JU ''II SREDNJA ŠKOLA'' CAZIN

IV UT

SEMINARSI RAD IZ SOCIOLOGIJE

Odgoj i obrazovanje

Ime i prezime učenika/ce: Ime i prezime profesora:

Hasibe Malić dipl.prof.soc. Elmedin Ljubijankić

Cazin,Mart 2024
Sadržaj

1.Uvod......................................................................................................................1
2.Pojam obrazovanja...............................................................................................2
3. Odgoj obrazovanje i školstvo...............................................................................3
4. Sociološke teorije o obrazovanju.........................................................................4
5. Funkcionalistične teorija obrazovanja..................................................................5
6.Konfliktne teorije obrazovanja..............................................................................6
7.Teorija kulturne deprivacije............................................................................7,8,9
8.Interakcionističko gledište o obrazovanju ..........................................................10
9.Obrazovanje i društvena nejednakost................................................................11
10. Principi cjeloživotnog učenja......................................................................12,13
11.Internacionalno obrazovanje............................................................................14
12.Društveni položaj i budućnost obrazovanja......................................................15
13.Zaključak..........................................................................................................16
14.Literatura..........................................................................................................17
1.Uvod

Odgoj je jedan od najvažnijih čimbenika u razvoju i odrastanju djeteta. I danas mu se

pridaje velika pozornost te se on smatra vrlo bitnim, no nije uvijek bilo tako. Razvoj
škole, a time i odgoja i obrazovanja može se promatrati u tisućljetnim razdobljima; od
nastajanja prvih škola, odnosno 3.500. g. pr. Kr. pa sve do danas. Iako su se odgoj i
obrazovanje rano pojavili i bili konstantno prisutni i dalje se ne mogu točno definirati i
smatraju se vrlo širokim pojmovima. Međutim, postoje brojni izvori u kojima se mogu
pronaći definicije odgoja i obrazovanja. Mnogobrojni znastvenici određuju odgoj kao
svaku svjesnu djelatnost kojom se razvijaju psihičke i fizičke osobine čovjeka. Mnogi
smatraju da je odgoj proces formiranja čovjeka, izgrađivanja i oblikovanja ljudskog
bića sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim
osobinama.Odgoj se definira kao postignuće pojedinca koje se očituje u razvoju
osobnosti te društveno poželjnom izražavanju i zadovoljavanju vlastitih potreba dok
obrazovanje definira kao namjerno, pedagoški osmišljeno i sustavno učenje,
odnosno iskustvo pojedinca koje se očituje u rastu znanja, vještina i sposobnosti.
Također neki od njih navode da je obrazovanje povijesna, društvena kategorija koja
je u izravnoj vezi s potrebama proizvodnje materijalnih dobara, stupnjem razvoja
znanosti i tehnike i s ideologijom koja u njega ugrađuje razne ciljeve, a usko je
povezana s uređenjem nekog društva. Iako se danas odgoj i obrazovanje uveliko
razlikuju od odgoja i obrazovanja u prošlosti, oni su ipak međusobno povezani jednim
od najtežih pitanja za koje se do danas nije pronašao pravi odgovor – za što i kako
mlade odgajati i obrazovati.

1
2.Pojam obrazovanja

Druga polovica xx. stoljeća obilježena je snažnim interesom za oblast obrazovanja.

Postaje jasno da je ,,prodor u novo" nezamisliv bez bitne izmjene obrazovnih
sustava, bez njihova radikalnog okretanja budućnosti. Navedene promjene nužne su
i za povezivanje obrazovanja sa sferom znanosti i tehnologije jer je ono činitelj koji, u
krajnjoj liniji proizvodi stvaratelje novih tehnologija, ali i stručnjake koji te tehnologije
prihvaćaju i njima upravljaju. Stoga je prirodno da su zadnja desetljeća obilježena
naporima mnogih međunarodnih organizacija i institucija, ali i vodećih svjetskih
zemalja za povećavanje uspješnosti obrazovnog sustava s ciljem postizanja takve
razine njegove sposobnosti da znanstvene rezultate može prevesti u proizvodnu
praksu. Dilema:odgoj ili obrazovanje Odgoj smatraju širim a obrazovanje užim
pojmom koji je u odgoj inkorporiran i organski je sastavni dio jedinstvenog odgojnog
procesa. Takvo određivanje uostalom proizilazi i iz definicije date u Enciklopedijskom
rječniku pedagogije iz 1963.godine u kojemu se pod obrazovanjem podrazumijeva
stjecanje znanja, a pod odgojem svjesno i namjerno prenošenje društveno-
historijskog iskustva starijih generacija na mlađe sa svrhom da se svoje generacija
osposobi za svoju društvenu ulogu i tako osigura kontinuitet društvenog života.

