l

ISBN 153
 & ICE], 2004.

patladn
IZVORI
STJEPAN MALOVIĆ
te
Friedrich Ebert Stiftung, Zagreb,
Sveučilište u Dubrovniku
Međunarodni centar za obrazovanje novinara (ICEJ) j

Za nakladu i tisak
Damir Mikuličić

Urednica
Gordana Vilović i D R E PP O R

Recenzenti
prof. dr. Milan Kiperaš
prof. dr. Najil Kurtić
dr. sc, Pero Maldini

Lektorica
Anđelka Vidmar

Priprema za tisak
Stanislav Vidmar

Udžbenik Sveučilišta u Dubrovniku

Radna skupina za sveopće obrazovanje Friedrich-Ebert-Stiftung

AG Breitenbildung Konrad-Adenauer-Stiftung
Frledrich-Naumann-Stiftung
=== Heinrich-Bčl-Stiftung
Hanns-Seidet-Stiftung
UZ/DVV
Dedalos
Zagreb, 2004.
 ZAHVALA

Knjiga je, kažu mediji, opet u modi, pogotovo kad se prodaje ruku pod ruku
s visokonakladnim novinama. Znanstvena knjiga ne dijeli sudbinu ovakvih
uspješnica i do čitatelja može dospjeti samo uz nečiju pomoć.
Zaklada Friedrich Ebert svoju zapaženu djelatnost manifestira i podrškom
bez koje brojna djela ne bi nikada bila tiskana.
Zahvaljujem im u vjeri kako će i drugi autori dospjeti u javnost uz njihovu
potporu.
Knjiga je namijenjena prvenstveno studentima novinarstva, ali i mladim
novinarima koji žele razumjeti okružje u kojem mediji djeluju.
Sveučilište u Dubrovniku, koje je pokrenulo najmlađi studij novinarstva u
Hrvatskoj, prepoznalo je vrijednost i potrebitost ovog djela, na čemu im poseb-
no zahvaljujem.
Autor
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 070(497.5)"199/200"(075.8)
316.77(100)(075.8)
316.77(497.5)"199/200"(075.8)
070(100)(075.8)
MALOVIĆ, Stjepan
Medijski prijepori / Stjepan Malović ;
Zagreb : Izvori (etc.), 2004. - (Udžbenici
Sveučilišta u Dubrovniku — Manualia
Universitatis studiorum Ragusinae)
Kazalo.
ISBN 953-203-214-2
 SADRŽAJ

Zahvala
Predgovor
Tranzicija hrvatskih medija: Težak put od socijalizma do Europske unije .... 13
Hrvatski mediji 2001: Dug put do slobode Masada ak k tka e kera at kaka ken aeenaae 25
000 aaa aaa ak aaaaceo 35
Globalizacija medija: Unificiranje slike svijeta .....,.04
Put iz autokracije u demokraciju: Medio-kracija u sprezi s media-kracijom ..45
aaa
Sloboda medija: Postoji li recept? .,.......20a kakaa aaa aaa aaaaaeo 57
Uloga medija u oprostu i pomirenju: Polagano, bolno, ali se kreće ........... 65
Mediji i terorizam: Promoviraju li mediji teroriste .....,.4.0 eena 75

Vlasništvo medija: Razorni utjecaj ili jamstvo slobode .........0400eeeavao 81

"Trendovi u hrvatskom novinarstvu: Zašto više nema ozbiljnih novina? ...... 97

Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji: Zbrka, farsa ili... .........0aaaaaakaaaca 103

Obrazovanje novinara: Stručnost kao uvjet profesionalnosti ............... 11
aaa aaa aaaanao 117
Mediji i zbori: Manipulacije jače od regulative ,, ..........000
Hrvatska medijska scena 2004: Ima li sloboda granica? .....,...0aaaaaaaao 127
Kazalo
 PREDGOVOR

Medijski prijepori, predstavlja zbirku od 12 znanstvenih, preglednih i stručnih

tekstova autora Stjepana Malovića, novinara i izvanrednog profesora studija
novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Tekstovi su
nastali u zadnjih pet godina. Dio njih već je objavljen, uglavnom, u nekom
od hrvatskih znanstvenih časopisa (Politička misao i Međunarodne studije), u
strukovnom mjesečniku Novinar ili na internetskim stranicama.
U svim tekstovima Stjepan Malović novinar i znanstvenik koji se bavi medi-
jima, pokušava odgovoriti na različita proturječna pitanja, odnosno dvojbe koje
prate hrvatske medije u godinama nakon prvih demokratskih izbora, Autor se,
Stjepan Malović je doktor informatičkih znanosti, dakle, pojavljuje u dvojakoj ulozi. S jedne strane, Malović je pažljivi promatrač,
smjer komunikologija, izvanredni profesor na predmetu iskusni novinar i kroničar koji bilježi promjene na medijskoj sceni u nas ali i
Tisak Studija novinarstva Fakulteta političkih znanosti u široj regiji, a s druge strane je znanstvenik koji pokušava pojasniti hrvatska
Sveučilišta u Zagrebu. Direktor je Međunarodnog centra
događanja u svijetlu svjetskih medijskih trendova i komunikacijske teorije.
za obrazovanje novinara (ICEJ).
U odabranim tekstovima autor je predstavio najrazličitije društvene aspekte
Dugogodišnji je novinar koji se danas posvećuje
i fenomene povezane s medijskim trendovima u Hrvatskoj: dvojbe tranzicijske
znanstvenoj analizi medija i edukaciji novinara, Do sada
medijske scene, opterećenost hrvatskih medija socijalističkom prošlošću i
je bio autor, koautor i urednik 10 knjiga na temu medija,
a objavio je i dvadesetak znanstvenih i stručnih radova o medijima. Aktivno je vezom s političkim elitama, ulogu medija u procesu oprosta i pomirenja, kon-
sudjelovao na više od 30 domaćih i pedesetak međunarodnih medijskih skupova, troverzije u vlasništvu hrvatskih medija, obrazovanje i usavršavanje hrvatskih
seminara, okruglih stolova ili radionica. Malović je gostujući profesor Univerziteta novinara i problem medijskih manipulacija u izborima.
u Beču, Sveučilišta u Dubrovniku, Univerziteta u Podgorici, te predavač na Višoj Kao poseban prilog Stjepan Malović prilaže tri kratka komentara na temu
školi novinarstva Media Plan u Sarajevu. Član je Coordination Committee mreže promjena Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji, koji je kao najjači medij u Hrvat-
medijskih centara regije (SEENPM). Koordinator je Tempus projekta JETIC. skoj doživio rekordan broj prijedloga i promjena zakona u relativno kratkom
Osnivač je SEEMO (South East European Media Organisation), te član Vijeća za vremenu. Prilozi o zakonskim promjenama zakona o HTV-u bitno su različiti
medije Hrvatskog Helsinškog Odbora. od drugih tekstova, i u njima se Malović predstavlja, ponajprije, kao umorni i
cinični novinar-kritičar neprestanih pokušaja utjecaja tekuće politike na najjači
hrvatski medij.
Osim domaćih medijskih problema, zbirka tekstova Medijski prijepori ana-
lizira i aktualne probleme svjetskih medija: od medijskog vlasništva, globaliza-
cije, infotainmenta, agenda settinga i terorizma.
U prvom tekstu o tranziciji hrvatskih medija koji prolaze put od socijali-
stičkih obrazaca prema standardima Europske unije, Malović kritički piše o
staroj sprezi politike i medija koje se novinarstvo tako teško rješava. Stjepan
Malović je osoba koja je provela više od 20 godina u praktičnom novinarstvu
jednog svehrvatskog lista, pa je zanimljivo svjedočenje o načinu kako su novi-
nari osvajali medijske slobode, unatoč uvjetima autoritarnog društveno-poli-
tičkog sustava. Promišljanja o ostvarivanju novinarskih standarda nastavljaju
se prikazom djelovanja medija u vrijeme jednostranačke hadezeovske vlasti, a
potom u vrijeme koalicijske vlasti. Balast prošlosti, neizgrađena javnost, prikri-
veno vlasništvo i znatan broj medija pod patronatom države, prema Maloviću,
kočnice su demokratizacije medija.
«Dug put do slobode», drugi tekst Medijskih prijepora, otužna je slika hrvat-
skih medija u 2001. godine. Velika očekivanja da će izborom vladajuće koalicije
2000. godine, biti upamćena po rješavanju hrvatskih medijskih gordijskih čvo-
rova — iznevjereno je. Svi su razočarani od strukovnih novinarskih organizacija,
novinara, javnosti do medijskih analitičara. S. Malović je precizno naveo sve
medije koji vape za promjenama. Zanimljivo, danas potkraj 2004. popis medija
čiji status je trebalo razriješiti, nije se bitno promijenila, barem što se tiče drža-
vnog vlasništva kao posljedice nepoštene privatizacije iz ranih devedesetih.
O ulozi medija u oprostu i pomirenju u zemlji i regiji nakon ratnih zbivanja,
tema je o kojoj Stjepan Malović također piše, prisjećajući se vremena kad su
novinari sudjelovali u promicanju govora mržnje, da bi prema recentnim istra-
živanjima iz 2000. bili prilično nisko na ljestvici kredibiliteta različitih struka.
Opravdano, Malović se pita — mogu li novinari doista pomoći jačanju toleran-
cije, oprosta i pomirenja u Hrvatskoj i na prostorima države bivše Jugoslavije?
Vlasništvo medija, sudeći po već objavljenim studijama i knjigama, tema je
od koje Stjepan Malović polazi i uvijek iznova joj se vraća. Jedan od neobjav-
ljenih tekstova koji se našao u ovoj zbirci «Razorni utjecaj ili jamstvo slobode»
podastire pregled (ne)transparentnosti vlasništva i zakonsku regulativu u raz-
ličitim zemljama u svijetu. Korijene loše slike o medijskom vlasništva u nas,
Malović nalazi u samim počecima skandalozne privatizacije važnijih medijskih
10 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
kuća. Problem vlasničkih odnosa u medijima, bilo da je ono stečeno na tzv.
hrvatsko-tranzicijski način, ili je pak stoljećima u vlasništvu samo jedne obitelji
poput The New York Timesa, često se svodi na istu dvojbu: smije li i koliko vlas-
nik utječe na njegovanje novinarskih standarda, neovisnost uređivanja, i kako,
konačno, odijeliti novinarska načela od suštine dobiti?
Analizirajući trendove u hrvatskom novinarstvu Stjepan Malović piše i o
potpunom izostanku ozbiljnih novina u Hrvatskoj. Doduše, novinska svjetska
scena se promijenila — tabloidizacija i infotainment utječu na izgled mnogih
novina, i dnevnih i tjednih. Prema Maloviću problem je «što se Hrvatska u
zadnjih deset godina nalazi u očajničkoj potrazi za izgubljenim ozbiljnim novi-
nama», išto je tih 10 godina «stvorilo generaciju novih čitatelja koji ni ne znaju
za dobre [novinske] tekstove»,
Neizostavna tema Medijskih prijepora jest i obrazovanje novinara, kojoj
se Malović nakon dugogodišnje novinarske karijere, intenzivno posvetio: kao
profesor na studiju novinarstva i kao direktor Međunarodnog centra za obra-
zovanje novinara (ICE]). Kakvo obrazovanje novinari trebaju, koliko teorijskog,
a koliko praktičnog rada i pripremljenosti za rad u redakciji pruža sveučilišni
studij — odgovara tekst «Stručnost kao uvjet profesionalnosti». Zaključak i im-
perativ autorova promišljanja sažima se u rečenici: «Što novinar manje zna, što
slabije pozna profesionalne vještine, što je niža njegova profesionalna razina, to
će biti više izložen pritiscima i teže će im odolijevati.»
U većini tekstova Stjepan Malović se neprestano vraća zahtjevima novinar-
skih standarda neovisno o kojoj zemlji je riječ: «točno, pošteno, uravnoteženo i
nepristrano izvještavanje». Ti imperativi novinarske struke posebno su važni u
prigodi izvještavanja o izborima. Gledajući u bližu medijsku povijest, Hrvatska
se nije proslavila. Malović se vraća na drastična narušavanja etičnosti medija
u predsjedničkim izborima 1996, i analizira današnje oblike medijskih manipu-
lacija, (ne)plaćenu promidžbu u udarnim terminima komercijalnih televizija
ili nedužne obiteljske priče o predsjedničkim kandidatima u najprodavanijim
zabavnim tjednicima.
Što je dobroga donijela 2004. godina svjetskim medijima, a što medijima u
Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje sadrži tekst o granicama slobode medija u
kojem Stjepan Malović analizira pad profesionalizma u velikim vjerodostojnim
svjetskim medijima, velikom broju poginulih novinara i dakako o situaciji u
Hrvatskoj. Pad etičkih standarda, plasiranje poluprovjerenih i neprovjerenih
PREDGOVOR 11
informacija obilježava hrvatsku medijsku scenu. Moguće rješenje za novinar-
sku struku je svakako samoregulacija i osnivanje tijela koji bi mogao pomoći da
se unaprijede standardi i povrati uvjerljivost medija.
Ova zbirka tekstova zasigurno će ispuniti vidljiv manjak stručnih i znan-
stvenih tekstova o medijima u nas. Knjiga je pisana jednostavnim i lako ra-
Tranzicija hrvatskih medija:
zumljivim jezikom, a svoje čitatelje pronaći će jednako među znanstvenicima
koji su posvećeni komunikacijskoj znanosti i medijima, kao i među studentima
novinarstva i novinarima.
I na kraju, možda će ovima posljednjima knjiga biti i najzanimljivija, osobito
kad je napisao čovjek koji nikada nije niti prestao biti novinarom.
TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA
Gordana Vilović
DO EUROPSKE UNIJE

12 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 ogu li hrvatskih mediji udovoljiti strogim standardima Europske
unije? Mukotrpno, teško i dugotrajno ocjenjivanje i procjenjivanje
koliko je Hrvatska sposobna za članstvo u Europskoj uniji vrlo često
se spotiče na lošim ocjenama o medijima. Strogi kritičari prigovaraju kako me-
diji nisu slobodni, kako je medijsko zakonodavstvo neprimjereno, te da se duga
ruka lokalnih političara suviše snažno osjeća.
Je li tome tako? Jesu li hrvatski mediji još nedovoljno slobodni, novinari pre-
malo stručno osposobljeni, a političari još uvijek smatraju kako je uloga medija
služiti njima, a ne javnosti?
Prošle, 2004. godine sve relevantne međunarodne institucije ocijenile su
medijsku scenu u Hrvatskoj slabijom negoli prije. Prva, lošija ocjena, koju je
izrekla organizacija Reporters Sans Frontier, šokirala je, pa i uvrijedila domaću
javnost. Pitalo se kako je to moguće, kad imamo demokratski izabranu vlast
koja poštuje slobodu medija, uvažava novinare i tome slično. No, ubrzo je
ocjenu ponovio i Freedom House, potom World Association of Newspapers, i
konačno International Press Institute... Očito, nešto je trulo u vezi s medijima
u Hrvatskoj.
Najnovija zbivanja ne idu u prilog nekom optimizmu, pa je za očekivati
ponovo slabe ocjene. Novinari su ugroženi, čak ih tuku, ima mnogo žučnih ras-
prava oko zakonodavnog okvira u kojem djeluju mediji, a političari, pogotovo
hadezeovi nositelji novoizabrane vlasti kao da se natječu u prijetnjama me-
dijima. Paradigmatičan je pokušaj cenzure Dnevnika HTV-a koju je pokušao
usred emisije provesti potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang, a revija Fokus je
povučena s tržišta zbog toga što vlast nije bila zadovoljna objavljenim.
Ne podsjeća li to neodoljivo na stara, komunistička vremena? I tada su moć-
ni političari odlučivali što i kako će se objaviti. A kad su bili nezadovoljni onim
što je promaklo kontroli, služili su se ustaljenom metodom povlačenja novina s
tržišta ili bunkeriranjem emisija.
Eto, tako smo vrlo brzo došli do pravih korijena hrvatskih medija i srži
odgovora jesu li oni sposobni za ravnopravno uspoređivanje s medijima Europ-
ske unije.
Nažalost, u srži hrvatskih medija još uvijek se nalaze korijeni starog socijali-
Emitirano na 3. programu Hrvatskog radija u svibnju 2004. stičkog shvaćanja medija i novinarstva. Teško je i mukotrpno iskorijeniti takvo
shvaćanje koje podrazumijeva da je uloga medija služiti političarima, promica-
ti njihove stavove, ideje i poglede, opravdavanje njihovih djela, a prešućivanje
njihovih slabosti, pogrešaka i malverzacija.

TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA DO EUROPSKE UNIJE 15

 Uloga medija u demokraciji posve je drukčija. Ništa bolje to ne može opisati
od čuvene izjave američkog predsjednika Thomasa Jeffersona, koji bi prije iza-
brao zemlju bez vlade ali s novinama, negoli zemlju s vladom i bez novina. To
su temelji slobode medija, baš kao i 1. amandman američkog Ustava koji kaže
kako nitko nema pravo ograničiti slobodu govora. Jednaki su i temelji suvre-
menih medija i održali su se do danas. Bez slobodnih medija nema ni slobode
uopće, nema zaštite prava čovjeka, nema demokracije, tržišta — riječju, ničega
što predstavlja temelje suvremenog, slobodnog svijeta.
Socijalizam, bolje rečeno komunizam, nikada nije tako shvaćao ulogu
medija. Kontrola medija dovedena je do savršenstva, pa se i najernje strani-
ce Orwellove 1984 čine dječjom šalom u usporedbi s medijskom praksom u
socijalističkim zemljama. Hrvatski mediji potekli su iz teorije i prakse medija
u socijalističkoj, samoupravnoj Jugoslaviji, a ona su građena na najboljim isku-
stvima novinarstva bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, pozna-
tijom po skraćenici SSSR.
Veliki sovjetski brat postavio je čvrste i duboke temelje shvaćanju medija,
slobodi izražavanja, ulozi novinara i njihovom odnosu s političarima. Desetlje-
ća su prošla od pada Berlinskog zida i raspada komunizma, nema više SSSR-a,
ali tragovi su vidljivi u gotovo svim zemljama bivše komunističke imperije.
Neke zemlje još i danas primjenjuju taj model, a vjerojatno će proći barem je-
dna generacija da se izbrišu tragovi tog nehumanog sustava u kojem je sloboda
bila samo riječ na papiru, a nikako stvarnost.
Razumijevanje hrvatskih medija, baš kao i medija u ostalim bivšim socija-
lističkim zemljama, teško je shvatljivo bez poznavanja socijalističkog modela
medija. Tek kada vidimo zbog čega se nešto zbiva u našim medijima, a nije
temeljeno na načelima slobodnih medija, možemo naći pravi put i izlaz.
Socijalistički model poimanja novinarstva
Socijalistički model medija karakterizira koncentriranje svih medija u velike,
strogo kontrolirane novinske ili radiotelevizijske kuće. Nema privatnih me-
dija, nema mogućnosti izdavanja vlastitih, privatnih novina, niti pokretanje
privatnih radijskih i televizijskih postaja. Internet tada nije postojao, ali i on bi,
valjda, bio zabranjen, kao što to danas rade autoritarni sustavi koji primjenjuju
ista načela vladanja.
Novinari su upošljavani prema kriterijima moralno-političke podobnosti.
16 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Članstvo u komunističkoj partiji bilo je obvezatno. Razlog je bio vrlo proza-
ičan. Nije se tražila neka posebna ideološka čistoća, već je članstvo u partiji
bila najdjelotvornija kontrola novinara i njihove poslušnosti. Novinari nisu bili
izbacivani s posla, već su partijski kažnjavani kad su «pogriješili» prema mi-
šljenju dežurnih partijskih ideologa. Medu novinarima u socijalističkom me-
dijskom modelu bilo je mnogo vrsnih profesionalaca, ali njihove su ruke bile
djelotvorno vezane. Čim bi se malo otrgnuli s lanca, efikasni sustav partijskog
discipliniranja bi stupio na scenu. Novinar koji se drznuo napisati ili objaviti
nešto nepoćudno, bio je prisiljavan na samokritiku, ponižavajuće javno prizna-
nje svoje pogreške krugu kolega, te smjenjivan i smještavan na neka minorna
radna mjesta. Time se većina držala u pokornosti. Najbolji način preživljavanja
bilo je razvijanje samocenzure do zapanjujuće razine. Novinari su točno znali
što mogu, a što je zabranjeno, iako takva zabrana nikada nije bila javno obzna-
njena.
Čitatelji, slušatelji i gledatelji su znali osnovni princip, pa su se naučili čitati
između redaka, prepoznavati neke sitne signale ili pravilno tumačiti uređivačke
zahvate. Nije stoga bilo začuđujuće da kad bi na televizijskim udarnim vijesti-
ma bilo rečeno kako do poskupljenja goriva neće doći, svi su istog časa sjedali
u svoje automobile, jurnuli bi na obližnju benzinsku crpku i napunili spremni-
ke do vrha. U ponoćnim vijestima stizala je potvrda pravilnog razumijevanja
vijesti: državne su službe sa žaljenjem objavile kako je nužna korektura cijene
goriva, nikako ne poskupljenje, ali zanimljivo kako ta korektura nikada nije bila
na niže, već uvijek na više.
Devedesete i početak demokratizacije medija
U bivšoj, Titovoj Jugoslaviji, situacija je bila nešto drukčija, blaža negoli iza
željezne zavjese. Tito je shvatio kako mora otvoriti neke sigurnosne ventile, pa
je omogućio građanima «privremeni rad u inozemstvu», kako se eufemistički
nazivala ekonomska emigracija. Granice su se otvorile za turizam, pa je to
omogućilo putovanja u zapadne zemlje. Nisu se mogla spriječiti znanja koja su
stizala s one strane granice. Doajen hrvatskog novinarstva Božo Novak rado
spominje svoje boravke u Velikoj Britaniji i SAD, gdje je stekao prve prave
pojmove o novinarstvu. Zagrebački Većernji list krajem šezdesetih je kopirao
britanski Daily Mirror , a novinari radija i televizije uspješno su se služili meto-
dama svojih zapadnih kolega.
TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA DO EUROPSKE UNIJE 17
 Dakle, jugoslavenski medijski model bio je mekša varijanta od sovjetskog,
kada bi došlo do konačnog sabiranja računa, ipak je to bio nepopravljivi, stari,
socijalistički sustav u kojem nije bilo mjesta za istinski slobodne medije i hrab-
re, beskompromisne novinare. Mnogi su mediji teško platili svoju slobodolju-
bivost, a najbolja novinarska pera micana su bez milosti.
Bijaše to igra popuštanja i zatezanja, kada je svemoćna Partija malo oslo-
bodila stege, pa ih ponovno zategla, ovisno o potrebama. U svakom razdoblju
rijetkih i kratkotrajnih sloboda, novinari su je zgrabili, poput jadnika gladnih
kruha, i pokazali da je znaju iskoristiti jednako kao i njihove kolege na zapadu.
Što je komunizam bio slabiji, to su češća, pa i duža, bila razdoblja novinarskih
sloboda.
Novinari su postajali sve sposobniji, obrazovaniji, koristeći iskustva i znanja
iz zapadnog medijskog modela. Čitatelji, slušatelji i gledatelji su to znali prepo-
znati, pa su i nagrađivali kupujući, slušajući i gledajući takve medije. Najbolji
novinarski proizvodi zagrebačkog novinarstva, poput VLIS-a, Svijeta, Arene
i Studija prodavali su se po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a Večernji list, sredinom
osamdesetih, bio je najprodavaniji list u Jugoslaviji. Radio i televizija Zagreb,
u zajedničkim jugoslavenskim terminima uživala je neskrivenu popularnost, I
ostale su republike imale svoje adute, pa je NIN bio opći autoritet, Delo ugledna
novina, a Mladina nešto novo i svježe.
Slabljenje komunizma bio je povjetarac slobode i opuštanja partijskih stega.
Novinari su u redakcijama raspuštali partijske organizacije, govoreći kako ni-
kad više neće dozvoliti da se neka partija ili politička sila umiješa u redakcijski
Život. Bilo je to krajem osamdesetih kad je Jugoslavija već bila rastrzana unutraš-
njim sukobima, a velikosrpska ideja počela ugrožavati temelje odnosa među
narodima.
Upravo je to bilo vrijeme velikog procvata hrvatskih medija koji su oslobo-
đeni kontrole počeli primjenjivati standarde profesionalnog novinarstva. Po.
prvi put, hrvatski se mediji približavaju profesionalnim standardima medija
demokratskih zemalja. Političari su izgubili kontrolu, jer se Partija raspadala
i nije više bilo mehanizma prisile. Osim toga, javljale su se i druge političke
stranke, pa je Savez komunista Hrvatske gubio monopol na političkoj sceni.
Glas javnosti se počeo javljati, ugledni se intelektualci javljaju u javnosti po-
sredstvom medija; čak su i crkveni velikodostojnici, poput kardinala Kuharića,
dobili mogućnost obraćanja javnosti u najnakladnijim novinama.
18 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
U redakcijama se počinju primjenjivati profesionalna načela uređivanja, a
ne samo kriteriji političkog protokola. Novinari su počeli istraživati što se zbiva
i ukazivati na negativnosti.
Doimalo se da su nepovratno prošla vremena u kojima je uloga medija bila
promicati stavove vladajuće elite. Novinari nisu više stremili tome da budu
društveno-politički radnici, već su željeli razvijati svoju nezavisnost. Vanjski
simbol te težnje ubrzo se pokazao na naslovnim stranicama, kada su se novi-
ne prozvale «nezavisni dnevnik», «nezavisne novine» i slično, želeći javnosti
pokazati kako više nisu ovisnici o političkoj moći. Tadašnji zakon, popularno
nazvan «Markovićev», omogućio je i privatizaciju tvrtki, tako i novina. Prvi su
to iskoristili novinari Arene, a zatim i Novog lista. Pojavili su se i prvi, privatni
mediji.
No, bilo je kratkotrajno razdoblje. HDZ je pobijedio na izborima, rat je bio
pred vratima, što je značilo da su se stare metode ponovno počele primjenji-
vati. Nova vlast je slobodu medija shvaćala kao i nekadašnja: kao svoje glasno-
govornike. Nije to u prvi trenutak bilo svima jasno i vidljivo, jer je napad na
Hrvatsku i ratne strahote izazvao šok u cijeloj javnosti. Mediji su se suočili s
nečim, do tada posve nepoznatim. Hrvatski novinari nisu nikada izvještavali
s bojišta, osim povremeno. Jedino iskustvo stjecalo se na Kosovu, što je bilo
zanemarivo u odnosu žestoku agresiju koja se obrušila na Hrvatsku. Kažu da
u ratu prvo strada istina. Među prvim žrtvama rata svakako je sloboda medija
i izvještavanja.
Nije isto izvještavati iz rata gdje su sukobljene treće strane i kritički, uravno-
teženo i nepristrano izvještavati o napadu na vlastiti dom. Hrvatski novinari
suočili su se s brojnim teškoćama: od istinitog izvještavanja o ratu do dizanja
morala javnosti.
Rat je prolazio, ali medijska stega nije popuštala. Samo su neki malobrojni,
slobodoumni mediji, uglavnom manjeg utjecaja, naklade i slušanosti, mogli se
odhrvati pritisku vladajućih.
Sve dobro poznate metode iz dirigiranog socijalističkog medijskog modela,
vratile su se u vodeće hrvatske medije. Političari su igrali odlučujuću ulogu, a
vladajuća je stranka izravno utjecala na uređivačku politiku vodećih medija.
Novinari su obnovili metode služenja vlasti, a autocenzura je opet zavladala.
Neki novinari su, poput nekadašnjih društveno-političkih radnika, postali viso-
ko rangirani čelnici vladajućeg Hrvatske demokratske zajednice (HDZ-a).
Međunarodna javnost je oštro kritizirala takav stav prema medijima, ana-
TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA DO EUROPSKE UNIJE 19
lizirajući i prateći redovito sve što se događa s i u medijima. Nažalost, bez Nedostižni europski standardi?
velikog uspjeha. Međutim, niti takav čvrsti stisak politike nije mogao vječno
Proteklo je jedno izborno razdoblje, a nova — stara vladavina HDZ-a — opet je
trajati. Kad je, već bolesni predsjednik Tuđman, razbješnjen kritikama koje je
prisutna, Prvi dojmovi su bili povoljni, premijer Sanader ja naglašavao značaj
emitirala mala zagrebačka postaja Radio 101, želio potezom pera ukinuti nji-
medija i novinarske slobode. Međunarodna zajednica je odahnula nakon prvih
hovu frekvenciju, više od 100.000 Zagrepčana je protestiralo, ustavši u zaštitu
pozitivnih dojmova i ohrabrujućih izjava. Učinilo se kako su vrata slobode po-
medijskih sloboda.
novno jednom otvorena i kako će mediji konačno imati sličan položaj onima u
Bila je to velika pobjeda javnosti, ali to nije izvuklo novinarstvo od pritiska
Europskoj uniji.
politike. Duboki su bili korijeni socijalističkog medijskog modela, što je po-
Štara tradicija, duboko ukorijenjena u socijalizmu, nije se dala tek tako
sebno čudilo međunarodne promatrače kojima nije bilo jasno što se zbiva s
izbrisati. Iza lijepih izjava došle druge, mnogo gore, kao što smo to na početku
medijima. ;
naglasili. Je li to prokletstvo, nešto zarazno ili tek naša potpuna nesposobnost?
Zar su europski medijski standardi tako složeni, pa ih ne možemo prihvatiti,
Koalicijska vlast: nova nada za medijske slobode ili je posrijedi, opet, nešto drugo.
Kako je moguće ostvariti te, toliko željene, europske standarde? I, nije to
Tudđmanova smrt i pobjeda oporbene koalicije činila se poput velike prekretni-
samo pitanje naših želja, već je to dio ultimativnog zahtjeva Europske unije,
ce, pogotovo što je uloga medija bila velika. Mediji su opet, još jednom, imali
koja u avisu spominje položaj medija i zahtijeva promjena.
svoj trenutak slobode, opuštanje stega i mogućnost za prakticiranje pravog
Temeljne postavke za ujednačavanje standarda jesu prije svega uvjeti koji
novinarstva. Sva zapretana znanja kojima su dodane nove vrijednosti utjecala
omogućuju slobodu medija. Nije riječ o zločestim političarima i nesposobnim
su na razvoj novinarstva. Legendarnog 3. siječnja 2000. mediji su upisali veliki
novinarima, već Hrvatska mora stvoriti uvjete za ostvarivanje medijskih slobo-
plus na svoj račun. Bilo je za očekivati kako će konačno prestati ovisnost o po-
da po europskom uzoru.
litici i političarima.
Uvjeti koji su bitni jesu: medijsko zakonodavstvo, transparentnost podataka
Ne lezi vraže! Prava priroda socijalističkog modela još jednom je pobijedila
o medijima, prije svega o vlasništvu, omogućavanje javnih medija te odnos jav-
draž slobode. Novinari, umjesto da svim snagama širom otvore odškrinuta
nosti, politike i novinara,
vrata sloboda, vratili su se staroj, dobro prokušanoj metodi: pojurili su pod
Uloga države nije kontrola medija, kazivanje novinarima što objavljivati, a
skute novih vlastodržaca. Neki su se već opredijelili u predizbornoj kampanji,
što ne, niti imati medije u svom vlasništvu, već stvaranje uvjeta, Nespojivo je da
pa su neskriveno promovirali neke stranke prihvaćajući uloge glasnogovornika,
država posjeduje medije, jer je to u izravnoj suprotnosti sa slobodom novinara.
što je suprotno svim načelima novinarstva. Drugi su pak ponudili (ne)skri-
Novinari, po prirodi stvari, moraju pronalaziti negativnosti, kako bi javnost
veno svoju vjernosti novoj vlasti. Nevolja je što je nova vlast po prvi put bila
upoznali s njima te kako bi se one ispravile. Država je ta koju novinari neprekid-
sastavljena od više stranaka koalicije. Nije više bio samo jedan, neprikosnoven
no moraju preispitivati, jer inače javnost ne bi znala kakva je vlasti zavrjeđuje li
autoritet, kao što je to bilo uobičajeno u komunizmu ili tuđmanizmu. Novinari
ona još jedan mandat. A kako će novinari kritizirati svoje gazde?
su se 2000. godine podijelili - neki su podržavali premijera, drugi predsjed-
Vraćamo se, dakle, na socijalistički model. Da bi se to izbjeglo, nužno je
nika, treći predsjednika Sabora, po svim mogućim i nemogućim stranačkim
stvoriti takve zakonske uvjete u kojima je omogućena upravo takva uloga me-
ključevima. Čak je i predsjednik Mesić na razgovoru sa studentima Fakulteta
dija.
političkih znanosti kazao kako su novinari pohrlili u okrilje vlasti, umjesto da
se bore za neovisnost.

