DIJALOG 3-4 (2015) Redakcija Časopisa:

Časopis za filozofiju i društvenu teoriju Dževad Karahasan

Miodrag Simović
Izdavači: Jasna Bakšić Muftić
Akademija nauka i umjetnosti Predrag Finci
Bosne i Hercegovine Jasmina Husanović
Centar za filozofska istraživanja Hidajet Repovac
Bistrik 7, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Ivan Šijaković
telefon: +387 33 560 700, +387 560 722 Miodrag Živanović
fax: +387 33 560 703 Bernard Harbaš
e-mail: dijalog@anubih.ba
web: www.anubih.ba Tehnička sekretarka Redakcije:
Belinda Kikić
Međunarodni centar za mir e-mail: bkikic@anubih.ba
Titova 9a/V, Sarajevo, Bosna i
Hercegovina Lektorica i korektorica:
telefon: +387 62 031 594 Zenaida Karavdić
fax: +387 33 207 948 e-mail: zenaida.karavdic@izj.unsa.ba
e-mail: ibrahim.spahic1@gmail.com
web: www.sarajevskazima.ba DTP obrada:
Narcis Pozderac
Savjet Časopisa:
Ivan Cvitković Žiro račun:
Muris Čičić ANUBiH 1610000010720063
Nerzuk Ćurak Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo
Esad Duraković
Muhamed Filipović Za izdavače:
Dževad Juzbašić Miloš Trifković
Hanifa Kapidžić Osmanagić Ibrahim Spahić
Emina Kečo Isaković
Tvrtko Kulenović Tiraž
Zdenko Lešić 250 primjeraka
Dubravko Lovrenović
Juraj Martinović Štampa:
Adila Pašalić Kreso Blicdruk d. o. o.
Mirko Pejanović
Vladimir Premec Za štampariju:
Ibrahim Spahić Muhamed Hrlović
Abdulah Šarčević
Boris Tihi
Zahvaljujemo Fondaciji za izdavaštvo/
Miloš Trifković
nakladništvo Ministarstva kulture i sporta
Federacije BiH i Federalnom ministarstvu
Kourednici:
obrazovanja i nauke na dodijeljenim
Slavo Kukić
sredstvima
Asim Mujkić
 Sadržaj

Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Originalni naučni radovi

Bernard Harbaš – Da li je moguća etika u potrošnji? . . . . . . . . . . . . . . . 9
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar,
Boris Bukovec – From Allopoietic to Autopoietic Self-Management 19

Stručni rad
Elma Kovačević-Bajtal – Lobiranje – instrument savremene politike . . 43

Pregledni rad
Иван Вучковић – Албер Ками – Мит о сизифу . . . . . . . . . . . . . . . . . 60

Javno predavanje
Mile Lasić – Europska unija između apokalipse i utopije . . . . . . . . . . . 69

Prikaz
Edhem Muftić – Prikaz knjige: Franjo Topić, Vjera i kultura, Sarajevo:
Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb: Glas Koncila, 2017. . . . . . . . 115
 Uvodna riječ
Bauk populizma(opet) kruži Europom! Sve češće smo prisiljeni razmišljati
o poroznosti vladajućih europskih institucionalnih aranžmana, višeznačnosti
zakona, o do jučer neupitnim europskim vrijednosnim orjentacijama, o domi-
nantnom političkom diskursu koji namjesto emancipacije provodi novu vrstu
porobljenosti, naprosto o sredstvima za proizvodnju populizma. Proizvodnja
populusa izravno se tiče procesa transformiranja mnoštva, stanovništva, op-
ćega građanstva u niz očekivanih i predvidivih postupanja, dakle, kontrole i
discipliniranja, ali što je ponajvažnije, stvaranja po mogućnosti pouzdanog
rezervata političkog legitimiteta na koji se proizvođač – politička i društvena
elita – može referirati po potrebi i po tome su, kako stvari danas stoje, naše
balkanske političke klase, čini se, ‘već u Europi’.
Iznova smo neprijatno iznenađeni time što se moramo opet pitati u kojim se
to okolnostima javlja populizam? Možda kada se proces društvene i političke
kontrole prestane odvijati jednoznačno, neproblematično, kada se dozvoljene
mreže solidarnosti (potrošači, publika na koncertu, žrtve rata, ratni i vojni in-
validi, mi-pripadnici-naroda, rase, itd.) počnu dovoditi u pitanje i tražiti nove
i drugačije, odnosno stare, ‘oprobane’ forme solidarnosti kao što su nacija ili
rasa. Drugim riječima, onda kada dominantna naracija političke legitimacije
izgubi mobilizacijsku snagu. Zato pojam populizma neizbježnu vezujemo za
vrijeme duboke društvene krize. To je razdoblje kada dominantne fraze narod-
nog jedinstva koje su do jučer uspješno mobilizirale populus izgube uvjerlji-
vost. Pri tome moramo paziti da ne padnemo u idealističku zamku: naime, do-
minantna naracija ne gubi uvjerljivost sama od sebe, već mobilizacijsku snagu
gube društveni odnosi čiji je ona izraz, društveni odnosi se kompromitiraju,
korumpiraju, pa se uobičajene mobilizacijske fraze počinju doživljavati kao
cinizam, ‘uvreda za zdravi razum’ itd. Uvjerljivost hegemonijske naracije se
gubi jer se vladajući sloj u sve većoj mjeri otuđuje od ‘egzistencijalnih proble-
ma’ većine pripadnika ‘naroda’ kog se mobilizira, jer ih taj ‘narod’ više nije u
stanju prepoznati kao svoje predstavnike, jer oni vrlo dobro žive od postojećih
društvenih odnosa kojima je u temelju proces ‘proizvodnje naroda’ itd. Na sce-
nu stupaju osjećaji ‘ljubavi’, odnosno otvaraju se mogućnosti za razvoj novih
mreža solidarnosti. U tome kompetitivne elite vide svoju šansu – da uspješno
artikuliraju te nove osjećaje, uglavnom rezigniranosti i bijesa, i otpočnu s no-
vim načinom proizvodnje ‘naroda’ ili neke druge vrste zajednice.
Takve političare obično nazivamo populistima. To su oni koji su u stanju
‘čuti’ i ‘razumjeti’ ‘glas naroda’, uhvatiti tu ogromnu, neobuzdanu energiju
osjećanja, odnosno tekućicu čiste moći koja je nenadano probila regulirani ka-
6 Dijalog

nal, tok kojim je do jučer predvidljivo, disciplinirano tekla. Ovo ‘slušanje’ i

‘razumijevanje’ glasa naroda obično se isprva izražava u višeznačnim frazama,
metaforama koje su izuzetno pregnantne u mobilizacijskom smislu – sjetimo
se samo mobilizacijske fraze Slobodana Miloševića: ‘vas niko ne sme da bije’
– fraza rođena u kriznom kontekstu koja je po sebi (izvan konteksta ‘alban-
ski milicajci – srpski protestanti’) besmislena, da bi poslije, na partijskim fo-
rumima i kroz medijski angažma pripadnika izazivačke elite bila pretočena u
koherentnu naraciju političkog legitimiteta i tako postala gravitacijskim sredi-
štem oko koga će se otpočeti s proizvodnjom naroda koja se zvala ‘dešavanje
naroda’.
Populizam onda nije neka devijacija populusa već njegova užarena jezgra:
čista ‘volja naroda’ – zazvana dugotrajnoim ponavljanjima procesa politič-
ke mobilizacije koji je u jednom trenutku, usljed nagomilanih unutarnjih pro-
turječnosti ‘iskliznuo iz šina’. Ali, zašto se javljaju te proturječnosti? Zato što
je sistem proizvodnje naroda koji se danas uobičajeno, kako to kaže Antonio
Negri, proizvodi institucijama predstavničke demokratije, neizostavno ideo-
loški i kao takav on pokušava kontrolirati ili zaustaviti svako dalje širenje ljud-
skih interakcija unutar kojih se nužnim načinom otvaraju nove kontekstualiza-
cije, perspektive, načini razumijevanja stvarnosti, polažu osnove za nove vrste
društvenih odnosa. Cilj ideološke vladavine je, kako nas uči Louis Althusser,
ovladati imaginacijom svojih podanika od kojih se očekuje da zaključe da je
sa stvarnošću tako i tako i da drugačije biti ne može. To je nemoguć zadatak,
zadatak osuđen na propast. Zato će proizvođači naroda biti prisiljeni na kon-
trolirane izljeve populizma koji će, s vremena na vrijeme, obnavljati prvobitni
‘ljubavni žar’, ‘osjećanja’ željene solidarnosti. Tada na scenu stupa ono što u
najširem smislu zovemo desnim populizmom. Egzistencijalne nedaće popu-
lusa, njegov ‘gubitak vjere’ prekodiraju se, reinterpretiraju se na način da se
njihov izvor locira u onima koji tu žive s nama (ili nam stalno prijete iz nepo-
srednog susjedstva), a u stvari cijelo vrijeme zloupotrebljavaju ‘našu dobrotu’,
‘naivnost’, kujući zavjere protiv nas i našeg načina života – Jevreji, muslimani,
Srbi, LGBT, imigranti, manjine – ukratko, svi oni koji žele našu propast. Bu-
dući da je narod koji se proizvodi sve ono što njegovi autoritativni, demokrat-
skim izborima ‘licencirani’ proizvođači kažu da jeste jer se, kako piše Roland
Barthes, narod stapa sa svojom buržoazijom – svojom vladajućom klasom – to
se utoliko lakše može izdvojiti ‘žito od kukolja’, odnosno locirati ‘nenarodna’
skupina koja ruje iznutra: žrtveni jarac, koji može pobuditi ‘patriotska osjeća-
nja’, mobilizirati mase i kroz kontrolirani izljev gnijeva, u stvari na taj način
reafirmirati dosadašnji način proizvodnje naroda.
S tim u vezi Europa danas sve jasnije stječe svoj europski ‘Bible-belt’ sa-
stavljen od malih nacionalnih država čije se ‘središnje etnonacije’, etnonaci-
 7

onalne jezgre, izgleda još nisu ‘ohladile’, još tumaraju u tom procesu potpu-
ne reaproprijacije svoje nacionalne države, čiji je nacionalni bitak još uvijek
‘ugrožen’ od podmuklih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. To su zemlje u ko-
jima je proces kapitalističke reaproprijacije kroz famoznu prvobitnu akumula-
ciju kapitala ostavio duboke tragove socijalne nepravde, uspostavio i produbio
klasni antagonizam, kome je, upravo zbog toga potrebna naracija o ‘nacio-
nalnom jedinstvu’ koja počiva – između ostalog – na biblijskim vrednotama
kao stubu ‘konačne odbrane’ od neprijateljskih drugih koji su tu među nama i
potkopavaju naš nacionalni način života.
Populizam, i onaj stari i ovaj novi, se tako javlja u situaciji izgubljenog
političkog legitimiteta, gubitka uvjerljivosti hegemonijske ideološke naracije.
To je procjep u kome se građani više ne prepoznaju kao ‘zakonodavci’ već pre-
bivaju u srazu spram otuđenog političkog vrha. Ali, možda populizam možemo
gledati ujedno kao i podsjećanje demokratije na njene korijene, on je možda
njezina ‘podsvijest’ ili ‘libido demokratije’, dakle, jedna iznenadno otvorena
mogućnost u kojoj se mnoštvo ili populus u najširem smislu regrupira tragajući
za novom osnovom solidarnosti i njenim legitimacijskim narativom.

Slavo KUKIĆ
Asim MUJKIĆ
 Bernard Harbaš*
Originalni naučni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.02

Da li je moguća etika u potrošnji?

“Potrošnja je predvodnica istorije”
Daniel Miller

Sažetak
U radu se razmatraju najvažniji aspekti moralne potrošnje kao područja po-
slovne etike koje se bavi odgovornim i savjesnim pristupom u potrošnji. Njen
nastanak se veže za 18. vijek i američki rat za nezavisnost kada Amerikanci od-
bijaju kupovati britanske proizvode i kada se kroz čin potrošnje pokazuje otpor
britanskoj ekonomiji i nastojanje da se pomogne vlastita ekonomija. Ovaj čin
odbijanja kupovine stranih proizvoda kao oblik političkog otpora predstavljao
je oblik uvođenja moralnosti u sam čin potrošnje. Etička potrošnja nastaje kao
reakcija na ono što Veblen naziva “upadljiva potrošnja” i njenu površnost u
potrošačkoj praksi. Nasuprot upadljivoj, etička potrošnja u sam čin potrošnje
uključuje savjestan i odgovoran pristup. Potrošačka praksa se propituje kroz
koncept identiteta, koji se definira kroz određene sadržaje koje trošimo: modu,
hranu, vrijednosti, ideje. U radu se nastoji pokazati da je moralnost neizbježni
element potrošačke prakse, što ukazuje na to da ova aktivnost nije samo puko
zadovoljavanje potreba već složena društvena djelatnost koja uključuje odgo-
vornost i savjestan pristup ovoj praksi.
Ključne riječi: potrošnja, etička potrošnja; upadljiva potrošnja; etika ishra-
ne; potrošački identitet

Klasična moralno-potrošačka pitanja

Još u Platonovoj teoriji nalazimo stajalište po kojem se ekonomija sma-
tra aktivnošću koja zadovoljava osnovne ljudske potrebe i, samim time, nešto
čemu nema mjesta u ispravnom i moralnom vođenju života. Voditi moralan
život, prema Platonu, značilo je vršiti duhovne i misaone aktivnosti, tačnije
živjeti u zajedničkom svijetu ideja. U tom svijetu nije bilo mjesta za puka i
prizemna materijalistička djelovanja poput proizvodnje, raspodjele i potrošnje.
Ekonomija je za Platona bila najniži oblik ljudske aktivnosti koji je imao za
cilj priskrbljivanje osnovnih sredstava za život, zadovoljavanje najosnovnijih
nagona. Međutim, primjer Platona nije pravilo za antički ekonomsko-vrijed-
nosni sistem, jer već kod Aristotela uviđamo da ekonomija nije postavljana na
hijerarhiju vrijednosti i da igra jednako vrijednu ulogu u prostoru praktičkih

*
docent, Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, e-mail: bernard.harbas@ef.unze.ba
10 Dijalog

znanja kao i druge vještine, poput politike i etike. Kod Aristotela, ekonomija
ima socijalnu ulogu, odnosno, ona je način socijalizacije, uključivanja poje-
dinaca u društvo. Dok je srednji vijek nastavljao Platonovu praksu s isklju-
čivanjem ekonomije iz društvenog života, novi vijek počinje da daje dignitet
toj društvenoj djelatnosti i etablira je kao nauku. Posebnu važnost ekonomiji
daje Adam Smith s djelom Bogatstvo nacija u kojem izlaže osnovne definicije
ekonomskih kategorija i promoviše individualizam kao osnovnu moralno-eko-
nomsku vrijednost. S Marxovom teorijom u središte pažnje dolazi analiza mo-
ralnosti ekonomskih djelovanja. Zarađivati na račun drugih je, prema Marxu,
nemoralno i vodi u duboke društvene podjele. Svaki ekonomski čin, poput
sticanja vlasništva nad sredstvima za proizvodnju koje, kao rezultat, ima druš-
tvene nejednakosti, proizvodi nemoralnost. Marx ide u tom smjeru da čitavu
historiju ekonomije, od kraja prvobitnog komunizma do najavljenog socijaliz-
ma i komunizma, shvata nemoralnom. U tom smislu, Marxa se može shvatiti
kao jednog od prvih modernih teoretičara poslovne etike. Etičko ekonomsko
djelovanje se, prema Marxu, nalazi u proizvodnji, a ne u potrošnji, jer proi-
zvodnja predstavlja jednakost, naporan stvaralački rad i realne ljudske odnose,
dok potrošnju Marx poistovjećuje s alijenacijom i fetišizmom roba, tj. stanjem
kada roba počinje da gospodari čovjekom. Marksističke i lenjinističke ideje
tretirale su potrošnju kao sekundarnu u odnosu na proizvodnju, jer je proizvod-
nja način realizacije ljudskosti i prevladavanje alijenacije (Pellandini-Simányi,
2014: 66). Funkcija robe igra bitnu ulogu u određivanju važnosti potrošnje i
proizvodnje. Naime, Marx smatra da postoje dvije funkcije robe: upotrebna i
razmjenska. Dok se kroz razmjensku funkciju roba može upoređivati (recimo,
jedan predmet ima vrijednost toliko i toliko nekih drugih predmeta), upotrebne
funkcije se ne mogu porediti, jer svaka roba ima posebnu ulogu. S pojavom
kapitalizma, i njime izazvanog društvenog antagonizma, roba kroz razmjensku
vrijednost sve više počinje da ovladava društvenim odnosima, a razmjenska
vrijednost postaje nadređena upotrebnoj vrijednosti (Corrigan, 1997: 35).

Moral, potrošnja i moderni pogled na ekonomiju

Potrošnja je moralna aktivnost (Pellandini-Simányi, 2014: 12). Ona je odre-
đena moralnim, religijskim pravilima, uključuje savjest, odgovornost, odnos
prema drugome i stoga je moralni korektiv u potrošačkim aktivnostima. Svaka
epoha je imala određeni set moralnih pravila koja su određivala čovjekov od-
nos prema potrošnji. Tako smo mogli vidjeti da su u antičkom dobu dva najvaž-
nija mislioca, Platon i Aristotel, pokazivala ambivalentan odnos u određivanju
ekonomskih vrijednosti. U srednjem vijeku poznato je da su glavna nastojanja
mislilaca bila da nađu fer i prirodnu cijenu u čijem je određivanju igralo ulogu
i potrošačevo poimanje vrijednosti datog dobra (Sandmu, 2013: 27). U novom
Bernard Harbaš 11

vijeku, s pojavom liberalizma, privatno vlasništvo i, općenito, posjedovanje

postaju opšte vrijednosti posebno u anglo-saksonskom svijetu. Za razliku od
liberalnih etičko-ekonomskih koncepata koji su promovisali individualizam i
odsustvo države, u socijalizmu potrošnja, pa i mnoge druge ekonomske aktiv-
nosti, bile su regulisane od strane države. Socijalizam je davao prednost pro-
izvodnji, dok je potrošnja, jer u njoj “nije bilo rada”, već samo zadovoljstva,
morala biti racionalna, planirana i umjerena. Idealni socijalistički građanin je
bio racionalan i egalitaran, dakle, preferirao je funkcionalnost nad dekoriranim
“buržoaskim” objektima (Pellandini-Simányi, 2014: 22).
Postalo je skoro uvriježeno da se ekonomija izjednačava s nemoralnošću
pa se tako ambicija za poslovnim uspjehom smatrala neetičnom i društveno
neodobrenom. Moderni ekonomski subjekt je vođen ambicijom za ekonom-
skim uspjehom i time se ta moderna individua, kao što piše Riesman, nalazi
u lažnom izboru između zarađivanja novca (i gubljenja duše) u poslovnom
svijetu i oskudice (izbavljenja duše) u državnoj službi ili prosvjeti (Risman,
2007: 251). Povezivanje ekonomije s dušom ima svoje temelje u platonijan-
sko-kršćanskoj ideji po kojoj je materija nešto pojedinačno, prizemno i samim
time loše, a duša i ideja su zajedničke jer važe za sve i time predstavljaju
ispravnu vrijednost i uzor za vođenje normalnog i ispravnog života. Ako zara-
đujete previše, onda vodite moralno i religijski neispravan život, jer ne živite
u skladu s duhovnim principima. To nas navodi na zaključak da je moral ve-
zan za dušu, a nemoral za materiju. Jer, ako je nemoral materijalan, onda je,
logički, duhovnost moralno ispravno stanje. Šta je to što nas vodi prema ideji
da je sticanje nemoralno? Sticanje i materijalizam su stanja i prakse koje vode
prema društvenoj nejednakosti, iz čega se može zaključiti da je duhovni život
nešto što nas vodi ka jednakosti, jer je duhovnost ili duhovni život “očigledno”
svima jednako dat.
U Rismanovoj rečenici vidimo da je uvriježeno posmatrati svaki posao u
kojem se ne zarađuje kao oblik moralnog djelovanja, što je razumljivo, jer
sama ekonomska djelatnost po svojoj prirodi vodi ka društvenoj nejednakosti,
što u nama pokreće uvijek neko pitanje o ispravnosti naših postupaka. Stica-
ti znači imati, a imati znači, posljedično, insistirati na nejednakom statusu u
društvu što, u konačnici, vodi “gubljenju duše”. Postupak sticanja ima i kul-
turološku dimenziju jer je naša duša nešto izvorno i prirođeno nama, dok je
sticanje “ulazak u društvo” i prihvatanje njegovih normi.

Norme u trošenju
Potrošnja nije samo neka sklonost, niti neki interes, već uvriježena druš-
tvena djelatnost koja ima svoja pravila kojih se, kao dio društva, moramo pri-
državati. Bili mi dio društva ili odbijali da to budemo, potrošnja je način kroz
12 Dijalog

koji to pokazujemo. Kupujući određenu vrstu proizvoda pokazujemo želju za

egalitarnošću ili diferencijacijom. Potrošnja ukazuje na status u društvu, želju
za pripadanjem ili izdvojenošću. Stoga se potrošnji pristupa poštujući pravila
ili kršeći ih, ali u svakom slučaju, njeno provođenje je vezano za normativnost.
Etička potrošnja nastaje na u osnovu Veblenovih i Marxovih kritika uobičajene
potrošnje i uključuje određenu svijest i odgovornost prema kupovini.
Ova vrsta potrošnje podrazumijeva potrošače koji imaju političke, religij-
ske, duhovne, okolišne, društvene ili druge motive za biranje nekog produkta
ili usluge u odnosu na druge (Dias Simoes, 2013: 141). Kao što je uvriježeno
da se u poslovnoj etici društvena odgovornost odnosi na preduzeća i njihov
odnos prema klijentima, radnicima, okolini, tako i u potrošnji postoji odgo-
vornost potrošača prema samom činu potrošnje, koja se ogleda u određenim
potrošačkim postupcima koji promoviraju moralnost. Odgovornost, ili svijest
o kupovini, može se ogledati u više vidova ove prakse: recimo, u odmjerenoj
i racionalnoj kupovini koja uključuje kupovinu osnovnih namirnica potrebnih
za život, bez užitka i prekomjernog trošenja. Mnogi kritičari, posebno Veblen,
smatrali su “upadljivu potrošnju” (conspicious consumption) nekom vrstom
“nemoralne” konzumerske prakse. Takva praksa je podrazumijevala potrošnju
kojom se privlačila pažnja društva i koja je trebala potrošaču da potvrdi odre-
đeni status u društvu. Nasuprot tome, etička potrošnja podrazumijeva savjesno
i odgovorno kupovanje, koje uključuje odnos prema zajednici, svijest o tome
šta se kupuje, sve u svemu, neku vrstu promišljanja o tome šta se kupuje, uz
uključivanje moralnih normi u taj proces.

Odgovornost i patriotizam
Primjere moralne potrošnje nalazimo kada je u pitanju kupovina robe odre-
đenih proizvođača za koje se zna da imaju nekorektan odnos prema zaposleni-
cima ili dilema oko toga da li treba kupovati proizvode ekološki neodgovornih
firmi. U svakom slučaju potrošnja, kao što je već rečeno, uključuje društvenu
svijest i odgovornost. E. Lekakis tvrdi da je etička potrošnja vezana za poli-
tičku aktivnost i odgovornost i da su etičko-potrošački postupci, prije svega,
prakse koje se odnose na život u zajednici. “Etička potrošnja proizlazi iz po-
trošačkog aktivizma.” (Lekakis, 2013: 25). Drugim riječima, konzumeristički
moral se javlja u onom momentu kada se javljaju svijest i odgovornost koji
počinju da korigiraju čin potrošnje. Prema ovoj autorici, historijski korijeni
potrošačkog aktivizma sežu u sredinu 18. vijeka, kada Amerikanci odbijaju da
kupuju britanske proizvode za vrijeme američkog rata za nezavisnost (Leka-
kis, 2013: 26). Ovaj čin otpora, u kojem su se sjedinile aktivnost potrošnje, po-
litička svijest o neprijatelju i patriotskom čuvanju “vlastitog” te američko od-
bijanje kupovine “britanskih” neprijateljskih proizvoda, postaje oblik političke
Bernard Harbaš 13

borbe. Odbijati da se kupi nešto ovim činom značilo je pokazati odgovornost i

svijest o boljitku vlastite, na uštrb tuđe, ekonomije. Samim time, taj čin borbe
i otpora je iz konteksta vlastite zajednice i ideje patriotizma bio posmatran kao
moralno ispravna djelatnost.
Patriotizam je kod kupovine primjetan kod velikih transakcija, posebno
kada je riječ o tome da li preduzeće treba da ostane u “domaćim” rukama
ili da pređe u ruke stranca. Klasični primjer za to pronalazimo 70-ih godina
prošlog vijeka, kod potencijalne prodaje Daimler-Benza arapskim kupcima,
koja je spriječena time što se nekoliko njemačkih banaka udružilo i izbavilo
njemačkog automobilskog giganta od propasti. Razlozi za to su bili kulturo-
loške i simboličke prirode, a sadržani su u namjeri da se sačuva u teritorijal-
nim granicama nešto što je dio kulturno-ekonomskog naslijeđa Njemačke. “U
nemačkom slučaju, štaviše, postojalo je i nacionalističko osećanje da takva
jedna značajna firma nemačkog imena kao što je Mercedes-Benc ne bi trebalo
da padne u nenemačke ruke” (Fukujama, 1997:18). Drugim riječima, čuvanje
takvog jednog preduzeća i ulaganje novca u njegov spas bio je moralno ispra-
van čin za prosječnog Nijemca. Međutim, postavlja se pitanje da li je takav
čin ispravan sa stanovišta tržišne ekonomije koja ne poznaje teritorijalne ili
nacionalne granice. Smisao ove priče je da se na spašavanje preduzeća gledalo
kao na moralno ispravan čin, jer se time ne čuva samo vlastita imovina već se
simbolički sprečava ulazak “neprijatelja” u vlastiti posjed. Sprečavanje kupo-
vine se posmatra kao neka vrsta moralne obaveze jer, bez obzira na postojanje
anacionalne “tržišne ekonomije”, vlastito ekonomsko se posmatra, prije svega,
kao dio domaće kulture i tradicije, nešto neodvojivo od nacionalnog habitusa.
Stoga se čin borbe za spasavanje vlastite kulture posmatrao u ovom slučaju kao
etički poželjna praksa.