Slika 1.''Narodna izreka''

2
3.Odgoj obrazovanje i školstvo

Odgoj i obazovanje su egzistencijalne potrebe čovjeka i njegov put ka potpunoj

inteligenciji u društvenu zajednicu.Međuzavisnost društva, s jedne,i odgoja i
obrazovanja,s druge strane,predstavlja jedan od najznačajnijih društveni procesa
veoma važni za razvoj društva kao humane zajednice, te izuzetno složen i značajan
interaktivni odnos društva i odgoja, neophodno se elementarno upoznati sa
značenjima i sadržajnošću pojava odgoj,obrazovanje,značenje,učenje i
škola,razumijevajući ih kao strukturalnu sadržajnost procesa socijalizacije.
Socijalno učenje je jedan od osnovnih sadržaja socijalizacije.Na proces socijalnog
učenja utiče veliki broj socijalnih faktora.Odgoj i obrazovanje su jedan od njih.
Ante Fiamengo smatra da je odgoj širi pojam od obrazovanja.On tvrdi da ,,Pojam
odgoja obuhvaća i pojmove kao što su obrazovanje i nastava''.
,,Obrazovanje je usmjereno na znanje,vještine i navike,a odgoj na pozitivne kvalitete
ličnosti, koje su usko povezane sa sticanjem znanja,vještina i navika.''
Odgoj je onaj društveni proces unutar socijalizacije kojim se obezbjeđuje usvajanje
raznovrsni vrijednosti i normi ponašanja,kao proizvoda i rezultata kolektivne
društvene svjesti.Odgoj je sama srž socijalizacije, jer je i on, iako nešto uži pojam i
sam socijalizacija.

Odgoj i obrazovanje su jedan od elemenata složene strukture društva kao totaliteta.

Obrazovanje je pod sistem društvenog sistema. Iz potrebe razumjevanja
međusobnog odnosa društva i odgoja i obrazovanja, razvila se u okviru sociologije
zasebna znanstvena disciplina-sociologija odgoja i obrazovanja. Među mnogobrojnim
teorijama o obrazovanju najznačajnije su fukcionalistička i konfliktna teorija. Pored
ove dvije teorije, značajan doprinos razumjevanju složenog interaktivnog odnosa
društva i obrazovanja pružaju nam teorija kulturne deprivacije i interakcionistička
teorija o obrazovanju. Funkcionalistične teorija obrazovanja Funkcionalisti ulogu i
funkcije obrazovanja razumijevaju u sklopu svoje ukupne teorije društvenog sistema.
Obrazovanje je, prema funcionalistima, veza između pojedinca i društva. Prema
Durkheimu, industrijska društva su društva sa razvijenom društvenom podjelom rada,
koja uzrokuje njihovu heterogenost. Durkheim smatra da je obrazovanje,
institucionalizirano i organizirano kao škola. Upravo taj faktor homogenosti društva ,,
Poštujući školska pravila dijete uči poštovati pravila općenito, razvija naviku
samokontrole i suzdržavanja naprosto zato što se mora kontrolirati i suzdržavati".
Obrazovanje je proces, institucionaliziran u školi, u kojem se uče i najvažnija pravila
života.
Konfliktne teorije obrazovanja Suprotno funkcionalističko stajalište, koje obrazovanje
i školu razumijeva kao proces izgradnje duhovnih i radnih sposobnosti pojedinca, kao
uslova uzlazne socijalne mobilnosti, predstavnici konfliktne teorije tvrde suprotno. Za
njih je škola i obrazovanje mehanizam održavanja postojećeg sadržaja socijalne
strukture. Obrazovanje nejamči uzlazno socijalnu mobilnost, nego uglavnom smješta
ljude na slična mjesta na društvenoj ljestvici, gdje se nalaze njihovi roditelji.

3
4.Sociološke teorije o obrazovanju

Odgoj i obrazovanje su jedan od elemenata složene strukture društva kao totaliteta.

Obrazovanje je pod sistem društvenog sistema. Iz potrebe razumjevanja
međusobnog odnosa društva i odgoja i obrazovanja, razvila se u okviru sociologije
zasebna znanstvena disciplina-sociologija odgoja i obrazovanja. Među mnogobrojnim
teorijama o obrazovanju najznačajnije su fukcionalistička i konfliktna teorija. Pored
ove dvije teorije, značajan doprinos razumjevanju složenog interaktivnog odnosa
društva i obrazovanja pružaju nam teorija kulturne deprivacije i interakcionistička
teorija o obrazovanju.

