1

2
 Stefan Elezović

Robovi Morane

3
4
 Stablo, o Stablo, Senko Svoda,
Svemoćno Stablo svih stabala,
Kroz mramor gde je slabost pala
Ti jezgrama se slatkim poda,
Pod tobom splet se zamki taji
Kroz koje mračni zagrljaji
Izgubiće se u čist safir
Tog praskozorja večnog dana,
Slatki pad, miris ili zefir,
Il’ golubica predskazana.

POL VALERI1

1 Pol Valeri – „Između jutra i palme“, Kultura, Beograd, 1969.

(78.)

5
Svarog

Stvaranjem svoje suprotstavljenosti,

Amorfan, kližeš tjelesnosti.

Rodio si sve „realnosti“,

Nesmotrenom luči pobuda.

Gubi oslonce vaseljene. On spava.

Nebo iziskuje preseljenje - tlo strada.

Obuhvata li sebe? Spava...

Spava... koraci blijede!

Biva onaj koji čuva u onima „što čuvaju“

Od sebe se kloni, da se ne trzne,

Probudi, od sna odvoji. Odvoji...

Pod njima „budni“ urlaju!

Budi li se... ništa... On spava.

6
Perun i nešto

Nebo sluti nove nepogode,

Svod ukočenih momenata,

Bezvremenost tmurne hridine,

Uvjerljivu sjenku svijenog’ hrasta.

Atmosferom potiče ljetne oluje,

I basom groma vabi padavine,

A još je nijem kao Pontije;

U krvavom tragu zbraja istine.

Na čemu počiva epitet ´rušitelj´;

Da li po kazni ili po dužnosti?

Nije sasvim slučajno, nije

Život počeo sa nama, nije u slasti.

Možda i nije bio roditelj,

I nije morao nikada odrasti

- Tako nadmeni govore. Kiša pada,

Tmurno podne otiče u more.

7
I sav porod mu flaše da porobe

I dalje teče stvaranje, nastavljaju krasti

Osmjesi bolove, susreti kidanja,

Plač gubitak, uzdasi izložbe.

8
Stribog

Isteći će božanstvo u korito,

Rijeke i potok nabujao,

Plodonosnim pomenom tvoje umješnosti.

Obnovljeni tok strujanja, tiho

Ponavlja smjer kojem vodi

Mrazno postojanje, refleksivnost čistog.

Omogućava promjenu svako unuče

Ostavljeno da zastupa tvoju nazočnost.

Prvotno uzima predah

Pred nastajućom burom, nevremenom.

Pogodnost kraja... predah.

9
Vesna

Nasmješena boginjo, kažu

Da si omiljena kao polen,

Okrepljuješ vjetar koji te donosi

I Gorovit zbog tebe ne spava.

Vijenac u tvojoj kosi

Proživljava ponovo mladost,

Usuđuje se da orosi

Mutan osjećaj, kontrast

Prošlog i sutrašnjice,

Samo tebe požele „opet“

Gledati kao negaciju konačnice,

Sitnicu koja oživljuje zaplet.

10
Jarilo

Ona čezne Jarilo

Da sokakom začuje galop,

Tebe ugleda, sa Istoka,

Kako pališ joj kandilo.

Pluta taj briket tromjesječjem,

Dogorjeva, i miriše.

Razaznaje konture sa slike

Vesna prekrivena beharjem.

U njoj tobom iznikne

Svako malo novo obličje,

Obješenjak nespreman da privikne

Svoja stopala naravi zbilje.

Sa nje skliznu hronike,

Poezije nemarom izbrisane,

Kao behar mlade višnje,

Noge seljanke u opanke.

11
Čudno zvuči, ali prisustvo miriše,

Tvoje, na dugo sazrijevanje.

Tvoj lik položen u klasje,

Nju, sklupčanu uz tebe,

Dok, sve okolo, cirkuliše...

12
Veles

Zrela je pšenica

Poljem polegla, u glib

Namočena. Jede svoj

Grumen kao matica

Svoj porod... Na prijestolju

Obamrlost rukovodi, samo vjetar nosi.

Sve je zrelo za srp;

Živo što leluja i ono što će da vri.

Medvjed skrnavi tajgu,

Plaši u ime Velesa,

Krije porugu u tragu

Mameći lovce u klopku

...okrilje ledenih statua.

S’anuje u oku.

13
Morana

Morena šapatom pitomih zvečarki

I njihovom podmuklom namjerom,

Još možeš da sročiš nešto svoje.

Ispod kamene ploče, mlijeko toče

U zablude dojke. Time nas doje...

Čuvaj se takvih, što žive u tami

Oni ne znaju za naše mjesto.

Naša ih ljubav dovoljno ne hrani,

Stopalima ne dotiču zemlju.

Ne, nismo mi ono pseto;

Pseto što zahvalnost pruži

Za objed i toplo mjesto.

Uslikaj svoju bijedu i služi.

Oduži za grijehe, njih „dvjesto“,

Što nevrijeme trpe na klupi.

14
15
16
ZABORAVLJENA UTOČIŠTA

- Drvo se suši... Nazebla porodica već neko vrijeme planira da se

ugrije uz vatru. Nije da tih zamisli nije bilo i prije, ali sada, noge su
modre od promrzlina i prsti škripe dok se savijaju. Ionako se suši, reći
će, učinićemo pravu stvar i od predmeta koji ne služi ničemu, osim što
zauzima prostor, priredićemo sebi ugođaj. Braća, zagledana u stablo,
misle o tome šta se to čulo između njihovih koraka, pa se nastoje i
međusobno čuti.

17
Voland (Ješui);

Rođeni smo iz talasa sablasnog vira

Zatečeni čvrstim, suvim tlom; svijetom.

Tada nam je prijala ta količina mira,

Sada nas guši, čekamo nemirni, grom.

Mislili smo, nama zajedno biće,

Dovoljan dodir, povoljan vjetar, vječiti jugo.

I da nam polja obrastu etar

Dovoljno nije, vatra se gasi, ugara žar.

Želim kroz tebe svijet da gledam,

Reljef na porama kaže ti

I crte lica kako vremena kroje,

Daljinu koju ne mogu prozrijeti.

A sada tu pred okom, na dlanu

Sekund pretočen u prokletu vječnost.

I šumske gore nikako da planu

Gasi se život, gubi se svjetlost.

18
Ubjedi me ponovo u danas,

a nas, u sebe zatoči.

Haosu je vrijeme da spregne... svjedoči!

Ja nisam spreman čekati dugo.

19
Ješua Ha Nocri (Volandu);

Proključala je voda izrovila zemlju,

Probila put sebi kroz ohlađenu magmu.

Sada na tlu otapa led sa kapaka,

Obnažuje reljef, skida maramu.

