kojih se sjeća slika koje je gledao. U protokolu stavljamo + ispod uspješno
reprodukovanih slika Ćehić, 1992).

Test 3 – Pamćenje riječi

Test sadrži devet grupa riječi, odnosno devet zadataka, u svakom zadatku je riječ više. Pri zadatak
počinje sa dvije riječi. Zadatak djeteta je da nam ponovi riječi koje mu kažemo jasno i u istom ritmu.
Djetetu se kaže, na primjer: „Ponovi mi riječi: sunce, trava!“ Zatim se prelazi na niz riječi iz testa. Sa
testiranjem prestajemo ukoliko dijete i u drugom pokušaju ne ponovi broj riječi u određenom
zadatku. U drugom pokušaju ne dajemo mu one riječi koje je čuo, nego nove iz odgovarajućeg
zadatka sa desne strane (rezervne riječi) ukoliko ih uspješno ponovi, nastavljamo sa izlaganjem riječi
iz testa. Na testu je moguće dobiti 9 bodova. Djetetu se upisuje u protokol onoliko bodova koliko je u
zadnjem pokušaju ponovilo riječi. Na primjer, ako je ponovilo sve riječi u 5. zadatku, a u 6. nije
uspjelo u oba pokušaja, dijete dobija 6 bodova pošto je u 5. zadatku ponovilo 6 riječi (Ćehić, 1992).

Test riječi Rezervneriječi

Avion, neboder (2) Putnik, auto
Kuća, leptir, cvijet (3) Vozač, karta, lokomotiva
Jabuka, dječak, potok, hljeb (4) Banana, djevojčica, rođak, stolica
Miš, zec, kamen, voda, olovka (5) Slika, sveska, more, potok, čamac
Tata, baka, voće, kolač, sir, med (6) Kišobran, mrak, Sunce, papir, most, ulica
Stolica, svjetlo, kiša, golub, snijeg, lovac, (7) Ptica, gnijezdo, novac, brzo, krov, čovjek, žena
planina
Crven, hladan, žut, lijep, kolač, kruška, (8) Dječak, čamac, oblak, kiša, krevet, ćebe,
učitelj, đak Sunce, Mjesec
Lisica, vuk, kruška, sok, voda, vozač, (9) Dan, san, lov, med, konj, crn, košulja, cipela,
karta, putnik, lopta narod
Slika 3. Zadatak – Pamćenje riječi

Test 4 – Lavirint
Ovim testom ispituju se vizuomotorne sposobnosti, brzina u radu, te snalaženje u prostoru. Na
primjeru urađenog zadatka djetetu treba objasniti šta mu je zadatak. Ispitivač prvo svojom olovkom
pomaže kako je linija povučena od početka do kraja, po sredini puta. Zatim mu, ne povlačeći liniju,
pokaže kako će raditi (na prvom praznom lavirintu). Kad smo sigurni da je dijete shvatilo zadatak,
počinjemo sa radom, uz napomenu djetetu da radi brže jer ima svega 2 minute i 30 sekundi. Djetetu
ne treba gumica jer može da nastavi lavirint novim putem. Dakle, dijete mora paziti da ne presiječe
crtu i da izađe slobodnim putem do kraja. Nakon 2 minute i 30 sekundi dijete prestaje sa radom bez
obzira dokle je stiglo. Na svaki tačno urađeni lavirint-zadatak dobije se 2 boda, a za nedovršen 1 bod.
Dakle, moguće je na ovom testu dobiti 10 bodova (Ćehić, 1992).

Test 5 – Šifre
Ovim testom dobijamo više podataka o kognitivnim i konativnim karakteristikama djeteta. Ovo je
dijelom test opšte sposobnosti, grafomotorne sposobnosti, brzine i tačnosti, koncentracije i
pomjeranja pažnje, snalaženja u prostoru. Dakle, ispituju se veoma važne sposobnosti za početno
čitanje i pisanje. U prednosti su djeca iz porodica višeg pedagoškog nivoa (gdje su olovka i papir
stalno prisutni, kao i drugi pedagoški uticaji). Neurotična i nesigurna djeca postižu slabije rezultate.
Njih ometa smanjena asocijativna aktivnost i izvjesna ometenost u mišljenju. Neurotična djeca se
uopšte teže koncentrišu i podbacuju na zadacima koji traže trajniji napor. Neuspjeh neurotične osobe
se zasniva na nesređenosti, a ne na oštećenju ili dezorganizaciji intelektualnih sposobnosti. Dakle,
ispitivač pokaže sve brojeve od 1 do 9 i njihove znakove ispod njih. Zatim pokaže brojeve u testu i
prazne kocke ispod njih, i to riječima: „U svakoj praznoj kocki treba nacrtati odgovarajući znak“.
Ispitivač ispisuje znakove prva tri broja (3, 1, 2) i dalje daje djetetu da nastavi, uz napomenu da požuri
jer ima samo 2 minute i 30 sekundi vremena. Za svaka tri tačno ucrtana znaka (ispod odgovarajućeg
broja) dobija se po 1 bod. Dakle, utvrdi se broj tačno nacrtanih znakova i taj broj se podijeli sa tri.
Postoji 90 praznih kockica i mogućnost da se ucrta 90 znakova. Ako 90 podijelimo sa 3, znači da je
moguće na ovom testu osvojiti 30 bodova (Ćehić, 1992).