Slika 2. Nastava u školi

5. Funkcionalistične teorija obrazovanja

4
Funkcionalisti ulogu i funkcije obrazovanja razumijevaju u sklopu svoje ukupne teorije
društvenog sistema. Obrazovanje je, prema funcionalistima, veza između pojedinca i
društva. Prema Durkheimu, industrijska društva su društva sa razvijenom
društvenom podjelom rada, koja uzrokuje njihovu heterogenost. Durkheim smatra da
je obrazovanje, institucionalizirano i organizirano kao škola. Upravo taj faktor
homogenosti društva ,, Poštujući školska pravila dijete uči poštovati pravila općenito,
razvija naviku samokontrole i suzdržavanja naprosto zato što se mora kontrolirati i
suzdržavati". Obrazovanje je proces, institucionaliziran u školi, u kojem se uče i
najvažnija pravila života.

6.Konfliktne teorije obrazovanja

5
Suprotno funkcionalističko stajalište, koje obrazovanje i školu razumijeva kao proces
izgradnje duhovnih i radnih sposobnosti pojedinca, kao uslova uzlazne socijalne
mobilnosti, predstavnici konfliktne teorije tvrde suprotno. Za njih je škola i
obrazovanje mehanizam održavanja postojećeg sadržaja socijalne strukture.
Obrazovanje nejamči uzlazno socijalnu mobilnost, nego uglavnom smješta ljude na
slična mjesta na društvenoj ljestvici, gdje se nalaze njihovi roditelji.

7.Teorija kulturne deprivacije

6
U raznovrsnoj sadržajnosti procesa socijalizacije ima procesa koji su spontani i
nehotični, dok je odgoj svjesno usmjerena djelatnost, vođenja prije svega, ciljevima
društva. Ti ciljevi su, prvenstveno, idejno-etički i usmjereni su prema društveno
poželjnim vrijednostima. Pored funkcije sticanja znanja, obrazovanje se uvijek odvija i
kao proces cjelovite izgradnje ličnosti.
Također je zančajno razlikovanje tzv. općeg i stručnog obrazovanja. Nekad se
smatralo da sadržaj općeg obrazovanja čine, prije svega, pismenost, račun,
književnost na maternjem jeziku i, naročito poznavanje klasične (antičke) kulture i
vjerske domatike. Vrlo blizak pojmu obrazovanja je pojam
obučavanje( osposobljavanje). Obučavanje je svjesno, organizirano, postupno
učenje vještina i sposobnosti za konkretnu djelatnost ( zidat, vozit, pisat i sl.)
Obučavanjem se pojedinac osposobljava da na odgovarajući način izvrši postavljeni
zadatak ili posao. Proces kojim se realizira obrazovanje i obučavanje jeste učenje.
Učenje je sadržaj brojnih motoričkih, fizičkih i intelektualnih aktivnosti kojim pojedinac
usvaja znanje, vještine, ali i uobličava vlastite duhovne sposobnosti i ponašanja.
Učenjem učimo da pišemo, crtamo, zidamo, plivamo, učimo da učimo. Učenje kao
psiho-fizički i društveni proces obuhavat:
a)sticanje znanja (kako treba raditi)
b)zauzimanje emocionalnog i voljnog stava i odnosa prema postavljenom zadatku
c)vještinu, odnosno sposobnost koordinacije tijela, čula i ukaz naučenoj radnji.
Učenjem se stiče znanje.
Znanje je, po pravilu, rezultat različitih oblika učenja. Znanje je uvijek spoznaja istine,
u protivnom, riječ je o ideologiji. Objektivno uvjeravanje u istinitost nekog stava,
iskaza i iskustva jeste znanje. Znanje je složen proces i javlja se u nekoliko sklopova.
Najopćiji je logički okvir unutr kojega se znanje kreće. Sljedeći stupanj znanje jeste
uopćavanja dijelova stvarnosti i, na kraju, znanje o činjenicama na kojima i počivaju
teorijska općavanja. Pored složenosti jedna od bitnih karakterisktia znanja jeste
raznovrsnost njegovih tipova. Najzančajnija su svakako zdravorazumsko, znanstveno
i filozofsko znanje. Ova znanja se dalje diferenciraju na teorijska i empirijska. Nas
svakako najviše interesuje karakteristike znanstvenog znanja. Sociologija saznanja je
izgrađena na ideji da saznanje ne nastaje kao čista teorija, nazavisno od društvenih
uslova nego da u društvu ima određene funkcije, kao sastavni element najrazličitijih
društvenih djelatnosti i da, zbog toga društveni činioci utiču na sve njegove osobine,
ti. ne samo na opću usmjerenost i konkretni sadržaj već i na njegovu formu i
sazananju vrijednosti... ovdje se iznosi teza da saznanje ima u društvu tri osnovne
funkcije:
1)društveno-integrativnu
2)praktično-tehničku
3)funkciju društveno-historijske samosvijesti.