Hladeći se, luta vrhovima, ide u ponore,

(Bojažljivim zrakama se kupa)

Obgrljena smetovima, u milosti gravitacije.

Prilično slično onome grču pretkomore,

Kada žudno ljubi dragocjene kapi

Mlade, strane, uzavrele krvi,

Što su razlog bola, harem nespokoja,

Adekvatan pristup neobičnoj snazi.

Kazaljke izvlače skrivene špilove,

Pokazuju način; kako da se prati.

Čime opsluživati kockara stolove.

Kada uzet’, kada nešto dati.

20
Voland (Ješui);

Ganućem su ispraćeni naraštaji.

Gulili su koru stablima

Vraćajuć’ se kultu: boreć’ se

Za ordenja nađena na putu.

Za njih su drugi patili;

Zastajali često osluškivati pobude.

Ulice su odavno napuštene,

Razderana koljena više ne cijele.

Uzvikujući pokorene osude,

I noseći krupne naramke

Materijala za skupe okove,

Rob sriče, rida i kune.

Jedini ne voli rastanke.

Jedini izvana trune.

Avaj, skupi se lopove

I primi pokorno mrve.

21
Voland (Ješui);

Igraš li još igre svog djetinjstva,

Dok te grle riječi i plešeš šumovima?

Možda sada drugačije čuješ,

Dok eksere kuješ i razvlačiš žice.

Slutim da svoju hranu truješ,

Pa se kupaš znojem i trese te zima.

Nakon buđenja sliku ćeš da pljuješ,

Govoreći sebi; - čovjek koji nisam...

Skriveni osmijeh u zjenicama

Dječaka ispod zavejane tajne.

Krčio si tamu blještavim očima.

One sada žmire, potmule i prazne.

22
Ješua (Volandu);

Ispod pohlepnog kikota

Razumnog gada, izroda,

Djeluješ u neskladu takta

Lomi te poganog priroda.

Čemu sva drama izgona?

Uslijed čeg’ ta divljanja?

Krvlju smočeni peron

Ostavljena djela sabrana.

Dodajmo svemu, poruku njenu

Lijući krv, braneći vjeru,

Bez argumenata i izgovora

Lativši se knjige, držeći se rova.

23
Voland (Ješui);

Uozbilji se dok ozbiljuješ svoje nadanje.

Umotaj se u skute kao u cvjetne latice.

Ogledaj u drugim očima svojih očiju varnice.

Zbog tebe se voli, zarad ljubavi, stradanje.

Da, voli i ti svoga naroda padanje,

Pogledaj u smrt i pokreni klanjanje.

Obilježi utabanu stazu u ponor,

Osvrni se, razgledaj, pokušaj, vrati se!

U ponore stupi! Ti hrabrosti skupi!

Kroz krš i trnje probij se.

Da, voli i ćuti. Da, mri i trpi.

Drži pravac, oluje sluti; jer kopni sve...

24
Ješua (Volandu);

Pleteš prolaznike u svoje mreže

Krivnje, neispunjenih očekivanja.

Ne čekaš novi dan

Da ti otkrije kuda ludi bježe.

Kada ih optuže da se podvalama služe,

Premalo daju, i ne haju

Za sitne poklone i ruže,

Latice što venu prvim mrazom.

Ne, ja ne idem znanim gazom,

Nose me struje; gutaju virovi.

Oči moje odavno ne suze,

Jer su more dale za kolapse svijeta.

Umivam se rosom mladoga cvijeta,

Očima djeteta, naivnom sintagmom.

Tankom niti vođen nad očajem,

Zaustavljen pred novim pragom.

25
Pred vratima mojih snova,

Tvoj san je noćas miran,

Putuje blago, navlači zastore;

Pred neispisanim, umornim proscem.

Što je ubjedio sebe,

Da čovjek zna šta hoće;

26
Voland (Ješui);

Drugim mjestima emaniraju osjetila,

Umjetnošću oformljena jezgra toga neba

Dodiruje obode pejzaža pojila

Baroknoga jezgra, rađenog neplanski.

S temeljima stalno flertuju potresi.

Površinu freske izbjeljuje vazduh,

Curi pritajeno topla žarulja...

Huk povijesti gutaju silosi.

Od nekropole odjeljuje namet

Nošen kosom tvojom, iznuđen varvarski;

Nagoni na pokret ukrašeni paket

Kremiranog bola, taličnih groteski.

27
Voland (Ješui);

Ulivajući svoje radosti

U ideju srećnog svijeta

Zamahom novine blagosti,

Na mjestu gdje ne smeta

S izvora mladosti piti.

Usnama dirajući vodu,

Pustivši da misli odu

Daleko, brzo od sebe,

Dok naglo odmiče vrijeme.

Naše se misli ne muče;

Biti daleko od kuće,

Rušiti sve ono od juče.

Sloboda samo za danas,

- Ishod slobode jest sutra.

28
Ješua (Volandu);

Riječi što me sjećaju na sate

Prošlog dana, izgubljena momenta.

Trebam ti reći da... znam te.

Pamtim još poneki dodir i treptaj.

Uz pješčanu obalu naslonjeno more...

Iako osjeka utiče više nego plima,

U unutrašnjosti još vatre gore.

Mokra tijela još se griju njima.

I nas poput otoka vatra je stvorila.

Naše je danas skamenjeno juče.

Naše je vrijeme oslobođeno kormila.

Tu smo samo stijene dok nas more tuče.

29
Voland (Ješui);

Robijao je ponos tvojim danima,

Kad su htjeli hram srušiti,

Tragove ti kriti dok gaze po njima.

Kako pored legla ti smio si spiti?

Pjesma žednog hora i zvuk nekog tona

Što još širi eho, uspinje i tone,

Stazom tvoga bola, diljem tvoje zone

Opija i pali, moli za robove.

30
Ješua (Volandu);

Samo u jedno nemoj posumnjati:

Da će doći, proteći i stati,

Ušunjati se u mladosti bolove,

Kad da pođe, ono neće znati.

Ono ne zna da moli strpljenja.

Tmurno vrijeme gasi novo svjetlo.

Neka početka izostanu borenja.

Neka dalje teče, dok je izuzeto.

31
Voland (Ješui);

Kadar da potrgam ponovo omče

Koje deru kožu, zatiru i koče;
Trgam bjesno mljeveno meso
S trošnog skeleta i grizem rub usne.

Bijes me budi, onda dobro počne.

Krv mi vri, mene ne zatoči
Baš ni jedna riječ, ni jedno siroče!
Osudu iznad glave mi sroči!

Laži da su me klale istine,

Laži da su me boljele čistine.
Reci da sam korov čiste livade.
Ja sam taj što je imao zarade,

Taj sam što je stvorio zavade.

Greškom to ime ne nosim,
Razlog razdora bijah oduvijek;
Pogrešna kova, mene ne zatoči!