Konstrukcija potrošačkog identiteta i moralna

propitivanja njegovih postupaka
Potrošnja predstavlja kreiranje identiteta i, u određenom smislu, nastojanje
za kupovinom identiteta. Prema postmodernim autorima, poput Z. Baumanna
i J. L. Nancyja, identitet savremenog čovjeka je mnoštven i u stalnom procesu
svoga dovršenja. On se može definisati iz ugla pomenutih postmodernih mi-
slilaca kao nedovršen proces koji je stalno određen kontekstom, situacijom,
okolnostima, komunikacijom.
Vidjeli smo da je Thorsten Veblen isticao koncept upadljive potrošnje koji
je označavao konzumersku aktivnost koja za cilj ima promovisanje nečijeg
statusa. Dakle, potrošnja kao kulturološki uobličena djelatnost, vezivala se za
koncept kreiranja identiteta. Potrošnja je pokazivanje statusa, pripadnosti, ali
isto tako i čin borbe protiv određene politike, ekonomije, i samim time pred-
14 Dijalog

stavlja čin konstrukcije identiteta. Kupovati određene brendove, konzumira-

ti određene ideje, kulturu, vrijednosti, jesti određene vrste hrane ili odbijati
i praviti otpor određenoj kulturi (kapitalizmu, socijalizmu) označava uvijek
neku vrstu konzumerske pripadnosti i formiranje identiteta. Prateći klasično
Simmelovo shvatanje mode, možemo reći da postoje dva sociološka pristupa
kupovini, a to su individualni i kolektivni. U kupovnom individualizmu vidi-
mo nastojanje da se izlazi van grupe, određenu vrstu hrabrosti, pokazivanje
vlastitog stava, dok u kolektivizmu, prema Simmelu, vidimo kukavičluk i na-
stojanje da se utočište nađe u grupi. Jedan od najboljih primjera individualizma
u kupovini daju Falk i Cambpel pozivajući se na Zygmunta Baummana kada
pišu o postmodernom viđenju kupca kao subjekta potrošnje. Subjekt potrošnje,
prema ovoj dvojici autora, konstruira sebe kroz proces kupovine, i to kupujući
diferenciranu robu. Kroz kupovinu diferencirane robe subjekt potrošnje kupuje
vlastiti identitet (Falk and Campell, 1997:3). Taj identitet je vezan za proces
potrošnje kroz nekoliko aspekata. Za početak, na tragu Z. Baumana, možemo
reći da je moderni fluidni život omogućio potrošački identitet. Biti potrošač,
prema Baumanu, značilo je nemati zacementirani identitet, već biti u stalnoj
promjeni, imati mogućnosti i slobodu. Ta stalna promjena, koja je karakteristi-
ka modernog fluidnog života, ogleda se u pristupu samoj potrošnji, koja je za
modernog subjekta “stvar izbora i slobode”. Moderni subjekt je, nansijevski
rečeno, singularan pluralan jer ima mnoštvo izbora za kreiranje vlastitog iden-
titeta kroz kupovinu. Kupovina postaje osnovna forma života, jer sloboda da se
bira postaje bitak savremenog subjekta kao pluralnog bića. Klasične moralne
stege potrošnji, koje su ograničavale kupca na to da kupuje samo ono što mora,
a ne i ono što želi, kod subjekta koji se javlja u likvidnom modernitetu prestaju
biti stroge i oslobađaju subjekta od ograničenja u kupovini.
Odjeća može biti pokazatelj načina na koji se može formirati određeni iden-
titet, ali i moralno-politički aktivizam. Recimo, hipi moda i kupovina na buv-
ljoj pijaci označavala je povratak na modnu scenu starih odjevnih predmeta
i stilova. Ovakva vrsta kupovine (buvlja pijaca) je bila neka vrsta potrage i
revitalizacije starih odjevnih predmeta i njihovo etabliranje u savremeni modni
prostor. Buvlja pijaca kao “odraz starog i neiskvarenog” (Mekrobi, 2012: 378)
funkcionirala je ne samo kao povratak “izvornom” i “nepatvorenom” već i kao
neka vrsta otpora kulturi savremenog mainstream odijevanja. Taj otpor bezlič-
nosti kapitalizma i regularnoj formalnoj razmjeni ogleda se u komunikaciji i
društvenim formama koje se na buvljim pijacama razvijaju kroz neformalnu i
neposrednu ekonomiju, gdje se posebno ističu vrijednosti “ličnog poznanstva,
zajednice i lične razmene” (Mekrobi, 2012: 378). Kupovinom i korištenjem
stare garderobe, s obzirom na to da je bila jeftinija od one koja se mogla kupiti
u prodavnicama, odgovorno i racionalno se trošio novac. Uza sve to, stara
Bernard Harbaš 15

garderoba nije završavala na smetljištima, već se njenom kupovinom ponovo

aktivirala njena upotreba, što je, u ekološkom smislu, ostavljalo utisak da se
postupa etički prema okolini. “Reciklažom odbačenih odevnih predmeta nji-
hovi novi vlasnici ne samo što uzvraćaju udarac društvu – pronalaženjem i
definisanjem jeftine visoke mode – već valjano iskorištavaju društveni višak.”
(Mekrobi, 2012: 386). Kombinacija starih odjevnih predmeta ima nekoliko
funkcija: uvođenje historičnosti u modu, povratak “starim” odjevnim-modnim
vrijednostima, a u političkom i ekonomskom smislu, otpor kapitalističkom na-
metanju modernih trendova i, na kraju, najvažnije, društveno korisno i, samim
time, odgovorno odijevanje.
Iako će se u sljedećem poglavlju govoriti o hrani kao etičkom fenomenu,
ovdje ćemo samo pomenuti taj fenomen kao oblik konstrukcije identiteta. Po-
seban način ishrane, poput dijete, koji podrazumijeva odricanja od neke vrste
hrane i posebnog režima ishrane, predstavlja kulturnu formu jer podrazumije-
va uvođenje novog načina života. “Pravila dijete propisuju određene navike
u jelu i samim time određeni način vođenja života koji je važan ne samo iz
kulturnih razloga već i za razumijevanje individualnog kulturnog identiteta”
(Coff, 2006: 18). Biti vegan ili vegetarijanac, hraniti se hrono-režimom, jesti
organsku hranu ne znači samo jesti određenu vrstu hrane ili jesti u određenim
terminima već jednostavno promijeniti stil života. Prakticirati pomenute vrste
ishrane znači dijeliti savjete, ideje, mišljenja, biti dio određene grupe ljudi koja
prakticira sve navedeno. Sve pomenute prakse podrazumijevaju ne samo pro-
mjenu koncepta života i njegovog isticanja u javnosti već jesti ovakvu vrstu
hrane znači i pokazivati određeni otpor prema konvencionalnoj i uobičajenoj
vrsti ishrane, što podrazumijeva kreiranje vlastitog identiteta, tj. pripadanja
određenom svijetu, grupi, ideji, svjetonazoru.

Etika ishrane
Potrošačko tijelo je jedno od najvažnijih fenomena potrošačke etike. Kako
se hraniti i kako održavati tijelo su neka od najvažnijih tema potrošačke etike
ishrane. Uvriježeno je mišljenje etičke prakse da u potrošnji treba postojati
neka mjera, pa je tako i kada je u pitanju ishrana. Prekomjerno jesti je ne-
ispravna praksa i, samim time, neetično ponašanje, jer jesti previše znači ne
samo da ne postoji “mjera” ili pravilo već je moguć i neadekvatan izgled tijela
i negativne zdravstvene posljedice, što pokazuje neodgovornost prema vlasti-
tom tijelu, ali i loš uzor ostatku zajednice. Stoga se dijeta smatra jednim od
oblika etičkog ponašanja u ishrani jer je vođenje umjerenog i, samim time,
dobrog i zdravog života. “Dijeta je balansiranje između mnogo i malo; ona je
briga za nečije tijelo i sopstvo. Dijeta je bila konstituisanje nekoga kao tjele-
snog i moralnog subjekta, tehnologije sopstva” (Coff, 2006: 17). Ona označa-
16 Dijalog

va ne samo mjeru prilikom uzimanja hrane već i njen pažljiv odabir. Dakle,
ona je poznavanje hrane, njenog sastava i mogućih efekata koje hrana može
ostaviti na tijelu i način prevencije mogućih reperkusija, poput debljanja ili
povišenog holesterola. Ona je istovremeno i način žrtvovanja tijela jer podra-
zumijeva odbijanje zadovoljstava radi potreba određenog tjelesnog izgleda ili
zdravstvenog stanja. Koncept žrtve tijela radi viših potreba duha je praksa koja
dolazi iz kršćanskog učenja, ali isto tako njeno utemeljenje pronalazimo i u
metafizičkoj i idealističkoj filozofiji. Dijeta nije samo zdraviji pristup životu
već i način života koji uključuje određene vrijednosti. Drugim riječima, ona
je moralna aktivnost jer podrazumijeva općenito umjeren i “odgovoran” ži-
vot. Osim toga, načini ishrane, poput trošenja organske hrane, raznih biljnih
preparata, zatim vegetarijanstvo i veganstvo su ne samo nastojanja da se na
“određeni” način prehranjuje već i neka vrsta svjetonazora ili stava o životu
koji se izražava u odbijanju neke hrane iz određenih ekoloških i etičkih stavo-
va. Naravno, najbolji primjer za to su stavovi prema brzoj hrani gdje se ona
posmatra kao produkt savremenog društva, koje ne mari za zdravlje čovjeka.
Otpor prema takvoj vrsti hrane vidi se u produkciji i konzumiranju organske
hrane ili kupovini od “provjerenih” dobavljača. Stoga se konzumacija brze
hrane posmatra kao određena vrsta nemoralne prakse, a zdrava ishrana kao
moralno ispravna aktivnost. Jedan od primjera za politički aktivizam u ishrani
o kojem piše Pellandini-Simányi je “slow-food” pokret koji je nastao u Italiji
kao reakcija na sve rašireniju amerikanizaciju i mekdonaldizaciju hrane i ni-
velisanje lokalnih gastronomskih kultura. Osnovna ideja “slow-food” pokreta
je naglašavanje vrijednosti lokalnih kuhinja i davanje važnosti užitku u ishrani
(Pellandini-Simányi, 2014: 152). U mekdonaldizaciji i sve većoj raširenosti
fast-food ishrane zastupnici slow-food pokreta vide određenu vrstu kulturnog
imperijalizma. Slow-food predstavnici svoj aktivizam vide u političkoj borbi
protiv globalnih vrijednosti i nivelaciji kulturnih razlika.
Osim toga, svjedoci smo i sve izraženijeg nastojanja za proizvodnjom or-
ganske hrane koja se opravdava stavom da je moderan gradski život nezdrav
i rješenje se vidi u povratku izvornim formama života, životu na selu. U ovim
rousseovsko-tonniesovskim težnjama se vidi želja za povratkom tzv. izvornim
vrijednostima, neposrednom kontaktu s ljudima, ali i prirodi. Ovdje vidimo i
određenu kulturološko-etičku binarnu opoziciju. Moderno-urbano se izražava
kroz gubitak izvornih vrijednosti i samim time je nosilac nemoralnog života
– a predmoderno-ruralno se ogleda u vraćanju tzv. izvornim vrijednostima, ne-
posrednom kontaktu, brizi, porodici, ljubavi i pažnji. Ovaj koncept svoje ute-
meljenje ima u priči o nostalgiji za izgubljenom zajednicom po kojoj mi živi-
mo naše živote tugujući za selom, neposrednošću, prirodom, nepatvorenošću.
Ova vrsta života nije samo nova etička forma već ima novu sociološku ravan
Bernard Harbaš 17

jer proizvodi novu vrstu društvenog života u kojem su odnosi neposredovani,

samim time “iskreni” (samim time moralni), što se ne može dobiti u gradskom
životu, gdje je komunikacija isposredovana i “lažna”. Uz sve to, hrana je druš-
tvena forma, jer jelo predstavlja i način komunikacije, realizacije kontakta i
samim time sredstvo u pokazivanju pripadnosti i konstruisanju identiteta. Jesti
u društvu svoje porodice, poslovnog kolege, na određenom mjestu, određena
jela, piti određena pića, pokazivati znanje o gastro-kulturama i pićima pokazu-
je određeni status i klasnu pripadnost, socijalni i intelektualni kapital.

Zaključak
U ovom kratkom pregledu nastojalo se kroz nekoliko perspektiva dati pre-
gled dosadašnjih istraživanja na području potrošačke etike. Etika u potrošnji
je disciplina koja se razvila unutar područja poslovne etike i bavi se moralnim
problemima kupaca. Ona propituje moralne uslove čovjekovog konzumiranja
robe, vrijednosti, ideja, jednom riječju, svakog oblika potrošačke aktivnosti.
U tekstu su izneseni neki fenomeni kroz koje su opisana moralna određenja
potrošnje poput: ishrane, moralnog patriotizma, konstituiranja potrošačevog
identiteta, političkog aktivizma. Svi ovi fenomeni pokazuju da potrošnja nije
samo puki čin razmjene novca za robu već i da predstavlja društvenu aktivnost
koja uključuje i određenu svijest i odgovornost u potrošnji, što nam ukazuje na
to da je moralna norma njen neizbježan element.

Literatura
Coff, C. (2006), The Taste for Ethics. An Ethic of Food Consumption, Springer,
Dordrecht.
Corrigan, P. (1997), The Sociology of Consumption, SAGE, London.
Dias, S. (2013), The Ethics of Consumption. The citizen, the market and the law, Wa-
geningen Academic Publishers, Wageningen.
Fasi, P. and Cambell, C. (1997), “Introduction”, in The Shopping Experiance, Sage
Publications, London.
Fukujama, F. (1997), Sudar kultura, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd.
Lekakis, E. J. (2013), Coffee Activism and the Politics of Fair Trade and Ethical Con-
sumption in the Global North, Palgrave Macmillan UK, Basingstoke.
Mekrobi, A. (2012), “Polovna odeća i uloga buvlje pijace”, u J. Đorđević (ur.), Studije
kulture, Službeni glasnik, Beograd.
Pellandini-Simányi, L. (2014), Consumption Norms and Everyday Ethics, Palgrave
Macmillan UK, London.
Risman, D. (2007), Usamljena gomila, Mediterran Publishing, Novi Sad.
Sandmu, A. (2013), Istorija ekonomskih ideja, Službeni glasnik, Beograd.
18 Dijalog

Abstract
Is the Ethics in Consumption Possible?

The article considers the most important aspects of consumption as the area
of business ethics which, in turn, deals with responsible and conscientious ap-
proach in consumption. Its appearance can be traced in the XVIII century and
American war of Independence when Americans refused to buy British prod-
ucts and when, through the act of consumption, resistance towards the British
economy and efforts to help own was shown. This refusal to buy foreign prod-
ucts as the act of political resistance represented a form of introducing moral-
ity in the consumption. Ethical consumption emerges as the reaction to what
Veblen calls “conspicuous consumption” and its superficiality in consumption
practice. Contrary to conspicuous, ethical into the act of consumption includes
a conscientious and responsible approach. Consumption practice is examined
through the concept of identity, which is defined through certain contents we
consume: fashion, food, values, ideas. This article strives to demonstrate the
morality as a necessary element of consumption practice, which indicates that
this practice is not only a bare satisfaction of needs, but a complex social activ-
ity which includes responsibility and conscientious approach to this practice.
Key words: consumption; ethical consumption; conspicuous consumption;
ethics of nutrition; consumer identity
 Tanja Balažic Peček1, Ante Lauc2, Anton P. Železnikar3, Boris Bukovec4
Originalni naučni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.03

From Allopoietic to Autopoietic

Self-Management 1234

Abstract
A person is an autopoietic being who ensures his/her quality of life and
creation by self- and co-operation in a live autopoietic network. Organisation
as well as society must act as a harmonic self-learning subject which has strong
internal connections and is autonomous, while having an ethical-ecological
connection with environment. From its short history we are reviving the prin-
ciple of self-management as an element of autopoietic organisation, based on
person’s humanity, self-cognition and ethical-moral views, as a turning point
of society and moral capital.
We proved that self-management is an element of autopoietic organisation,
integrated into an autopoietic network, and that organisations have a lack of
reflection, which can be filled in by the model of “The Informational Graph of
Autopoiesis”. The research opens new possibilities of holistic approach for de-
veloping new organisation paradigms to establish organisation of future: How
from allopoietic to autopoietic self-management? We developed new prospe-
cts, represented by a model “The Tree of Development”, as a model of an
autopoietic organization. The final objective of our study is to connect science,
art and high technology so that we achieve autopoietic culture of life.
Key words: allopoiesis, autopoiesis, self-referencing, self-organisation, se-
lf-management, human capital, ethics, holism

1. Introduction
Living is a challenge which gives a free person constant possibility of se-
lf-realisation. A human is an autopoietic being and these autopoietic principles
self-reference him. On the other hand allopoietic environment is enclosing a
person. Today, in 2017, we can daily observe more and more alopoietic bu-

1
Tanja Balažic Peček, PhD student. Faculty of Organisation studies in Novo mesto, Novi trg
5, 8000 Novo mesto, Slovenia, e-mail: taja.balazic@gmail.com
2
Ante Lauc, Full Profesor. Faculty of Economics in Osijek, 31000 Osijek, Croatia, e-mail:
anlauc@gmail.com
3
Anton P. Železnikar, Full Profesor. Volarevičeva 8, 1111 Ljubljana, Slovenia, e-mail: anton.p.
zeleznikar@hamradio.si
4
Boris Bukovec, Full Professor. Faculty of Organisation studies in Novo mesto, Novi trg 5,
8000 Novo mesto, Slovenia, e-mail: boris.bukovec@fos.unm.si
20 Dijalog

reaucratic environments, and sense that the society does not pay attention to
humans, to their living and creative life, in meaning of self-management. The
reasons for such a state can be recognized in alopoiesis, defined by Lauc as
negation of autopoiesis (2000: 13). Human essence is squeezed in space and
time so that people cannot follow themselves. Beck (2001: 39) pointed out that
we act, so to speak, in our own absence. We suppose that humans are suffering
burn-out at work, they see themselves as unimportant in an organisation and
they are unsatisfied with life and themselves. This position of self-cognition
is usually incomprehensible in Western culture since we tend to act and not
reflect, as indicated by Maturana and Varela (1998: 20) who claim that we are
mostly blind for our personal life.
Consequently we can talk about a crisis of organisation and society, as well
as about weakening potential human creative abilities. Tehnological progress
is in “spasm”, it is revolving around in the absence of a human as a conscious
creator of an organisation and society. Solution can be found in an autopoietic
society which starts in autopoietic people and reflects itself in an autopoietic
organisation and civilisation. Bukovec (2009: 281–282) thinks that this is a
paradigm on a personal level which through an organisation level transmits to
a civilisation paradigm in a form of a spiral. Capra (2002: 231) stresses that
we should not forget about eco-development on all these levels, and he deve-
lops ecology principles. We assume that with this natural principle individuals
self-create themselves and also create self-organisation, as well as co-create
co-people and co-organisation. Therefore, we wish to present autopoisesis as
evolution of life cycle that realises itself in self-organisation.
In addition, we suppose that self-management is one of the elements of
autopoisesis. The term self-management is not only an idea but also an already
active principle of operation that was introduced on our ground. Hence we
presume that studying roots can bring scientists in different areas of research
not only to important findings but above all to clearer understanding. Tesla also
talked about this (2013: 121) since he was learning directly from nature, and
he emphasized that no limits between science, art and spirituality exist. Satis-
faction is in a person if he or she has conditions for self-realisation and this,
the highest feature of a human, we wish to connect with (r)evolution which
we named a new era of civilisation. We ask ourselves: Is self-management an
organisation which can be revived from its short history? We announced the
beginning of research in the article Balazic Peček et al. (2016): “Self-manage-
ment as a building block of autopoiesis organization”. We need a live solution
so that an element of self-management is restored by movement into an auto-
poietic organisation of new era. But we became aware that it should be based
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 21

on ethically and morally high level, bringing an unimagined turning point in a

society from allopoiesis to autopoiesis.

2. Literature overview
2.1. Science and organisations are in allopoietic systems
Nowadays we can hear the term crisis period everywhere and we can say
that crisis is one of the most commonly used words, not only in the economics
but in all areas of human operation and also reasearch. We can detect distur-
bances in a human, which show as blockades or non-operating programmes
because an individual simply does not allow certain programmes to activate
themselves, as established by Djurica (2011: 98). How to get over this? Are we
really not ready for new-era thinking? Kuhn (1998: 79) studies the crisis and
emergence of scientific theories very thoroughly and with scientific methods.
He indicates that crises are a necessary condition for development of new the-
ories. He is aware that when serious and longterm anomalies occur, scientists
often do not develop theories, they start losing faith and do not give up the
paradigm which brought them into the crisis.
Popper’s student, Feyerabend (2008: 132), refers to a simple cognition for
survival since he critically assesses unuseful theories which do not solve the
simplest problems of human life and advises serious consideration of priori-
ties. In the continuation he asks himself (2008: 132) if we can allow ourselves
to stay under the influence of knowledge, which simply does not acknowledge
the most important motives for peace, love, compassion, sense for nature and
natural life. He also points out a belief that key is in the simplicity, common
sense, which many experts do not recognize (2008: 133). The author empha-
sizes abnormal science, saying that breaking the rules of normal science is the
point where creativity starts, which means free society that does not mutilate
people (2008: 172).
In Risk society Beck (2001: 8) warns a human that a catastrophe is not cau-
sed by failure but by systems which can due to a human mistake change into
inconcievable destroying powers. We are somehow experiencing a change of
the basis of change (Beck, 2001: 17). According to Beck (2001: 39) the origi-
nal cause of risk society is that from high division of labour general co-ope-
ration and general irresponsibility appear. He believes that every individual is
the cause and consequence, and that we act in our own absence. We mainly act
physically and not on moral and political level. Beck wants to set risk and sta-
tes that past risks gain power for the present and work as a cause for the future.
He tries to set risk by saying (2001: 40) that the centre of the consciousness of
risk is not in the present but in the future. It is becoming clear to us that we are
22 Dijalog

acting and are active today, so all our conscious and subconscious acting will
result very soon. The same author critically mentions a spectre of different acts
of modern society with various effects, errors, frauds, mistakes, which have or
will have severe consequences. Beck (2001) establishes that with acknowled-
ging risks also a part of the change of system happens. He predicts that this
happens in a form of quiet revolution as a consequence of change of everyone’s
consciousness. He talks about a turning point without a subject, without chan-
ging elites and with retaining the old system. He continues with the finding that
(2001: 96) the society of risk is therefore not a revolutionary society but more
than this: society of catastrophe. In it there is a threat that state of emergency
will become a normal state. Normal science tries to suppress novelties, as bro-
ught up by Kuhn (1998: 66), who is aware that this leads to huge limitations
of scientific view and considerable resistance towards a change of paradigm.
Bukovec (2009: 129–131) approaches the issue in a different way since he
puts an individual into the centre of the study, as presented in sine curve algo-
rithm by Ovsenik. In this algorithm of thinking a person is a creator as well as
an observer in a sense of conscious human thinking process. We can suppose
that this is a process as a thinking movement or path of creating a new thought
which brings us to creative concepts. The model is presented by a sine curve
with an infinite number of points. Ovsenik defines 7 key points by asking him-
self a question at each of these points (Bukovec, 2009: 130):
1. (y:1) What and who is relevant or interesting for me when entering a new
relation?
2. (y:2) How is my place in this new matter defined?
3. (y:3) What do I bring to this new situation? What can I do and how? Which
skills do I need for my role in this situation?
4. (y:4) Point of movement from the outer space into the internal world.
5. (y:5) Why would I do this? What kind of motive do I have for this action?
6. (y:6) What do my essence, my heart and my conscience say?
7. (y:7) Considering my values and motives, am I ready to adopt a new inter-
pretation and enter a new inter-ACTION? Should I confirm or reject action?
A new doctrine of organisation was introduced by Ovsenik (1999) as a circ-
le of seven theses which he unfolds on a line as a wave, named by the author
Sine curve 2000. Ovsenik presents it as a model of conscious reflection of a
person in interaction with a co-person in every moment of their action. In the
articel Balažic Peček et al. (2016) we also demonstrated the picture of Sine
curve 2000 as a thinking model. Ovsenik (2010) in the article What kind of
Organisation should Reconceived to Trace a Way Out of the Crisis 2008+?,
asks after an existence of social organisation as “socio-autopoiesis”. It is worth
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 23

considering how ability of a human will would work in accordance with na-
tural laws. In addition the author points out the culture of understanding love.