Škola je ,,kontrolisani agnes socijalizacije koji planski djeluje u pravcu u kojem to žele
vladajuće snage u društvu". Škola kao institucija obrazovanja, usprkos nastojanjima
da razvije stvaralačko mišljenje učenika i danas je autoritarna ustanova. Kvalitet rada

7
škole određuje prije svega nastavni program ličnost učitelja, organizacija školskog
života i opći nivo društvene brige koji odgoj i obrazovanje imaju u društvu.

Teorija kulturne deprivacije zastupa mišljenje da na kvalitet obrazovanja utiču prije

svega društvena sredina, porodica i subkultura društvene grupe. ,,Po toj teoriji,
subkulturna skupina s niskim primanjima deprivirana je ili deficitarna u nekim važnim
tačkama i time se objašnjava nisko obrazovno postignuće pripadnika tih skupina. Ta
teorija svaljuje krivnju za neuspjeh u obrazovanu na dijete, njegovu obitelj, njegovu
neposrednu okolinu i subkulturu njegove društvene skupine. Tzv "kulturno
depriviranom djetetu nedostaju bitne vještine, stajališta i vrijednosti koji su nužni za
visoko postignuće u obrazovanju. Njegova okolina nije pogođena siromaštvom samo
u ekonomskom pogledu, već i u kulturnom". Predstavnici ove teorije susprostavljaju
se liberalnom idealu jednaki šansi o obrazovanju. Jednakost šansi u obrazovanju je
moguće postići samo ako se kompenziraju deprivacije društvenih grupa sa nižim
primanjima. Kritičari teorije deprivacije tvrde da ona skriva osnovne nedostatke
sistema obrazovanja koji spriječava jednakost mogućnosti obrazovanja za sve. Ova
teorija prikriva nejednakosti u društvu i potrebu za radikalnim promjenama ne samo
obrazovnog, već i društvenog sistema kao cjeline. Interakcionističko gledište o
obrazovanju Većina teorijskih objašnjenja obrazovanja polazi od stava da primarna
dominirajući uticaj u obrazovnom procesu imaju društveni činioci koji, kao vanjski
uticaj, djeluju na subjekta obrazovanja. Učenik u obrazovnom sistemu reagira na
socijalno okruženje, a njegovo ponašanje uslovljava socijalna stratifikacija.
Interakcionisti zastupaju drukčije stajalište. Oni smatraju da ljudsko djelovanje i
ponašanje nije jednosmjerna reakcija na društveni sistem. Interakcionističko gledište
o obrazovanju smatra čovjeka aktivnim sudionikom vlastitog djelovanja u
obrazovnom procesu. Čovjek ne reagira pasivno na utjecaje društvene sredine. On
izgrađuje vlastiti društveni svijet u interakciji s drugim razvijajući značenja koja
upravljaju djelovanjem i pojedinca i društva. Interakcije među ljudima su neprekinuti
procesi u kojima svako preuzima ulogu drugoga i tako interpretira značenje i namjeru
drugog.
Interakcionisti smatraju da se društveno djelovanje temelji na dvije vrste značenja:
1.na značenjima koja se pripisuju predmetima 2.značenjima koja su rezultat
interakcijske situacije. Prema interakcionistima relacija koja postoji između
sposobnosti učenika i društvene grupe kojoj pripada, također je društveno izgrađena
u interakcijskim situacijama.

Teorija kulturne deprivacije zastupa mišljenje da na kvalitet obrazovanja utiču prije

svega društvena sredina, porodica i subkultura društvene grupe. ,,Po toj teoriji,
subkulturna skupina s niskim primanjima deprivirana je ili deficitarna u nekim važnim
tačkama i time se objašnjava nisko obrazovno postignuće pripadnika tih skupina. Ta
teorija svaljuje krivnju za neuspjeh u obrazovanu na dijete, njegovu obitelj, njegovu
neposrednu okolinu i subkulturu njegove društvene skupine. Tzv "kulturno
depriviranom djetetu nedostaju bitne vještine, stajališta i vrijednosti koji su nužni za
visoko postignuće u obrazovanju. Njegova okolina nije pogođena siromaštvom samo

8
u ekonomskom pogledu, već i u kulturnom". Predstavnici ove teorije susprostavljaju
se liberalnom idealu jednaki šansi o obrazovanju. Jednakost šansi u obrazovanju je
moguće postići samo ako se kompenziraju deprivacije društvenih grupa sa nižim
primanjima. Kritičari teorije deprivacije tvrde da ona skriva osnovne nedostatke
sistema obrazovanja koji spriječava jednakost mogućnosti obrazovanja za sve. Ova
teorija prikriva nejednakosti u društvu i potrebu za radikalnim promjenama ne samo
obrazovnog, već i društvenog sistema kao cjeline.