32
Istinu kaži da mi nema zova,
Vaša mi imena nikako ne stoje.
Reci da sam rijedak uzrok razgovora,
Gladni pas, vampir željan lova,

Pljuj me i kada dim okruži me,

Dok preda mnom plešu iskre
I dok u vatri brojim zime.
Ja, kopač rova, mene ne zatoči!

- Vatra je počela da gori. Isušene grančice pucketaju, pa u vidu iskri

putuju tamo kamo se i dim zaputio. Toplota koju zgarište isijava
privukla je sve promrzle koji su se našli u blizini. Prvo će od njih
doći Levi Matej, a nešto kasnije i ostali.

33
Levi Matej ;

Orkan dokono krši obale,

Razbija stijene, širi mora.
Bujica kosi one preostale,
Njom, bjesomučnom, putuje kora.

Sramotne aveti plaše holograme.

Republikom kruže tragični simboli...
Pritajeno sričemo probane programe,
Nadolazeći izdan za sušu moli...

Sukobivši osnažene, suprotne korake...

Oslobodi... oslobodi.

34
Ješua ( Levi Mateju);

Dao sam doprinos paljenju svjetla,

Rasipanju materije, bacanju baklje.
Još me peče karakter porijekla,
Zgureni mladići što muče prijestolje.

Zbog ljubavi još postoje vijeća,

Trajna težnja da sapletu prvo
Bilje iz ruku ocvalog proljeća,
Represivno, krivo, tanko tkivo.

Osama tjera da gorimo.

Stilskim formama zauzima gard.
U nama kolosa pomama,
Osujećena lepra. Bez hajke ne stojimo.

35
Levi Matej (Ješui);

Strpaj me u svoje moguće

Iskustvo, neostvarene planove.
Pa makar u početku propali,
Mojim tijelom isprljaj dlanove.

Jednom i sa mnom ostani,

Jednom, iako kasno je.
Vir mog potopa postani.
Sve uništeno već dato je.

Ne peri pokušaje, tragove,

Jer oni tu jedini štimaju,
Ne bacaj pogrešne šrafove,
Možda će držati kapiju.

Prolaz ka mome smiraju!

36
Ješua (Levi Mateju);

U smjeru bivših vrijednosti,

Skladom nastajućih poezija
Narednih pokoljenja ordenja,
Nosiće slike predaka u novi ram.

Surovim kontrastom bojena lica,

Spram boje rama, i rose lista,
Sramno brane odsustva dodira.
Kraj otrovanih tijela rastu djeca

Zastala pred granicom kosmosa,

Stasala spram pomamnog ponosa,
Ćuteći hode, ne haju za tijelom.
U spokoju... ne čeznu za mjerom.

37
Levi Matej (Ješui);

Cvatna livada na blatnom putu

Dole, ispod! ...Vlažne dubine.
Šire se tmine, šire se tmine.
Još mi nešto visi na skutu.

Nisu to rite, ni rašiveni konci,

Nisu ni pokidane grane, ni lišće
- to su godine, oluje i kobci
Što bez krvi lude, izjedaju ušće.

Ispod se ne naziru novi počeci,

Ispod neba nekada jesu.
Od kada vrli plove po ljesu,
Čuju se trube, vijore letci

Šire se tmine, šire se tmine.

38
Ješua (Levi Mateju);

Trošnim vratima fali kvaka,

I ona tako zakovana ćute
Dok unutra sve manje je zraka
I koraci prate stare nacrte...

Ne čuvši kako cvile šarke,

Ili kada škripe gladne keruše,
Zanemarivši one velike pomake,
Godine prate djeveruše.

Izvana sjevne poneki pogled,

Prelomi, naglo, na pola šupljinu
Koja je dogledan period pored,
Nasuprot sunca, sakrila tminu.

39
Levi Matej (Ješui);

Rasturena kapija životna,

Usred vatre kupa ništavilo.
Tamo nema ničeg što ti milo
Korača i služi. Zavjera vjekovna!

Uludo su blaga naša trošena

Kao materijal nove ere
I trupla naša nošena
U koru mokre, gladne zemlje,

Uvlačiće nas usnule na počinak,

Iz ružnog kraja i vratit na početak.
Poniznošću kočiće napredak
Ne bivajući više suvereni.

40
Levi Matej (Ješui);

Hvali li nas more

Još, iako nove zore
Sve više kasne i
Sve manje liče svitanju?

Kako da nas zove

Poslije naše grozničave gladi?
Proždiremo mu plodove,
Ne tražimo svrhu niti smisao.

Počeli su tijelo da ti rove,

Da ti crpe dušu i crtaju mape
Koje vode do tvoje aorte,
Kroz alveole bilježe etape.

Crpe kapacitet, dok matica plamti,

Borbom protiv goreg, bolne odgovore
Naziru sami; prozivke i logore.
Poniru u vir, skršeni i prazni.

41
Ješua (Levi Mateju);

Ne ostavljaj za sobom tragove

Nespretnih koraka, nevolja
Ne dozvoli pravilu mjesto.
Tvoj put je dug i vrlo često

Odlaskom lomimo sebe.

Vrijeme je za bolje mjesto,
Na javi ono viđeno u snu
Nespretnim usnama kušati.

Neka ne prate prošla žaljenja

Mlade latice u cvatu, ljeto.
Cvjetanju smeta bolest korijenja.
Srce pretvori u hrabru Spartu.

42
Levi Matej;

Daj mi snage da neporočno ljubim...

Dane započeo tužno... Tu se skriva
Bol bez odjeka i riječ odaziva.
O, daj mi snage nad silama grubim.

Vrati mi sličnost da usnim, dok strava

Tišti mi čelo i viče za trpezom.
Ona je dio predjela što spava...
Ne mogu se rastati sa tobom.

43
Juda (Ješui);

Grabim ti skute i pratim te

Vođen njima, pomrčinom.
Strah me da pustim se
U ambis hira, u rijetke varnice.

Grube ruke paraju sukno.

Poneka zvijezda prošara nebom.
Mučno li je ronit u mutno,
Liječiti sebi rane srebrom.

Plava me boja na tebe sjeti,

Na igre noža, na kišu ljeti...

44
Ješua (Judi);

Zamoli djecu svoju pjesmi.

Pjesmom će ispraćati eone,
Oplakujući prognanika milione.
Zvukom haosa otpor se lomi.

U našem dahu utkan

Duh naših tijela u sklad
Naše prirode najvećeg dijela.
Krvlju, venama protiče San.

San sanjan za neku ljepšu pjesmu.

45
Fagot – Korovjev (Ješui);

Hor vođen kretnjom prstiju,

Visina je rođena velikom željom.
Zadivi gosta, ne budi prost
Naša budućnost ogledana u pljesku.

