Professional Documents
Culture Documents
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK: Pedagogija/Psihologija
PREDMET: Andragogija
Mentor: Mr. Sc. Merjem Sušić, ass.
KNJIGE:
Liessmann, K.,P. (2008). Teorija neobrazovanosti- Zablude društva znanja. Jesenski i Turk.
Paolo Freire, P. (2002). Pedagogija obespravljenih. Naklada Slap: Zagreb.
Morin, E. (2002). Odgoj za budućnost. Educa.
Student:
Azra Mehačević
PISA: Ludilo rang liste- dio knjige u kojem autor govori o zaluđenosti obrazovnih
institucija i njihovoj podređenosti određenim rang listama te kao primjer navodi PISA test
prema kojem određuju nivo znanja. PISA testovi se sprovode na petnaestogodišnjacima, i
provode se svake treće godine i glavni cilj je da se pomoću njih ocijeni nivo znanja među
mladima, te preispitati osnovne učeničke kompetencije. Autor ističe da li ono što se ispitue
ovim testovima uopće pripada obrazovnim ciljevima. Naime, novi obrazovni ciljevi se zalažu
za timski rad, a PISA mjeri stare obrazovne ciljeve- čitanje računanje...
Dakle, uopće se ne preispituje pouzdanost ovog testa, a rezultat istvaraju pritisak koji
poništavaju osnovne ideale i ciljeve razvoja čovjeka i obrazovanja. Osnovno polazište kojim
se vodi politika znanja jeste ranglista. Prema autoru danas više pitanje smisla, funkcije,
spoznaje i pravo na obrazovanje ne igraju nikakvu ulogu.
Bologna: Praznina europskog visokoškolskog prostora- naredni dio koji govori o sistemu
visokoškolskog obrazovanja. Autor smatra da se na ovaj novi način, kojim se smanjuje vrijeme
studiranja - povećava broj fakultetski obrazovanih građana. Na kraju se cijeli sistem Bologne
sveo na na bodove i bodovanje, a ne na znanje i obrazovanje.U posebne aspekte Bolonjskog
procesa spada izračun studijskih rezultat po ECTS-sistemu (European Credit Transfer System).
Smatram da bodovi nisu mjerilo znanja studenta, te također ni vrijeme trajanja studija, čak
štaviše studenti mogu biti više potkrijepljeni znanjem ukoliko kraće studiraju jer su više
posvećeni predmetima koji će im zaista trebati u poslu kojim će se baviti nego baveći se i
drugim predmetima koji i nisu tako bitni za njihov posao. Ponekad je manje zapravo više pa
tako i u obrazovanju.
Ispod crte: Vrijednost znanja- naredno poglavlje gdje autor ističe da bi znanje trebalo da
predstavlja jednu od najzačajnijih vrijednosti modernog društva. Posebno se ističe koliko je
nečije znanje vrijedno, ali da ipak ne bismo pogriješili ako bismo rekli da nema nikakvu
vrijednost. Suprotno naglašavanju vrijednosti, znanje se uopće ne cijeni jer mu je pravo na
spoznaju oduzeto. Znanje kao takvo ne predstavlja nikakvu vrijednost. Autor navodi da se i
znanje i obrazovanje ne doživljavaju kao neki cilj za jednu osobu, nego kao sredstvo. Ako
čovjek želi neko mjesto u budućnosti, njegovo glavno sredstvo mora biti znanje.
Dosta je reforme obrazovanja!- posljednje poglavlje gdje autor navodi parole reformatora:
staro mora nestati, novo se mora vidjeti, mobilnost na svakom mjestu, fleksibilnost posvuda.
Autor ističe kako je reforma postala čarobna riječ koja zaposjeda sva polja života, svuda se
ugnjezdila.
Zaključak- Smatram da se uz pomoć ove knjige mogu bolje shvatiti nedostaci obrazovanja
i autor je direktno govorio o svim problemima, te posebno ističe koliko oni koji se zalažu za
poboljšanje obrazovanja zapravo ga čine mnogo gorim i zanemaruju korijen te riječi i prave
obrazovane ciljeve i ideale.