8.Interakcionističko gledište o obrazovanju

9
Većina teorijskih objašnjenja obrazovanja polazi od stava da primarna dominirajući
uticaj u obrazovnom procesu imaju društveni činioci koji, kao vanjski uticaj, djeluju na
subjektna obrazovanja. Učenik u obrazovnom sistemu reagira na socijalno
okruženje, a njegovo ponašanje uslovljava socijalna stratifikacija. Interakcionisti
zastupaju drukčije stajalište. Oni smatraju da ljudsko djelovanje i ponašanje nije
jednosmjerna reakcija na društveni sistem. Interakcionističko gledište o obrazovanju
smatra čovjeka aktivnim sudionikom vlastitog djelovanja u obrazovnom procesu.
Čovjek ne reagira pasivno na utjecaje društvene sredine. On izgrađuje vlastiti
društveni svijet u interakciji s drugim razvijajući značenja koja upravljaju djelovanjem i
pojedinca i društva. Interakcije među ljudima su neprekinuti procesi u kojima svako
preuzima ulogu drugoga i tako interpretira značenje i namjeru drugog. Interakcionisti
smatraju da se društveno djelovanje temelji na dvije vrste značenja:
1.na značenjima koja se pripisuju predmetima
2.značenjima koja su rezultat interakcijske situacije.
Prema interakcionistima relacija koja postoji između sposobnosti učenika i društvene
grupe kojoj pripada, također je društveno izgrađena u interakcijskim situacijama.

9.Obrazovanje i društvena nejednakost

10
 Idealno gledano obrazovanje bi trebalo biti sredstvo smanjivanja društvenih
nejednakosti. Činjenično gledano društvene nejednakosti utiču na obrazovni sistem
jer je i samo obrazovanje društveno određeno.

Slika 3. Ilustracija učenja

10.Principi cjeloživotnog učenja

11
 Iako se još uvijek diskutira o profilaciji cjeloživotnog učenja ono je pogotovo u Evropi
prihvaćeno kao esencijalna potreba. O njemu se na Međunarodnoj konferenciji koja
je održana u Hamburgu 1997.god, govorilo kao o ,,osnovnom ljudskom pravu ". Uz to
usvojen je i Memorandum o cjeloživotnom učenju od strane Europske komisije na
Lisabonskom samitu Vijeća Europe u martu 2000.godine. U isto vrijeme se između
ostalog potencira na tome da ,,cjeloživotno učenje predstavlja važnu-osnovnu politiku
u razvoju civlinih odnosa, društvenoj koheziji i zapošljavanju". Alfredo Perez
Rubalcaba ističe da bi škole trebalo da odabiru sadržaj informacija koje će biti
dostupne učenicima, upoznavati ih s njihovim bitnim značenjima te ih ,,kanalisati ka
moralnoj svrsi". Budući da će tradicionalni edukacijski sistem sve manje moći
računati na ,,monopol u obrazovanju", škole, prema ovom autoru ,,treba da mladima
pružaju studije kako da se poduče učenju". Nama treba kako je kazao Carlos
Fuentes ,,obrazovanja za življenje", odnosno, "učenju" kao razumjevanje, a ne
ponavljanje. Što se tiče odraslih, A. P. Rubalcaba smatra da bi ,,edukacijski sistemi
morali biti otvoreniji prema njima", odnosno da im ,,omogućavaju kontinularno
poboljšavanje i osavremenjavanje stupanja edukacije", tim prije što će se vremenom
sve više ,,povezivati obučavanje i zapošljavanje". Stalnu mobilnost i povećanje
standarda edukacije diktirat će inovacije osavremenjavanje opreme i proizvodni
sredstava, nove tehnologije, komunikacijski sistemi, a to će opet po prirodi stvari
nametati potrebu i stalnog obučavanja edukatora. Naravno podrazumjeva se
obavezni minimum školovanja odnosno stečenih znanja, vještina bez kojeg ne
nezamisliva bilo kakva stručna nadgradnja. Ovovremenog ,,raščovječnog" čovjeka
valja prizvati sebi i stalno ga paradigmatički kazano kultivirati-humanizirati kako se ne
bi ponovo sunovraćivao u zaumlja ove ili one vrste. Naime kada se govori o dinamici
i karakteru modernih društava obično se podvlači njihova:
-racionalizacija
-pluralizacija
-nestajanje granica između rada,zanimanja i obrazovanja
-odvajanje od tradicionalnih i socijalno datih obrazaca ponašanja
-potrebe za trajnim samoodređivanjem pojedinca
-promjene u radnim odnosima.
Pozivajući se na knjigu Richarda Sennetta Fleksibilni čovjek (1998) Gruber govori o
četiri razine fleksibilnosti u obrazovnom području:
a),,Felksibilizaciji završetka obrazovanja-priznanju neformalnog obrazovanja" spram
spram koga ima određenih rezervi i ti ne samo zbog dovođenja u pitanje ,,čitavog
dosadašnjeg sistema kvalifikacijskog potencijala". Mogućnost takvog vida sticanja
kvalifikacija data je i u tzv. Bijeloj knjizi Europske unije, odnosno Ugovorom iz
Mastrichta kako bi se obezbjedila ,,mobilnost, cjeloživotno učenje, korištenje novih
tehnoloških instrumenata".
b)Druga razina fleksibilnosti koju potencira Gruber odnosi se na nastavne planove i
organizacije nastavnog procesa-modulaciju, spram koje također podvlači određene
rezerve: ,,Modulacijom bi se stručna iskustva mogla prikladnije nego do sada uzeti u