Naša će hrana ostati posna.

Sinovi naši za dom moraće
Gasiti vatru ognjišta, davati naklon.
Zaborav parališe kao istina.

Dilema rasparčava sistem.

Reanimirano mrtvo tijelo,
Miriše na jeftin parfem
Nenošeno staro odijelo.

46
Josip Kaifa (Ješui);

Razdvoji ideju moga i tvoga.

Razderi kopljem, mani se toga
Što srce grije, podnosi žrtvu,
Paleći sjeme, voleć je mrtvu.

Našeg će doma tražiti humku,

Eho života držeći za ruku.
Naše kolijevke, temelji naši,
Naravi bolne, životnost sišu.

Latice cvijeća lopovi kradu,

Njima moleć’ za oprost svih.
Donesi miris našem gradu.
Oslikaj budućnost svjetlu na zgarištu.

47
Korovjev ( J. Kaifi);

Prodirem u dušu, bolim kao kostobolja

A, oni, pišu bojne himne, kikoću se rosi.
Krvava voda i neobrana polja
Bile su volja zalutala u svijesti.

Širok spektar u kapi znoja...

Planina se sliježe u obale,
Razuđeno polje usoljenog stijenja,
Povici brane parole, ole, ole.

Visoki talasi potiru dubinu.

Ljubav se rađa, kulja iz vrela;
Opraštanjem vječnost plaća stanarinu.
Planina je davno usnula.

48
Josip Kaifa;

Odnekud naviru pomisli

Od smisla odvojene, kisle.
Bio sam, položen u jasle...
Poput njega nismo odrasli.

Kiše natapaju ugaženu zemlju

Spirajući krv oko giljotina,
Ugarak ostavljen da svjedoči činu
Blaženih namjera, tužnih uspomena.

Izuzima potjera maljavo siroče,

Susret novog neba, izgled nove sorte,
One kojim treba, koji mole
Za spas i čeznu za pravednosti porte.

49
Levi Matej;

Dišemo na škrge...
- Davljeniče, nisi ti za broda;
Kraljevi su tjerali da zarone
U formalin sve putnike zakona.

Galebovi svjedoče nemiru.

Govore nam priču o nezasitom juče,
Prostom važenju u govoru,
Mišljenju o onim ostalim kod kuće.

Plemenita je ta galijska mahnitost.

50
Ješua (J. Kaifi);

Alibi za svoje promašaje,

Potraži u svojoj nutrini.
Opravdati nećeš reakcije svoje,
Osjećanje kraja, očaj u daljini.

Znam da cijeniš svoje uloge,

Kreacije, razne razonode.
Dok caruješ grobljem,
Dišeš okuženi izdisaj prirode.

51
J. Kaifa;

Pamtim ubod žaoke

U srce; ono otiče i kopni.
Ne želim da slušam proroke,
Radim što nalažu zakoni.

Ja postavljam ista pitanja,

Nikada ne priznajem umor.
Od svakog čovjeka napravi taoca
Ponovo, dosadna upitnost svitanja.

52
Korovjev (Ješui);

Okovana sniježnom lavinom,

Umotana bijelim jorganom,
Tvoja duša luta planinom,
Zimzelenim šibljem protkana.

Ne mogu da te zovu imenima

Drugih vinovnika proviđenja.
Tvoja je kob suviše davna
Zarobljena u prvotnim mislima.

Predstavi se kroz plavetnilo,

Kroz obilje maglenih sfera.
Bio si i dok je nebo gorilo,
Dok te je još nosila vjera.

Na zemlji nije ti mjesto.

Sam u ideji, namjeri i snu.
Ti, od kada si sredstvo,
Čuje se vika, đavoli ginu.

53
Ješua (Heli);

Osunčana ljepša strana života.

Sunce, uzdržano, oblikuje lica.
Naša se prizma budi u moru,
U izbjeglištvu sezonskih ptica.

Rosni tragovi odaju korake

Bosih nogu, malenih stopala.
Tvoje oči poput astrala
Bodu slobodom srca pustinjaka.

Povinuje se volja magiji vještice

Kao i rob snazi gospodara.
Rijeka prodire u skrivene tamnice
Ispire rane grubih desetara.

Došao sam, ponovo, da shvatim

Zbog čega je teško odustati
Od obnaženog tijela, topline;
Našao sam te nekad zbog pomena,
Iako zaboravljam imena...

54
Hela (Ješui);

Često se iskradam
Polusvješću grešnika.
Pohodim samačke sobe
I uspjela djela umjetnika.

Krševito gorje uživa u vjetru,

Paradira reljef pod pratnjom eola.
Molitva zamire u manastiru
Kada vide kako klečim gola.

Sve što vidim jeste ushićenje,

Glad bludnika, tenor samoće.
Ispred mene prostri zavještanje,
Zaboravi karakter samoće.

55
Behemot (Ješui);

Zrijući tvojom pomisli,

Klatim se labavom nitnom,
Vezan kletvom, posut prašinom.
Možda smo se kasno upoznali.

Na okomitom obronku, gdje skončaješ

Dok te spušta odjek sa visine,
Pomiče se vjernog iluzija
Želeći ići s tobom kada se vineš.

Sferičnošću tvoga nedosanjanog,

U području izvan vjere, iznad dna,
Dok te nesklad budi, prašina se sliježe.
Što možeš, dokuči. Što voliš (to) ubiješ.

56
Ješua (Behemotu);

Čućeš sa kopna zvukove zvona,

Sa novih bezvoljnih stada.
A ti si ostao dugo van toga
Očekivan kao prehlada.

Odričući biće od blagosti,

Zavodiš red i ništiš spone.
U stanju teške bolesti
Dan je stran kao i novine.

Uvijek blizak fatalnosti,

Da li si spreman ukrasti
Bar jedan dragulj sa trona
Zajedničke nam savjesti.

Odluči, nekad, upitati

Jedra za povoljan vjetar;
Povinuj se boljoj komandi
Jer tvoja ubija svaki komentar.

57
Fagot-Korovjev;

Zelena trava stapa se s vratom

I ocvali pupoljak prodire kroz drvo.
Suočen sa novim raspletom,
Pomjeram zrno, novo prokletstvo.

Koja je svrha nebu sakrivenom?

- ispod njega ponire ljubav, zebe...
I čemu osuda pitanju iskrenom
Ako je dio sužnje potrebe?

Nemirne vlasi slikaju u škartu.

Lomi se zora umornim očima.
Na drugoj strani crtaju kartu.
O vedrom danu govorimo noćima.

58
Azazel (Ješui);

Bijedne li duše tvoje

Što oblači prosjačke haljine,
Žudeći za novim i tuđim.
Mirna ću doba željeti drugim,
Bićima nemira, bogati udah.