Test 6 – Test porodičnih odnosa

Prema Ćehić (1992) ovaj test je najprikladniji na uzrast od 6. do 12. godine, ali se može primjeniti i
kod starije i kod mlađe djece. Iako je primjena testa jednostavna za interpretaciju dobijenih
podataka, neophodno je dobro poznavanje mentalne higijene, psihopatologije i razvojne psihologije.
Autor ovog rada više godina ovaj test je koristio za ispitivanje zrelosti djece za polazak u školu.
Rezultati do kojih je došao uvjerili su ga da test daje veliki broj podataka koji uz druge dobijene
rezultate osmišljavaju i objašnjavaju ličnost djeteta u cjelini. Kao izuzetan i za djecu pristupačan
projektivni test obavještava nas o položaju djeteta u porodici, o zadovoljstvu porodičnim odnosima,
uzrocima neprilagođenosti porodici, greškama roditelja. Uočavamo da emocionalna strana ličnosti
mnogo zavisi od kvaliteta porodičnih odnosa, pedagoškog nivoa porodice i slično. Naročito
traumatski događaji i frustrirajuće situacije u porodici (posebno između roditelja, roditelja i djeteta,
te odnosa roditelja prema drugoj djeci) su osnovni faktori emocionalne nestabilnosti, nezrelosti, pa i
osnova za delikventne nepoželjne oblike ponašanja. Naravno, priče koje djeca stvaraju na osnovu
slika koje vide obavještavaju nas i o drugim kreativnim mogućnostima djece. Prije svega, o njihovoj
mašti, smislu za konstrukciju priče, za izlaganje sadržaja, fluentnost riječi, bogatvstvo rječnika i slično.
Dobijeni rezultati, dakle, mogu da posluže:

a) U preventivne svrhe: za rad s roditeljima i korekciju njihovog ponašanja, kako bi se

ublažili ili otklonili emocionalni problemi djeteta, koji svoje izvorište imaju u porodičnim
odnosima;
b) U progonističke svrhe: za utvrđivanje prognoze zrelosti za polazak u školu, te procjenu
nadarenosti, talentovanosti i kreativnosti u odnosu na kvalitet priče, koji može da
prevazilazi uzrast djeteta.
c) Za provjeru rezultata drugih testova: kvalitet priča kao i utvrđene emocionalne poteškoće
djeteta mogu da nam potvrde visoke rezultate, ali i obrnuto – da nas uvjere da je dijete
 daleko sposobnije nego što n testovima pokazuje (uzroci emocionalne inhibicije i
frustracije u test-situacijama).

Test se sastoji od sedam slika u kojima su iznesene situacije između odraslih i djece, sa namjerom da
izazovu osnovna osjećanja djeteta. Testiranje počinje pitanjem djetetu da li želi vidjeti neke slike (u
96% slučajeva djeca kažu: „Da!“). Poslije toga djetetu se kaže: „Želio bih da, gledajući ove slike,
ispričaš neku priču. Priča treba da bude tvoja vlastita“. Zatim se izlažu slike, jedna od njih izgleda
ovako:

Slika 4. Opisivanje porodičnih odnosa

Testovi pogodni za grupno, ali i individualno testiranje

Grafički test perceptivne organizacije
Test ispituje perceptivno-motoričku organizaciju, odnosno vizuelnu percepciju, organizaciju prostora,
sposobnost grafičkof predstavljanja i manuelne spretnosti. Posebno je važno što je ovo razvojni test i
uspjeh na ovom testu zavisi od nervno-motorne zrelosti. Test je pokazao statistički značajnu
povezanost sa razvojem govora, vizuelnom percepcijom, sposobnošću za predstavljanjem i opštom
inteligencijom. Kada je u pitanju povezanost sa opštom inteligencijom, treba reći da jedan broj djece
pokazuje na njemu bolji uspjeh nego na nekom testu opšte inteligencije, ali i obrnuto. Test se
pokazao i kao dobro sredstvo za otkrivanje teškoća u početnom učenju u školi. Postoji devet crteža, a
za svaki uspješno precrtani lik dobije se određeni broj bodova (Ćehić, 1992).
Slika 5. Test perceptivne
organizacije

