1.

ZNANOST ILI ZNANOSTI O ODGOJU I OBRAZOVANJU

1.2 Epistemologija pedagogije

Društvene znanosti bave se proučavanjem društvenog života grupa ljudi i pojedinaca, među
koje se ubrajaju sociologija, psihologija, politologija, ekonomija i pedagogija. Humanističke
znanosti proučavaju postojanost i bit čovjeka. Tu se ubrajaju filozofija, teologija, jezici i
književnost. Pedagogija se prema nekim podjelama među društvenim, a prema drugima
među humanističkim znanostima.

Pedagogija je znanost o odgoju i proučava zakonitosti u području odgoja. U većini europskih

zemalja uz pojam odgoju veže i pojam obrazovanje.

Osnovne aktivnosti pedagogije su otkriti, regulirati i predviđati pojavu i proces

karakterističan za odgoj.

1.3 Pedagoške dvojbe uz pojmove odgoj i obrazovanje

Odgoj je proces i rezultat toga procesa je da je to događaj koji treba omogućiti najbolje
ostvarivanje individualnih mogućnosti svakog čovjeka.

Područja učenja, odgoja i razvoja podijeljeni su na tri polja (područja): kognitivno, afektivno i
psihomotoričko. Kognitivni razvoj i učenje odnosi se na stjecanje znanja i kognitivnih
sposobnosti. Afektivno područje podrazumijeva učenje, usvajanje osnovnih ljudskih
vrijednosti, učenje socijalnih vještina, kontrolu emocija i sl. Psihomotoričko se područje
odnosi na učenje vještina i navika, kojih ima u kognitivnom i motoričkom području. („učiti
rukama“)

Obrazovanje označuje samo učenje u kognitivnom području. Kad govorimo da je pedagogija

znanost o odgoju, mislimo na ukupne ishode i događaje u odgojno-obrazovnom procesu.

1.4 Koje je mjesto pedagogije u sustavu društvenih znanosti

U svim knjigama na slavenskom govornom području koje su objavljenje pod nazivom

pedagogija odgoj je određivan kao „svjesno i namjerno prenošenje društveno-historijskog
iskustva starijih generacija na mlađe“ (ERP, 1963:584) Ozbiljnije usmjeravanje interesa
znanstvenika na shvaćanje odgoja kao cjeloživotnog procesa može se vezati uz pojmove
cjeloživotno obrazovanje, doživotno učenje, društvo koje uči, društvo znanja ili permanentno
obrazovanje.

Znanosti koja proučava učenje odraslih u trećoj životnoj dobi naziva se gerontologija.
Hrvatski autori pod naslovom Andragogija nude vrlo originalan prikaz sustava znanosti koje
proučavaju odgoj i obrazovanje i u kojem jasno ističu da su androgogija i gerontologija
znanosti koje proučavaju odgoj i obrazovanje odraslih tijekom druge i treće životne dobi.
Razvojna faza od rođenja do šeste godine života vrlo je specifična u odnosu prema ostalim
životnim razdobljima. Te se posebno očituje u načinu učenja i vjerojatno je to razvojna faza s
najvećom količinom informalnog učenjakad djeca oponašaju gotovo sve. Ta faza se naziva
antegogy.

Edukologija se spominje kao (mogući/predloženi) novi naziv za opću znanost o odgoju i

obrazovanju.

1.5 Odnos pedagogije i ostalih društvenih znanosti

Odnos pedagogije i srodnih društvenih znanosti mnogi uspoređuju s odnosom medicine s

biologijom, kemijom i fizikom.

Interdisciplinarnost podrazumijeva zasnivanje nekog istraživanja na suradnji više

znanstvenika koji su stručnjaci u različitim područjima ili disciplinama. Povezanost različitih
znanosti i znanstvenih disciplina na istim ili srodnim istraživačkim problemima označuje se i
izrazima multidisciplinarnost i transdisciplinarnost (povezuje i nadilazi ograničenja svake
singularne znanstvene discipline). Multidisciplinarnost označuje bavljenje problemima iz
nekog područja (npr. Odgoja i obrazovanja, nastave itd.), bez vidljive suradnje znanstvenika.
Cilj interdisciplinarnosti, multidisiplinarnosti i transdisciplinarnosti je doći do što više otkrića
u znanstvenom području.

1.6 Odnos pedagogije i metodike

Metodikom pojedinih nastavnih predmeta (istraživanje i razvojem) ne bavi se nitko ili se

„bave“ nekompetentni pojedinci koji pod tim misle isključivo napisati nešto što se naziva
udžbenik za određeni nastavni predmet.

Možda bi rješenje trebalo potražiti između toga da se bavljenje istraživanjima i razvojem

metodika pojedinih nastavnih predmeta treba usmjeriti na timski rad na razvoju kurikuluma
te temski rad na pripremi udžbenika i multimedijskog softvera?
 3. ODGOJ
Uloga odgoja u životu čovjeka

Zadovoljenje temeljnih materijalnih potreba nije dovoljno da bi dijete preživjelo. Naime,

dijete ima potrebu i za dodirom, sigurnošću i ljubavlju, a njihov nedostatak može prouzročiti
različite probleme u razvoju.

Čovjek se mora odgajati radi preživljavanja. – Gudjons

Vezanost za okolinu, odnosno ljusku brigu i djelovanje, koje obično nazivamo odgojem,
omogućuje djeci da se razvijaju i usvajaju načine ponašanja koji će im omogućiti život u
vlastitoj grupi.

Stoga se odgoj određuje i kao generacijska kategorija, odnosno s jedne na drugu generaciju
prenose se stečena znanja i iskustva koja omogućuju opstanak, ali i potiču napredak. Iako je
vezano za okolinu, dijete je i otvoreno za svijet pa učenjem nastoji konstruktivno djelujući taj
svijet ili svoje okružje mijenjati, unaprjeđivati, razvijati, a u tom se procesu i samo mijenja.

Giesecke otvorenost za svijet objašnjava kao nastojanje čovjeka da sam oblikuje svoj život,
uz pomoć odraslih te svojih ruku i intelekta nadiđe i ublaži svoje nedostatke te neprijateljsku
prirodu oblikuje u njemu prikladnu kulturu.

Čovjek može postati ČOVJEKOM samo odgojem. – Kant

Pregled najvažnijih teorija, definicija i pogleda na odgoj

Kujundžić razvrstava odgoj na heteronomne, autonomne i dijalektičke teorije.

Heteronomne teorije odgoja – (harmonija-ovisnost o tuđim zakonima) – korijene odgoja

traži u izvanljudskim agensima, odgoj shvaćaju kao nešto što je determinirano vanjskim
nepoznatim silama ili je djelo bogova ili ga objašnjavaju utjecajem nekih prirodnih sila,
primjerice instinkta.

Autonomne teorije odgoja – ističu da grupe ili pojedinci mogu biti autori svojega
individualnoga formiranja.

Dijalektičke teorije odgoja – ističu da je odgoj rezultat djelovanja više čimbenika: genskih,
obiteljskih, školskih, društvenih i njihovih međusobnih odnosa.

Temeljni koncepti odgoja u 20. stoljeću

Koncept odgoja u duhovno-znanstvenoj pedagogiji

Javlja se u Njemačkoj i znatno utječe na pedgogoiju sve do 60. godina 20. stoljeća. Pod
pojmom duhovne znanosti u to se vrijeme mislilo na sve znanosti koje se odnose na čovjeka i
bave se njegovim odnosima.
Predstavnici ove vrste pedagogije bave se propitivanjem biti odgoja, smjera unaprjeđivanja
razvoja pojedinca, a time i društva. Oni su težili opisati i protumačiti odgojnu stvarnost,
posebno razumijevanje smisla i značenja ljudskog djelovanja u odgojnoj stvarnosti.

Začetnik ovog koncepta, Wilhelm Dlthey pokušao je odrediti funkciju odgoja za određenu
kulturu i društvo te navodi definiciju odgoja:

Pod odgojem razumijevamo plansku djelatnost kojom odrasli oblikuju duševni život mladeži.
Njegov učenik Hermann Nohl također je isticao važnost intencionalnosti u odgoju, a upravo
se po tome pedagoški odnos razlikuje od svih drugih socijalnih odnosa.

U toj posebnoj vrsti međuljudskih odnosa odrasli pružaju pomoć i potporu djeci da ona
razviju svoje prirodne mogućnosti. Taj se odnos temelji na međusobnom poštovanju,
pedagoškoj odgovornosti te poticanju samorazvoja i samoostvarenja djeteta.

Pedagoški odnos je poseban međuljudski odnos koji nastaje radi pomoći i podrške, da bi
djeca i mladi mogli optimalno razvijati svoje prirodne mogućnosti i uključiti se kao djelatno
sposobni i odgovorni pojedinci u svijet rada u kulture i društvo.