Pedagogija obespravljenih
Kod potlačenih se javlja strah od slobode. Oni su internalizirali sliku tlačitelja i prihvatili
njegove upute ,odnosno propise i boje se slobode. Žive životom koji im diktiraju drugi i boje
se zaći u nešto novo, neistraženo i rađe će živjeti kao potlačeni nego se izboriti za tu svoju
slobodu. Oni su dakle podvojeni između želje za slobodom koju oni imaju ali i straha od
neovisnosti. Pedagogija obespravljenih je ustvari pedagogija koju treba izgraditi s
oebespravljenima , a ne za njih, u neprestanoj borbi za vraćanje humanosti. Pedagogija
obespravljenih je instrument kritičkog otkrivanja da su i potlačeni i tlačitelji izraz
dehumanizacije. Dalje važna karakteristika obespravljenih je samopodcjenjivanje jer oni
prihvaćaju mišljenje kakvo tlačitelji imaju o njima ,i misle da su tlačitelje ti koji sve znaju, a
oni ne znaju ništa. Da bi se borili za slobodu oni se moraju probuditi iz tog stanja. Moraju
shvatiti da i oni znaju stvari koje su naučili iz svog odnosa sa svijetom i drugim ljudima. Oni
moraju prevladati taj svoj strah od novog, od neovisnosti i od slobode , da bi krenuli u borbu
za istom. Jer samo oni mogu prekinuti dehumanizaciju i sebe , a i tlačitelja. Potlačene je uništila
upravo njihova situacija, jer ih je svela na stvari. Da bi povratili svoju humanost moraju prestati
biti stvari i boriti se kao ljudi. To je radikalan zahtjev. Obespravljeni ne mogu u borbu ući kao
objekti i tek poslije postati ljudska bića.
Posljednje poglavlje autor posvećuje povezivanju svih ranije navedenih fenomena i još
jednom naglašava važnost osvješćivanja obespravljenih u njihovoj borbi za slobodu, kao i toga
da obespravljeni trebaju vođu, revolucionarnog vođu koji će biti zajedno s njima , a ne nad
njima i da dominira odnosno da se pretvara u one koji tlače. Vođe dakle, ne mogu obespravljene
tretirati kao puke aktiviste kojima se oduzima mogućnost razmišljanja i dopušta samo iluzija
djelovanja, dok zapravo njima i dalje manipuliraju – u ovom slučaju oni koji bi trebali biti
neprijatelji manipulacija.Vođe ne mogu s obespravljenima postupati kao sa svojim
vlasništvom. Sama revolucija mora biti odgovorna prema ljudima, govoriti im iskreno o svojim
postignućima, pogreškama, lošim procjenama i teškoćama. Dijalog je prijeka potreba
revolucije koji odgovara i drugoj prijekoj potrebi, a to je potreba ljudi za komunikacijom bez
koje ne mogu biti istinski ljudi jer su u svojoj biti komunikativna bića. Onemogućiti
komunikaciju znači svesti ljude na stvari, a to je posao i cilj tlačitelja, a ne revolucionara, kako
bi mogli ljudima lakše vladati. A kada je riječ o revolucionarima, od iznimne je važnosti da oni
imaju povjerenje u narod. Jer ako se narodu ne može vjerovati, nema razloga za oslobođenje.
Revoluciju ne vode ni vođe za narod, a ni narod za vođe, već jedni i drugi zajedno u
solidarnosti.Ta se solidarnost rađa samo u poniznom, ljubavlju ispunjenom hrabrom susretu
vođa s narodom.A revolucija nastoji promijeniti stvarnost koja rađa dehumanizaciju koja se
proteže kroz cijelo ovo djelo kao jedan od najbitnijih pojmova koji su obilježje te stvarnosti.
Cilj svake prave revolucije je zamjena statusa objekta statusom subjekta- cilj svake prave
revolucije zahtijeva djelovanje i razmišljanje o stvarnosti, da bi se ta stvarnost promijenila. A
revolucionarne vođe ne mogu razmišljati bez naroda niti za narod, već jedino s narodom. Narod
treba da ima vlastite misli i vlastiti kritički stav o postojećoj stvarnosti kako bi tu stvarnost uz
pomoć vođe mijenjao.
Autor u narednom dijelu navedi nekoliko antidijaloških djelovanja koje koriste vladajuće elite
u potlačivanju obespravljenih.
Prva od karakteristika antidijaloškog djelovanja je potreba za osvajanjem. Antidijaloški
pojedinac u svojim odnosima s drugima, ima za cilj osvajanje- postepeno i svim sredstvima,
od najgrubljeg do najprofinjenijeg. Svaki čin osvajanja uključuje osvajača i nekog ili nešto što
se osvaja. Osvajač potom poraženima nameće svoje ciljeve i pretvara ih u svoje vlasništvo.
Nameće potčinjenima svoj lik, a oni ga internaliziraju i tako postaju podvojena bića.Osvajanje,
koje svodi osobe na stvari, od samog početka je nekrofilsko, o čemu je bilo govora u ranijem
tekstu. Potlačeni se poistovjećuju sa svojom situacijom i misle da je ona rezultat sudbine, dolazi
do pounutrašnjavanja stavova koje imaju tlačitelji i te stavove vide kao jedine koji postoje.