Kompetencije školskog pedagoga:

Kompetencije školskog pedagoga

1. Formalne kompetencije; 2. Osobne kompetencije; 3. Razvojne kompetencije; 4. Stručne

kompetencije; 5. Socijalne kompetencije; 6. Akcijske kompetencije.

Obaveze koje pedagog ima prema učeniku:

 Pomaže da upozna, razumije i prihvati samoga sebe, usmjerava ga da koristi svoje osobne
prednosti i otklanja ili korigira svoje nedostatke
 Stvara povoljne pedagoške uvijete u školi za socijalni, emocionalni, psihički, fizički i
intelektualni razvoj svih učenika.
 U pogledu socijalnog razvoja potiče uvijete u školi koji djeluju povoljno na odgoj i
osposobljavanje. 
Pomaže učeniku u savladavanju obrazovnih teškoća, razvojnih smetnji i emocionalnih problema.

Obaveze koje pedagog ima prema nastavniku:

 Pomaže svakom nastavniku da osigura odgovarajuće uvjete za nastavu i učenje.

 Omogućuje svakom nastavniku ranu identifikaciju svake učenikove specifičnosti uključujući i
njegove prednosti i nedostatke.

 Pomaže nastavnicima u izradi i razvoju programa odgojnog rada.

 Pomaže nastavnicima u nastojanju da se povećaju mogućnosti svakog učenika za sudjelovanje u

samostalnom učenju i radu, rješavanju problema i donošenja odluka

Potiče nastavnike da sudjeluju u radu pedagoške službe škole i u donošenju odluka.

 Omogućuje i potiče kod nastavnika koordinaciju kućne i školske sredine i to ne samo u sukcesivnom
rasporedu nego istodobno u obje situacije.

 Andragoškom funkcijom školski pedagog pomaže nastavniku da prihvati samog sebe i potiče
stvaranje povoljne klime u pedagoškom kolektivu.

Obaveze koje pedagog ima prema roditelju:

 Pomaže roditeljima u ostvarivanju prihvatljivih ljudskih odnosa u obitelji u odnosu na dijete.

 Omogućuje roditeljima koordinaciju kućne i školske sredine.

 Razvija obostranu potrebu za saradnjom.

Obaveze koje pedagog ima prema ostalim osobama:

 Prima i primjenjuje stručne savijete i usluge osoba koje profesionalno obavljaju takve poslove, a
koji pomažu učenicima u razvoju, napredovanju i orijentaciji.

 Pruža tim osobama podatke o učenicima (rezultate praćenja u školskoj situaciji) koji olakšavaju
upoznavanje učenika i pružanje pomoći.

 Svojim pedagoškim djelovanjem pruža pomoć ostalim osobama.

U programu se najčešće nalaze sljedeće stavke:

 Unaprijeđivanje odgojno-obrazovnog rada (nastavni proces, slobodne aktivnosti, produženi

boravak);
 Kulturna i javna djelatnost škole;
 Rješavanje posebnih odgojnih problema;
 Stručno usavršavanje nastavnika;
 Saradnja sa raznim institucijama.

Jurić i sur. (2001) navode sljedeća područja rada pedagoga:

 Priprema za ostvarenje programa odgojno-obrazovne ustanove.

  Neposredno sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu.
 Praćenje i vrednovanje odgojno-obrazovnog procesa, njegovih sudionika i ostvarenih
rezultata.
 Osposobljavanje i stručno usavršavanje odgojnoobrazovnih djelatnika
 Informacijska i dokumentacijska djelatnost

Globalni plan i program se raspoređuje tematski po cjelinama.

Godišnji plan i program sadrži obavezne i druge oblike i raspored odgojno -obrazovnog rada,
njegov obim i sadržaj i izvještaj o realiziranju godišnjeg programa za prethodnu školsku godinu.

Mjesečni plan i programa rada školskog pedagoga predstavlja detaljniji opis i raspoređivanje
pojedinih aktivnosti.

