Petra Mrzljak

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,

Studij Rani i predškolski odgoj i obrazovanje
petra.mrzljak19@gmail.com

Teorija neobrazovanosti

Zablude društva znanja

Sažetak

"Teorija neobrazovanosti" Konrada Paula Liessmanna analizira suvremeno obrazovanje kroz kritički objektiv,
istražujući kako društvo postavlja krive prioritete. Autor ističe kako popularne emisije, poput "Tko želi biti
milijunaš?", reflektiraju ispraznost suvremenog obrazovanja, gdje je naglasak na nasumičnim činjenicama
umjesto razumijevanja. Liessmann kritizira Bolonjski proces, tvrdeći da je doveo do degradacije sveučilišta i
pretvorbe u visoke strukovne škole. Knjiga istražuje i paradokse društva znanja, naglašavajući gubitak
povezanosti između znanja, istine i obrazovanja. Autor se suprotstavlja elitizmu i kapitalističkom prilagodbom
obrazovanja te izražava skepsu prema globalnim testiranjima poput PISA-e. Liessmann zaključuje da su reforme
u obrazovanju često destruktivne i poziva na prekid beskrajnog ciklusa promjena.

Ključne riječi

društva znanja, teorija neobrazovanosti, znanja

Konrad Paul Liessmann napisao je djelo „Teorija neobrazovanosti“ u kojem su zapravo komentira i
proučava obrazovanje i znanje. Postavlja se pitanja što je uopće sa znanjem danas, a to se pitanje realizira kroz
devet poglavlja o europskoj politici obrazovanja i kulture.

U prvom poglavlju knjige „Teorija neobrazovanosti“, Konrad razmatra iskrivljenu percepciju