Bašić navodi pedagoška obilježja pedagoškog odnosa:

a) Odgojiteljeva namjera pomaganja i poboljšanja razvoja djeteta

b) Dvojna intencionalnost odgojne djelatnosti
c) Odgojitelj postupa u najboljem interesu djeteta i poboljšanju mogućnosti razvoja
potičući samoodređenje, relativnu autonomiju i odgovornost
d) Budući da se odgojni zahtjevi mijenjaju, potrebno ih je propitivati imajući na umu
cjeloviti razvoj odgajanika
e) Dvosmjerna komunikacija između odgojitelja i odgajanika, uzajamnost odnosa
f) Autoritet nije unaprijed dan, nego se postupno stječe, a cilj je da postane nepotreban
u korist sve veće samostalnosti i odgovornosti odgajanika
Kritičko-racionalistički pristup odgoju

Predstavnici kritičkog racionalizma odgoj shvaćaju opisno-analitički, polaze od osoba koje

sudjeluju u odgojnom procesu i ističu svrhu odgojnih radnji.

Najistaknutiji predstavnik ovog smjera je Wolfgang Brezinka koji ističe da u svakodnevnom

govoru razumijevamo onu vrstu djelovanja koja od čovjeka želi učiniti nešto određeno, dati
njegovoj nutrini određeni oblik. Njegova definicija odgoja:

Odgojem nazivamo ono socijalno, na bližnje usmjereno, djelovanje kojim ljudi nastoje ustroj
psihičkih dispozicija (umijeća, znanje, stavovi, mišljenje, interesi) drugih ljudi, u određenom
segmentu, trajno poboljšati ili zadržati njihove vrijedne komponente ili pak spriječiti
nastojanje onih stanja koje ocjenjujemo lošima.
Dakle, Brezinka ističe radnje koje slijede određenu namjeru, a prema njegovu je mišljenju
odgoj uvijek intencionalan, odnosno svjesna, svrsishodna, svršena djelatnost i savršeno
racionalan čin. Cilj je odgojnog djelovanja da se trajno poboljšaju ili zadrže one komponente
koje se procjenjuju vrijednima te spriječe nastanak dispozicija koje se smatraju lošima.

Odgojno se djelovanje ne smije usredotočiti samo na ciljeve nego i na subjekte i objekte u

odgojnom djelovanju, a uvodi i pojam odgojne zbilje pod kojim obuhvaća sve događaje u
vanjskom svijetu koji djeluju, oblikuju ili mijenjaju ljude.

Obilježja odgojne djelatnosti:

a) Odgojiteljeva namjera unaprjeđivanja osobnosti (učenje je promjena ponašanja)

b) Promjena strukture dispozicija (nastojanje da se pridonese promjeni ponašanja)
c) Odgajanje kao pokušaj (pokušaj za unaprjeđenjem ponašanja u skladu s odg. ciljem)
d) Razlika između odgajanika i odgojitelja (odgojitelj-poznaje cilj odgoja i način njegova
ostvarivanja, odgajanik-aktivan sudionik u procesu odgajanja)
Emancipacijski pristup odgoju

Polazeći od neriješenog odnosa pojedinca i društva (shvaćanje duhovno-znanstvene

pedagogije) i odgoja kao promjene ponašanja i prilagodbe društvenim uvjetima (shvaćanje
kritičko-racionalnih znanosti o odgoju), predstavnici ovog pristupa odgoj promatraju kao
oslobođenje subjekta. A emancipacija se određuje kao pedagoški cilj i odnosi se na
oslobađanje od osobnih ograničenja i od onih društvenih odnosa i ideoloških ograničenja koji
otežavaju postizanje punoljetnosti i aktivno zauzimanje za one odnose koji to olakšavaju, a
odgoj je sredstvo za stvaranje takvih društvenih odnosa i uvjeta koji će omogućiti
emancipaciju čovjeka i napredak društva.

Prema Bašić, emancipacija se opisuje i kao samoodređenje, samoostvarenje, samopoimanje,

samorazvoj…

Klaus Mollenhauer: Odgoj mora biti usmjeren na postizanje zrelosti, autonomiju djelovanja i
oslobođenje od dogmi.

Zauzima se za to da odgoj bude proces emancipacije, a ne manipulacije, a da bi se to

ostvarilo treba stvoriti nove uvjete utemeljene na partnerskom odnosu odgojitelja i
odgajanika koji su pretpostavka za demokratizaciju društva.

Odgoj treba biti komunikacijska djelatnost, a ne model obradbe i oblikovanja, nego kao
podupiranje snage u razvoju.
Humanistički pristup odgoju

Ovaj pristup odgoju zasnovan je na postavkama humanističke psihologije, a ponajprije na

stajalištima utemeljitelja A. Maslowa i Carla Rpgersa.

Maslow kao važan zadatak odgoja ističe prepoznavanje unutarnjih potreba i razumijevanje
vrijednosti, ciljeva koje pojedinac želi dosegnuti, a što je pretpostavka samoaktualizacije.

Carl Rogers govorio je da važnu ulogu za stvaranje dobrog života ima odgoj koji vodi
promjenama u ponašanju, djelovanju, stavovima i ličnosti, a temelji se na suštinskom učenju
koje prožima svaki djelić čovjekova postojanja, a zasniva se na iskustvu.

Pogledi na odgoj u 21. stoljeću

David Turner ističe svoja stajališta:

- Ostaviti prostor za slobodu volje svakog pojedinca

- Slobodna volja – pretpostavka odgoja
- Dopustiti više od jednog ispravnog djelovanja na razvoj pojedinca
- Omogućiti parcijalnu autonomiju između različitih razina sustava: pojedinac, škola,
društvo
Hartmut von Hentig – odgoj za vrijednosti – osposobljavanje za uspjeh i prosudbe, za
samodisciplinu i samokritiku, za dragovoljnu trijeznost i za korištenje svojim sposobnostima
za zrelost i razvoj osjećaja za zajednicu, za samoodređenje i korisnost, te usmjerenost prema
budućnosti koja je otvorena

Branko Bognar i Sanja Simel – odgoj nije tradicionalno prenošenje vrijednosti na nove
naraštaje, oni ističu slobodu, usmjereni su na pozitivne dječje mogućnosti koje ne treba
unaprijed odrediti nego do kojih treba doći procesom čiji je rezultat suštinsko učenje, a cilj
razvoj autonomne osobe i njezinih stvaralačkih mogućnosti. Odgoj je kreativan proces u
kojem sudionici istražuju i igraju se svojim produktivnim mogućnostima.

Odgoj u doba globalizacije i globalizacija odgoja

Globalizacija obuhvaća složen niz pojava i dinamičnih procesa koji međusobno često
proturječno djeluju i potiču mnogobrojne promjene koje oblikuju moderno društvo i osobne
živote ljudi.

Globalizacija danas –tehnologizacija i ekonomizacija

Globalizacija silno potiče promjene u svijetu, promjene vremena i prostora, ali i promjene
pogleda na svijet i djeluje na svakodnevicu, osobne živote, mijenja način na koji živimo,
mislimo o sebi povezujemo se s drugima.

- ključ humaniziranja globalizacije upravo je odgoj

Globalizacija odgoja je najveći izazov današnjeg društva, a uključuje:
 - odgoj za sve – zahtjev da se svima omogući pristup odgoju i poučavanju
- cjeloviti odgoj – uzima u obzir sve dimenzije ljudske osobe: razum, osjećaje,
duhovnost, tjelesnost
- integrirano odgojno djelovanje – djelovanje koje se brine o ukupnosti odgojnog
procesa, a time i zahtjevima vremena i okružja u kojem živimo.
Da bi se moglo udovoljiti tim izazovima u vremenu globalizacije izrazito je važno obrazovanje
odgojitelja. Odgojno djelovanje usmjerava se prema odgoju za vrjednote (istina, sloboda,
ljubav, pravda, suodgovornost za postizanje blagostanja, solidarnost s drugima i prirodom).

Globalni zadaci odgoja i obrazovanja:

- jačanje svijesti o osobnom dostojanstvu i dostojanstvu drugih

- poticanje razumijevanja i poštovanja kulturnih razlika kao društvenog bogatstva
- razvijanje svijesti o potrebi suradnje i solidarnosti među ljudima
- prihvaćanje načela ljudskih prava i slobode, pravde, mira i odgovornosti
Položaj sudionika u odgoju (Položaj odgajanika u odgojnom procesu)

 PASIVNO  učenik je objekt odgoja

 AKTIVNO  učenik je subjekt u odgoju
 PARTNER U ODGOJU  učenik kao samoaktivni subjekt
Bašić navodi neke od posljedica za mlade ljude koji su prerano suočeni sa zahtjevom
samoodgovornosti i samoodređenja:

- kad se odgovornost prenosi na dijete, odustaje se od odgajanja i odgovornosti za

drugog čovjeka
- djeca nisu sposobna da preuzimaju odgovornost za svoje mišljenje, želje i prijedloge
- njihove su odluke plod želje, a ne prosudbe o potrebi i njihovim posljedicama
- koncept dijete-partner ukida hijerarhiju, a ne uzima u obzir različite razvojne i
socijalne položaje i različita iskustva odgojitelja i odgajanika, a to može onemogućiti
razvoj
Kada bi se djeci dala potpuna samoodgovornost, može se očekivati da djeca ostanu bez
usmjerenja vrijednosti uporišta na temelju kojih mogu objasniti svijet.