20 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA DO EUROPSKE UNIJE 21

Vlasništvo je rak-rana u hrvatskim medijima
Medijsko zakonodavstvo u Hrvatskoj je predmet stalnih rasprava, izmjena,
promjena, a bez posebnog, pozitivnog rezultata. Stalne promjene zakona niče-
mu ne vode. Upravo suprotno, pogoduju bezvlađu i bezakonju. Paradoksalno
je mijenjati zakon u slučajevima kad je vlastodržac nezadovoljan glavnim ure-
dnikom, vijećem, ili pak želi nekome prodati medije u svom vlasništvu. Pre-
normiranost je otvaranje stražnjih vrata za nepoštovanje zakona. Ne poštuju
se propisi koji određuju transparentnost podataka, poput vlasničke strukture,
čitanosti, slušanosti i gledanosti. Nema razvitka medija, ako se ne zna naklada,
slušanost i gledanost, Medijske tvrtke dezinformiraju javnost. Kada žele privu-
ći oglašivače, govore o enormnim nakladama koje se onda naglo istope čim se
prijavljuju poslovni rezultati poreznicima.
Vlasništvo je rak-rana hrvatskih medija. Pravi vlasnici medija nepoznati su
javnosti. Dostupni podaci samo su fasada, ali tko je u drugom, trećem ili nekom
drugom krugu vlasništva, neznano je, A vlasnik ima svoja, posve određena pra-
va. Vlasnik medija određuje koju uređivačku politiku će novinari morati ostva-
riti. Vlasnik odlučuje hoće li medij podržavati na izborima stranku «x» ili «y».
Ako nije poznata struktura vlasništva, kako će se odrediti postoji li dominantna
uloga na tržištu, ima li unakrsnog vlasništva koje je zakonom zabranjeno, i dru-
gi, bitni podaci prema kojima javnost donosi svoje stavove o medijima.
Paradigmatično je da je država u Hrvatskoj još uvijek najsnažniji vlasnik
medija. Nešto manje od sto različitih medijskih proizvoda, novina, radio ili TV
postaja su u cjelovitom ili djelomičnom vlasništvu države, ili državnih organa,
županija i općina. Vlada ima u svom vlasništvu Vjesnik i Slobodnu Dalmaci-
ju, Grad Zagreb 25% dionica Radija 101 i tako dalje...Svaki pokušaj promjene
vlasništva završava nečuvenim skandalima. Korijeni socijalizma upravo su tu
evidentni, jer se snagom vlasničkog portfelja još uvijek najlakše utječe na ure-
đivačku politiku pojedinih medija.
Privatno vlasništvo je prirodno, ali samo kada je vlasnička struktura pozna-
ta. Suvremeni trend korporativnog novinarstva i dominacija velikih medijskih,
globalnih kompanija, ozbiljno ugrožava pluralizam medijske scene. Korpora-
tivno novinarstvo u svijetu je ozbiljna ugroza neovisnog novinarstva. Ni Hr-
vatska nije izuzetak, pa se sve više globalnih tvrtki pojavljuje na našem tržištu.
Podaci o vlasnicima su stoga ključni za razvitak medija.
Okrupnjavanje medijskih tvrtki i dominacija komercijalnih medija snažno
ugrožava neke vrednote koje su bitne za javnosti medije. Otuda je uloga javnih
22. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
servisa, pogotovo televizije, nezaobilazna. Hrvatska je proklamirala potrebu za
javnom radio televizijom, ali sporo se odvija transformacija negdašnje državne
HRT u pravi javni servis. I tu je uloga države presudna, jer samo ona može pru-
žiti uvjete za nesmetanu transformaciju. Igre oko poreza na dodanu vrijednost,
pozivi novinarima, sredstva su i metode onog starog, socijalističkog sustava
koji je upravo na taj način vladao medijima.
Odnosi među novinarima, političarima i javnosti pokazatelj su poimanja
slobode medija, Nažalost, tu je najprisutniji socijalistički model.
Vjerodostojnost novinara i javnost
Novinari su i dalje izloženi pritiscima. Nema više obvezatnog članstva u Partiji
kojim se kontrolirao rad novinara i osiguravala njegova poslušnost. Razvile
su se međutim nove, suptilnije, metode. Radno pravni odnosi ispod svake su
razine: novinari najčešće rade bez pravog ugovora, nema kolektivnog ugovora
na razini države, rijetki su kompanijski ugovori, i najčešće vlasnik može raditi
s novinarima što želi. Plaće su također niske ili se pak službeno objavljuju male
plaće, s malim doprinosima, a razlika se isplaćuje drugim vidovima, što utječe
na socijalni status novinara. Rezultat takvih odnosa je ponovno autocenzura.,
pogotovo starijih novinara i onih srednje dobi, koji si ne mogu priuštiti otkaz i
uzaludno traženje novog posla.
Znajući kakav je socijalni položaj novinara, političari, ali i svi ostali zainte-
resirani za svoju promidžbu u medijima, nude novinarima mogućnost ekstra
zarade, kroz prikrivene oglase. Tvrtke ne plaćaju klasični oglas, već novinarima
plaćaju za pozitivne tekstove o njima. Konzumenti medija ne prepoznaju da se
radi o prikrivenom oglasu, a obzirom da vjeruju medijima, dobivaju iskrivljenu
sliku. Vremenom to postaje sve vidljivije, pa su konzumenti medija, razočarani,
izgubili povjerenje u medije i novinare. Ispitivanja pokazuju kako je kredibilitet
medija opao, a novinari se nalaze na dnu ljestvice povjerenja u pojedine pro-
fesije.
Ovo je opasan trend u hrvatskom novinarstvu, jer se ugled vrlo teško po-
novno stječe. A to je i novost u našem modelu novinarstva koja nije nasljeđe
prošlosti. U socijalizmu je uloga novinara bila jasno određena, pa nije bilo
iznenađenje ako su bili u službi politike. Danas, kad to nije obaveza, već odnos
koji je nastao na drugim temeljima, javnost je razočarana takvim odnosom
novinara i centara moći.
TEŽAK PUT OD SOCIJALIZMA DO EUROPSKE UNIJE 23
 Brojni skandali koji potresaju hrvatsko novinarstvo posljedica su takvih
odnosa. Političari, menadžeri, sportski djelatnici, obavještajci i slični moćnici
tako srozavaju dostojanstvo novinarske profesije i stvarnu ulogu medija.
Sve je to moguće zbog slabašne javnosti, koja nije dovoljno glasna, snažna
i odlučna da ove moćnike svede na mjeru koja joj je dana u demokratskom
društvu. Hrvatski mediji 2001.
Promjene u shvaćanju medija, njihova prava uloga, ponovno stjecanje po-
štovanja i vjerodostojnosti, moguće je samo jačanjem javnosti. Bez javnosti
nema napretka. Samo snažna javnost može ograničiti političare. A javnost ne
može doći do izražaja bez otvorenih medija. I tu se krug, izgleda, zatvara. Me-
DUG PUT DO SLOBODE
diji su pod kontrolom, javnost nema pristupa, a javnost ne može utjecati jer se
njen glas ne može čuti.
Ito je tipično nasljeđe socijalizma, gdje je javnost bila posve marginalizirana
i svedena jedino na apologeta vladajućih ili je pak tražila svoj izlaz u samizda-
tima.
Suvremena tehnologija je otvorila novi, demokratski kanal — Internet. To
je medij koji još nije u potpunosti potpao pod velike korporacije, pa je moguće
plasirati glas neovisnih, slobodoumnih intelektualaca. Nažalost, u nas je In-
ternet tek u usponu, ali još uvijek nije, i vjerojatno još neko vrijeme neće moći
zamijeniti ili nadmašiti klasične masovne medije.
Ima li optimizma na vidiku? Optimizma se ne smijemo odreći, a vjera u pa-
metne, poštene i neovisne intelektualce pruža nadu da će i u medijima nestati
pogubni utjecaj socijalističkih korijena.

24 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 lobodu medija demokratske promjene ne donose automatski. Hrvatska
jednako kao i primjeri drugih zemalja u tranziciji iz Jugoistočne Europe
potvrđuju ovu tvrdnju. Novi, demokratski izabrani vlastodršci deklara-
tivno prihvaćaju slobodu medija, ali u praksi sve ostaje po starom. Kontrola
medija i dalje je jedna od «slatkih» privilegija, otuda i se novoizabrani, demo-
kratski nositelji vlasti služe «provjerenim» metodama, naslijeđenima iz komu-
nizma kad je promicanje politike vladajuće komunističke partije bila temeljna
uloga medija.
Čini se da je tranzicija medija spori dugotrajan proces, koji se ne može ubr-
zati. Vlade se mijenjaju, uvode se novi demokratski oblici društvenog života, ali
mediji se ne ispuštaju iz ruku.
Građani Hrvatske dva puta su birali novu vlast zbog nezadovoljstva s auto-
ritarnim sustavima: 1990. i 2000. godine. Narod je želio promjene: promjenu
lidera, promjenu korumpiranog režima, ali i promjenu društvene klime, pre-
stanak mržnje, bijede i što brže prevladavanje posljedica rata... Sloboda medija
spada u ovaj kontekst željenih promjena. Sada, gotovo godinu i pol dana nove
vlasti' hrvatski građani izgubili su još jednom svoje iluzije. Promjene su spore,
vlada ne ispunjava predizborna obećanja, a medijske slobode su još uvijek na
samo razini rasprava,
Sličan razvoj događaja bilježe je i druge postsocijalističke zemlje. Sloboda
medija teško je ostvariva, a zahtjeva velike napore civilnog društva u cjelini,
pogotovo vlasnika medija, novinara i javnosti. Osim toga, teško je ostvariva
bez značajne pomoći međunarodne zajednice, kako političke, tako i financij-
ske, Nažalost, većina međunarodnih organizacija koje promiču slobodu medija
dobile su dojam kako su demokratske promjene postignute izborima, dovoljne
same po sebi i za punu slobodu medija. Donatori se povlače, odlaze prema
novim svjetskim žarištima, «sočnijim» terenima, zemljama koje su udarne
vijesti svemoćnih kablovskih televizija, a iza sebe ostavljaju korektno sročene
izvještaje u kojima se naglašava da je medijska situacija bitno bolja upravo
Prezentirano na međunarodnoj konferenciji «Media and Transitions», Tirana, zahvaljujući njihovu djelovanju. Mediji, pak, u tim novim demokratskim ze-
travanj 2001. a objavljeno u knjizi Exit from Censorship, uredio Remzi Lani, mljama ostaju prepušteni sebi samima, suočeni sada s novim vlastodršcima
European Journalism Training Association, Council of Europe i Albanian Me- koji odjednom pokazuju svoje pravo shvaćanje medijskih sloboda i pokušavaju
dia Institute, Tirana, 2001. podjarmiti najutjecajnije medije, prvenstveno televiziju. Demokratske pro-
mjene, naime, nigdje nisu toliko duboke i temeljite, da bi političari odustali od
pokušaja kontrole medija. Staro je pravilo da onaj tko kontrolira informacije,
kontrolira i društvo.
! Tekst je pisan u travnju 2001. godine

DUG PUT DO SLOBODE 27

 I, tako smo suočeni s medijima koji podržavaju političke strane, medijima
koji se prešutno opredjeljuju za pojedine stranke, medijima koji su ili za ili
protiv nekog centra moći, ali ne i s neovisnim medijima čija je uloga štititi
demokratske vrijednosti i zalagati se za pošteno, uravnoteženo i nepristrano
izvještavanje.
Suvremeni hrvatski mediji najbolji su primjer takvog tranzicijskog modela.
Poslije izbora 3. siječnja 2000. godine i velike izborne pobjede združene koali-
cije, mediji nisu uspjeli postati psi čuvari demokracije.
Denis Latin, televizijski novinar i urednik, opisao je razvitak hrvatskog no-
vinarstva za vrijeme tranzicije iz komunizma do demokracije kao dug i bolan
proces. U komunizmu, kaže Latin, novinari su služili partijskim šefovima, U
Tudmanovom režimu dijelili su nacionalističke interese vladajućeg HDZ-a za-
nemarujući svoju ulogu kritičkog analitičara vladajućih u ime javnog interesa.
Novo izabrana politička elita proglasila je medijske slobode ali su novinari
posve zbunjeni i dezorijentirani. Neki nastavljaju služiti bivše vlastodršce, neki
su na brzinu odjenuli novo ruho vladajuće koalicije, služeći njih kao što su to
činili i s onima prije njih. Samo manji broj novinara prepoznao je kako dolazi
vrijeme onih koji misle svojom glavom i predstavljaju interese civilnog društva
i javnosti.
Činjenice o hrvatskim medijima
Što se dogodilo na hrvatskoj medijskoj sceni od 3. siječnja 2000. do 15. travnja
2001.7
Skandali, problemi, nevolje i mutivode koji su stvorili opći, pesimističan
dojam koji obilježava to kratko razdoblje.
Hrvatski su novinari bili svjesni dolazećih teškoća pa su već na početku
mandata nove vlasti upozoravali kako je važno imati jasnu predodžbu o me-
dijskom okolišu. Nažalost, Vlada je bila previše zaokupljena znatno važnijim
gospodarskim teškoćama nemajući vremena za čišćenje zagorjelog medijskog
lonca.
Na Dan slobode medija, 3. svibnja 2000. od 11,55 do 12 sati u svim hrvatskim
redakcijama, čak i onim najkonzervativnijim, novinari su prekinuli rad i gro-
moglasno zašutjeli. Prosvjed je izazvao veliku pozornost javnosti, a organizator,
Izvršni odbor Sindikata hrvatskih novinara, iskušao je novinarsku solidarnost
u zbilji. Opća ocjena: izvrsno! Novinari su, poslije dugo vremena, zaboravili na
? Republika, dnevne novine, 2. ožujka 2001.
28 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
podjele, vlasničke pripadnosti, profesionalne, idejne i druge razlike. Strpljenju
je očito došao kraj. A prosvjed je dobio potporu ne samo domaće, već i među-
narodne javnosti, pogotovo Međunarodne federacije novinara, koja je podupr-
la borbu hrvatskih novinara za slobodu medija.
Zbog čega su novinari prosvjedovali? Je li stanje bilo doista tako loše? Poslu-
žimo se prollamacijom Izvršnog odbora Sindikata hrvatskih novinara koja je
sabrala sve crne točke hrvatskih medija i uputila je «javnosti na znanje, vlasti-
ma i vlasnicima medija kao upozorenje, a novinarima i medijskim djelatnicima
za ravnanje». Sindikat upozorava da
...tisuće novinara, medijskih djelatnika i suradnika strepe danas za golu
egzistenciju zbog skrivenih političko-gospodarskih sprega, izvan doma-
šaja i utjecaja djelatnika:
e Vjesniki Slobodna Dalmacija su dovedeni na rub propasti.
* Potkopava se Večernji list, kojemu se ne može negirati tradicija ni zavi-
dan tržišni uspjeh.
* Na Hrvatskoj televiziji za posao strepi više od tisuću djelatnika i isto
toliko honorarnih suradnika koji svakodnevno rade za tu kuću,
e Na Hrvatskom radiju dovodi se u pitanje niz uhodanih regionalnih
centara koji već desetljećima pridonose raznovrsnosti radijskog pro-
grama;
* U Glasu Slavonije uprava djelatnicima prijeti smanjenjem ionako
najnižih plaća u medijima, a da i ne pokušava uštedjeti na vlastitom
luksuzu;
* UHINI se zbog štednje prijeti otkazom ili drastičnim smanjenjem ho-
norara dugogodišnjim suradnicima bez kojih ta izvještajna agencija ne
bi mogla pokriti sve događaje koje mora pratiti;
* U EDITU godinama ne otpočinju kolektivni pregovori;
e U Jutarnjem listu, Globusu, Areni, Mili, Gloriji kolektivni pregovori su
prekinuti;
«Na Radiju 101 kolektivni pregovori su također prekinuti;
e Položaj djelatnika u malim lokalnim medijima još je nesigurniji i po-
dložniji samovolji vlasnika i lokalnih moćnika;
e Slobodnim novinarima u nizu medija velikih i malih, ne plaćaju hono-
rare za obavljene poslove negirajući im time temeljno ljudsko pravo da
budu plaćeni za svoj rad.
DUG PUT DO SLOBODE 29
 Godinu dana poslije, u travnju 2001. medijska slika se nije poboljšala. Neke
od teškoća su uklonjene, ali nove su izbile na površinu i stvorile čak i gori do-
jam.
* Hrvatski je Sabor konačno usvojio novi Zakon o Hrvatskoj radio-
televiziji (HRT). Nitko nije bio sretan sa starim zakonom, ali sada
nitko nije sretan ni s novim zakonom! Međunarodni promatrači i
novinarske nevladine organizacije ističu kako Vlada i dalje kontrolira
HRT, najutjecajniji domaći medij. Mamutska tvrtka s oko 3.500 zapo-
slenih razdvojila se u tri tvrtke: Radio, Televiziju i Odašiljače i veze. U
međuvremenu, Sabor je trebao imenovati novo Vijeće HRT-a, koje će
donositi ključne odluke. Nevladine organizacije mogu predlagati svoje
kandidate, ali će Sabor imati zadnju riječi i izabrati članove.
Novi dnevni list Republika, pokrenut je 4. prosinca 2000. godine.
Rođenje novog dnevnika bilo je skandalozno: na naslovnici je obja-
vljen izvještaj o aferi «Grupo», tajnoj organizaciji medijskih tajkuna.
Nino Pavić, vlasnik najveće novinske nakladničke kuće EuropaPress:
Holding i Vinko Grubišić, vlasnik TV postaje OTV bili su uhićeni, a
Miroslav Kutle, treći član prema pisanju Republike, već je otprije bio u
zatvoru. Skandal je eksplodirao poput atomske bombe i snažno potre-
sao hrvatsku medijsku scenu koja se dugo nije oporavila od tog udarca.
Nekoliko mjeseci kasnije sud je odlučio da nema temelja za podizanje
optužnice. Prašina se još dugo nije slegla nakon tog skandala i gorak
okus je još uvijek prisutan.
Vjesnik je ponovno u vlasništvu države, promijenivši dva glavna ured-
nika, još uvijek suočen sa starim poteškoćama.
Slobodna Dalmacija završava dugi proces privatizacije. Novi Nadzorni
odbor imenovan je u ožujku, a glavna m je zadaća rješavanje teškoća u
odnosima, ovoga nekada najbolje uređivanog dnevnog lista, s Vladom
RH. U međuvremenu, glavni urednik Josip Jović vodio je kampanju
protiv nove Vlade. Opet jedan tipični hrvatski paradoks: Vlada je vla-
snik Slobodne Dalmacije, a ta je novina istodobno glavna potpora biv-
šoj Vladi! Je li to plod medijskih sloboda ili neriješenih odnosa među
vladajućima?
Zakon o telekomunikacijama još uvijek nije usvojen. Bivše Vijeće za
radio i televiziju odobravalo je frekvencije vlasnicima koji su bili lojalni
30 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
HDZ-u. Novoimenovano Vijeće ne može revidirati te odluke. Željko
Matić, urednik čuvenog Radio 101, nezavisne zagrebačke radio postaje
tvrdi kako to znači da je «većina hrvatskih privatnih radio i TV postaja
pokrenuta prljavim novcem i podrškom korumpiranih političara.»
Snažni i utjecajni glas lokalnih radio i TV postaja još uvijek je pod
kontrolom bivše vladajuće garniture.
Socijalno liberalna stranka predložila je novu verziju općeg zakona o
medijima, jer postojeći zakon nije dobro regulirao vlasništvo medija.
Vlasništvo je još uvijek glavni uzrok medijskih teškoća.
Konačno, nakon više godina, hrvatska je javnost saznala da su tajni
vlasnici najprodavanijeg dnevnika, Večernjeg lista, dvojica poduzetni-
ka iz Zagreba, koji su se krili iza anonimnog Caritas Limited Funda,
registriranog na Djevičanskim otocima. No, i oni su bili samo para-
van pravih vlasnika, HDZ-a, ali nitko nema političke volje istražiti taj
slučaj. Nakon duge i skandalozne istrage u Saboru, hrvatska je Vlada
odlučila prodati Večernji list austrijskoj medijskoj tvrtki Styria. Tako je
strana tvrtka postala vlasnikom najnakladnijeg hrvatskog dnevnika.
Tisak, monopolistička distribucijska tvrtka, uspješno je sanirana po-
slije bankrota te ponovno dnevno prihoduje sedam milijuna kuna, pa
budući vlasnici mogu računati na pristojnu dobit. Svi su sretni, ali ništa
nije riješeno: Tisak je i dalje monopolist, samo se pitamo tko će ga kon-
trolirati u buduće.
Trendovi i razvitak
Novo, pozitivno ozračje nastalo nakon izborne pobjede koalicije koja je preki-
nula desetgodišnju vladavinu Tuđmana i HDZ-a, odrazilo se i na medije, barem
prema tumačenju vladajućih, ali i međunarodne zajednice. Tako je Freimut
Duve, OSCE-ov čelnik za medije rekao kako «mediji danas se više ne koriste za
generiranje govora mržnje, što je dobro.» Ali, dodao je Duve, «mediji trebaju
stimulirati raspravu o miru i oprostu među ljudima na regiji. Predsjednik Stje-
pan Mesić mišljenja je kako su mediji «ušli u mirne vode».
Dakle, mirnije razdoblje za medije može se iskoristiti za rješavanje nekih
drugih, također gorućih profesionalnih pitanja, kao što je vraćanje povjerenja
degradiranom novinarstvu. Ali, kako se boriti za dostojanstvo profesije dok po-
litičari i dalje ne ispuštaju medije iz ruku? Primjer Samobora, malenog, ali snaž-
DUG PUT DO SLOBODE 31
 nog kulturnog središta je paradigmatičan: političke stranke kontroliraju svaki talno nalaze svoje mjesto u novinama. Recept je jednostavan: što više senzacija,
lokalni medij. Niti jedan od postojećih listova ili radio postaja nisu nezavisni! to izvjesnije preživljavanje.
Inoslav Bešker, ugledni novinar, napisao je kako Vlada nije čak ni takla nijedan Pesimistička medijska slika u doba političkih promjena nije nastala zbog
od postojećih medijskih monopola koje je stvorila bivša vlast. Hrvatska vlada lošeg raspoloženja frustriranih novinara ili medijskih teoretičara, već je to
— prema Beškeru — nije riješila probleme Slobodne Dalmacije, Tiska i HRT-a. stvarno stanje i ključno pitanje razvitka post-socijalističkih zemalja. Tranzicija
Novinari pokušavaju istraživati, ali to nije tako jednostavno. Mnogi se su- od komunizma u demokraciju nije povratak u kapitalizam koji je nekoć posto-
očavaju s različitim teškoćama, a neki su i batinamas prječavani, a ne samo jao u ovim krajevima, Ni jedan aktivan novinar nije iskusio stvarne medijske
prijetnjama, u istraživanju nepravilnosti. Novinare se stimulira na prepisivačko, slobode, jer ih nije ni bilo, osim u kratkotrajnim razdobljima koji su nastajali
a ne istraživačko novinarstvo. Mediji su prepuni priopćenja za javnost, izvje- u prijelomnim trenucima. Sloboda medija i djelovanje novinara u demokraciji
štaja sa sjednica, konferencija za novinare i sličnih događanja gdje se plasiraju nešto je što treba učiti. A svi novinari koji još uvijek imaju rukovodeće položaje
činjenice iz samo jednog izvora, najčešće onog bliskog vlasti, Sve to ruši ugled svoja su znanja, svjetonazore i profesionalna iskustva stekli u autoritativnim
novinarstva. društvenim sustavima. Trebat će barem jedna generacija novinara odraslih u
Kako vratiti ugled profesiji ako u 15 različitih medijski tvrtki radi gotovo demokratskom okruženju kako bi se shvaćanja uloge medija promijenila. A do
četiri tisuće neprijavljenih radnika, uključujući novinare? Kako biti profesional- tada će se novinari svakodnevno, uvijek iznova, morati boriti za komadić me-
niji ako najvećim medijskim tvrtkama nije strano novinare plaćati «na crno», dijskih sloboda i profesionalnog dostojanstva.
imati dvostruke isplatne liste, male naknade za zdravstveno i mirovinsko osi-
guranje, ne potpisujući kolektivni ugovor? Kako sačuvati dignitet profesiji ako
svako drugi student novinarstva napušta studije pokušavajući što zaraditi u
medijima, kao honorarac bez ikakvih prava, a onda mu se za sklapanje ugovora
o zapošljavanju kao uvjet prigovara nedostatak diplome!
Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara pokušavaju pregovorima
promijeniti stanje na bolje, ali kadšto više energije troše na međusobne odnose
negoli na stvarne teškoće.
Ivo Pukanić, kojeg su hrvatski novinari izabrali 2000. godine za novinara
godine, kaže kako nikada nije bilo teže za novinare u Hrvatskoj. Zaista, novi-
nari rade u teškim uvjetima ne znajući kako riješiti svoje teškoće koji dolaze sa
svih strana.
Hrvatski su mediji početkom trećeg milenija bili oblikovani prema slici hr-
vatskog društva. Mediji su odražavali sve negativne aspekte društva u tranziciji,
pa tako nisu ni mogli postati nezavisni faktor.
Osim toga, mediji vode stalnu borbu za preživljavanjem. Medijsko se tržište
smanjilo, pa svi jure za kupcima, slušateljima i gledateljima koji će povećati
prodaju ili utjecati na porast reklama. U tome prednjače tiskani mediji koji se
izravno potvrđuju na kioscima. Urednici privlače kupce senzacijama i skanda-
lima. S naslovnica vrište senzacionalistički naslovi, krv se prelijeva stranicama,
ubijeni mafijaši zauzimaju cijele stranice, a sve državne ili vojne tajne momen-
3 Jutarnji list, 13. travnja 2001.

32 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI DUG PUT DO SLOBODE 33

Globalizacija medija

UNIFICIRANJE SLIKE SVIJETA

 arshall McLuhan odavno je proglasio svijet globalnim selom u ko-
jem se više ništa ne može dogoditi a da to odmah svi ne saznaju i to
j zahvaljujući medijima. MćLuhan je bio vizionar i predvidio je zbi-
vanja davno prije negoli su svijetom zavladali globalni mediji, jake korporacije
koje su u potpunosti preuzele ulogu svjetskih izvjestitelja i koje putem svih
masovnih medija obavještavaju javnost o onome što se dogodilo.
Globalizacija je pak donijela sasvim novo shvaćanje svijeta, koje nije bilo po-
znato u McLuhanovo doba. Jesu li sveprisutni masovni mediji globalizirali već
postojeće globalno selo? Doznaje li potrošač masovnih medija zaista ono što
se u svijetu događa ili je pak plijen veliki međunarodnih, globalnih medijskih
korporacija koje ujedinjene s ostalim multinacionalnim kompanijama stvaraju
sliku svijeta po “svojoj" slici i prilici? Je li običan konzument masovnih medija
informiran o tome što se događa u Iraku, znade li zaista što je to svjetski tero-
rizam, razumije li pozadinu politike State Departmenta i može li odgovorno
odlučivati o europskim integracijama? Jesu li mediji istiniti, točni, pošteni, urav-
noteženi i nepristrani, kako ih definira Lance W. Bennet ili pak “odražavaju
interese moći" kako ih žestoko kritizira Noam Chomsky!. Postoje li više uopće
nezavisni mediji koji nisu podložni utjecajima raznih centara moći, multinacio-
nalnim kompanijama ili velikim silama? I, na kraju, žele li uopće potrošači ma-
sovnih medija ozbiljnu, uravnoteženu informaciju i kritičku analizu zbivanja ili
se zadovoljava s infotainmentom?

Sveprisutni mediji
Svjetski trend globalizacije ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Reakcije su vrlo
širokog raspona: od apologetičkog odobravanja i bezrezervne podrške globali-
zaciji koju poklonici vide kao jedini mogući izlaz za današnje čovječanstvo, pa
do potpunog osporavanja i sve jačeg anti-globalističkog pokreta, koji se počinje
služiti i agresivnim sredstvima oponiranja.
Proces globalizacije prisutan je u svim zemljama svijeta, ne uvijek jednakim
intenzitetom, mada uvijek vrlo utjecajno. I male zemlje koje nisu uključene u
svjetske integracijske procese, zemlje u razvoju, kao i posve razvijene zemlje ne
Objavljeno: Međunarodne studije, god. TI, knj. 4, 2002. mogu zatvoriti oči pred procesima globalizacije.
Glasovi razuma i mišljenja uglednih intelektualaca, poput Ivana Supeka,
smatraju da trebamo promicati svjetsko jedinstvo.
“Otkako se smrt nadvila nad našim planetom, moramo se prije svega sma-
1 Chomsky, Noam: Mediji propaganda i sistem, Što čitaš, Zagreb, 2002, str. 101.

UNIFICIRANJE SLIKE SVIJETA 37

trati građanima svijeta, odgovorni za opstanak svega života na Zemlji. Sadašnja
globalizacija prelazi državne granice i promiče jedinstveno svjetsko tržište, ali
ostavlja i dalje razne suprotnosti, tim opasnije u privrednoj oskudici i kultur-
noj zaostalosti. Znanstveno-tehnička revolucija s industrijskom dinamikom,
razgrananim prometom i nabujalom informatikom ne može se zaustaviti, niti
bi to bilo poželjno. Zatvaranje u nacionalne države i povratak anakroničnih
ideologija ne mogu se uspješno suprotstaviti negativnoj strani globalizacije,
a obnavljaju onaj retardirani malograđanski mentalitet koji je šovinističke ili
vjerske predrasude raspirivao do ratnih sukoba. Globalizacijom neće biti stvo-
rena toliko željena karmonia mundi ako ne bude vođena načelima humanizma
i socijalne demokracije."
Je li medijska slika svijeta odgovarajuća Supekovim promišljanjima? Kakvu
sliku svijeta riti, obični čitatelji, gledatelji i slušatelji spoznajemo?
Jedno je sigurno: nikada običan čovjek nije bio toliko zasut informacijama
kao što je to današnji konzument masovnih medija. Od jutra pa do mraka,
bez prestanka, ljudi diljem svijeta bombardirani su tisućama informacijama o
svjetskim zbivanjima. Ništa, doslovce ništa više ne događa se a da nisu prisutne
TV kamere i novinari. Ratovi ne počinju dok kamere nisu na mjestu događaja.
Ako se čuvena Christian Amanpour pojavi iznenada na nekom potencijalnom
ratnom žarištu, tada je svima jasno da će se uskoro taj dio svijeta i pretvoriti u
poprište sukoba.
Znači, prisutnost medija je neupitna i ne može se prigovarati medijima da
zanemaruju svjetska zbivanja. No, je li poruka koju mediji šalju prihvatljiva? Što
prosječni potrošači medija, zapravo, znaju o pozadini sukoba, stvarnim razlozi-
ma, povijesnim obrazloženjima, opravdanosti sukoba, ulozi različitih aktera?
Možemo li prihvatiti stavove Chomskoga koji tvrdi da masovni mediji
odražavaju interese moći? Nije Chomsky jedini teoretičar koji to tvrdi. Vrlo
cijenjen američki teoretičar medija Ben Bagdikian, čija su se predviđanja o
koncentraciji vlasništva ostvarila, smatra da «trojka vlada svijetom.»* A trojku
čine međunarodne financijske institucije, multinacionalne oglašivačke agencije
i medijske korporacije.
Žestoke kritike masovnih medija ne mogu nas ostaviti ravnodušnima,
posebno zato jer dolaze upravo iz zemalja gdje su mediji i najjači. Opasnosti
korporativnog novinarstva nepoznate su medijima u tranziciji, gdje se novinari
pokušavaju osloboditi utjecaja stroge kontrole vlasti i gdje su pritisci na novi-
2 Supek, Ivan: Na prekretnici milenijuma, Prometej,Zagreb, 2001, str. 284.
3 Bagdikian, Ben, The Media Monopoly, Beacon press, Boston, 1990, str 25.
38 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
nare vidljivi i prepoznatljivi. Sloboda medija ostvarena u visoko razvijenim ze-
mljama još uvijek je nedostižan ideal većine svjetskih medija. Stoga su žestoke
kritike američkih znanstvenika zabrinjavajuće!
Izvještavanje prema pravilima struke
Što struka kaže? Novinari vrlo jednostavno rješavaju ove dvojbe: “Naše je da
izvještavamo o onome što se dogodilo" tvrdi Lyse Doucet, ugledna urednica
BBC Worlda, izvjestiteljica s brojnih svjetskih žarišta. Ona ne smatra da no-
vinari trebaju mijenjati svijet ili ga popravljati. Uloga novinara jest izvijestiti o
događajima. A izvještava se prema pravilima novinarske profesije, koja su jasna,
prepoznatljiva i kojih se profesionalni novinari pridržavaju.
Ovakav pristup je moguć iz aspekta uglednog i moćnog BBC-a. Pitanje je
kako bi Lyse Doucet mogla izvještavati da je specijalni izvjestitelj HTV-a. Ne
mislimo na ideološke razlike, već na posve profane, materijalne, počevši od
satelitskih veza, kamera, do novaca za iznajmljivanje lokalne podrške, vozila,
sredstva veza... Čak i njezin uvaženi kolega, Jim Bitterman, nije u jednakom
položaju: i svemoćni je CNN, čiji je Bitterman dopisnik iz Pariza, razmišljao o
smanjenju broja dopisništava iz svijeta zbog štednje.
Došli smo tako do suštine: informacija iz svijeta je skupa, vrlo skupa. Samo
najbogatiji mediji mogu si priuštiti stalnog dopisnika iz neke zemlje. A još manje
njih može angažirati mrežu lokalnih dopisnika iz cijeloga svijeta, koji u svakom
trenutku mogu javiti redakciji da se nešto značajno dogodilo i pripremiti teren za
dolazak velikih novinarskih zvijezda kalibra poput Amanpour, Hedgesa i drugih.
Visoki troškovi poskupljuju vanjsko-političku informaciju, pa redakcije pribje-
gavaju korištenju agencija i jakih servisa. Reuters pokriva veliki broj svjetskih
TV postaja, a da gledatelji nisu ni svjesni te činjenice. Informacija tako gubi na
ekskluzivnosti, postaje unificirana, a time i spoznaja svjetskih zbivanja postaje
jednoobrazna. Svi svjetski mediji imaju svega nekoliko izvora kojima se služe. A
mediji na nacionalnoj ili pak lokalnoj razini u potpunosti su oslonjeni na te izvore.
To znači da urednici biraju vijesti po svom shvaćanju zanimljivosti i značajnosti
vijesti. Urednik Boston Globe ili Dela imat će kriterije selekcije vijesti primjerene
svojoj sredini. Herbert Gans u teoriji selekcije vijesti tvrdi da svaki urednik uzima
u obzir činjenicu koliko je vijest zanimljiva i značajna za njegove konzumente“.
Vijest o havariji putničkog broda u Indijskom oceanu, gdje je poginulo 26
osoba, čitateljima Nepszabadsaga manje je važna od potonuća čamca i dvoje
“ Više u Gans, Herbert: Deciding What!s News, Random House, New York, 1980.
UNIFICIRANJE SLIKE SVIJETA 39
poginulih na Dunavu kod Bratislave. To spada u jednostavnije uređivačke odlu-
ke. Ali, treba li objaviti vijest o parlamentarnoj krizi u Mongoliji ili pak o infla-
ciji u Burkini Faso? Vjerojatno ni jednu od spomenutih, ako uređuje Jutarnji
list, a možda će vijest o Mongoliji objaviti Vjesnik ako se podudara vremenski s
posjetom Predsjednika Republike.
Svaki izvještaj prolazi kroz nekoliko selekcijskih filtera, ali osnovni je onaj
kojeg su napravili urednici velikih svjetskih proizvođača vijesti. Ako urednik
Reutersa nije objavio vijest o Mongoliji, tada je najvjerojatnije neće objaviti ni-
tko, osim onih rijetkih i malobrojnih koji imaju svoje dopisnike u Ulan Batoru.
Time je obilje svjetskih zbivanja znatno suženo i smanjeno. Urednici Reu-
tersa i slični mega-proizvođači svjetskih vijesti rukovode se profesionalnim
kriterijima selekcije vijesti, ali itekako vode računa o svojim korisnicima. Hoće
li ta vijest zanimati tisuće urednika različitih medija širom kugle zemaljske koji
odabiru vijesti? Ako ne “pogode" njihov ukus, tada će urednici odlučiti da ubu-
duće koriste servis vijesti AFP-a ili AP-a. Što manje pretplatnika, manji prihodi,
pa time i manje mogućnosti za slanje reportera na svjetska žarišta,
A kako će reporteri izvještavati? Također po pravilima profesije, koja su
vrlo jasna. Vijest mora biti kratka i sažeta, u Jeadu treba kazati sve što je bitno,
a to mora biti zanimljivo sročeno, kako bi privukli pažnju čitatelja, slušatelja
ili gledatelja. Piše se na načelu obrnute piramide, što znači elementi vijesti se
poredaju po važnosti, kako bi urednici bez problema kratili vijesti “režući" je
odostraga. I, ne duže od 250 riječi za breaking news.
Takvo izvještavanje robuje stereotipovima. Teško je ukratko reći o nečem
novom, a da to razumiju široke potrošačke mase (ili mrzovoljni urednici), pa se
novinari služe poznatim usporedbama, koriste klasično crno-bijele kontraste
dobra i zla, a komplicirane odnose koji se temelje na stoljetnim sukobima rje-
šavaju jednom šturom rečenicom. TV reporteri moraju još i lijepo pozdraviti
gledatelje, izmijeniti kurtoazne pozdrave s voditeljem u studiju...
Povlašteni reporteri velikih redakcija bliži su izvorima vijesti, oko njih
obigravaju atašei za tisak, glasnogovornici i ostali zaduženi za državnu propa-
gandu. Njihova uloga je “prodati" medijima njihovo viđenje događaja, pa stoga
novinare zasipaju informacijama koje im idu u prilog. Novinari se pozivaju
na press konferencije, redakcije neprekidno dobivaju priopćenja za medije, a
ispod stola se nude “ekskluzivne" informacije koje nitko nema, a slučajno baš
idu u prilog vladajućima.
Ništa se ne prepušta stihiji, kontrolira se čak i vrijeme kada se vijesti puštaju
40 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
u javnost. Jamie Shea, bivši glasnogovornik NATO-a, vrlo zorno je prikazao
kako obavještavaju javnost: «... ako je briefing u 15 sati poslijepodne u Europi,
tada je 9 ujutro u istočnom dijelu Amerike, u Aziji je 21 sat, u Australiji ljudi
možda piju svoju noćnu čašicu whiskeya u 23 sata i još uvijek slušaju vijesti. Tri
popodne po europskom vremenu doba je kada je većina ljudi u svijetu budna i
gleda televiziju. Tako ste dosegli svjetsku gledanost:*
Jednostavno, zar ne? No, NATO vodi računa i o drugim medijskim zako-
nitostima. Shea ističe kako je “TV [je] medij rata baš kao što su novine medij
mirovnih rasprava:
1, tu počinje opravdana sumnja u ulogu medija u izvještavanju o svjetskim
zbivanjima. Ako sve utjecajne međunarodne organizacije imaju tako precizno
razrađene planove o informiranju javnosti — a imaju — tada se postavlja pitanje
tko zapravo uređuje medije i kako vijesti dolaze do javnosti.
Noam Chomsky ne dvoji: “Mediji nastoje održati intimni odnos s državnom
moći. Žele saznati tajne informacije, žele biti pozvani na tiskovne konferencije,
Žele poznanstvo s državnim tajnikom. Kako bi to postigli, moraju igrati igru koja
podrazumijeva laganje i služenje državi u formi aparata za dezinformacije:
Leonard R. Sussman, američki teoretičar svjetskih komunikacija, smatra da
“Treći svijet kritički tvrdi kako američki mediji, naročito TV, kreiraju uređivač-
ku politiku pod utjecajem Vlade SAD-a?
I Annabelle Sreberny-Mohammadi se priključuje tim razmišljanjima, Ona
smatra da je informiranje o svjetskim zbivanjima prijeporno područje medijske
produkcije. Gotovo svi novinari i medijski stručnjaci tvrdit će kako je izvješta-
vanje o međunarodnim zbivanjima u američkim medijima, baš kao i zbivanje
o domaćim događajima, objektivno, istinito i nepristrano, te da se izvještava o
događaja “baš onako kako se dogodio“ A neravnoteža u praćenju pojedinih svjet-
skih zbivanja opravdava se interesom Amerikanaca, koje neki dijelovi svijeta ne
zanimaju. Problem počinje, prema Sreberny-Mohammadi, u definiranju što je
međunarodna vijest. “U stvari, većina međunarodnih vijesti u američkim medi-
jima odnosi se na odnose SAD-a s drugim državama i općenito je točno kada se
međunarodna vijest definira kao interes nacije u mediju u kojem je objavljena?
5 Shea, Jamie, predavanje na Atlantic Council of the United Kingdom, London, 1999
* Chomsky, Noam: Mediji propaganda i sistem, Što čitaš, Zagreb, 2002, str. 48.
? Sussman, Leonard: Power, the Press and the Technology of Freedom, Freedom House, New York,
1989, str. 48.
Š Sreberny-Mohammadi, Annabelle «U.S. Media covers the World» u Questioning the Media
(ur. ]. Downing, A. Mohammadi-Srebrny i A. Mohammadi), Sage Publications, Newbury Park,
1990, str. 296.
UNIFICIRANJE SLIKE SVIJETA 41
 Ova se definicija može primijeniti i na druge medije, posebno na one velikih demokraciju, antene i tisak, negdje više, negdje manje, lansiraju u svijet
sila ili država koje žele igrati značajnu ulogu u međunarodnim odnosima. Ame- poluistine, opsjene i kič"?
rički mediji su pobliže analizirani iz jednostavnog razloga što su SAD svjetska
Razorna ocjena medija koja se približava žestokim stavovima Chomskog, Ben-
velesila broj jedan, ali nije ništa bitno drugačije i s medijima drugih država.
neta i drugih američkih analitičara medija.
Svjetskim javnim mnijenjem prevladavaju stavovi koji se objavljuju u rele-
Ima li svijetla na kraju tunela? Ima li uopće svrhe konzumirati masovne
vantnim medijima: The New York Times, BBC, Reuters, CNN, Frankfurter All-
medije, ako je sve tako crno?
gemeine Zeitung, The Guardian, Le Monde... Teško se probijaju kvalitetni sta-
Utješno je da konzumenti medija, ipak, prepoznaju propagandu. Ljudi koji
vovi, pogledi i razmišljanja objavljeni u medijima manjih zemalja ili onima koji
su preživjeli totalitarne režime vrlo dobro znaju kako djeluje agitprop i kako mu
ne pripadaju mainstream svjetskih medija. Glasovi manjih novinskih agencija,
se može oduprijeti. Druga utješna činjenica jest i ta da nema apsolutne slobode,
posebno državnih, vrlo malo utječu na stvaranje javnog mnijenja jer su ona
tako nema ni apsolutne kontrole medija, s čime se slaže čak i Chomsky. Uvijek
već po definiciji glasnogovornici pojedinih država. Agencije poput Hsinhue ili
postoje neovisni glasovi koji se čuju i tko želi slušati, moći će saznati što se do-
Hine imaju sasvim omeđenu informativnu vrijednost u međunarodnoj razmje-
ni vijesti, jer se smatraju službenim glasnogovornicima državne administracije. gađa. Nitko više ne može kazati da nije znao, već samo da nije želio znati.
A budućnost? Leonard Sussman, koji bezrezervno vjeruje u tehnologiju
Slično je i s državnim televizijama, radio-postajama ili novinama u vlasništvu
ili pod kontrolom države. slobode, tvrdi da je “cilj 24. stoljeća demokratizacija informacijske snage, koja
uključuje univerzalni servis (pristupačan svakome u nekom obliku), koji osigu-
Neovisni, mali mediji vrlo često objavljuju istinite, provjerene i nepristrane
rava poruke namijenjene svima!"
informacije, ali nemaju veliki utjecaj na mainstream novinarstvo. Slično je i s
vojskom slobodnih novinara (freelancera), kojih uvijek ima na stotine na svim Suvremeni informacijski kanali postaju svakim danom sve snažniji, pa već
svjetskim žarištima, ali samo oni s pravom breaking newsa mogu doprijeti do svojim postojanjem umanjuju mogućnosti unificiranja slike svijeta prema ne-
vodećih medija. Slično je i s tisućama internetskih stranica, od kojih su neke koj ideologiji ili prema željama nekih centara moći. Čak i globalizacija u najgo-
pravo propagandno smeće, ali ih ima zaista izvrsnih. U pravilu, urednici su me- rem smislu te riječi, neće moći preći preko glasova koji su čuju i koji su plod
dija sumnjičavi prema malo poznatim i teško provjerljivim izvorima, pa makar ljudskog uma, znanja i vještina. A to daje vjeru i u bolju medijsku sliku svijeta.
to bile i službene medijske kuće. Manja je pogreška izabrati vijesti koju je po-
slao neki mainstream izvor, negoli uletjeti u rizik (ne)provjerene informacije.