Zato je potrebno osvješćivanje koje će u njima probuditi želju za borbom za slobodu. A želja
za osvajanjem je stalno prisutna kod tlačitelja. Zato tlačitelji nastoje u obespravljenima uništiti
sposobnost da razmišljaju o svijetu. Oni predočavaju potlačenima svijet kao predodređenu
stvarnost, nešto zadano, čemu se ljudi, kao obični posmatrači, moraju prilagoditi. Tlačitelji
moraju pristupiti narodu da bi ga podčinjavajući održali pasivnim. Ali to približavanje ne
uključuje istinski dijalog i istinsku komunikaciju nego neke ugnjetavačke mitove koje oni
„pohranjuju u narod“ i kojima ovi potom vjeruju, kao što su: mit o jednakosti s vih pojedinaca
iako se svakodnevno čuje pitanje „ Znaš li ti s kim razgovaraš“ , mit da vladajuće elite
prepoznavajući svoje dužnosti promiču napredak naroda tako da narod iz zahvalnosti mora
prihvatiti stavove elite i živjeti u skladu s njima, mit da je pobuna grijeh protiv Boga, itd. Sve
te mitove čija internalizacija čini suštinu podčinjavanja obespravljenih, šire dobro
organiziranom propagandom i sloganima masovni mediji, sredstva „komunikacije“.
Manipulacija je još jedan od načina kojim vladajuća elita nastoji privoljeti mase za svoje
ciljeve. Što je veća politička nezrelost ljudi, to lakše njima manipuliraju oni koji ne žele izgubiti
moć. Unutra određenih historijskih uvjeta manipulacija se ostvaruje ugovorima između
vladajuće klase i klase kojom se vlada, ugovorima koji, promatrani površno, mogu ostaviti
dojam dijaloga među klasama. Ali u stvarnosti ti ugovori nisu dijalozi, jer njihov pravi cilj
određuje nedvosmislen interes vladajuće elite. Ugovorima se koriste dominatori kako bi
postigli vlastite ciljeve. Manipulacija teži anesteziranju ljudi kako oni ne bi razmišljali. Jer ako
narod počne kritički razmišljati o historijskom procesu, njegova pojava u tom procesu prijetnja
je koja se pretvara u revoluciju. A bez obzira kako nazvali to ispravno razmišljanje,
„revolucionarnom sviješću“ ili „klasnom sviješću“ ono je nezaobilazan uvjet revolucije.
Vladajuće elite su toga svjesne i instiktivno se koriste svim sredstvima, uključujući i fizičko
nasilje kako bi spriječile ljude da razmišljaju.
Kulturna invazija je uvijek čin nasilja nad osobama na čiju je kulturu invazija izvršena. Ona
se uvijek radi u cilju obespravljivanja i potlačivanja narodnih masa u kojoj se određeni narod
suočava s prijetnjom da izgubi svoju kulturu, a prihvati kulturu onih vladajućih elita koju im
oni nameću. Kulturno zaposjedanje vodi gubljenju kulturen autentičnosti osvojenih- oni
počinju usvajati vrijednosti, standarde i ciljeve osvajača. U svojoj strasti za dominacijom, za
oblikovanjem drugih prema svojim obrascima i načinu života, osvajači žele saznati kako
osvojeni poimaju stvarnost ,samo zato da bi mogli uspješnije nad njima dominirati. U kulturnoj
invaziji je bitno da zaposjednuti stvarnost vide kroz prizmu osvajača, a ne kroz svoju, jer što
više osvajače oponašaju, to je položaj osvajača sigurniji.
Saradnja, kao karakteristika dijaloškog djelovanja koja se javlja samo među subjektima, može
se postići samo komunikacijom. Dijalog, kao bit komunikacije mora biti u temelju bilo koje
saradnje. U teoriji dijaloškog djelovanja nemam mjesta za osvajanje ljudi u ime revolucije, ima
ga samo za njihov pristanak. Dakle, vođe ne smiju koristiti metode tlačitelja u ime revolucije i
osvješćivanja. Predanost revolucionarnih vođa obespravljenima istovremeno je i predanost
slobodi. Zbog te predanosti vođe ne smiju pokušavati osvojiti obespravljene, već trebaju dobiti
njihov pristank za oslobođenje.
Ljudi nisu u mogućnosti djelovati za oslobođenje sve dok su slomljeni odnosno obespravljeni,
reforme se mogu napraviti samo u saradnji naroda i revolucionarnih vođa.