Uloga odgojitelja

Najnovija je uloga odgojitelja da motivira, potiče i usmjerava razvoj. Odgoj je sve više
podupiranje pojedinca u njegovu razvoju, osamostaljivanje i osposobljavanje za život.

U novom poimanju odgoja polazi se od potreba djeteta, a naglasak je na njihovoj dobrobiti i

skladnom odnosu između roditelja i djeteta.

S jedne se strane stavljaju u prvi plan potreba, prava i zahtjevi djeteta i njezino
prenaglašavanje, a zanemaruju se njihove dužnosti i obveze čak i prema roditeljima, a s
druge strane zabrinjava porast broja zanemarene i zlostavljane djece.
Djeca ne smiju biti projekti na kojima roditelji intenzivno rade smišljajući im dnevne
aktivnosti, jer su opsjednuti u školski uspjeh njihove djece.

Zadaća je odgojitelja, a osobito učitelja omogućiti učenje ili pomoć u učenju tako da oni
postaju pomagači, a pritom se zanemaruje njihova odgojna uloga. Učitelj postaje savjetnik,
pomagač, promatrač u učenju, a ističe se njegovo komunikativno djelovanje. Položaj bi
trebao između njih biti jednakopravan, učitelj je taj koji usmjerava razvoj, potiče i omogućuje
učenje, ističe pluralizam odgojnih utjecaja, više suodgojitelja, s djecom određuje sadržaj
učenja ili ona imaju slobodu izbora sadržaja učenja.

Odnos između odgojitelja i odgajanika

Temelj odgoja je odnos između odgojitelja i odgajanika, njihov interakcijski odnos. Kvalitetni
odnosi temelje se na obostranom prihvaćanju, ravnopravnosti, razumijevanju, toplini,
bliskosti, međusobnom povjerenju i poštovanju, suradnji i otvorenoj komunikaciji.

Sloboda je osnovna pretpostavka odgojnog djelovanja, ali i rezultat tog istog procesa.

Namjerni i nenamjerni odgojni utjecaji

U intencionalnom je odgoju središnji pojam namjerni, planski, svjesni utjecaj odgojitelja, a

pod pojmom neintencionalan ili funkcionalni odgoj podrazumijeva se širok spektar
nenamjernih, neplanskih utjecaja.

Primjerice, iako roditelji svjesno i namjerno odgajaju djecu i usmjeravaju ih prema

određenim ciljevima, na razvoj djece utjecat će i ponašanje roditelja, odnosno primjer koji
često upućuje na nešto sasvim drugo.(suprotno ponašanje od onoga koje propagiraju)

Ostvarenje odgojnih ciljeva može biti otežano i zbog nekih nesvjesnih procesa, a to Bratanić
naziva paradoksom odgoja.

No nisu samo roditelji i učitelji odgajanici, tu su i mediji, vršnjaci i ostalo društvo.

Odgoj u širem i užem smislu

U širem se značenju pod pojmom odgoj misli na proces razvoja čovjeka sa svim njegovim
ljudskim osobinama. Dakle, odgoj u širem smislu odnosi se na razvoj psihomotoričkoga,
kognitivnog i afektivnog područja.

U užem značenju pod pojmom odgoj mislimo na neke osobine ličnosti; kako se netko odnosi
prema drugima: pristojno, grubo, korektno i sl. Odgoj u užem smislu ograničen je na
afektivno područje i odnosi se na razvoj vrijednosti, stavova i navika, a odgoj u širem smislu
obuhvaća sva tri područja.

Odgoj – učenje – obrazovanje

Giesecke učenje određuje kao promjenu ponašanja i upozorava na njezinu nepreciznost jer
se odnosi na manifestna i mjerljiva ponašanja, a zanemaruje što se događa s čovjekovom
sviješću. Učenje zapravo obuhvaća različite aspekte, a ne samo promjenu ponašanja i
stjecanje znanja. Koliko god učenje bilo važno, ono ne opisuje cjelinu dječjeg razvoja, nego
samo jedan dio, a pojam odgoja, koji obuhvaća sve aspekte dječjeg razvoja, uključuje i
učenje.

Cilj učenja nije samo informiranost nego promjene koje se događaju u sudionicima i
odgojnom okružju. Kritičko razmišljanje o iskustvima utječe na promjenu perspektive i to u
razumijevanju sebe, sustavu vjerovanja i potiče promjene u načinu života.

Obrazovanje je plansko, smisleno, organizirano razvijanje kognitivnih sposobnosti. Odgoj i

obrazovanje su procesi koji se međusobno isprepleću i dopunjuju.

Odgoj kao razvoj sposobnosti ili proces personalizacije

M. Polić: U istinskom odgoju odgajatelj dijete ne oblikuje za neku društvenu funkciju ili ulogu
već mu pomaže da oblikuje samo sebe, tj. da stane na svoje noge, da postane svoje, da bude
slobodno ili jednostavno da bude osoba. Važan cilj odgoja je razvoj osobnosti.

Proces razvoja čovjekove ličnosti u smjeru osobnosti ili individualizacije naziva se

personalizacija. Odgajatelji bi trebali biti usmjereni na stvaranje boljih ljudskih bića.

Odgoj se zasniva na odnosu i međusobnom uvažavanju i poštivanju osoba, a polazi od

potreba, interesa i dobrobiti odgajanika te pretpostavlja njegovu aktivnu ulogu. Odgojem se
potiče optimalno ostvarivanje mogućnosti svake ljudske jedinke, osposobljavanje za
kvalitetan život i konstruktivno, kreativno sudjelovanje u zajednici te prihvaćanje društvenih
normi i izazova budućnosti.

CILJ: - cjelovit rast i razvoj te samoostvarenje

- osposobljavanje za produktivan, ispunjen i kreativan život, prihvaćanje izazova

budućnosti te za konstruktivno sudjelovanje u zajednici
ODNOS I PROMJENE: - u tom dinamičnom procesu i odgajanik i odgojitelj doživljavaju
promjene, odnos osoba je bitan

5. MOĆ I GRANICE ODGOJA

Nasljeđe
Geni prenose nasljedne informacije s jedne generacije na drugu, u njima je upisan program
nasljeđa.

 genotip – složeni skup genskih informacija koje određuju našu vrstu i utječu na sva
naša jedinstvena obilježja
 fenotip – osobine koje se mogu izravno opažati
Je li važniji utjecaj nasljeđa ili okoline?

Teorija nativizma

Nativisti – ističu važnost nasljeđa u razvoju čovjeka i sumnjaju u moć odgoja (pedagoški
pesimisti)

Teorija nativizma temelji se na shvaćanju da nasljedne predispozicije, odnosno biološki

čimbenici imaju ključnu ulogu u razvoju čovjeka i formiranju osobnosti, a ostali su čimbenici
primjerice odgoj, zanemativi.

Dakle, nativisti ističu da genska struktura ličnosti ne podliježe utjecajima sredine, odgoja ni
samoodgoja i to je dovelo do biološkog determinizma.

Predstavnici: Aristotel, Rousseau, Schopenhauer, Gesell, Jansen, Lombroso

Aristotel – odgoj djece nije potreban, ljudska priroda je nepromjenjiva

Rousseau – djeca dolaze na svijet s urođenim znanjem o pravdi, poštenju, te iznad svega s
osjećajem savjesti, koja se dobi prirodno pojavljuje

- on je smatrao da je Emil divljak jer su njegove ideje jednostavne i nisu sofisticirane,

ali plemeniti divljak, jer ima urođenu dobrotu i čistoću
- začetnik teorije nativizma
- odgoj mora biti prilagođen prirodnom razvoju, a odgojitelj mora minimalno
sudjelovati u tomu i to samo posredno oblikujući okolinu
- djeca su u procesu odgajanja aktivna, s urođenim programom zdravog razvoja, a
odgoj je stvaranje povoljnih okolnosti za nesmetanu aktualizaciju urođenih osobina
Schopenhauer – čovjek je sudbinski određen nasljeđem

- on je vjerovao da se u postupcima i djelovanju svakoga čovjeka očituje njegov

urođeni i nepromjenjivi karakter koji se ipak može obogatiti spoznajama
Lombroso – postoji posebna vrsta ljudi koji se rađaju kao zločinci, a od drugih se razlikuju
anatomskim, fiziološkim, ali i psihološkim obilježjima

Stanley G. Hall – isticao evolucijsku osnovu razvoja, isticao da dječje ponašanje i razvoj
rekapituliraju evoluciju vrste . Smatrao je da odgoj i obrazovanje trebaju poticati djetetove
prirodne tendencije.
Arnold Gesell – gensi procesi upravljaju razvojem, a odgoj je samo sporedan u tome.
Sumnjao je da posvojena djeca mogu uspjeti jer to otežava njihovo loše nasljeđe

Je li nasljeđe zaista odlučujuće ili sudbonosno u životu čovjeka?