2.2. Autopoiesis for the wake-up of a person

Pioneer work of revealing autopoiesis with its natural circular organisation
of living systems in connection with the environment as self-creation or se-
lf-production was carried out by biologists Maturana and Varela (1998: 224).
The authors came to the conclusion that the world consists of relations witho-
ut a constant reference point, and defined cognition ethics which includes 4
principles: freedom (self-regulation), responsibility (self-responsibility), love
(co-existence) and tolerance (respect) (Maturana / Varela, 1998: 244). The
principle of circularity was researched by Chilean biologists who were the first
to name it “autopoiesis”, as a definition of the living, and introduce the theory
of autopoiesis (Maturana / Varela, 1980). Luhmann (1995: 3–6) says that the
autopoiesis theory in social systems presents a conceptual revolution in socio-
logy. In case that systems combine with social environment of reinterpretation,
psycho-social circles close, as written by Lauc (2000: 25).
Similar findings were recorded by a physicist Capra (2002) who added that
cell structure exists far away from thermodynamic balance and it soon disin-
tegrates in a coming state of balance – so the cell dies if cell metabolism does
not assure a constant flow of energy for reforming the structure as fast as this
is approaching decay. With this he proved that live systems are organisatio-
nally closed, i.e. autopoietic networks, but always open for matter and energy,
needed for a continuous flow of matter and energy to keep an organism alive
(Capra, 2002: 13).
Jantsch observes autopoiesis from another point of view. He describes it as
a macroscopic dynamics of processes in continuous movement and creation
of co-evolution with presence of the outer world with additional element – se-
lf-transcendence. He further determines that this is a new level of macroscopic
order as an operative phenomenon of spontaneous formations of evolution in
structures. As an important factor of self-production he includes metabolism
as “prebiotic evolution”, which makes autopoiesis possible. The author calls
our attention to natural principles, focusing on gravitation as a natural power.
He described an important role of ethics and morals in a holistic system, under
the creation of mind and devine energies in ongoing evolution (Jantsch, 1980:
10–12).
Lauc puts forward the entire tree of autopoiesis and on the ground of com-
prehensive studies proves self-referencing with principles of self-education,
self-learning and self-organising. He emphasizes that the rest is a waste of
time, energy, money and nerves. Lauc includes into an organisation high tech-
24 Dijalog

nologies, which were developed by Tesla in electromechanics and Železnikar

in information technology. In the production self-referencing must be used to
assure JIT (just in time) and zero defect, since the quality of an organisation
shows itself in the transformation of an idea into a product. This means that an
organisation has the ability to produce a certain product in a way that it is good,
true and beautiful. He also points out the key role of a harmonic process in free
operation, with love as a driving power of progress (Lauc, 2000: 414–443).
The author deepened the empirical research in the sense of how to assure the
organization as maximally efficient, based on humane relations and with mi-
nimal environment impact (Lauc, 2000: 9–10) Beck adds that visible threats
that can be corrected are not so worrying. More important are momentarily
invisible threats to a human, which will show as harmful in future generati-
ons. For these social observations should be set today in theory as well as in
practice (Beck, 2001: 244). Philosopher Ećimović (2016: 3) says that he is the
first scientist who introduced a modern scientific presentation of nature of our
planet and systematic base of nature in general.
In the articles of other researchers we found the latest foundations for expla-
ining the phenomenon of autopoiesis, especially in relation with solving social,
complex, system, communication and information problems. Generally we can
define autopoiesis as a self-organisation phenomena that self-preserves its au-
tonomy, it self-adapts and adjusts to evolution of nature. Also in the internatio-
nal environment principles of autopoiesis are being revived, which can be seen
from the American article published in 2016 Revisiting Autopoiesis: Studying
the Constitutive Dynamics of Organisation as a System of Narratives. Vasquez
& Benavente revive and in their own way make the autopoiesis theory of the
biologists Maturana and Varela alive. They stress that the concept itself is set in
the wide context of biology but in the past period it transferred into other dis-
ciplines such as: sociology, literature, communication and as a prediction into
a cognition theory. They learned that Maturana and Varela simply present an
organism as an autonomous system. They support this by two presumptions:
internal capacity as self-process of autopoiesis, and language which has an im-
portant role in the process of word meaning that enables us to differ a system
from the environment (eco-system). They also point out that understanding the
basic dynamics of organisation as a natural system is essential in communica-
tion and consequently in co-operation. The autopoiesis theory helps us better
understand social systems as it recognizes that some systems have a characteri-
stic of self-production with the help of own operation and elements, irrelevant
of external environment or external observer. Today the authors agree with the
original statement that changes in an autopoietic system come from internal
dynamics of the system with self-production, not from the environment. As a
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 25

result of the closed operation, the system depends on its organisation and its
structures are formed and changed solely by themselves. The authors conclude
the research with the finding that through language evolution of an individual
as well as the system takes place (Vasquez / Benavente, 2016).
Inside the dialectic system Mulej (2000) describes a power which is expre-
ssed in entropy, described by him as a power which has a natural tendency
towards decay of systems or towards a change into something else. This con-
firms and negates mechanistic perception of the world, according to which we
can predict the changeability of human beings – the author refers to the failure
of mechanistic dogma in natural science and philosophy. If we want to stop the
natural tendency towards decay, this is a hard work for people which manifests
in entropy in the right extent of the system openness (Mulej, 2000: 256–261).
Our focus is to introduce a model, showing how to go from allopoietic to
autopoietic reality. For this purpose a concrete model of autopoieic organi-
sation was presented by Lauc in Methodology of social sciences (2000). He
named it “The tree of development”. The author carried out a research in a na-
tural way and found out that self-organisation represents a base of organisation
development which starts in the field of biology (biosphere) and philosophy
(noosphere). This relates to our approach since it the article by Balažic Peček
(2016) methodology as a foundation of organisation and model according to
natural laws and principles of nature and human activity was set. Lauc presents
a model of autopoiesis in which biology and philosophy represent a thinking
frame where self-action of organisations is enabled by quality teams from the
areas of psychology, technology, economics and law. From these basic points
of autopoiesis the author defines 5 criteria: economics, ecology, ethics, esthe-
tics, ecumenism, from which we can get 4 types of development: personal, or-
ganisational, economic and cultural. (Lauc, 2000: 9) – as shown in Picture 1.
26 Dijalog

Picture 1. “The Tree of Development” as a model of autopoietic organization

(Lauc, 2000)

It is important that everyone brings love from their home, from their parents,
says Lauc (2000). In the education process the professors are only catalysators
from Eros and Agape. He determines that most people are still turning around
in the vicious circle of Eros and Tanatos, as they allow the alopoietic environ-
ment to ruin them. Considering that, he asks himself how to produce oneself
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 27

into a constantly better and higher creative subject. He finds important the
following: self-education, self-learning, self-organization, so that we develop
into self-referencing beings. He points out that the process begins in the heart
and that it is necessary that every heart knows what law is. He remarks that
this is a great battle for more honesty in every team member and that this is at
the same time the preliminary condition that on such a moral base (in)formal
games and autopoiesis paradigm are formed (Lauc, 2000: 60–63). Djurdica
(2013: 65–67) also thinks about the education of an individual and stresses
that for the society unprepared individuals, who are not acceptable for social
relations, also live and behave in an unadjusted way.
Capra (1986) realised already in the previous century that a new paradigm
is necessary as a new perception of reality. This can be described as a holistic
concept. It is a radical change of our thinking, continues Capra, and he is se-
riously aware of the scope of our present crisis, predicting that the change will
probably bring about transformation of unimagined dimensions as a turning
point of our entire planet (Capra, 1986: 14). Tesla’s (2013: 101) self-observan-
ce of the thinking process is described in literature: “Thinking activity, which
is not a consequence of consciouss will at first but a consequence of pressure
and suffering, became familiar to me with time and finally brought me to the
finding that I am nothing else but an automat without free will in mind and acts,
responding only to forces from the environment.”
Lauc (2000) is sure that modern problematics of mankind is approached
by in an alopoietic and not autopoietic way. He also notices that relations in
macro-organization are the same as inside every organization and inside basic
organization unit. In the cell theory, the law of self-organization can be found,
which can help the theory of social development because the existent capita-
listic and state institutions are unnatural, mechanic and inorganic, the author
criticizes. Only the living system is a subject and not living is an object where
the laws of thermodynamics are valid, the principles of lower level are unna-
tural (Lauc, 2000: 35–39). Malić (1976) mathematically exactly defines and
explains thermodynamics and entropy in his work Kibernetska termodinamika
(Cybernetic Thermodynamics), and also talks about living systems.

2.3. Self-management in allopoietic and autopoietic organisations

In the socialist system fairer organisations of social work were developed
because they originated in difficult working conditions of the early capitalism,
as stated by Ivanko (2015). He continues that due to the aspiration for the
highest possible profit the inhumanity of work prevailed, especially regarding
women and children which is typical for alienation of work from workers.
With the arrival of Lenin it was expected that the exploatation of man by man
28 Dijalog

will be surpassed. He explains that the abolition of social evil would be caused
by the theory of anarchy which stated that a human must live in a free society
(Ivanko, 2015: 559–561). As cited by Ivanko (2015) the marxistic theory in-
terrupted utopic socialism.
Marx and Engels prepared a theory for the transformation from capitalism
into socialism, into a classless society (Ivanko, 2015: 565). Lenin makes a
visionary prediction that a state is a product of society and will be abolished
when reasons which created it will no longer exist. He predicts that ruling over
people should change so that people manage things and state is not abolished
in this way but it somehow dies. As written by the same author, the rule of the
product over producers stops as well and anarchy in social production is repla-
ced by conscious organisation (Engels, in Ivanko, 2015: 566). Lauc (2000: 11)
is determined that at this point of labour division, team work of free creators
should prevail, and he claims that this is the essence of social sciences, econo-
mics and progress.
Ivanko (2015) tries to explain dialectic method as a base of the organisation
and management theory in socialism by arising and changing. The author des-
cribes that dialectic thinking is a dynamic world which is limitless, constantly
changing, arising and disappearing, and that it is about unity of oppositions, re-
sult of which is a new quality in the circular process phenomena (Ivanko, 2015:
569–570). Mulej (2000) adds and explains that dialectic theory of systems is
based on the choice of starting points which in the continuation serves as a fo-
undation for perception and acceptance. He proves this with the hieararchy of
succession and codependence which shows itself as an organisational measure
if the superiors do not exploit it. Unwanted effects which can occur are the
overlooking of co-dependence, co-operation not being essential and cohesion
not being feasible (Mulej, 2000: 81–104). Lauc (2000: 58–59) does not present
philosophy as something unreachable to a person but directly points out the
fact that when morals is recognized as the most important category of develop-
ment of our society, we will soon create possibilities for successful economic
and political development.
Also Capra (2002) considered the economic aspect of organisation. He
emphasizes that economic pressure which only strives for profit and growth
of market shares, demands more and more sophisticated information system
and communication technology. On the other side this deepens the conflict
between biologic time and computer time. New knowledge appears in chaotic
conditions, arising takes time, being creative means to be relaxed inside the
unpredictable and chaos – this is impossible to achieve in many organisations.
We can actually talk about hyperactivity because events go on too quickly,
however simultaneous reaction in different processes is required. In creativity,
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 29

reflection of consciousness has an essential role but in lack of time this does
not happen and thus dehumanisation of organisations appears (Capra, 2002:
126). For Capra bringing life to humane organisation means entitling members
of active societies, which does not only increase its flexibility, creativity and
learning potential but also stresses humanity of individuals and their quality
– centred on life and self-organisation, where individuals are focused on and
encouraged towards achieving their own goals and are not afraid of loss of
integrity in meeting organisation orientation (Capra, 2002: 125).
Somehow alongside the Soviet Union, the theory of organisation developed
in Yugoslavia. Ivanko (2015: 577–578) defines three phases: forming people’s
government, administrative management and self-management. Goals of se-
lf-managerially organised united labour: letting work and human free as the
highest aim. The author also presents slogans as very promising since an indi-
vidual and their interest is in the centre of attention, and also well-being of peo-
ple as the highest goal of social activity. The base of socialist self-managerially
organised united labour was total abolishment of alienation of working people
(Ivanko, 2015: 584–585). Self-management as a social and political system, as
well as production relation is thus a means for achieving human liberation or
freedom (Kavčič, in Ivanko, 2015: 585). Ivanko (2015: 585) establishes that
when studying alienation they were facing numerous problems and difficulties
of a worker. The author divides them into four groups:
– Sense of being powerless in a society.
– Sense of absurdity.
– Sense of anarchy.
– Self-alienation and isolation, which causes lack of motivation, uncreativity
and stress in a human.
Capra (2002: 127) explains that if an individual is in stress, he or she wants
to go back to the old path. This is very noticeable with leaders who are orien-
ted towards tasks and control. Kavčič asks himself (in Ivanko 2015: 585): if
a person is alienated, the question is: From what? Marx was already aware of
these facts and he was sure that a person has to live a life of dignity, defining
three elements:
– A human as a natural being, who is a part of nature, is becoming less depen-
dent upon it.
– An individual is a social being, producing means. Besides their reproducti-
on, people humanise nature.
– A person is presented as a perfect being who has all the possibilities and
capabilities to act universally.
Also in this segment we can help ourselves with the statement of Lauc
(2000) that human feedom is achieved by limitless will and knowledge. He
30 Dijalog

also states that the reason for bad results of labour are in people themselves
that is why they try to become better. He is putting forward basic attributes:
Love, truth and freedom for a turning point of moral capital (Lauc, 2000: 426).
Lauc (2000: 308) developed in long-term research discovered autopoietic
investment an equation of development: Y = aX1 + bX2 + cX3 + dX4 + eX5 +
fX6. He supposed that moral capital is the most important and proved it with
the level of variance which is over 85%. All the other variables were confir-
med in the order. It is simply necessary to invest in people, so that they invest
in physical capital with higher motivation, knowledge and team organization.
Creating new capital is far larger than we could imagine and the equation is so
simple that it could not be simpler and situation in society is much worse than
before.
Legend equation of development (Lauc, 2000: 308–310):
Y = totality development
Coefficient from a to f = independent variableness
X1 = motivation employment
X2 = knowledge employment
X3 = relationship
X4 = technician equipment for work
X5 = money
X6 = environment of system
In legal theory and practice Lauc (2016) moves forward and realizes that
it is necessary to make a Copernican change, which needs to be recognized,
acknowledged, developed and changed at first. Here we are talking about the
circle of learning, presented by the author in “Old Philosophy”, which is allo-
poietic, and “New Philosophy”, which is autopoietic. The theory of autopoiesis
arises from cell, he is aware that the cell is the right entity which can self-treat
law as a closed system of communication, and which is the only one that can
legally perform communication outside the existence (Lauc, 2016: 583–588).
This unhealthy foundations we can connect with ABCD model. In the arti-
cel Balažic Peček et al. (2017) we also demonstrated the picture of The ABCD
model as a thinking model. In the ABCD model, we notice that our society
created the most dangerous C individuals who got used to a nice life without
work. The paradox is that they always want more. That is the reason why
smart, honest and cultural people are left with work and humbleness, and in
this way enable the “successful” ones to be dishonest. Developed countries
have a reverse diagonal and are successful because they respect national weal-
th as human capital. I am sure that this is the path out of this unpleasant situa-
tion or from “crisis” felt on our ground. (Lauc, 2000: 311–312)
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 31

We are interested in the reason for allopoietic society and what are the solu-
tions, therefore a part of our researches and findings is presented in the article:
Re-procesing of Alopoietic to Autopoietic Organisation by Balažic Peček et
al. (2017). What is the reasons for allopoietic society? And we answering: If
people not respected better people than themselves, the world would operate
differently. This is of the main problems, the consequence of which shows as
allopoietic society, since the moral and social expansion cannot be achieved.
We have Autopoietic and allopoietic economics. Autopoietic based on inves-
tments in human capital and on other side allopoietic is investment of physical
capital.
We found out that the model The Tree of Development is universal and we
would put it in every team, organization, institution to be used in everyday pro-
blematics and most of problems would be solved. The reason is in understan-
ding the whole. The situation in economy is worse and it would be necessary
to actively and continuously connect technics, economics and law. With these
approaches connection is possible, gaining strength and encouraging creative
work of experts, resulting in manifestation of latent potential.
In continuation we developed methodology which will be used to confirm
our basic research question: In old organisation self-management is similar to
two dimensional-mechanical being, but autopoietic self-management is like
organic three dimensional entity? We set the thesis: Autopoietic organisation
self-organizes itself thus we can talk about organisation which self-manages
itself.

3. Methodology
3.1. From allopoiesis to autopoiesis with dialectic systems
Methodology comprehends a critical overview and analysis of literature
from the fields of philosophy, postmodernism, autopoiesis and organisation,
which will serve as a frame, in-depth and critical assessment for which suitable
triangulation will be used. From the studied areas we will create a theoreti-
cal construction for trying to explain autopoietic organisation with its natural
laws. As stated by Ambrož (2015) this is a philosophical – metaphysical view
on the world or human. Since an individual is closed into a subjective world,
accessible only to themselves, we can also study it in this way. The research
can be characterised as ontologic beacuse we are researching and have a view
from the viewpoint originating in ontology, with which we studied the basis of
human existence, relation and natural operations (Ambrož, 2015: 22).
From a new point of view we also studied dialectic theory of systems and
within it entropy as a phenomenon researched by Mulej (2000: 81), who emp-
32 Dijalog

hasises the fact that on choosing subjective starting points as a basis for per-
ception and acceptance of objective starting points all further work depends.
He points out that in case of every qualitative change, revolution, suitable
dialectic system of viewpoints must change more than a person is ready at
the beginning. Thus Mulej (2000) presents guidelines for comprehensive and
innovative subjective starting points which comprise dialectic system: con-
sidering conditions, approach, what, how, considering everything essential,
personal ability, organisation possibility, awareness, knowledge and values/
emotions and evolution of personality. He puts all ten guidelines into a closed
circle, named Network of guidelines with definitions of starting points in a
simplified closed cybernetic circle (Mulej, 2000: 121–128). As our research is
directed into a study of life circle as an overall phenomenon, Mulej’s circular
approach to research is close to ours.

3.2. Elements of self-/co-operation, incorporated in autopoiesis

When studying autopoiesis literature thoroughly we came across theories,
principles and elements of autopoiesis. We wrote down many words, defining
and describing autopoietic laws and came to individual elements which we
want to confirm in the study. We were looking for a method of dividing ele-
ments, since we predict that every principle and activity inside it has a double
meaning. In the article Balažic Peček (2016), the author concludes that we can
talk about complementary paradigm of nature and human. We would explain
this as action in two directions: primarily these are activities of “self-” action,
which are in a human. Secondarily, the principle or activity is “linked” to a
co-person, that is why we used the prefix “co-”. We suppose that an individual
is primarily a human – observer and creator in an organisation in line with na-
tural principles. In the articel Balažic Peček et al. (2016) we also demonstrated
the picture of Human-observer and creator in line with natural principles of
self- and co-activity as a research model.
The solution for presenting the starting point data of research was found
by a local researcher of high technologies Železnikar. He developed unique
information technology as a graph of information methodology which presents
a clear overview of elements of so-called interweavement. An informational
graph of autopoiesis systematically identifies 36 points which are interrelated
and united under the title – Autopoiesis, with two subtitles:
– Principles of autopoiesis with natural elements of circular activities in the
live network of autopoiesis.
– Self-realisation through self-education, self-culture and self-organisation.
With the intention of presenting the data we formed four groups, as defined
by Lauc (2000), to classify principles and activities: emotions, thoughts, spee-
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 33

ch and action. According to the knowledge of the author of this demanding

methodology including specific information skills, a longterm work is required
to conquer it. The graph attracted our attention due to informational circular
connections with 36 activities, since it represents a new approach towards pre-
paring data. Prof. Železnikar designed the Informational graph of autopoiesis
for the needs of our research, as shown in Picture 2.

Picture 2. Informational graph of autopoiesis: Self-realisation through self-

education, self-culture and self-organisation (co-authorship: T. Balažic Peček
and A. P. Železnikar)

Our further study is mostly based on ontologic collection of data, hence

mainly qualitative methods will be used for analysis. Since studying an orga-
nisation is a social phenomena, our decision can be supported by findings of
Jonson (in Ambrož, 2015: 80) who claims that for overall social phenomena,
34 Dijalog

qualitative method is a very strong tool. As established by Ambrož, the obje-

ctive of qualitative methods is that a researcher systematically and thorou-
ghly studies phenomena and events. Methodology enables the use of different
approaches with in-depth view. He also points out that a research must be
credible, supporting it with the following arguements: credibility, transfera-
bility, dependance and confirmation. The author says that nowadays this is
an increasingly used method when analysing professional and scientific texts
(Ambrož, 2015: 94–96).