12
obzir certificirati za završetak daljnjeg školovanja. No velika opasnost modulacije je u
tome što bi se mogla uvesti jedno iz razloga uštede vremena i troškova".
c)Treća razina fleksibilnosti odnosi se na ključne odrednice kvalifikacije,
kao ,,koncepta nove kvalifikacije nesigurnosti".

,,Kao posljedica dalekosežne neodređenosti daljnjih stručnih zahtjeva sada se teži za

kvalifikacijama koje manje omogućuju specijalnu stručnu kompetenciju a više opću
stručnu djelatnu sposobnost... Kada više ne znam kako bi stručno trebalo ići dalje
proklamiram općenitije sadržaje a prije svega ,,skills" kao što su učenje, kreativnost,
sposobnost rješavanja problema i sl. One omogućuju pojedincu da se fleksibilno
prilagodi pojedinim novim uvjetima u radnom svijetu i društvu. d)Četvrta razina
fleksibilnosti odnosi se na metdičko-didaktičko samoorganizovano učenje.

Dobar obrazovni sistem karakterizira

a) Fleksibilnost (prilagodljivost potrebama i izazovima u vremenu i prostoru;
otvorenost prema pozitivnim iskustvima)
b) Konkurentnost (atraktivnost i uvažavanje na širem planu)
c) Efikasnost (postizanje visokog kvaliteta i prolaznosti sa sto manjim utroškom
sredstava)
d) Kritičnost (spremnost na kritično propitivanje vlastitog i tuđeg iskustva).

Loš obrazovni sistem karakterizira:

a)Krutost (neprilagodljivost izazovima i potrebama u vremenu i prostoru)
b)Nekonkurentnost (neatraktivnost i neuvažavanje na širem planu)
c)Neefikanost (niska povezanost, nizak nivo znanja i vještina)
d)Nekritičnost (nespremnost na kritičko propitivanje vlastitog i tuđeg iskustva).
Ne radi se samo o potrebi inoviranja stručnih znanja vještina kako bi se mogle pratiti i
opsluživati nove tehnologije i proizvodna sredstva, komunikacijski sistem i sl., već i o
akceptiranju duhovno-kulturnih, etičkih i drugih vrijednosti, tekovina civilnog društva
demokratije osvajanju i zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda.