Kome vjerovati?
Ocjene medija nisu bile blistave. Poslužimo se ponovo mišljenjem Ivana Supe-
ka, koji smatra da je:
“Dvadeseto stoljeće radija i televizije uz širenje prosvjete i umjetnosti još
više proizvodi i političku propagandu te “masovnu zabavu“ blisku vul-
garnoj sentimentalnosti, Ovakva degradacija ponegdje služi vlastodršci-
ma da oblikuju podanike prema svojim mjerilima ili ciljevima. Općenito
govoreći, mediji komunikacije postali su instrument totalitarizma ili
vladajućih stranaka, pa je obavještavanje građanstva sve rjeđe nepristra-
* Supek, Ivan: Na prekretnici milenijuma, Prometej, Zagreb, 2001, str. 13.
no. I tako, umjesto da širenjem istine i istinske umjetnosti unapređuju '! Sussman, Leonard: Power, the Press and the Technology of Freedom, Freedom House, New
York, 1989, str. 48.

42 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI UNIFICIRANJE SLIKE SVIJETA 43

LITERATURA:
Bagdikian, Ben: The Media Monopoly, Beacon Press, Boston, 1990.
.

Bennet, W. Lance: News, The Politics of Illusion, Longman Publishers, White Plains,
.

NY. 1996.
Chomsky, Noam: Mediji propaganda i sistem, Što čitaš, Zagreb, 2002. Put iz autokracije u demokraciju
.

Gans, Herbert: Deciding Whats News, Random House, New York, 1980.
Sreberny-Mohammadi, Annabelle: “U.S, Media covers the World" u Questioning the
.

Media, Sage Publications, Newbury Park, 1990.

Supek, Ivan: Na prekretnici milenijuma, Prometej, Zagreb, 2001. MEDIO-KRACIJA U SPREZI
.

Sussman, Leonard: Power, the Press and the Technology of Freedom, Freedom House,
New York, 1989.
S MEDIA-KRACIJOM

LA MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 zbiljniji čitatelji novina, a posebno bankarski stručnjaci bili su nemalo
iznenađeni kad su u nedjelju navečer, 14. travnja 2002, na prvoj stra-
nici prvog izdanja visoko-nakladnog Jutarnjeg lista ugledali, uz veliku
fotografiju Ivice Račana predsjednika Vlade RH, najavu koja je govorila da su
uočene nepravilnosti i u još nekim bankama, poput Privredne i Splitske banke.
Bilo je to upravo u trenutku kad se činilo kako je skandal s malverzacijama u
Riječkoj banci pri kraju! Još ozbiljniji medijski analitičari bili su uvjereni kako
će u ostalim regionalnim, a pogotovo zagrebačkom izdanju, ta senzacionalna
izjava «izletjeti» iz novina.
To se to nije dogodilo. Naprotiv, na Hrvatskoj televiziji, u udarnim termini-
ma, emitiran je oglas kojim se bombastično najavljuju sutrašnje novine s tom
viješću!
U svakoj «normalnoj» zemlji u ponedjeljak ujutro počeo bi stampedo kli-
jenata na bankovne šaltere. Bankarski stručnjaci bi se već počeli spremati na
takvu invaziju. Ponedjeljak je međutim osvanuo miran, bez gužvi. Život je
tekao kao da se ništa nije dogodilo. Da, došlo je do burnih konferencija za tisak,
političkih skupova, reagiranja na premijerovu izjavu. Premijer nije zanijekao
istinitost svoje izjave, a doznali smo da su on i guverner Narodne banke, na
strogo zatvorenom radnom sastanku vodećih ljudi vladajuće koalicije, te podat-
ke rekli onako usput, na kraju sastanka, na odlasku, neformalno razgovarajući
što se događa u hrvatskim bankama. Skandal je buknuo, ali njegov utjecaj na
stvarni život bio je gotovo zanemariv, naročito ne mjerilima slobodnog tržišta,
burze i financijskog tržišta.
Repovi političkog skandala vukli su se u javnosti, mediji su objavljivali sva-
kojake reakcije, pa je tako vinovnik cijele priče, premijer, sretno izjavio kako
su hrvatski građani visoko svjesni, jer nisu pohrlili u banke i ispraznili sefove.
Milan Gavrović, ugledni gospodarski komentator, cinički je primijetio kako se
ne radi o «svijesti» građana, već da nitko ne uzima premijera ozbiljno, čak i
kada daje šokantne izjave.
Ova bi priča bila smiješna da nije riječ o vrlo ozbiljnim događajima, a upe-
čatljiva je za vjerodostojnost medija u Hrvatskoj.
Možemo li povući paralelu s tekstom o Watergate aferi koju je objavio svo-
Objavljeno: Međunarodne studije, god. lI broj 1-2, 2002 jedobno Washington Post, a koja je i danas vrhunski primjer utjecaja medija na
politički život? Ne baš, iako se izjava o hrvatskim bankama mogla pretvoriti
u hrvatski Watergate pod nekim drugim okolnostima. Poslužimo se bezopa-
snijom usporedbom, koju je objavila Louis Banks, Ona je davnog 28. ožujka

MEDIO-KRACIJA U SPREZI S MEDIA-KRACIJOM 47

1979. na Washington Channel 4 ugledala cijev nečega za što se utvrdilo da je
običan fen (sušilo za kosu). Glas spikera dramatično je najavio: «To nije pištolj
ine izbacuje metke, ali je jednako ubojito oružje?» Gotovo cijeli sat poslije, bez
stanki za reklame, televizijska postaja uvjeravala je da su vlakna stakloplastike
u fenu u kombinaciji s azbestom opasna te da uzrokuju rak. Američki su mediji
sljedećeg dana zdušno zgrabili priču, dali je na velika zvona, a proizvođači fe-
nova suočili su se s bijesom građana, medijskom osudom, gubitkom tržišta...
Ima li pouke? Zašto su mediji u SAD izazvali buru na mnogo dobrohotni-
jem slučaju? Možete li zamisliti predsjednika Busha kako javno posumnja u
poslovanje Chase Manhattan Bank? Dakako, moć medija nije svugdje jednaka,
ali je u svakom slučaju signifikantno kako vjerodostojnost varira i kako građani
različito reagiraju.
Sprega medio-kracije i media-kracije
Gdje su korijeni kredibiliteta medija i kako se oni razvijaju?
«Postalo je jasno da je rastuća moć medija u uvjeravanju postala središnja
sila u razvitku američkih institucija», naglašava Louis Banks i kaže: Mi smo, u
stvari, postali ono što se može nazvati novosti-kracija (newsocracy)»!
Louis Banks smatra kako je moć suvremenih medija veća nego bilo koji po-
znati instrument političkih ili društvenih snaga u demokratskom društvu. Me-
diji imaju pravo istražiti bilo koju pojavu u društvenom životu i postaviti javno
pitanje o njezinoj valjanosti. To nije preispitivanje slobode medija, već je karak-
teristika društva u kojem se opće vrijednosti mjere Prvim amandmanom.
Tako je to u razvijenom svijetu. Što se pak događa u burnim post-socijalistič-
kim zemljama u kojima je Watergate poznatiji kao filmsko ostvarenje negoli
kao novinarsko postignuće?
Put iz autoritarnih političkih sustava, kakvi su svi iz kojih smo potekli mi
— današnji stanovnici post-socijalističkih zemalja, prema demokraciji nije ni
lagan, ni jednostavan. Naprotiv, vrlo je spor i bolan. Negdje su rezovi bili uspješ-
niji, kako to objašnjava Mart Laar, bivši predsjednik Vlade Republike Estonije:
«Uklonili smo staru gardu... u pitanju je bila njihova komunistička prošlost, a
ne njihove godine». Otpušteno je 40 posto upravnog aparata, a dovedeni su
mladi ljudi, Prosječna dob zaposlenika Središnje banke je 35 godina. Upravitelji
!. Banks, Louis: «The Rise of the Newsocracy», u Impact ofMass Media, (ut) Ray Hieberti Carol
Reuss, Longman, New York, 1985, str, 16.
* Temelji slobodnih društava, Center for Civil Society in Suotheastern Europe, Zagreb, 1997, str.
133.
48 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
približno 90 posto uspješnih poduzeća mlađi su od 35 godina. Bilo je neophod-
no djelovati brzo i temeljito kako se snage koje su se suprotstavile promjenama
ne bi imale prilike okupiti i zaustaviti reformu. «Ako u vašim reformama stane-
te na pola puta, sve će muke biti bez rezultata»*, zaključuje Laar,
Ovo je success story prema američkim mjerilima. Realnost tranzicije i muke
post-socijalističkih zemalja sasvim su druge prirode. Brzih rezova nije bilo pre-
više, a i ono što se na brzinu napravilo imalo je drukčiji efekt.
Na putu iz autokracije u demokraciju uskrsle su brojne prepreke, a jedna od
njih je medio-kracija!
Mediokriteti su došli na svoje. U post-socijalizmu plivaju kao ribe u vodi.
Prijelazna razdoblja kao da su izmišljena za mediokritete. Komunistički sustav
stvarao je mediokritete u neograničenim količinama i u svim strukturama
vlasti. Pad komunizma i stvaranje novih država koje su pokušavale izgraditi
demokratske sustave, mediokriteti su objeručke dočekali i priključili se novoj
vlasti kao prokušani kadrovi, “izvorni" demokrati, koji su bili žrtve komunizma,
a eto, sada tek mogu doći do izražaja.
Dakako, mediokriteti u novoj vlasti primjenjivali su iste provjerene metode
vladanja stečene u komunističkoj mladosti, pa tako nije rijetkost da su negda-
šnji partijski ideolozi, danas lideri demokratskih stranaka.
Plod uspješnih mediokriteta su, umjesto demokracije, medio-kracija, čudni
hibrid komunizma, tranzicije i rudimentarne demokracije. Mediokratske drža-
ve nikle su na karti post-socijalizma poput gljiva poslije kiše. Izvana imaju sve
atribute demokracije, zaklinju se da više nema autokracije, ali demokracija se
nije razvila, pa, zapravo, vlada medio-kracija.
U kakvoj je to vezi s medijima? Jednostavan odgovor je: u vrlo bliskoj. Bez
medija ne bi bilo ni znedio-kracije. Neočekivano? Baš i ne. Bez slobodnih medi-
ja nema istinske demokracije. Mediji u autokraciji imali su posve jasnu i odre-
denu ulogu — promicati politiku vladajućih. A u medio-kraciji? Uloga medija
je također veoma značajna, ali i specifična. Stvorila se jedna (ne)principijelna
koalicija političara i novinara. Jedni druge trebaju, ali si i pomažu. Glavna po-
litička snaga u medio-kraciji jest media-kracija! Mediji u suradnji s određenim
političkim snagama utječu na stvaranje javnog mnijenja, potpomažu “svoje"
političare, a sotoniziraju one druge, manipuliraju činjenicama, izmišljaju do-
gađaje, vješto stvaraju društvenu klimu u korist “svojih, a spremaju udarce
suprotnoj strani.
Media-kracija pojavila se u brojnim post-socijalističkim zemljama, koje
3 Isto
MEDIO-KRACIJA U SPREZI S MEDIA-KRACIJOM 49
još uvijek nisu na listama međunarodnih organizacija zemalja sa slobodnim
medijima.
Što je vlast slabija, to je media-kracija jača, Pobjedničke stranačke koalicije
tipičan su primjer za djelovanje media-kracije. Svaki član vladajuće koalicije
ima svoje medije. Ili još bolje, mediji su izabrali koje će članove koalicije po-
dupirati. I ne samo to: iz sjene se podupire svrgnuta vladajuća stranke, za svaki
slučaj, da se ne zaboravi kada (ako) se jednom vrati na vlast, To se odlično vidi
u uređivačkoj politici tih medija.
A čitatelji? Zbunjeni su, više ne znaju kome vjerovati, stoga ne začuđuju
istraživanja javnog mnijenja prema kojima se političarima, medijima i sudovi-
ma najmanje vjeruje“.
Sve to ugrožava imidž medija, koji umjesto da su borci za istinu i demokra-
ciju, postaju dijelom prljavih političkih igara.
Ta uloga medija može se uočiti i po još jednom pokazatelju. U autokraciji
mediji su podijeljeni na dva suprotstavljena tabora: provladine i protuvladine
medije. U demokraciji su mediji uglavnom nezavisni. Ako (i kada) podržavaju
neke stranke, to ne utječe na njihovu informativnost, već se uočava u stavovima
koje zastupaju.
Media-kracija u mediokratskim društvima vidljivo podržava pojedine
stranke ili političke struje i centre moći. Bivši provladini mediji rasporedili su
se po strankama, a bivši protuvladini našli su se na sto muka. Nestao je njihov
nekadašnji neprijatelj broj jedan. Na vlast su došli oni “dobri', bivši protivnici
bivše vlasti. Što činiti kada više nema “najslađeg" protivnika? Protiv koga se
boriti?
Srećom, mediokriteti nove vlasti su učinili svoje. Bivši protuvladini mediji
i danas su (uglavnom) protuvladini mediji. Ne samo zato jer smatraju da treba
kritizirati vlasti, ma kakva ona bila, već i stoga što nijedna vlast nije imuna na
kritike. Medio-kracija im daje materijala koliko vole. A media-kracija napada
samo one druge, ali ne i svoje, pa tako bivši-sadašnji i budući protuvladini
mediji ne mogu izgubiti. Njihov najdraži neprijatelj im stoji na raspolaganju, a
kolege media-kriteti im ostavljaju otvorene ruke,
Američka iskustva
Je li media-kracija planetarna pojava ili je to, ipak, samo specifičnost tranzi-
cijskih zemalja? Američka iskustva bogata su primjerima koja narušavaju sjaj
4 Alborghetti, Igor: «EU o Hrvatskoj», Globus, 591, Zagreb, 2002.
50 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
medijskih sloboda. Najžešći kritičar korporativnog novinarstva i medijskog
monopola, Ben Bagdikian, kaže:
«Moć medija je politička moć. Formalni američki politički sustav stvoren
je tako da odgovara aforizmu Lord Actona prema kojem moć korumpira,
a apsolutna moć najviše korumpira. Moć medija nije iznimka. Kada pe-
deset muškaraca i žena, šefova svojih korporacija, kontrolira više od po-
lovice informacija i ideja koje dopiru do 50 milijuna Amerikanaca, onda
je vrijeme za Amerikance da preispitaju svoje institucije iz kojih svakog
dana primaju sliku svijeta.»*
A ta je slika svijeta loša, smatra James Fallows: «Sve se više prikazuje slika svi-
jeta uglavnom kao depresivni spektakl, negoli kao životna djelatnost u kojoj
građani mogu i moraju biti angažirani.»*
Poruke koje šalju mediji upućuju pažnju na javna zbivanja samo ukoliko
politika može biti zabavna barem poput ostalih vijesti iz svijeta spektakla, od
skandala slavnih do ljudskih melodrama uprizorenih u dnevnim medijskim
prilozima. «Ozbiljni» mediji vide da je to bitka u kojoj ne mogu pobijediti.
«Što će manje Amerikanci biti zainteresirani za javni život, to manje će biti
zainteresirani za novinarstvo, u bilo kojem obliku», zaključuje Fallows.7
Aštoje sulogom medija kao psa čuvara demokracije? I nismo li, na primjeru
američkih medija, govorili kako je novinarstvo «četvrta vlast»? James Curran
nije previše optimističan. Jest, ima cijeli niz slavnih primjera iz svjetskog tiska,
gdje su mediji odigrali ključnu ulogu, ali to je donkihotski, prevladani i zasta-
rjeli model, koji pripada dobu kad su mediji imali prvenstvenu zadaću kritički
preispitivati ulogu državnih organa, doba kada su bili iznimno politizirani,
«Većina modernih medija posvećena je zabavi, a tek manji dio informati-
vnih emisija posvećen je političkim vijestima»*, objašnjava Curran. A zabava
omogućuje da se bolna svjetska i domaća zbivanja prikažu posve drukčije. No,
kada su se američki mediji suočili s tragičnim događajem kao što je teroristički
napad 11. rujna 2001. godine, onda su i kriteriji naglo promijenjeni. Najprije je
stradala etika, pa su tako mediji odjednom bili preplavljeni govorom mržnje, da
bi potom došlo do svijesti kako su godine «zabavljanja» publike stvorile jednu
Bagdikian, Ben; The Media Monopoly, Beacon Press, Boston, 1990, str. xxiii.
a
Fallows, James: Breaking the News: How the Media Undermine American Democracy, Panthe-
s
on Books, New York, 1996, str. 8.
Isto.
a
Curran, James and Gurevitch, Michael: Mass Media and Society, Edward Arnold, London,
a
1991, str.86.
MEDIO-KRACIJA U SPREZI S MEDIA-KRACIJOM 51
nerealnu sliku svijeta, pa se tako o Muslimanima ne zna gotovo ništa, iako žive
tu negdje u susjedstvu, a još manje o tome što se uistinu događa u svijetu.
Bolni tranzicijski primjeri
Tranzicijske zemlje su ipak važnije za razmatranje, jer media-kracija se tu nala-
zi na svom plodnom tlu i pliva kao riba u moru zmediokritetskih društava,
Iskustva svih zemalja su slična, a pozitivni primjeri uglavnom potvrđuju
tezu kako je uspješna sprega medio-kracija i media-kracije. Pregled medijske
slike europskih zemalja i načina kako su prešli put iz autoritarnog ili totalitar-
nog sustava u demokratski vrlo je ilustrativan. Generalni zaključak mogao bi
glasiti: što je zemlja snažnija, s većom i bogatijom kulturnom, državnom i go-
spodarskom tradicijom, to je lakša tranzicija. Najbolje o tome svjedoče autori
zbornika Exit from censorship, koji su na skupu 2001, u Tirani prikazali stanje
medija u svojim zemljama. Krenimo redom, kronološki, poštujući vrijeme kada
se pojedina zemlja oslobodila totalitarizma i krenula prema demokraciji.
Španjolska je jedan od pozitivnih primjera zemlje koja je prošla trnoviti put
od Francove diktature do uspješne, demokratske zemlje.
«Stari autoritarni režim dokazao je kako bez pravih vrijednosti nema
budućnosti, pa je tako proces europskih integracija pokazao da nema budu-
ćnosti bez demokracije. Novinarstvo i novinari postali su jedan od najboljih
pokazatelja kako se to postiže», tvrdi Jaume Guillamet, profesor Sveučilišta u
Barceloni. Ključni procesi u tranziciji, prema njegovu mišljenju, jesu promjena
zakonodavstva i omogućivanje slobode medija, promjena stavova i prakse no-
vinara te promjena strukture medija,
«Mediji u susjednom Portugalu danas, 26. godina poslije “Carnation Revo-
lution; žive u skladu s ritmom nesputanog kapitalizma»!", smatra Manuel Anta,
novinar Ceniora iz Lisabona. Od kontroliranih medija, uglavnom u vlasništvu
države, došlo je do procvata privatnog novinarstva s gotovo 4.000 novinara,
No, oni sada muku muče s vlasnicima, mnogi su žrtve eksploatacije, njihovi se
ugovori mogu trenutno raskinuti, a uređivački odbori, zamišljeni kao zaštita
slobode medija, praktički su prestali postojati.
Katharina Hadamik, znanstvenica Instituta za novinarstvo iz Dortmunda,
smatra kako su poljski novinari prešli put od emotivnog poimanja novinarstva
do pravog profesionalizma. «Ranijih godina izvještavanje je bilo nabijeno emo-
? Exit from censorship, EJTA, Tirana 2001, str. 8.
10 Isto, stn. 12.
52 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
cijama, optuživalo se svakodnevno, bez jasnog razgraničenja između činjenica
i stavova. Trebalo je proteći nekoliko godina dok novinari nisu naučili temelje
profesije - iako ne svi — i shvatili kako je vrijeme bitaka prošlo te da u novom,
demokratskom sustavu profesionalizam i nepristranost moraju prevladati osob-
ne stavove i želje.»'! U Poljskoj je pluralizam bio nametnut «odozgo», ali ga
je, srećom, nadjačalo tržište koje je donijelo drugačiju regulaciju, ali i proble-
me. Ušao je strani kapital, okrutni zakoni tržišta su prevladali, tako su nestali
ozbiljni listovi, pa se sada traži od države da intervenira i pomogne njihovom
opstanku. Burni događaji te ispreplitani ideološki, politikantski i tržišni uvjeti
doveli su velikih smjena generacija u novinarstvu, otuda je obrazovanje profe-
sionalnih novinara najvažnija zadaća u poljskom novinarstvu.
«Baršunasta revolucija» prekrila je velom slovačke medije, kojima je (ne)etič-
nost novinara rak-rana»!?, smatra Juraj Vojtek, profesor Sveučilišta u Bratislavi,
«Iskustvo tranzicije u Slovačkoj jest da treba stvoriti standardni demokratski
okoliš, kako unutar medija, tako i oko njih, da bi mogli biti zaista slobodni i
profesionalni, Istina je da su naši mediji slobodni, ali je isto tako neprijeporno
da je u njima mnogo neslobodnih ljudi», zaključuje Vojtek.
Što se više ide na istok, složenije je stanje, a utjecaj sirove političke snage
veći. Albanija je bila pojam zaostale zemlje pod čvrstom diktatorskom stegom
Envera Hodže, da bi danas krupnim koracima nadoknađivala desetljećima pro-
pušteno. Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog instituta i jedan od osni-
vača mreže medijskih centara jugoistočne Europe (SEENPM), ovako ocjenjuje
stanje medija na regiji:
«Paradoksalno je da se slobodni tisak smatra jednim od najvažnijih postig-
nuća rastućih demokracija, a istodobno ugled slobodnog tiska javnosti uglav-
nom je negativan. Smatram da to ne znači kako se javnost umorila od slobode
riječi, već je to jasan znak da ljudi zahtijevaju odgovorniji tisak»,'* kaže Lani.
Odnos medija i politike u većini tranzicijskih zemalja Jugoistočne Europe
je vrlo slojevit, pun proturječnosti, ali i sasvim jasnog odnosa: političari želi
utjecati na medije. Nema više nespretnog izravnog utjecaja, cenzure i sličnih
poznatih načina kontrole medija, ali se pronalaze novi, djelotvorniji načini
ušutkavanja medija.
Bugari su prema istraživanjima raspoloženja javnosti u zemljama Jugoistočne
"! Isto, str. 27.
12 Isto, str. 57.
15 Isto.
14 Isto str. 59.
MEDI0O-KRACIJA U SPREZI S MEDIA-KRACIJOM 53
Europe jedina zemlja u kojoj se od svih institucija najviše vjeruje medijima. LITERATURA
Pomaže li to novinarima u Bugarskoj? Lilia Raycheva, profesorica Sveučilište Sv.
Alborghetti, Igor: «EU o Hrvatskoj», Globus, 591, Zagreb, 2002.

.
Kliment Ohridski u Sofiji, kaže kako se u tranziciji uloga medija naglo povećala,
Anderson, James i Meyer, Timothy: Mediated Communication, A Social Action
a status novinara dobio sva obilježja, prava i odgovornost profesionalaca. Utjecaj

.
Perspective, Sage Publications, Newsbury Park, 1988.
novinara, kao javnih osoba, može se usporediti s utjecajem političara. Raycheva
Bagdikian Ben; The Media Monopoly, Beacon Press, Boston, 1990.
smatra kako su novinari iskoristili priliku i, dok su političari lutali, stvorili dobru
poziciju za svoju ulogu u javnosti. Izgleda da su oni najbliži onome, što se u teo- Banks, Louis: «The Rise of the Newsocracy», u Impact of Mass Media, (ur.) Ray Hie-

.
riji naziva «četvrtim stupom vlasti», Raycheva smatra kako su od svih institucija
upravo mediji najviše pomogli transformaciji u demokratski sustav.
U bivšoj Jugoslaviji stanje je bitno složenije, pa već opisana sprega medio-
berti Carol Reuss, Longman, New York, 1985.
Bennet, Lance WW: News: the Politics of Illusion, Longman, White Plains, 1996.
Curran James and Gurevitch Michael: Mass Media and Society, Edward Arnold,

.
kracije i media-kracije važi za većinu novo stvorenih država, s iznimkom Slove- London, 1991.
nije, gdje nije sjajno, ali ipak bolje negoli u ostatku država bivše Jugoslavije. Downing John, Mohammadi i Sreberny-Mohammadi, Annabele: Questioning the
Media, Sage Publications, Newbury Park, 1990.
Exit from censorship, EJTA, Tirana 2001.
Čekamo li Godota?

.
Fallows, James: Breaking the News: How the Media Undermine American Democracy,

.
Tranzicija je, u cjelini gledano, teška i složena. Tranzicija i integracije Istočne
Njemačke u bogatu i demokratsku Zapadnu Njemačku nije išla glatko i jedno-
stavno, a neke dječje bolesti prijelaznog procesa još su prisutne. Post-socijali-
stičke zemlje nemaju zapadnog brata kao što je to imala Istočna Njemačka, i
pored vrludanja svjetske politike, zamor donatora, nova krizna žarišta i žilav
Pantheon Books, New York, 1996.
MecQuail, Dennis: Mass Communication Theory, Sage Publication, London, 1994.
MeQuail, Dennis: Media Performance: Mass Communication and the Public Interest,
Sage Publication, London, 1992.
Schleicher, Nora (ur.) Communication Culture in Transition, Akademiai Kiado, Bu-

*
otpor medio-kracije teško je ubrzati proces demokratizacije. dapest, 2000.
Mediji dijele sudbinu svojih zemalja i ne mogu biti mnogo bolji, ali ni lošiji Temelji slobodnih društava, Center for Civil Society in Suotheastern Europe, Zagreb,

.
od korijena. Pregled demokratizacije medija nam to zorno pokazuje: najbolje 1997.
je stanje u zemljama koje su se razvile u demokratska društva.
No, može li se taj proces odvijati bez medija? Može li tranzicija uspjeti ako
mediji ne odigraju svoju ulogu? Može li javnost uopće znati što i kako treba mi-
jenjati ako mediji ne otkriju negativnosti i ukažu na pravi put? Mogu li mediji
djelovati bez dobro znanih postulata o istinitom, točnom, poštenom, uravno-
teženom i nepristranom izvještavanju, kako to kaže Lance WW. Bennet? Gdje su
nestali takvi mediji?
Čekaju demokraciju, valjda, Samo da ne dočekamo Godota.

15 Alborghetti, Igor: «EU o Hrvatskoj», Globus, 591, Zagreb, 2002.

54 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI MEDIO-KRACIJA U SPREZI S MEDIA-KRACIJOM 55

Sloboda medija

POSTOJI LI RECEPT?