4. Discussion
In a modern individual it is possible to notice a loss of primary values such
as peace, love, compassion and natural life, which people lost on the way of
realising their material ideals, as determined by Kuhn (1998) and Feyerabend
(2008). The consequences which directly appear are that humans are losing
their cohesion of action and thus also organisation. The latter developed more
and more towards high division of labour with the intention of increasing pro-
ductivity, as stressed by Beck. Capra (2002: 14) adds that constant economic
growth and expansion leads the entire planet into a catastrophe. Similar findin-
gs can be traced also with other authors who researched modern and post-mo-
dern organisation (Vila, Ovsenik, Ambrož, Ivanko and others). This alienation
from ourselves shows in “general irresponsibility”; it is explained by Beck
(2001) as a cause of errors, frauds and mistakes which can have serious con-
sequences, and we cannot detect all of them yet. Kuhn (1998) defines society
as a “catastrophic society” because it does not accept change and he sees this
as a limitation which prevents alteration of paradigm. We can summarize that
resisting to natural laws and principles is a fruitless work of humans who se-
lf-destroy themselves which reflects in the evolution process.
If we compare findings of post-modernism which Ambrož (2015) equates
with the enlightenment, we can use here the cognition of autopoiesis founders
which authors themselves define with new cognition. If Maturana and Vare-
la (1980) were pioneers in defining autopoiesis as a natural circular process,
Železnikar (2016) uniquely defines it in cybernetic information system as co-
hesive entire materaility and spirituality, with oscillation between growth and
dying out. In addition, Maturana and Varela define cognition ethics which is
directly linked with facts as defined by Kuhn (1998) and Fayerabend (2008).
Chilean authors perceive freedom as self-regulation which is an element of
human personality and reflects in love. Inside the definition of cognition ethics
they establish that consequential elements are co-habitation and co-existence
– these can be understood as self-responsibility towards yourself and respect
of others. With principle of tolerance, which is shown in respect, we can pro-
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 35

tect also our thinking as a part of structural flow of legitimity which is defined
in cognition ethics as a final principle. As a driving power of progress Lauc
(2000) emphasizes harmonisation of processes in free operation, with the pre-
sence of the highest element of love Agape. In his article Ovsenik (2010) re-
minds us that in modern time we mainly know one aspect of love, and presents
six types of love: Agape, Eros, Philia, Storge, Xenia and Thelema, as solution
for the way out of the crisis. Also Jantsch (1980) recognizes ethics and morals
as an evolution approach which consequently shows as a force of creative for-
mation inside a human and organisation.
In the autopoiesis theory cell metabolism as a life principle has an important
role, identified by Maturana and Varela (1998). This principle can be equated
with a process aspect of organisation since it is about ensuring a constant flow
of energy for changing the system structure as soon as it detects decay. From
a different viewpoint Jantsch (1980) defines metabolism as a “probiotic evo-
lution”. We perceive this as a central cell process and the author thus defines
an element of self-production as a response to self-transcendence of the outer
world. Also Lauc’s findings (2000) fit in here; he says that self-organisation is
a founding of organisation progress. The author defines self-referencing as a
new element of a human, based on self-education, self-learning and self-orga-
nisation as a naturally existent principle. According to Lauc (2000) metaboli-
sm is a “live metaphore of dialectic processes”, since it influences the develop-
ment of a human, organisations, society, which are consequently reasons for
autopoietic processes. Capra (2002) defines metabolism as well; his thinking
originates in the stem of Greek word Metabolē, which means change and with
this he defines autopoiesis as continuous production of oneself. The same aut-
hor differs between two characteristics: cell as an autonomous unit and a web
of metabolism. Jantsch (1980) shares similar thinking about networking and
he defines co-evolution as a horizontal process and metabolism as a vertical
genetic process. Here we tried to define ethics, morals and dynamics as meta-
bolism of processes, which represents a complex autopoietic theory we wish
to describe from practical aspects. We can say, that self-management works as
the metabolic process.
A person lives and tries himself or herself in different ideologies and cu-
rrently valid social regimes, and wishes to take an active part in them. Based
on that we could, according to Maslow’s theory, conclude that he or she wants
to self-realise. In everyday excess of production and making profit as a stan-
dard for measuring a person’s success, all ideologies have relations unworthy
of people, which are expressed as inhumanity of work, as presented by Ivanko
(2015). Capra (2002: 157) adds that capitalism in the present form is expe-
riencing wide social, cultural and political rejection because it ignores and
36 Dijalog

devaluates humanity. With dialectic method Ivanko (2015) presents dynamic

world of constant change which is shown as appearing and disappearing and
it influences the quality of evolution process. Mulej (2000) is concrete here:
co-dependence which shows in superiority works until it is abused, so our
understanding is that in such cases cohesion is not possible. For here we meet
gravitation power, entropy as a natural tendency after decay, which is included
in systems also by Mulej, Ivanko, Ovsenik and others.
Jantsch (1980) and Capra (2002) offer an interpretation of autopoietic prin-
ciple of gravitation with the consequence of entropy as a natural power and
present it as a “fight against nature” – of course with known result of the com-
petition, but a man does not give up. Beyond big systems also sophisticated in-
formation systems are hidden, which worsen chaotic conditions (Capra, 2002).
All these systems do not allow an individual to be relaxed and consequently
creative, although creativity is very praised inside the organisations and mo-
dern models assure that it is integrated into a structure as well as in a process.
We wonder where the space for human creativity as a driving motive for ci-
vilisation progress is. The solution of this problem define Ovsenik (1999) and
Capra (2002) who say that creating reflection of consciousness is crucial. We
are developing organic self-organization on the existent mechanic organizati-
on, which is the consequence of the Cartesian paradigm. The gap between ma-
terial and spiritual is again unified in a whole by the autopoietic organization.
In psycho-social dynamics relations of giving and getting gain. Very important
is stresses in time dimension. If “time is not given time”, organisations dehu-
manise, which influences the quality of self-organisation and hyperactivity.
We perceive that in the theory of autopoietic organisation a person is a
“conductor” of an organisation inside which creative teams work. Lauc (2000)
describes them as six qualitative and flexible teams, from which he defines five
criteria and four types of progress from a human to society culture. This coin-
cides with thoughts by Bukovec (2009) that it is a paradigm on personal level,
which through organisation level passes into a civilisation paradigm in the
form of a spiral. Here we rest on already established theories that gave sense
to liberation of work and people. Yet, Ivanko (2015) mentions that well-being
as the highest aspect of activity did not come into action without problems and
distress of a human as a worker. What aim can people find if they over and over
again establish that they are powerless, that there is no sense since everything
leads into self-alienation and isolation?
Capra (2002) calls this stress; it is resistance of an individual towards
everything new because people want to take the old path. This roaming of a
human from one to the other path can be detected on all levels of human resi-
dence. What is right and what is not? What is good and what is not? Who is
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 37

and who is not? From predicted theories we understand that this is a search of
a way towards ourselves and that responsibility of people is that they clarify
“on their own” where the middle way, which makes them happy, is. Again and
again we can go through self-reflection – that protects us in a way – towards
unwanted actions. However, we do not understand the fact why this is not yet
so since Marx, Kavčič and many others became aware of that a long time ago.
They found out that a human is a natural and social being who humanizes natu-
re which means evolution progress. Besides, they were conscious of entireness
of a person as a universal being, which means that holistic viewpoint was close
to them. We can conclude that self-management system and self-management
organisation are excellently designed systems because they include principles
and elements of an autopoietic organisation. Why did they experience decline?
Why is self-management not capable of evolution development?
When we are standing at a point inside the circle as a whole organisation,
we can notice numerous elements and more processes which are co-created by
us every moment. We can state that this totality is not uniform because empty
spaces appear where gap is formed – this is called human relations. With all
“serious work” a modern human has they forget about basic attributes, as indi-
cated by Lauc (2000): love, truth and freedom. Besides Lauc also Feyerabend
(2008) states that the most important human motives are: peace, love, compa-
ssion, sense of nature’s holiness. Likewise, founders of autopoiesis Maturana
and Varela (1998) put freedom, responsibility, love and tolerance inside the set
principles of cognition ethics. If we perceive cognition ethics as enlightenment
of a human, then a person is the one who decides What and How? to fulfil the
gaps of modern society.
The authors who developed theories and principles of autopoiesis used the
term self-organisation, mentioned as constant flow of energy (Maturana and
Varela), as continuous movement by Jantsch and as constant flow of self-edu-
cation which continues into self-referencing by Lauc. We can answer the que-
stion put forward in the introduction regarding the lack of reflection and too
much action in the modern world. In the sense of autopoietic action we can
make a “turning point” which was visionarily announced by Capra (1986) and
perhaps was not seen as an opportunity inside ourselves. Self-management is
a principle of action which is natural to people; it is essential that it stays au-
tonomous in its internal principles. In continuation the same authors establish
that these are metabolic processes, named by Jantsch as “probiotic evolution”.
Since a metabolic process is constantly active in a person also self-organisation
processes are always present. Thus we can confirm our research question that
self-management is evolution create autopoietic organisation since it self-or-
ganizes, therefore we can talk about organisation which self-manages itself.
38 Dijalog

Both activities are included into informational graph of autopoiesis and in-
terrelate so we can determine that if a human knows and is aware of self-or-
ganisation and all interrelations, they can also be more aware of self-manage-
ment. We suppose that this was a key aspect of decline of self-organisation on
our ground. If there are no connections between activities, there is no co-ope-
ration, as well as no flexible and self-organisation processes exist. In case that
there is no ethical or moral element present in people – towards themselves,
co-workers, co-nature – we cannot talk about autopoiesis. We can say that
human-worth conditions of trust are not created and, moreover, there is no ne-
cessary internal connection of organisation for operation of a self-management
organisation. With this we can explain its dying away.

5. Conclusion
People are worth of quality and creative life so they search for their soluti-
ons on all levels in order to accomplish the highest aim of self-realisation with
their own will. In the research we found out that science as well as organisa-
tion is in a crisis and can not find suitable comprehensive solution. As a result
this is reflected in a human, organisation and society. We deeply engaged in
the theories of autopoiesis and pointed out the elements of autopoietic orga-
nisation, as well as tried to direct back to evolution organisation. Autopoiesis
principles rest on self-realisation that can be achieved by an individual with
self-learning, self-culture and self-organisation. Our research question that se-
lf-management is solutine from allopoietic to autopoietic organisation. We can
be confirmed, since this is an element which self-organizes, hence we can talk
about an organisation which self-manages. From its short history we revived
self-management as an autopoietic organisation based on people’s humanity,
self-cognition and ethical and moral aspects. This can be perceived as a reason
for self-management’s fall.
We established that a solution for “lack of reflection” can be in the mo-
del The Tree of Development, introduced by Lauc (2000) and that this is also
one of the essential relations of a human towards co-human, reflected in an
organisation. The whole research was founded on the fact that a human is an
autopoietic being who ensures their quality of life and creativity with self- and
co-operation in a live organic autopoietic network. This principle of self- and
co-operation can be supported also by co-authors of the article, since every
activity includes co-operation and trust on the highest level. In this way we
can ensure the attributes, stressed by Lauc (2000) that work is good, true and
artistic. A move towards an autopoietic organisation can not be performed wit-
hout a move of moral capital which is a sleeping potential in every individual.
We believe that by awakening the key value of a human this move is possible
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 39

if not necessary so that a way out of the crisis period of a human and organisa-
tion is found. To awaken moral capital we do not need big investment, what is
important is that we consciously self-realize ourselves. We found out that the
model The Tree of Development with equation of development and the ABCD
model are universal. We would put it in every team, organization, institution
to be used in everyday problematics and most of problems would be solved.
The study confirmed the research methodology on the level of an individual
and partly organisation. Our objective is to entirely confirm also the level of
organisation and civilisation. The limitation of research is in its unfinished
state, more studies will be prepared within the doctoral dissertation. The rese-
arch opens new possibilities of holistic principle to develop new organisation
paradigms in order to establish organisation of future. The final goal of our
studies is to connect science, art and high technology. As did the world inven-
tor and wise man Tesla who gave us a rich hint: “The desire which leads me
into everything that I do is the desire to use the powers of nature in favour of
a human.”
The solution from allopoietic organisation towards autopoietic organisation
is reached through much greater investment in human capital. We should point
out the enormous difference between private and social rate of return.

References
1. Ambrož, M. (2015), Pogled raziskovalca: Načela, metode in prakse, Mednarodna
založba za slovanske jezike in književnosti, Maribor.
2. Aristotel (2012), O nastajanju in propadanju, Slovenska matica, Ljubljana.
3. Balažic Peček, T. (2016), “Naravni modeli mišljenja kot izziv človeka pri etičnih
konceptih v organizaciji (Natural models of mind as a challenge of a person in et-
hical concepts in an organisation)”, u 35. mednarodna konferenca o razvoju orga-
nizacijskih znanosti: Trajnostna organizacija, Slovenija, Portorož, 16.-18. marec
2016, Fakulteta za organizacijske vede, Maribor, str. 56–69.
4. Balažic Peček, T., Lauc, A., Železnikar, A. P. i Bukovec, B. (2016), “Samo-uprav-
ljanje kot element avtopoietske organizacije (Self-management as a building block
of autopoiesis organization)”, u Šesti interkatedarski skup katedri za menadžment
zemalja jugoistočne Evrope i naučna konferencija: Savremeni preduzetnički me-
nadžment i organizacija u digitalnoj eri u zemljama u tranziciji: prepreke i moguć-
nosti, Bosna i Hercegovina, Banja Luka, 07.-08. oktobar 2016, str. 119–130.
5. Balažic Peček, T., Lauc, A., Bukovec, B. i A. Kovačević. (2017) “Re-processing of
Alopoietic to Autopoietic Organization (Re-procesiranje iz alopoietske u autopoi-
etsku organizaciju)”, u 6. međunarodni znanstveni simpozij: Gospodarstvo istočne
Hrvatske – Vizija i razvoj, Hrvatska, Osijek, 25–26. maj 2017, str. 393–404.
6. Beck, U. (2001), Družba tveganja: Na poti v neko drugo moderno, Zavod za odprto
družbo, Ljubljana.
40 Dijalog

7. Bukovec, B. (2009), Nova paradigma obvladovanja sprememb, Fakulteta za upo-

rabne družbene študije, Nova Gorica.
8. Capra, F. (1986), Vrijeme preokreta: Znanost, društvo in nastopajuča kultura, ČGP
Delo, OOUR Globus, Izdavačka djelatnost, Zagreb.
9. Capra, F. (1996), The Web of life: A New Scientific Understanding of Living
Systems, Anchor Books, New York.
10. Capra, F. (2002), The Hidden Connections: Integrating the Biological, Cognitive,
and Social Dimensions of Life Into a Science of Sustainability, Doubleday, New
York.
11. Detela, A. (2014), Sintropija v polifaznih zibelkah, Bograf tiskarna d.o.o., Ljubljana.
12. Djurdica, B. (2013), Kaj je življenjsko-kozmična energija: Eliksir za življenje na
zemlji, Alternativa, Ljubljana.
13. Ećimović, T. (2016), Univerzalna vzgoja in izobraževanje in Filozofija trajnostne
sonaravne prihodnosti Slovenk in Slovencev, Mestna knjižnica, Izola.
14. Feyerabend, P. K. (2008), Znanost kot umetnost, Zbirka Sodobna družba, Sophia,
Ljubljana.
15. Harari, Y. N. (2015), Sapiens: Kratka zgodovina človeštva, Mladinska knjiga,
Ljub­ljana.
16. Ivanko, Š. (2015), Zgodovina organizacijske misli, Fakulteta za organizacijske štu-
dije, Novo mesto.
17. Jantsch, E. (1980), The Self-Organisation Universe: Scientific and Human Implica-
tions of the Emerging Paradigm of evolution, British Library Cataloging in Publi-
cation Data, Oxford.
18. Kljajić, M. (1994), Teorija sistemov, Moderna organizacija, Kranj.
19. Kuhn, T. S. (1998), Struktura znanstvenih revolucij, Krtina, Ljubljana.
20. Lauc, A. (2000), Metodologija društvenih znanosti, Sveučilišče J. J. Strossmayera
u Osijeku, Pravni fakultet, Grafik, Osijek.
21. Lauc, Z. (2016), Moralitet-Legimitet-Legalitet: zbirka radova, Sveučilište J. J.
Strossmayera, Pravni fakultet, Grafika, Osijek.
22. Legradić, R. i Lauc, A. (1977), Dialektička teorija i praksa društva, Biblioteka
ekonomskog fakulteta u Osijeku, Osijek.
23. Luhmann, N. (1995), Social Systems, Stanford University Press, Stanford, California.
24. Luhmann, N. (2004), Luhmann’s theory of autopoietic social systems, Münchner
betriebswirtschaftliche Beitrage, Munich Business Research.
25. Maturana, H. R. and Varela, F. J. (1980), Autopoiesis and cognition: The realizati-
on of the Living, D. Reidel publishing company, London.
26. Malić, D. (1976), Kibernetska termodinamika: Zakonitosti i metode, Građevinska
knjiga, Beograd.
27. Maturana, H. R. i Varela, F. J. (1998), Drevo spoznanja, Studia humanitatis, Ljub­
ljana.
28. Morgan, G. (2004), Podobe organizacije, Fakulteta za družbene vede, Ljubljana.
Tanja Balažic Peček, Ante Lauc, Anton P. Železnikar, Boris Bukovec 41

29. Mulej, M. i dr. (2000), Dialektična in druge mehkosistemske teorije: Podlaga za

celovitost in uspeh managementa, Ekonomsko-poslovna fakulteta, Maribor.
30. Mulej, M. (2007), Inoviranje navad države in manjših podjetij z invenciami iz ra-
ziskovalnih organizacij, Fakulteta za management, Koper.
31. Ovsenik, J. (1999), Stebri nove doktrine organizacije, managementa in organiza-
cijskega obnašanja, Moderna organizacija, Kranj.
32. Ovsenik, J. (2010), “Kakšna organizacija kaže pot iz krize 2008+ (What kind of
Organisation should Reconceived to Trace a Way Out of the Crisis 2008+?)”, u
29. mednarodna konferenca o razvoju organizacijskih znanosti: Človek in organi-
zacija, Slovenija, Portorož, 24.-26. marec 2010, Fakulteta za organizacijske vede,
Maribor, str. 1007–1018.
33. Tesla, N. (2013), Moji izumi (My inventions), Založba Sanje, Ljubljana.
34. Vanek, J. (1977), The Labor Managed Economy, Cornell University Press.
35. Vasquez, C. and Benavente, R. D. (2016), “Revisiting Autopoiesis: Studying the
Constitutive Dynamics of Organisation as a System of Narratives”, Management
Communication Quarterly, Vol. 30, No. 2, pp. 269–274.
36. Železnikar, A. P. (2015), “Informational Consciousness and Half-Consciousness”,
Humankybernetik, Vol. 56, No. 3, pp. 99–108. Available from: http://www.artifico.
org.
37. Železnikar, A. P. (2016), Filozofsko besedotvorje (Philosophical Word Formation).
Available from: http://lea.hamradio.si/~s51em/book/Medit339slo.pdf. 2016, (Ac-
cessed: June 20, 2016).

Sažetak
Od alopoietičnog ka autopoietičnom samoupravljanju

Čovjek je autopoietičan kao biće, tako da si kvalitet života i stvaranja ga-

rantuje samodjelovanjem i sudjelovanjem u živoj autopoietički mreži. Organi-
zacija, kao i društvo također, treba djelovati kao harmonički samoobrazovan
subjekat, koji je iznutra jako povezan i autonoman, s okolinom povezan na
etičko-ekološki način. U kratkoj povijesti uskrsavamo princip samoupravlja-
nja, kao elemenat autopoietične organizacije, koja se temelji na humanom čo-
vjeku, samospoznajama i etičko-moralnim vidicima, kao preokret društva i
moralnog kapitala.
Potvrdili smo da je samoupravljanje elemenat autopoietične organizacije,
učvršćen u autopoietskoj mreži, i da se u organizacijama u nedostatku reflek-
sije osvješćuje mogućnost da ga se ispuni modelom “Informacijskog grafa au-
42 Dijalog

topoiesisa”. Istraživanje otvara nove mogućnosti holističnog pristupa razvoju

novih organizacijskih paradigmi i izgradnje organizacije budućnosti: Kako
preći iz alopoietičnog u autopoietično samoupravljanje. Razvili smo nove mo-
gućnosti univerzalnog modela “Drva razvitka”, kao modela autopoietične or-
ganizacije. Konačni cilj naših istraživanja jest povezati: znanost, umjetnost i
visoku tehnologiju, i tako doseći autopoietičnu kulturu življenja.
Ključne riječi: alopoietičan, autopoietičan, samoreferentnost, samoorgani-
zacija, samoupravljanje, ljudski kapital, etika, holizam
 Elma Kovačević-Bajtal*
Stručni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.01

Lobiranje – instrument savremene politike1

Sažetak
Iako nije nov fenomen, lobiranje se sve više koristi u praksi i pokazuje kao
neizbježan način argumentiranog uticaja na donosioce odluka. Međutim, sa
stanovišta političke prakse, vidljivo je da pred profesionalnim lobistima ne
stoji samo posao uticanja na donosioce odluka nego je to kompleksan zadatak
kome prethodi kontinuirano informisanje i komunikacija s onima koje pred-
stavljaju te pregovaranje s donosiocima odluka.
Političko lobiranje odvija se na domaćem i međunarodnom planu. Što se
tiče savremenog međunarodnog lobiranja, pojam se uglavnom odnosi na po-
slove lobiranja u Bruxellesu i Washingtonu. Kolijevkom lobiranja smatraju se
Sjedinjene Američke Države, ali lobiranje postaje sve samostalnija i sve traže-
nija profesija i u svijetu. U široj javnosti čest je slučaj da se lobiranje poisto-
vjećuje s korupcijom. Da bi izbjegle takvo poređenje i negativne konotacije na
lobističko djelovanje te da bi mogle adekvatno djelovati u slučaju zloupotrebe
lobističke djelatnosti, pojedine države donijele su i usvojile zakon o lobiranju.
Ključne riječi: lobiranje, politika, zagovaranje, korupcija, grupni pritisak,
informisanje i komunikacija, zakon o lobiranju, transparentnost

Uvod
Posljednjih godina svjedoci smo sve češćeg pisanja domaćih i međunarod-
nih medija (printanih i elektronskih) o Bosni i Hercegovini u kontekstu buđe-
nja međunacionalne mržnje, psihoze sistematskog održavanja etno-tenzija i
nastavljanja podjela među njenim narodima. Odnosno o “neophodnosti revizi-
je Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi se udarili novi temelji unutrašnjeg
uređenja države”, pa sve do onih koji govore o raspadu BiH.
Jedan od simptomatičnih primjera predviđanja budućnosti BiH je nedavno
objavljeni tekst Timotija Lesa (Timothy Less), bivšeg šefa Konzulata Velike
Britanije u Banjoj Luci, u časopisu “Foreign Affairs”. Naime autor je svjet-
sku javnost upoznao sa “svojom” analizom aktuelne političke situacije država
Balkana, pri čemu “otvoreno zagovara prekrajanje granica na evropskom jugo-
*
Sektor za edukaciju Vanjskotrgovinske komore / Spoljnotrgovinske komore BiH; elmakova-
cevic@hotmail.com
1
Tekst predstavlja neznatno izmijenjeni za štampu adaptirani uvod doktorske disertacije pod
naslovom: Lobiranje kao instrument savremene politike (koja je odbranjena 19. 1. 2015. na
Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu)
44 Dijalog

istoku te tvrdi da je ‘velika Srbija’ rješenje za mir”. Tekst je izazvao brojne ko-
mentare, najviše od strane stranih eksperata i diplomata. Navodimo mišljenje
direktora Centra za studij jugoistočne Evrope pri Univerzitetu u Gracu Flori-
jana Bibera, po kome: “Izgleda da je tekst napisao lobista ili je ovo pokušaj da
se privuče pažnja. Autor teksta nije poznati analitičar, ali je objavio nekoliko
tekstova ove i prošle godine. Po vokaciji je diplomata, a sada je i savjetnik. (...)
Prava je nesreća da je ‘Foreign Affairs’ objavio ovakav tekst, ali sumnjam da
će imati nekog velikog utjecaja – govori Bieber” (Vele, 2016).
Nešto stariji primjer takvog pisanja objavljen je na web portalu 24sata.info
(od 25. 8. 2009) koji govori kako “američka administracija uz pomoć Velike
Britanije pokušava da ubijedi Rusiju, ali i još nekoliko zemalja (koje se protive
ovom planu), da je Dejton prevaziđen i da BiH ne može da opstane ukoliko
se taj ugovor ne promijeni. Najprihvatljivija opcija za promjene unutrašnjeg
uređenja BiH je organizovanje nove međunarodne konferencije.” Isti izvor na-
vodi da su ovakve inicijative “plod bošnjačkog ili nečijeg drugog lobiranja”
(B., 2009).
Na istom tragu je i primjer pisanja vodećeg norveškog dnevnog lista Af-
tenposten (26. 9. 2009) pod nazivom “Mržnja i razdor ponovo parališu BiH”,
autora Craiga Whitlocka, u kojem se pored ostalog kaže: “Četrnaest godina
nakon što su zapadne sile intervenisale i zaustavile rat i etničko čišćenje, po-
javljuju se stara mržnja i razdor u toj mjeri da mnogi bosanski lideri lobiraju
kod SAD da se ponovo umiješaju.”
Iako su gore navedeni novinski tekstovi pisani u vremenskom rasponu od
7 godina, ono što im je zajedničko jeste to da se radi o političkom lobiranju na
međunarodnom planu radi poduzimanja određenih političkih aktivnosti. Iako
je svako lobiranje u suštini političko lobiranje, ono zavisno od predmeta inte-
resovanja može biti ekonomsko, sportsko, naučno, diplomatsko i dr. Nosioci
lobističkih aktivnosti mogu biti predstavnici države, diplomate, konsultanti,
uticajni članovi društva, advokati i sve češće profesionalni lobisti. Da bi zašti-
tili svoju profesiju, profesionalni lobisti u nekim (svojim) zemljama lobiraju
donošenje zakona o lobiranju. Također, neka udruženja lobista, svjesna ne-
gativne percepcije lobističke djelatnosti, mijenjaju nazive svojih lobističkih
asocijacija u asocijaciju javnih zagovarača politika.
Bez obzira na rečeno, tj. sve češću denominaciju lobističke aktivnosti i sve
vidniju podjelu mišljenja za ili protiv lobiranja, uticaji na donosioce odluka i
dalje će postojati. Bitno je samo to da se sve odvija transparentno i u skladu s
etičkim i poslovnim kodeksom. S obzirom na to da donosioci odluka ne mogu
biti eksperti za sve oblasti o kojima odlučuju, lobisti im pomažu da putem
konkretnih analiza i prijedloga, prije nego što dignu ruku za usvajanje neke
odluke, dobiju potpuniju sliku o nekoj aktuelnoj problematici. Jer, samo kada
Elma Kovačević-Bajtal 45

se odvija na profesionalan, transparentan način, lobiranje postaje i vid borbe

protiv korupcije. Istovremeno, jednak pristup donosiocima odluka govori o
nivou demokratske kulture neke zemlje i upravo zato se insistira na zakonski
vođenom odvijanju lobističkih aktivnosti. Svaki drugi oblik “lobiranja” samo
je nezakonit, odnosno moralno, etički i pravno neregularan način djelovanja
koji podliježe pravnim sankcijama.