Oprostićeš što te smatram slabijim,

Ništa ne možeš povodom toga,
Bez obzira što te smatram starijim
Vrijeme je već za novo doba.
Krenite, neka se porodi sloboda.

U ime moga i tvoga poleta

Vijore note iz krvavog roga
Iako željni novih dometa,
Grize ih progres, nosi ih droga
Novi talasi bez ikakva zaloga.

59
Behemot;

Žrtve mira, mirno, kročiše u lomače...

Između strane i prijetnje domaće
Krenuće daleko izvan naših granica,
Svoje kuće. Izvan groba, daleko

Izvan poznatoga prvi put čuće,

Stare trake, spaljene role filma,
Preslikane minute raznih uloga,
Pozorišni komad izmješten u svijet.

60
Voland;

Otkrovenje balzamuje porive.

Kora opada sa slomljenog trupla,
Guli se, pada, hrani termite.
Goni me kao što si nekada Skite.

U nebo pogled, u tminu zakletva.

Teška buka krasi te sporove,
Svemir izgara izvan tog kotla.
Zvijezda zakoni plaše dokone.

Rijetko se rađa što ne izgori.

Ljepota otkriva, ne izražava.
Leži u katakombi onaj koji stvori,
Zarida gnjevno pa čvrsto zaspi.

61
Ješua;

Možda je vremena trebalo

Da se razumi neočekivani poziv,
Poznati, promukao glas, tren
Potmulom svjetlu prikladan, vezan za tlo.

Nije prošlo još dovoljno

Da prođem silno kroz vrtlog noći
I spakujem od sebe šta bilo,
Bar malo za ponijet, bar dio
Onog što vidješe oči, što se snilo.

U kofer ću spakovati ambis.

Iz sebe u trulo tkivo pretočiću
Ništavilo i skrojiću kosmos,
Spržiću otrovne rane... voliću
Nikada isto, nikada samo, iako nekad

Ne bude malo, na vrijeme skloniću

Noseće grede, srušiću visoki plafon.
Grubim materijalom skrojeni zaklon
Pašće u blato, dozvoliti razne poglede
U daljinu, za korist bića.

62
63
64
 DJEVOJČICA SA DRUGE
STRANE

Posvećeno A. A.

65
Samo pitaj

Upokoji blago jesenje svjetlo,

Razlozima koje oboje znamo.
Taj život postojano nestaje,
Otima se zanosu jedino; „kamo“?

Ti, koja se potajno bojiš zime

I kriješ vješto vlastite želje.
Tražiš smiraj u zagrljaju rime,
Uživaš komfor tople postelje.

Daleke su obale, kopno, oda

Tetoviranoj igli, trave livada.
Kopnimo još, pijani, na hridi
Pripiti uz plot poput šadrvana.

Pokrenuti se nećeš; kao zašto?

- svaka se strana one druge stidi,
Godine gnjile kriju se pod zastor,
Svako nas jutro podjednako vidi.

66
Svima je draga toplina doma,
Pohvalne riječi, čista ulica.
Valjda maštaš o herojima,
- reći ću ti – davniji su od Starca.

Kada, u kavezu, počneš da lutaš,

Sjeti se leda, kiše, mrazova
I budi spremna da progutaš
Sve što padne sa kranova.

67
Crna kutija

Letargijom dozvana blizina...

Zatočeni mišlju, simbolima,
Grijani vatrom, ognjevima
Spaljenih zabluda starina.

Naša je mladosti himna

Biti posvuda, uvijek izvan
Oštrih, nemarnih riječi
Gordih očiju, smjelih aluzija.

Jer neko možda i pamti

- Obrise rijetkih momenata
- Nepomenute spiskove propusta,
- Rečeno tiho, govor pogledima.

Nije mi bitno čime će da se zove

Ambis sebstva, dodir drugova,
Na mekom tlu, ispod
Palih sjena, van straha, bez dugova.

68
Kada se zvijezde sklone,
Neko će i vrijeme skloniti
U kutije crne, rijetke razgovore
Bačene u metež nove zore.

69
Dvoboj

Odlučno vadiš iz kose hrizanteme,

Smjelo grabeći vodama zanosa.

Prsti raspliću latice sa površine...

Određuješ smjer, odabireš vrijeme.

Zaklanjaš trag taloga što plovi

U kapima hladne, bistre vode,

Rođenih susretanjem vjetra.

Voliš govore koji oslobode...

Pokretanja pera u ruci sudbine,

Razuđuju obale daleke Itake.

I šta da radim bez tebe takve ?

( Bez izgovora za strane vrline )

U dimu cigarete ću crtati krugove,

Njima označiti svoje mjesto,

- Uvijek nesavršene - prsti ih zakrive.

Jer dojavu imam da si ti sredstvo,

Uz pomoć tebe naći ću mjesto.

70
S druge strane ulice

Horizonti odsutnošću blješte,

Nad ličnim revolucijama.
Ima li smisla od slobode
Praviti vijenac akacijama?

Ja nisam onaj koji te zove,

Niti otvara pročitane stranice.
Hodam uz niti jedne spone,
Pseudopodijama tamnice.

Moja će želja doticajem zore

Da te iskrade ispod tavanice.
Želim da istrgnem iz kore,
Razumljivog propisa ludnice

Jedino vrijedno van ove sobe,

Što čeka s druge strane ulice.
Moda priznaje nagodbe,
I odraz nanosi stare modrice...

71
Tvojim imenom odjekuje
Rajski vrt, svetost trojice.
Na zemlji rijetko nemušt čuje
Arijski poj, iskrenost nehotice.

72
Magleni veo

Osjeti prazninu ulica noćas,

Iz doma izađi samo na čas.
Kreni putem mišljenja svoga
Pretoči bezdan u vajni spas.

U tu aluziju pustio sam korijen;

Osnažujem stablo blagovjesti,
Listam za vrijeme razgovora
Boravim tamo gdje ćemo se sresti.

Osvani na skrovitom proplanku...

Magla krije poneku tajnu.
Osjeti spregu na pomaku,
Pomisli da nemaš drugu stranu.

73
Zaboravljena utjeha

Ne razumiješ svoju moć.

Jednom rječju rodiš hiljadu mojih,
Jednom rječju ubiješ milion novih.
Razumio sam momenat nekoć.

Osvrnuo se, vidjevši promjenu

- Tebe na istome mjestu, slomljenu.
Pažnja ti luta prugom... nema mira,
Još uvijek si žrtva govora i hira.

Ne slutiš koliko propasti treba

Koliko zategnuti treba, da svira,
Da vjeruješ u pravdu i čuda,
Da se otisneš tamo kuda

Oni koji vjeruju plove,

Među stijene, bez straha,
Od skrivena spruda,
Rosnih očiju, suhe palube.