Objavljeno: www.mediaplan.ba, studeni 2003.
urmanski novinari San San Nweh i U Win Tin nisu čuli gromoglasni
E “4 pljesak više od tisuću najuglednijih svjetskih novinskih nakladnika kad
su na 54. kongresu! World Association of Newspapers (WAN-a) u Hong
Kongu proglašeni za dobitnike Zlatnog pera slobode.
Ruth De Aquino, predsjednica Svjetskog foruma urednika (World Editors
Forum) uručila je, u njihovom odsustvu, nagradu burmanskom borcu za slo-
bodu Aung Kou. Odsustvo nagrađenih novinara karakteristično je borcima za
slobodu medija: oboje se, naime, nalaze na odsluženju višegodišnje zatvorske
kazne!
Prošlogodišnji dobitnik Zlatnog pera za slobodu, sirijski novinar Nizar Nay-
ouf izašao je iz zatvora tek nedavno. Nisu oni, nažalost, jedini uhićeni novinari.
Samo u kineskim zatvorima 2001. nalazilo se 32 novinara. Cinici će reći da to
i nije najgora stvar koja se događa novinarima: iste godine, naime, poginulo je
53 novinara diljem svijeta. Ta brojka je, koje li ironije, bitno bolja od one iz 1999.
kad je poginuo 71 novinar.
Međunarodna federacija novinara? (International Federation of Journalists
- IFJ) predviđa kako će 2004. godina biti godina neslavnog rekorda s više od 100
poginulih novinara.
Uništeni životi i sloboda medija
Sloboda medija ima visoku cijenu. Novinari je plaćaju smrću, boravkom u za-
tvoru, gubitkom posla ili pak bijegom, pognute glave, u samocenzuru i neprofe-
sionalnost. Sloboda medija nije ugrožena samo u nekim dijelovima svijeta, već
se poput AIDS-a proširila cijelim svijetom. Sloboda medija traži stalnu brigu.
Nema bolje zaštite do stalnog upozoravanja na svako narušavanje medijskih
sloboda, na bilo kakav pokušaj ugrožavanja sloboda govora, prijetnji novinari-
ma ili pokušaj da se novinare spriječi u objavljivanju istine.
Stoga je i nagrada burmanskim novinarima bila povod da medijski djela-
tnici ukažu na ugrožavanje slobode medija. U Win Tin se već 12 godina nalazi
u burmanskom zatvoru. Pet godina nije imao pravnog zastupnika, pati od
kroničnog spondilitisa, a liječnička njega je sve samo ne primjerena. U Win
Tin, bivši urednik dnevnih novina Hanthawati i potpredsjednik Burmanskog
udruženja književnika, zajedno s Aung San Suu Kyiem, dobitnikom Nobelo-
ve nagrade za mir, osnovao je Nacionalu demokratsku ligu. Njihovu izbornu
1 Www.war-press.org
? Priopćenje za javnost IF], 12. studenoga 2004.
POSTOJI LIRECEPT? 59
pobjedu 1990. godine vojni režim nije priznao. No, U Win Tin je u to vrijeme
već bio u zatvoru, osuđen na 14 godina zatvora, uglavnom zbog zagovaranja
demokracije. U zatvoru je štrajkao glađu, a kada je uspio krišom poslati pismo
u kojem je opisao stanje u zatvoru, bio je premlaćen, premješten u stroži zatvor
i zabranjena mu je bilo kakva veza s vanjskim svijetom. Usto, dobio je dodatnih
sedam godina zatvora.
San San Nweh bila je prva školovana novinarka u Burmi, urednica Gita
Ppade-tha i Einmet-hpu, književnicai pjesnikinja, Uhićena je 1994. zbog protu-
vladina izvještavanja i pružanja informacija o narušavanju prava čovjeka pose-
bnom izvjestitelju UN-a za ljudska prava. Danas u šezdesetim godinama života,
ona je udovica, majka čija djeca siromaštvom plaćaju njezin boravak u zatvoru.
San San Nweh teško je bolesna žena kojoj je nužna liječnička njega.
Tužne sudbine hrabrih ljudi koji nisu mogli otrpjeti nepravdu samo su
obavljali novinarsku dužnost. Sudionici 54. kongresa WAN-a bezrezervno su
podržali potrebu za slobodnim tiskom, Podrška dolazi i od svih najugledniji
svjetskih državnika.
Britanski premijer Tony Blair naglašava kako je «slobodni tisak kadšto neu-
godan za političare, ali da nezadovoljstvo novinskim napisima ne smije zaslije-
piti vitalnu ulogu medija u zaštiti demokracije.»
I njemački kancelar Schroeder ističe kako je demokracija nemoguća bez
slobodnih medija.
Pa ipak, sloboda medija nije nikada dovoljno isticana i naglašavana, smatra-
ju medijski djelatnici, poput Timothy Baldinga, generalnog direktora WAN-a,
koji smatra da «novine kadšto nevoljko govore o problemima vlastite profesije.
To treba činiti ne zbog novina, već zbog čitatelja!»
Zbog toga je okrugli stol o slobodi tiska održan u okviru svjetskog kongresa
WAN-a privukao nepodijeljenu pažnju. Medijski djelatnici iz cijelog svijeta
iznosili su svoja iskustva, i pozitivna i negativna. Zapravo, pozitivna iskustva
su ona koja su uspjela prevladati sputavanja slobode medije, Primjeri koji su
izneseni vrlo su impresivni i rječito govore o osnovnim preduvjetima za ostva-
rivanje slobode medija, kao što su: profesionalizam, obrazovanje, omogućava-
nje dijaloga, korištenje novih tehnologija, financijska nezavisnost i novinarska
hrabrost. Svaki od navedenih uvjeta popraćen je uspješnim primjerom. Te
priče nisu recept, ali se znanja i iskustva mogu primijeniti u neprestanoj borbi
za slobodu medija.
60 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Jugoistočna Europa: među uspješnijima
Među tim uspješnima nalazi se i naša regija, Jugoistočna Europa, koja je u
proteklom desetljeću bila suočena ne samo s razornim i brutalnim ratom, već i
eklatantnim gušenjima slobode tiska. Još uvijek ne možemo govoriti potpunim
medijskim slobodama u zemljama bivše Jugoslavije te u post-socijalističkim
zemljama regije, ali pozitivni pomak je osnivanje mreže 19 medijskih centara
iz 10 zemalja, među koje spadaju i nakladnici ove web stranice, pa i autor ovog
teksta. Remzi Lani, direktor Albanskog medijskog instituta i predsjednik South
East European Network for Professionalization of Media (SEENPM) istakao
je, da se unatoč krhkom balkanskom miru razvila plodna suradnja između
medijskih centara koji su od osnutka mreže, (2000.) uspješno radili na jačanju
slobodnih i neovisnih medija te razvijali visoke profesionalne standarde. Isku-
stvo SEENPM-a govori kako nema medijskih sloboda bez profesionalizma. Ne-
dovoljno obučeni novinari, bez profesionalnih znanja, lagan su plijen različitih
manipulacija: od urednika do različitih centara moći,
Dijalog među sukobljenim stranama također je djelotvorno sredstvo za
prevladavanje pritisaka na medije. Boris Navarsardian, direktor Erevanskog
Press kluba iz Armenije u protekle je četiri godine uspostavio dijalog među
novinarima u Azerbejdžanu, Armeniji i Gruziji, zemljama u teškom sukobu i s
dugom povijesti različitih antagonizama. Zajedničkom obukom novinara, koji
su raspravljali o profesionalnim temama, a ne o uzrocima sukoba, izgrađeni su
porušeni mostovi. Taj model može naći svoju primjenu i u ostalim dijelovima
svijeta opterećenih dugotrajnim sukobima i mržnjom.
Mostovi razumijevanja i suradnje mogu se graditi i korištenjem novih me-
dija, poput Interneta. Steven Gan pokrenuo je u studenom 1999. svoje nezavis-
ne elektronske novine Malaysiakin.com. Mladi je urednik okupio novinare
nezadovoljne jednostranim i neuravnoteženim izvještavanjem i nedostatkom
medijskih sloboda. Od tada njegove internetske novine stalno šire granice
medijskih sloboda, nadajući se kako će utjecati na smanjenje autocenzure u
malezijskim medijima.
Dakako, nezavisnost medija i slobodno izvještavanje nije moguće bez
financijske samostalnosti. Mediji u zemljama koje ne dozvoljavaju pune me-
dijske slobode teško mogu ostvariti svoje profesionalne zadaće bez financijske
neovisnosti. Martin Hala je prikazao ulogu Media Develpment Loan Funda
iz Praga, koji je godinama aktivno pomagao medijima u stjecanju financijske
POSTOJI LIRECEPT? 61
samostalnosti. Model zajmova koje primjenjuje taj fond potpomogao je neza- jako ugroženi, odu iz Kolumbije i vrate se kada misle da se situacija smirila.
visne medije i osigurao im samostalnost. Katkad to pomaže, ali nikada se ne zna što novinara čeka.
Najam Sethi, urednik Friday Timesa iz Pakistana dočekao je zatvor nakon
što je objavio kritičke tekstove o vladi, a Grigori Kounis iz Petrograda svjedoči
Borba za novinarske slobode bez granica kako pritisak na medije u Rusiji ne jenjava.
Hrabrost je uvjet bez kojeg nema slobode medija. Dva su primjera prezentirana Crna slika samo podcrtava kako su krhke medijske slobode i kako nema
u Hong Kongu, oba s Bliskog istoka. Televizija Al-Jazeera iz Katara svjetski je gotovog recepta, osim konstantne, svakodnevne borbe za pravo na slobodu
poznata. U zadnjih desetak godina postala je ne samo najupečatljivija u me- govora i tiska.
dijskom u arapskom svijetu, već i jedan od najvećih političkih fenomena. Ta
satelitska TV stanica čuvena je zbog svoje otvorenosti i slobodnog govora,
koji je svakog arapskog političkog lidera natjerao da stisnutih zubi prati njihov
program.
Sirija pripada, nedvojbeno, zemljama s najrepresivnijom diktaturom. Pa
ipak, Shaban Abboud, tih i smjeran novinar, uspijeva protestirati i tražiti me-
dijske slobode.
No, kadšto nijedan od ovih uvjeta nije dovoljan za postizanje medijskih slo-
boda. Svijet je još uvijek sučeljen s velikim ograničavanjem medijskih sloboda.
Kritične točke raspoređene su po cijeloj zemaljskoj kugli: Zimbabve, Španjol-
ska, Kolumbija, Pakistan, Rusija...
Među sudionicima okruglog stola o slobodi medija u Hong Kongu, zahva-
ljujući The Freedom Forumu, koji je okupio petnaestak novinara i medijskih
stručnjaka poznatih po svojoj borbi za slobodu medija, našli su se i oni koji
teško plaćaju svoju nezavisnost.
Geoffrey Nyarota, glavni urednik Daily News-a iz Zimbabvea ispričao je
kako je bomba raznijela i potpuno uništila tiskaru njegova lista. Razlog? Vlada
nije bila zadovoljna kritikom i višestruko je prijetila. Kad prijetnje nisu bile do-
voljne, raznijeli su im tiskaru kako ne bi mogli više tiskati svoje novine.
Angel Arnedo Gil, urednik El Correo iz Bilbao-a, govorio je o ubojstvu San-
tiaga Oleage, financijskog direktora E/ Diario Vasco iz San Sebastiana. Usred
Europe, na prekrasnom Iberijskom poluotoku, u Baskiji, novinarstvo spada
među najopasnije profesije.
A na drugom kontinentu, Armando Neira, urednik Semana iz Bogote u Ko-
lumbiji, također svjedoči o opasnostima novinarske profesije. Tijekom 2000.
godine u Kolumbiji je deset novinara platilo životom svoje nezavisno izvješta-
vanje. Na pitanje živi li u strahu, Neira je blago slegao ramenima. Da, strah je
prisutan, ali ih ne sprječava u obavljanju novinarskog posla. Kad misle da su

62 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI POSTOJI LIRECEPT? 63

Uloga medija u oprostu i pomirenju

SPORO, BOLNO,
ALI SE KREĆE

Sažetak izlaganja prezentiran na međunarodnom skupu «Media, Conflict and
Terrorism» u Bonu, 7-8. svibnja 2002. i a objavljen je u istoimenom zborniku
Media, Conflict and Terrorism (ur. Grit Semalisch i Kruger Klaus), Deutsche
Stiftung fir Internationale Entwicklung, Berlin, 2002.
ođen sam u komunizmu i bijah uvjeren kako ću i umrijeti u komunizmu.
Nekoliko sati vožnje od mojeg doma nalazi se najbliži grad u Austriji ili
Italiji, ali to su bila lijepa mjesta za izlete ili kupovinu. Demokracija, koja
je tamo vladala, bila mi je daleko kao i planet Neptun.
Pad Berlinskog zida, a uskoro poslije toga i raspad Saveza komunista Jugo-
slavije učiniše se kao da se otvaraju vrata raja. Ni sanjao nisam kako će korak
kroz ta vrata biti u rat umjesto u raj.
Rat je završio, ali ništa nije kao što je bilo. Čak i oni sretnici, koji su preživjeli,
čije obitelji su ostale netaknute, domovi nerazrušeni, osjećaju posljedice rata.
Svi smo mi žrtve rata, priznali to ili ne,
Jesmo li sposobni graditi novi život? Je li moguće zaboraviti i oprostiti? Ho-
ćemo li se pomiriti? 1, mogu li mediji igrati važnu ulogu u tom procesu?
Nije jednostavno odgovoriti na ta pitanja. Ovaj tekst niti nema težnju pro-
naći sve odgovore, ali svakako želi pridonijeti osvjetljavanju ove teme, osobito
o ulozi medija u procesu pomirenja. Tekst je temeljen na dostupnim podacima
prikupljenim u razgovorima, istraživanjima, referentnom literaturom te ispiti-
vanjem javnog mnijenja provedenom u nekoliko različitih agencija.
Spremnost za oprostom
Odnosi među negdašnjim jugoslavenskim državama, osobito zaraćenima, po-
lagano se normaliziraju. Putovanja su moguća, posjeti rodbini su učestali, sve
češće se kupuje u pograničnim, preko noći izniklim, trgovištima sklepanim
od dasaka, ali prepunih robom koja se prodaja u bescjenje. U zagrebačkim
klubovima i periferijskim restoranima opet se sluša živa turbofolk glazba, a
hrvatske estradne zvijezde ne silaze s ekrana beogradskih televizijskih pro-
grama. Gospodarstvenici su se sjetili starih tržišta i poslovnih partnera, pa su
počeli i investirati preko granice. Čak su i političari prilagodili svoju retoriku,
pa o bivšim neprijateljima govore rječnikom korektnih međunarodnih odnosa
i diplomacije. Mediji su smanjili intenzitet uporabe jakih riječi, pa ni govora
mržnje više nema u nekadašnjem opsegu.
Svi znakovi su pozitivni, ali je li to zaista kraj neprijateljstvima ili nam se to
samo čini? Što javnost zaista misli o oprostu i pomirenju? Moguće odgovore
ponudili su znanstvenici Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:
+ «Više od polovice hrvatskih građana (53%) vjeruje kako neće oprostiti
ono što je učinjeno za vrijeme rata.
SPORO, BOLNO, ALI SE KREĆE = 67
 Velika većina građana (87%) vjeruje kako će trebati neko vrijeme kako
.
bi se stvorili uvjeti za praštanje,
Oko 45% građana odbija oprostiti, ali prihvaća koegzistenciju kao do-
.
nju granicu tolerancije.
+ Gotovo tri četvrtine (74%) nije spremno oprostiti pojedincima, ali su
spremni oprostiti naciji.
Čak 87% građana vjeruje kako pomirenja ne može biti bez suđenja ra-
.
tnim zločincima, ali oni također vjeruju kako će većina ipak oprostiti
ukoliko se suprotna strana ispriča ili prizna svoje pogreške!.
Ovi podaci rezultat su istraživanja «Mir u Hrvatskoj» predstavljenog prošle
godine u Zagrebu na konferenciji «Oprosti pomirenje . Izazov Crkvi i društvu»
koju je organizirao CROPAX, zajednički projekt hrvatskog Caritasa i Franjevač-
kog instituta za kulturu mira. Dobra konferencija, prijateljsko ozračje, sudioni-
ci sa svih strana, ali ne i optimistični rezultati istraživanja.
Rat je još vijek svjež u našim sjećanjima Vidljivo je to i u odnosu prema
Haškom sudu, U svakoj zemlji bivše Jugoslavije najprije se izračuna koliko je
«naših heroja» uhićeno i osuđeno, optužujući istim rječnikom Međunarodni
sud za ratne zločine kao političku instituciju koja je uperena «protiv nas»,
umjesto da se bavi «pravim ratnim zločincima». Optuženi ratni zločinci po-
staju nacionalni heroji, a vlasti ne mogu, pa kadšto i ne žele objasniti javnosti
zbog čega su optuženi i kako svoju nevinost moraju dokazati u Haagu, a ne u
svojim skloništima.
Očito je kako će proces oprosta i pomirenja biti dugotrajan i bolan. Civilno
društvo i nevladine organizacije moraju odigrati ključnu ulogu u objašnjenju
potrebe za suradnjom, razumijevanjem i pomirenjem.
Uloga medija
Uloga je medija u procesu oprosta i pomirenja vrlo značajna. No, mogu li medi-
ji u regiji odigrati tu ulogu? Kakvo je povjerenje u medije i koliko su utjecajni?
Nažalost, ni odgovori na ova pitanja nisu previše optimistična. Rezultati
ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako najviše povjerenja uživa Katolička
crkva, čija uloga je nezamjenjiva u prevladavanju razlika kako među Hrvatima
međusobno, tako i između Hrvatai Srba.
«...ostali društveni i politički subjekti imaju uglavnom negativnu ulogu
u prevladavanju razlika. Drugim riječima, umjesto smanjivanja i uklanjanja
! Mir u Hrvatskoj, CROPAX, Zagreb-Split, 2001, str, 38-39.
68 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
razlika oni ih produbljuju. Uloga oporbenih stranaka i medija smatra se ugla-
vnom negativnom.»
Uloga Katoličke crkve nije iznenađenje za hrvatsku javnost, ali zabrinjava
slabo povjerenje u druge institucije, mnogo važnije u procesu političkog odluči-
vanja. Vlada, političke stranke i mediji ne uživaju veliko povjerenje javnosti. Neka
druga ispitivanja javnog mnijenja, kao što je ono od SEEDS (South East Euro-
pean Democracy Support) potvrđuju kako građani Hrvatske najviše povjerenja
imaju u Katoličku crkvu (60%), gospodarstvo (55%), vojsku (43%), medije (25%),
lokalnu vlast (22%) i sudstvo (17%). Nedostatak povjerenja u medije i sudstvo su
obeshrabrujući, jer je ugled ovih institucija bitan za razvitak civilnog društva.
Mediji ne uživaju povjerenje ni u drugim zemljama Jugoistočne Europe.
Prema istom istraživanju, Crkva uživa najviše povjerenja u Srbiji, Hrvatskoj,
Republici Srpskoj i Rumunjskoj. Sveučilište se najbolje plasiralo u Crnoj Gori i
Kosovu, a vojska u Federaciji BiH i Makedoniji. Jedino u Bugarskoj imaju naj-
više povjerenja u medije!
Može se razumjeti kako građani ne vjeruju političarima, pogotovo nakon
svega što se dogodilo u ovim krajevima, ali zašto ne vjeruju medijima? Koja je
stvarna uloga medija u post-socijalističkog zemlji, kao što je Hrvatska?
Odgovori leže duboko u korijenima shvaćanja uloge medija u bivšim komuni-
stičkim zemljama. Uloga medija u komunizmu bila je promocija politike vladaju-
će komunističke partije. Novinari su bili dobri profesionalci, proizvodili su dobre
medijske proizvode, naročito novine, ali partijska se direktiva morala poštovati.
Mediji su igrali sličnu ulogu i u Tuđmanovo doba, te su se ponosili svojim
državotvornim atributima. Poslije izborne pobjede oporbene koalicije mediji
više nisu bili kontrolirani kao ranije, ali političari su zadržali isti odnos i shva-
ćanje o njihovoj ulozi. Prema tome, javnost medije doživljava kao produženu
ruku politike, a ne kao nezavisnu snagu koja kontrolira, u ime viših interesa, što
se zbiva u političkoj javnosti.
Građani nisu naivni. Svi ovi režimi dobro su ih istrenirali kako razumjeti
poruke koje mediji objavljuju, pa ne iznenađuje slabo povjerenje u njih.
Mediji - promicatelji govora mržnje
Postoji još jedan važan razlog zbog kojeg mediji ne uživaju povjerenje građana.
Za vrijeme rata mediji su pronosili govor mržnje. Primjera imamo u medijima
svih država bivše Jugoslavije. Neki su zaista šokantni. Nezavisni novinari i me-
2 Isto, str, 39-40.
SPORO, BOLNO. ALI SE KREĆE — 69
dijski stručnjaci ukazivali su na kršenje elementarnih etičkih načela, ali bio je
to uzaludan posao. Utjecaj političara i nacionalistička psihoza bili su znatno
snažniji i utjecajniji.
Kako je govor mržnje postao karakterističan za hrvatske medije? Žarko
Puhovski“ objašnjava da je medijska šutnja obilježavala medije na početku
raspada Jugoslavije. Šutnja je skrivala mržnju koja je postojala desetljećima. A
devedesetih, šutnju je zamijenio govor mržnje. Mediji su igrali važnu ulogu u
poticanju na rat, ali su bili i ključni za proces liberalizacije! Paradoksalno, zar
ne? No, nije to jedina neobičnost koju uočavamo analizirajući medije.
Marko Thompson, autor knjige Kovanje rata, objašnjava zbog čega su medi-
ji igrali ključnu ulogu za vrijeme rata. Naime, snažna medijska kampanja bila je
preduvjet za ratnu mobilizaciju građana bivše Jugoslavije, bivših susjeda, prija-
telja i rođaka. «Nakon svega, sudbina medija bila je alegorija rata» — objašnjava
Thompson i dodaje: «Nasilje riječima proizvelo je fizičko nasilje.»*
Rat medija postao je pravi, okrutan i dugotrajan, i izazvao je strašne poslje-
dice, a zabilježene su stotine tisuća žrtava, milijuni raseljenih, uništena zemlja,
razoreno gospodarstvo... Svi su snosili posljedice, veće ili manje.
Sada se suočavamo s dugim i bolnim oporavkom. Žrtve rata suočile su se s
posve novom situacijom: kako obnoviti srušene domove, kako pokrenuti nove
poslove, dobiti novo zaposlenje i — kako zaboraviti. A kako im mediji s takvom
prošlošću i tako niskim kredibilitetom mogu pomoći?
Mir i demokratizacija
Mir i demokratizacija donijele su nove vizije i stare dvojbe o ulozi medija? Jesu
li mediji sposobni za novu ulogu u procesu opraštanja i pomirenja? Jesu li me-
diji voljni mijenjati svoju uređivačku politiku i prestati rabiti govor mržnje te
poštovati etička načela? Jeli nova generacija novinara dovoljno osposobljena za
ulogu ključnih čimbenika u tom procesu?
Gorka iskustva iz prošlosti suviše su svježa u pamćenjima kako korisnika
medija tako i medijskih djelatnika. Ali, tračak optimizma se nazire. Vjera u
novu ulogu medija nije samo puko priželjkivanje. Jest, teško je povjerovati, ali
iskustva medija u tranzicijskim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, nisu samo pre-
puna paradoksa već i raznih iznenađenja. Ništa u ovim krajevima, pa tako i u
medijima, nije crno-bijelo.
Obrazloženje ove tvrdnje možemo naći u strukturi post-socijalističkih me-
3 Thompson, Mark: Kovanje rata, HHO, Zagreb, 1995, str. XIII.
* Isto, str. 2.
70 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
dija. Socijalizam je u svojoj suštini društvo koje je razvilo dvostruke standarde i
dvostruki moral. Mediji su bili pod snažnim pritiskom vladajuće, komunističke
partije, a istodobno novinari su proizvodili dobre medijske proizvode! Političke
stranice su bili posvećene Partiji i partijskoj propagandi, ali gradska kronika, re-
gionalna izdanja, sport, crna kronika, duplerica i slične rubrike bile su temeljene
na dobrom novinarstvu. Potrošači medija prepoznavali su gdje se nalazi partijska
propaganda. Nitko ih nije mogao zavarati. Znali su čitati između redaka, a one
dobre novine, koje su se otrgle partijskim uzdama, poput Danasa osamdesetih
godina, cijenile su se kao izvrsni informativno-politički tjednik. U devedesetim
se broj nezavisnih medija povećao, pa tako bilježimo Novi list, Feral Tribune, Ra-
dio 101, Globus, Nacional i druge, čiji snažni glas ni Tuđmanov aparat nije mogao
utišati. Ovi neovisni mediji bili su svjetionici demokracije i putokazi prema slo-
bodi medija. Slično je bilo i u ostalim bivšim jugoslavenskim državama. Uvijek bi
se našlo dovoljno tvrdoglavih, upornih, snažnih i sposobnih novinara koji nisu
bili voljni plesati kako vlast hoće, već su naumili primjenjivati pravo novinarstvo.
I Žarko Puhovski naglašava, u već spomenutom tekstu, da su se istodobno
razvijala dva usporedna procesa: jedan je služio nacionalističkim vlastodršci-
ma, i drugi, nova medijska gerila. U nekim razdobljima gerila je bila slaba i
malobrojna, ali kadgod je to bilo moguće, i kada je stisak vlasti popuštao, ona
je jačala i uzimala maha. Neovisni novinari dizali su glavu i prakticirali dobro,
kritičko i istraživačko novinarstvo.
Ohrabrujuće inicijative
Poslovica kaže kako je vrijeme najbolji lijek. Tako je i s političkim situacijom ne-
koliko godina nakon završetka rata. Ratnih gospodara više nema na vlasti: Milo-
šević je haški zatvorenik, umro je Tuđman a umirovljen Izetbegović. Novi vjetro-
vi su zapuhali. Normalizacija je u trendu. Što se zbiva s medijima? Demokratske
promjene ne donose automatski i slobodu medija, Hrvatsko, pa zatim i srpsko
iskustvo govore tome u prilog. Novoizabrana vlast na riječima prihvaća i podupi-
re slobodu medija, ali u stvarnosti nitko ne želi ispustiti iz ruku medije, Kontrola
medija je još uvijek jedna od slatkih privilegija vladajućih, pa je prvi korak nakon
preuzimanja vlasti i postavljanje «svojih» glavnih urednika i novinara.
I, što sada? Vraćamo li se na početak priče? I da i ne. Sjetite se nove medijske
gerile o kojoj je govorio Puhovski. U svakom krugu nove vlasti oni osvajaju sve
više i više medijskog prostora. Broj nezavisnih medija raste, njihova uloga biva
SPORO, BOLNO, ALI SE KREĆE 71
sve značajnija, a civilno društvo, koje se također sporo razvija treba nezavisne
medije kako bi se i njihov glas čuo. Opće stanje duha se mijenja, poboljšava i
sve je teže ponovo primijeniti stare autoritarne metode.
Dakako, proces je spor i bolan. Pogotovo kada je riječ o oprostu i pomirenju.
Rezultati istraživanja javnog mnijenja su nepovoljni. Ali, usporedbe s prošlim
stanjem ohrabruju. Gotovo svakodnevno pojavljuje se neka nova nevladina
organizacija, koja tako, iz «čista mira», pospješuje povratak Srba svojim domo-
vima, podupire prava čovjeka ili se zalaže za bolji tretman Roma...
«Oprost je proces» — rekao je fra Ivan Šarčević na Razgovorima o opraštanju
u Splitu u veljači 2001. «Mislim da je sada plodnije tlo za mogućnost jednog i dru-
gog: što je mogućnost manipulacije veća to je i mogućnost »čišćenja» veća,»
Drugi sudionik u razgovorima, fra Ante Toni Vučković, izrazio je svoje mišlje-
nje: «U činjenici da o oprostu govori onaj tko ima vlast vidim problem. Govoriti
o oprostu iz uloge vlasti daleko je jednostavnije. «Mi ti praštamo» ili «mi vama
opraštamo», to je u biti uvijek abolicija ili oprost kao čin suverena, tj. Onog koji
ima vlast. Time se najprije i nadasve potvrđuje vlasti moć, a oprost služi samo toj
potvrdi. I zato to meni nije autentični govor ni prijašnje ni sadašnje vlasti. Možda
je jedini autentični govor onaj iz situacije ugroženosti, pogođenosti. Možda au-
tentično o oprostu može govoriti samo onaj koji je doživio zlo, nepravdu. Oprost
je možda najautentičniji tamo gdje ja biram oprost kao reakciju na zlo koje sam
doživio. Ova manipulacija oprostom iz pozicije vlasti nije autentični govor»$
Očito, proces oprosta i pomirenja nije jednostavan i rješenje zahtijeva veli-
ku osjetljivost. Južnoafrička iskustva nam govore kako je uloga medija bila vrlo
značajna. Prihvatimo li to kao rješenje, vraćamo se na prvobitno pitanje: jesu li
mediji sposobni odigrati takvu ulogu? Pogotovo ako imamo na umu loš kredi-
bilitet medija, barem prema istraživanjima javnog mnijenja.
Odgovor može biti pozitivan. Optimizam se temelji na ohrabrujućim ini-
cijativama u medijima protekle dvije godine. Novinari s regije nisu više tako
zatvoreni u svoja vlastita, mala dvorišta, više surađuju ili se barem informiraju
o tome što se zbiva u susjedstvu. U siječnju 1998. godine osnovana je mreža
medijskih centara: South East European Network for Professionalization of
Media (SEENPM). To je mreža 19 medijskih centara iz 11 zemalja regije, koju
materijalno podržava Danska i Švicarska vlada, te Institut otvoreno društvo,
kao i nekoliko drugih donatorskih organizacija, uključujući i Pakt stabilnosti.
5 Razgovori o opraštanju, CROPAX: Hrvatski Caritas, Franjevački institut za kulturu mira, Za-
greb-Split, 2001, str. 11.
$ Isto, str. 12.
72 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Više od 500 mladih novinara sudjelovalo je u različitim djelatnostima, najviše
novinarskim radionicama i seminarima koji se održavaju na cijeloj regiji. Mno-
gim mladim novinarima to je bio prvi posjet nekoj susjednoj državi, o kojoj su
čuli samo iz priča. Mnogi su prvi put upoznali svoje vršnjake, novinare nekoć
neprijateljskih zemalja. Bijaše to prigoda da se osobno uvjere kako izgledaju te
zemlje, što se u njima događa, kakvo je raspoloženje, što ljudi pričaju te da to
usporede sa službenim informacijama ili propagandi kojima su bili izloženi.
Rezultati su ohrabrujući i obećavajući. Mladi novinari naučili su nove profe-
sionalne vještine, ali su postali i promicatelji tolerancije i razumijevanja između
naroda. Proces pomirenja obično počinje malim koracima. Novinarima iz su-
sjednih zemalja bio je poseban doživljaj posjet malom, zabačenom hrvatskom
selu gdje žive izbjeglice iz Bosne u domovima prognanih Srba, koji se sada vra-
ćaju. Razgovarati s tim ljudima, izvještavati o njihovom shvaćanju suživota, ne
može se naučiti ni na jednom teorijskom učilištu, a još manje u promidžbenim
agencijama, To su životne škola opraštanja i pomirenja.
Nepoštovanje etičkih načela, pogotovo širenje govora mržnje, može se bolje
razumjeti ukoliko se raspravlja s kolegama iz susjednih zemalja, koji mogu go-
voriti kako se širi propaganda, a što se zaista događalo. Tako je na susretu mla-
dih studenata novinarstva iz Zagreba i Sarajeva uspostavljen otvoren, iskren, ali
i vrlo kritičan, kadšto i žučan dijalog.
Međuregionalne radionice za mlade novinare iz tri susjedne regije (Slavoni-
ja, Tuzlanska regija i Vojvodina) organizirane su svake godine u drugoj zemlji.
Tako mladi novinari nisu samo učili novinarske vještine, već su se međusobno
upoznali te živjeli neko vrijeme u susjednoj zemlji. To je primjer kako granice
mogu i spajati, a ne samo razdvajati.
Nada za budućnost
Svi ovi primjeri govore kako je snažna ali i skrivena moć medija. Kad se ona
jednom oslobodi i izbije punom snagom, mediji će moći odigrati svoju ulogu,
Dakako, mediji ne mogu donijeti oprost i pomirenje sami, ali mogu poticati
proces. Pomirenje je proces koji dolazi iz srca i duše i nema takvih odluka
Vlade koja će moći nadomjestiti želju ljudi. Uloga medija u objašnjavanju i po-
ticanju oprosta i pomirenja vrlo je važna. Budući da se radi o sporom procesu,
mediji će se također morati polagano kretati. Oba procesa moraju se zbivati
istodobno, jedan ohrabrujući drugog.
SPORO, BOLNO, ALISE KREĆE 73
LITERATURA:
Brigdging the Trust Gap between Serbia and its Neighbors: Avoiding Another Cycle of
.

Distrust, Konrad Adenauer Stiftung and Institute of World Affairs, Zagreb, 2001.
+ Cote, William and Simpson, Roger: Covering Violence, A Guide to Reporting about
Victims and Trauma, Columbia University Press, New York, 2000.
Mediji i terorizam
Druga strana rata: kako je bilo civilima, Heinrich Boll Stiftung, Zagreb, 2000 .
+

Gutman, Roy i Rieff, David Rieff (ur) Crimes of War, Norton Company, New York,
.

1999.

Kalshoven, Frits: Constraints on the Waging of War, ICRC, Geneva, 1991.

PROMOVIRAJU LI MEDIJI
+

Kroatien ein Jahr nach dem Umbruch — erste Bilanz, Heinrich Boll Stiftung, Zagreb,
.

2001. TERORISTE
Malović, Stjepan i Selnow, Gary: The People, Press and Politics of Croatia, Praeger
.

Publishers, Westport, Connecticut, London, 2001.

Malović, Stjepan: “A Long Way to Freedom', u Exit from Censorship, European Jour-
nalism Training Association, Council of Europe i Albanian Media Institute, Tirana
2001,
« Međunarodna konferencija o suđenjima za ratne zločine , Fond za humanitarno pra-
vo, Beograd, 2000.
Mir u Hrvatskoj, CROPAX, Zagreb-Split, 2001.
+ Otpor u nadležnosti policije, Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2000.
Praštanje, zbornik radova sa znanstvenog simpozija, Split, 1995.
.

Razgovori o opraštanju, CROPAX: Hrvatski Caritas, Franjevački institut za kulturu

.

mira, Zagreb-Split, 2001.

The Challenge of Change, Media in Bosnia and Herzegovina, Media Working Group,
.

Sarajevo, 2001.
+ Thompson, Mark: Kovanje rata, HHO, Zagreb, 1995.
Vulliamy, Ed: Seasons in Hell, Understanding Bosnia's War, Simon and Schuster, Lon-
.

don 1994.

TA MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 ' T Y erorizam je, poslije 11. rujna, nezaobilazna tema u svjetskim medijima.
Održan je i čitav niz stručnih i znanstvenih skupova koji su nastojali
-#. pojasniti odnos medija i terorizma sa svih aspekata, ali s dvojbenim re-
zultatima. Koplja se lome neprekidno oko toga što je uloga medija u opasnom
svjetskom problemu kao što je terorizam. Pospješuju li mediji terorizam ili
mogu preventivno djelovati pa ga smanjiti, ako već ne i suzbiti? Što je, ustvari,
srž odnosa medija i terorizma? Može li terorizam biti tako uspješan bez publi-
citeta u medijima?
Odgovori na ova pitanja su složeni i višeznačni, te traže stalno preispitivanje
uloge medija u izvještavanju o terorizmu te etičkim standardima profesije koji
su izravno na udaru kritike javnosti.

Terorizam treba publicitet

Izlaganje na međunarodnom simpoziju: «Terorizam i sigurnost u 21. stoljeću:
jugoistočna Europa i svijet», u Zagrebu, rujna 2002.
Odnos medija i terorizma je izuzetno zamršen, kompliciran i osjetljiv. Nedvoj-
beno, terorizam ugrožava svako društvo i potreban je jedinstven, globalan i
odlučan odgovor na terorističke prijetnje. Bitka protiv terorizma nije bitka
pojedine zemlje, institucije ili pojedinca. Terorizam bira vrijeme, mjesto i cilj
napada, pa je vrlo lako moguće da napadne istodobno na više mjesta u svijetu.
Stoga je izuzetno važno razviti svijest o globalnoj opasnosti na koju je moguće
dati samo globalni odgovor.
Više je nego očito da terorizam treba publicitet. Teroristički napadi bez
jake medijske podrške nemaju velik učinak. O tome svjedoče činjenice: odmah
nakon terorističkih napada u medijima se javljaju organizacije koje preuzimaju
odgovornost za taj čin. Često se neke terorističke organizacije “kite tuđim pe-
rjem' nastojeći dobiti svoj dio publiciteta. No, ovi “lažnjaci" vrlo brzo otpadaju,
i javnosti je poznato tko je zaista odgovoran za neki teroristički čin.
Teroristi koriste medije kako bi objasnili da su njihovi napadi «opravdani»
višim društvenim razlozima. Jim Bitterman, CNN-ov dopisnik iz Pariza, sma-
tra da postoje vrlo jaki razlozi za razmisliti kako treba izvještavati o terorizmu,
jer publicitet hrani terorističke akcije, a totalno medijsko ignoriranje nije rješe-
nje.! Ovo je dvojba koja muči svjetske izvjestitelje. Svaki značajniji teroristički
čin je ujedno i značajna vijest, breaking news kako je to označava CNN. Nema
respektabilnog medija koji neće objaviti takvu informaciju. No, čim ju je obja-
vio, postao je produžena ruka terorista koji su upravo toi željeli postići,
' Media, Conflict and Terrorism, Grit Schmalisch i Klaus Kruger (ur.), Deutsche Stiftung fur
Internationale Entwicklung, Berlin 2002, str, 86.