Odgoj za budućnost
Slijepa mjesta spoznaje: zabluda i iluzija- prvo poglavlje u kojem autor govori da zabluda i
iluzija koči čovjekov put ka spoznaji, te da se čovjek stalno bori protiv zabluda. Zabluda čini
da imamo iskrivljenu i pogrešnu sliku o sebi, drugima i svijetu u kojem živimo. Svaka spoznaja
nosi u sebi zabludu i iluziju. Autor posebno ističe da ono što nas dovodi do zablude jesu zapravo
naši osjećaji koji uprkos našoj racionalnoj kontroli. Međutim naši osjećaji ne mogu
funkcionirati sami nego su oni blisko povezani I rade zajedno sa našim intelektom te se tako
razvijajiu I međusobno nadopunjuju. Mi sami stvaramo svoj psihički svijet koji se sastoji od
snova, želja, ideja i slično i mi kroz njega vidimo svijet. Izvor zablude jest samozavaravanje
gdje osoba laže samoj sebi. Pamćenje je takođe sklono zabludama. Pamćenje koje se ne
osvježava prisjećanjem teži propadanju, ali svako prisjećanje može ga s druge strane uljepšati
ili nagrditi. Svaka toerija u sebi sadrži zabludu koja pobija informacije i argumentaciju koja joj
ne odgovara. Razvoj naučne spoznaje moćno je sredstvo za otkrivanje zabluda kao i sredstvo
u borbi protiv iluzija. Međutim i paradigme koji kontrolišu nauku mogu razvijati iluzije. Odgoj
se prema tome mora posvetiti otkrivanju izvora zabluda, iluzija i zaslijepljenosti. Autor navodi
da postoje racionalnost i racionalizacija, te da je neophodno razlikovati ta dva pojma.
Racionalnost je otvorena, u nju spada sve ono što čini život, ona ne bježi od realnosti i
predstavlja štit od zabluda i iluzija. . Racionalizacija je sve suprotno racionalnosti, što znači da
je zatvorena, te podložna zabludama i iluzijama. Moramo prikazati važnost racionalnosti u
odgoju i obrazovanju, jer je ona ugrožena, vrlo lako može postati racionalizacija.
Postoje razni načini uvjeravnja čovjeka u određene stvari. Čovjeku se čitav njegov život nešto
nameće; uvjerenja, vjerovanja, teorije i sl. Sve te teorije, doktrine itd., imaju veliku moć
uvjeravanja. Vjerovanja i ideje predstavljaju ogroman i neizostavan dio čovjeka. Čovjek
vatreno brani svoje ideje i vjerovanja koja su proizvod njegove mašte, inteligencije ili su
nametnuta u određenom društvu, čovjek je spreman ići van granice normalnog u cilju odbrane
tih vjerovanja. U odgoju za budućnost treba prepustiti duhu da rješava bitne probleme. Suština
jeste da do spoznaje dolazimo ukoliko naš duh podstiče razvoj naše opšte inteligencije, te svih
onih sposobnosti koje su najizraženije u djetinjstvu, a koje obrazovanje zna poništiti. Svi oni
dijelovi čovjeka koji bi se trebali koristiti što više u životu, zatvoreni su, ne postoje dok ih se
ne "pozove". Čovjek se nalazi u takvim uvjetima da njegov duh nije slobodan, gubi svoju
prirodnu sposobnost da znanja uklopi u njihove prirodne cjeline.
Poučavati ljudsko stanje- naredno poglavlje u kojem autor objašnjava da osnovni zadatak
odgoja jeste spoznati čovjeka onakvim kakav jeste te razvijati ono ljudsko u njemu. Međutim
napretkom čovječanstva, razvojem tehnologije došlo se do toga da čovjek nije uopće više u
centru istraživanja nego postaje mali i nebitan. Zaboravljaju se njegovi bitni dijelovi , ono što
treba da raste u njemu: književnost, pjesništvo, umjetnost itd. postaje čista znanost. Na stranu
ostaje njegova mnogodimenzionalnost i složenost. Svi današnji napretci učinilli su da svi
čovjekovi dijelovi postaju razbacani i nepoznati. Raste neznanje o cjelini, a napreduje spoznaja
o dijelovima. Sve je to učinilo da čovjek iščezava kao "trag na pijesku".Čovjek u sebi sadrži i
pozitivne i negativne osobine. Ponekad ono ludo, negativno i loše zna pokoriti ono dobro u
nama, zarobiti racionalnu inteligenciju i napraviti od nje čudovište. Odatle dolazi čovjekovo
ludilo, stanje kojim su se bavili mnogi filozofi, ali ono nije dovelo čovjeka do propasti.
Tehnologija i znanost su se razvile i čovjek je zavladao zemljom. Čovjek genije nije čovjek
stvoren samo od logike, zbilje, kulture i društva, on je stvoren i od ludila.
Etika ljudskog roda- posljednje poglavlje gdje se ponovo ističe veza između društva,
pojedinca i vrste. One nadopunjuju jedna drugu i međusobno su povezane. Demokratija
omogućuje pojedincu bogat i složen odnos sa društvom. Za razliku od drugih društvenih
uređenja, demokratija se temelji na kontroli aspekta moći od strane onih koji se kontrolišu. Na
osnovu svega ovog postavljaju se dva etičko-politička cilja: a) uzajamno kontroliranje između
društva i pojedinca putem demokracije i b) ostvarivanje čovječanstva kao planetarne zajednice.