-značajna su divla ili feralna djeca koju su othranile životinje (Romul i Rem) (Oxana Malaya)

Đorđević divlju djecu dijeli na tri skupine:

- onu koja su odrasla lutajući divljinom

- onu koja su bila zatočena i izolirana
- djecu koja su preživjela uz pomoć životinja
Teorija empirizma

Velika skupina filozofa i znanstvenika odlučujuću ulogu u razvoju čovjeka pripisuje utjecaju
okoline, tj. društvene sredine u kojoj dijete raste i razvija se te utjecaju odgoja. – empirizam

Pedagoški optimisti – zastupaju stajalište da je dominantniji utjecaj sredine i odgoja nego

nasljeđe, ističu svemoć odgoja, a zanemaruju nasljedne dispozicije

Predstavnici: John Locke, Claude Adrien Helvetius, Imanuel Kant, John W. Watson

John Locke – teorijska osnova empirizma – djeca su stvorena jednaka

- um novorođenčeta je kao prazna ploča, potpuno čist bez urođenih sposobnosti,

interesa, ideja, a djeca nisu rođena ni kao dobra ni kao zla
- odgojitelji pišu po toj ploči i formiraju osobnost djeteta, pa je osobnost rezultat
djelovanja okoline i odgoja
- poticanje djece na rano učenje i stjecanje znanja iskustvom
- ljudsko se iskustvo može razumjeti uglavnom na temelju iskustva i učenja
- odgoj je najvažnija poluga u razvoju osobe – Misli o odgoju
Imanuel Kant – vjerovao je u odgojivost čovjeka i mogućnost da će svaka nova generacija
pridoniejti napretku čovječanstva

- prigovorima i povlačenjem granica, odgojitelj upućuje odgajanika na njegovu

ljudskost
- za Kanta je odgoj pokretačka snaga procesa stjecanja kulture, civiliziranja i put je
prema moralnosti.

John W. Watson – okolina oblikuje ponašanje pojedinca, a razlike u ličnosti ljudi nisu rezultat
urođenih bioloških mehanizama nego su rezultat uvjeta u kojima oni žive

- djeca su u potpunosti proizvod odgoja i okoline

 - svako dijete ima mogućnost postati uspješno u nekom području, samo ako ga se
adekvatno odgaja
Opreka nativisti – empiristi - traju i danas

Teorija konvergencije

Nameće se zaključak da se genske predispozicije te utjecaji iz okružja ne isključuju, nego

međusobno dopunjuju.

Tako je Platon isticao da ljudi imaju prirodno urođene razlike ili sklonosti, kod jednih je jako
zastupljen razum, kod drugih volja i trećih osjećaji, a odgoj je sredstvo za prepoznavanje tih
sklonosti i uvježbavanje za jedan od poziva u društvu.

William Louis Stern – teorija konvergencije (geni + odgoj) – interakcijska pomirba

- on smatra da na čovjekov razvoj utječu unutarnji (nasljeđe) i vanjski (društvena

sredina) čimbenici koji su međusobno povezani
opreka nativista i empirizma je ovom teorijom pomirena
Suvremeni pogled na odnos gena i okoline

Interaktivni model – odnos gena i okoline je vrlo dinamičan, geni i okolina se mijenjaju i
surađuju u svakom razvojnom stadiju te utječu jedni na druge i zajedno utječu na ponašanje

Pastuović – osobnost kao rezultat djelovanja okoline na genotip, a odnos između gena i
okoline je recipročno uvjetovan

Rasprava o međudjelovanju gena i okoline, odnosno odgoja

Kad se govori o tjelesnim osobinama, bolestima, inteligenciji i sl. obično se misli da su važniji
geni, odnosno da genski ustroj ima jači utjecaj, ali kad se govori o ponašanju, primjerice
moralnom postupanju ili socijalnim vještinama, obično mislimo da odgoj i utjecaj sredine
imaju važniju ulogu.

Istraživanja neka pokazuju da i čimbenici iz okoline imaju određenu ulogu čak i u razvoju
bolesti. Agresivno ponašanje učenika uvjetovano je genskim predispozicijama, ali utjecaj
okoline može spriječiti takvo ponašanje.

Važnost individualnog pristupa

Nezajednička okolina – djeca nisu samo opažatelji zbivanja oko sebe nego odabiru ono što ih
zanima, interpretiraju ono što se oko njih događa i tako stvaraju osobnu unutarnju realnost.
Zato je moguće da djeca na osnovi objektivno sličnih ili istih događaja imaju različita iskustva
ili doživljaje.

Model reaktivnog raspona (Pastuović) – razlike koje pojedinci imaju od iste okoline

- osobe različitih genskih potencijala imaju i različit reaktivni raspon

- tako će primjerice osobe koje imaju bolji genski potencijal, imati veću korist od
vanjskih odgojnih utjecaja
- zbog toga odgojni, ali i obrazovni pristupi trebaju biti individualizirani
- negativna okolina čak može onemogućiti ekspresiju gena
- osjetljiva razdoblja – djeca su osjetljivija na poticaje i utjecaje iz okoline (divlja djeca)
Aktivnost pojedinca i dinamična teorija o razvoju

Uz nasljedne osobine i odgojne utjecaje, važna je i samoaktivnost djeteta.

Dinamična teorija o razvoju – ističe aktivnost i dinamičnost ličnosti, a polazi od toga da

osobnom aktivnošću čovjek iskorištava ili ne iskorištava svoje genske dispozicije i koristi li se
ili ne koristi prilikama i mogućnostima koje mu pruža njegovo okruženje. (Helen Keller)

Samoostvarenje – samoaktualizacija kao cilj

Zadovoljenje osnovnih potreba preduvjet je za zadovoljavanje potreba višeg reda.

Samoostvareni ljudi – uspješnije opažaju stvarnost, odnosno tumače svijet oko sebe i svoj
osobni unutarnji svijet, te prihvaćaju svoju ljudsku prirodu sa svim njezinim nedostacima i
odstupanjima od idealne slike. – neovisnost o sredini i neprekidna svježina doživljavanja
 6. CILJEVI, SADRŽAJI I PODRUČJA ODGOJA
Odgoj podrazumijeva međuljudski odnos i komunikaciju. Taj odnos i komunikacija
omogućuju zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba.

Socijalizacija je cjeloživotni proces pripremanja i prilagođavanja pojedinca za život u

određenoj društvenoj zajednici. Taj proces podrazumijeva učenje kojim se usvajaju znanja,
stavovi, vrijednosti i oblici ponašanja. Pojedinac treba naučiti oblike ponašanja i prihvatljive
međuljudske odnose koji su uobičajeni u nekoj društvenoj zajednici. Međutim, tijekom
socijalizacije nerijetko se usvajaju društveno neprihvatljive norme i oblici ponašanja.

Ciljevi odgoja

S obzirom na stupanj internalizacije novih spoznaja u kognitivnom području, autori smatraju

da je moguće uočiti šest razina:

1. znanje,
2. razumijevanje,
3. primjenu,
4. analizu,
5. sintezu
6. i evaluaciju.
Za afektivno područje ističe se pet stupnjeva internalizacije, to jest ostvarenosti ciljeva
odgoja:

1. primanje,
2. reagiranje,
3. procjenjivanje,
4. organizaciju
5. te karakterizaciju.
Ciljevi odgoja odnose se na egzistencijalni, socijalni i humanistički odgoj.

Dimenzije znanja:

1. činjenično,
2. konceptualno,
3. proceduralno
4. i metakognitivno znanje
Dimenzije kognitivnog procesa:

1. pamćenje,
2. razumijevanje,
3. primjena,
4. analiza,
5. evaluacija,
6. stvaranje
Egzistencijalni odgoj – ostvarivanje zdravog načina života, očuvanje prirode, životinja, života

Socijalni odgoj – važnost rada, podjele rada, spolni odnosi, brak, osjećaj pripadnosti kolektivu

Humanistički odgoj – spremnost pomaganju starijima, tolerancija, razvoj pozitivne slike o

sebi

Područja odgoja

Bognar govori o egzistencijalnom, socijalnom i humanističkom odgoju koji trebaju pridonijeti

zadovoljavanju bioloških, socijalnih i samoaktualizirajućih potreba.