PROMOVIRAJU LI MEDIJI TERORISTE 77

Kako izvještavati?
Mediji znaju da objavljivanjem vijesti o terorizmu na neki način služe zločinu,
ali nemoguće je prešutjeti takve događaje, pogotovo ako obiluju žrtvama, Po-
stavlja se pitanje kako izvještavati.
Mediji trebaju slobodu u svojem djelovanju, pa tako i u izvještavanju o te-
rorističkim akcijama i analizi stvarnih razloga za terorizam. Kako izvještavati
nepristrano i uravnoteženo, a pritom ne dati potporu suludim terorističkim
djelima koja ugrožavaju nevine ljude?
Kako sačuvati slobodu izvještavanja i objašnjavati terorističke napade? I,
koja je uloga novinara? Lyse Doucet, ugledna novinarka BBC-a, govoreći o
odgovornosti medija, kaže da to nameće moralne imperative novinarima, koji
bi trebali «služiti dobrim, višim interesima».
No, novinari nisu misionari niti humanitarni radnici, smatra Doucet, te nji-
hova uloga nije ista kao i uloga vladinih organizacija. Mediji trebaju informirati,
ne zauzimajući se ni za jednu od strana u sukobu. Teorijski je to jednostavno
izrečeno, ali život je bitno složeniji. Gdje povući liniju i kako prikazati što se za-
pravo dogodilo. Je li uloga medija u promicanju određenih političkih ideja koje
stoje iza terorističkih napada? Nije li bezrezervna osuda terorističkog napada
stavljanje medija samo na jednu stranu, pa makar to bila i strana koja je žrtva?
A što sa žrtvama, koje su u načelu nevine i stradavaju bez ikakvog razloga? Nisu
li upravo mediji oni koji moraju stati u obranu nevinih žrtava?
Etičke dvojbe
Većina novinara velikih svjetskih medijskih kuća obično nemaju velikih dvojbi
kad izvještavaju o zbivanjima u trećim zemljama. No, čim se teroristički čin
dogodi u “njihovu dvorištu? ili su žrtve državljani velikih sila, pogotovo SAD-a,
kriteriji se naglo mijenjaju. Ravnoteža se pomiče u korist domaćih žrtava, do-
gađaj dobiva na intenzitetu, a stavovi napadnute vlade dominiraju. Teroristički
akt je nedvosmisleno osuđen ne štedeći riječi koje ponekad prelaze u govor
mržnje.
To je više nego očito nakon 11. rujna. Više ništa nije isto kao i prije. Svijet se
odavno nije suočio s tako grubom agresijom, a SAD ne pamti kada je zabilježen
tako veliki broj ljudskih žrtava u jednom terorističkom napadu.
Izvjestitelji su se također našli pred neuobičajenim zadatkom. Za brojne
2 Isto, str. 11.
78 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
američke novinare, nevične izvještavanju o međunarodnim sukobima, 9/11 je
bio poseban izazov.
Naime, nije svejedno izvještava li se o sukobima u trećoj zemlji i pridržava
li se novinar načela nepristranosti ili pak izvještava o napadu na vlastitu kuću.
Kako zadržati uravnoteženost kad je vaš dom ugrožen, obitelj napadnuta, a dr-
žava ugrožena? Trebaju li novinari izvještavati i o nepravilnostima koje njihova
vlada počinila u opravdanoj borbi protiv terorizma?
Američki mediji prošli su teški test iz etičkih načela izvještavanja, u kojem
su mnogi posrnuli baš kao i njihove kolege u ostalim dijelovima svijeta koji su
se puno ranije susreli s takvim teškoćama u izvještavanju o terorizmu ili borbi
za slobodu u svojim zemljama.
Nije to jedini problem koji se javlja prigodom izvještavanja o terorizmu. Već
i sama terminologija izaziva zbrku. Jesu li termini teroristi, terorizam višeznač-
ni? Suvremena povijest je puna primjera kako su neki pokreti počeli kao tero-
ristički (prema medijskim izvještajima) da bi se pretvorili u borce za slobodu i
legitimne predstavnike država ili naroda. Neke ugledne medijske institucije se
čuvaju takvih atributa, pa ne koriste termin terorizam. Najpoznatiji je primjer
Reutersa, koji nikada ne atribuira sudionike u događaju na taj način.
1, zaključno, kakva je ustvari uloga medija u izvještavanju o terorizmu. Puko
izvještavanje ili mogu biti instrument sprječavanja konflikata? Ako sprječavaju
konflikt, to je vrlo pozitivna uloga medija. Ima mnogo sugestija u medijskim
krugovima koje pokušavaju promicati ideju da mediji trebaju preventivno
djelovati, objašnjavajući negativne strane terorizma, djelujući u sredinama u
kojima je terorizam nastao te tako stvarati klimu da treba probleme rješavati
na drugi, demokratski način. No, mogu li mediji odigrati takvu ulogu? Postoji
li uopće kredibilitet medija kao faktora u sprječavanju konflikta? Prema rezul-
tatima istraživanja javnog mnijenja, mediji ne pripadaju društvenim faktorima
s ugledom, a ljudi im i ne vjeruju najviše. Očito je da mediji nemaju baš velike
mogućnosti za neku izraženiju društvenu ulogu. A podsjetimo li se stavova
Lise Doucet i njenog shvaćanja, koje dijeli velik broj novinara, da uloga medija
nije ništa drugo negoli izvještavanje o događajima, tada nam je jasnije da će
mediji teško moći odigrati značajniju preventivnu ulogu.
Očito je došlo vrijeme ozbiljnog preispitivanja uloge medija u odnosu na
svjetski terorizam. Ovako značajan povod daje dovoljno argumenata za po-
kretanje široke rasprave među novinarima, medijskim stručnjacima i javnim
radnicima o ulozi medija u sprječavanju terorizma.
PROMOVIRAJU LI MEDIJI TERORISTE 79
Literatura

Brigdging the Trust Gap between Serbia and its Neighbors: Avoiding Another Cycle of
Distrust, Konrad Adenauer Stiftung and Institute of World Affairs, Zagreb, 2001.
Cote, William and Simpson, Roger: Covering Violence, A Guide to Reporting about
Vlasništvo medija
Victims and Trauma, Columbia University Press, New York, 2000.
Gutman Roy i Rieff David (ur.) Crimes of War, Norton Company, New York, 1999.
Druga strana rata: kako je bilo civilima, (Ihe other side of war: How it was to civi-
lians) Heinrich Boll Stiftung, Zagreb, 2000.
Malović, Stjepan i Selnow, Gary: The People, Press and Politics of Croatia, Praeger
RAZORNI UTJECAJ
Publishers, Westport, Connecticut, London, 2001. ILI JAMSTVO SLOBODE
Malović, Stjepan: “A Long Way to Freedom" u Exit from Censorship, European Jour-
nalism Training Association, Council of Europe i Albanian Media Institute, Tirana
2001,
Media, Conflict and Terrrorism, Grit Schmalisch i Klaus Kruger (ur.), Deutsche Stif-
tung fur Internationale Entwicklung, Berlin 2002.
Međunarodna konferencija o suđenjima za ratne zločine (International Conference
on Trials for War Crimes) Fond za humanitarno pravo, Beograd, 2000.
Mir u Hrvatskoj, (Peace in Croatia), CROPAX, Zagreb-Split, 2001.
Otpor u nadležnosti policije, (Resistance in authority of police) Fond za humanitarno
pravo, Beograd, 2000.
Vulliamy, Ed: Seasons in Hell, Understanding Bosnias Var, Simon and Schuster, Lon-
don 1994.

80 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 asništvo je jedna od temeljnih odrednica medija. Struktura vlasništva
utječe ne samo na uređivačku politiku, položaj novinara te gospodarski
položaj medija, već i na slobodu medija uopće.
U Hrvatskoj, kao izrazitoj postsocijalističkoj zemlji, privatizacija je jedan od
kamena kušnje tranzicije i pretvaranja iz socijalističkog u demokratsko društ-
veno uređenje. Sve zemlje u tranziciji suočile su se s tim problemom i rješavale
su ga na različite načine, Kvalitetno rješenje ubrzalo je tranziciju i pospješilo
primjenu slobodnog tržišta.
Privatizacija u Hrvatskoj još uvijek nije završena. Država je vlasnik velikog
broja poduzeća, pogotovo infrastrukturnih. Država je u načelu loš gospodar, pa
se tako na probleme loše privatizacije nastavljaju teškoće izazvane lošim sta-
njem u velikim državnim poduzećima koje neprekidno potresaju gospodarsku
situaciju i generiraju krize.
Vlasništvo medija ne izdvaja se iz opće, negativne slike. Privatizacija se
odvijala sporo, zabilježen je čitav niz skandala koji su ugrozili ionako krhke
medijske slobode, a strani kapital je odjednom ušao na mala vrata i posjeduje
najutjecajnije novinske nakladničke kuće.

Određenje vlasništva medija

Vlasništvo je vrlo jasno određena kategorija u pravnom i gospodarskom smislu.
To je “skup prava koja određena osoba ima u odnosu prema nekom predmetu.
Vlasništvo se može odrediti i kao skup prava koja pripadaju određenoj osobi i
nikome drugome. Izvan prava, kako je Hobbes pisao, vlasništva nema. Svako
može polagati pravo na sve, pozivajući se samo na moć ili mogućnosti zapo-
sjedanja. Locke je dokazivao da čovjeka ima neprikosnoveno pravo na samog
sebe, iz čega proistječu i sva druga vlasnička prava, tj. prava da se drugi isključe
iz prisvajanja predmeta, Međutim, bez efikasne zaštite, ovakvo opravdanje vla-
sništva je isprazno, Bez priznavanja i zaštite vlasništva, opet nema pravne dr-
žave, budući da se ne mogu znati granice do kojih se osobna i javna svrhovitost
mogu protegnuti. U tom smislu, zaštita vlasništva nije samo uvjet privrednog
života, već i temelj kulturnog napretka!
Vlasništvo nad medijima ne izdvaja se ni po čemu od vlasništva nad bilo ko-
jom tvrtkom. Mediji su biznis, gospodarska grana i na tržištu djeluju pod jedna-
kim uvjetima. Ako je na bilo koji način poremećeno tržište te umjesto tržišnih
! Poslovni rječnik (ur: Pero Jurković, Franjo Luković, Đorđe Pribičević i Slaven Ravlić), Masmedi-
ja, Zagreb, 1995, str. 670.

RAZORNI UTJECAJ IL! JAMSTVO SLOBODE 83

prevladavaju neki drugi odnosi, poput intervencije države i slično, tada dolazi do
neprirodnih odnosa i ne možemo govoriti da se poštuju sve medijske slobode.
Vlasnik, bez obzira je li riječ o pojedincu, obitelji, više partnera ili pak tisu-
ćama malih dioničara, ima jasno razgraničen odnos s glavnim urednikom, ko-
jem je osnovna zadaća uređivanje lista. Vlasnik određuje temeljnu orijentaciju
medija, a na glavnom je uredniku i novinarima da dogovoreno realiziraju pri-
mjenjujući novinarske standarde. Ukoliko vlasnik iznenada drastično mijenja
uređivačku politiku, tada novinari imaju mogućnost donošenja odluke: hoće li
je provoditi ili napustiti medijsku kuću. Svako bitno uplitanje vlasnika u ure-
đivanje koje glavni urednik ne prihvaća, izaziva potrese. U tom slučaju glavni
urednik može zatražiti zaštitu.
Pregled zakonskih rješenja u 57 zemalja
Svaka zemlja ima drukčija zakonska rješenja u pogledu vlasništva u medijima.
Osnove odrednice vlasničkih odnosa i uvida javnosti u vlasništvo medija, raz-
ličito se rješava u svijetu. World Association of Newspapers (WAN) pažljivo je
prikupio podatke o vlasništvu u 57 zemalja sa svih kontinenata?. Rezultati su
prikazani u Tablici 1, a ukazuju na trendove u regulativi vlasničkih odnosa.
Obveza registriranja vlasništva postoji u svega 24 analizirane zemlje, što je
manje od pola. U Hrvatskoj su se dugo lomila koplja je li obvezno registrirati
vlasništvo, što je najviše došlo do izražaja u vlasničkoj aferi Večernjeg lista. Nai-
me, tada se pokušalo uvjeriti javnosti da je nebitno tko je ustvari tajanstveni ku-
pac s Djevičanskih otoka. U 26 svjetskih zemalja nitko to također ne bi tražio.
Strani vlasnici su postali stvarnost u većini postsocijalističkih zemalja, pa
tako i u Hrvatskoj, gdje zakonodavac smatra da novac nema nacionalnost, a
otuda je onda svaki investitor dobrodošao ukoliko poštuje zakone zemlje. Tako
je iu većini zemalja (35), a svega u 16 zemalja zabranjeno je ili ograničeno stra-
no vlasništvo medija,
Vlasništvo više medija (novine, radio i TV postaje, web nakladništvo) vrlo
je osjetljivo pitanje, koje lako može omogućiti potpunu kontrolu medija u
određenoj zemlji. Od 57 zemalja u 24 postoji zakonska ograničenja cross media
ownershipa?, a u 26 zemalja ne postoji, dok za sedam zemalja nema podataka.
Očito su zakonodavci na iskušenjima. Razvijene zemlje brižno vode računa da
jedan čovjek ne bude vlasnik nacionalnog dnevnika, TV i radio postaje, već
? World Press Trend: World Association of Newspapers, Paris, 2002, str. 263).
5 eng. unakrsno medijsko vlasništvo
84 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
različitim odlukama odmjeravaju vlasničke mogućnosti, pa tako vlasnik nacio-
nalnog dnevnika u Njemačkoj ne može posjedovati i nacionalni televizijski
kanal već samo regionalni. Primjer talijanskog medijskog mogula i političara
Silvia Berlusconija je upravo obrnut: takva koncentracija vlasništva u Hrvatskoj
izazvala bi žučne i oštre reakcije međuriarodne zajednice.
Ima li zakonskih rješenja kojirfa se-6mogućuje transparentnost vlasništva?
Da, u 27 zemlje, dok u 24 zemalja smatraju da nije bitno skriva li se tko drugi
pod imenom stvarnog vlasnika. Skrivenost vlasništva najlakši je put izigravanju
zakona koji kontroliraju monopolističke tendencije, a istodobno omogućuje
raznim centrima moći, poput političkih stranaka, da vladaju nekim medijskim
tvrtkama u sjeni, daleko od očiju javnosti.
S ovim zakonom najuže je povezana zakonska regulativa u vezi s monopo-
lom. Čak u 33 zemlje ne postoji nikakvo zakonsko ograničenje u stvaranju me-
dijskih carstava. Zabrinjavajući trend, zar ne? U 17 zemalja postoje zakoni koji
ograničavaju medijski monopol, ali taj podatak nije ohrabrujući i govori kako u
većini zemalja medijski moguli imaju otvorena vrata.
A očekuje li se donošenje zakona kojim bi se reguliralo koncentriranje vlas-
ništva medija? Ne očekuje se u čak 39 zemalja, što samo potvrđuje iznesenu
ocjenu o zabrinjavajućoj snazi medijskih mogula.
Iskustva nekih tranzicijskih zemalja
Privatizacija medija u drugim tranzicijskim zemljama bila je također bremenita
različitim problemima. Rumunjska je krajem 1989. i početkom 1990. godine
počela pripremati privatizaciju medija, Nisu svi mediji privatizirani jednako:
jedan model primijenjen je za novine, a drugi za televiziju.
Novine su privatizirane na tri načina: prvi je bio da su uposlenici mogli
kupiti stopostotno vlasništvo “svojih" medijskih kuća. Bila je to svojevrsna
raspodjela vaučera. Kasnije su te dionice prodavane na različite načine, pa su
se koncentrirale kod vlasnika koji su imali jasnu ideju što će s njima napraviti.
Druga metoda bila je slična hrvatskom modelu: državni fond je dokapitalizirao
novinske tvrtke. Fond se uglavnom pokušavao riješiti medijskih tvrtki, ne zna-
jući što će s njima, osim u slučaju kad su imale značajne nekretnine u vlasništvu.
Poznato, zar ne?
Treća metoda bila je izravna prodaja novim vlasnicima, koji su bili više zain-
teresirani za vlasništvo nad prostorijama, tiskarama, prodaji i slično.
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE — 85
 Novoosnovane novinske kuće uglavnom su privatne i nisu opterećene sta-
rim odnosima, Neki novi vlasnici su poduzetnici bez ikakva medijska iskustva,
ali s dobrim osjećajem za biznis.
Danas, 12 godina kasnije, Rumunji nisu posve zadovoljni postignutim kaže
dr. Marina Cernicova, profesorica privatnog sveučilišta Tibiscus i novinarka
lista Agenda Zilei iz Temišvara. Političari, usprkos privatizaciji, kontroliraju
novine putem monopola proizvodnje novinskog papira i distribucije novina.
Novi oblik kontrole medija javlja se u vlasničkim odnosima: gospodarstvenici
bliski strankama kupuju novine i tako promjenom vlasničke strukture utječu
na uređivačku politiku.
Bugarska je primjer zemlje u prijelaznom razdoblju gdje je strani kapital
drastično utjecao na medijsku situaciju.
Tranzicija od monopolističke ekonomije prema slobodnom tržištu izazva-
la je pravi kaos proteklih godina, bez odgovarajućih zakona i pravila, smatra
Velislava Popova, novinarka Capital Weekly iz Sofije, koja je na skupu Kluba
mladih novinara u Dubrovniku u rujnu 2002. održala predavanje na temu
“Vlasništvo medija: transparentnost i koncentracija
«Na upit o tome tko je vlasnik bugarskih medija nadaje se više zanimljivih
odgovora», ističe Popova i dodaje «Vlasnici su brat predsjednika države, bivši
član Parlamenta, bivši novinar rumunjskog državljanstva, inače vlasnika pekara
i kablovske televizije».
Država je, dakako, vlasnik nacionalne televizije, a nekoliko stotina televizij-
skih, kablovskih i radijskih postaja uglavnom su u privatnom vlasništvu.
Prihod medijskih kuća ne potječe iz vlastitog prihoda, analizira Popova
i upozorava da oni potječu iz drugih gospodarskih prihoda vlasnika, od tzv.
“sponzora' ljudi koji plaćaju za svoj publicitet te od pranja novca. Bugarskim
tržištem vladaju dva monopola: oglašivački i WAZ-ov.
Njemački medijski koncern Westdeutsche Allgemeine Zeitung (WAZ),
ugledni je vlasnik medijskih kuća u Rumunjskoj, Hrvatskoj, Austriji, Mađar-
skoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Vojvodini, a ne samo u Bugarskoj. WAZ je
ušao — kaže Popova — u Bugarsku s dobrim namjerama, ujedinjujući poslovne
djelatnosti nakladnika, da bi nakon pet godina bugarska novinska scena bila
podijeljene na novine koncentrirane u WAZ-u i one druge. WAZ je optužen
zbog pokušaja stvaranja monopola, ali je na kraju presuđeno u korist njemač-
kog koncerna. Ostalo je dvojbeno zašto su novinari protiv te tvrtke, a zakono-
davci je podržavaju.
86 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Razvoj vlasništva medija u Hrvatskoj
U Hrvatskoj su mediji, kao i u ostalim postsocijalističkim zemljama, najprije
bili državno vlasništvo, pa društveno u socijalističkom samoupravnom društvu,
da bi tek od 1990. mogli govoriti o privatnom vlasništvu. No, i u proteklih 12
godina otkako privatno vlasništvo nije anatemizirano, nije bilo cjelovite politi-
ke prema vlasništvu medija.
Socijalistički model je bio napravljen na sliku i priliku medijskog modela
preuzetog iz SSSR-a. Uloga medija je bila više nego jasna: agitacija i propagan-
da sovjetske (komunističke) ideologije, pogotovo vladajućih boljševika. Vlast je
pripadala radničkoj klasi, pa tako i nije bilo drugih vlasnika osim nje. Dakako,
snažne medijske kuće nisu ni u snu bile u rukama proletarijata, već moćnih
ideologa, koji su imali potpunu kontrolu nad medijima. Kontrola se najbolje
odvijala kroz partijsku organizaciju, a mediji su bili koncentrirani u dva osno-
vna tipa mamutskih poduzeća: novine su bile u novinsko— tiskarskim —distri-
butivnim—prodajnim-—oglasnim tvrtkama i to na svim teritorijalnim razina-
ma. U bivšoj Jugoslaviji postojala je «Borba» kao savezna kuća, a Vjesnik, Delo,
Oslobođenje, Politika, Pobjeda i Nova Makedonija kao republičke te čitav niz
regionalnih poput Slobodne Dalmacije, Večeri, Dnevnika, Rilindjei sl.
Radiotelevizijske kuće bilo su slično organizirane. Sve je bilo jednostavno i
jasno: znalo se tko je glavni i koga treba slušati.
Državno vlasništvo zamjenjuje samoupravni socijalizam i radničko samou-
pravljanje. U suštini ništa se nije promijenilo: mediji su imali istu ulogu, naziv vla-
snika se promijenio, pa je “nestalo" državno vlasništvo, a radnici su imali “odluču-
juću" ulogu. Ova, meka varijanta sovjetskog modela koju je primijenio Tito ipak
je dovela do opuštanja u medijima. Zaposlenici su svakog mjeseca glumili važne
samoupravljače, raspravljajući o rezultatima poslovanja. Kadšto su zaista i odlu-
čili o nečemu, ali čim je postalo ozbiljno, «dobre» stare snage ponovno su prite-
gnule uzde. I dalje se nije mogao pokrenuti ni jedan privatni medij. Svi su mediji
osnivani u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN) koji je formalno
bio odgovoran za medije. Inicijative pojedinaca, koji su željeli pokrenuti medij,
a da nije bio informativno-politički, mogle su se ostvariti također samo unutar
SSRN-a. Broj novina i lokalnih radijskih postaja se povećavao, a svima je formalni
osnivač bio SSRN. Kako se komunizam raspadao, tako je i kontrola nad medijima
slabila, pa je u Zagrebu 1987. pokrenut prvi privatni list: Oglasnik.
Bile su to specifične novine, koje izlaze i danas, a objavljuju samo i isključivo
besplatne male oglase. Prihod se stječe isključivo prodajom lista i velikim ogla-
“ Malović, Stjepan: Novine, vlastita naklada, Zagreb, 1995, str. 49.
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE 87
sima, Tadašnja Gradska konferencija SSRN-a dopustila je osnivanje toga lista a
Komitet za informiranje Izvršnog vijeća Sabora odluku je potvrdio i otvorena
su vrata privatnim medijima.
Ante Marković, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije (Savezna
vlada), u okviru privrednih reformi krajem osamdesetih godina omogućio je
privatizaciju poduzeća. Taj zakon mogle su primijeniti i medijske kuće. Daka-
ko, tadašnja politička elita ne bi dopustili privatizaciju televizije ili Vjesnika, ali
Arena je bila politički nezanimljiv tjednik, pa su je njezini rukovoditelji uspjeli
privatizirati. I tako je 1990. godine prvi list u društvenom vlasništvu postao
vlasništvom zaposlenih koji su dobili odgovarajući broj dionica prema ključu
raspodjele temeljenom na godinama radnog staža provedenog u listu i njiho-
vim položajem u uredništvu.
Model privatizacije naišao je na neskriveno zanimanje među novinskim
rukovodiocima, pa su tako u Večernjem listu i Novom listu pokazali zanimanje
i poduzeli određene konkretne korake. No, Večernji list bio je previše značajan
za novu vladajuću garnituru, pa su “zdrave" snage unutar redakcije spriječile
sve pokušaje privatiziranja, a Novi list je uspio jer nije bio smatran utjecajnim
na razini Hrvatske.
Privatizacija u samostalnoj Hrvatskoj
Model privatizacije primijenjen je na sva društvena poduzeća, bez obzira čime
su se bavili. Društveno vlasništvo preuzeo je Fond za privatizaciju. A radnici su
mogli otkupiti po umanjenim cijenama dionice poduzeća u kojem su zaposleni,
ali ne u većem iznosu od 20,000 njemačkih maraka. Tako su radnici postali
mali dioničari, ali nisu ukupno posjedovali više od 20% dionica. Ostale dionice
imao je na raspolaganju Fond, koji je odlučivao kada, kome i po kojoj cijeni će
ih prodati. Otvara se put skandaloznim privatizacijama u medijima, a prednjači
kupovina Slobodne Dalmacije, koju je kupio Miroslav Kutle pod čudnim okol-
nostima, i koja se od tada nalazi u stalnoj krizi, mijenjajući vlasnike da bi sada
opet bila na državnim jaslama.
I prodaja Večernjeg lista bila je skandalozna. Fond je naglo odlučio prodati u
kratkom roku dionice koje su bile u vlasništvu Mirovinskog fonda, jer je trebalo
napuniti fondove za isplatu mirovina. Večernji list je prodan tajanstvenom Ca-
ritas Limited Fund s Djevičanskih otoka. Bila je javna tajna da se radi o mućki,
5 Malović, Stjepan: “Vlasništvo — temeljna odrednica masmedija" u Politička misao broj 1, 1990,
str. 150-152.
88 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
ali dokaza nije bilo. Dugo se vremena nije znalo tko je pravi vlasnik, dok 2000.
godine nisu procurili transkripti iz Predsjednikova ureda i tako se saznalo da su
dva zagrebačka poduzetnika stvarni vlasnici, koji nemaju veze s medijima i naj-
prodavaniji hrvatski dnevni list kupljen je za potrebe tada vladajućeg HDZ-a.
Nova vlast je solomunski riješila problem poništavanjem cijele transakcije
i novom prodajom Večernjeg lista. Ovaj put kupac je bio javno istaknut: bila je
to medijska kuća Styria iz Graza.
Država i Crkva najjači vlasnici
U Republici Hrvatskoj početkom devedesetih najmoćniji vlasnici medija bili
su Država i Crkva. Privatni vlasnici još uvijek nisu bili tako moćni i utjecajni,
premda su udareni temelji razvitku budućih velikih medijskih poduzeća“,
Država je imala u vlasništvu sljedeće medijske tvrtke:
1 Hrvatska radiotelevizija s tri nacionalna televizijska kanala, 3 nacionalna
radijska kanala, odašiljačima koji pokrivaju područje države te regionalne
televizijske i radijske centre, uključujući i lokalne radijske postaje poput
Radio Zadra, Rijeke, Pule, itd.
2. HINA, Hrvatska izvještajna novinska agencija
3. Novine: Vjesnik, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije
4. Glasila Ministarstva obrane i unutrašnjih poslova: Halo 92, Vojnik, Obrana
i zaštita
5. Tiskaru Vjesnik
6. Tisak — distribucijsku i prodajnu tvrtku
Osim toga, nadziranjem dozvola za radijske i televizijske frekvencije, država je
bitno utjecala na vlasničku strukturu i uređivačku orijentaciju tih medija.
1 Katolička crkva je bila značajan vlasnik. Kaptol je bio vlasnikom Glasa
Koncila, Katoličkog radija (nacionalna frekvencija), IKA —e (Izvještajne katolič-
ke agencije), nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost. Usto Katolička crkva je
bila i suvlasnik tiskare Večernjeg lista.
Nezavisni mediji, uglavnom mješovitog vlasništva, bili su: riječki dnevnik
Novi list, satirički tjednik Feral Tribune, Radio 101 (dijelom u vlasništvu Skup-
štine grada) i ostali.
Najveći je medijski mogul u prvoj polovici devedesetih je Miroslav Kutle koji
je medijsko carstvo počeo graditi kupovinom Slobodne Dalmacije, respektabilne
$ Malović, Stjepan: “Veliki plutaju, mali plutaju — hrvatska novinska scena" u Medijska istraživa-
nja, god. 1, br. 2, 1995, str. 183-193.
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE 89
splitske tvrtke koja je imala zavidnu novinsku produkciju, tiskaru, distribuciju,
prodajna mjesta i oglasnu službu. Kutle je, međutim, najutjecajniji bio kad je po-
stao vlasnikom Tiska, monopolističke tvrtke za distribuciju novina. Nedvojbeno
jest: Miroslav Kutle je početkom i sredinom devedesetih godina bio iznimno
utjecajna medijska osoba, što je proizlazilo iz njegova vlasničkog portfelja.
Država se povlači, moguli napreduju
Sredinom devedesetih država je trpjela velike kritike međunarodne javnosti zbog
kontrole medija, pa se počela povlačiti i prepuštati vlasništvo pojedincima". No,
to nije učinila odlučno, pa još uvijek ima u vlasništvu Vjesnik, ponovno Slobodnu
Dalmaciju, i dalje izdaje glasila pojedinih ministarstva, nije se odrekla tiskare, di-
stribucije, HINA-e, a HRT je samo formalno javna radiotelevizija, ali...
Poduzetni pojedinci iskoristili su svoje šanse. Medijsko vlasništvo se sredi-
nom devedesetih ipak znatnije profilira zbog privatnih vlasnika.
Miroslav Kutle je razvio svoje carstvo, uključujući posjedovanje i trgovačkih
poduzeća i banaka. Teško je bilo pratiti kako se razvijaju vlasnički odnosi, jer
su podaci tajni, nedostupni ili pak nedovoljno dokumentirani. No, kako došlo,
tako i otišlo. Osumnjičen za malverzacije Kutle je bio uhićen, proveo duže
vrijeme u pritvoru, a trenutačno se protiv njega vode sudski sporovi. Medijsko
carstvo se raspalo u agoniji. Tisak je bankrotirao i — poslije uspješne sanaci-
je — dobro posluje. Slobodna Dalmacija prolazi kroz tešku agoniju, još uvijek
neriješenog statusa, vraćena je u okrilje države. Ovo je paradigmatična priča
o negativnom utjecaju države na medijsko vlasništvo i negativne posljedice za
slobodu medija i položaj novinara. Ujedno je to i dokaz kako svaki intervencio-
nizam, bez obzira kakav je, donosi teške posljedice za sve upletene strane.
Javljaju se i novi, nezavisni vlasnici, pa tako Ninoslav Pavić, u početku je-
dan od trojice suvlasnika Globusa, počinje samostalno razvijati biznis i vrlo
brzo postaje najjači privatni medijski vlasnik, Globus je počeo u doba bivše
Jugoslavije u okrilju Vjesnikova OOUR-a Revije, da bi se osamostalio i počeo
snažno razvijati, postavši jednim od najutjecajnijih informativno-političkih tje-
dnika. Pavić je kupovinama, pokretanjem ili preuzimanjem pojedinih novina
ili revija, počeo okrupnjavati tvrtku. To je tipična priča stvaranja medijske kor-
poracije, kojima Zapad obiluje, a u nas su još uvijek rijetkost, Pavićeva tvrtka
EuropaPress Holding (EPH) postala je respektabilna snaga u srednjoeuropskim
7 Malović, S.: «Vlasništvo - temeljna odrednica masmedija», u Politička misao, Fakultet politič-
kih znanosti, 28(1), 1990, str. 60-79.
90 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
relacijama. EPH ulazi u povijest novinarstva u Hrvatskoj i kao prva značajna
tvrtka u koju je ušao strani kapital. Već spomenuti WAZ kupio je 50% dionica,
a Pavić posjeduje drugih 50% i pravo odlučivanja o uređivačkoj koncepciji. To
je dalo još jači zamah razvoju EPH, pa se poslovni uspjesi nižu jedan za drugim.
Obično svaka uspješna priča na hrvatski način ima i svoju tamnu stranu. Tako
je dnevni list Republika u svom prvom broju od 4. prosinca 2000. optužio Ni-
noslava Pavića, Miroslava Kutlu i Vinka Grubišića za osnivanje tajne grupe za
kontrolu medija, kojoj je, u tajnosti, na čelu bio utjecajni Ivić Pašalić, nekada-
šnji savjetnik Predsjednika Tuđmana,
Pukla je velika afera, nekoliko medijskih uglednika bilo je u jednodnevnom
pritvoru, novine su razvlačile senzacionalne detalje djelovanja aktera afere
“Grupo'; da bi se ubrzo afera slegla. Prema riječima odvjetnice Ninoslava Pavi-
ća, Vesne Alaburić «optužbu nije odbilo samo Državno odvjetništvo, već su tu
odluku da ne postoji osnova čak ni za pokretanje istražnog postupka protiv Ni-
noslava Pavića donijele tri sudske instance, a konačna je bila odluka Vrhovnog
suda Republike Hrvatske.»* Republika je bankrotirala, a samo je inicijator ci-
jele afere, Ivo Pukanić, predsjednik uprave Nacionala, nastavio uporno iznositi
nove i nove podatke o aferi. Podsjećamo da je Ivo Pukanić, s ekipom istomišlje-
nika, nezadovoljnih Globusom, osnovao 24. studenog 1995. tjednik Nacional.
Ova dva informativno-politička tjednika snažno su obilježili kraj vladavine
HDZ-a; izbornu pobjedu koalicije i prve godine vladavine nove vlasti, Globus i
Nacional nesmanjenom žestinom ratuju do današnjih dana, na opću štetu.
Niti jedan podatak tako brzo ne zastarijeva kao što je to pregled hrvatskih
masovnih medija, pa je iznimno nezahvalno raditi preglede medijske scene,
No, tako burna medijska scena nije ništa neuobičajeno i za razvijene zemlje,
gdje se medijski proizvodi neprekidno kupuju i preprodavaju. Stvaranje korpo-
rativnog novinarstva i okrupnjavanje medijskih kuća je trend, po svemu sudeći,
koji se može teško zaustaviti. Bitno pitanje jest o tome koliko se vlasnički pro-
cesi odražavaju na same medije, njihov sadržaj, slobode, te mogu li novinari
prakticirati načela suvremenog novinarstva.
Utjecaj vlasništva na uređivačku politiku
Koliko vlasništvo utječe na uređivačku politiku medija? Odgovor je složen, jer
već i samo pitanje ne razumije se jednako u različitim zemljama gdje se njeguju
i različiti medijski modeli.
Š Jutarnji list, 1. lipnja 2002.
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE — 91
 Johan P. Fritz, direktor /nternational Press Institute (IPI) iz Beča, ugledne
međunarodne medijske institucije čiji su članovi najutjecajniji novinari i ured-
nici, smatra kako je vlasništvo neprikosnovena kategorija. Vlasnik ima sva
prava, pa tako i odrediti uređivačku politiku, ili preciznije rečeno, političku
orijentaciju medija. Vlasnik može, ako želi, promijeniti političku orijentaciju.
To je njegovo pravo. Pitanje je što s novinarima. Ako je glavni urednik prihvatio
uređivanje pod točno određenim uvjetima i jasne orijentacije, on može bez
problema odbiti provoditi novu, promijenjenu uređivačku politiku. Njegov
ugovor bi ga trebao zaštititi. Novinari također imaju prava odbiti surađivati, a
njihovi ugovori ih štite.
Prema tome, ukoliko stranac kupi neki naš medij i želi promijeniti političku
i profesionalnu orijentaciju, on to može pod uvjetom da s novinarima sklopi
jasne ugovore. Tko ne želi prihvatiti uvjete novog vlasnika — odlazi. Budući da
većina naših novina nema jasno određene i precizirane ugovore, prepušteni su
na volju vlasnicima, što se već događa.
No, što je to uređivačka politika? Profesorica Ellen Mickiewicz sa američkog
Sveučilišta Duke smatra da se taj pojam odnosi samo na stranice komentara,
osvrta i stavova. Nema različitih uređivačkih politika u informiranju. Novinari
informiraju na temelju profesionalnih načela, neovisno o političkoj orijentaciji
medija. Vijest je vijest za lijeve i desne i svi je trebaju napisati profesionalno ko-
rektno. Politička orijentacija je vidljiva u stajalištima koje podržava ili promiče
pojedini medij. Prema tome, ljevičar može izvještavati i u katoličkom mediju,
To mišljenje izrazio je i Laurant Passicoussett, direktor Međunarodnih odnosa
Više škole novinarstva u Lilleu, koji kaže da u Francuskoj to danas više nije
iznenađenje.
Za sadašnje hrvatske prilike to su prilično daleki i teško razumljivi stavovi,
Naše novinarstvo još uvijek ne njeguje profesionalne standarde", pa se tako
izvještaji veoma razlikuju od medija do medija i vidljivo je tko-za koga navija,
a koga se želi uništiti. Dobro informirana osoba u Hrvatskoj mora pratiti više
različitih medija različitih uređivačkih politika kako bi sami, na temelju razlika
u izvještajima, stvorili svoju sliku o tome što se zaista dogodilo.
Zbog toga je iznimno važno tko je vlasnik medija i koga on politički podr-
žava. Još je važnije znati tko je vlasnik u sjeni, ili tko iz sjene utječe na informi-
ranje, otuda se zaključuje je li objavljena vijest manipulacija, promidžba odre-
đenih političkih stavova ili osoba, poluistina ili potpuna neistina. Analitičari
? Malović, S. i Selnow, G.: Tlre People, Press and Politics of Croatia, WWestport, Praeger Publishers,
2001, str. 165.
92. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
hrvatskih masovnih medija bez teškoća pronalaze takve primjere u kojima se
teorija agenda settinga najzornije uočava i vidi se kad političari nameću me-
dijima pojedine stavove ili informacije, a kad novinari uspijevaju političarima
nametnuti temu i natjerati ih na reakciju.
Vlasnicima u tom kontekstu više nije najvažnije ostvariti profit, već nametnuti
svoju verziju događaja, što je najvidljivije u medijima koji bi, poput Vjesnika, u
tržišnim uvjetima već davno bankrotirali. Tako se ruše definirane uloge vlasnika
i novinara, dolazi do miješanja, negativne interakcije u kojoj prva stradava istina,
pa javnost i na kraju novinari, na čiju dušu i savjest sve to pada,
Ima li vlasništvo nacionalnost?
Padom socijalizma krenule su novinarskim krugovima priče o naglom ulasku
stranog kapitala u medije, naročito kad je pokojni britanski medijski mogul
Maxwell došao kupovati tada još jedinstvenu kuću Vjesnik. Novinari su već
zamišljali kako će se plaće ubuduće izračunavati u funtama, a u redakcijama će
teći med i mlijeko. Od kupovine nije bilo ništa, a priče Maxwellovih suradnika
srušile su mit o poželjnosti stranog ulaganja. Misteriozna smrt medijskog mo-
gula podgrijala je sumnjičavost u takve transakcije.
Od ovog, prvog i neuspjelog pokušaja, proteklo je dosta vremena dok WAZ
nije kupio 50% vlasništva EuropaPress Holdinga. Slijedeća velika investicija bila
je kupovina Večernjeg lista, čime je austrijska Styria postala većinskim vlasnikom
najprodavanijeg hrvatskog dnevnog lista. Strani kapital prisutan je i u Feral Tri-
buneu i Novom listu, a odnedavno je Burda ugledna njemačka nakladnička kuća,
Nacionalov partner. Time su tiskani mediji dobrim dijelom u stranom vlasništvu
što otvara brojna pitanja, osobito nakon afere s WAZ-om u Bugarskoj.
Nakon dužeg oklijevanja strani kapital je došao i na televiziju: RTL posje-
duje TV s nacionalnom koncesijom. Jedino se radio gotovo u cijelosti nalazi u
vlasništvu domaćih ljudi.
Može li se tolerirati strano vlasništvo medija? Nisu li time ugrožene nacio-
nalne vrijednosti? Strani vlasnik nametnut će i strani svjetonazor, govorili su
protivnici prodaje medijskih kuća strancima. Treba li možda ograničiti, kao u
nekim zemljama, udio stranaca u vlasništvu medija?
Službeni stav hrvatskih vlasti bio je vrlo jednostavan i istovjetan za sve gra-
ne gospodarstva: kapital nema nacionalnosti i sasvim je svejedno tko je vlasnik
sve dotle dok ispunjava obaveze. Tako je u Hrvatskoj većina banaka i hotela u
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE 93
stranom vlasništvu, a i većina javnih poduzeća koja će se privatizirati postat će
vlasništvom stranih tvrtki. Jesu li mediji nešto posebno? Vlada smatra da nisu,
pa nema zakonskog prijedloga o ograničavanju stranog vlasništva,
Jesu li stranci znatno utjecali na uređivačku politiku medija u kojima imaju
odlučujuću riječ? Unatoč izraženim bojaznima, ne može se govoriti o odre-
đenom vidljivom, bitnom utjecaju. Svi mediji koji su prodani strancima nisu
značajno mijenjali uređivačku politiku. U EPH je jasno vidljiv utjecaj domaćeg
vlasnika, a ni Novi list niti Feral Tribune nisu bitno promijenili stavove i orijen-
taciju. Može se govoriti o naznakama promjena u Večernjem listu, ali one su još
uvijek u skladu s redakcijskim stavovima i nisu izazvali nikakve potrese u vezi
sa slobodama novinara u uredništvu,
Promjene su se odrazile u načinu poslovanja, racionalnosti, smanjenju
troškova, opremanju, menadžerskim potezima i sl. Očito je da vlasnik ipak |
najprije želi postići dobro poslovanje kojim će vratiti ulaganja i osigurati dobit,
bez skrivenih političkih namjera. A svaka promjena uređivačke politike koja
donosi veću zaradu, posve je legitimna sa stajališta vlasništvai nitko u svijetu
neće zbog toga dizati prašinu. Svjetski trendovi razvoja medija ne idu, nažalost,
u prilog razvijanja ozbiljnog i analitičnog novinarstva: prevladavaju tabloidi,
uvodi se infotainment, a ukidaju se dopisništva u inozemstvu. Tragična ame-
rička : zbivanja od 11. rujna i rastuća opasnost od terorizma mijenjaju na bolje
shvaćanje kako je važno imati dobre, ozbiljne i obaviještene medije. Većina
Amerikanaca tek sada spoznaje što se zaista zbiva na Bliskom Istoku.
Zasigurno, svjetski medijski trendovi odrazit će se i u našim medijima pro-
porcionalno porastu stranog vlasništva.
Spomenimo još i Internet i internetsko nakladništvo koje buja poput gljiva
poslije kiše. Vrlo malo se govori o položaju tih izdanja, njihovom utjecaju na
javnost a gotovo ništa se ne zna o vlasničkoj strukturi,
Web izdavaštvo je jeftinije, brže i dostupnije pojedincima, pa možda dobije-
mo sasvim novi medijskih pristup od tih, novih, svježih nakladnika i urednika.
Hrvatsko tržište još uvijek je maleno i slabo razvijeno, pa oglašivači nisu
spremni podržavati internetska izdanja, čak i kad mogu znatno jeftinije i efika-
snije poslati svoju promotivnu poruku. Utješno je da se razvitak tehnologije ne
može zaustaviti, a vrijeme internetskog izdavaštva se tek otvara,
Zaključno, većina hrvatskih medija još nema jasno određenu vlasničku struk-
turu, ni definiranu uloga vlasnika i novinara, te njihov međusobni odnos. Tran-
94. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
sparentnost vlasništva nije lako ostvariva ni u razvijenijim zemljama, a kamoli
u nas.
Korporativno novinarstvo snažno utječe na stvaranje svjetonazora sukla-
dno njihovim poslovnim utjecajima. Nitko više ne želi izravnu reklamu svo-
jih proizvoda u smislu propagande koju Zapad smatra iznimno negativnim.
Promicanje korporativnih vrijednosti postaje nepisana zadaća korporativnog
novinarstva.
Mi smo još daleko od toga i utjecaji na medije te medijske manipulacije su
mnogo vidljivije, jednostavnije i, nažalost, primitivnije. Možda je to prednost
koju valja iskoristiti, pa regulacijom i samoregulacijom profesije stvoriti takve
uvjete u kojima će se jasno razlučiti što je uloga vlasnika i kakav je odnos vlas-
nika i novinara.
Postojeća zakonska rješenja nisu u potpunosti riješila odnos vlasnika i
novinara, a posebno ne koncentraciju vlasništva. U Hrvatskoj je zakonodavac
odredio što pojedinac ili tvrtka smije posjedovati od medija, ali primjena zako-
na kasni. Zaštita tržišnog natjecanja ne bi smjela omogućiti monopol, ali niti
spriječiti sposobne za razvoj. Nije opasnost od monopola slučaj kada pod istim
uvjetima netko posluje bolje i ostvaruje dominaciju na tržištu zbog kvalitete
svog proizvoda. Ali, ako se nekome omogući kupovanje medija bez stvarnog
uvida u tržišno stanje, onda je pitanje postoji li pošteno tržišno natjecanje.
Država bi trebala omogućiti svima poslovanje pod jednakim uvjetima, uz
definirana pravila igre. Sve dok se država miješa izravno u medijsko tržište,
pomaže nekima ili pak kroji propise kako bi zaštitila medije u svom vlasništvu,
ne možemo govoriti ni o pravom tržištu niti o tržišnom natjecanju. Otuda, ne
možemo ocijeniti koliki je stvarni utjecaj vlasništva medija na uređivačku poli-
tiku i stvaranje javnog mnijenja u Hrvatskoj.
RAZORNI UTJECAJ ILI JAMSTVO SLOBODE — 9%
LITERATURA
Bagdikian, Ben: The Media Monopoly, Boston, Beacon Press, 1990.
Bennet, Lance: News, The Politics of Illusion, \White Plains, Longman, 1996.
Gurevitch, M., Bennett T., Curran ]. and Woollacott ].: Culture, Society and the Me-
dia, New York, Routledge, 1998. Trendovi u hrvatskom novinarstvu
Malović, S.: «A Review of the Media in Croatia in 1997: Freedom Stymied» u Politi-
čka misao, 34(5): 60-79, 1997.
Malović, S.: Novine, Zagreb, vlastita naklada, 1995.
Malović, S, i Selnow, G.: The People, Press and Politics of Croatia, \festport, Praeger ZAŠTO NEMA VIŠE
Publishers, 2001.
Malović, S.: «Vlasništvo - temeljna odrednica masmedija», u Politička misao, Fakul- OZBILJNIH NOVINA?
tet političkih znanosti, 28(1):150-152., 1990.
Malović, S.: «Veliki plutaju, mali putuju — hrvatska novinska scena» u Medijska istra-
živanja, 1(2), 1995.
McQuail, D. Mass Communication Theory, London, Sage Publications , 1994.
«Ownership and Conditionality», International Policy Dialigue, DSE Forum, Berlin,
2001.