11.Internacionalno obrazovanje

13
Internacionalno obrazovanje se realizira u za to točno predviđenim institucijama,
školama, fakultetima i slično. Ono podrazumjeva dakle cjelovit i kompleksan sustav
školskog obrazovanja. Prema tome ono je i najorganiziraniji oblik obrazovanja. Škola
ima veoma dugu povijest. Prema najnovijim istraživanjima javlja se u Mezopotamiji
prije 7.000 godina, a na području Kine čak i prije. Doduše u svojoj povijesti škola je
doživljavala velike promjene. Ona nastaje kao institucija zabave dokolice zajednica
radoznalih, a tijekom povijesti postepeno prerasta u ono sto je danas - u
najorganizovaniji vid obrazovanja, instituciju koja priprema mlade za preuzimanje
društvenih funkcija. Učitelj nastavnik ili profesor kao posrednik između društva koje
postavlja ciljeve i izgrađuje planove i programe obrazovanja i učenike kao primatelja
obrazovnih sadržaja ne nastupa na temelju zakonitosti racionalne logike nego s
pozicije iracionalnog autoriteta. On dakle ne ulazi u realizaciju procesa obrazovanja s
nakanom da pomogne učeniku da izgrađuje racionalni autoritet zasnovan na
obostranoj jednakosti i autoriteta i subjekta, na sposobnostima, spremnosti za
pomaganjem i stalnim kritičkim propitivanjem samog autoriteta nego s nakanom da
realizira iracionalne ciljeve društva i države. On ulazi u obrazovni proces da s
učenikom izgradi odnos koji mora biti u skladu sa zadacima društva s njegovim
potrebama s općim ciljevima i zadacima odgoja. On učenika pretvara u klasični
objekt djelovanja u materijal koji izgraditi treba tako da odgovori namijenjenoj mu
društvenoj funkciji. Jednakost obrazovnih šansi Da bi obrazovanje bilo pravedno
moralo bi biti jednako za sve. Iz toga se naravno po sistemu automatizma nameće
još jedno pitanje: Što je to jednako obrazovanje i kakvo bi ono trebalo biti da bi bilo
jednako za sve? Jedno od rješenja za takvo obrazovanje smatra britanska
sociologinja Julia Evetts jest u konceptu jednakosti obrazovnih šansi. Tako dugo tvrdi
ona dok razna obrazovna postignuća nisu isključivo odraz različitih sposobnosti
obrazovni je sustav istovremeno društveno nepravedan i ekonomski rasipan. Stoga
je jedna od najvažnijih zadaća obrazovanja da svakom djetetu - bez obzira na
irelevantne faktore kao što su klasa dohodak religija rasa ili razni hendikepi - pruži
jednake šanse da ostvari svoje urođene sposobnosti. Neposredno je da je
obrazovanje jedan od relativnih činitelja tvorenja društvenih struktura modernih
demokratskih društava. Moderna društva su otvorena društva koja bitno odlikuje
značenja vertikalna socijalna pokretljivost, a koja je tjelesno povezana s kategorijom
obrazovanja. Koncepcija komenzatnog obrazovanja podrazumjeva naime svojevrsnu
nejednakost u korist onih koji su bili razvojno hendikepirani zbog života u kulturno
inferiornijem miljeu. Ona prema tome istovremeno znači priznavanje da na razlike i
sposobnosti djeteta ne utječu samo urođene, biološke determinirane razlike nego i
one koje su izraz različitog sociokulturnog miljea u kojem dijete živi dakle različitih
sredinskih uvjeta formiranja ličnosti.

12.Društveni položaj i budućnost obrazovanja

Suvremeni svijet karakterizira proces kontinuranog intenzivnog mijenjanja. Stoga je

odgovarati na potanje kakav će on biti za dva desetljeća ili jedno stoljeće veoma

14
teško j doista nezahvalno. Ali je i moguće i opravdano postavljati pitanje kakav bi
trebao izgledati i kakva bi u skladu s tim trebala biti uloga obrazovanja u čovjekovu
životu. Vjerovatno se između ostalog i zbog toga često može čuti pravo pitanje:
Kakva je budućnost obrazovanja? Mišljenja su u vezi s tim veoma različita, a sva se
mogu svesti na tri najznačajnije skupine. Jedni smataruju da ovakvo obrazovanje
nema perspektive i da će uskoro biti suvišno kao i njegove institucije (škole) pa su
potrebne pripreme za potpuno nove oblike, metode i ciljeve. Drugi se drže
tradicionalnih stavova da škola može preživjeti, a treći smatraju da se škola i dalje
mora prilagođavati društvenim promjenama i mijenjati svoje ciljeve, metode itd... Za
sustav obrazovanja suvremenog svijeta često se kaže da se nalazi u razvojnoj krizi.
To se odnosi prije svega na sustav školskog obrazovanja. Stoga zadnja dva do tri
desetljeća odlikuje niz uzastopnih reformi školskog sustava. Međutim rezultati koje su
one postigle bitno su manji od očekivanih. Američki sociolog Christopher Jenkcs
smatra da reforma nije prije svega odgovorila zahtjevu, za stvaranjem jednakosti
među ljudima. Međutim, on drži da je to i nerealan zahtjev za svaku reformu. Ona mu
ne može odgovarati iz najmanje tri razloga. Djeca su još uvijek pod većim utjecajem
onoga što se događa kod kuće nego onoga u školi. Osim toga tvorci reformi nemaju,
ili imaju veoma slabu kontrolu nad onim dimenzijama školskog života koji imaju
određeni utjecaj kod djece. Konačno ako se i ostvari kakav utjecaj škole na djecu
promjene koje iz njega proizađu ne prenose se na svijet odraslih.