Pojam i vrste lobiranja

Lobiranje podrazumijeva kontakte lobista s predstavnicima izvršne i zako-
nodavne vlasti radi promocije ili zaštite interesa svog klijenta. Tome prethode
pripreme i planiranje kontakata, naručena istraživanja, kao i druge radnje pre-
duzete u cilju što boljeg lobističkog efekta (Golubović, 2009: 44).
Lobiranje se definiše i kao “organizovano djelovanje pojedinaca i intere-
snih grupa kojim se utiče na odluke predstavnika zakonodavne i izvršne vla-
sti.” Cilj je da se promovišu i zaštite određeni legitimni interesi (opšti i poslov-
ni) koje ti pojedinci i grupe zastupaju i predstavljaju (Golubović, 2009: 13).
Ma koliko nov, lobiranje nije fenomen naših dana. To potvrđuje i Leksikon
temeljnih pojmova politike objavljen 1994. godine, koji navodi sljedeće:
“Lobiranje i drugi oblici grupnih pritisaka u izrazitom su porastu posljed-
njih godina. Nije riječ samo o kvantitativnom porastu različitih grupa za pri-
tisak, već i o promjenama u njihovoj strukturi i djelovanju. Dok su ranije te
grupe, u pravilu, predstavljale široke asocijacije (‘federacije’) različitih inte-
resa, one se danas sve više diferenciraju u grupe posebnih interesa.” (Bačić et.
al., 1994: 85).
Da su predviđanja o trendu porasta lobiranja i grupnih pritisaka realno za-
snovana, najbolje pokazuje komparacija podataka dobijenih uvidom na pre-
traživaču Google. Tako je 1. 5. 2009. godine na pojam “lobiranje” Google
prikazao 59.300 informativnih jedinica, dok je 1. 11. 2017. godine taj broj
iznosio 227.000 jedinica. Ista operacija za isti period na temu “lobiranje u Bo-
sni i Hercegovini” pokazuje porast s 27.000 na 244.000 informativnih jedinica.
Očito, lobiranje sve više i više postaje sastavni dio životne, jezičke i političke
prakse. Sa stanovišta ove posljednje (političke prakse), dva su primarna aspek-
ta lobiranja:
– informisanje i komunikacija lobista s onima koje predstavljaju i
– pregovaranje s donosiocima odluka.
S obzirom na važnost ovih funkcija, u američkom političkom prostoru sma-
tra se da lobiranje ima važnu, pa čak i presudnu ulogu u demokratskim proce-
sima. Evo dvaju ključnih uloga koje tako viđeno lobiranje preuzima na sebe, s
ciljem da obezbijedi dvije stvari:
– političku ekspertizu o kompleksnoj legislativi i
46 Dijalog

– praktični uvid tehničkih, praktičnih i dugoročnih račvanja legislative i

javne politike itd.
Imajući na umu da su obje te funkcije podjednako važne, lobisti traže na-
čina da postignu balans među njima. S druge strane, shodno sferi djelovanja,
prof. Antony J. Nownes razlikuje tri osnovne vrste lobiranja:
– lobiranje javne politike,
– lobiranje korištenja zemljišta i
– posredničko lobiranje.
U jednom drugom smislu, odnosno praćeno na vertikali političke djelatno-
sti (od najniže do najviše), lobiranje možemo posmatrati i u zavisnosti od toga
odvija li se ono na lokalnom, regionalnom, nacionalnom ili međunarodnom
nivou. Odnosno, zavisno od oblasnog predmeta svog interesovanja, lobiranje
može biti:
– političko
– diplomatsko
– ekonomsko (privredno)
– ekološko
– sportsko itd.

Političko – diplomatsko – ekonomsko lobiranje

Ukoliko se radi o ekonomskom (privrednom) lobiranju, ulogu lobiste tra-
dicionalno ima nevladin sektor (privredne komore, udruženja poslodavaca,
sindikati itd.) te različite konsultantske kuće, ali nerijetko lobiraju i sama pre-
duzeća (multinacionalne korporacije).
Evo jednog primjera ekonomskog lobiranja koji nalazimo u knjizi Doba
ekonomske diplomacije: “Vojni sukobi u bivšoj Jugoslaviji nisu zaustavili
svjetske diplomate da, dok su dogovarali oblikovanje mira, vode i ekonom-
sku diplomaciju. (...) Poznati i nepoznati političari i službenici međunarod-
nih organizacija koristili su svoj posrednički mirovni i humanitarni kapital u
lobiranju za ekonomske interese američkih i evropskih tvrtki: od Charlesa E.
Redmana, Carla Bildta, Bode Hombacha do Madeleine Albright i njezine lobi-
stičke grupe The Albright Gruop” (Plevnik / Mesić, 2011: 15).
Godinu dana nakon objavljivanja navedene knjige, bh. web-portal, pod na-
slovom Za diplomate je rat najbolja ekonomija – Pomogli Tačiju pa razvili
svoj biznis na Kosovu, prenosi vijest srbijanskih dnevnih novina Blic: “Naime,
radi se o tome da su brojni međunarodni predstavnici, vrativši se ponovo na
Kosovo, razvili sopstveni biznis. Takvo postupanje postalo je pravilo, a opseg
njihove djelatnosti kretao se od građevine do telekomunikacija. ‘Upravo zbog
toga nikoga nije iznenadila vijest da bivša američka državna sekretarka Medlin
Olbrajt, koja je imala ključnu ulogu u administraciji Bila Klintona i koja se
Elma Kovačević-Bajtal 47

zdušno zalagala za nezavisnost, želi da posluje na Kosovu. Njena kompanija

‘Olbrajt grup’ već stoji iza jednog od vodećih mobilnih operatera na teritoriji
KiM ‘Ipko neta’, a sada želi da kupi i poštu i telekomunikacije Kosova’.” (Ma-
stilović Jasnić, 2012).2
Također, za ilustraciju ekonomskog lobiranja navodimo još jedan primjer.
Internetski giganti Google, Amazon, eBay i facebook, kako bi oblikovali poli-
tička i druga važna pitanja u Washingtonu, formirali su organizaciju za lobira-
nje pod nazivom “Udruženje interneta”, koja je počela s radom 2012. Upravo
te kompanije u posljednje vrijeme “lobirale su političare o pitanjima olakšava-
nja vizne politike kako bi zaposlili radnike iz inostranstva. Također, vodile su
se diskusije o porezu, privatnosti i sigurnosti na internetu” (Aljazeera, 2012).
Evo još jednog primjera nedavnog medijskog pisanja na spomenutu temu:
“Ambasadori Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva Velike
Britanije i Sjeverne Irske, Delegacija Evropske unije u BiH, Savezne Repu-
blike Njemačke i Švedske i rezidencijalni predstavnik Razvojnog programa
Ujedinjenih nacija uputili su zajedničko pismo vlastima u FBiH u povodu ne-
usvajanja Zakona o energetskoj efikasnosti.”3
Kao što se da vidjeti iz prethodnih redova, pojednostavljeno i u najširem
smislu gledano, možemo govoriti o lobiranju na:
– domaćem i
– međunarodnom terenu.
Domaće lobiranje je neophodno zato što se mnoga međunarodna lobiranja
provode putem nacionalnih glasnogovornika ili s pozicija domaćih političara.
Odnosno, mnoga međunarodna tijela uzimaju u obzir cjelokupnu reputaciju
kompanije te će shodno tome preferirati saradnju s lobističkim organizacijama
koje rade na svim nivoima, jer žele da ne budu jedini kod kojih se lobira. Pre-
ma D. Gueguenu, “nacionalno lobiranje je u osnovi političko, dok je evropsko
većinom tehničko” (Gueguen, 2007: 98).
Što se tiče savremenog međunarodnog lobiranja, pojam se uglavnom odno-
si na poslove lobiranja u Bruxellesu i Washingtonu. Tako već 2010. godine u

2
U tekstu su navedena i druga imena koja su našla svoj ekonomski interes na Kosovu.
3
“Kako se navodi, Zakon o energetskoj efikasnosti u FBiH je u postupku usvajanja od 2013.
godine što je pruzročilo brojne probleme u implementaciji aktivnosti na polju energetske
efikasnosti u Federaciji. Zbog kašnjenja u usvajanju zakona, građani su ostali uskraćeni da
potpuno iskoriste prednosti sistematske implementacije mjera energetske efikasnosti u sva-
kodnevnom životu. Pored toga, BiH nije ispunila svoje obaveze prema Ugovoru o osnivanju
Energetske zajednice što je važan element u procesu pristupanja EU. ‘Što je najvažnije, BiH
nije u mogućnosti da iskoristi prednosti mjera energetske efikasnosti koje bi u velikoj mjeri
doprinijele održivom razvoju privrede i životnom standardu njenih građana’, stoji u saopće-
nju ambasada.” (Klix, 2016).
48 Dijalog

Bruxellesu djeluje više od 15.000 registrovanih lobista.4 A jedan od razloga za

lobiranje u Bruxellesu je i činjenica da je skoro 80% nacionalnih zakona člani-
ca EU preuzeto iz evropskog zakonodavstva. U nastojanju da osiguraju posti-
gnuće svojih ciljeva, vlade pojedinih zemalja često angažiraju specijalizirane
i afirmirane lobističke organizacije iz Washingtona kako bi lobirale u njihovu
korist, poput, recimo, njihovog učlanjenja u neke za njih važne međunarodne
organizacije.
Jedan od primjera angažmana te vrste jeste slučaj Slovenije. S obzirom
na to da je učlanjenje u NATO bio jedan od prioriteta njene vanjske politike,
ministar vanjskih poslova Slovenije Dimitrij Rupel potpisao je 2002. godine
jednogodišnji ugovor s jednom lobističkom firmom iz Washingtona s ciljem
njenog sistematskog lobiranja u korist što bržeg slovenačkog učlanjenja u tu
važnu međunarodnu vojno-političku organizaciju. Naime, Slovenija je, prema
dostupnim arhivskim informacijama, dva puta koristila lobističke usluge. Prvi
put je 1992. godine plaćeno objavljivanje propagandnih članaka o Sloveniji u
poznatim američkim časopisima, a drugi put je angažiranje lobista bilo okre-
nuto već spominjanom učlanjenju u NATO.
Uprkos svemu rečenom, stvari ipak ne teku pravolinijski jednostavno. Od-
nosno, lobiranje kao politička praksa i instrument moderne politike nije jed-
nako prihvaćeno u svim zemljama. Tako je npr. u SAD lobiranje prihvaćenije
nego u Velikoj Britaniji i koristi od lobiranja se bolje razumiju. Rezultat toga
je da su lobisti tradicionalno sastavni dio američkih advokatskih kancelarija.
Inače, u Washingtonu (prema Alexu Knottu, direktoru Centra za javni integri-
tet) lobira više od stotinu zemalja, kao i mnogobrojne strane firme. Tako su u
periodu od 1998. do 2006. godine strane zemlje potrošile čak 624 miliona do-
lara samo za lobističke usluge. “S rastom američke globalne moći, stranci sve
više i više lobiraju u Washingtonu, bez obzira na to radi li se o međunarodnoj
trgovini oružjem ili pak američkoj poreznoj politici” (Stephanie Ho).
Slijedom gornje logike, možemo reći da će, s privrednim rastom i jačanjem
Kine, i Peking postati lobistički centar. Iako nam dostupna literatura ne daje
mogućnost konkretnije potvrde rečenog, ono što možemo naći na tu temu jesu
tekstovi objavljeni u časopisima “Forbes” i “The Economist”. U prilog reče-
nom, tekstovi govore o sve učestalijem ekonomskom lobiranju u Kini (Chang
2010; Dreyfuss, 2001). Međutim, informacija o održavanju petog po redu semi-
nara na temu: “Dekodiranje Kine! Snaga, filozofija, državni poslovi i lobiranje
u Kini” u organizaciji Univerziteta u Kopenhagenu (17–21. augusta 2015. godi-
ne) otkriva nam da se Zapad već odavno ozbiljno priprema za lobiranje u Kini.
Naime, mnogi donositelji odluka i stručnjaci koji rade s Kinom nemaju pravil-
4
“ ...konzervativna procjena broja lobista u Bruxellesu kreće se oko 25,000 s još 10 do 15
tisuća lobista diljem Europe koji povremeno utječu na odluke u Bruxellesu” (Freund, 2016). 
Elma Kovačević-Bajtal 49

nu predodžbu i način da shvate kako kineska partija/država funkcionira i kako

s njom uspješno sarađivati. Neznanje može umanjiti mogućnost da se savlada-
ju prepreke i da se učinkovito komunicira s kineskim javnim i privatnim par-
tnerima.5 Otuda navedeni napori za educiranje u pravcu boljeg razumijevanja
funkcioniranja i načina donošenja odluka u kineskom sistemu rukovođenja.

Ozakonjenje lobiranja
Dakle, i izvan SAD lobiranje postaje sve samostalnija i sve traženija profe-
sija i čvrsto je vezano za političke procese, koji zahtijevaju angažman s vladi-
nim institucijama, kao i direktni kontakt s nosiocima važnih političkih dužno-
sti. Valja naglasiti da su pojedine države donijele i usvojile zakon o lobiranju,
ali to ne znači da zemlje koje nemaju takav zakon ne lobiraju na domaćem i
međunarodnom planu. One su prihvatile praksu lobiranja koja teče ne čeka-
jući svoje ozakonjenje. Legitimiranje lobističke djelatnosti putem “zakona o
lobiranju” ili nekog drugog zakona (koji će se odnositi na regulaciju te oblasti)
stvar je budućnosti, o čemu nam govori činjenica da je još 1. januara 2013.
godine Republika Austrija usvojila Zakon o lobiranju koji je osnovao registar
lobista (Reinberg-Leibel, 2014). A u posljednjih nekoliko godina (od 2011.
godine) i Velika Britanija i Danska pokrenule su, po uzoru na EU, inicijativu
za uspostavu registra lobista.6
Konačno, donošenje zakona o lobiranju jedan je od načina smanjenja ko-
rupcije. Zahvaljujući sumnjičenju i izjednačavanju lobiranja i korupcije, po-
znajemo slučajeve lobista i političara koji su za svoje djelovanje doživjeli
(nekad opravdanu, a nekad neopravdanu) osudu i društva i države. “Tokom
niza godina u SAD, lobisti su pominjani kao akteri mnogih afera i skandala.
Negativni imidž i loša reputacija (zajedno s lobističkom profesijom), proširili
su se i po Evropi. ‘Mali broj lobista koji se koristi nedozvoljenim sredstvima,
doveo je do uvriježenog negativnog mišljenja o celoj profesiji, a velikom bro-
ju profesionalaca je teško da utiču na ispravljanje ovih dugo godina stvaranih
5
Pored ostalog, na spomenutim seminarima su se obrađivale sljedeće teme: Kako politički
sustav funkcionira i zašto? Kako se moć, politika i upravljanje prakticiraju u Kini? Snaga i
njeni resursi – politički sustav i upravljanje na nacionalnoj i regionalnoj razini. Kako se vode
vladini poslovi i lobiranje te zamke koje treba izbjegavati? Identificiranje snažnih i utjecajnih
ljudi i organizacija na različitim razinama stranke – državni sistem. Rad s javnim i privatnim
kineskim organizacijama u Kini i inozemstvu. Razumijevanje i strateško korištenje Guanxi-
ja. Gdje se GuanXi, korupcija i lobiranje spajaju i gdje se oni razlikuju? Informacijski resursi
za učinkovito lobiranje u Kini i dr. Seminar je organiziran u suradnji s ThinkChina.dk. Cijena
seminara bila je 2600 eura. http://copenhagensummeruniversity.ku.dk, (Pristupljeno 1. 11.
2016).
6
Registrirani lobisti moraju biti uvedeni u poseban registar. Registar lobista je javno dostupni
dokument koji sadrži podatke o osobama koje se bave lobiranjem, podatke za koga lobiraju,
koja državna tijela su kontaktirana i kada.
50 Dijalog

predrasuda’ (A. Đurđić). Drugim riječima, ovo je bacilo u drugi plan sve one
lobiste koji se pošteno i u zakonskim okvirima bave svojim poslom.”(Kašćelan,
2012: 37). Međutim, korupcija se nastoji kontrolisati upravo putem zakona o
lobiranju. S druge strane, a u kontekstu opasnosti od korporokratije, Esad Zgo-
dić se poziva na Bakana (2006) koji predlaže javno finansiranje izbora, ukidanje
korporacijskih donacija u političke svrhe, strogo zakonsko ograničenje lobiranja,
rigorozno limitiranje seobe osoblja između institucija državne vlasti i korpora-
cijskog svijeta, svođenje njihovog uticaja na javnu politiku i državnu politiku
na mjeru u kojoj takve uticaje imaju i druge organizacije poput sindikata, eko-
loških i potrošačkih udruženja i boraca za ljudska prava (Zgodić, 2009: 259).
Prema istraživanjima Transparency Internationala, glavni koncept svih
demokratskih sistema podrazumijeva odgovornost političara, prevenciju zlo-
upotrebe pozicije te, istovremeno, prevenciju i kontrolu eventualne korupcije.
Također, najnoviji podaci spomenute organizacije govore “da se najniži stepen
korupcije odnosi na zemlje u Evropi i da se od svih vidova korupcije najviše
radi o političkoj korupciji”. Ali sve se to da prevazići. “Teška povijest lobiranja
u SAD pravi je primjer kako su nekadašnje korupcije danas zamijenjene profe-
sionalnim lobiranjem”. Odatle polazeći, govori se o povezanosti demokracije
i korupcije, kao i o tome kako korupcija predstavlja ključnu prijetnju tran-
sparentnosti u oblastima kao što su: političko finansiranje, konflikt interesa,
lobiranje i politički uticaj na pravni sistem. Upravo zbog negativnih asocijacija
koje se vežu za pojam lobiranja, mnoge nevladine organizacije kažu za sebe da
su “lobisti”, napominjući pritom da im izraz “predstavnik interesne grupe” bo-
lje odgovara. Kao primjer navodi se slučaj nevladine organizacije koja djeluje
na području Bruxellesa, a koja za sebe kaže: “Teško je ne biti lobista kada ste
aktivni u Bruxellesu, ali mi više volimo izraz – utjecatelj/ica na javne politike.”
I to nije jedini primjer djelovanja pod nekom drugom, obično samoizabra-
nom, nominacijom. Tako je, shodno rečenom, Ascijacija akreditiranih lobista
u Evropskoj uniji (AALEP) 2013. godine promijenila ime u Asocijacija jav-
nih zagovarača politika u Evropskoj uniji. “Javno zagovaranje politika (Public
Policy Advocacy) srž je onoga što članovi AALEP-a rade te se njihova prak-
sa širi sve do korporativnih odnosa, odnosa sa zajednicom i vladom, kriznog
menadžmenta i ostalih djelatnosti povezanih na bilo koji način. Novi naziv
točnije odražava tko smo i što radimo. Javno zagovaranje politika produbljuje
razumijevanje onoga što naši članovi rade. Promjena imena čini AALEP i našu
struku jačima zbog jasnijeg predstavljanja ciljanoj publici, odnosno donosite-
ljima odluka, zakonodavcima, javnosti, medijima, potencijalnim članovima i
drugima”, stoji na službenoj stranici AALEP-a.7
7
AALEP – novo ime ista kratica, http://www.hdl.com.hr/news.php?nid=2377&nc=0, (Pri-
stupljeno 5. 5. 2013).
Elma Kovačević-Bajtal 51

S druge strane, čak i u Americi, govori se o lobiranju u negativnom kon-

tekstu. Naročito kada je u pitanju “stari način lobiranja” uz pomoć najuticaj-
nijih kongresmena i senatora, što je uključivalo koktele i prijeme u njihovu
čast, ali i redovne telefonske kontakte uoči nekog važnog glasanja (Hristov,
2013). Zahvaljujući tako uticajnoj moći, zloupotreba lobiranja postala je stva-
ran problem u SAD. Stoga i države u kojima je lobiranje zakonski definisana
profesija, u svrhu uvođenja reda i principa ponašanja lobista, donose zakone
o etici u lobiranju ili etičke kodekse ponašanja lobista. Konkretno, lobiranje u
SAD i Kanadi regulisano je zakonima po kojima lobisti moraju prikazati iznos
svoje zarade i navesti ostvarene kontakte, dok je u Evropi ova oblast manje
regulisana. O privlačnosti lobističkog zanimanja najbolje govori podatak da
više od 45% lobista čine bivši političari i državni dužnosnici kojima je istekao
mandat. Međutim, da bi se profesionalno bavili lobiranjem, za njih je u nekim
zemljama propisana neophodna vremenska distanca (period hlađenja)8 od tre-
nutka prestanka mandata do ulaska u sferu novog – lobističkog djelovanja. U
kontekstu propisane vremenske distance, Janne Haaland Matlary s Fakulteta
političkih nauka Univerziteta u Oslu daje prijedlog “mogućih rješavanja pro-
blema korištenja kontakata i znanja” tako da političari sami sebi odrede period
karantena, recimo tri do četiri godine. Nakon toga oni postaju manje zanimljivi
jer njihovi kontakti nestaju ili slabe. “Ali, političari još uvijek nisu spremni na
jedan takav radikalan potez” (Haaland Matlary, 2010: 2).
Lobiranje se koristi kao vid promocije interesa pojedinih poslovnih sektora.
Razvojem demokratskih institucija povećava se i broj donosilaca odluka. Isto-
vremeno, širenjem dijapazona aktivnosti (koje stoje na raspolaganju vršiocima
uticaja na donosioce odluka), došlo je do toga da se većina članova Američke
lige lobista (American Ligue of Lobbyist) nije više smatrala samo lobistima.
To, kao i brojni skandali vezani za lobiranje i lobiste, rezultiralo je da no-
vembra 2013. godine dođe do donošenja odluke Američke lige lobista (koja
taj naziv nosi od 1979) da svoje ime oslobodi pojma “lobist” i promijeni ga u
Association of Government Relations Professionals.9
S druge strane, zbog različitih shvaćanja profesije lobiranja, postoje i neke
dileme. Jedna od njih je: znači li lobiranje vršiti odnose s javnošću ili ne. Neki

8
Period hlađenja (engl. cooling-off) odnosi se na ograničenja u lobiranju koja stupaju na snagu
nakon što javni zvaničnik napusti poziciju i započne s radom u privatnom sektoru. U slučaju
Evropske komisije, bivši povjerenici ne mogu lobirati ili zagovarati kod članova Komisije i
njihovog osoblja za vlastiti biznis, klijenta ili poslodavca o pitanjima za koje su bili odgovor-
ni u okviru svog resora, u periodu od 18 mjeseci po završetku njihovog mandata. U slučaju
Evropskog parlamenta za članove ne postoji period čekanja te im je dozvoljeno da postanu
lobisti odmah po napuštanju pozicije. Više vidi u: de Fouloy, 2013: 77.
9
Association of Government Relations Professionals, http://grprofessionals.org/, (Pristupljeno
8. 1. 2014)
52 Dijalog

to razlikuju, a drugi dovode u usku vezu. Pri tome, zagovornici naziva “odnosi
s javnošću” smatraju da oni idu korak dalje od lobiranja. Odnosno, konsultan-
ti za odnose s javnošću preferiraju veću ulogu medija u postizanju zacrtanih
ciljeva. Shodno tome, oni, umjesto lobista, za vršenje pritiska na političare
koriste medije (Tomić, 2008). Konačno, pristupajući ovom pojmu reduktivi-
stički, neki autori u lobiranju vide samo specijalizovani dio odnosa s javnošću.
Otuda i razumijevanje lobiranja kao “posebne djelatnosti iz područja odnosa
s javnošću, a svodi se na argumentovano zagovaranje određene prakse, ideje
ili interesa, kod onoga koji ima moć odlučivanja, ili barem kod onoga tko ima
velik utjecaj na donošenje odluka” (Bekić, 2007). U literaturi se mogu naći
primjeri koji lobiste izjednačuju s konsultantima za odnose s javnošću (“Public
affairs consultancies – lobbyist – are hired by a large range of organisations.”)
(Zetter, 2008: 62).
Na tragu navedenih distinkcija, potrebno je obratiti pažnju i na definisanje
pojma interesna skupina jer, prema Pravnoj enciklopediji (Blagojević, 1985),
valja razlikovati lobije od interesnih skupina. Odnosno, prema nekim izvori-
ma, lobiji se odnose isključivo na zakonodavnu vlast, a interesne skupine se
usmjeravaju na državu uopšte.
B. Legral, iskusni konsultant i stručnjak, lobiranje vidi kao složeni miks
koji se sastoji od 20% politike, 20% prava, 20% ekonomije, 20% diplomaci-
je i 20% komunikacije. Prema Bruceu C. Wolpeu, lobiranje je “politički me-
nadžment informacijama”, a prema M. Cleman, lobiranje je “koktel gdje se
utjecaj obavlja na raskrižju različitih političkih kultura i disciplina, i to među
poslovnim ljudima, izabranim političarima, tehnološkim strukturama, udruže-
njima itd.” (Klaman 2004: 24).
Prema teoriji konflikta, mnoge interesne grupe bore se za pristup političkim
donosiocima odluka i ekonomskim resursima. Oni koji ostvare bolji pristup i
imaju više novca stiču i veću političku moć. Na taj način oni utiču na društvena
pravila radeći ne samo na postizanju vlastite prednosti nego i na smanjenju uti-
caja drugih interesnih grupa. Sa stanovišta ove teorije, lobiste obično angažuju
interesne grupe kako bi povećale svoju moć na političkoj sceni. Iako još uvijek
ne postoji jedinstven teorijski okvir lobističke djelatnosti, u postojećoj lite-
raturi vidimo da neke od postojećih teorija naglašavaju ponašanje interesnih
grupa, neke dostupnost informacija, a neke insistiraju na pristupu donosiocima
odluka, odnosno na tehnikama ubjeđivanja itd.
Naravno, teorije porađaju i nova pitanja. Jedno od njih je: Šta podrazumi-
jeva personalni profil lobiste?, jer se lobiranjem danas bave ne samo političari
i diplomati nego i poslovni ljudi, sindikati ili nevladine organizacije te je (po
logici stvari) za tako zahtjevnu profesiju neophodno posjedovanje određenih
znanja i vještina. A uza sve to idu i određene osobine lobiste. 
Elma Kovačević-Bajtal 53