obrazovanja u suvremenom društvu, koristeći popularnu emisiju "Tko želi biti milijunaš?" kao ilustrativni
primjer. Ta emisija je pravi primjer neobrazovanosti. Kako? Tako što ovakvi zabavni kvizovi često potiču samo
reprodukciju nasumičnih činjenica, bez dubljeg razumijevanja. Konrad sugerira da se takav model prenosi i na
školske i sveučilišne ispite, gdje se često naglašava memoriziranje informacija umjesto razumijevanja i kritičkog
razmišljanja. Naravno, nešto se i može naučiti iz ovakvih emisija, ali se nikada ne može dovoljno znati.
„Ostajemo sjediti pred ekranom ponajviše zato što je takva pitanja nepodnošljivo ostaviti bez odgovora“
(Liessmann, 2008, str. 15). U skladu s navedenim, Konrad (Liessmann, 2008) ističe da obrazovanje predstavlja
nešto iznad i izvan okvira pukog niza neobičnosti ili nasumičnog isječka iz znanstvene discipline, koji se može
smatrati prolaznim trendom društva. Ali obrazovanje podrazumijeva potrebu za adekvatnim razumijevanjem.
Sljedećim čime se Liessmann bavi je pojam „društvo znanja“ te zapravo kritizira i analizira takvo društvo. Tvrdi
se da znanje nije samo skup informacija, već informacija opskrbljena značenjem. To znači da se društvo znanja
poistovjećuje s informacijskim društvom. Informacije stvaraju razliku, a znanje je više od informacije. „Znanje
uvijek znači moći dati odgovor na pitanje što je nešto i zašto je to što jest“ (Liessmann, 2008, str. 27).
Liessmann dalje analizira primjenu načela industrijske proizvodnje na područje znanja. Uvođenje ECTS bodova
ili točaka efikasnosti predstavlja manifestaciju standardizacije i mehanizacije u obrazovanju. Znanje, smatra on,
sada mora zadovoljiti parametre kapitalističke ekonomije, dok sveučilišta podliježu poduzetničkim načelima
organizacije. Ističe kako društvo znanja ne spaja industrijsko društvo, već se, naprotiv, znanje industrijalizira.
Treće poglavlje sadržava pojmove obrazovanje, poluobrazovanost i neobrazovanost. Obrazovanje je zapravo
sredstvo kako bismo se umirili ali nas isto tako sprečava da se mobiliziramo. Smatra se kako obrazovanje uopće
ne bi smjelo uspjeti to jest kako ne bi trebalo postojati jer bi se zapravo tada vidjelo koliko je ono ograničeno.
Oni koji su obrazovani radije bi birali bilo koju drugu karakteristiku osim fleksibilnosti, mobilnosti i sposobnosti
za timski rad. Umjesto da budu klonovi koji besprijekorno funkcioniraju, mnogi bi preferirali raznolikost i
individualnost kao rezultat obrazovanja. Ono što se ostvaruje u društvu znanja svjesno reflektira odsutnost
pravilnog obrazovanja. Autor je svoje četvrto poglavlje posvetio PISI. Konrad izražava kritiku prema tome što su
obrazovni ciljevi često usmjereni na postizanje uspjeha u polaganju PISA testova. Zapravo Konrad vidi testove,
koje pravi PISA, kao indikator neobrazovanosti. On smatra da je to nekakva vrsta koja pretvara testove i ispite u
natjecanje između učenika. Autor naglašava da je danas najbitnija pozicija na rang-listi, a ne nekadašnja razna
tumačenja istine i svijeta. Posljedica PISA-testova je stvaranje normativnog pritiska koji eliminira elemente
humanističkog ideala obrazovanja iz obrazovnog sustava. U petom poglavlju „Koliko teži znanje“ Konrad opisuje
Kantovo akademsko napredovanje te smatra da on, da živi u današnjem vremenu, ne bi uspio. Ovdje se zapravo
radi o evaluaciji koja podrazumijeva davanje normativnih smjernica bez potkrepljenja, odnosno kvantificiranje
određenih karakteristika nastave i nastavnika. Evaluacijski pritisak obilježava usvajanje vanjskih i neformalnih
standarda prema kojima se sveučilišta orijentiraju. Šesto Poglavlje započinje rečenicom da je Bologna ime za
bijedu europskih visokih škola. U kontekstu Bolonjske reforme, on primjećuje značajne promjene u percepciji
sveučilišta. Reforma je, prema njegovom viđenju, potaknula transformaciju sveučilišta u visoke strukovne škole,
gdje znanstvenost i refleksivnost gube svoj značaj. Utrošak sredstava u trogodišnjem studiju pada, dok se broj
onih koji su diplomirali povećava. Za one koji su zainteresirani za ozbiljniji pristup studiju ili znanosti, produžetak
obrazovanja postaje skuplji i dulji. Autor izražava zabrinutost da moderni reformatori sveučilišta čine sve kako bi
ugušili neovisni istraživački duh. Bolonjski proces, prema njegovom mišljenju, promiče otuđenost duha,
posebno gdje se predmeti mogu kombinirati i zamjenjivati, te kroz ECTS sustav bodovanja koji mjeri vrijeme
utrošeno na usvajanje gradiva. U sedmom poglavlju "Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo", autor Konrad
Paul Liessmann iznosi kritiku tendencije nametanja izvrsnosti i elitizma putem osnivanja centara izvrsnosti ili
istraživačkih instituta, posebno u tehničkim i prirodnim znanostima. On naglašava da takvi instituti zahtijevaju
velika financijska sredstva za rad, a istovremeno pružaju veće mogućnosti profita u usporedbi s nekim drugim
znanstvenim područjima. Liessmann ističe da bi kulturalne i humanističke znanosti trebale biti priznate kao
izvrsne samo uz uvjet ideološke uslužnosti, odnosno kroz određene programe koji odražavaju duh vremena.
Liessmann izražava ironičnu ideju da su sveučilišta, nakon što su urušena reformama proteklih desetljeća, sada
potrebna ponovna izmišljanja pod nekim drugim imenom. Nadalje, on tvrdi da su sveučilišta postala
produktivna i reproduktivna mjesta socijalne pripadnosti koja nisu usklađena s intelektualnim zahtjevima koje
bismo željeli postaviti eliti. Elite, kako Liessmann smatra, izdvajaju se korištenjem engleskog jezika kao jedinog
relevantnog znanstveničkog jezika, što dodatno udaljava znanost od većine građana. „Ispod crte: Vrijednost
znanja“ predzadnje je poglavlje knjige „Teorije neobrazovanosti“, a u centru se nalazi znanje i njegov položaj u
društvu. Konrad smatra da bi svi trebali znanje predstavljati kao jednu od najvažnijih stvari modernog društva.
Problem je taj što ljudi ne vide znanje kao vrijednost jer smatraju da je to produkt nekih kriterija kao što su
očekivanja. Menadžment znanja, s natjecateljskim pristupom, određuje koje informacije primijeniti ili zaboraviti.
Autor, citirajući menadžera znanja, ističe gubitak veze između znanja i istine, čime društvo znanja tone u
neobrazovanost. Upravljanje znanjem na sveučilištima postaje problem zbog gubitka predavačke kulture i
uvođenja power point prezentacija. Restrukturiranje sveučilišta, usmjereno prema poduzetničkim ideologijama,
koristi ekonomske pojmove poput "menadžment znanja", ali ti izrazi gube vezu s pravim znanjem, istraživačkim
učenjem i slobodom znanosti - ključnim elementima znanstvenog rada. U završnom poglavlju "Dosta je reforme
obrazovanja!", Liessmann oštro kritizira stalne reforme u obrazovanju, ističući da se suvremeni reformatori
često bave više prevratima nego stvarnim promjenama. Autor sugerira da neprekidne reforme štete sustavu i
onima unutar njega, te izražava sumnju u stvarnu potrebu za kontinuiranim restrukturiranjem. Liessmann
zaključuje da reforme često služe za razgradnju postojećih pravnih odnosa i stvaranje pogodnosti za različite
interesne skupine. Kao odgovor, autor poziva na prestanak beskonačnog ciklusa reformi.

Ova je knjiga sjajno napravljena zbog toga što jasno prikazuje problem (ne)obrazovanja u današnjem
društvu i svijetu. Dobra je za promišljanje ali istovremeno jako teško napisana. Puno još drugih stvari koje treba
prokomentirati i analizirati, ali zato jasno prikazuje taj problem.