EGZISTENCIJALNI ODGOJ – (biološke potrebe) – ostvaruju se zdravim načinom života te

zdravom prehranom i kretanjem – ovaj je odgoj pretpostavka svim ostalim sustavnim
odgojnim nastojanjima. (zdravstveni, radni, samozaštitni i ekološki odgoj)

SOCIJALNI ODGOJ – omogućuje zadovoljenje socijalnih potreba ljudske jedinke. Čovjek je

društveno biće i samo u ljudskoj zajednici može potpuno zadovoljiti svoje socijalne potrebe.
Taj oblik odgoja odnosi se na upoznavanje vrijednosti rada te moralnih i drugih normi koje
vrijede za život u ljudskoj zajednici, a koje su također u vezi s odnosima među pripadnicima
različitih spolova, različitih etničkih zajednica, nacija ili rasa. (odgoj za život u zajednici, odgoj
za humane odnose među spolovima, odgoj za nenasilno rješavanje sukoba, odgoj za mir)

HUMANISTIČKI ODGOJ – omogućuje cjelovito zadovoljavanje samoaktualizirajućih potreba,

potvrđivanje kao jedinstvena i neponovljiva osobnost (odgoj pozitivne slike o sebi,
emancipacijski odgoj te odgoj za ljudska prava)

Ishodi odgoja i obrazovanja

Ishodi odgoja obrazovanja odnose se na kognitivno, afektivno i psihomotoričko područje.

Kazano Bognerovom terminologijom, ishodi se odnose na egzistencijalni, socijalni i
humanistički odgoj te na znanstveno, umjetničko i tehnološko obrazovanje.

Oni su izravno posljedica prethodno iskazanih ciljeva te planiranih i kontroliranih scenarija i

situacija u kojima će odgajanici sudjelovati prema vlastitim željama ili prema željama svojih
roditelja i učitelja.

ISHOD – očekivane promjene kod odgajanika, odnosno naučena znanja, vještine ili usvojene
stavove te kulturne i moralne vrijednosti

No treba istaknuti da se na taj način mogu iskazati samo ishodi u području kognitivnog i
psihomotoričkog učenja i razvoja, ali ne i afektivnom području. (nema kontrole takvih
ishoda).
Sadržaji i područja odgoja i obrazovanja

U odgojna područja bismo mogli nabrojiti politički (odnosno građanski) odgoj i obrazovanje,
odgoj i obrazovanje za odnose među spolovima, odgoj i obrazovanje za održivi razvoj,
zdravstveni odgoj i obrazovanje, tehnički odgoj i obrazovanje, sportski odgoj, umjetnički
odgoj, vjerski odgoj itd. Bognar smatra da cilj odgoja ima individualni i društveni aspekt.

Društveni aspekt se odnosi na zadatke egzistencijalnoga, društveno-moralnog i

humanističkog odgoja, te zadatke znanstvenoga, umjetničkoga i tehnološkog obrazovanja.

Individualni aspekt cilja odnosi se na zadatke zadovoljavanja bioloških, socijalnih i

samoaktualizirajućih potreba te zadovoljavanja kognitivnih, afektivnih i psihomotoričkih
interesa.

Društveni aspekt odgojno-obrazovnog cilja ostvaruje se odgovarajućim sadržajima, npr.

društveno-moralnog odgoja, sadržajima humanističkog odgoja ili sadržajima znanstvenog i
umjetničkog odgoja.

Od odgojnog ideala do ishoda odgoja i učenja

Konkretizirati ciljeve znači iskazati očekivano postignuće u vezi s kojim se dvojica ili više
stručnjaka ili neovisnih promatrača mogu složiti da je jasno što se želi postići te da je moguće
procijeniti je li to željeno stanje dostignuto.

ODGOJNI IDEAL – CILJEVI ODGOJA – KONKRETIZACIJA CILJEVA – ISHODI

Sloboda je u današnjem svijetu zajednički ideal čovjekova života. To je ono čemu svaka
ljudska jedinka teži. Odgojni ideal ugrađen je obično u sve najvažnije državne dokumente.

Primjer:Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, socijalna

pravda…

 Operativni ciljevi – (samo kognitivno i psihomotirčko područje) - procijeniti, izmjeriti,

usporediti, preračunati…
 Odgajanje – stvaranje uvjeta u kojima će osobe moći optimalno ostvariti svoje
mogućnosti
 Konstruktivistička teorija – više učenja, a manje poučavanja, više zajedničkih
djelovanja
 9.ODNOSI MEĐU UČENICIMA U RAZREDU
9.1 Polazišta

Već pri prvom ulasku u učionici (uz pretpostavku da se ne znaju), učenici će početi
komunicirati, prema osobnoj privlačnosti. Privlačnost se prije kontakta temelji na fizičkom
sviđanju kojem se poslije dodaje i sličnost stavova, interesa itd., a što utječe na to hoće li
poznanstvo prerasti u čvrstu povezanost.

U stvaranju veza u učionici važnu ulogu ima i fizička, ali i funkcionalna blizina, odnosno
postojanje mogućnosti za jednostavniju i češću komunikaciju kojom se može proširiti
povezanost i sviđanje. Češće će se stvarati povezanost među učenicima koji sjede jedan do
drugoga nego jedan iza drugoga.

 Čimbenici koji utječu na stvaranje veza među učenicima u razredu su blizina, sličnost,
samootkrivanje i usklađivanje.
 Odnosi među djecom u razredu se djele na podržavajuće i prijateljske odnose i na
nepodržavajuće i neprijateljske odnose.

9.2 Pozitivni, podržavajući i prijateljski odnosi u razredu

-Odnosi među učenicima se temelje na pozitivnim osjećajima, uključuju empatiju, suradnju,

međusobno verbalno ohrabrivanje i aktivno podržavanje, odnosno kooperativno, pomažuće i
prosocijalno ponašanje nazivaju se pozitivnim, podržavajućim odnosima. Takvi oblici
ponašanje smatraju se poželjnim i nastoje se razviti kod djece. Kvalitetne interakcije s
vršnjacima mogu biti i važan izvor društvene potpore. Potpora može bit različita:

 emocionalna podrška – pokazivanje empatije, brige i ljubavi

 instrumentalna podrška – pružanje konkretne pomoći, primjerice u izradbi školskih
zadataka
 podrška procjene – povratne informacije koje su korisne za samoprocjenu (utječe u
stresnim situacijama na smanjivanje negativnih afekata, straha i anksioznost)

Takvi odnosi pozitivno utječu na osjećaj sigurnosti i omogućuju da učenici sebe doživljavaju
kao osobe vrijedne poštovanja. Postoji pozitivna povezanost između pomažućeg i
prosocijalnog ponašanja te školskih ishoda. Pozitivni i ravnopravni odnosi povezani s
primjerenim ponašanjem i ulaganjem truda u učenje. Ponašanje i stavovi u razredu mogu
pozitivno utjecati na ponašanje drugih učenika, a pozitivni odnosi mogu afirmirati, održavati i
mijenjati motivaciju i angažman. Učenici koji se ponašaju prosocijalno obično su popularni u
razredu.
Značajke djece koja su omiljena

 otvoreno i prijateljsko postupanje

 vješto poticanje i odražavanje odnosa s drugima
 nisu nametljiva
 u odnosima su odmjerena
 pokazuju osjetljivost za potrebe drugih
 spreman su slušati i razgovarati
 u rješavanju sukoba koriste se razumom, a ne silom
 poštuju načela pravednosti

Svi navedeni elementi pridonose stvaranju razredne kohezije i pozitivnog ozračja. Kako bi ih
ostvarili preporučuje se:

 stvaranje sigurne, brižne i inkluzivne školske i razredne kulture koja je pretpostavka

za razvoj pozitivnog odnosa i učeničku dobrobit
 njegovanje prosocijalni vrijednosti usmjerenih na stvaranje sklada
 uključivanje vrijednosti suosjećanja i suradnje u nastavne programe
 suradničko učenje koje potiče i pruža mogućnost za vježbanje uzajamne pomoći, a
podupire osjećaj pripadnosti, olakšava učenikov angažman i druga adaptivna školska
ponašanja
 primjenu igara i radionica koje su poticajne za uspostavu suradničkih odnosa

Prijateljski odnosi

Djeca najčešće biraju za prijatelje one koji su im prema nečemu slični (odnos prema školi,
školski uspjeh, sport, glazba, vole iste stvari). No postoji i reverzibilni proces, tj. da djeca zbog
prijatelja zavole nešto ili se počnu baviti sličnim hobijima. Ali, djeca također teže stvaranju
prijateljstava s onima koji su ljepši, popularniji, bolje odjeveni ili dolaze iz poznatih, bogatih
obitelji.

OBILJEŽJA PONAŠANJA PREMA PRIJATELJIMA

PRISNOST  dijele se najdublje misli i osjećaji
 samootkrivanje
 iskrenost i spontanost
 povjerenje i odanost
 računanje na pomoć i pružanje pomoći
 zajedničke aktivnosti
PROSOCIJALNO  suradnja u rješavanju sukoba
PONAŠANJE  nude pomoć prijatelju
 teže ravnopravnim odnosima
 jasnije komuniciraju
RJEŠAVANJE  sukobi su manje žestoki nego među drugom djecom
SUKOBA  nastoje razjasniti nesporazume
 nakon sukoba ponovno uspostavljaju pozitivan
odnos
Prijateljski odnosi imaju pozitivne utjecaje: omogućuju dubinsko razumijevanje druge osobe,
pružaju emocionalnu sigurnost, povećavaju zadovoljstvo i socijalnu kompetentnost te mogu
biti zaštitni čimbenik od negativnog utjecaja, a mogu poboljšati mišljenje prema školi i
školskom angažmanu.