Godišnji program rada stručnog saradnika –pedagoga:

Koncepcijsko-programski zadaci (3,5H)

Programiranje, ostvarivanje i analiza odgojnog rada (2H)

Pedagoška dokumentacije (3H) 

Stručni rad s nastavnicima i stručnim organima škole (2,5H)

Rad s učenicima i učeničkim organizacijama (5H)

Unaprjeđivanje nastave (2H)

Suradnja s institucijama (1H)

Saradnja s roditeljima (2,5H)

Ispitivanje zrelosti djece za upis u školu (3H)

Profesionalna orijentacija (4H)

Istraživanja u praksi školskog pedagoga (2H)

Personalni dosje učenika, pedagoški karton (1,5H)

Pedagoško-psihološka praksa studenata nastavnih fakulteta (1H)

Pripremanje za rad i stručno usavršavanje (7H)

Kada su konkretne prilike u školi dovoljno poznate, može se programski odrediti čitav niz aktivnosti,
zajedničkih ili odvojenih, za pedagoga i nastavnike.

 Neophodni su i instrumenti za praćenje stvarne provedbe programa. Njihovo postojanje, primjena i

obrada te povratno djelovanje rezultata nužan su dio programske koncepcije.

 Tek nakon takvih sadržajnih (programskih) određenja može se prijeći na vremenski raspored
pojedinih aktivnosti.
 I pored specifičnosti svakog programskog dijela, u programiranju se može razlikovati nekoliko općih
etapa od nacrta do konačnog programa.

Etape u programiranju A. Pripreme za plan i program

1. snimanje (registriranje okolnosti u školi i procjena njihova utjecaja na budući program, analiza
školskih dokumenata) – STANJE

2. kvalifikacija (određivanje vrste posla i projektiranje mogućih aktivnosti) –ŠTA

3. kvantifikacija (orijentacijsko utvrđivanje razdoblja i vremena trajanja mogućih aktivnosti) – KOLIKO

4. orijentacijsko utvrđivanje metoda, postupaka, instrumenata – KAKO

5. orijentacijsko utvrđivanje subjekata za moguće aktivnosti (pedagog, nastavnik, liječnik, socijalni

radnik i slično)

B. Daljnja razrada

6. rangiranje utvrđenih aktivnosti prema stupnju važnosti

7. odabiranje aktivnosti i poslova za godišnji plan i za perspektivni plan pedagoške službe

8. uvid u iskustva drugih školskih pedagoga i literaturi

9. eventualna analiza dosadašnjih vlastitih programa

10. predviđanje upotrebe postojećih instrumenata i izradi novih

11. procjenjivanje dubine programskih sadržaja

12. utvrđivanje povoljnih i nepovoljnih okolnosti za provođenje pojedinih dijelova programa.

C. Izrada globalnog plana i programa

13. raspoređivanje i grupiranje aktivnosti prema srodnim područjima

14. raspoređivanje dijelova programa s obzirom na logične, tematske i vremenske okvire

15. posebno označavanje dijelova programa koji su izuzetno važni za tu godinu

16. posebno označavanje dijelova programa koji su veza sa proteklim godinama

17. posebno označavanje dijelova programa za koje je potrebna daljnja programska razrada u obliku
složenijih projekata
Školski je pedagog u suvremenoj školi najšire profiliran stručni suradnik s najbogatijim područjem
profesionalnog rada jer sudjeluje u svim fazama odgojno-obrazovnog procesa, od planiranja i
programiranja do vrednovanja rezultata, i u svojemu radu surađuje sa svim subjektima odgojno-
obrazovnog djelovanja.

Tri razine djelovanja pedagoga:

1. RAZVOJNA RAZINA - pretpostavlja pedagoga kao razvojnog djelatnika koji je odgovoran za

postizanje određenih kurikularnih ciljeva.

2. RAZINA DONOŠENJA ODLUKA - na toj razini je donošenje odluka reakcija na okolnosti u kojima
se odvija svakodnevna praksa pedagoga i

3. OSOBINE LIČNOSTI - koje su preduvjet stvaranja kompetencijskog profila školskog pedagoga.

Programiranje rada školskog pedagoga

ima svoja dva vida planiranja

programa.

1. Orijentacijski program rada

Podrazumjeva popis mogućih aktivnosti

pedagoga. (NIJE POTPUNI POPIS

AKTIVNOSTI)
2. Program za neposredni rad

Predstavlja one aktivnosti i obaveze koje

pedagog planira, a koje mu omogućavaju da

se pridržava svega onoga što će mu olakšati

obavljanje svakodnevnih pitanja u školi.

INTERVENCIJA- savjetovanje
kod
određenih
poremećaja
učenja i
ponašanja