74
Nema veličine bez borbe,
Toplog doma bez putne torbe,
Svijetle budućnosti bez kraha,
Niti dirki klavira bez praha

Što neprimjetno grli dirke,

Odluta nakon pijaniste daha.
Ploviš mimo doka na kojem
Te čeka zaboravljena utjeha.

75
Šta se ruši?

Jutrom usne se nališe,

Parom zbijenih tonova,
Slikom djevojke dok pleše
Rubom svjedočanstava.

Zida me jesen kao neimar

Neboder na suterenu;
U njemu, svaka je soba nijema,
Riječ je zarobljena u kamenu.

Dodirni ćutke trag iznad usne

I spakuj par vrijednih stvari;
Kroz tebe prodiru trusne
Naracije o zabačenoj urari.

76
Sustizanje

Danas se, u raskoraku, plete

Omča nijemim pogledima.
Uplašeni nađeni na konaku
Skrivamo se usputnim pomenima.

Na doradu šaljemo javu,

Nasumičnu bačenost, istinu.
Kopamo prašinu po stanu;
Trenutačnost ishodišnim sudom.

Par stopa za dug put nedostaje,

Ledenih u vatri, plamenih na mrazu.
Hod tvori nogu stalno sustizanje,
Težak račun jedne za, od druge, kaznu.

Hodanje krasi promjena ritma,

Podjela tereta, razmjena časti.
Jedna su drugoj jedina bitna
Sporenja smisla, talog ovlasti.

77
Ni ne slutiš zadah kvarne zime
Oskudice ljeta od starih nemani.
Izgubiš iz vida snagu misterije,
I mač nijemog prosca što te njime brani.

A taj nitkov nije ti ostali,

Što se naglo sjete nakon kojeg pića,
Muka jedne pjesme, curenja česme,
Ispita hrabrosti na kojem su pali.

Odgovori sebi da li bi ti dali

Hramove urasle u hridine,
Opis vjetra na pustoj poljani?
Da li bi ljetu dali tvoje ime?

78
Ad memoriam

Pamti me po:
Rijetkim momentima ponosa,
Labilnim nanosima boje;
Po svodu skrivene kapele,
Atonalnosti moje muzike
Koja se čuva kroz nove oblike.

Prati me
Ka izgaranju Sunca
Na dnu našeg bezdana.
Putevima mojih davnih presedana,
Dinamikom izricanja mojih bajki,
Iluzijom izgubljenog svijeta.

Vrati me u spokoj i
Učini da te tamo nađem.

79
Djevojčica sa druge strane

Dok prašina prekriva roletne

I ne da radoznalom spoznati proljeća,
Zategni prstima luka strune
Dopusti strijeli iskustvo stoljeća.

Neka je krši vazduha nemir

Dok kida sa stabla plodove.
Uživaj u kušanju vlastitog sluha,
Putuj mi vjetrom; otjeraj bolove.

Dođi za vrijeme posljednjeg posta,

Djevojčice moja, sa druge obale,
I primi za ruku dragoga gosta
Vodi ga gazom snova kroz poplave.

Ogledaj se u očima
Nas „izbjeglica iz besmisla“,
Došetaj, krijući u koracima
Djetinju graju, mladalačku sjetu.

80
Odagnaj mi sumnju, ubij mi zamor
Gomilaj blago, vlastitu sreću.
Ovoga svijeta patnja je lakša.
Kuća je naša u rijetkom cvijeću.

Ne idi ako klonem duhom,

Ti sa mnom, voljom, ostani,
Daruj nas hranjivim kruhom,
Nevina ljepoto, osudo zabrani.

Oslobodi me mirisa vinila,

Mi bojimo dugu novim bojama.
Tražiću vodu za par kamila
I oazu u pustinji, pred nama...

81
Zamišljanje zrelosti

Hajde zamisli dio slobode

Plasiran, daleko, od nameta
U izolovani dio kosmosa,
U vakum, bez gravitacije.

Davno je bilo proreknuto

Da ćeš mi doći prerano.
Kalendar upijam neznatno
Kao hrđu pocinčeno zlato.

Iz mutne vode srce bilo je

U mrlju slabosti krilo
Talasima govora gora,
Plesom gorskih gracija.

Osami se u hladu topole,

I poštuj leptire što na ruku slijeću
Dopusti bajkama da bole,
Odsustvom, poraznom rječju.

82
U tragediji pronađi pomen,
Poneke iskre, radosne ode.
I ne toni u bezdane razne,
Oslikaj jecaj zvona što zvone.

83
Zapleteni

Ti me vežeš za ovaj svijet

Svim stvarima koje ćutiš,
Tišinom, dalekim pogledom,
Materijom koju lučiš.

Odlažeš odsutno suvišne stvari

Na plamen Prometejeve baklje;
Čudiš alhemiji topljene tvari;
Umivaš zorom što s neba kaplje.

Vazduh stalno tumara plamenom,

Kopni svoj nemir braneći krune,
Oblaže iskre mirisnim tamjanom,
Plete nijanse izgubljene rune.

84
Zaštitnik

Uronjenošću primjerenog učenika

U štivo, prospekte i silabuse:
Mirno pratiš haos što te vrti,
Pokraj naraštaja, magacina slika.

Čisto je vrelo sa koga piješ,

Udjeljuješ život, čašćavaš stihom,
Prenosiš monolog koji dugo kriješ,
Tek migom i kratkim uzdahom.

Prije nego zaspiš, ugasi svjetlo

Jedan duh će da te čuva
Kao što čuva sebe i porijeklo,
Dodaje vezove, nade ti obuva.

Pazeći stalno na tvoje tijelo

Odlazi zorom u skrovite škrinje.
Otkriva juče što je falilo;
Onaj dio zbog koga se smije.

Gasi se kretnjom usnula pogleda

U hladnom decembru prostire ljeto.

85
XIV

Propisuje mi narav
Da te srećem hodnicima,
Pozdravljam kroz to rešeto
Poput bilo koga drugog.
A ti...

Bojiš mi dane dubokim bojama

Rafinisanim, mirisnim; naivnom sjetom.
Izvan vanjštine sudare sazvježđa,
Prašinu zvijezda nošenu vjetrom.

A ja sam samo slučajni regrut

U stranom dobu bačen u stranu,
Kome ne prija prgavost juga,
Čija je želja prostranstvo sjevera.

Mistična tajga prošarana prugama.

Sukobima moren; potreba suosjećanja,
Topline poznatoga krila.
Naša osama, naša sredina.

86
XV

Ona me budi anegdotama iz sjećanja.

Vjetar je ljubi, prati stav stanja.
Dan je kolebljiv kao Osetija,
Haustorom tutnje krikovi postanja.

Ostrvske vukove šalju po lijekove.