9.3 Negativni, nepodržavajući i neprijateljski odnosi u razredu

Negativni odnosi u razredu najčešće se povezuju s antisocijalnim, neprijateljskim i agresivnim

ponašanjem nekih učenika, ali mogu biti i zbog suptilnih pasivnih oblika ponašanje kao što su
odbijanje suradnje, odbijanje pružanja pomoći, ignoriranje, privremene ograde i povlačenje
iz odnosa.

 Uobičajeno se izdvajaju tri skupine djece koja imaju poteškoća u odnosima s

vršnjacima, a to su odbačena, zapostavljena i kontroverzna djeca. (Zajedničko je
svim ovim grupama da bez pomoći nastavnika ili pedagoga teško mogu promijeniti
svoj ugled u razredu, a da ostali učenici njihovo ponašanje tumače na tipiziran,
neobjektivan način, na osnovi njihovih dojmova o tim učenicima)

9.3.1 Odbačeni učenici

Odbačene učenike, u sociometrijskim mjerenjima, njihovi vršnjaci češće procjenjuju

negativno. Njihov status u vršnjačkoj skupini znatno pridonosi njihovo ponašanje, najčešće
agresivno. Ta grupa učenika ima teškoća u uspostavi dobrih odnosa s vršnjacima i zato što
imaju različite emocionalne i bihevioralne probleme, slabije razvijene socijalne vještine i
obično žele nametnuti svoja pravila i stajališta ne poštujući potrebe i želje drugih. Ako
uspostave odnos ili se sprijatelje, često im nedostaju socijalne vještine da bi to i održali što
rezultira negativnim povratnim informacijama, otežanim mogućnostima sklapanja novih veza
pa s vremenom postaju obeshrabljeni, počinju izbjegavati odnose, a to ih vodi i u izolaciju.

9.3.2 Zapostavljeni učenici

Oni su učenici koji u sociometrijskom mjerenju dobiju malo pozitivnih i negativnih biranja, ili
ih čak nitko ne odabere. Ravnodušan odnos vršnjaka je vrlo bolan. Takvi se učenici najčešće
karakteriziraju kao sramežljivi i povučeni i nešto manje simpatični od svojih vršnjaka. Oni se
manje trude ili oklijevaju uspostaviti odnose s drugima. Treba istaknuti da velik problem
može biti i potpuno povlačenje od drugih, to jest samoizolacija.

9.3.3 Kontroverzni učenici

Oni koji imaju podjednak broj pozitivnih i negativnih nominacija. Njih najčešće karakterizira
kombinacija agresivno ponašanja kao kod odbačene djece i društvenost kao kod omiljene.
Oni su „vidljivi članovi“ učionica, često se doživljavaju kao vođe, agresivni su , skloni rizičnom
ponašanju, s izraženim vještinama vodstva.
 ODBAČENI ZAPOSTAVLJENI KONTROVERZNI
 Agresivni  Niska vidljivost  Utjecajni i vidljivi
 Emocionalni problemi  Sramežljivi članovi
 Problemi u odnosima  Povučeni  Kombinacija
 Slabe socijalne  Manje simpatični agresivnosti i
vještine  Lako odustaju društvenosti
 Loš uspjeh  Nevješti u socijalnim  Izražene vještine
odnosima vodstva
 Skloni rizičnom
ponašanju

9.3.4 Pomoć i intervencije

Ojačavanje socijalnih vještina i uvježbavanje tehnika rješavanja socijalnih problema može

pomoći i u stvaranju drugačijeg položaja u razredu. Poboljšanje školskog uspjeha može
povoljno utjecati na učenike tako da sami promjene sliku o sebi. Osobito dobre rezultate
daju programi u kojima im drugi vršnjaci pomažu u svladavanju teškoća u približavanju,
uspostavi i održavanju socijalnih odnosa.

SMANJIVANJE PROBLEMA U RAZREDU Utjecanje na ponašanje i vrijednosti učenika

Poučavanje socijalnim vještinama
Poboljšavanje odnosa nastavnika i učenika

9.4 Stvaranje vršnjačkih grupa u razredu i školi,njihova dinamika i mehanizmi utjecaja

Pozitivnim vršnjačkim grupama smatraju se primjerice grupe solidarnosti ili grupe za

zajedničko učenje i sl. Obično se takve grupe stvaraju pod utjecajem odraslih, primjerice
sportske, plesne, literarne, novinarske i slične grupe. No nerijetko se u razredima neformalno
okupe pojedinci koji imaju negativne ciljeve, primjerice mržnja usmjerena protiv drugog
djeteta ili razreda, navijača drugog kluba i sl. Poznato je da se vršnjačke grupe formiraju
(hipoteza o homofiliji) prema zajedničkim interesima i ciljevima te zajedničkim interesima
i ciljevima te homogenim, istovrsnim obilježjima kao što su dob, spol, socijalna pripadnost,
slična iskustva i ponašanje. Grupe se kolokvijalno nazivaju škvadre, ekipe i klape.

9.4.1 Intergrupno funkcioniranje

Općenito je osjećaj identiteta kod ljudi povezan s njihovom pripadnošću određenim

grupama. Poznato je da se djeca lako identificiraju s grupom ako ona ima visok ili utjecajan
status, ali ake se grupa percipira kao inferiornim ona se fizički i psihološki distanciraju i lako
prelaze u druge uspješnije, popularnije grupe. (Crna djeca u SAD-u preferiraju dominantne
bijele grupe).

Grupe imaju svoje norme ili eksplicitna ili implicitna pravila i stajališta o tome kako se treba
ponašati, odnosno kako se reguliraju odnosi unutar grupe ili izvan nje. Važna uloga normi je
da se održi i stvori zajednički okvir koji služi kao socijalna realnost. Uglavnom se pojedinci
unutar grupa nastoje međusobno uskladiti.

Čimbenici kohezivnosti u vršnjačkim grupama su interesi, ciljevi, zajedničko djelovanje,

vanjska opasnost, solidarnost.

9.4.2 Vođe i sljedbenici

U grupama se često izdvoji vođa koji okuplja druge članove i potiče različite oblike
ponašanja. On obično ima viši socijalni status, skloniji je od drugih članova poduzeti različite
aktivnosti za ostvarivanje grupnih ciljeva. Najčešće vođa izravno, jasnim zahtjevima,
pokušava utjecati na ponašanje svojih sljedbenika, a oni reagiraju popuštanjem. Učenici koje
vođa okupi oko sebe nazivaju se sljedbenici. Oni su skloni bespogovornoj provedbi
zapovijedi, odanosti i poslušnosti koju vođa i očekuje i traži. Razlog pokoravanju je saznanje
da se poslušnost isplati.

9.4.3 Vršnjački utjecaji i mehanizmi kojima se prenose grupne norme

Konformizam i utjecaj većine

Učenici koji se uključuju u grupu izloženi su pritisku da prihvate stil, vrijednosti, interese i
načine ponašanja koje grupa preferira. Kako bi ostali u grupi oni prihvaćaju norme grupe. Ali
može se dogoditi i obrnuta situacija, osobito u slučaju pojedinca koji se zna nametnuti većini.
 14.MEDIJSKI ODGOJ
14.1 Polazišta

Danas vjerojatno ne postoji stan ili kuća u kojem nema satelitske televizije, osobnog računala
i nekoliko mobilnih telefona. Današnja djeca ne poznaju život bez računala, televizije,
mobilnih telefona.

Medijska pedagogija je pedagogijska znanstvena disciplina koja proučava zakonitosti odgoja,

učenja, odrastanja i življenja uz suvremene digitalne medije. Medijska pedagogija
primjerenim znanstvenim metodama nastoji pronaći odgovore i znanstvena objašnjenja na
mnoga pitanja koja se odnose na odgoj i odrastanje uz nove medije.

14.2 Novo (multi)medijsko okružje

Svjedoci smo odrastanja prve „digitalne generacije“ mladih.

Multimedijska obrazovna sredina se odnosi na dnevni i tjedni tisak, osobno računalo,

laptop, Internet, društvene mreže, TV – kabelska, satelitska, radio, DVD, pametni (mobilni)
telefoni, knjige.

14.3 Koji su mediji „novi“?

U posljednjih dvadesetak godina događala se informatiko komunikacijska revolucija koja je u

živote mladih donijela novih, atraktivnih i učinkovitih medija. Zvučne i vizualne informacije se
mogu snimati, reproducirati i slati s bilo kojeg mjesta gdje neka osoba boravi, provodi radno
ili slobodno vrijeme itd.

14.4 Informalno učenje uz digitalne medije

U stručnoj literaturi razlikujemo formalno, neformalno i informalno učenje. Informalno ili

tzv. prirodno učenje bilo je do sada zanemareno. Čovjek dosta toga nauči nenamjerno, izvan
školskog učenja. Poznato je da djeca dosta vremena provode ispred TV-s ili računala. Tako
neka djeca mogu usvojiti vještine poput stranog jezika. Toj djeci bi školski sustav učenja
stranog jezika mogao bit dosadan jer znaju više od svojih vršnjaka (koji kreću od samog
početka).