Poslovni rječnik, Pero Jurković, Franjo Luković, Đorđe Pribičević i Slaven Ravlić (ur.),
Masmedia, Zagreb, 1995.
Tunstall, J. and Palmer, M.: Media Moguls, London, Routledge, 1995.
* World Press Trend: World Association of Newspapers, Paris, 2002.

PRILOG
Tablica 1. - Regulacija vlasništva u 57 zemalja

KATEGORIJA VLASNIŠTVA DA _| NE | NEPOZNATO

Obavezna registracija vlasništva 24 | 26 7
Strano vlasništvo 16 | 35 6
Vlasništvo nad raznim medijima (TV, novine, radio, 24 | 26 7
Internet)
Transparentnost vlasništva 27 | 24 6
Postoje li zakoni za sprečavanje stvaranja monopola 17 133 7
Planira li se regulacija koncentracije vlasništva 9139 9
Izvor: World Press Trends

96 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 itanje «Zašto više nema ozbiljnih novina u Hrvatskoj?"možda bismo
trebali drukčije postaviti, primjerice, kao: «Trebamo li, uopće, ozbiljne
novine?»
Ili još bolje: «Znamo li više, što su to ozbiljne novine?»
Kad smo zadnji putu Hrvatskoj čitali ozbiljne novine? Je li što od današnjih
izdanja «ozbiljno»? Ako jest, koje? A ako nemamo ozbiljnih novina, zašto ih
nema i kad smo ih zadnji put imali?
Današnje su hrvatske novine izgubile, teorijski, poznate stilske karakteri-
stike ozbiljnih novina. Teorije o tiskovnim medijima poznaju podjelu dnevnih
listova na jutarnje i večernje. Vrijeme izlaženja više nije bitna odrednica te dvije
vrste novina. Novine se razlikuju prema načinu prikazivanja događaja.

Jutarnje i večernje novine

Jutarnje, ozbiljne novine, obično tiskane na velikom formatu, događaje prika-
zuju analitički, opširno i sveobuhvatno. Čitatelji su, uglavnom, osobe koje su
visokoobrazovane, nalaze se na srednjim i višim rukovodnim položajima, a no-
vine su im dragocjen izvor podataka, raznih mišljenja i stavova. Ljubitelji jutar-
njih dnevnih novina, koje u Velikoj Britaniji nazivaju broadsheet (veliki format)
zahtijevaju uravnoteženo, analitičnoi nepristrano informiranje, a komentare
i osvrte temeljene na činjenicama i argumentiranim stavovima. Očito, takvih
čitatelja nema mnogo, pa su naklade male, pogotovo u usporedbi s tabloidima,
ali ne i beznačajne. Takvih novina ima u svakoj zemlji, i one pripadaju skupini
najuglednijih, poput New York Timesa, Guardiana, Frankfurter Algemaine. Zei-
tunga, Corriere de la Serra, Delai drugih.
. Večernji ove su namijenjeni širokim. slojevima čela Informacije obja-

tografije, bogato se ilustriraju i opremaju tekstovi. Težište j je više na događaji ima

Objavljeno: Novinar, broj 1-2, 2002.
koji zanimaju tzv. «male ljude», pa se visoka politika objavljuje kratko, a golem
prostor posvećuje se skandalima, nesrećama, kriminalu, estradi, sportu, filmui
televiziji. To nisu nužno loši novinski proizvodi, naprotiv mogu biti vrlo dobre
kvalitete, ali je način prikazivanja događaja popularan. Obično se tiskaju na ma-
lom formatu, naklade su kadšto astronomskei mjere se milijunima primjeraka,
Postoje i tabloidi, ali se različito definiraju u raznim zemljama, Njihov osnovni
smisao je objavljivanje senzacija iz privatnog života slavnih osoba. Što poznatija
osoba i išto o je vijest senzacionalnij a, tim bolje. Američki tabloidi su drukčiji pri-

ZAŠTO NEMA VIŠE OZBILJNIH NOVINA? 99

 mjerice od britanskih; oni objavljuju tekstove tipa «Zatrudnjela s vanzemaljcem»
ili «Krava otelila tri zdrave patkice». Naklade.su velike — ugled nikakav.
“Tjednici, dvotjednici i mjesečna izdanja također su precizno podijeljena na:
ozbiljne newsmagazine i opinton makere koji analitično i dokumentirano izvje-
štaju o najvažnijim zbivanjima, te zabavne revije namijenjene — ili različitim
spolovima ili točno usmjerenim skupinama konzumenata — pa tako imamo
časopise za žene, muškarce, mlade ili se razliku prema području koje posebno
prate: sport, glazba, ribolov, kompjutori, mobiteli i mnoga druga.
Kakva je situacija u nas?
Prvi je dojam da nema prepoznatljivih stilskih karakteristika listova. Dnevne
novine kombiniraju različite stilove, pa tako u novinama koje žele biti ozbiljne
nalazimo tekstove koji su stilski bliski tabloidima, a s druge strane ugledni aka-
demici pišuu tipičnim tabloidima.
Čitatelji su zbunjeni, ne prepoznaju što im novine nude, napuštaju nekoć
tradicionalne novine, traže nešto novo, ali nisu sigurni kojim novinama će se
prikloniti. Intelektualci su posebno nezadovoljni, jer im hibridna izdanja ne
odgovaraju, a novine koje njeguju ozbiljnije teme ne zadovoljavaju kvalitetom
ili pak idejnom orijentacijom.
Hrvatska je zadnjih desetak godina u očajničkoj potrazi za izgubljenim
ozbiljnim novinama. Gdje su nestale negdašnje perjanice poput Starta, Dana-
sa, Vjesnika iz doba njegove slavne vanjsko-političke ili kulturne rubrike, Slo-
bodne Dalmacije...? Što se dogodilo s jasno profiliranim novinama tipa Svijet,
Nedjeljna Dalmacija, Telegram ili Oko? Gdje su nasljednici Tenžere, koji se
odlikuju stilom i znanjem te čistim stavom? Ima li legendarnih urednika poput
Barbierija ili Saračevića?
Vremena su se promijenila i ništa više nije i ne može biti isto kao i prije.
Novo vrijeme, nova novinska izdanja. Nemoguće je u novim društvenim, go-
spodarskim i kulturnim uvjetima ponoviti iste metode i stilove koji su nekoć
bili tako dobri.
Pad standarda — pad kvalitete novina
Što je utjecalo na pad kvalitete novina i zbog čega se to dogodilo? Prvi uzrok
jest slabo i nerazvijeno tržište: nema više srednjeg sloja, Hrvatska se podijelila
100. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
na bogatu manjinu i siromašnu većinu. Intelektualci su, većinom, dospjeli u
siromašnu većinu. Srednjoškolski profesori, muzealci, umjetnici, srednje ru-
kovodeći kadrovi u javnim poduzećima i upravi plaćeni su iz proračuna koji
i nije previše izdašan. Oni su prirodni potrošači ozbiljnih novina, ali nemaju
više novaca kojima bi kupili novine. Nestali su potencijalni kupci, nestale su
i ozbiljne novine. I srednjoškolski profesor kupit će one dnevne novine koje
imaju bogatiji tjedni rtv prilog, a ne novine koje ozbiljno izvještavaju o vanjskoj
politici ili kulturi. Otvoren je put prema propadanju ozbiljnih novina.
Drugi razlog jest u činjenici da nam čitanje postaje sve teže. Nemamo vre-
mena, pretrpani smo brojnim obvezama i ono što želimo jest pročitati nešto
na brzinu, dobiti kratku i jasnu informaciju. A to nam pružaju večernji, a ne
jutarnji listovi. Gubi se navika čitanja: 10 godina bez ozbiljnih novina stvorilo je
generaciju novih čitatelja koji i ne znaju za dobre tekstove
Osim toga, suočavamo se s pogubnim utjecajem globalnih masovnih medija
poput CNN-a, MTV-a i sličnih satelitskih kanala gdje smo navikli na kratku, ali
površnu informaciju. Generacije mladih odrasle su uz televizijske reklame i spo-
tove u kojima se sve može kazati u 30 sekundi. Velemajstori oglašavanja u neko-
liko sekundi nas uvjeravaju kako je najbolje kupiti ovaj a ne neki drugi proizvod.
Tako se vode i predizborne kampanje, a i u ozbiljne informativne političke pro-
grame na mala vrata se ušuljao newstainment, prikazivanje vijesti na zabavan na-
čin. Izmišljen je i stil TV novina: sve je rečeno u opremi. Naslovi su postali vijest
— tekst ne treba čitati, pogotovo kad ima nekoliko kartica, ako se pročita naslov i
oprema, Prevladali su dugi naslovi koji katkad broje i više od 30 riječi. Nekadašnji
standard bio je naslov u najviše tri riječi, Tako su se izgubili dobri naslovi iz naših
novina. Jedino je Feral zadržao visoku razinu kvalitetnih, duhovitih naslova.
Je li takav razvitak novina neminovan? Vjerojatno se mogao izbjeći, sudeći
prema primjeru Dela koje je zadržalo kvalitetu a nije gospodarski propalo.
Zašto Vjesnik nije mogao zadržati tu poziciju? Odgovor nije jednoznačan, ali
ukratko se može kazati da je najveći problem hrvatskog novinarstva u post-so-
cijalističkom razdoblju bio pogubni utjecaj politike na medije, a time i drasti-
čnog sniženja profesionalnih načela.
Novine, ali i mediji u cjelini, moraju se osloboditi negativnog utjecaja države,
politikei primitivnog vlasništva te razviti prave profesionalne standarde. No,i
tada promjene neće biti moguće ako se ne oporavi gospodarstvo i poveća životni
standard, koji bi omogućio povratak na nekadašnju kupovnu moć koja je omo-
gućivala kupcima da bez problema kupuju novine za koje su zainteresirani.
ZAŠTO NEMA VIŠE OZBILJNIH NOVINA? 101
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji

ZBRKA, FARSA ILI...?

 rvatski medijski prostor bio je u posljednjih desetak godina uvijek pun
niza neobičnih pojava. Nerijetko su te pojave bile povezane sa željama
vladajuće elite, odnosno s izbornim promjenama. U takve bizarnosti
pripada i rekordan broj prijedloga promjena zakona o HRT-u odnosno sastava
Vijeća HRT-a. Javnost se burno i žučno uključila u rasprave, koje su bile kon-
traproduktivne. Stoga autor objašnjava zašto (ne) sudjeluje u komentarima
i anketama. Nevelikim, pomalo sarkastičnim, reagiranjem upozorava se na
moguće razloge promjena zakona kao i vlastitog odbijanja sudjelovanja. U oda-
bir ozbiljnih, objavljenih tekstova o različitim aspektima djelovanja medija u
Hrvatskoj, donosimo tri drukčija, sasvim kratka i duhovita teksta, naprosto kao
ilustraciju jedne u nizu hrvatskih medijskih neobičnosti.

Stalo im je do novog zakona jer se bliže izbori

Uključivanje u raspravu o novom Zakonu o HRT'V-u smatram čistim gubitkom
vremena i nasjedanju provokacijama vladajućih koji tijekom dosadašnjeg man-
data nisu riješili goruće probleme HRT-a, a sada uoči izbora, žele stvoriti dojam
kako im je stalo do javne televizije.
Stoga ne želim ući u raspravu o predloženim rješenjima, posebno zbog toga
što nacrt novog Zakona u cjelini nije objavljen, ili barem nije dostupan široj
javnosti. Ne nalazim ga ni na web stranici Hrvatskog novinarskog društva niti
na web stranici Ministarstva kulture. Kako raspravljati o nečemu što je javnosti
poznato, a nigdje nije objavljeno?
Budući da odbijam sudjelovanje, red je to i obrazložiti, kako kolegama iz
Vjesnika koji su me zamolili za mišljenje tako i javnosti koju cijenim i poštujem
pa je želim i upoznati sa svojim stavovima.
Mediji su ključni za utvrđivanje stupnja demokracije u post-socijalističkim
zemljama. Međunarodna zajednica imala je vrlo oštre prigovore prijašnjoj
vlasti zbog toga što je ograničavala medijske slobode. Hrvatska radio televizija
prednjačila je u negativnim ocjenama, ali i manipuliranju javnosti. Legendarna
je ocjena OSCE-a o medijskom praćenju izbora, kada je rečeno da su bili “free,
but not fair" (slobodni, ali ne i pošteni), što je HTV objavila na sebi svojstven
način: da su izbori bili slobodni, a ostatak rečenice “ali ne i pošteni" bio je izbri-
san.
Izbori koji su završili pobjedom koalicije 3. siječnja 2000. otvorili su brojne
nade, pa i onu o pretvaranju državne u javnu televiziju. Svima su bila puna usta

ZBRKA. FARSA ILI... 105

velikih obećanja, ali kako je vrijeme prolazilo, malo toga se mijenjalo. Jest, bilo
je promjena i bilo bi nepošteno kazati da nije bolje negoli prije, ali to je još uvi-
jek daleko od željenog.
Sve je već viđeno: u 2000. smo jakim argumentima govorili kako je od pre-
sudne važnosti razdvojiti HRT na tri radne organizacije, jer samo to omogućuje
napredak. U 2002. isti ljudi kažu da je jedna radna organizacija s tri jedinice
(radio, tv i produkcija) preduvjet za razvoj televizije. Zakonom smo odredili
kakvo će biti Vijeće HRTV da bi sada tražili novo rješenje. Je li ono prvo tako
loše a novo tako dobro, ili...?
Postavimo za direktora uglednog i vrsnog novinara, a onda se čudom čudi-
mo ako se miješa u uređivačku politiku, što najbolje zna. Čemu je izabran, ako
nije bio odgovarajući profil?
Izabere se glavna urednica među više kandidata, a prva reakcija je kako je
nesposobna i bez odgovarajućeg znanja. Zašto je izabrana?
Govorimo o javnoj televiziji, a stimuliraju se komercijalni programi koji pri-
vlače oglase, jer javna televizija ima pravo i na pretplatu i na oglase, a komerci-
jalne samo na mrvice. Pitamo se zašto nema konkurencije, a ne omogućujemo
je ravnopravnom tržišnom utakmicom.
Dodijelimo nacionalnu koncesiju privatnoj komercijalno televiziji i tolerira-
mo što ne proizvodi vijesti.
Što se promijenilo u te tri godine? Zašto takve promjene u stavovima, lu-
tanja, nedoumice, koje su rezultirale dubokom krizom, razorenim unutarnjim
odnosima na HRT, slabijim programom?
Odgovor nije potrebno ni navoditi, jer ga znaju svi. Izbori se bliže, TV je naj-
moćniji medij u Hrvata, a nijedan političar koji nešto zna neće olako prepustiti
mogućnost svakog, pa i najmanjeg utjecaja na program.
Sve ostalo je farsa, pa i prijedlog novog zakona. O njemu će biti, ionako, po-
novno riječi nakon izbora. S istom ili novom vladajućom strukturom.
Objavljeno u Vjesniku, 6. prosinca 2002.
Stvara li zakon javnu TV ili...?
Pretvorba HRT od državne u javnu bremenito je nerazumijevanjima, (ne)spo-
razumima, nezadovoljstvima, prelamanjem domaćih i međunarodnih politi-
čkih utjecaja, pa i brojnim promjenama zakona.
106 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Jesmo li, nakon svega i kada imamo novi Zakon o HRT, korak bliži pravoj,
javnoj radio-televiziji?
li, je li dovoljno promijeniti Zakon, pa da sve bude zadovoljeno: međuna-
rodni zahtjevi, unutrašnji politički odnosi, potrebe za javnom televizijom, želje
javnosti...?
Osobno se nisam želio uključivati u rasprave o novom zakonu, jer sam
javno izjavio u Vjesniku kako su glavni razlozi za promjene u želji političara
da i u buduće ostvaruju svoj utjecaj na uređivačku politiku HRT, osobito uoči
predstojećih izbora.
Zakonska rješenje me nisu demantirala, dapače, učvrstila su moje uvjerenje
kako su promjene napravljene najviše stoga što se nije znalo riješiti katastro-
falno stanje na HRT i veliko nezadovoljstvo s ulogom. Ima Zakon i dobrih
rješenja, kako da ne, radili su ga stručni ljudi u čije znanje i namjere ne treba
sumnjati. Najvažnije je uvođenje jasne linije odlučivanja i prestanak dualizma
koji je bio izvor nesporazuma a smanjivao je operativnost tehnološki osjetljivog
organizma kao što je HRT.
Ali, zakonske odredbe o novom Vijeću izazivaju i dalje najviše rasprava, što
ne čudi, jer ovlasti su mu velike i svi će željeti na bilo koji način ostvariti kroz
Vijeće svoj utjecaj na HRT.
Što nas u novom Zakonu može uvjeriti da će novo Vijeće biti bolje od sta-
roga? Uglavnom ništa, ali imamo šansu izabrati novo Vijeće. Može li ono biti
bolje od staroga? Možda, ali nije bitno. I dalje će to Vijeće biti posredni odraz
političkih snaga u Saboru, a ne pravi reprezentant civilnog društva, skupina
časnih, nezavisnih stručnjaka iz različitih relevantnih područja, koji će odlučno
utjecati da HRT postane prava javna radio-televizija, a ne instrument raznih
političkih centara moći.
Razlog je jednostavan i ne leži u zakonu, već u posve nerazvijenom civil-
nom društvu i slabašnoj javnosti u nas. Malo je nezavisnih, odlučnih eksperata.
Mnogo je više onih uvaženih i uglednih stručnjaka koji su svoj položaj stekli ne
samo znanjem i stručnosti, već i svojom povezanošću s pojedinim centrima
moći ili izravnim stranačkim djelovanjem. Stranački i politički angažman je
legitiman i svatko ima pravo odlučiti želi li biti stranački aktivan ili ne, ali teško
je razvijati civilno društvo na pojedincima koji djeluju kao instrument stranke,
a ne struke.
Zbog toga je nebitno kako ćemo birati Vijeće, već je ključno pitanje kada će
se u Hrvatskoj razviti civilno društvo i javnost, koje će preferirati neke druge
ZBRKA. FARSA ILI... 107
kvalitete a ne samo stranačku pripadnost, stvarnu, prikrivenu ili pridruženu
kroz različite savjete stranaka,
HRT će postati javna televizija kada će se u Hrvatskoj razviti javnost. A to se
ne može postići novim zakonom.
Objavljeno: Novinar, broj 3, 2003.
Dok lugar ne dođe
Poput ptica selica, svakog proljeća vraćamo se na staru temu: Zakonu o HTV-u.
Prije nepunih godinu dana izjavio sam Vjesniku, u sličnoj anketi, kako ne želim
komentirati nove zakonske prijedloge, jer ne vidim razloga za ozbiljnu raspra-
vu o njihovoj opravdanosti naprosto zato što ne znamo određene probleme
riješiti drukčije negoli mijenjanjem zakona.
No, rasprava se zahuktala, ja zaboravih kako se ne želim miješati i do grla se
upustih u proučavanje prijedloga. Pratio sam rasprave, slušao tuđa mišljenja...
Gospodin Jakubowitz nam je dolazio i tumačio kakvo vijeće trebamo i tko ga
treba imenovati. Ili je to bilo u vezi ovog zakona? Ne znam, možda je to govorio
ovaj put. A što je bilo prošli put? OSCE je nešto prigovarao, pa potvrđivao, a
svjetski primjeri su se nabacivali, uspoređivali... Onda smo po starom zakonu
birali novo vijeće, a dobili privremene ravnatelje i urednike. Ne, ne, to nije to.
To smo po starom zakonu dali koncesiju trećem nacionalnom TV kanalu, a
postojeći, novi, kojeg smo usvojili, jer sa starim nismo bili zadovoljni, nismo
primijenili, već smo koristili stari koji nije valjao, ali je ipak bio dobar za dava-
nje koncesije. Ili za biranje vijeća? Nešto je takvog bilo, ali tko bi se toga više
sjetio.
Zapravo, o kojem zakonu je anketa? Sigurno nije o Zakonu o medijima, jer
smo njega srušili čim smo ga izglasali. Nije loš, radilo se dugo i marljivo, rasprav-
ljalo, davala se mišljenja, ali postupak usvajanja u Saboru nije bio valjan. Sada će
u novu proceduru, kažu, isti stari, nikada primjenjivani zakon, ali to nema veze
sa zakonom o HTV-u. Taj je zakon dobro proceduralno prihvaćen, ali nam više
ne valja. Zašto ne valja? Pa, nije usklađen sa standardima Europske unije. A što
je radio Jakubowitz prošli put i što radi sada, skupa s OSCE-om?
Nema veze, neće nam oni donijeti zakon, već Sabor, iznad kojega je samo
Bog, a ispod hrpa zakona koji se mijenjaju kad god netko ne zna smijeniti
urednika ili promijeniti vijeće. Zašto hoće mijenjati vijeće? Da bi promijenili
108 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
ravnatelja. Zašto ne mijenjaju ravnatelja ako im se ne sviđa? Zato jer smo
pred ulaskom u Europsku uniju i hoćemo imati najbolje zakone. Zar tamo ne
mijenjaju ravnatelja kad im se ne sviđa? Mijenjaju, ali mi imamo bolji put, jer
promjenom vijeća možemo izabrati starog ravnatelja. Zašto onda mijenjamo
vijeće? Ne mijenjamo vijeće, mijenjamo zakon, jer hoćemo...Što hoćemo?
Hoćemo li dobiti novoizabranog ravnatelja koji će i dalje biti privremen, ako
novi zakon bude drukčije regulirao izbor vijeća, izbor ravnatelja, izbor uredni-
ka. Ne, urednike ne biramo, njih imenujemo.
Zašto nema ankete o sastavu vijeća? Jesu li predstavnici civilnog društva
nezavisni ako ih prisvoje neke političke stranke glasujući za njih? Glupo pitanje,
važno je izabrati svoje vijeće, svog ravnatelja i imati našu javnu TV. Tada će doći
novi izbori, nova vlast i, evo nam nove rasprave, nove ankete i, naravno, novi
zakon. Sve dok ne dođe lugar i potjera nas kući ili pak Braća Karić ne ujedine
eter, a RTL prigrabi reklame po receptu «receptu WAZ» i netko kupi Novu TV.
Padneli HTV-u gledanost kao što se to dogodilo mađarskoj ili drugoj javnoj te-
leviziji, više nitko neće mijenjati zakon, jer političare više neće zanimati slikanje
na HTV-u, već će trčati drugima. Bez ankete,
A dok lugar ne dođe, iskreno žalim kolege na HRT-u koji rade svoj posao.
Objavljeno: Novinar, broj 3. 2004
Telenovela zvana Zakon o HRT-u nastavlja se i u 2005. godini.
Prema riječima Ratka Mačeka, glasnogovornika Vlade, ove se
4_J e godine ipak planira promjena zakona o HRT-u.
“_ Promjene zakona o HRT-u su planom s prošle prebačene na ovu godinu i pri
njihovom donošenju bit ćemo u kontaktu s OESS-om, Vijećem Europe, rekao
je Maček, odbijajući precizirati kada će Sabor raspravčjati o najavljenim izmje-
nama Zakona o HRT-u" (Novi list, 22. siječnja 2005.).
ZBRKA, FARSA ILI... 109
Obrazovanje novinara

STRUČNOST KAO UVJET

PROFESIONALNOSTI
 anašnji novinari moraju biti visokoobrazovani stručnjaci, dobro upo-
znati s najnovijim tehnologijama masovnog komuniciranja, spretni i
sposobni profesionalci koji su u stanju brzo, točno, istinito, uravnote-
ženo i nepristrano izvještavati, komentirati događaje, ukazivati na propuste te
analizirati događaje.
Jasno je da takav novinar mora biti primjereno obrazovan i osposobljen,
Jesu li hrvatskih novinari takvi?
Hrvatsko je novinarstvo puno različitih paradoksa, pa je tome tako i kad
govorimo o obrazovanju novinara. S jedne strane, prilično je rašireno mišljenje
kako su hrvatski novinari odigrali ključnu ulogu u demokratizaciji društva, a to
nisu mogli bez dovoljnog stručnog znanja i shvaćanja uloge novinarstva, dok se
s druge strane javlja vrlo argumentirano mišljenje kako je razina znanja niska te
se zbog toga lako može manipulirati novinarima.
Ne ulazeći u raspravu tko je u pravu, a tko je na pogrešnu putu, možemo
ipak utvrditi kako hrvatski novinari nisu zadovoljni razinom svog stručnog
znanja i osposobljenosti, što su iskazali na Danima hrvatskog novinarstva u
Zatonu 1997. godine.
Naime, novinarstvo je profesija koja se brzo razvija i zahtijeva stalno struč-
no usavršavanje, pa ni u najrazvijenijim sredinama novinari ne mogu ostati
na razini znanja koje su stekli prilikom redovnog školovanja. Zbog toga je ne-
sporno da svaki novinar, ovisno o sklonostima i području kojim se bavi, mora
manje-više konstantno usavršavati svoja znanja,
Specifičnost novinarstva koje je poteklo iz komunističkog jednoumlja s pri-
jelazom u drugo — tijekom Tuđmanove ere — jest u tome što novinari nisu imali
prigode razviti sve vrednote nezavisnog i nepristranog novinarstva, Jednoum-
lja žele novinara poslušnika: novinara koji će uvažavati direktive, novinara koji
će ići po svoje mišljenje bilo u «CeKa», bilo gdje drugdje, ali uvijek tamo gdje
su centri moći.
Što novinar manje zna, što slabije poznaje profesionalne vještine, što je niža
njegova profesionalna razina, to će biti više izložen pritiscima i teže će im odo-
Izlaganje na međunarodnom skupu «Nova strategija za neovisne i pluralističke ljevati. Novinar zavidnog profesionalnog znanja neće podlegnuti pritiscima i
medije u Hrvatskoj», održanom od 10. do 11. studenoga 2000. u Zagrebu u znat će što mu je činiti. Ova tvrdnja posebno se odnosi na mlade novinare, koji
organizaciji UNESCO-a i Instituta za međunarodne odnose. bez dovoljnog znanja, neiskusni i bez podrške ostaju na milost i nemilost vla-
snicima i kontrolorima medija, koji od njih traže da mediji postanu zagovornici
pojedinih ideja i promotori pojedinih centara moći.