Vodiš u pustoš bez uzdisaja.
Vještinom alasa obgrli virove,
Ulov će pasti do kraja dana.

Bojom tvoga duha prekrajam rubove

Grbavih zidova, tromih usana.
Možda bi trebalo trpiti izgone
Zbog dubljih stvari, te koja spaja.

Ko zna...

87
XVI

Ne uspijevam već dugo

Napisati priču kako dolikuje,
Skloniti pred pojavom ono drugo,
Dati rezime koji te oblikuje.

Riječi su skupe, a teško se liječi

Momenat ćutnje prekidan uzdahom.
Često taj isti momenat spriječi
Lagodnu kretnju sigurnim korakom.

U zelene porte bačena su sidra

Tihe nade moje. Vrati se mila
U krilo našeg djetinjstva, šira
Podneblja, svijet koji si snila.

Na vratu kriješ mapu sazvježđa,

Otiske vjetra i rijetke putnike.
Iz kose odbjegla laka kovrđa
Čuva od pogleda slijepe publike.

88
Otisci zuba brzo okopne
S površine kože, u trajanju maha.
Sila juga oporavak smogne
Uspomenom, plimom tvoga daha.

89
XVII

Kome putuje šapat izgovoren,

Izmješan s hukom, tiho?
Ostavi prozor sobe otvoren,
Srce umotaj pristiglim stihom.

Ne pali svjetlo jer zrake progone

U tami sve ono dokono, čisto.
Krv Afrodite još daje sokove,
Brani se trnjem, pupi, miriše.

Osuđeni Kadmo pristankom svojim,

Na silu vječnosti i vjernost sluge,
I hladu i sad ponosno stoji
Zaklonjen ljubavlju osude druge.

- Putuje tebi potkovanim dugama,

Oponaša nemir pretrpanih rupa,
Obuzet idejom kako da te skloni
Iz pora vremena, i jesenjih muka.

90
XVIII

Prenosi te vjetar krilima pčela,

Diriguje etar mjestom gdje si bila.
Opisana čežnjom kojom si gorila
Nadomak u nama izvjesnog.

Promješaju karte izvježbane ruke

Upornog kockara za prljavim stolom.
Probudi mu lice izvučena dama
I odagna misli prošarane bolom.

Dolikuje stvari da promjeni formu,

U drugome skonča ono što je bilo.
Oslikavam snove u tvome dojmu,
Implozije rosne bivaju gorivo.

91
XIX

Od kada putujemo zagrljajima zora,

Pod prvim cikovima svjetla,
U procjepu osjetljivih pora;
Lagano zaiskre skrivena žezla.

Kamenom bedemu junački prkose

Osvrti spolja mladih što odlaze.
Prtinom ruglo guraju hajke
Pogani sitnih, sviklih na poraze.

Derivati ukazanih prolivenih suza

Preostale kore zbog plahe snenosti.
I shvatam da čujem sve tiše;
Žaluzine stvarnosti, karakter starosti

Od kada nastojim, otkad tebe ljubih.

92
XX

U mraznom času,
Na klupi staničnog perona.
Magla tetura kroz masu,
Drhti mučno tražeći zaklona.

Njih metu gorostasi ljeti,

Miris trulih trava, vagon fantazije.
Ne uče se sa poljanom mrijeti,
Uspravit’ se na leđima zmije.

Na bezbjednom se kupaš,
U dahu nemirne svjetlosti.
Ramom slike horizonta lutaš,
Potičeš nagon, zatičeš smjelosti.

Ambicijom porobljenog puka,

Pođi ka slobodi oronulog grada.
Nagodi se kao nježna lutka,
Što se lomi rukama dječaka,

93
Za delikte nesvladana buka.
Atlas čini prašinu saznanja.
Magijom pritoka učini
Slatkim more bića očajanja.

94
XXI

Litica drži stope nadomak dna,

Odvaja visinu od bezdana.
Poriv proganja eho dok odzvanja
Između uvala, nadomak špilja.

Vrijedi li pogledom tragati

Površinama skorenih zbilja?
Za hor nemoj plakati,
Suze su poljupci vira,

Roditelji matice, aorte hira.

Turpijom obradi spomen,
Hroničnom bukom usporen.
Rasprši oblak što spira

Prašine puta spoznaja,

Jutrom što redovno biva.
Kada ne ljube tražene usne
Svjedoci smo potresnih pojava.

95
Zavežljaj s onim do čeg’ je stalo,
Što se od vremena marljivo kralo,
Biva nošen lavirintom podsvijesti
U latice dima, tame provalija.

Reci mi: Zar je to malo?

Traži susret na novoj tački.
Veži još jače zajedničkim koracima,
Skladnim treptajima, zveckanjima alki.

Nije li malo svaki pokret brojati,

Stilom plutati stalnim projekcijama.
Učimo stare našim lekcijama,
Skloni daljinu upornim pomacima.

96
97
98
MANJE POZNATI POJMOVI :

- Afrodita (grč. Ἀφροδίτη) je grčka boginja ljepote, čulne ljuba-

vi i plodnosti.
- Akacija (Acacia) je rod višegodišnjih drvenastih biljaka iz fa-
milije bobova (Fabaceae).
- Amorfan – bezobličan.
- Astral - oblik ljudskog tijela u koje se pretvara duh na spiritu-
alističkim seansama.
- Azazel - Demon ubica s odbojnom vanjštinom. Prototip tog
lika je pali anđeo Azazel (u židovskim religijama - koji je kas-
nije postao demon pustinje), - spominje se u apokrifnoj knjizi
proroka Henoka, jedan od anđela čija su djelovanja na zemlji
isprovocirala gnjev Boga i Veliki potop. Također, Azazel je
demon koji je dao muškarcima oružje, a ženama - kozmetiku,
ogledala.

- Behemot - Šaljiv i nemiran duh, prikazan u „Majstoru i Mar-

gariti“ kao gigantski mačak koji hoda na zadnjim šapama i
kao debeo građanin čije lice podsjeća na mačka. Prototip ovog
lika je istoimeni demon Behemoth, demon proždrljivosti i ras-
kalašenog života koji umije preuzimati oblike mnogih velikih
životinja.

- Derivati – (u hemiji) su jedinjenje koje je izvedeno iz nekog

polaznog jedinjenja. Nekad su se derivatima smatrala jedin-
jenja za koja se može zamisliti da nastaju iz drugog jedinjenja,
ako se jedan atom zamijeni drugim atomom ili grupom atoma

99
- Fagot - vitez koji je kažnjen time da stalno bude u sotoninoj
sviti zbog toga što je jednom izrekao neuspio kalambur o sv-
jetlu i tami.

- Gerovit – može se shvatiti na dva načina: kao bog rata i kao

božanstvo Sunca koje, kao Jarilo, označava donosioca plod-
nosti.