14.5 Neke posebnosti odrastanja uz digitalne medije

Način življenja, kao i komunikacije s članovima obitelji, odnos školskog i informalnog učenja
kao i uloga roditelja i obitelji danas se bitno razlikuju u odnosu na doba bez digitalnih medija.

14.6 Strahovi od novih medija ili strah od novog

Cyberfobija – strah od računala. Taj strah je znatno manje prisutan kod djece i mladih nego
kod odraslih i starijih osoba. I strah od novoga se isto tako ponaša.
14.7 Medijska pedagogija i virtualno okružje

Kod djece koja odrastaju uz nove medije sve se češće javljaju poremećaji u čitanju, pisanju i
govoru (rajković, 2013). Upozorava se da se u predškolskoj dobi kod djece, koja previše
vremena provode uz razne digitalne zaslone ne kreću se primjereno svojoj dobi. Djecu treba
poticati na različite motorične aktivnosti u kući ili prirodi te omogućiti im što više kretanja u
kući i u prirodi.

14.8 Cyberbullying

Cyberbullying (virtualno zlostavljanje)označava komunikacijski neprimjereno ponašanje

pojedinca ili grupa koje podrazumijevaju uporabu interneta, mobitela za postavljanje
tekstova ili slika namijenjenih vrijeđanju ili uznemiravanju druge osobe ili osoba.

Dvije vrste internetskog nasilja: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan napad
podrazumijeva slanje uznemirujućih sadržaja namijenjeni vrijeđanju jedne osobe ili osoba s
vlastitog računa. Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće
osobe, koja toga najčešće nije svjesna. Ako netko sazna nečiju šifru računa ili nadimak može
preko tog računa slati uznemiravajuće sadržaje njegovim prijateljima itd.

14.9 Pedagoške mjere uz nove medije

Sve odnose u obitelji i školi treba pratiti usmjerenost na pozitivnu disciplinu, a bit tog oblika
međusobnih odnosa je dogovaranje, planiranje, suradnja i povjerenje.

14.10 Velegrad, manji grad, selo

Razlika između života na selu i gradu je što su djeca u gradu izložena medijima i ponuđeno im
je puno više sadržaja i aktivnosti kojima djeca sa sela nemaju pristupa (privatni treneri,
glazbena škola itd.. Djeca sa sela su izložena igranju vani, druženju s vršnjacima, poznavanje
susjeda itd. Obije strane posjeduju repertoare ponašanja koje druga strana ne posjeduje.
Trebali bi se upoznati s drugim repertoarom. To bi trebali učiniti njihovi roditelji.

14.11 Mediji u dječjoj sobi

Roditelji nisu sigurni trebaju li u sobi njihove djece biti prisutni mediji poput televizora ili
računala. Odgovor na to pitanje nije jednostavan i ne mora biti isključivo DA ili NE. Odgovori
bi mogli biti uvjetovani dobi djece, školom koju pohađaju, brojem djece koja se koristi sobom
itd. Njemački pedagozi savjetuju protiv medija u sobama djece. Kako god izabrali roditelji se
moraju znati nositi sa svojoj odlukom i posljedicama koje će ta odluka imati na njihovu djecu.

14.12 odnos odgoja uz digitalne medije i ostalih subjekta odgoja

Jedni zagovaraju odgoj bez digitalnih medija drugi odgoj uz digitalne medije. Jedno od
najstarijih pedagoških načela je i ono koje upućuje na jedinstvo svih odgojnih utjecaja.

14.13 Ne prerano i ne previše

Koliko dugo traje ne prerano i koliko je, izraženo u satima ili minutama, to ne previše – svi
izbjegavaju reći ili napisati. Budući da je teško u ovom vremenu osigurati život i odrastanje
bez gledanja sadržaja na raznim ekranima može se preporučiti kontrolirano i usmjeravano
druženje s tim medijima, uz poštovanje svih pedagoških pravila. Dakle, uz osiguranu
uravnoteženu tjelesnu aktivnost te razne druge kreativne aktivnosti s drugim alatima i
materijalima, može se pedagoški usmjeravati odrastanje djece i mladih te stjecanje za život
važnih kompetencija i uz digitalne medije.
 15. KOMUNIKACIJA U ODGOJU I OBRAZOVANJU

Svakodnevno komuniciramo s drugima i obično se misli da nam je o tom fenomenu poznato

sve te nam je to prirođeno pa se postavlja pitanje zar o tome treba još nešto učiniti.

„Krivo čuli, pogrešno shvatili, pa je od sitnice nastao problem.“

Nitko od nas nije otok, usmjereni smo na druge ljude i kooperaciju s njima. Da bi ostvarili
svoje osobne ciljeve ljudi su prisiljeni surađivati. Iako je pojam općepoznat, nije jednostavno
odgovoriti na pitanje što je to komunikacija te kakva je komunikacija djelotvorna.

Komunikacija: učiniti poznatim, učiniti zajedničkim, podijeliti s drugima- ono što saznam,
saznat će i drugi, priopćiti, biti u vezi.

Komunikacijski proces se odvija unutar jedne osobe, a onda u interakciji s drugom osobom,
između dviju osoba ili u malim grupama. Komunikacija je dijeljenje misli, ideja, stavova,
osjećaja razmjenom verbalnih i neverbalnih simbola. Komunikacija je složen fenomen.
Pošiljatelj šalje poruku primatelju. Proces stvaranja poruke naziva se kodiranjem, a proces
tumačenja poruke naziva se dekodiranjem.
LINEARNI MODEL KOMUNIKACIJE

POŠILJATELJ (kodira) komunikacijski kanal Primatelj (dekodira)

INTERAKCIJSKI MODEL KOMUNIKACIJE

Schramm u opisani linearni model uvodi interpretaciju tj. da se enkodiranim i dekodiranim
elementima pridaje značenje.

TRANSAKCIJSKI MODEL KOMUNIKACIJE

Ljudska komunikacija- višestruka složenost. I pošiljatelj i primatelj višestruko (istodobno)
izloženi tj. međusobno ovisni o porukama.

SUVREMENI MODEL INTERPERSONALNE KOMUNIKACIJE

U novije se vrijeme citira Hartleyev oblik međusobne komunikacije. Taj model naglašava
ulogu socijalnog konteksta, socijalnog identiteta… Orbe i Brusse su na neki način proširili
Harleyev oblik interpersonalne komunikacije, temeljni zadaci komunikatora su kodiranje i
dekodiranje, kreiranje i tumačenje.

Zapreke koje mogu otežavati primanje poruka su:

fizičke (glasnoća), psihološke(dekoncentriranost), fiziološke(slab sluh) i semantičke(način
uporabe riječi).
  Nemoguće je ne komunicirati u situaciji kad se dvoje ljudi može vidjeti.
 Svaka se komunikacija sadrži od dva aspekta, sadržajnog i odnosnog.
 Priroda komunikacijskog odnosa uvjetovana je točkama iz kojih komunikacija počinje
teći.
 Komunikacija može teći na simetričan i komplementaran način.
 Komunikacija teče na digitalnoj (verbalnoj) i analognoj (neverbalnoj) razini.

Kada se govori o komunikaciji najčešće se pomisli na njen verbalni aspekt, koji je nepotpun
bez neverbalnog. Verbalna komunikacija uključuje razgovor, govor, dogovor, a temelji se na
dvjema vještinama: slušanju i govorenju. Jedna od čestih rečenica koju nastavnici izgovore
jest Pozorno slušajte, a pri iznošenju procjene ili ocjene ponašanja govore To je zato što nisi
slušao .Slušanje se razlikuje od čujenja ili auditivnog slušanja.

ČUTI- fizički čin primanja zvuka

SLUŠATI- pridavanje značenja, dekodiranje zvuka i interpretacija.

Nesporazumi uglavnom nastaju zato što se druge nije čulo ili slušalo.

SLUŠANJE: usmjerenost na osobu koja šalje poruku, usmjerenost na sadržaj poruke,

usmjerenost na odnos, utjecaj poruke.
OBLICI SLUŠANJA:
 Diskriminativno slušanje- sadržaj poruke
 Slušanje s razumijevanjem- pozornost usmjerena informacijama.
 Evaluativno, interpretativno ili kritičko slušanje- ovaj oblik slušanja upotrebljavamo
kad moramo donijeti neku odluku, preuzeti neku obvezu.
 Empatičko slušanje ili slušanje sa suosjećanjem- usmjeren razumijevanju osjećaja,
misli i stajališta.
 Dijaloško ili odnosno slušanje - komunikacija se razvija u dvosmjernom procesu,
razgovor.
 Aktivno slušanje- spoj empatičkog i dijaloškog slušanja.

Slušanje nije linearan, već složen proces.