S obzirom na to da se političke agende i zahtjevi iskustveno i vremenom

mijenjaju, jasno je da ni alati lobiranja ne mogu ostati isti. Te promjene pretpo-
stavljaju i uvažavaju poznavanje i razumijevanje političkog okruženja u kojem
se djeluje, tj. lobira. Postoji čitavo mnoštvo faktora koji determiniraju tok do-
bro zasnovane lobističke akcije. Tako npr. uspješnost lobiranja, pored ostalog,
zavisi i od veličine skupine koja se zastupa. Smatra se da je lobiranje za male
skupine uspješnije jer su one u stanju da se lakše i brže dogovore o cilju za
koji se zalažu. Također, u okviru evropske lobističke prakse zapaža se trend
formiranja ad hock lobističkih grupa (u zavisnosti od aktuelne problematike),
umjesto skupog i stalnog prisustva na lobističkom tržištu koje iziskuje plaćanje
vrlo visokih troškova boravka i iznajmljivanja prostora u Bruxellesu. Ali sve to
zavisi od aktuelnog trenutka i motiva koji pokreću lobističku aktivnost. Poseb-
no kad se radi otvaranju ureda u Bruxellesu, a s ciljem ostvarivanja skrivenih
namjera (hidden agenda).
Međutim, da bi uspjelo, lobiranje mora razraditi svoju strategiju i taktiku.
Strategija je način dolaska do cilja, dok nam taktika govori o neophodnim kon-
kretnim aktivnostima kojima bismo mogli imati uticaj na ciljanu problematiku.
Pored ostalih, na sceni su tzv. “tiho” lobiranje (rad iza zavjesa) i javne lobistič-
ke kampanje kojima se pažnja javnosti skreće i zadržava na predmetu lobira-
nja. Kao čin posredovanja lobiranje je specifičan vid komunikacije. Odnosno,
prema Danielu Gueguenu, “ne postoji uspješno lobiranje bez komunikacije” te
ono kao takvo počiva na govornoj i pisanoj komunikaciji. Prava komunikacija,
smatra se, obuhvata povjerenje, integritet i empatiju.10
O kontinuitetu prakse lobiranja najbolje govori tvrdnja koja kaže da je “lo-
biranje uvijek postojalo u različitim oblicima u zavisnosti od razvijenosti druš-
tva”. Naravno, legitimno je pravo svake grupe da shodno vlastitim interesima
“utiče na donošenje pravnih odluka, a na institucijama je da svojim mehaniz-
mima uspostave najbolju odluku za interes zajednice kao cjeline” (Hristov,
2013). U tom smislu, profesionalno lobiranje postaje važan segment moderne
demokracije jer putem obezbjeđenja specifičnih informacija o načinu na koji
funkcioniše moderno demokratsko društvo (uključujući i sektor privatnog bi-
znisa) ono “pomaže da se smanji jaz u znanju između predstavnika građana i
njihove administracije”. U demokratskim društvima ljudima je dato da se sa-
mostalno organizuju i kroz to izraze svoj interes za učešće u procesu donošenja
određenih političkih odluka. Interesni pluralizam je neizbježna stavka istinske
demokratije. Tako lobiranje postaje jedan od načina koji omogućava građani-
ma da učestvuju u procesu donošenja onih odluka koje ih se životno tiču.

10
Empatija je psihološki pojam, a odnosi se na sposobnost uživljavanja u emotivno stanje dru-
ge osobe i razumijevanje njenih stavova, potreba i želja. Jedan je od bitnih preduvjeta uspješ-
ne komunikacije i učinkovitog lobiranja.
54 Dijalog

Međutim, lobiranju se često prigovara nedovoljna transparentnost koja uk-

ljučuje već spominjanu korupciju. Upravo tu dolazi do izražaja uloga civilnog
društva i nevladinog sektora, čiji je zadatak da aktivnim posmatranjem (moni-
toring) političke aktivnosti pravovremeno upozoravaju na eventualne pojave
sukoba interesa. Ali ovdje valja imati na umu “činjenicu da u manje razvije-
nim demokratijama susrećemo fenomen vladinih nevladinih organizacija koje
uslovljene donacijama o kojima najčešće odlučuju vladajuće stranke, bivaju
ograničene djelovati po principu korektnosti i nepristrasnosti” (Bajtal, 2010:
215). Dakle, i prema izvještajima pojedinih NVO treba imati kritički odnos
i uzimati u razmatranje nalaze samo onih NVO koje nisu izgubile reputaciju
nezavisnog i nepristrasnog kritičara društva.
Radi boljeg razumijevanja pojma lobiranje, A. Hristov navodi mišljenje
advokata Lefebiru, prema kojem lobirati ne znači samo uticati već prije svega
analizirati i shvatiti problem, kako bi onima koji odlučuju objasnili suštinu i
posljedice odluka koje trebaju donijeti.

BiH i problem lobiranja

Dok se u svijetu vodi polemika je li lobiranje dio odnosa s javnošću te
se raspravlja o različitim vrstama i tehnikama lobiranja, kao i o novitetima u
korištenju kanala komunikacije, u Bosni i Hercegovini ova profesija još nije
doživjela svoju pravu afirmaciju niti postoji zakon o lobiranju, poput onoga u
EU i SAD.
Ne koristi se ni podrška bh. građana koji žive u inostranstvu. S obzirom na
to da je u vremenu agresije na BiH veliki broj naših građana nasilno raseljen,
angažman bh. građana u zemlji novog boravka nije adekvatno iskorišten. Nai-
me, ne možemo zanemariti moguću podršku bh. dijaspore koja je BiH potreb-
na za realizaciju njenih nastojanja na putu priključenja EU i NATO. Uzmimo
primjer kandidature švedskog političara porijeklom iz BiH za izbor u Evropski
parlament. To je bila dobra prilika da bh. građani koji žive u Švedskoj (cca
100.000) podrže našeg kandidata i time BiH osiguraju glas podrške u EU par-
lamentu. Naime, J. Selimović je u svojoj predizbornoj kampanji naglašavao
da će se zalagati “za proširenje EU na cijeli Balkan” jer, kako je sam kazao,
“moj cilj je ulazak BiH u EU”, čime Balkan “dobija mir i stabilnost”, a Evropa
sigurnost (H., 2014). Međutim, izbori su završeni 25. 5. 2014. i, nažalost, niko
od “naših” kandidata za Evropski parlament nije dobio dovoljan broj glasova.
Selimovićev primjer porađa logičko pitanje može li se bh. dijaspora, shodno
realnim tokovima stvari, funkcionalizirati kao lobistička grupa u inostranstvu,
s ciljem da pomogne i izlobira usvajanje za BiH korisnih odluka i rezolucija,
poput svojevremeno usvojene Rezolucije o Srebrenici itd.?
Elma Kovačević-Bajtal 55

Međutim, često se može čuti da je saradnja vlasti s dijasporom nekoordini-

rana i da su raseljeni građani prepušteni sami sebi te da su, nerijetko, potrebne
informacije prisiljeni tražiti po internetu. Posljednjih godina u BiH se orga-
nizira godišnji skup Kongres dijaspore, ali ostaje pitanje je li moguće (zbog
različitih pogleda na ratna i aktuelna događanja) takve skupove iskoristiti za
upoznavanje s prioritetnim aktivnostima u vezi s neophodnim lobiranjima.11
S druge strane, organizatori i učesnici Kongresa dijaspore koriste priliku da
razmatraju mogućnosti saradnje s institucijama i privredom Bosne i Hercego-
vine. Tako su 2012. godine, učesnici Kongresa iskoristili priliku da lobiraju za
formiranje Ministarstva dijaspore na državnom nivou (FENA, 2012). Na tragu
svega rečenog, očito je da lobiranje ne poznaje granice za djelovanje niti je
fokusirano samo na pojedine oblasti i predmete lobiranja, niti je privilegovana
djelatnost samo jedne grupe ljudi.12
Za razliku od BiH, u zemljama okruženja situacija u pogledu uspostavljanja
zakonskog okvira za djelovanje lobista nešto je povoljnija. Naime, u Hrvatskoj
je u procesu donošenje zakona o lobiranju te se iz Udruženja hrvatskih lobista
duži niz godina nadaju da će on biti usvojen uskoro, kao što se i predsjednica
Društva lobista Srbije zalaže za to da lobiranje u Srbiji bude “što prije regu-
lisano zakonom”. Zakon o lobiranju imaju SAD, Kanada, Poljska, Mađarska,
Makedonija, Crna Gora i neke druge zemlje.

Zaključak
Današnji moderni politički ili poslovni svijet nije više zamisliv bez lobira-
nja i lobista. Kao što smo vidjeli, praksa lobiranja nije novum našeg vremena.
Praćenjem načina i obima uticaja na donosioce odluka vidljivo je da se lobi-
ralo i ranije, samo pod drugim imenom. Pa čak i danas, sve češće svjedočimo
pojmovnom pomaku: “lobiranje” prelazi u “zagovaranje javnih politika”. Ta
nominalna promjena nimalo ne umanjuje obim uticaja na donosioce odluka,
nego se zapravo radi o preimenovanju jedne prakse, uz evidentno unapređenje
i uvođenje novih strategija, alata i tehnika uticaja.
Savremeno društvo je složen kompleks najrazličitijih interesa i brojnih aso-
cijacija koje stoje iza tih interesa. Interes za razvoj političkog sistema javlja se
uviđanjem da zakon, koji je zamišljen kao izraz opće volje, nije uvijek sagla-
11
Prilikom donošenja zaključaka u ulozi različitih udruženja bh. građana u instranstvu potreb-
no je uzeti u razmatranje i njihovu etničku strukturu i njihov pogled na ratna događanja.
12
“Upravo smo (3. 7. 2012) imali priliku na web portalima pročitati i ovo: Sjedinjene Američke
Države ne žele predsjednika Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivicu Dačića za srbijanskog
premijera, piše beogradski dnevnik Blic te, pozivajući se na neimenovane izvore u diplomat-
skim krugovima, navodi da je američka državna tajnica Hillary Clinton u Beograd poslala
svog izaslanika Philipa Reekera kako bi lobirao za takozvanu ‘veliku koaliciju’ Demokratske
stranke (DS) Borisa Tadića i Srpske napredne stranke (SNS)”. (Ma., 2012).
56 Dijalog

san sa životnim interesima građana-pojedinaca. Na tom balansu rade upravo

interesne grupe građana. Čine to same ili angažiranjem profesionalnih lobista.
Učešće građana u politici definiše se “kao mjera do koje građani koriste uo-
bičajena demokratska prava na političku aktivnost, koja su im ustavom zaga-
rantovana”. Smatra se da ta mjera ukazuje na prirodu političke kulture jedne
zemlje. Takvo učešće zavisno je od snage civilnog društva da se nametne kao
neizostavan aktivni faktor životne svakodnevnice. Praksa pokazuje da se lobira-
nje vrši na domaćem i međunarodnom planu te, u zavisnosti od predmeta i cilja
lobiranja, može biti: ekonomsko, političko, sportsko, naučno, ekološko i dr.
U BiH je uglavnom riječ o političkom lobiranju, ali ima slučajeva kada i
predstavnici privrede (koji su politički aktivni) lobiraju za one zakone koji su
poticajni za njihovo bolje poslovanje. Što se međunarodnog plana tiče, prio-
ritet BiH je njeno članstvo u euroatlantskim integracijama. Ali ne treba zane-
mariti uticaj i aktivnosti bivših međunarodnih zvaničnika u BiH koji (svojim
istupima u svjetskoj javnosti) žele da predoče “svoje mišljenje” o novom ure-
đenju BiH, tj. o novom Ustavu. Takve političare obično angažiraju lobističke
grupe po nalogu pojedinih predstavnika vlasti. Ukratko, ako je lobiranje već
neizbježno, potrebno je uvesti standarde, educirati lobiste, imati profesionalnu
asocijaciju oko koje će biti okupljeni te raditi na promjeni percepcije javnosti
o lobiranju kao profesiji, pa tek onda očekivati i konkretne rezultate lobiranja.

Literatura
1. Bačić, A., Prpić, I., Puhovski, Ž. i Uzelac, M. (1994), Leksikon temeljnih pojmova
politike: abeceda demokracije, Fond Otvoreno Društvo Bosne i Hercegovine, Sa-
rajevo.
2. Bajtal, E. (2010), Duplo golo, Rabic, Sarajevo.
3. Blagojević, B. (1985), Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd.
4. De Fouloy (2013), Fouloy’s Explanatory Lobbying Dictionary, second edition,
AALEP Publishing Division, Brussels.
5. Gelak, D. (2007), How to Work the Hill like a Pro (Top Lobbying Strategies, Com-
pliance, and Formulating a Legislative Action Plan), TheCapitol.Net.
6. Golubović, D. (2009), Zagovaranje i lobiranje u parlamentu organima izvršne vla-
sti: uporedna iskustva i preporuke za Srbiju, UNDP Srbija, Beograd.
7. Gueguen, D. (2007), Europsko lobiranje, Mikropictures, Zagreb.
8. Haaland Matlary, J. (2010), “Lobbying: Politikernes eget problem”, Aftenposten 4.
8. 2010.
9. Hajdarević M. (2004), Ka totalnom ratu, Prosperitet d. d., Sarajevo.
10. Kašćelan, D. i Krsmanović, B. (2012), Ekonomsko i političko lobiranje, Zavod za
udžbenike, Beograd.
11. Klaman, M. (2004), Lobiranje – vodič kroz tehnike uticanja, Clio, Beograd.
Elma Kovačević-Bajtal 57

12. Plevnik, J. i Mesić, S. (2011), Doba ekonomske diplomacije, Plejada, Zagreb.

13. Raičević, M. (red.) (2013), Leksikon ekonomske diplomatije, Institut za ekonomsku
diplomatiju, Beograd.
14. Reinberg-Leibel, M. (2014), Lobbying in Austria, Transparency International –
Austrian Chapter.
15. Tomić, Z. (2005), Osnove političkog komuniciranja (treće izdanje), Poslovne ko-
munikacije, Mostar.
16. Tomić, Z. (2008), Odnosi s javnošću, Synopsis, Sarajevo – Zagreb.
17. Zetter, L. (2008), Lobbying – The Art of Political Persuasion, Harriman House,
Great Britain.
18. Zgodić, E. (2009), Multiverzum vlasti – za novu kratologiju, Fakultet političkih
nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.

Izvori s interneta
1. Aljazeera (2012), “Lideri interneta u agenciji za lobiranje”, www.balkans.ajazeera.
com, 26. 7. 2012. Dostupno na: http://balkans.aljazeera.com/vijesti/lideri-interne-
ta-u-agenciji-za-lobiranje, (Pristupljeno 27. 7. 2012).
2. B., S. (2009), “Ubijeđivanje Rusije u toku: Amerikanci spremaju ‘Dejton 2’”,
www.24sata.info, 25. 8. 2009. Dostupno na: http://24sata.info/vijesti/bosna-i-her-
cegovina/14322-Ubijedjivanje-Rusije-toku-Amerikanci-spremaju-Dejton.html,
(Pristupljeno 25. 8. 2009).
3. Bekić, J. (2007), “Lobist plite mrižu svoju”, www.slobodnadalmacija.hr, 26. 3.
2007. Dostupno na: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20070326/mozaik01.asp,
(Pristupljeno 27. 3. 2007).
4. Chang, G. G. (2010), “How to lobby Beijing”, www.forbes.com, 6. 5. 2010. Do-
stupno na: https://www.forbes.com/2010/05/06/china-business-government-opini-
ons-columnists-gordon-chang.html#7a4091a9532d, (Pristupljeno 23. 5. 2014).
5. Dreyfuss, R. (1997), “The New China Lobby”, http://prospect.org, January-Febru-
ary 1997. Dostupno na: http://prospect.org/article/new-china-lobby, (Pristupljeno
23. 5. 2014).
6. FENA (2012), “BH dijaspora najveća i najbolja spona sa EU”, www.vijesti.ba, 2.
6. 2012. Dostupno na: http://vijesti.ba/clanak/89926/bh-dijaspora-najbolja-i-najve-
ca-spona-bih-sa-eu, (Pristupljeno 2. 6. 2012).
7. Freund, D. (2016), “How many lobbyists are there in Brussels?”, www.transpa-
rency.eu, 21. 9. 2016. Dostupno na: https://transparency.eu/lobbyistsinbrussels/,
(Pristupljeno 21. 9. 2016).
8. H., A. (2014), “Moj cilj je ulazak BiH u EU”, www.tv1.ba. Dostupno na: http://
www.tv1.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/dogadjaji/14310-svedski-kandidat-za-eu-
roparlament-za-tv1-moj-cilj-je-ulazak-bih-u-eu.html, (Pristupljeno 12. 1. 2014).
9. Haaland Matlary, J. (2010), “Lobbying: Politikernes eget problem”, Aftenposten,
4. 8. 2010. Dostupno na: https://www.aftenposten.no/meninger/i/0KW02/Politi-
kernes-eget-problem, (Pristupljeno 8. 1. 2014) (prev. L. Hajdarović).
58 Dijalog

10. Horvatić, J. (2013), “AALEP – novo ime, stara kratica”, www.hdl.com.hr, 5. 5.

2013. Dostupno na: http://hdl.com.hr/aalep-novo-ime-stara-kratica/, (Pristupljeno
5. 5. 2013).
11. Hristov, A., “Šta je lobiranje?”, Strateška komunikacija, Emagazin 47. Dostupno
na: http://www.veza.biz/ahristov/1.html, (Pristupljeno 20. 12. 2013).
12. Klix (2016), “Šest ambasadora pisalo čelnicima FBiH zbog neusvajanja Zakona
o energetskoj efikasnosti”, www.klix.ba, 27. 12. 2016. Dostupno na: https://www.
klix.ba/vijesti/bih/sest-ambasadora-pisalo-celnicima-fbih-zbog-neusvajanja-zako-
na-o-energetskoj-efikasnosti/161227082, (Pristupljeno 27. 12. 2016).
13. Ma., D. (2012), “Blic: SAD ne želi Dačića za premijera, u Beograd šalje duž-
nosnike”, www.dnevnik.hr, 3. 7. 2012. Dostupno na: https://dnevnik.hr/vijesti/
hrvatska/blic-sad-ne-zeli-dacica-za-premijera-u-beograd-salje-duznosnike.html ,
(Pristupljeno 3. 7. 2012).
14. Mastilović Jasnić, I. (2012), “Pomogli Tačiju, pa razvili svoj biznis na Kosovu”,
www.blic.rs, 21. 8. 2012. Dostupno na: http://www.blic.rs/vesti/tema-dana/pomo-
gli-taciju-pa-razvili-svoj-biznis-na-kosovu/5cfdw6l, (Pristupljeno 21. 8. 2012).
15. Vele, F. (2016) “Ko stoji iza priče o podjeli BiH”, www.avaz.ba, 22. 12. 2016. Do-
stupno preko: http://www.avaz.ba/clanak/268696/ko-stoji-iza-price-o-podjeli-bih,
(Pristupljeno 24. 12. 2016).
Elma Kovačević-Bajtal 59

Abstract
LOBBYING – AN INSTRUMENT
OF CONTEMPORARY POLICY

Albeit not a new phenomenon, lobbying is increasingly used in practice and

is demonstrated as an inevitable method of exerting argumentative influence
on decision-makers. However, from the standpoint of political practice, it is
apparent that the job of professional lobbyists is not solely influencing deci-
sion-makers, but that it is a complex task preceded by continually informing
and communicating with those represented by the lobbyists, as well as negoti-
ating with decision-makers.
Political lobbying takes place at the domestic and international level. With
regard to contemporary international lobbying, the term generally refers to
lobbying activities in Brussels and Washington. The United States are consid-
ered the cradle of lobbying, but lobbying is becoming a more independent and
increasingly sought-after profession in the world as well. The general public
often equals lobbying to corruption. In order to avoid such a comparison and
the negative connotations to the lobbying activity, and in order to adequately
act in the event of abuse of lobbying activities, individual states have enacted
and adopted a law on lobbying.
Keywords: lobbying, policy, advocacy, corruption, group pressure, infor-
ming and communicating, law on lobbying, transparency
 Иван Вучковић*
Pregledni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.05

Албер Ками – Мит о сизифу

Сажетак
У раду се расправља о Камијевом делу Мит о Сизифу те основним
питањима егзистенције и смисла егзистенције уопште. Рад је спроведен
есејистички те се у њему у нешто слободнијој форми анализира и истиче
смисао и значај поменутог дела. Питање апсурда се, као суштинско пи-
тање, одмах издваја. Показује се да је апсурд основ разумевања читавог
Камијевог филозофског промишљања човека на начин његовог постојања
у свету. Сходно томе, полазећи од апсурда, тражи се и даје могући одго-
вор на питање зашто треба да живим?
Кључне речи: егзистенција, апсурд, смисао, самоубиство, филозофија

Најпре, ко је Албер Ками? Или, још боље, да ли је Ками књижевник

или филозоф? Ово питање се, у последње време, неретко поставља, а од-
говор се проблематизује до у недоглед. Ипак, чврсто сам убеђен да око
тога не треба дизати прашину. Зашто? Многи, како лаици тако и стручња-
ци, често говоре како је Достојевски филозоф, или како су то, рецимо,
Стендал, Гогољ, Чехов или Кафка. Одмах ћу рећи – одговорно и без икак-
ве сумње тврдим да је овакво разумевање (таквих) писаца погрешно. Ни
Достојевски, ни Стендал, ни Гогољ, па ни Чехов ни Кафка нису, пре свега,
осетили потребу да се, поред књижевног стваралаштва, окушају и у фило-
зофском стваралаштву. По дубини мисли и темама које обрађују свакако
су брилијантно упловили у саму срж одређених филозофских проблема,
али не есејима или филозофским текстовима друге врсте, већ приповет-
кама, драмама, романима. Ситуација је иста чак и ако, ван књижевности,
у разматрање уведемо врхунске редитеље, сликаре или музичаре попут
Андреја Тарковског, Дејвида Линча, Томаса Винтерберга, Хијеронимуса
Боша или Џонија Кеша. Сходно томе, реч је о књижевницима (уметни-
цима), додуше уметницима највишег ранга, али не и о филозофима. Ако
сада у разматрање уведемо Камија, видећемо да постоји одређена, при-
лично велика разлика јер, поред књижевних дела, Ками је писао и фило-
зофске есеје, и то, у најмању руку, подједнако успешно. Дакле, одговор
на, показује се, прилично тривијално питање, гласи: Ками је и књижев-

*
Техничка школа Бор, Србија, е-mail: ivan.vuckovic1@gmail.com
Иван Вучковић 61

ник и филозоф, и као таквог га треба разумети. Шта је есенција његовог

стваралаштва и чему је ближи, књижевности или филозофији, мислим
да је непотребно разматрати. Што се био-библиографских података тиче,
на овом месту ћемо их прескочити јер верујем да вам је то већ увелико
познато и јасно.