STRUČNOST KAO UVJET PROFESIONALNOSTI 113

Skromna obrazovna struktura hrvatskih novinara
Obrazovna struktura članova Hrvatskog novinarskog društva (HND) zorno
ilustrira neke od ovih tvrdnja. Od 3.343 člana HND-a (računamo na sve sta-
tuse — redovni, stalno uposleni, slobodni, umirovljeni novinari, pripravni i
pridruženi članovi) prema stručnoj spremi na dan 14. ožujka 2000. je sljedeća:
15 doktora znanosti, 19 magistara znanosti, 1.587 novinara s visokom stručnom
spremom, 226 novinara s višom stručnom spremom i 1.496 novinara sa sred-
njom stručnom spremom.
Podaci nisu ohrabrujući, osobito zato što se trend nedovoljno obrazovanih
novinara uočava i među pripravnim članovima. Od 344 pripravnika fakultet je
diplomiralo 108 njih, a čak 224 ima samo srednju stručnu spremu. Zaključak je
jasniji ukoliko se uzme u obzir činjenica da su novinari sa srednjom stručnom
spremom zapravo, uglavnom, nesvršeni studenti koji su u novinarstvo ušli na
drugoj ili višoj godini studija. Povučeni vrtlogom redakcijskih zbivanja zane-
marili su fakultet i tek kada im VSS postaje uvjet za primanje u stalni radni
odnos shvaćaju što su propustili.
HND je uočio ove trendove i od 1997. godine počeo sa stalnim i redovitim
djelatnostima na stručnom osposobljavanju novinara. Pokrenuta je Novinar-
ska radionica, ciklus višemjesečnog obrazovanja mladih novinara, kojeg je do
sada uspješno završilo više od 150 mladih novinara. Proljetos je održan 6. krug
koji ne samo što je potvrdio vrijednost takvog načina stručnog osposobljavanja,
već je ukazao na potrebe širenja svih mogućih vidova stručnog osposobljava-
nja. Redovite tečajeve za obrazovanje novinara održavaju kolege u istočnoj
Slavoniji i Sisku, a neke medijske kuće, poput HTV-a i Večernjeg lista također
obrazuju svoje kadrove. Vrijedna inicijativa je trening novinara iz tri regije:
Slavonije, Vojvodine i Tuzlanske regije koji se održava u Osijeku pod pokrovi-
teljstvom Vijeća Europe i Aletrnativne informativne mreže (AIM).
Velika novost jest pokretanje Novinarske akademije EPH, najvećeg priva-
tnog novinskog nakladnika u Hrvatskoj koja je počela radom u studenom 2000.
godine. Zanimanje mladih ljudi za ulazak u novinarsku profesiju bio je golem:
javilo se oko 300 kandidata, a 170 kandidata, koliko ih je ispunilo uvjete pristu-
pilo je pismenom ispitu. U drugom krugu odabira ostalo je 42 kandidata i od
tog broja naposljetku izabrano je njih 22.
Međunarodno centar za obrazovanje novinara (ICEJ) također je nastao
kao plod nastojanja HND-a za stručnim usavršavanjem novinara u Hrvatskoj
114. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
i u regiji. Osnovan 1998. suradnjom Gradskog poglavarstva Opatije, Instituta
Otvoreno društvo u Hrvatskoj i Hrvatskog novinarskog društva, Međunarod-
ni centar za obrazovanje novinara do sada je održao više od 50 skupova na
kojima je sudjelovalo oko tisuću domaćih i inozemnih novinara. ICE] postaje
mjesto okupljanja novinara iz šire regije, gdje se u ozračju međusobnog pošto-
medija i novinarstva. Očekujemo da će se ove godine ta djelatnost još više
proširiti, posebno zato što je ICEJ jedan od osnivača mreže SEENPM (South
East European Network for Professionalization of the Media) sastavljene od 17
medijskih trening centara iz deset zemalja regije. Mreža je, u vrlo kratkom roku,
održala desetak različitih tečajeva, a do kraja 2001. planirano je 40 tečajeva za
novinare i trenere, Osim toga, razvijaju se i druge djelatnosti, poput istraživa-
nja medija, programa distance learningi medijskog stručnog magazina.
Promjene u visokoškolskom obrazovanju novinara
Visokoškolsko obrazovanje je također iznimno važno. U Hrvatskoj postoje
dva studija novinarstva i to na Fakultetu političkih znanosti te na Hrvatskim
studijima. Studij novinarstva Fakulteta političkih znanosti jesenas je startao
novim nastavnim programom koji više pažnje posvećuje praktičnoj obuci stu-
denata. Na trećoj godini studija uvode se četiri smjera: tisak, radio, televizija
i odnosi s javnosti. Student izabire usmjerenje i vrlo praktično se obrazuje na
specijaliziranim, stručnim predmetima. Na četvrtoj se godini uvodi još jedna
bitna novost, a to je obvezna praksa u redakcijama. Student koji je odabrao
smjer Tisak mora obaviti opsežnu praksu u nekoj od redakcija, a uspjeh se
ocjenjuje prema objavljenim radovima.
Fakultet političkih znanosti očekuje podršku i pomoć HND-a, Sindikata no-
vinara i udruga za odnose s javnošću u ostvarenju novog programa, posebice u
vezi s obavljanjem praktičnog rada u redakcijama.
Što, dakle, treba još učiniti kako bi se postiglo bolje znanje hrvatskih novinara?
* Visokoškolsko obrazovanje: podržati napore Fakulteta političkih zna-
nosti Sveučilišta u Zagrebu u uvođenju novog nastavnog plana, naročito
obaveznog praktičnog rada te uvođenja dvogodišnjeg studija novinar-
stva.
STRUČNOST KAO UVJET PROFESIONALNOSTI 115
 Nastaviti s obrazovnim djelatnostima HND-a, počevši od Novinarskih
radionica, seminara i tečajeva u ICEJ-u do podupiranja svih obrazovnih
djelatnosti, poput Novinarske akademije EPH-a, tečajeva u istočnoj Sla-
voniji, Sisku i sl.
Povesti raspravu o uvođenju stručnog ispita za novinare kojim bi se
verificiralo njihovo znanje i osposobljenost za obavljanje novinarskih Mediji i izbori
poslova i zadataka. Trenutačno, nema nikakve stručne verifikacije novi-
narskih znanja. Brojni su primjeri da dobri novinari gube posao ili pozicije
u redakcijama zbog toga što nemaju nikakvu stručnu potvrdu. Iskustva
drugih zemalja, naročito Velike Britanije, govore kako je takva stručna
MANIPULACIJE JAČE
verifikacija dobrodošla novinarima, ali i vlasnicima te urednicima, jer
omogućuje zapošljavanje kvalificiranih kadrova. No, to je ujedno i osjet- OD REGULATIVE
ljivo pitanje, jer se svi pribojavamo neželjenih zloporaba, selekcije prema
političkoj ili nekoj drugoj podobnosti.

116 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 načaj točnog, poštenog, uravnoteženog i nepristranog novinarskog
izvještavanja o izborima ključni je pokazatelj demokracije u zemljama
u tranziciji, opterećenim starim, socijalističkim shvaćanjima uloge i važ-
nosti političara, a koje istodobno streme prema demokratskim izborima,
Izborni proces ugrožavaju različite političke snage koje nastoje svim silama
utjecati na birače. Kadšto te metode izlaze izvan okvira uobičajenog, demo-
kratskog postupka, ali se političari nadaju kako će utjecajem na medije prikriti
nelegitimnost svojih postupaka i polučiti bolji izborni rezultat,
Izbori u brojnim post-socijalističkim zemljama dobar su pokazatelj ranjivo-
sti demokracije kako se, premda preživjele, političke metode iz socijalističkog
razdoblja rado primjenjuju i koriste,
Zato je iznimno važna uloga medija u izbornom procesu. -Bez dobrog, pro-
fesionalnog medijskog praćenja nezamislivi su pošteni i slobodni izbori. No-
vinari u jugoistočnoj Europi, a i u Hrvatskoj, svjesni su svoje uloge, ali mnogi
od njih nisu dovoljno obrazovani za praćenje izbora. Izvještavanje o izborima
spada među teže novinarske poslove. Novinari moraju biti osposobljeni za
istinito, točno, pošteno, nepristrano i uravnoteženo izvještavanje. Nerijetko se
već u svojoj redakciji susreću s drukčijim stavovima te su prisiljeni izvještavati
ispod uobičajene razine profesionalnog izvještavanja. Ponekad nisu ni upozna-
ti s temeljnim stavovima i preporukama međunarodne zajednice, obvezujućim
za novinare. A vrlo često izvrgnuti su pritiscima političara, koji žele pridobiti
medije kao svoje promotore, odbijajući prihvatiti njihovu ulogu nezavisnih
izvjestitelja.
Međunarodna iskustva su indikativna: izborima se također posvećuje velika
pažnja, novinari i urednici su svjesni svoje odgovornosti, ali postoje pravila
koja strogo određuju kako valja izvještavati o složenom i često dugotrajnom
izbornom postupku.

Objavljeno: Politička misao, br. 4, 2003.
Precizna regulativa
Izborno izvještavanje pripada područjima koja su sasvim precizno regulira-
na. Teško se može naći neko drugo područje novinarskog rada koje ima tako
razrađene preporuke i pravila kao što je to slučaj s izbornim izvještavanjem.
Slobodni izbori su dio temeljnih prava čovjeka, pa se njima posvećuje velika
pozornost u svim temeljnim međunarodnim dokumentima.
«Da bi izbori imali smisla i dali prave rezultate, poštivanje ljudskih prava

MANIPULACIJE JAČE OD REGULATIVE 119

mora biti zajamčeno. Stoga.,.polazimo od temeljnih dokumenata Ujedinjenih
naroda (Opća deklaracija o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim
i političkim pravima i odnosne konvencije, kao i dijelovi UNESCO-ove Dekla-
racije o ulozi medija).!
Temeljni akt koji regulira, između ostalog i izborno izvještavanje jest Članak
19. Opće deklaracije o pravima čovjeka koji kaže: «Svatko ima pravo na slobodu
mišljenja i izražavanja, što obuhvaća i pravo da ne bude uznemiravan zbog
svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim
sredstvom i bez obzira na granice».
Ujedinjeni narodi? još preciznije određuju ulogu medija u izborima. Na-
glašava se osiguravanje slobode izbora, ali i slobode mišljenja i izražavanja u
izborima te pristupa medijima. U članku 87. piše:
«Nužan element u konceptu slobodnog izbora je informirani izbor. ...Uko-
liko su izbori istinski slobodni, oni moraju odražavati političku volju naroda.
No, birači ne mogu formulirati niti izraziti tu volju ukoliko nemaju pristup in-
formacijama o kandidatima, strankama i procesu. Stoga su dobro organizirani,
nestranački programi informiranja birača i neometana distribucija političke
propagande odlučni elementi istinskih izbora.»*
Dakle, međunarodna zajednica vrlo je ozbiljno shvatila ulogu medija u
izbornom procesu, pa je stoga i mnogo preciznije odredila njihovu ulogu, pra-
Va i obveze posebnim pravilima, Tako je Vijeće Europe u Preporuci broj R(99)15
Odbora ministara državama članicama u mjerama koje se odnose na medijsko
praćenje izbornih kampanja naglasilo da temeljno načelo uredničke neovisno-
sti u vrijeme izbora poprima posebnu važnost, te da izvještavanje mora biti
pošteno, uravnoteženo i nepristrano, Vijeće ministara donosi posebna pravila
izvještavanja za elektronske i za tiskane medije, uvažavajući njihove specifično-
sti, ali i različite uloge. Nadalje, Preporuka govori i o radu medija za vrijeme
predizborne šutnje te o istraživanju javnog mnijenja. Posebno poglavlje po-
svećeno je mjerama zaštite medija i to od nemiješanja javne vlasti te zaštite od
napada, zastrašivanja i drugih nezakonitih pritisaka na medije.
Nisu samo tijela međunarodne zajednice donijela svoje preporuke o ulozi
medija u izborima, poznate su i preporuke drugih međunarodnih nevladinih
udruga, poput Article 19 iz Londona koja, između ostaloga, govori i kako se
! Mediji i izbori, Christophoros Christophorou (ur.), Press Data, Zagreb, 2003,
str. 23.
Isto, str. 28.
3 Više u Ljudska prava i izbori — Priručnik o pravnim i tehničkim aspektima izbora
vezanim za
ljudska prava.
* Mediji i izbori, Christophoros Christophorou (ur.), Press Data, Zagreb, 2003,
str. 38.
120 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
«najozbiljnije preporučuje izuzeće medija od odgovornosti za kažnjive izjave
kandidata ili stranaka izrečene za vrijeme izravnih prijenosa, izbornih skupova,
osim jasnih i izravnih poziva na nasilje.»5
No, i medijske kuće svjesne su svoje odgovorne uloge za vrijeme izbora, pa
se vrlo često mogu naći izuzetno kvalitetni propisi koji sadržavaju praktična
rješenja prema kojima se novinari vladaju izvještavajući o izborima. BBC je
tako posvetio cijelo poglavlje 19 svog Producers Guidelines. U uvodu BBC-jevih
uputa jasno piše kako ih svaki proizvođač programa mora podrobno upoznati,
Također pravila Journalistic Standards and Practices kanadske televizijske kuće
(Canadian Broadcasting Company - CBC) naglašavaju važnost uravnoteženog
izvještavanja prigodom izbora ili referenduma,
Ni hrvatski novinari nisu iznimka. Hrvatsko novinarsko društvo (HND)
donijelo je 1995. godine «Načela profesionalnog djelovanja novinara u javnim
glasilima u sklopu izbora» gdje između ostalog piše da se «...novinari rukovode
načelima novinarskog poziva i profesijom te interesima demokratske javnosti.
To ih obvezuje da pišu istinito. Krajnje odgovorno poštovat će se načela nepo-
vredivosti i privatnog života. Sve kandidate koji sudjeluju u izborima novinari
će predstavljati jednakomjerno, izbjegavajući svaku pristranost prema određe-
nom kandidatu ili stranci.»
Dvije godine kasnije, 1997. HND je objavio «Pripomene za praćenje izbora u
hrvatskim dnevnim listovima i na Hrvatskoj radio televiziji» u kojima, između
ostalog piše, da mediji služe građanima, a ne političarima i interesnim grupama
te da plaćena propaganda u medijima ne smije biti shvaćena kao sredstvo brze i
lake zarade, nego kako jedan od oblika predizbornog informiranja građana.
Pravila nisu jamstvo
Međutim ni tako jasna i određena pravila o ulozi medija za vrijeme izbora nisu
bila jamstvo poštenog i nepristranog izvještavanja. Manipulacije su pratile sva-
ke izbore, a do 1999. godine, moglo bi se reći da je izvještavanje o izborima bilo
neprimjereno novinarskoj profesiji.
Pojedine su stranke za potrebe izbora pokretale i vlastite novine (Dnevnik
u Primorsko-goranskoj regiji), a brojni su primjeri novinara koji su bili angaži-
rani kao glasnogovornici stranaka u izbornom razdoblju ili su pak vodili predi-
zborne kampanje.
Sve je to izazvalo salve kritika međunarodne, ali i domaće javnosti, pa su
5 Isto, str. 119.
MANIPULACIJE JAČE OD REGULATIVE 121
pripreme za izbore 1999. godine obuhvatile i obrazovanje novinara za to iz-
vještavanje. Oko 150 hrvatskih novinara iz svih redakcija i svih medija prošlo
je ciklus radionica koje je organiziralo Hrvatsko novinarsko društvo u svom
Međunarodnom centru za obrazovanje novinara uz stručnu pomoć Thomson
Foundation i financijsku potporu Britanske vlade. Po prvi put je izvještavanje o
izborima dobilo pozitivnu ocjenu, a javnost je bila uravnoteženije i bitno manje
pristrano informirana.
Kako je bilo s izborima 2003?
Javnost i međunarodna zajednica su s posebnom pozornosti pratili izbori 2003.
godine. OESS je i ovaj put pratio izvještavanje angažirajući stručni tim Hrvat-
skog helsinškog odbora koji je pratio izvještavanje u predizbornoj kampanji.
Ocjena je bila pozitivna jer nisu bila uočena bitna nepoštovanja pravila te ni
jedna stranka nije bila posebno favorizirana ili pak zanemarena,
Izvještavanje o izborima 2003. godine bilo je, međutim, zapamćeno po ne-
izmjerno birokratskom shvaćanju uravnoteženog izvještavanja. Naime, Sabor
RH je u Narodnim novinama 165/2003. normirao način izvještavanja elektro-
ničkih medija kojima su dobre namjere bile uništene lošim rješenjem. Naime,
propisano je da svaka stranka i neovisni kandidati imaju pravo na jednako
predstavljanje, i vremenski i sadržajno. U, javnoj, višesatnoj emisiji HTV-a
izvučen je redoslijed prezentiranja svih stranaka, što se oteglo na golem broj
sati tijekom cijele službene predizborne kampanje, a novinari su dobili pitanja
koja su morali postavljati svim kandidatima. Cijeli program postao je neke vr-
ste izbornog reality showa, neizmjerno dosadnog i posve nenovinarskog. U toj
šumi izbornih kandidata nije se mogla ni prepoznati pojedina stranka, a kamoli
doznati nešto o obilježjima njihovih programa. Vijeće za medije Hrvatskog hel-
sinškog odbora ocijenilo je kako je ovakvom prezentacijom «suspendirana ne-
ovisnost tih medija u ključnim programskim pitanjima i u znatnom opsegu.»
Pravilo jednakosti svih stranaka dovelo je do uprosječenosti koja je rezul-
tirala krajnjom dosadom. Javnost je izgubila ono što je najvažnije: programe
stranaka. Umjesto na programe, pažnja je bila usredotočena na druge djelatno-
sti, što su razni spin doctori vješto koristili. Prema tome, pravila su dobrodošla,
ali moraju imati smisla i razumijevati novinarsku profesiju pored zakonitosti
rada medija.
Osim toga, pravila moraju voditi računa i o nekim drugim stvarima. Oglaša-
122 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
vanje je postalo u hrvatskim izborima, posebno 2003, neprimjereno iskazanoj
financijskoj moći stranaka. Barem se tako može suditi prema oglasima, jumbo
plakatima, televizijskim i radijskim porukama. No, na svijetlo dana izbilo je i
dugo vremena prešućivano prikriveno oglašavanje. Što je to? Stranka ne plaća
oglas, već izravno ugovara s redakcijom ili novinarom cijenu koju će platiti za
novinarski tekst. Čitatelj, slušatelj ili gledatelj ne zna da je novinarski prilog,
zapravo, plaćen, To je čista prijevara i narušavanje etičkih načela novinarske
profesije. Bilo je to prisutno i u svim izborima ranije, samo što je 2003. to i
potvrđeno.
Vijeće za medije Hrvatskog helsinškog odbora izdalo je 17, priopćenje, 8.
listopada 2003. godine koje glasi:
«Vijeće za medije HHO-a smatra, da privatna televizija OTV uključivanjem
svojih etabliranih emisija u plaćenu predizbornu promociju političkih stranaka
zanemaruje profesionalno-etičke standarde i postupa suprotno duhu zakona,
Političari u razdoblju predizborne kampanje, naime, mogu gostovati u emi-
sijama “2 u 9 specijal izbori; “Opasne veze", “Diplomat klub" ili “Nightmare
stage" samo ako uplate 20-50.000 kuna. Takve emisije OTV predstavljaju se
gledateljima kao “emisije pod pokroviteljstvom" što bi po shvaćanju nakladni-
ka trebalo biti dovoljno upozorenje gledateljima da se radi o plaćenoj promociji
a ne autentičnoj i neovisnoj novinarskoj emisiji.
Od etabliranih novinarskih emisija i njihovih voditelja gledatelji očekuju
uobičajene sadržaje. Oponašanje takvih emisija, pri čemu se ne posreduje
standardna neovisna novinarska informacija već plaćena nekritička promocija
pokrovitelja, vrlo lako može gledatelja dovesti u zabludu. Upozorenje, da se
radi o emisiji pod pokroviteljstvom na početku ili kraju programa, ni u kojem
slučaju ne može otkloniti takav rizik.
Takav je postupak u raskoraku s pojedinim odredbama Zakona o medijima i
Zakona o elektronskim medijima, za što su odgovorni nakladnici i urednici, ali
shodno Kodeksu časti Hrvatskog novinarskog društva i pojedini novinari.»
Nitko nije demantirao Vijeće za medije, ali ništa se nije ni dogodilo. Tije-
kom predizborne kampanje ekranom OTV-a defilirale su kolone političara, a
javnost nije znala jesu li i koliko platili novinarima. Ako su pitanja na HTV-u
bila jednaka za sve, jesu li se ovdje dogovarali koja će se pitanja postaviti? I
još važnije, ako je to bila praksa na OTV-u, koji su se još mediji služili sličnim
metodama?
MANIPULACIJE JAČE OD REGULATIVE 123
 koko
Manipulacija medijima
Kako izvještavanje o izborima podignuti na višu profesionalnu razinu? Moguća
Ti primjeri u potpunosti bacaju sasvim drukčije svijetlo na praćenje izbora, pa rješenja mogu biti kratkoročna i dugoročna. Kratkoročna, ali teško izvediva,
se postavlja pitanja kakvih je sve manipulacija medijima bilo za koje javnosti
su primjerice, smanjiti utjecaj političkih stanaka na medije. Kad bi se to mog-
ne zna. Otuda je autor teksta u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta «Me- lo izvesti, u što sumnjamo, tada bi novinari mogli izvještavati prema njima
diji i društvo» s grupom suradnika istraživao medijske manipulacije za vrijeme
profesionalnim načelima. Smanjenje utjecaja stranaka može se postići i većim
izbora. Rezultati se još sabiru i analiziraju, ali osnovni je dojam kako je manipu-
utjecajem javnosti i civilnog društva. Jedan takav svijetli primjer zabilježen je
lacija bilo, ali su one teško dokazive, poput primjerice prikrivenog oglašavanja.
upravo u izbornom procesu: «Građani organizirano nadziru izbore» ili kraće
Stoga se istraživanje ograničilo na tehnike manipulacijama u novinama, koje su GONG. Upravo je GONG bio jedan od bitnih faktora u osiguravanju slobod-
uočljivije i lakše dokazive.
nih izbora i smanjenju manipulacija u izbornom procesu. Inicijative poput
Tehnike manipulacije poznate su i teorijski razrađene, a mogu se podijeliti
Vijeća za medije još nisu dobile pravi odjek, mediji su ih naime prešutjeli ili
na dvije osnovne skupine: izravne i neizravne.
> zanemarili. Očito će to zahtijevati promjenu odnosa medija i politike.
U izravne tehnike manipulacije pripadaju:
Dugotrajno rješenje je dalo rezultate 1999. godine. Radi se o obrazovanju
* Agenda setting: skretanje pažnje na «naše» teme novinara. Samo dobro uvježban novinar zna koja su njegova stvarna prava i
e Pseudo događaj obaveze. Većina izvjestitelja slabo poznaje sve one preporuke koje su uvodno
* Korištenje funkcija kao element vrijednosti vijesti spominjanje, a urednici se i ne trude kako bi ih primjenjivali. Nije to samo
* Prikriveni oglasi hrvatsko obilježje, već se slično događa i u ostalim post-socijalističkim zemlja-
ma. Zato je Vijeće Europe podržalo projekt kojeg zajednički vode European
Neizravne su tehnike manipulacija sljedeće:
Journalism Training Association (EJTA) i South East European Network for
* Sprega s vlasnicima Professionalization of Media (SEENPM). Tim se projektom izrađuju modeli
* Utjecaj na urednike treninga novinara za izborno izvještavanja. Trening će biti pristupačan broj-
e Novinari članovi užeg vodstva stranke nim centrima i udrugama za obrazovanje novinara, a postojat će i elektronička,
* Novinari simpatizeri stranke online verzija, koja će omogućiti i učenje na daljinu.
Obrazovanje novinara je, inače, djelatnost koju vlasnici medija i urednici
Rezultati istraživanja očekuju se krajem siječnja 2004. godine, ali već se sada
najmanje podupiru i to iz razumljivih razloga, jasno vidljivih u praćenju izbora.
može ukazati na zamjetan broj uočenih manipulacija medijima. Prednjače
Neosposobljen novinar laka je meta manipulacije. Vrlo često nije niti svjestan
novine ili rubrike koje nisu primarno informativno-političke, već su zabavne i
kad je izmanipuliran. A osposobljeni novinari, dakle, malo su veći zalogaj, pa je
veoma čitane. Dok su se stranački predstavnici gubili u dosadnim prezentacija-
vlasnicima draže držati ih što dalje od treninga. No, i tome jednog dana mora
ma na televitiji, politički lideri su prikazivani u opuštenim situacijama, u svojim doći kraj.
raskošnim kućama, okruženi ženom i djecom, ili pak kako obavljaju važne po-
slove a pritom su i duhoviti i šarmantni.
Ovakvi tekstovi su imali većeg utjecaja na birače negoli tone predizbornih
letaka ili pak jumbo plakata. Otvoreno je pitanje jesu li to bili spretni spin
doctori koji su znali prezentirati svoje klijente u situacijama zanimljivim za
novine, jesu li to bili prikriveni oglasi ili su pak mediji, urednici i novinari bili u
sprezi s pojedinim strankama.

124. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI MANIPULACIJE JAČE OD REGULATIVE 125

LITERATURA | IZVORI
* Aktuelne evropske odluke i preporuke o medijima, The European Institute for the
Media, Dusseledorf, 2000.
Group on Specialists on Media in a Pan-European Perspective, Synthesis of the repli-
es to the questionnaire on media reporting during elections, Directorate of Human Hrvats ka me dijska scena 2004
Rights (izr.), Strasbourg, 1997.
Journalistic Standards and Practices, Canadian Broadcasting Corporation, 1993.
Media and elections, Handbook, Council of Europe, Strasbourg, 1999.
Mediji i izbori, Christophoros Christophorou (ur.), Press Data, Zagreb, 2003. IM ALI SLOBODA GRANIC A?
Producers' Guidelines, BBC, 1996. ;
Selnow, Gary: Electronic Whistle-Stops, The Impact of the Internet on American Poli-
tics, Praeger, Westport, 1998.
http://conventions.coe.int
http://europa.eu.int
www.aceproject.org
www.article19.org
* www.coefr
e www.idea.org
www.izbori.net
Www.osce.org

126 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI

 loboda medija nije jednom za uvijek određena kategorija, nije ni što ne-
promjenljivo karakteristično za zemlje napredne demokracije, a nije niti
poklon s neba, pa kad je imamo više ne treba brinuti ni o čemu.
Sloboda medija je osjetljiva biljka o kojoj valja brinuti svakodnevno i ni-
kada je ne prepustiti obećanjima političara, vlastodržaca, biznismena, velikih
magova i mogula, i drugih veoma utjecajnih i moćnih osoba. Oni dobro znaju
vrijednost medija, a još više kako ih kontrolirati.
Novinari, posebno oni s višegodišnjim, neugodnim iskustva rada u autoritar-
nim političkim sustavima, sanjaju o slobodi novinara zemalja zapadne demokra-
cije. Oni pak, suočeni s negativnim iskustvima korporativnog novinarstva i glo-
balizacije, podvrgnuti pritisku vlasnika i agresivnog infotainmenta, upozoravaju
da je teško izdržati sve ugroze kojima su mediji i novinari izloženi.
1, kao da ovogodišnji primjeri medijskih skandala idu na ruku onima koji
tvrde kako su se novinari otrgli svakoj kontroli, lažu, izmišljaju i manipuliraju,
pa je slavljena sloboda medija pretvorena u anarhiju koju treba dovesti u red,
Primjeri lošeg novinarstva zaista su neugodni: New York Times, uzor kvali-
tetnog novinarstva priznao je netočno izvještavanje:
«Pod naslovom “Ihe Times and lraq' urednici su objasnili čitateljima da
su istragom otkrili čitav niz primjera u reportažama iz proljeća 2003. koje
pokazuju da ti članci nisu bili tako temeljiti kako su trebali biti. Urednici su
preuzeli dio odgovornosti, priznajući da su sami trebali biti sumnjičaviji prema
napisima svojih novinara, prvenstveno dopisnice Judith Miller, koja je iz Iraka
pokrivala lani goruću temu oružja masovnog uništenja»!.
Ništa bolje nije bilo ni s USA Today, najprodavanijom američkom dnevnom
novinom. Glavna urednica Karen Jurgensen, podnijela je ostavku zbog lažnih
reportaža Jacka Kelleya koji se inače proslavio ratnim reportažama iz Hrvat-
ske.
Smjena se dogodila i na čelu najuglednije javne radiotelevizije, BBC-u. Mark
Thompson zamijenio je Grega Dykea, «koji je podnio ostavku nakon oštrih kri-
tika sudskog povjerenstva koje je istraživalo tvrdnje BBC-ovih novinara da je
britanski premijer Tony Blair «prenapuhao» izvješća o iračkom oružju kako
bi opravdao rat u toj zemlji. Afera je poprimila osobito velike razmjere nakon
Objavljeno: Politička misao, br. 1, 2004. što je utvrđeno da je izvor informacija BBC-ju bio britanski državni stručnjak
David Kelly, koji je nedugo nakon izlaska svojeg imena u javnost počinio samo-
ubojstvo».
! www.hej.hr, 1. lipnja 2004.
? Imenovan novi glavni direktor BBC-a, www.hej.hr, 21. svibnja. 2004.