Nakon usmjerenog slušanja slijedi sažimanje koje ne uključuje davanje mišljenja ili
interpretaciju nego je to kratka informacija. U svakodnevnim školskim situacijama dok
nastavnik daje zadaću, poželjno poučiti učenike da ukratko sažmu ono što su čuli. Aktivno
slušanje karakterizira aktivna usmjerenost, pomoć sugovorniku da izrazi jasno poruku uz
reflektirajuće vještine.
Zaprjeke slušanju su vanjske i unutarnje, ometači koji blokiraju proces.

Pseudoslušanje- osoba se ponaša kao da sluša, kimanje glavom, ali nije duhom prisutna.
Čitanje misli- nagađanje što učenik misli
Vježbanje spremnog govora- priprema odgovora za učeničke isprike i izbjegavanje slušanja.
Odabir, selektivno slušanje, selektivno odbacivanje- slušanje samo dijela onoga o čemu se
govori.
Prosuđivanje- slušanje samo kako bi nekoga procijenili
Savjeti- dok učenik govori, nastavnik daje savjete i ne sluša ono što učenik želi reći.
Slušanje u zasjedi- slušanje samo kako bi se suprotstavili.
Uvijek u pravu- ne samo da ne slušaju, nego se koriste vikom.
Obrambeno ili defenzivno slušanje- sve se izjave doživljavaju kao napad.

Drugi važan segment osim slušanja jest govorenje. Učitelji i nastavnici si često postavljaju
pitanje kako bi trebali govoriti da privuku pozornost učenika na nastavne sadržaje. Nastavnici
su svakodnevno u situaciji razgovarati s učenicima. U stvaranju odnosa uz slušanje, važnu
ulogu ima i stil komunikacije. Komunikacijski stil- oblik izražavanja nekog mislenog,
osjećajnog, voljnog ili opažajnog sadržaja.

AGRESINI STIL KOMUNIKACIJE- ovakve osobe svoje želje, misli i sve ostalo iznose na štetu
drugih. Njihova je namjera dominirati i povrijediti sugovornika. Sugovornici se osjećaju
poraženo, povrijeđeno i nezadovoljno.
NEASERTIVNI STIL KOMUNIKACIJE- dio ljudi zbog straha da ne povrijede druge svoje želje,
misli i osjećaje potiskuju. Najčešće se radi o osobama koje su sramežljive.
ASERTIVNA KOMUNIKACIJA- osobe pozorno slušaju govornika, poštuju njihove misli,
osjećaje. Asertivna komunikacija uključuje: poštovanje potreba, osjećaja, jasno iznošenje
svojih misli, stavova, spremnost na razgovor.

 U razgovoru s drugima obično prethodi unutarnji dijalog, razgovor sa sobom. U školi-

objema stranama se daje jednaka ljudska vrijednost i iskazuje jednako poštovanje.
 Često učenici dragovoljno ili nakon poziva odlaze kod svojih razrednika na razgovor,
ali i zato što su ih zbog toga poslali neki drugi nastavnici. U ovom se zadnjem slučaju
često očekuje kritika. Također kada su učenici suočeni s teškim životnim situacijama
obraćaju se svojim nastavnicima. Neovisno o razlogu razgovora, pozornost treba
posvetiti objašnjenju svrhe razgovora i motivaciji učenika da se otvori.
 Razgovor između učenika i nastavnika mora biti usmjeren na sadržaj. Učenik je u
odnosu na nastavnika u neravnopravnom položaju, stoga nastavnik mora biti svjestan
svog položaja, odnosno svoje uloge.
 Razgovori između živih osoba gotovo nikad nisu posve skladni, a nesuglasice su česte
i očekivane. konfrontacije ne znače nužno i negativni aspekt. Nakon razgovora,
učeniku je potrebno dati i povratnu informaciju. Tijekom svakog razgovora, važnu
ulogu ima i neverbalna poruka.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
 Sve što se događa u ljudskoj komunikaciji mimo izgovorenih ili napisanih riječi.
 Izražavanje emocija, izražavanje odnosa prema drugima, predstavljanje sebe
drugima, pratnja govora radi reguliranja slijeda govora.
 Prema izrazu lica nastavnik može uočiti ponajprije emocije učenika. Osobito osnovne
emocije: srdžba, strah, gađenje, tuga…
 U učionici se često neverbalno komunicira podizanjem ruku, tako učenici dolaze do
riječi, da nešto znaju ili da nešto žele reći.
 Nastavnici pak neverbalnim porukama mogu uspostaviti bliskost s učenicima. Češći
kontakt očima, umirujući ton i sl. neverbalnim porukama nastavnici mogu ohrabriti
učenika. I nastavnici neverbalno pokazuju sliku o sebi, jesu li strogi, blagi i sl.

MEĐUODNOS VERBALNOG I NEVERBALNOG PONAŠANJA

Ponavljanje, proturječje, dopunjavanje, zamjenjivanje, isticanje/ublažavanje, reguliranje.
Nerijetko razgovori između nastavnika i učenika počinju Ti si povrijedi svog kolegu… Ti si
zao… nakon takvih optužujućih poruka, teško je da će učenik iskreno razgovarati sa svojim
nastavnikom. Stručnjaci predlažu da se takve poruke zamjene JA- porukama. Ja sam
iznenađen i tužan zbog tvog ponašanja… Ja- poruke izazivaju manje otpora i pobune. Ja-
poruke su cjelovite poruke.

JA PORUKE- izražavanje osobnih opažanja, iskazivanje misli, izražavanje predodžbe…

TI PORUKE- napadanje, predbacivanje, osuđivanje, etiketiranje…

Pravila djelotvorne komunikacije nastavnika:

 Izbjegavati iskaze kojima donosite sudove i izazivate napetost, izbjegavati opće
ocjene, izbjegavati negativne usporedbe, izbjegavati prijetnje…
 Oblik nedjelotvorne komunikacije u školama: obrambena i napadačka komunikacija.
Stalni napadi na učenika izazivaju ugroženost, odnosi između nastavnika i učenika-
neprijateljski.
 Procjena situacije, nametanje gotovih rješenja, pokazivanje nadmoći.

SUKOBI U ŠKOLI
Najčešći uzroci sukoba su različita uvjerenja, iskrivljene procjene stvarnosti… no ipak sukobi
su sastavni dio života. Treba težiti rješavanju sukoba u kome neće biti niti pobjednika niti
gubitnika. Obostrano prihvaćanje pokušaja da se problem riješi, obje strane iznose viđenje o
sukobu, predlaganje mogućih rješenja, odabir rješenja kojem su zadovoljni si. (Isić 2010.)
 18. MOŽE I DRUGAČIJE
Ne postoji na svijetu najbolja škola niti najbolja pedagogija. Pedagoška priča o tradicionalnoj
školi koja je postojala u 18. i 19. stoljeću mogla bi se kratko opisati: strogo, rigidno…
J. J. Rousseau zagovara odgoj koji je u skladu s prirodom i uz omogućavanje slobodnog
razvoja u koji se ne miješa nitko.

Alternativna pedagogija- izbor između dvije mogućnosti. U odgoju i pedagogiji to znači to

znači izbor između modela koji je sveprisutan u svijetu i većini škola ili neke od pedagogija
koje su ponudile drugačija rješenja , teorije, metode…
Uza sve spoznaje u školama je uočljiv programo-centirzam, nastava koja polazi od programa,
a ne od djece. U državama EU te u SAD-u djeluje mnogo državnih škola u kojima se
primjenjuju pedagoške ideje Montessori, Glassera, Korak po korak… Tisuće učiteljica i
učitelja imaju uređene učionice i opremu za primjenu didaktike. Krajnji domet slobode-
nastava kod kuće. Rašireno je mišljenje da takve učenike poučavaju roditelji ili ukućani.
Waldorfska pedagogija nastoji omogućiti cjeloviti razvoj djeteta i učenje koje zadovoljava sve
njegove razvojne potrebe.

Potkraj prošlog stoljeća hrvatski odgojitelji i učitelji upoznali su jedan američki projekt Korak
po korak – razgovor u krugu, integrirano poučavanje, suradničko učenje…
Nije moguće ne učiti te svaka životna situacija u kojoj se dijete nalazi omogućava učenje i
stjecanje iskustva. Na drugoj su strani se hrvatske škole u koje djeca moraju dolaziti te dobiti
na kraju pozitivnu ocjenu ili potvrdu, a takva škola uvjetuje i nepoželjne ishode.

Bezinović i Tkalčić (2002.) objavili su rezultate na uzorku od 3702 učenika i učenica srednjih
škola u dobi od 15 do 19 godine. Rezultati upućuju na veliku učestalost psihosomatskih
simptoma, a osobito kod djevojaka. Simptomi su znatno povezani sa strahom od škole,
osjećajem nekompetentnosti za školu.
 Ako ne budete učili, morat ćete raditi!
 Ako budete učili, moći ćete se igrati!

Uz pluralizam, važni pojmovi u odgoju su demokracija, ljudska prava.

Alternativne pedagogije i pedagoški pluralizam omogućuju u velikoj mjeri zadovoljavanje
osnovnih ljudskih prava i slobode u mišljenju.