***
У есеју Мит о Сизифу, објављеном у сред трајања Другог светског рата,
врло јасно се и врло конкретно обрађују проблеми људске егзистенције,
питање и проблем апсурда као посебног, незаобилазног појма те готово
и сва остала питања која су, уже или шире, везана за један, по Камијевом
мишљењу, примарни људски проблем – проблем смисла у овом свету у
коме смо на начин на који јесмо. Примарно питање којим се, дакле, Ками
бави у својим есејима јесте шта ми, такви какви смо, можемо да постиг-
немо овде? Да ли треба, и ако треба, зашто треба да живимо? Циљ овог
рада је да омогући што јаснији увид у дело Мит о Сизифу, примарно пра-
тећи редослед који је сам аутор поставио у књизи.
У једном поглављу, на крају књиге, Ками прича једну причу – некакав
човек је седео крај каде и пецао. У једном тренутку долази психијатар
(највероватније на позив његове супруге) који је застао до каде и пажљи-
во почео да посматра ситуацију у којој се нашао. Ипак, не обазирући се
ни најмање, човек је хладнокрвно наставио да пеца. Међутим, после из-
весног времена, да би му доскочио, психијатар га упита – извините, до-
звољавате ли да питам – како иде улов, трза ли риба? Човек се окрену,
летимице га погледа, па му, врло јасно и хладне главе, одговори – го-
сподине, шта није уреду са Вама, па ово је када. Овако се, по Камијевом
мишљењу, може тумачити Кафкино стваралаштво јер, каже он, када год
Кафка жели да прикаже апсурд, он се служи кохерентношћу. Ипак, шта
то значи? Шта је кохерентност? У логици, што нам је у овом случају и
најзначајније, кохерентност је једна врста теорије истине. У чему је про-
блем са кохерентношћу? Кохерентност је често једна велика играрија јер,
судећи по тој теорији, могуће је да један целовит систем буде кохерентан,
да у њему нема никаквих противречности, али да у целини буде потпуно
погрешан, чак апсурдан. Прича коју смо имали прилике да чујемо управо
то и хоће да нам каже и покаже. Због тога, кохерентност се често користи
у псеудо-реторици и псеудо-политици, нпр. ако један од председничких
кандидата никада није победио на изборима, а стално говори како ће сле-
дећег пута коначно правда тријумфовати те ће баш он добити изборе – он
се недвосмислено креће у оквиру кохерентности као једне неухватљиве,
али очигледно неистините приче.
62 Dijalog

Ипак, постоји огромна разлика између политичке и уметничке кохе-

рентности. У чему се она састоји? Уметност, за разлику од политике или
науке, јесте лажна, али она нема за циљ да буде истинита. Уметност нема
за циљ да нам потура лаж као истину (сетите се политике!), већ да нам
ствари прикаже из једне могуће перспективе, из једног од многих мо-
гућих виђења нечега што би се, у најширем смислу, могло разумети као
истина. Рибар у кади хоће да нам каже – у чему је проблем? Ја знам да је
ово када и знам да је немогуће да било шта уловим, али ипак желим да пе-
цам. Управо то и Ками хоће да нам поручи – луксуз је, а неопходност, гле-
дати апсурду у очи. Дакле, луксуз је (а неопходност) схватити како је овај
живот апсурдан, а опет живети! Бежањем од проблема проблем се још
више продубљује – каже на једном месту Ниче. И управо је о томе реч –
ако бежимо у неки онострани свет, у некакав бесмртни живот, изгубићемо
и тај живот (који је ништа друго до фикција), али, још страшније, и овај
живот овде, који је, иако темпоралан, ипак реалан, ипак је ту на начин
чувеног филозофског термина Das Dasein, на начин Хајдегеровог ту-бит-
ка. Ако бежимо од оваквог стања ствари у ма какве имагинарне светове
спасењa, вршимо филозофско самоубиство1. Ипак, Ками јасно каже како
га, од филозофског самоубиства, више занима самоубиство само – голо
самоубиство – оно самоубиство које је наизглед просто – када човек, из
неког оваквог или онаквог разлога, одузме себи живот.
На самом почетку есеја Мит о Сизифу Ками каже како ће се бавити
апсурдним осећањем, а не апсурдном филозофијом, те да, дакле, никак-
ва метафизика (као темељ тумачења) није у игри. Метафизика, на овом
месту, просто, не држи воду, па нам стога и није потребна. Можда је ово
један од основних разлога што Камијев Мит о Сизифу нема толико зва-
ничних значајнијих тумачења и/или критика. Ипак, без обзира на то што
је ово дело писано наизглед простим језиком свакодневице, Мит о Сизи-
фу није ни најмање лак за тумачење. Штавише, ако му се приступи пот-
пуно опуштено и непажљиво, верујем да се може разумети чак радикално
погрешно. Свакако, није потребно тумачити Камијев језик ни као скуп
некаквих алегоријских слика или метафора, али исто тако ни као нешто
што је већ само по себи јасно, просто и разумљиво. Наравно, да бисмо
тумачили Камијев Мит о Сизифу, није нам потребно детаљно познавање
историје филозофије, али је, ипак, пожељно разумети филозофску пер-
спективу из које Ками наступа када износи своје идеје, своја схватања и
своја запажања. При тумачењу овог дела вреди узети у обзир ону Ниче-

1
Најгрубље и најкраће речено – филозофско самоубиство је једна врста епистемолошког,
сазнајног самоубиства. Ако се скривамо од истине, губимо све оно људско што нам је
дато – могућност да сазнамо, радозналост итд.
Иван Вучковић 63

ову да треба бити крава, а не модеран човек те да је преживање нужан

услов за разумевање Камија – читати полако, озбиљно (наравно, не мета-
физички озбиљно!) и стрпљиво.
Самоубиство као основни филозофски проблем – ипак, ваља одмах
рећи да самоубиство није узрок Камијевог стварања дела Мит о Сизифу,
већ последица. Ками јасно каже да никада није видео некога да је умро
(односно да се убио) због недостатака онтолошких аргумената и доказа.
Шта је биће, да ли је оно коначно или не, да ли је оно дељиво или недељи-
во? – по Камијевом мишљењу, једноставно, није примарно питање које би
требало да поставимо. Сетимо се само разговора између писца и физича-
ра у филму Сталкер култног редитеља Андреја Тарковског. Истине попут
“троугао може бити једнакостранични, једнакокраки или правоугли” нам
не значе ништа ако нам је смисао живљења поткопан. Једна изузетно чуд-
на ствар, ако не и озбиљна противречност је та што – управо због тема
којима се бави и то ван и без помоћи метафизике – Камија многи, окорело
књишки, али не и неважни филозофи, схватају, и схватали су, прилич-
но неозбиљно – у том смислу и по тим критеријумима Ками је филозоф
другоразредне категорије – нешто слично њему су и Кјеркегор, Ниче,
Шопенхауер, Маркузе, Бодријар и други. Наравно, да овакво расуђивање
није трагично, свакако би било изузетно смешно и занимљиво. Није ли,
ако намерно хоћемо да провоцирамо, ситуација потпуно супротна? Нису
ли, по важности тема, ови филозофи заправо примарни, у односу на нпр.
Лајбница, Хегела или Спинозу? Но вратимо се нашој теми.
У књизи Мит о Сизифу се заправо тражи одговор на питање зашто да
живим, тј., мало радикалније, да ли је потребно да се убијем? А шта значи
убити се? Убити се значи признати – признати да нас је живот превази-
шао и да нам је смисао поткопан! То се, како аутор каже, дуго спрема у
свом срцу. Ипак, да ли је потребно убити се? Ками даје одречан одговор –
просто – он није за опцију самоубиства као решења за излаз из апсурда у
коме се налазимо, иако нам темељ изнова и изнова измиче. Ми не можемо
никада до краја да спознамо себе, да знамо ко смо, али, иако је ситуација
безнадежна и безизлазна, то не значи да је потребно да себи одузмемо
живот. Треба живети апсурд. Ипак, сада сасвим легално можемо поста-
вити питање шта је то апсурд? Има ли апсурд било какво јасно одређење,
икакву дефиницију? Ако бацимо поглед у било који речник, или у било
какву енциклопедију, наћи ћемо следећа значења: противречно, бесмис-
лено, немогуће и сл. Ово нам је сада од изузетне помоћи. Међутим, мо-
жда је боље питати где се налази апсурд? Апсурд није ни у човеку ни у
свету – већ у њиховом односу, у односу човека са светом. Тек када човек
покуша да од света добије некакве примордијалне, исконске одговоре,
64 Dijalog

отвара се бескрајно поље апсурда. То је оно што се у филозофији нај-

боље објашњава синтагмом индиферентна река света. Свет нам не даје
никакве одговоре – ма колико да на коленима филмски вичемо зашто?,
никада нећемо добити ниједан одговор (сем онога за који се сами будемо
изборили!). Са друге стране, апсурд лежи у расколу између средстава и
циља – када недовољно добрим средствима покушавамо да остваримо
задати циљ – поново наилазимо на апсурд. Тако, каже Ками, ако видимо
неког човека да голим рукама јуриша на тенк, рећи ћемо – ево апсурда!
Дакле, ако средства којима се служимо не могу да доведу до циља ка коме
тежимо – наилазимо на апсурд. У том смислу ваља разумети због чега се
Ками одрекао једног метафизичког тумачења стварности јер, ако ми поку-
шавамо да смрт тумачимо као некакав нови живот, ништа нећемо реши-
ти, већ ћемо само још више закомпликовати већ прилично компликовану
ситуацију у којој се налазимо. Прича о вечном животу не решава ништа.
По Камијевом мишљењу, не постоји никаква могућност да се ми извуче-
мо из ове темпоралности те да живимо у некаквом вечном блаженству
– једноставно, не смемо дозволити да нас приче о оностраном приграбе.
У овоме се налази матрица апсурда и из ње, условно, произилазе сви дру-
ги осећаји апсурда који нас могу сустићи на сваком ћошку. Разум није
бескористан, али је ограничен те, када разум постане не-разуман, када
прекорачи своја овлашћења и своје границе, рађа се апсурд. Сходно томе,
разум дела у оквиру својих граница па неке проблеме њиме једноставно
не можемо решити. С тим у вези, живети значи пустити да живи апсурд.
Суочити се са апсурдом, а не кукавички бежати – то је својство храброг,
побуњеног човека!2 За човека који није ограничен нема лепше представе
од представе интелигенције ухваћене у коштац са стварношћу која га пре-
вазилази – каже Ками. Нажалост, још једном, метафизика нам ту не може
помоћи. Ипак, ако је ситуација оваква, а по свему судећи јесте, можемо се
с правом запитати – да ли, с обзиром на то да смо нужно смртни, постоји
некакво зло? И овде Ками (насупрот, рецимо, Лајбницу) врло прибрано
и просто одговара – највеће зло је прерана смрт. Смрт, сама по себи, није
зло и не треба је доживљавати као зло.
Једино је прерана смрт зло. Ипак, зашто? Одговор је, суштински, при-
лично прост – прерана смрт није ништа друго до “немогућност оства-
ривања својих потенцијала”. Прерана смрт је зло због тога што је мени
онемогућено да ја будем ја, тј. зато што ја не могу до краја да будем ја.
Дакле, прерана смрт јесте највеће зло због тога што ја ни на који начин не

2
Ако вас занима овај проблем, за почетак препоручујем врло лако и занимљиво штиво
Скота Пека, Пут којим се ређе иде.
Иван Вучковић 65

могу да остварим своје потенцијале. Моји потенцијали, ма какви да јесу,

тим су чином заувек прекинути.
Прерана смрт као пропуштена добит. Ми ћемо свакако окончати свој
живот, али је ипак пожељно да то што дуже “одложимо”. Дакле, ко је
апсурдни човек? Апсурдни човек је онај човек који, свестан своје пролаз-
ности, наставља да живи – бира живот. Ками стога критикује Кирилова,
лика Ф. М. Достојевског, који, схвативши да нема бога, долази на идеју да
се убије и да на тај начин и сам постане бог. Ками, просто речено, сматра
да за тим нема потребе, тј. да такав чин неће променити ништа – или –
још боље – такав чин не би био чин храбрости, већ кукавички чин, чин
предаје и бекства. Смрт је свакако наша једина судбина и нема потребе
јурити за њом. Смрт се нас ништа не тиче јер, док год јесмо, нема смрти,
а када смрт дође, онда више нисмо – каже Епикур. Ствар је проста – немо-
гуће је имати искуство смрти па, сходно томе, не треба бринути. Вилхелм
Дилтај, Камијев претходник, такође износи становиште да нема конкрет-
ности и индивидуалности без пролазности. И по Дилтајевом мишљењу
разумско тумачење живота је само део тумачења живота (поред хтења,
осећања, воље и сл.). Сада се можемо поново запитати ко је апсурдни
човек? Глумац јесте, писац није. Зашто? За разлику од глумца, писац чува
наду и ако је непризнат, док глумац бивствује у тренутку – глумац, за раз-
лику од писца, успева или не успева и код њега, што је бољи, све се више
поистовећују оне, наизглед опречне категорије, изгледати и бити. Код гл-
умца – исто је изгледати и бити. Глумац је савршена симулација. И у томе
можемо поново уловити апсурд. Оно што је важно – каже Ниче – није веч-
ни живот, већ вечна живост. То важи за глумца, али то важи и за све нас.
Због тога – Ниче презире хришћанство и хришћанско склањање из света
и бежање од проблема. Треба живети, а не скривати се по шумама! Из тог
разлога се и Ничеов Заратустра чуди због чињенице да је бог мртав. Јер
живети монашко-хришћански значи живети ван историје. Бог је мртав
значи да метафизика више нема смисла, или, нешто грубље, у свету у
коме смо сада лицемерно би (и безобразно) било позивати се на бога када
знамо да бога више нема. Ако постоји Аушвиц, бог не може постојати.
Какав контрааргумент изнети (а остати доследан животу који је око нас)?
Ако хоћеш свеж ваздух, не иди у цркву – каже Ниче. Црква је затрова-
на, ваздух је тамо ужегао и постао, речено Марксовим језиком, “опијум за
народ”. Ниче је итекако утицао на Камија – он је био жива побуна, један
од ретких правих филозофа. Ками је то свакако знао. Ками се дубоко сла-
же са Ничеом у томе да је метафизика своје трајање завршила, да небеске
вредности више нису од помоћи и да је оквир у коме се ми крећемо и
где ваља тражити смисао ништа друго до време. Време је оквир трајања
66 Dijalog

игре. Ми смо темпорални, хтели то или не. Човек је човек само док се
игра – каже Шилер, а игра се једино овде и једино у времену. Није ли то и
основна тема Семјуела Бекета? Није ли пролазност основ Краја Партије
и Чекајући Годоа? Код Хајдегера имамо појам бриге – брига (Sorge) је
основ битка у времену. Ми смо темпорални, као што је речено, и то ваља
озбиљно схватити. Човек је једини створ који бригује, а брига је смисаона
само у односу на време, само у контексту темпоралности. Посао уметно-
сти је да ово јасно изнесе – уметност не решава, већ обелодањује апсурд.
У документарном филму Славоја Жижека Pervert’s guide to cinema каже
се да добар филм приказује “неуспех повлачења воде након велике ну-
жде” – када се сав онај ужас врати у нашу реалност – то је филм. А ја бих
додао – не само филм већ свака јака, права, искрена уметност. Уметност је
побуна у смислу “ја се не слажем са датим стањем ствари, већ покушавам
да такво стање променим, да створим нешто ново” макар и у контексту
обелодањивања проблема.
На крају – Сизиф. Зашто је Сизиф апсурдни јунак? Зашто је Сизифов
посао синоним за апсурдно делање? Ками каже да је Сизиф апсурдан јер
је свестан – свестан је да ће се стена, коју по казни непрестано гура на врх
једног брда, поново скотрљати. Свесност ситуације – то је основ апсурда.
А Сизиф смо сви ми, мање или више. Ипак, Ками пита да ли је Сизиф
због тога несрећан? и одговара да га, ипак, и поред свега, треба видети
као срећног. Сама могућност да се дође до врха довољна је да испуни
људско срце – каже он. Нешто слично нам поручује и Синатра у плане-
тарно познатој песми My way.
Живот је процес, а имати такав процес значи већ унапред га изгуби-
ти. Ово је свакако слободније тумачење Кафке. Ипак, иако је наш живот
темпорално одређен, иако смо сви ми мање или више Сизиф сâм, то опет
не значи да не треба живети и да се треба повући. Можда баш вредности
које придајемо животу јесу вредности само у оквиру једног временског
трајања у коме се наш живот нужно одвија. Закључак је дакле – треба
живети! Стога, не губимо време и прихватимо се камена, јер It’s too bad
she won’t live. But then again who does?3 или, као у Лас Вегасу, кућа увек
добија, али то не значи да се ниси играо.
Свако добро!4

3
Цитирано из филма Blade Runner (1982)
4
Крај предавања (део о Кафки) је из техничких разлога изостављен. Већина важнијих
делова предавања налази се у тексту. Аутор се нада да нема већих и озбиљнијих
пропуста. Сходно томе, аутор се на овом месту повлачи.
Иван Вучковић 67

Литература
Бекет, С. (1997), Чекајући Годоа, ЗУНС, Београд.
Beckett, S. (2012), End game, Faber & Faber, London.
Дилтај, В. (1997), Суштина филозофије и други списи, Издавачка књижарница
Зорана Стојановића, Нови Сад.
Достојевски, Ф. М. (2009), Зли дуси, Отворена књига, Београд.
Ками, А. (2002), Странац, СКЗ, Београд.
Ками, А. (2008а), Мит о Сизифу, Paideia, Београд.
Ками, А. (2008б), Есеји – Побуњени човек, Paideia, Београд.
Kafka, F. (1994), Poseidon und andere kurze Prosa, Fischer, Frankfurt am Main.
Кафка, Ф. (2004), Процес, Новости, Београд.
Марковић, М. (1997), Слобода и пракса, ЗУНС, Београд.
Ниче, Ф. (1994а), С оне стране добра и зла, Просвета, Београд.
Ниче, Ф. (1994б), Генеалогија морала, Просвета, Београд.
Ниче, Ф. (2005), Тако је говорио Заратустра, Новости, Београд.
Пек, С. (2013), Пут којим се ређе иде, Нова књига, Подгорица.
Петровић, Г. (2005), Логика, ЗУНС, Београд.
Риз, В. (2004), Речник филозофије и религије, Дерета, Београд.
Сартр, Ж. П. (2000), Романи и новеле, Paideia, Београд.
Сартр, Ж. П. (2008а), Мучнина, Paideia, Београд.
Сартр, Ж. П. (2008б), Биће и ништа, Paideia, Београд.
Шилер, Ф. (2007), О лепом, Book & Marso, Београд.
Филиповић, В. (1979), Новија филозофија запада, Матица Хрватска, Загреб.
Франкл, В. (1994), Зашто се нисте убиили, Жарко Албуљ, Београд.
Хајдегер, М. (2007), Битак и време, Службени гласник, Београд.
Хемлин, Д. (2001), Теорија сазнања, Јасен, Никшић.
***
Skot, R. (1982), Blade Runner, Warner Bros.
Тарковски, А. (1979), Сталкер, Мосфилм.
Žižek, S. (Sophie Fiennes) (2006), Pervert’s guide to cinema, Amoeba film.
68 Dijalog

Abstract

The paper has an aim to explain Camus’ book – “The Myth of Sisyphus” –
the most important questions of existence and the meaning of existence in gen-
eral. The work is presented in the form of an essay, so its point and significance
are highlighted in a manner that is a bit freer. The question of absurdity, as the
essential inquiry, stands out immediately. It can be discerned that absurdity is
the basis of understanding of Camus’ entire philosophical deliberation on man
and the way his existence unrolls in the world. In accordance to this, beginning
with the absurd, a search is started and a possible answer given to the question
– “Why should I live?”
Key words: existence, absurdity, essence, suicide, philosophy
 Mile Lasić*
Javno predavanje DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.04

Europska unija između apokalipse i utopije1

Sažetak
Europska unija je na raskrižju. U igri je, sukladno “Bijeloj knjizi” Europske
komisije, pet scenarija, koji se mogu podvesti pod potrebu produbljenih refor-
mi u krugu onih zemalja EU koje su sposobne i voljne za dublje integracije,
što implicira i “EU dviju brzina”, to jest “jezgru EU” i “satelite”. Na suprot-
nom polu su, pak, planovi skupine zemalja “Višegradske skupine”, koje traže
povratak dijelova suvereniteta na članice EU s europskih razina odlučivanja,
što istovremeno znači i suspenziju acquisa i rastakanje EU. Surove geopoli-
tičke igre u svijetu i proturječni unutarnji razvoji u EU imaju i gospodarske
i financijske i političke aspekte, kao i vrijednosne dimenzije. Pa se u dobu
“novog Hladnog rata”, u “post-truth eri” i vremenima “fake news” mnogima
i unutar EU učinilo kako Europska unija nije vrijedna angažmana, posebice u
tzv. novim članicama EU, mada su profitirale od njezina postojanja i članstva
u EU. Nažalost, i u zemljama “Zapadnog Balkana” se mnogima učinilo kako
su alternative vlastitoj budućnosti u EU moguće i u čvrstim vezama s nekim
drugim važnim igračima na “velikoj šahovskoj ploči”, a ne s EU, pa demon-
striraju odbojnost spram transnacionalnih umreženja u EU i druge boleštine
tzv. neiživljenog suvereniteta, baš poput zemalja “Višegradske skupine”.
U javnom predavanju se dekonstruiraju, zapravo, proturječnosti u svijetu
i unutar EU, pa potom slijedi logika koja je odnijela prevagu na tzv. Rođen-
danskom summitu EU u Rimu, 25. ožujka 2017., u jednoglasno usvojenom
dokumentu zvanom “Rimska deklaracija”, u kojoj se kazalo kako je postojeći
acquis obvezujući za sve, ali da se mora tragati i za inkluzivnim reformama
koje bi uključivale one članice EU koje su spremne i voljne za reforme u “ko-
aliciju voljnih”, ostavljajući mogućnost za priključenje drugim članicama kad
za takvo što budu spremne. U ovim obrisima ispunjenim neizvjesnostima i
prijetnjama tek se očekuju osmišljeniji reformski projekti, za koje je očekivati
kako će biti predloženi u formi modela “EU dviju brzina”, za koji su se de fa-
cto založili i Juncker, Macron i Merkel te izrijekom i ugledni “eurolozi” poput
Habermasa i drugih. U ovom kontekstu se u javnom predavanju uključuju u
razmatranje i važni impulsi poput Manifesta Pokreta za demokratizaciju Eu-

*
izvanredni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, e-mail: dr. mile.lasic@gmail.com
1
Javno predavanje u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (9. studenog 2017. u
12,00 sati)
70 Dijalog

rope (DIEM25) i europske “političke utopije” izložene u knjizi Ulrike Beate

Guérot “Zašto Europa mora postati Republika”. Izvjesniji odgovori se moraju
pričekati...
Ključne riječi: EU na raskrižju: pred disolucijom ili reformama, proturječ-
ni scenariji o budućnosti EU, proeuropske političke utopije ...