IMA LI SLOBODA GRANICA? 129

 Bile su to vrlo neugodne afere, koje su imale velike reperkusije na svjetsko
javno mnijenje, a ostavile su i dubokog traga na kredibilitet medija. Ako mediji
tako visokih profesionalnih standarda, poput BBC-a i New York Timesa, objav-
ljuju neprovjerene informacije, što li je tek s tabloidima? Jesu li hrvatski mediji
imali također sličnih propusta? Ili su osvjetlali obraz?
Nažalost, svjetski trend pada profesionalnih načela nije mimoišao Hrvatsku
čiji mediji vrve skandalima, senzacijama, ali i neprovjerenim informacijama,
manipulacijama i drugim. I u nas ugledni tjednik poput Feral Tribunea, a ne
samo oni senzacionalistički, objavljuju neistinite informacije, koje su potom
prisiljeni demantirati. Tako je Feral u broju 697 od 2. travnja 2004. objavio
crticu pod naslovom «Šeks na eks» i opremom «Predsjednik Sabora mrtav
pijan na premijeri «Konjanika» uzurpirao sanitarni čvor s tjelesnim čuvarima».
Vijest je bila prava «bomba» i prepričavala se na veliko. Malo tko je prepriča-
vao sadržaj okvira na dnu stranice Ferala od 16. travnja gdje je objavljen tekst
pod naslovom «Premijera bez Šeksa» u kojem odvjetnik Miroslav Šeparović
demantira vijest, a uredništvo pak objavljuje ispriku.
Primjera ima još, ali i ovi dovoljno ilustriraju, najblaže rečeno, nedozvoljivo
nisku razinu profesionalnosti. Dakako, odmah su se javili kritičari medija, koji
su iskoristili prigodu za obuzdavanjem novinara i discipliniranjem medija. Po-
zabavit ćemo se uglavnom domaćim pritiscima na medije, jer su, nakon prvih
pozitivnih iskustava vladavine nove vlasti, pokazali zabrinjavajući trend, pa je
tako Vijeće za medije HHO izdalo 31. svibnja 2004. priopćenje za javnost u
kojem upozorava na:
«(...) zabrinjavajuće gomilanje pritisaka na novinarstvo u rasponu od
intervencija iz samoga vrha do učestalog premlaćivanja pojedinih no-
vinara (...)
(...) Zabrinjavajući niz incidenata počeo je prosinačkim upadom tada-
šnjeg glasnogovornika HDZ-a u televizijsku emisiju “Forum; a nastavio
se intervencijom ministra Žužula u AINT, brzopletom inicijativom pro-
mjene Zakona o HRT-u, pa fantomskom Hebrangovom listom potkup-
ljenih novinara koji pišu o zdravstvu, njegovim pritiskom na redakcije
“Nedjeljom u 2' i Dnevnik' HTV-a, zatim ocjenom predsjednika Sabora
dati postupci ne ugrožavaju slobodu informiranja, nije više ograničen na
sferu politike. Slučajem Fokus taj se niz prelio na odnose vlasnika i novi-
nara, a još prije — i to gotovo sasvim neprimjetno — na odnose medija i
3 «Premijera bez Šeksa» i «Isprika», Feral Tribune, 16. travnja 2004.
130 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
narom no
oglašivača: nedavno se saznalo da je jedna velika tvrtka zbog kritičkih
članaka uskratila oglašavanje Večernjem listu. Radi se o uspostavljanju
retrogradnoga trenda suzbijanja kontrolne i kritičke funkcije medija, za
koji je odgovorna u prvome redu politička vlast u zemlji.»
Krug se tako zatvara. Istina je da i novinari griješe, ali to vlastodršci maksimal-
no koriste, nastojeći slobodu medija ograničiti što je više moguće u svoju korist,
a na štetu javnosti kojoj sloboda medija jedina jamči informaciju o tome što se
zaista zbiva.
Određenje slobode medija
Sloboda izražavanja, a time i sloboda medija, regulirana je u svim ustavima de-
mokratskih zemalja, općim deklaracijama i konvencijama o zaštiti prava čovjeka.
Nema nijednog zakonskog akta u svijetu kojim bi se ograničavala sloboda izra-
žavanja. Čak i u najrigidnijim autoritarnim društvima postoji preambula kojom
se jamči sloboda izražavanja. Ograničenja su mnogo mudrije i pažljivije skrivena
u različitim podzakonskim aktima i uredbama, kojima se poništava ono što je
na velika zvona ustavom obznanjeno. Najbolje sročena ustavna načela slobode
izražavanja možemo naći u ustavu bivše SSSRi Francove Španjolske, političkim
sustavima poznatim po svemu, samo ne i slobodi izražavanja.“
Najpoznatiji i najkraći tekst kojim se određuje sloboda izražavanja jest Prvi
amandman Ustava SAD-a, koji kaže da Kongres neće izglasati nijedan zakon
koji će uskratiti slobodu govora ili tiska. Ove kratka i jednostavna rečenica
duboko odražava shvaćanje slobode medija i ulogu države. Temeljna prava
čovjeka su sloboda govora, a izvedeno iz toga i sloboda tiska, jer se suvremena
komunikacija odvija putem medija. Svi drugi akti su znatno opširniji i detaljniji.
Paradoksalno je da, što ima manje slobode, to su zakonska rješenja opširnija.
Opća povelja o pravima čovjeka u Članku 19. također jednostavno određuje
slobodu tiska:
«Svako zakonsko ograničenje slobode izražavanja je kršenje međunarod-
nog prava i standarda te se mora ukinuti.»
Miinchenska deklaracija iz 1971. određuje pravo na informaciju kao jedno od
osnovnih prava svakog ljudskog bića, a Sabor RH prihvatio je Akte Savjeta Eu-
rope 1990. godine koji obvezuju ukupnu politiku Vlade i ministarstava u oblasti
informiranja da se temelje na principima slobode izražavanja.
“ Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003, str. 19.
IMA LI SLOBODA GRANICA? 131
—
 1 Kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva precizira da je “Pravo na
informaciju, slobodu izražavanja i kritiku, jedno je od temeljnih prava svakog
ljudskog bića, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest i
političko opredjeljenje" te dodaje kako: “U političkim sukobima treba uvažavati
građanska prava i slobode sudionika, te nastojati ostati nepristran/
Cijena za slobodu novinarstva je visoka i skupo se plaća. To je najvidljivije na
Internetu, mediju koji ne poznaje ograničenja ni regulaciju, pa se uz vrlo kvali-
tetne i vrijedne web stranice može naći i najgore smeće, glupost, ali i stravični
izljevi mržnje, rasizma, netolerancije, pa i pedofilije. Takvi sadržaji izazivaju
reakcije, pa brojne građanske udruge, ali i vlade, žele ograničiti slobodu objav-
ljivanja takvih sadržaja na Internetu. Svjetske medijske i novinarske udruge se
tomu odupiru, svjesne štetnosti takvih sadržaja, ali još bolnije svjesne kako
svako ograničavanje slobode medija, bilo ono izazvano dobrim i plemenitim
namjerama, u konačnici završava gušenjem slobode medija u cjelini. Manja se
šteta nanosi objavljivanjem nekih neprihvatljivih sadržaja negoli limitiranjem i
normiranjem što se smije, a što ne smije objaviti.
Ovaj načelni stav je temeljna pozicija i zadnja linija obrane slobode medija
i svi kojima je sloboda medija zaista na duši ne odustaju od njega. Ponavljamo,
cijena je koji putveoma visoka, ali zloporaba sloboda medija se može i na druge
načine sankcionirati, a to je regulacija i samoregulacija profesije.
Vjerodostojnost, regulacija i samoregulacija
Novinari imaju ogromnu moć koje kadšto nisu ni svjesni. Objavljena poluistina
ili dezinformacija mogu razoriti nečiji društveni ugled, obiteljski život pa čak do-
vesti i do katastrofalnih posljedica. Odgovorni novinari i urednici u kvalitetnim
medijima pažljivo provjeravaju sve činjenice prije objavljivanja i nastoje predvi-
djeti posljedice objavljenog teksta, Dvojbe novinara kadšto su iznimno velike, jer
su svjesni kako će objavljivanje nekih činjenica prouzročiti teške posljedice za
neke osobe, a često i za veći broj ljudi. Ako razotkrivanje gospodarske afere do-
vede do bankrota tvrtke, tada je neposredno novinar odgovoran za gubitak posla
desetaka nedužnih ljudi, koji stradavaju samo zbog malverzacija svoje uprave.
Novinar može predvidjeti posljedice, pa je u dvojbi treba li objaviti i prokazati
nesposobne, budući da bi to platili gubitkom posla nedužni uposlenici. Ne objavi
li se istina o malverzacijama, krivci će se ostati nekažnjenima, pa čak i uživati u
plodovima svoga neznanja, nesposobnosti ili pak malverzacija.
132 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Dužnost i pravo novinara jest da istraži nepravilnosti te o njima izvijesti
javnost, kako bi se one ispravile i javnost znala što se događa. Novinaru je po-
trebna sloboda i pravo pristupa informacijama kako bi kvalitetno obavio svoj
posao. Tu slobodu omogućuje demokratično društveno uređenje, a profesio-
nalni standardi određuju način kako se prikupljaju i objavljuju informacije.
Teorijski je to jasno, ali...
Što se zbiva kada novinar loše obavi posao, ili, još gore, namjerno dezinfor-
mira, ili pak biva manipuliran, ili pak njegovi vlasnici određuju kako i o čemu
če se kritički izvještavati?
Mediji su prepuni primjera kojima se pojedinci vrlo oštro optužuju, mediji
čak i presuđuju, a nakon toga ne slijedi adekvatna zakonska sankcija, već legi-
timni društveni mehanizmi u potpunosti odbacuju takve objede. Jesu li novi-
nari drastično pogriješili, je li pravosuđe korumpirano ili postoje snage koje su
iznad legalnih organa, pa čak i jače od medija?
Snaga medija je strahovita. Objavljivanje slike i vijesti na naslovnoj stranici
novina o uhićenju uglednog gospodarstvenika izaziva trenutačne reakcije. U
poslovnom svijetu takva osoba i tvrtka koju predstavlja gube ugled i povjerenje,
što se odražava na poslovanje. Okolina se pak distancira od takve osobe, a čla-
novi obitelji izvrgnuti su društvenoj osudi. Žena i djeca također plaćaju kaznu
zbog javne osude. Kažu da novinska vijest živi vrlo kratko, svega jedan dan, što
je djelomice točno, jer ostaje loš glas o toj osobi. Pravosudni postupak objavlji-
vanjem vijesti tek počinje i polako se nastavlja daleko od očiju javnosti. Može se
dogoditi da nakon godinu-dvije ta osoba bude oslobođena svih optužbi. Vijest
o tome više se ne probija na naslovnicu, ona je mala, jedva vidljiva, u svakom
slučaju nema snagu prve, negativne vijesti. Šteta je za tu osobu golema i teško
nadoknadiva, čak i kada dobije sudsku zadovoljštinu.
Što napraviti? Ne objavljivati do pravomoćne sudske presude? To nije mo-
guće, jer uloga medija je posve drukčija. Mediji moraju odmah reagirati, proci-
jeniti i odlučiti kako će objaviti.
Podsjetimo se svježih medijskih afera: Granić i Bago, podmićivanje ili na-
mještaljka? Bila je to udarna vijest u svim medijima. Brojna su pitanja ostala
bez odgovora i predmet je prešao u djelokrug pravosuđa. Hoćemo li u trenutku
objavljivanja ovog teksta znati do čega je došla službena istraga ili ne? Hoće li
rezultat istrage poništiti naše prve dojmove kad smo pročitali vijesti i podsvjes-
no donijeli svoj zaključak o Graniću i Bagi? Negativci, naivci, ili...?
Afera «Grupo» buknula je 2000. godine, ali do danas ne silazi sa stranica
IMA LI SLOBODA GRANICA? 133
nekih medija. Pravosuđe je svoje reklo, ali priča se neprekidno podgrijava. S
pravom ili ne? Suđenje Kutli nalikuje meksičkoj televizijskoj noveli, a javnost
je odavno negativno ocijenila njegovu ulogu u razvitku medija u Hrvatskoj. S
pravom ili ne?
Vjerujemo li novinarima? Koje su naše reakcije kada pročitamo senzacio-
nalnu vijest o malverzacijama poznatog političara? Mahnemo li rukom pa
kažemo «Novinari lažu» ili pak «Znao sam da je lopov, ali takav. ,.»?
Istraživanja o povjerenju u novinare i medije nisu baš ohrabrujuća. Masov-
ni mediji su na dnu ljestvice povjerenja u institucije, barem prema rezultati-
ma istraživanja koje je provela Idea, švedska agencija za istraživanje javnog
mnijenja u zemlja jugoistočne Europe Samo Bugari smatraju kako su mediji
institucija kojoj se najviše vjeruje. U svim ostalim ispitanim zemljama, osim
Rumunjske, ne prelaze 35%, Crkva i vojska su institucije s puno većim povje-
renjem građana. Nije nimalo utješno kako su sud i policija negdje približno
jednako slabog kredibiliteta.
Zabrinjavajući su to podaci za profesiju kojoj je povjerenje javnosti najve-
ći saveznik. Mediji bez povjerenja svojih čitatelja, slušatelja i gledatelja teško
mogu ispuniti svoje obveze. Bez ugleda i vjerodostojnosti ruši se uloga i značaj
medija. A očito su mediji, barem u zemljama bivše Jugoslavije, uključivši Hr-
vatsku, izgubili povjerenje.
Uzroke treba ozbiljno, sveobuhvatno i temeljito istražiti, ali očito je kako
profesija nešto mora poduzeti.
Hrvatski novinari uočili su negativni trend i gubitak povjerenja, a na svojoj
godišnjoj skupštini 2003. godine kao jedan od uzroka istaknuli su manjak po-
štovanja profesionalnih i etičkih standarda.
Novinari su svjesni kako oni sami ne mogu riješiti sve nagomilane probleme,
ali da je nedostatak samoregulacije profesije jedan od bitnih čimbenika koji
nedostaje kako bi se profesionalno djelovanje obavljalo na zadovoljavajući na-
čin. Naime, uz dužno poštovanje svih ustavnih, zakonskih i drugih regulativa,
smatra se kako je samoregulacija profesije najbolje i najdjelotvornije oruđe za
poštovanje profesionalnih standarda i etičkih načela. Dobro razvijene medij-
ske sredine, poput Njemačke, Švedske i sl., imaju veoma razvijene mehanizme
samoregulacije profesije. U Švedskoj djeluje ombudsman za medije, koji vrlo
uspješno rješava sve konfliktne situacije i vodi računa o etičkoj razini medija.
Njemački Presserat, uz britanski Press Council, primjer su drukčijeg rješenja s
istom svrhom i dobrim rezultatima. Ugledni svjetski mediji imaju redakcijske
5 www: idea. com
134 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI!
ombudsmane, koji vode brigu o tome kako objavljuju, ali ujedno i štite čitatelje
od mogućih manipulacija medija.
Struka, dakle, ne čeka skrštenih ruku neka rješenja «odozgo», već poduzima
energične mjere kojima procjenjuje, ocjenjuje i osuđuje negativnosti u vlasti-
tim redovima. Svjetska iskustva su da sve mjere samoregulacije nisu dovoljne
ako je to samo djelatnost novinarske profesije. Svi medijski čimbenici, napose
vlasnici i manadžment, moraju biti uključeni u samoregulativna tijela. To u Hr-
vatskoj trenutačno nije slučaj, pa novinari osuđuju negativnosti svojih kolega,
koji to pak čine zato jer ih vlasnici i uprava tjeraju na takvo novinarstvo. Prista-
ju li, osuđuje ih profesija, a odbiju li, izvrgavaju se sankcijama uprave, do otka-
zivanja suradnje, Samoregulacija je postala gorući problem hrvatskih medija.
Novinarske udruge su pokrenule ozbiljne inicijative, ali teško će se ostvariti bez
sudjelovanja vlasnika medija, koji se «mudro» drže po strani i beru plodove
nepostojanja cjelovitog i reguliranog medijskog sustava.
U Hrvatskoj je 2003. donesen paket medijskih zakona, ali većina je odmah
poslana na «popravni» ispit i u novu zakonsku proceduru, tako da je medijski
sustav ne samo bez prave samoregulacije, već i cjelovite zakonske regulative.
Ne začuđuje stoga što je medijska scena u 2003. godine loše ocjenjena od veći-
ne međunarodnih institucija, kao što su Reporters Sans Frontier, IPI, Freedom
House i drugih.
Uloga i utjecaj vlasnika, oglašivača i političara
Globalizirano medijsko tržište te sprega vlasnika, oglašivača i političara presu-
dno utječu na razvitak medija u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.
Većina medija u svijetu je u privatnom vlasništvu, a vlasnici dionica su broj-
ni pojedinci. No, suvremeni trend je okrupnjavanje vlasništva, pa tako snažne
međunarodne medijske korporacije vladaju svjetskim medijima, a pojavili su
se medijski moguli, koji su izrasli u iznimno snažne pojedince koji kroje sudbi-
nu svijeta. Neki su, poput Berlusconija, svojoj medijskoj snazi dodali političko
žezlo. Drugi, poput Murdocha, presudno utječu na to hoće li neki političar
pobijediti na izborima, Teško bi Blair uspio bez njegove podrške.
I u Hrvatskoj su se pojavili medijski moguli, ne tako snažni kao spomenuti,
ali u našim relacijama vrlo utjecajni. No, pregled vlasništva medija u Hrvat-
skoj još je uvijek skriven od očiju javnosti. Podatci o pravim vlasnicima medija
skriveni su iza brojnih fiktivnih i stvarnih kupoprodaja. Iako je novi Zakon o
IMA LI SLOBODA GRANICA? 135
medijima te Zakon o elektroničkim medijima jasno odredio kako se vlasnička
struktura mora objaviti, to se još nije dogodilo.
No, u Hrvatskoj postoje dvije specifičnosti, Najveći vlasnik medija još uvijek
je država, u svim svojim izvedenicama, što je besmisleno. Država nema razloga
biti vlasnikom medija, Jedini razlog zašto to čini je kontrola medija. Drugi ve-
liki vlasnik je Katolička crkva, koja također razvija svoje medije nezadovoljna
tretmanom Crkve u masovnim medijima, pa traži svoje putove do javnosti.
Karakteristično je kako ovakva vlasnička struktura pogoduje shvaćanju me-
dija kao propagatora ili glasnogovornika neke skupine ili ideje. Masovni mediji
u Hrvatskoj imaju slobodu objavljivanja, ali i određenu ulogu. Prepoznatljivo
je koga mediji podupiru, što nije nimalo strano privatnom vlasništvu. Svaki
vlasnik medija ima pravo odrediti uređivačku politiku koju će realizirati. Može
biti lijevo, desno, u centru..,
No, zauzimanje strane je nedopustivo u informiranju, to je moguće samo u
komentarima, To je strogo novinarsko pravilo. Novinari moraju, kako to jasno
definira Lance \, Bennet, izvještavati «istinito, točno, pošteno, nepristrano i
uravnoteženo».*
Neki mediji u nas, međutim, bjelodano zauzimaju stranu dok izvještavaju,
što je suprotno pravilima struke. Urednici provode takvu politiku, budući da su
oni češće zadnji u hijerarhijji menadžmenta, a ne najviši u hijerahiji novinara.
Urednici su slaba karika hrvatskog novinarstva i na njima se slamaju pro-
fesionalni standardi. Manipuliranje medijima najlakše se ostvaruje preko ure-
dnika koji služe različitim opcijama, centrima moći i drugim strukturama koje
manipuliranju medijima, a time i javnosti.
Teško je dokazati spregu vlasnika, urednika i političara, ona je skrivena od
očiju javnosti, ali je vidljiva na stranicama novinama ili pak u eteru ili na ekrani-
ma. Još jedan snažni igrač se pojavljuje u kreiranju sadržaja suvremenih medija,
a to su oglašivači. Teoretičari sve češće govore kako su mediji samo «nosači» ili
ambalaža propagandnih poruka, pa nije više oglas dodatak sadržaju, nego je
upravo obrnuto. Propagandni sadržaji bitno oblikuju medije, a informacija je
samo dodatak oglasima. Tome nisu odoljeli ni javni servisi, pa tako Hrvatska
televizija, koja se financira iz pretplate, istodobno je i najjači oglašivački medij. A
u hrvatskim je novinama pak najveći oglašivač novinsko-nakladnička tvrtka Eu-
ropaPress Holding. Začuđujuće? Nimalo, jer najefikasnije je koristiti vlastiti medij
za promidžbu vlastitih proizvoda. Koliko su mediji moćni oglašivači, najbolje
govore podatci o akciji «knjiga». Knjiga, koja je u Hrvatskoj poznata po malim
* Bennet, \W. Lance, W: News:The Politics of Illusion, Longman, White Plains, 1996, str 14.
136. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
nakladama i slaboj prodaji, postala je bestselerom onog trenutka kad su mediji
pokrenuli svoja izdanja. Knjige koje su neprodane ležale u skladištima, odjednom
su se prodavale u desetcima, pa i stotinama tisuća primjeraka u izdanju novina.
Snaga medija vidljiva je i u svim recentnim televizijskim show programima
kojima se posve nepoznate osobe u vrlo kratko vrijeme pretvaraju u mega zvije-
zde. Različite promocije pjevača-amatera plod su dobro razrađene marketinške
promocije, koja nema nikakve veze sa stvarnim vrijednostima. Mediji snažno
oblikuju javno mnijenje, ali i oblikuju tržište. Sprega vlasnika medija i marke-
tinških agencija, trgovačkih poduzeća i slično teško je prepoznatljiva, budući da
nam podaci o vlasnicima nisu dostupni. Transparentna vlasnička struktura mo-
žda bi objasnila mnoge, teško shvatljive uređivačke odluke pojedinih medija.
Ako mediji mogu prodati knjige koje inače nitko nije kupovao, i preko noći
stvoriti megapopularnog pjevača, što se tek može u sprezi s političarima? Pre-
dizborne kampanje najbolji su primjer kako mediji mogu manipulirati ili kako
se njima može manipulirati.
Diskurs slobode medija tako dobiva nove dimenzije. Nije samo upitno koli-
ke su slobode novinara i kako oni obavljaju svoj posao, te poštuju li profesional-
ne i etičke standarde, već i kako se manipulira medijima. Uočavanje mogućih
sprega odgovara i na pitanje granica sloboda medija i njihove anarhičnosti.
Složena medijska situacija nije karakteristična samo za Hrvatsku. Novinari
svugdje plaćaju skupu cijenu za svoje profesionalno obavljanje posla. Tako je
Duško Jovanović, glavni urednik crnogorskog dnevnog lista Dan, ubijen pred
ulazom u redakciju. Nešto bolje je prošao Dražen Krušelj, novinar zagrebačkog
Jutarnjeg lista, koji je brutalno premlaćen ispred svoje kuće. Javnost je odmah
reagirala pa su tako ubojstvo Jovanovića osudili sudionici svjetskog kongresa
World Association of Newspapers (WAN) koji se istodobno održavao u Istan-
bulu, a Hrvatsko novinarsko društvo osudilo je napad na Krušelja zahtijevajući
«od nadležnih tijela Republike Hrvatske učinkovitu i brzu istragu, pronalaženje
krivca i odgovarajuće sankcije». Naglašavamo ovaj zahtjev, budući da dosad
nijedan napadač na novinare nije identificiran, a kamoli kažnjen.
Imaju li novinari snage oduprijeti se ovakvim iskušenjima i jasnim ogra-
ničavanjima slobode? Može li profesije sama naći putove ili je potrebna šira
društvena akcija? I, koliko su svjetski trendovi utjecali na medijske slobode?
Jesu li ih proširili, suzili ili pak utrli put novim, nama do sada nepoznatim ma-
nipulacijama i spregama?
? Priopćenje HND, www.hej.hr
IMA LI SLOBODA GRANICA? 137
 Pitanja koja zahtijevaju hitne odgovore, koje pak ne može dati samo novi- LITERATURA | IZVORI:
narska profesija. Nužno je da država konačno postavi prepoznatljive okvire u
* Bennet, W. Lance, News:The Politics of Illusion, Longman, White Plains, 1996.
kojima mediji djeluju, ponajprije zakonodavne. Postaje već smiješnim mijenjati
* Exit from Censorship, Lani, Remzi (ur), Aferdita, Tirana, 2001.
zakon samo zato što se nekome ne sviđa glavni urednik ili programsko vijeće
HTV-a ili pak odredbe o koncentraciji usklađivati s aktualnom kupoprodajama * Malovic, Stjepan i Selnow, Garry: The People, Press and Politics of Croatia, Praeger
Publishers, Westport, Conneticut, London, 2001.
novinskih kuća, Novinarstvo se ne može razvijati ako su osnovni podaci o na-
kladama, slušanosti i gledanosti nepoznati javnosti i prekriveni velom tajni. * Malović, Stjepan, Ricchiardi, Sherry i Vilović, Gordana: Etika novinarstva, Izvori,
Zagreb, 1998.
Vlasnici moraju prihvatiti pravila igre koja vladaju za medije u cijelom svi-
jetu. Odnos vlasnika, menadžmenta i novinara u potpunosti je nereguliran. Ne * Malović, Stjepan: Novine, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2003.
može vlasnik povući novine iz prodaje ili skinuti neku emisiju s programa jer * WAN press release
se njemu ne sviđa. Gdje je neovisnost i samostalnost uređivačke politike, za * www.hej.hr
koju zakonski odgovara glavni urednik, a ne vlasnik. Ako mu se ne sviđa posao * www: idea. Com
glavnog urednika neka mu da otkaz. Ali prije otkaza, kod zapošljavanja, treba
sklopiti s urednikom i novinarima ugovor. A u Hrvatskoj je kolektivni ugovor
za novinare još uvijek «na vrbi svirala»,
Odgovorne novine i još odgovorniji nakladnici pokušavaju sve kako bi oja-
čali vjerodostojnost svojih izdanja. Jedna od metoda koja se uvodi u suvremeno
novinarstvo predložena je na svjetskom kongresu World Association of News-
papers, gdje je Jim Chisholm, direktor projekta «Shaping the Future of News-
papers» predložio da svaka redakcija obvezatno pošalje kratki upitnik svakom
tko se pojavljuje u novinskim izvještajima i pita ih se jesu li činjenice, spremne
za objavljivanje, korektne!
«Prednosti su goleme — smatra Chisholm — najprije, šaljemo snažnu poruku
svakome tko brine o točnosti podataka u novinama. To istodobno daje osjećaj
svakome kako ima pravo na svoj odgovor. 1, isključuje iz posla svakog neisku-
snog novinara. A dodana vrijednost je, prema mojem iskustvu, to što u svakom
trećem odgovoru dobijemo podatke koji vode nekoj novoj vijesti.»?
Možete li zamisliti kako hrvatski urednici šalju upitnike svima o kojima pišu
kojima bi provjerili točnost podataka? A gotovo svaki tekst je temeljen na «do-
bro obaviještenim izvorima», a ne na provjerenim činjenicama.
Novinari se ozbiljno moraju zabrinuti zbog niskog povjerenja kojeg uživaju
u javnosti i poduzeti takve mjere, kako bi se povjerenje u medije vratilo. Tada
bi razlika bila uočljiva.

Š WAN press release, Paris, 10. ožujka 2004.

138. MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI IMA Li SLOBODA GRANICA? 139

KAZALO
Abboud, Shaban, 62
Afera «Grupo», 30, 133
AFP, 40,
Agenda setting, 92
Agenda Zilei, 86
Agitacija i propaganda, 87
Alaburić, Vesna 91
Albanian Media Institute,
25, 61
Al-Jezeera, 62
Alternativna informativna
mreža (AIM), 114
Amanpour, Christian, 38
Amerikanci, 94
Anta, Manuel, 52
AP a0
Arena, 18-19, 29
Armenija, 61
Armenija, 61
Arnedio Gil, Angel, 62
Aung Kou, 59
Aung San Suu Kyie, 59
Austria, 86
Autocenzura, 17, 19, 23, 61
Autoritarni režimi, 52
Azerbajdžan, 61
Bagdikian, Ben, 38, 51
Balding, Timothy, 60
Banks, Louis, 47
Barbieri, Frane, 100
Baršunasta revolucija, 53
BBC, 39, 42, 78, 121, 129-130
Bennet, W. Lance, 37, 43,
53, 136
Berlinski zid — pad, 16, 67
Berlusconi, Silvio, 85
Bešker, Inoslav, 32
Bitterman, Jim, 39, 77
Blair, Tony, 60, 129, 135
Bliski Istok, 94,
Bogoslovni fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 67
Boston Globe, 39
Braća Karić, 109
Breaking neWs, 40, 42, 77
Broadsheet, 99
Broz, Josip Tito, 17
Bugarska, 53, 86, 133
Burda, 93
Bush, 48
Capital Weekly, 86
Caritas Limited Fund, 31, 89
Caritas, 68
Carnation Revolution, 52
CBC, 121
Cenior, 52
Cernicova, Marina 86
Chisholm, Jim, 138
Chomsky, Noam, 37-38,
41, 43
Civilno društvo, 107
CNN, 39, 42, 77, 101
Corriere dela Serra,99
Crkva, 69
Crna Gora, 69, 86
CROPAX, 68
Cross media ownership, 84
Curran, James, 51
Članak 19,131
Daily Mirror, 17
Daily News, 62
Dan, 137
Danas, 100
Dani hrvatskog novinarstva,
113
Danska, 72
Delo, 39, 87, 99,101
Djevičanski otoci, 31, 84, 89
Dnevnik HTV, 15
Dnevnik Primorsko-goranske
regije, 122
Dnevnik, 87
Doucet, Lyse, 39, 78-79
Duke Sveučilište, 92
Duve, Freimut, 31
Edit, 29
Einmet-hpu, 60
El Correo, 62
El Diario Vasco, 62
Emisije pod
pokroviteljstvom, 123
Estonija, 48
Etička načela, 70, 78-79
Europapress Holding (EPH),
30, 90-91, 93, 136
Europen Journalism
Training Association
(EJTA) 25, 125
Europska unija i mediji, 15
Europska unija i novinarski
standardi, 15, 21,
Europska unija, 109
Fakultet političkih znanosti,
20, 115
Fallows, John, 51
Federacija BiH
Feral Tribune, 71, 89, 93-94,
101, 130
Fokus, 15, 130
Fond za privatizaciju, 88
Frankfurter Allgemeine
Zeitung, 42, 99
Franjevački institut za
kulturu mira, 68
Freedom House, 15, 135
Friday Times, 63
Fritz, P. Johan, 92
Gan, Steven, 61
Gans, Herbert, 39
Gavrović, Milan, 47
Gita Ppade-tha, 60
Glas Koncila, 89
Glas Slavonije, 29, 89
Globalizacija, 37-38,
Globalni mediji, 37
Globalno selo, 37
Globus, 29, 71, 90
Gloria, 29
KAZALO 141
GONG, 125
Gotovac, Vlado, 122
Govor mržnje, 67, 69-70
Gradsko poglavarstvo
Opatije, 115
Granić, Mate, 133
Grubišić, Vinko, 30
Gruzija, 61
Guardian, 99
Guillamet, Jaume, 52
Haag, 68
Hadamik, Katharina, 52
Hala, Martin, 61
Halo 92, 89
Hanthawati, 59
Hebrang, Andrija, 15
Hedges, Chris, 29
Hina, 29, 42, 89-90, 130
Hodža, Enver, 53
Hong Kong, 62
Hrvatska demokratska
zajednica (HDZ), 19, 21,
31,91
Hrvatska radiotelevizija
(HRTV), 23, 32, 89-90
Hrvatska televizija (HTV),
29, 39, 47,114
Hrvatska vlada, 28, 31-32, 47
Hrvatska, 69, 83, 86, 92
Hrvatski radio , 29
Hrvatski sabor, 30, 31, 107
Hrvatsko novinarsko dru-
štvo (HND), 32, 114-115
Infotainment, 37, 94, 129
Institut Otvoreno društvo,
72, 115
Institut za novinarstvo
Dortmund, 52
International Press Institute
(IPI), 15, 92, 135
Internet, 61, 94, 132
Istraživačko novinarstvo, 32
Izborni reality show, 122
Izetbegović, Alija, 71
Javnost, 21, 23-24, 69, 107-
108
142 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Jovanović, Duško, 133
Jović, Josip, 30
Jugoistočna Europa, 53, 61,
69
Jugoslavenski medijski
model, 18
Jugoslavija, 17, 69,
Jurgensen, Karen, 129
Jutarnji list, 29, 40, 47, 137
Jutarnji listovi, 99
Katar, 62
Katolička crkva, 68-69, 136
Katolički radio, 89
Kelly, David, 129
Kelly, Jack, 129
Klub mladih novinara, 86
Kodeks časti HND-a, 123,
132
Kolumbija, 62
Komercijalni mediji, 22
Komitet za informiranje
Izvršnog vijeća Sabora,
88
Komunistička partija, 18
Komunizam, 16, 23
Korporativno novinarstvo,
22, 37-38, 91, 95
Kosovo, 69
Kounis, Grigori, 63
Kršćanska sadašnjost, 89
Krušelj, Dražen, 137
Kuharić, Franjo, 18
Kutle, Miroslav, 30, 88-91
Laar, Mart, 48
Lani, Remzi, 25, 53, 61
Latin, Denis, 28
Le Monde, 42
Locke, 83
Lord Acton, 51
MacLuhan, Marshall, 37
Mađarska, 86
Makedonija, 69, 86
Malaysiakin. com, 61
Marković, Ante, 19, 88,
Matić, Željko, 31
Maxwell, 93
Media Development Loan
Fund, 61
Media-kracija, 47-54
Mediji i demokracija, 16, 27,
70, 113
Mediji i etika, 51, 78-79,
Mediji i globalizacija, 37-44,
Mediji i izborne
manipulacije, 124-125
Mediji i izvještavanje iz
rata, 19
Mediji i kolektivni ugovori,
32
Mediji i politički protokol,
19
Mediji i post-socijalističke
zemlje, 49-50, 70, 83, 113
Mediji i privatizacija, 19,
83-85
Mediji i samoregulacija,
132-135
Mediji i selekcija vijesti, 39,
40,
Mediji i spektakli, 51
Mediji i terorizam, 77-79
Mediji i uređivačka politika,
22, 92
Mediji i vjerodostojnost, 23,
24, 48, 132-133
Mediji i zbori, 119-125
Medijska tranzicija, 27, 28,
33; 49, 50
Medijske korporacije, 38
Medijske slobode, 19-20, 21,
23, 33, 39, 59, 61, 129-138
Medijske tvrtke, 22, 32
Medijski konzumenti, 18, 23,
38, 39, 43, 71
Medijski profesionalizam,
33
Medijsko tržište, 33
Medijsko vlasništvo, 21-22,
83-95
Medijsko zakonodavstvo,
21-22,
Medio-kracija, 47-54
Međunarodna federacija
novinara (IE]), 29, 59
Međunarodni centar za Ombudsman, 134 SAD, 17, 41-42,
obrazovanje novinara OOUR Revije Samizdat, 24
(ICEJ), 114-116 Opća deklaracija o pravima Samobor, 31
Međunarodni sud za ratne čovjeka, 120 Samokritika, 17
zločine , 68 Opinion makeri, 100 San San Nweh, 59
Međuregionalna radionica, Oprema novina, 101 San Sebastian, 62
73 OSCE, 31, 105, 108 Saračević, Sead 100
Mesić, Stjepan, 20, 31, Oslobođenje, 87 Savez komunista Hrvatske,
Mickiewicz, Ellen, 92 OTV, 30, 123 18, 67
Mila, 29 Savez Sovjetskih
Milošević, Slobodan, 71 Socijalističkih Republika
Ministarstvo kulture, 105 Pakistan, 62 (SSSR), 16
Mladina, 18 Pakt stabilnosti, 72 Savezno izvršno vijeće, 88
MTV, 101 Passicoussett, Laurant, 92 Seman, 62
Minchenska deklaracija, 131 Pavić, Ninoslav, 30, 90-91 Senzacionalizam, 33
Murdoch, 135 Petrograd, 63 Sethi, Najam, 63
Pobjeda, 87 Shea, Jamie, 41
Politika, 87 Sindikat hrvatskih novinara,
Nacional, 71, 91, 93 Poljska, 53 28-29, 32, 115
Nacionalna demokratska Pomirenje i oprost, 67-73 Sirija, 62
liga, 59 Popova, Velislava, 86 Slavonija, 73
Naklade, 22, Press Council, 133 Sloboda novinara, 21
Narodna banka, 47 Presserat, 133 Slobodna Dalmacija, 22, 29-
NATO, 41 Privredna banka, 47 30, 32, 87-89, 100
Navarsardian, Boris, 61 Prognanici, 73 Slobodni novinari
Nedjeljna Dalmacija, 100 Prvi amandman Ustava (freelanceri), 29, 42,
Nepszabadsag, 40 SAD-a, 131 Slovačka, 53
Newsmagazin, 100 Pseudo događaji, 124 Socijalistički model medija,
Newsocracy, 48 Puhovski, Žarko, 70-71 16-17, 19, 87
Newstainment, 101 Pukanić, Ivo, 32, 90-91 Socijalistički savez radnog
NIN, 18 naroda (SSRN), 87
Nizar Nayouf, 59 Socijalizam, 16, 71
Nova Makedonija, 87 Račan, Ivica, 47 Socijalno liberalna stranka,
Novak, Božo, 17 Radijske postaje privatne, 31 31
Novi list, 19, 71, B8-89, 93, 94 Radio 101, 20, 22, 29,31, South East European
Novinarska akademija EPH 71, 89 Democrasy Support
114, 116 Raycheva Lilia, 53 (SEEDS), 69
Novinarska radionica, 114 Reporters Sans Frontiers, South East European
Nyarota, Geoffrey, 62 15, 135 Network for
Republika Srpska, 69 Proffesionalization of
Republika, 30, 90-91 Media (SEENPM), 53, 61,
Njemačka, 53,134 Reuters, 39-40, 42 72, 115, 125
Riječka banka, 47 Spin doctor, 123, 125
Rilindja, 87 Splitska banka, 47
Obrana i zaštita, 89 Romi, 72 Srbi, 68, 72
Obrazovanje novinara, 72- RTL, 93, 109 Srbija, 86
73, 113-116, Rumunjska, 69, 85-86 Sreberny-Mohammadi,
Odašiljači i veze, 30 Rusija, 62 Annabelle, 41
Oglasnik, 87 Start, 100
Oko, 100 State Department, 37
KAZALO 143
 Studio, 18
Styria, 31, 93
Supek, Ivan, 37, 42,
Sussman, R. Leonard, 41, 43
Sveučilište Sv. Kliment
Ohridski, 53
Sveučilište u Bratislavi, 53
Svijet, 18
Šarčević, fra Ivan, 72
Šeks, Vladimir, 130
Šeparović, Miroslav, 130
Španjolska, 62
Švedska, 133
Švicarska, 72
Tabloidi, 94, 99,129
Telegram, 100
Tenžera, Veselko, 100
The Freedom Forum, 62
The Guardian, 42
The New York Times, 42,
129-130
Thompson, Mark, 70, 129
Tibiscus, 86
Tisak, 31-32, 89-90
Tiskara Vjesnik, 89
Tomac, Zdravko, 122
Totalitarizam, 42, 43
Transkripti, 89
144 MALOVIĆ: MEDIJSKI PRIJEPORI
Tuđman, Franjo, 19, 28, 31, Washington Channel 4, 48
69, 71, 90, 113 Washington Post, 47
Tuđmanizam, 20, Watergate, 47-48,
Tuzla, 73 WEB izdavaštvo, 94
TV novine, 101 Westdeutsche Allgemeine
Zeitung, WAZ, 86, 90-91,
93, 109
U Win Tin, 59 World Association of
USA Today, 129 Newspapers (WAN), 15,
59, 60, 84, 137-138
World Editors Forum
Večer, 87 (Svjetski forum
Večernji list, 17, 18, 29, 31, urednika), 59
84, 88-89, 93, 114, 131
Večernji listovi, 99
Velika Britanija, 17, 116 Zakon o elektronskim
Vijeće Hrvatske radio medijima, 123, 136
televizije, 30, 106 Zakon o Hrvatskoj
Vijeće za medije HHO-a, radioteleviziji, 30, 105-
122, 124, 130 . 109,
Vijeće za radio i televiziju, Zakon o medijima, 108, 123,
30 135
Viša škola novinarstva Lille, Zakon o
92 telekomunikacijama, 30
Vjesnik (novinska kuća), 93 Zimbabve, 62
Vjesnik, 22, 29, 30, 40, 87, Zlatno pero slobode, 59
89, 100-101
Vojnik, 89
Vojtek, Juraj, 53 Žužul, Miomir, 130
Vojvodina, 73, 86
Vučković, fra Ante Toni, 72
VLIS, 18