- Hela - vještica i vampirica koja zbunjuje sve posjetitelje navi-

kom da na sebi nema odjeće. Ljepotu njenog tijela kvari samo
crvena brazgotina na vratu. U sviti Volanda ima ulogu sobar-
ice.

- Implozija - proces uništavanja objekata time što se oni uvlače

sami u sebe. Suprotno od eksplozije, implozija koncentriše
materiju i energiju. Primer implozije je podmornica skrhana
od strane spoljašnjosti hidrauličnim pritiskom vode koja je
okružuje.

- Jarilo - u slavenskoj mitologiji i vjeri bog vegetacije i bog koji

hoda kroz godinu. Po mitološkoj priči on je Perunov i Mokošin
deseti sin, otet od Boga Velesa čim se rodio, za novu godinu
(koja je starim Slavenima padala na zadnji mladi mjesec pred
proljetnu ravnodnevnicu) te je odveden u podzemlje gdje je
odrastao uz Velesove kćeri. Čim je stasao u snažnog mladića,
a to je u božanskom svijetu za Boga vegetacije jako kratko
vrijeme, on napušta Velesovo podzemlje u vlažnim korijeni-
ma Stabla svijeta, te se želi oženiti, a za ženu će zatražiti sebi
jednaku djevojku. “Sinu” vrhovnog Boga jednog svijeta, rav-
nopravna je samo kćerka vrhovnog Boga drugog svijeta. I on

100
 tako kreće na put prema Perunovom dvoru. A da dođe do svog
oca, za kojeg i ne zna da mu je otac, on mora proći cijelo Stab-
lo, dakle, i kroz svijet ljudi i kroz svijet životinja smještenih u
njegovoj krošnji. Njegov dolazak u naš svijet donosi proljeće
- novu snagu, preporod vegetacije i radost života.
- Ješua Ha-Nocri - putujući filozof iz Nazareta kojeg opisuje
Voland na Patrijaršijskim ribnjacima, a također i Majstor u
svojem romanu, kojeg uspoređuju s likom Isusa Krista. Ime
Ješua Ha-Hocri na hebrejskom znači Isus (Ješua ‫ )עושי‬iz Naza-
reta (Ha-Nocri ‫)ירצונה‬. Međutim, ovaj lik se značajno razlikuje
od biblijskog prototipa.
- Josip Kaifa - judejski prvosveštenik, glava Sinedriona, osudio
je Ješuu na smrt.
- Juda - predao je Ješuu u ruke Sinedriona.

- Kadmo - sin sidonskog kralja Agenora i njegove žene Tele-

fase. Utemeljitelj Tebe u Beotiji. Mitski heroj, Feničanin, koji
je, prema Herodotu (5, 58), prenio Grcima feničansku vještinu
pisanja.

- Levi Matej - jedinstveni sljedbenik Ješue u romanu Bulgako-

va. Pratio je svog učitelja do same smrti, a zatim ga je skinuo
s krsta da bi ga sahranio. Također je imao namjeru ubiti Ješuu
da ga spasi od muka na krstu, no na kraju nije uspio.

- Morana - boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličji-

ma. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele
puti, sa vučjim očnjacima i kandžama na rukama. Stari Slaveni
su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt
dolaze od Morane, te su je prozvali boginjom smrti ljudskog,
životinjskog i biljnog svijeta.

101
- Orkan - meteorološka pojava na Zemlji koja se sastoji od brzih
vjetrova te mnogo kiše (uragan).

- Perun - slovenski bog neba i nepogoda(padavina, ljetnjih olu-

ja), odnosno bog gromovnik, neka vrsta slovenskog Zevsa,
kome su se stari Sloveni često obraćali tokom suše. Svarog
je također bog neba, ali ova njegova funkcija nije identična
funkciji Peruna. Svarog se prije shvata kao bog vaseljene i bog
duhovnog, nematerijalnog neba u kome borave mrtvi. Može-
mo reći da Svarog vlada višim nebom, dok Perun vlada nižim,
odnosno, Svarog vlada vaseljenom, a Perun atmosferom.
- Pontije Pilat - prema Bibliji, učestvovao u osuđivanju Isusa
Hrista.
- Pseudopodije - izbočine na amebi koje joj služe za kretanje,
lažne nožice. (grč.)

- Stribog - božanstvo u istočnoslovenskoj mitologiji. On je

bog rijeka i potoka koji su nabujali od kiše, bog vazdušnih i
vodenih strujanja. Svi vjetrovi smatrani su njegovim unucima.
Najčešće se spominje kod Istočnih Slovena. Bog je zime, mra-
za i leda koji donose bure, jake vjetrove i nevrijeme.
- Svarog - slovenski vrhovni, bestjelesni bog, prastvoritelj sv-
jetloga neba pod čijim se svodom „sve rađa i događa“. On je
praotac zemlje i svakoga „roda i ploda“, dakle svega na zemlji,
ali i tvorac cijele vaseljene, kao i svih bogova. Ovog Boga su
svi Sloveni smatrali „prepunim slave i božanstva“ jer upravlja
nebom koje je iznad i izvan svega, a ipak sve obuhvata. Svarog
spava i u snu je stvorio ovaj svijet koji je povjerio Perunu i
ostalim bogovima na čuvanje i upravljanje. On ne djeluje ne-
posredno na fizičko, materijalno okruženje koje sanja, ali zato
direktno utiče na volju ostalih bogova, i tu je njegov uticaj
ogroman. Njegovo buđenje označiće kraj svijeta.

102
- Veles - slovenski bog polja, pašnjaka i šuma odnosno usjeva,
stoke i životinja (divljih). Njegov životinjski pandan je med-
vjed.
- Vesna - boginja proljeća kod Slovena. Vesnu su Sloveni doživl-
javali kao lijepu, nasmijanu mladu djevojku okićenu vjencima
i u bijeloj haljini. Kosa joj je bila ukrašena cvijetnim zvonima.
Imala je krupne oči. U donjem dijelu struka imala je veliki
cvjetni vijenac.
- Voland - Sotona u Bulgakovom romanu „Majstor i Margarita“

- Žezlo - žezlo je palica od plemenitog metala optočena dragim

kamenjem i biserima, koja je na vrhu najčešće imala dvostruki
krst, ponekad i običan krst ili pak ljiljan. Žezla su nerazdvojni
pratioci vladara kako na freskama tako i na novcu.

103
104
 Stefan Elezović
Robovi Morane

Izdavač
Bina d.o.o.
Tešana Podrugovića 67, Banja Luka

Za izdavača
Mladen Spasojević

Lektura i korektura
Asmir Glibanović

Korice i prelom
Irena Lukić

Štampa

Skandi s.p., Banja Luka

Tiraž
300 primjeraka

105
106
107
108