13.Zaključak

Dobar dio svog života današnji čovjek provede u školskom sustavu. U nekim je
državama već određen minimum (standard) u vidu dvanaestogodišnjeg obveznog

15
odgoja i obrazovanja u javnim školama ili privatnim odgojno-obrazovnim ustanovama
koje su od države dobile pravo javnog djelovanja. Mnogi svojom voljom ostaju u tom
sustavu 16 do 18 godina. To sustavno školovanje (odgajanje i obrazovanje) ima
definirane ciljeve koji se ukratko mogu iskazati rečenicom: pripremati za rad, život i
cjeloživotno učenje. Zbog svega toga svaki čovjek, a stručnjaci za školstvo napose,
stalno postavlja pitanje o sadržaju i strukturi aktivnosti u tom školskom sustavu.
Zadovoljstvo ili nezadovoljstvo događanjima u tom sustavu se najčvršće vezuje uz
sustav ocjenjivanja. Zato nije jednostavno izabrati pedagoško-dokimološki model koji
će zadovoljiti sve sudionike školovanja, a da taj sustav osim pozitivnih utjecaja na
rast, razvoj i sazrijevanje ne ugrozi psihofizičko zdravlje subjekata koji u njemu
sudjeluju. Brojna istraživanja otkrivaju da mnogi učenici nakon višegodišnjeg
školovanja manifestiraju određene psihičke i fizičke smetnje u razvoju (vidi: Bezinović
i Tkalčić, 2002, Zorman, 1987). Nemoguće je previdjeti da na taj razvoj utječe priroda
i vrsta aktivnosti koje dominiraju u osnovnoj obveznoj školi, te u srednjim
općeobrazovnim i strukovnim školama.
Od prvog razreda obveznog školovanja do mature učenici sudjeluju u različitim
nastavnim aktivnostima oko 12.000 nastavnih sati. To je oko 8% ukupnog života
jednog maturanta. U tih 12.000 nastavnih sati učenik je izložen stalnom motrenju
svojih učitelja i drugih stručnjaka i stalnim procjenama zadovoljstva njegovim
aktivnostima. Nikad kasnije u životu i radu nijedan odrastao čovjek nije toliko
sustavno promatran i ocjenjivan kao u školi.
Glavno pitanje u razgovoru o nekom sudioniku tog dvanaestogodišnjeg procesa
svodi se na pitanje: Kakav je on ili ona učenik? Odgovor je obično kratak: „Dobar“ ili
„Slab“. Iza toga se krije slika (stereotip) na temelju kojeg se procjenjuje budućnost
subjekta o kojem je riječ. Bezbroj puta se pokazala slaba korelacija takvih procjena
(utemeljenih na školskim ocjenama) sa stvarnim uspjehom neke osobe u životu.
Svatko poznaje barem jednu osobu koja je tijekom školovanja nosila epitet „slab
učenik“, a kasnije u životu stekla ugled uspješnog građanina. Zaključak je: U školi se
često ne procjenjuju varijable koje su važne za snalaženje u radom procesu i u
životu. Zato način praćenja i ocjenjivanja učenika kao varijabla nastavnih kurikuluma
traži stalno kritičko preispitivanje i traženje rješenja koja će biti u funkciji ostvarivanja
ciljeva odgoja i obrazovanja, a koja, opet, neće ugrožavati zdravlje i šanse za cjelovit
životni uspjeh (optimalno ostvarivanje osobnih mogućnosti svakog pojedinca).
Spoznaje, s tim u vezi, traže da se u kurikulumima nastavničkih studija nađe mjesta
za posebne programe koji trebaju pripremati buduće učiteljice i učitelje za funkcije
dijagnostičara, realizatora, evaluatora i terapeuta, u pedagoškom smislu. Samo tako
pripremani i osposobljeni učitelji i učiteljice moći će upravljati i regulirati složenim
procesima kakvi su odgoj i obrazovanje tijekom školovanja.

14.Literatura

1.Knjiga ''Sociologija III izdanje'' Jusuf Žiga i Adib Đozić,izdavačka kuća ''Sarajevo
Publishing'',Tuzla 2007

16
2.Udžbenik za Gimnaziju ''Sociologija'' Slavo Kukić, izdavačka kuća ''Sarajevo
Publishing''.

17