I
Prije malo više od godinu dana bivši je predsjednik Europskog parlamen-
ta Martin Schulz, u međuvremenu biran i za predsjednika SPD-a i za protu-
kandidata Angeli Merkel za njemačkog kancelara, na seminaru za novinare u
Bruxellesu upozorio na to da Europskoj uniji prijeti raspad, jer “nije dovršena,
nije dovoljno transparentna niti demokratska, sigurno nije socijalno praved-
na”, poručivši kako “imamo priliku učiniti ju transparentnijom, demokratič-
nijom, pravednijom” te kako bi njezino ukidanje, uništenje bilo “povijesni
neuspjeh za koji bi cijenu platila ne moja, nego buduće generacije”. Prema
Hininom izvješću “Martin Schulz: Europska unija pred raspadom”, kako ga je
naslovio Index.hr, Schulz je precizirao da se u govorima onih koji pozivaju na
preustroj EU i renacionalizaciju politika, koji uvijek na prvo mjesto stavljaju
svoju zemlju i umjesto da nude rješenja, samo traže krivce, bili to islam, EU,
neka druga zemlja ili manjine, prepoznaje retorika 20-ih i 30-ih godina prošlog
stoljeća. “Rezultat takvih politika je poznat, a alternativa za takve politike je
bila Europska unija. Na početku 21. stoljeća trebali bismo moći bolje nego na
početku 20. stoljeća”, opomenuo nas je Schulz (HINA 2016).
No, hoće li Europljani umjeti spasiti projekt mira zvan Europska unija i
time izbjeći ružne povijesne reprize, treba tek vidjeti. Europska se unija na-
lazi u najdubljoj krizi od njezina osnivanja u Rimu prije 60 godina i otuda se
množe i apokaliptične vizije i utopije, uključujući zahtjeve za revitalizacijom
EU ili posve novim početkom, što je, primjerice, suština i peticije za osniva-
nje “Prave Europske unije blagostanja, sigurnosti i demokracije”, koju sam u
veljači 2017. i preveo i supotpisao. U peticiji “Marš za Europu” se veli: “Mi,
europske građanke i građani, i zabrinuti smo i uplašeni. Gospodarska i finan-
cijska kriza je osiromašila mnoge od nas. Visoka i stalno rastuća nezaposlenost
mladih prijeti da generacije mladih postanu izgubljene generacije. Društvena
nejednakost raste i time dovodi socijalnu koheziju u opasnost. Europska unija
je okružena ratovima i nestabilnošću, od Ukrajine do Turske, Bliskog Istoka i
Sjeverne Afrike. Izbjeglički i migracijski pokret je postao strukturna značajka
vremena. U mnogim zemljama uočavamo autoritarne tendencije i porast naci-
onalističkih i ksenofobičnih snaga. Demokracija i suštinske vrijednosti europ-
ske moderne civilizacije su napadnute. I sama EU je dovedena u pitanje, iako
je upravo ona desetljećima jamčila mir, demokraciju i blagostanje...” Otuda
Mile Lasić 71

i zahtjevi: “Mi zahtijevamo od njih da ostvare vizije očeva-osnivača. Oni bi

trebali biti u stanju utrti put za ponovno osnivanje EU putem prijedloga Europ-
skom parlamentu, te bezuvjetno iskoristiti instrumente Lisabonskog ugovora
kako bi jačali institucije i političke oblasti EU, posebice oblasti vanjske i sigur-
nosne politike, gospodarske i socijalne politike... Zajedno trebamo ohrabriti
nositelje političkih odluka da usmjere Europsku uniju k novom početku. Eu-
ropsko ujedinjenje je ključno kako bismo rješavali naše zajedničke probleme,
kako bi živjele naše vrijednosti, kako bismo osigurali blagostanje i unaprijedili
našu sigurnost i demokraciju.” (MarchForEurope2017, 2017).
Potpisao sam ovu prosvjednu peticiju europskih intelektualaca, jer me već
duže vrijeme muče pitanja kako izbjeći sunovrat EU u ništavilo, odnosno pre-
duhitriti apokaliptične disolucijske prijetnje Europskoj uniji, a ne odustati od
najplemenitijeg projekta u europskoj i ljudskoj povijesti, kako da EU ne izgubi
raison d’etre koji se ogleda i u novim paradigmatskim mišljenjima i nenasil-
nim praksama, koji uključuju i interese i osjećanja i u unutarpolitičkom i u ge-
opolitičkom pogledu. Iz istih razloga pozvat ću se ovdje i na “Manifest za eu-
ropsku demokratizaciju” Pokreta za europeizaciju Europe (DIEM25), usvojen
na DIEM-ovom osnivačkom kongresu u ožujku 2016., jer je i u njemu iznijet
čitav niz ocjena s kojima se ne možete ne složiti, pa i ocjena kako u srcu naše
dezintegrirajuće Europe leži obmana: visokopolitički, nerazumljiv proces do-
nošenja odluka od vrha prema dnu predstavlja se kao “apolitičan”, “tehnički”,
“proceduralan” i “neutralan”, ma koliko bila opasna njegova svrha spriječiti
Europljane da koriste demokratsku kontrolu nad svojim novcem, financijama,
uvjetima rada i okolišem. Cijena te obmane nije samo kraj demokracije nego
za posljedice ima i loše ekonomske politike: a) ekonomije Eurozone tjeraju se
s ruba litice kompetitivnim mjerama štednje, što rezultira trajnom recesijom
u slabijim zemljama i slabim investiranjem u ključnim zemljama; b) članice
Europske unije koje su izvan Eurozone udaljavaju se, pak, tražeći inspiraciju
i partnere u mračnim kutovima, gdje ih se najčešće dočekuje s nerazumljivim,
prinudnim ugovorima o slobodnoj trgovini koji podrivaju njihovu suverenost;
c) nejednakost bez presedana koja otklanja nadu te mizantropija cvjetaju u
cijeloj Europi. U DIEM25 interpretaciji dominiraju dvije grozne opcije: po-
vlačenje u čahure vlastitih nacionalnih država ili predaja briselskoj zoni bez
demokracije. Međutim, mora postojati neki drugi smjer, pa DIEM25 zaziva
protupokret: demokratizirajmo Europu! Sukladno ovoj logici, ili će Europa
biti demokratizirana ili će biti dezintegrirana! Uostalom, DIEM25 vjeruje kako
njegov cilj nije ništa više utopijski nego što je to bila inicijalna izgradnja Eu-
ropske unije. On je zapravo manje utopijski nego što je to pokušaj da se na
životu održi postojeća antidemokratska, fragmentirajuća EU. “Naš pokušaj da
demokratiziramo Europu je hitan, jer bi bez strelovitog početka moglo postati
72 Dijalog

nemoguće oblikovati se u institucionaliziran otpor na vrijeme, prije nego što

Europa prijeđe točku s koje nema povratka”, poručuje se u DIEM-ovom Ma-
nifestu, jer ako “ne uspijemo demokratizirati Europu unutar jednog desetljeća,
ako europske autokratske sile pobijede u gušenju demokracije, EU će se srušiti
pod svojom ohološću, rascijepit će se, a njezin će pad izazvati neviđene pro-
bleme svugdje, ne samo u Europi” (Lasić, 2016d).
Ma koliko me nervirale neznalice kad ponavljaju poznatu mantru kako je
“EU u geopolitičkom pogledu politički patuljak”, jer ova vrsta diskvalifikacije
zanemaruje upravo sui generis konstrukciju i geopolitiku vrijednosti u EU,
mogu se složiti sa svim onima koji se plaše logike “lako ćemo”, ili “po starom
ćemo”, jer ako se upravo takvo što ne bi preduhitrilo, mogla bi EU ući u opa-
snu disolutivnu fazu, kao nekoć SFRJ. Zbog toga bi se od strane odgovornih
u EU morala ozbiljno uzeti upozorenja i DIEM25, odnosno njegove prompt-
ne, pa potom i mjere unutar 12 mjeseci, mjere unutar dvije godine i mjere
do 2025., i to temeljem sljedeća četiri načela: a) Nijedan europski narod ne
može biti slobodan dok je ugrožena demokracija drugoga; b) Nijedan europ-
ski narod ne može živjeti dostojanstveno sve dok se to ne omogući drugome;
c) Nijedan europski narod ne može se nadati napretku ako se drugoga gura u
trajnu nesolventnost i depresiju; d) Nijedan europski narod ne može rasti bez
temeljnih dobara za njegove najslabije stanovnike, bez ljudskog razvoja, eko-
loškog balansa i odlučnosti da bude oslobođen fosilnih goriva u svijetu koji
mijenja sebe, a ne klimu planeta. Zbog toga DIEM25 putem “Manifesta za
europsku demokratizaciju” i poziva, kako vele, “drage Europljane”: a) da se
zajedno borimo protiv europskog establishmenta, koji duboko prezire demo-
kraciju, kako bismo demokratizirali Europsku uniju; da prekinemo redukciju
svih političkih odnosa u odnose moći koji se maskiraju u obične tehničke od-
luke; da birokraciju EU-a podvrgnemo volji suverenih europskih naroda; da
razmontiramo uobičajenu dominaciju korporativne moći nad voljom građana;
da ponovno politiziramo pravila koja upravljaju našim jedinstvenim tržištem
i zajedničkom valutom. DIEM25 ne krije, također, kako model nacionalnih
stranaka koje formiraju krhke saveze na razini Europskog parlamenta sma-
tra zastarjelim te kako je nužno borbu za demokraciju odozdo (na lokalnim,
regionalnim i nacionalnim razinama) dopuniti internacionalnom strategijom i
paneuropskom koalicijom za demokratizaciju Europe.
“Naš sveobuhvatni cilj da demokratiziramo Europsku uniju isprepleten je
s ambicijom da se promovira samoupravljanje (ekonomsko, političko i druš-
tveno) na lokalnim, općinskim, regionalnim i nacionalnim razinama”, poru-
čuje se u DIEM-ovom Manifestu, “da otvorimo koridore moći javnosti; da
prigrlimo socijalne i civilne pokrete i da od birokratske i korporativne moći
emancipiramo sve razine vlasti”. Inspirirani Europom razuma, slobode, tole-
Mile Lasić 73

rancije i imaginacije, koja je moguća putem sveobuhvatne transparentnosti,

stvarne solidarnosti i autentične demokracije, poručuju DIEM-ovci, težimo:
a) demokratskoj Europi u kojoj sva politička moć proizlazi iz europskih su-
verenih naroda; b) transparentnoj Europi gdje se sve odlučivanje odvija pod
građanskim nadzorom; c) ujedinjenoj Europi čiji građani imaju jednako zajed-
ničkog na međunarodnom planu koliko i unutar država; d) realističnoj Europi
koja si postavlja zadatak radikalnih, ali dostupnih demokratskih reformi; e)
decentraliziranoj Europi koja koristi središnju moć kako bi maksimalizirala
demokraciju na radnim mjestima, u gradovima, regijama i državama; f) plura-
lističkoj Europi regija, etniciteta, vjera, nacija, jezika i kultura; g) egalitarnoj
Europi koja slavi razlike i prekida s diskriminacijom temeljenom na spolu,
boji kože, društvenim klasama ili seksualnoj orijentaciji; h) kulturnoj Europi
koja koristi kulturni diverzitet svojih naroda i promovira ne samo svoje ne-
procjenjivo naslijeđe nego i rad europskih disidentskih umjetnika, glazbenika,
pisaca i pjesnika; i) socijalnoj Europi koja priznaje da sloboda uključuje ne
samo slobodu od miješanja nego i osnovna dobra koja pojedinca oslobađaju od
eksploatacije; j) produktivnoj Europi koja investicije usmjerava u zajednički,
zeleni napredak; k) održivoj Europi koja živi u okviru sredstava kojima planet
raspolaže, minimalizirajući utjecaj na okoliš i ostavljajući što više fosilnoga
goriva u zemlji; l) ekološkoj Europi koja je angažirana na zelenoj tranziciji ci-
jelog svijeta; lj) kreativnoj Europi koja oslobađa inovativnu snagu imaginacije
svojih građana; m) tehnološkoj Europi koja nove tehnologije stavlja u službu
solidarnosti; o) povijesno svjesnoj Europi koja traži bolju budućnost bez skri-
vanja od svoje prošlosti; p) internacionalističkoj Europi koja ne iskorištava
neeuropljane; r) mirnoj Europi koja smanjuje napetosti na svom istoku i na
Sredozemlju, koja djeluje kao bedem protiv sirena militarizma i ekspanzioniz-
ma; s) Europi otvorenoj prema idejama, ljudima i inspiraciji sa svih strana svi-
jeta, koja ograde i granice shvaća kao znakove slabosti što u ime sigurnosti šire
nesigurnost; š) oslobođenoj Europi gdje privilegije, predrasude, deprivacija i
prijetnje nasiljem nestaju, omogućavajući Europljanima da se rađaju u manje
stereotipnim ulogama, da uživaju jednake šanse za razvoj svojih potencijala i
da budu slobodni birati više od samo životnih partnera, radnih kolega i prija-
telja (Lasić, 2016d).

Quo vadis, Europo?

Bilo je potrebno u uvodu dotaknuti i ovu vrstu DIEM-ove utopije, kao kon-
trapunkta birokratiziranoj i tehnokratiziranoj svakodnevnici u institucijama
EU, jer se u njoj ne radi samo o željama i snovima lijevo i kozmopolitski
nastrojenih Europljana nego i o podsjetniku na činjenice kako je u osnovi eu-
ropskih integracija uvijek bila ideja mira i ujedinjenja Europe, što se imalo
74 Dijalog

postići putem gospodarske integracije odozdo i europskog prava odozgo, kako

je i nastala ova sui generis tvorevina, privlačeći svojom gravitacijskom sna-
gom sve veći broj europskih zemalja. Pri tomu se upravo politika proširenja
EU, počevši od prvog vala proširenja EZ (1973.), kad su tadašnjoj “šestorki”
pristupile Velika Britanija, Irska i Danska, pa preko vala proširenja u osamde-
setim godinama, kad su izravno iz diktatura u EU ušle Grčka, Portugal i Špa-
njolska, sve do “Big banga” za zemlje istočne i jugoistočne Europe (1. svibnja
2004.), potvrdila kao jedna od najuspješnijih javnih politika EU. Dakako, i
prije “Brexita” se otvorila “Pandorina kutija” sumnji u idilično kretanje EU
naprijed, takoreći samo od sebe, jer su mnoge zajedničke politike, a ne samo
politika proširenja, postale upitnim, usljed surovih geopolitičkih igara izvana
protiv EU i unutar autohtonih kriza u EU.
U svakom slučaju se u ovom trenutku ne može govoriti o posve izvjesnoj
budućnosti Europske unije, posebice ne u sastavu i na temeljima na kojima se
oformila u svom šezdesetogodišnjem maršu u nepoznato, tijekom kojega je
postala sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfe-
deracija, nego “nešto između” – originalna političko-ekonomska integracija i
subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira
države članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja temeljem prenijetog ili
djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja: u prostore transnacionalnih
pulsacija i socijalizacija i integracije “s onu stranu nacionalne države”. Unatoč
tomu, u vremenima sveopćih kriza doveden je u pitanje i sui generis pravni i
politički sustav u EU, ma koliko bi se – poslije svih lutanja – moglo možda
ispostaviti kako je budućnost EU upravo u najboljim danima u njezinoj prošlo-
sti. Na ovu temu sam govorio u referatu u ANUBiH krajem prošle godine, što
se u međuvremenu može čitati – zajedno s radovima drugih kolega – u zborni-
ku ANUBiH o geopolitičkim promjenama u svijetu i Europi i budućnosti BiH
(Cvitković / Pejanović 2017).
U ovom trenutku postoji, dakle, ozbiljna opasnost da procesi nebrojenih
transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, odnosno umreženja, o kojima im-
plicite i eksplicite govore moje novije studije, budu dovedeni u pitanje (Lasić,
2016b), ma koliko neupitno bilo ispravnim što polaze od postojećih identiteta
i subjektiviteta, pa inkluzijom rade u korist njihove kozmopolitizacije, što za
posljedicu ima tzv. europeizaciju i narativa i javnih politika u EU. Zbog toga
se ni u kojem slučaju ne bi smjelo zaboraviti kako su EEZ/EZ/EU, uvijek kada
bi se suočavale s unutarnjim strukturnim krizama i/li geopolitičkim izvanjskim
udarima, posezale za dubljim reformama i novim temeljnim ugovorom koji bi
naznačio i dublje integracije i efikasnije odlučivanje, ne isključujući ni daljnje
širenje EU. Doduše, i u svim ranijim krizama se javljala i ideja povratka EU
ustroju tipa “saveza nacionalnih država”, ali se nitko nije usuđivao dovoditi u
Mile Lasić 75

pitanje “EU kakva jest”, njezinu “pravnu stečevinu” (acquis), kao što se danas
čini. Zbog toga se već ovdje mora reći kako suspenzija acquisa ili “povratak
prenijetog suvereniteta” s europskih razina odlučivanja na institucije zemalja
članica ne bi više omogućavala zajedničku budućnost svih članica EU, što bi
se najporaznije odrazilo i na zemlje “ZB”, imale one status kandidata ili poten-
cijalnog kandidata, kao BiH i Kosovo.

White paper: Pet scenarija o budućnosti EU

Već uoči 60. rođendanskog summita EU u Rimu politički su prvaci Nje-
mačke, Francuske, Španjolske i Italije oživjeli staru ideju o “Europi više brzi-
na”, pri čemu se pod “Europom” mislila EU, mada to nije jedno te isto, kako
“EU ne bi eksplodirala”, to jest kako bi se pojedinim članicama EU omogućilo
da napreduju brže nego ostale. “Jedinstvo nema za sve isti značaj. Zato se za-
lažem za nove oblike suradnje, za nove projekte, za ono što se zove drugačija
suradnja”, rekao je tadašnji francuski predsjednik François Hollande, doma-
ćin mini-summita u Versajskom dvorcu, od 6. ožujka 2017. koji je okupio i
njemačku kancelarku Angelu Merkel i premijere Španjolske i Italije Marijana
Rajoya i Paola Gentilonija. Zapravo se o “EU dviju brzina” raspravljalo već
prije toga na kolegiju Europske komisije, inače njezin predsjednik Juncker ne
bi mogao već 1. ožujka ove godine progovoriti u javnosti o pet mogućih sce-
narija o budućnosti EU, poručivši: “Nije više vrijeme kada možemo zamisliti
kako će svatko činiti iste stvari zajedno.” U međuvremenu je i njemačka kan-
celarka Angela Merkel progovorila o “EU više brzina”, preciziravši kako takva
EU na neki način već postoji. Neke države su u Eurozoni, a druge nisu, neke su
u Schengenu, a druge nisu, neke bi izuzeća od zakona EU, druge ne, objasnila
je, misleći na one članice EU koje su suspendirale tzv. Dublinske regule i tzv.
pravične kvote raspodjele migranata u cijeloj EU. U nagoviještenim planovima
Junckera i Merkel radilo se, dakle, o idejama dublje integrirane Europske unije
– skupine najrazvijenijih i najvoljnijih članica Unije, dok bi članice EU koje
ostaju izvan tog kruga morale ostati vjerne acquisu ili izaći iz EU, odnosno
krenuti k vlastitom “exitu” i tako produbiti postojeću dezintegraciju Europske
unije. Nije bilo, pak, posve jasno: ostaju li i članice EU koje bi činile “koaliciju
voljnih” vjerne acquisu ili ne, što se razjasnilo tek tijekom jubilarnog 60. ro-
đendanskog summita EU u Rimu, 25. ožujka 2017. Potom se spekuliralo kako
bi zamišljenu “jezgru EU” činile: Portugal, Španjolska, Francuska, Njemačka,
Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Italija, Austrija, Slovenija, Finska, Litva,
Latvija, Estonija, Cipar, Malta i Irska, dok bi se u “drugoj brzini” našle sve
ostale članice EU koje ne žele ili ne mogu pratiti produbljenije integracije.
Sve se špekulacije ove vrsti moraju uzeti s rezervom, naravno, jer one i nisu
drugo do ambicija jednih i strahovi drugih, dok će se o formama budućnosti
76 Dijalog

EU sa sigurnošću znati više tek u ljeto 2019. godine. Takvo što se, naime, dâ
zaključiti temeljem planova predsjednika Europskog vijeća Donalda Tuska,
najavljenih u estonskoj prijestolnici Tallinu, 29. rujna ove godine. “Mogu reći
u ime svih da je jedinstvo najvažnije”, ocijenio je Tusk, najavivši kako će do-
sadašnje rasprave “iskoristiti za izradu Liderske agende 2017/2018.” te da će
tu agendu predstaviti na redovitom skupu EU za tri tjedna u Bruxellesu, što je
u međuvremenu i učinio. Iz nje je vidljivo kako se radi o čak 13 važnih susreta
čelnika EU do u ljeto 2019., pri čemu je u “Liderskoj agendi” predviđen i sum-
mit EU sa zemljama “Zapadnog Balkana” u Sofiji, 17. svibnja 2018. godine.2
No, u ovom je pregledu nužno vratiti se zakratko i na pripremni summit
EU u Bruxellesu od 9. i 10. ožujka ove godine, koji je započeo kao formalni
sastanak Europskog vijeća, koji okuplja čelnike svih 28 zemalja članica EU, a
završio kao neformalni sastanak 27 čelnika, bez britanske premijerke Therese
May, jer su drugog dana na dnevnom redu bila pitanja koja se tiču budućnosti
EU na kojima Velika Britanija ne sudjeluje tijekom procesa razdruživanja s
EU. Po njegovom je završetku predsjednik Europske komisije Jean-Claude
Juncker precizirao kako “Europa više brzina” ne znači izgradnju nove želje-
zne zavjese: “Primijetio sam da neke kolege u tome vide uvođenje nove linije
podjela, novu željeznu zavjesu između Istoka i Zapada. To nije cilj.” U vezi
s “Rimskom deklaracijom”, tada tek u pripremi, najavio je njezin važni dio u
kojem se kazalo kako će EU “raditi zajedno na promicanju zajedničkog dobra,
podrazumijevajući da neki od nas idu tješnje, dalje i brže u nekim područjima,
ostavljajući vrata otvorenima za one koji će se pridružiti kasnije te čuvajući in-
tegritet jedinstvenog tržišta, Schengenskog prostora i EU-a kao cjeline”. Meni
se već tada učinilo kako je najvažnije što se u nacrtu “Rimske deklaracije”
kazalo: “Nepodijeljena i nepodjeljiva Unija, koja radi zajedno kad god može,
različitom brzinom i intenzitetom, kad god je to potrebno.” (Lasić 2017).3
Prema obrazloženjima predsjednika Europske komisije prvo pred studen-
tima u Belgiji krajem veljače, pa potom i u Europskom parlamentu, 1. ožujka
ove godine, kada je prvi put progovorio detaljnije i o sadržajima “Bijele knji-
ge o budućnosti EU”, pet oformljenih scenarija “Bijele knjige o budućnosti
Europe” svjedoče o različitoj željenoj budućnosti, ali da u EU za sada nema
jedinstvena scenarija za očuvanje EU. Mnogi su o ovim scenarijima govorili
potom, ali Junckera nisu nadmašili u jezgrovitosti. “Prije 60 godina osnivači

2
Vidjeti dokument u pdf formatu na European Council (2017).
3
Temeljem četvrtstoljetnog praćenja zbivanja u EU prognozirao sam kako će EU ponovno
pribjeći mudrosti koju je prakticirala – i poslije propasti “Ustavnog referenduma za Europu”
u Francuskoj i Nizozemskoj (2005.) – donošenjem “Berlinske deklaracije” na proslavi 50.
obljetnice EU u Berlinu (i Rimu), s tim da se deset godina poslije u “Rimskoj deklaraciji” ne
spominje, nažalost, izrada novog temeljnog ugovora.
Mile Lasić 77

Unije odlučili su ujediniti kontinent snagom zakona umjesto oružanim sna-

gama. Možemo biti ponosni na sve što smo otada postigli. Naš najcrnji dan u
2017. još uvijek će biti mnogo svjetliji od bilo kojeg koji su naši preci proveli
na ratištu”, objasnio je Juncker, ustvrdivši kako je “obilježavanje 60. obljetnice
ugovora iz Rima pravi trenutak da ujedinjena Europa s 27 država članica stvori
viziju za vlastitu budućnost. Vrijeme je za vodstvo, ujedinjenost i zajedničku
odlučnost. U Komisijinoj Bijeloj knjizi predstavlja se niz različitih putova ko-
jima bi ujedinjena Europa s 27 država članica mogla krenuti. To je početak, a
ne kraj procesa i nadam se kako će se sada pokrenuti iskrena i sveobuhvatna
rasprava. Forma će zatim slijediti funkciju. Budućnost Europe u našim je ru-
kama.”4 Po njemu, pet se scenarija o budućnosti EU može opisati na sljedeći
način: 1. Ne odustajemo; 2. Samo jedinstveno tržište; 3. Oni koji žele više, čine
više; 4. Činiti manje, ali učinkovitije; 5. Zajedno činimo mnogo više!
Prema prvom scenariju iz “Bijele knjige” (1. Ne odustajemo), dakle, poslije
razdruživanja Velike Britanije od EU temeljem članka 50. Lisabonskog ugovo-
ra (što bi se trebao okončati u 2019.), preostalih 27 zemalja EU koncentriraju
se ustvari na provedbu plana reformi u duhu Plana za novi početak Europe
iz 2014. i Deklaracije o povratku povjerenja u EU, usvojene na izvanrednom
summitu EU u Bratislavi sredinom rujna prošle godine. Prema drugom sce-
nariju (2. Samo jedinstveno tržište) preostalih se 27 članica EU koncentrira
samo na politike koje se odnose na jedinstveno tržište EU i ne bi mogle više
postizati dogovor o sve većem broju političkih pitanja, što bi do 2025. godi-
ne moglo značiti, između ostalog, redovite provjere na granicama, otežavanje
poslovnih i turističkih prelazaka granica, u osnovi suspenziju Schengenskog
ugovora. Bilo bi se, dakako, teže zaposliti u inozemstvu i ne bi se više garanti-
rali prijenosi mirovinskih prava u drugu zemlju, a u slučaju bi bolesti građani
u inozemstvu morali plaćati velike račune za liječenje itd. Sukladno trećem
scenariju o mogućoj budućnosti EU (3. Oni koji žele više, čine više), EU na-
stavlja kao i dosad, ali omogućuje državama članicama koje to žele da zajedno
čine više u određenim područjima kao što su obrana, unutarnja sigurnost ili
socijalna pitanja. Pojavljuje se jedna ili više “koalicija voljnih”. To bi do 2025.
moglo značiti da 15 država članica uspostavlja policijsko i pravosudno tijelo
za rješavanje prekograničnih kriminalnih aktivnosti. Sigurnosne informacije
odmah se razmjenjuju, jer su nacionalne baze podataka u potpunosti međusob-
no povezane. Ovdje moram prokomentirati kako se temeljem ovog scenarija
govori i o “EU dviju brzina”, ali kako je scenarij bremenit i neizvjesnostima
i opasnostima da ne oformi, u konačnici, “jezgru i satelite”, ili koncentrične
krugove, što bi moglo značiti i kraj EU kao otvorenog projekta harmonizacije
4
Vidjeti Europsko vijeće (2017a), gdje se “White paper” može čitati na engleskom, ili Europe-
an Commission (2017b).
78 Dijalog

odnosa među članicama. U četvrtom scenariju (4. Činiti manje, ali učinkovi-
tije), države članice EU se koncentriraju na bolje i brže ostvarenje rezultata u
odabranim javnim politikama, dok čini manje u područjima i politikama koje
za njih nisu dovoljno atraktivne. Ovo još izglednije znači slijediti logiku “kon-
centričnih krugova” i podrazumijeva implicite suspenziju pravne stečevine EU
– acquisa. Ako do sada oformljeni acquis ne vrijedi za sve članice EU, tad EU
i neće preživjeti u postojećem obliku i sastavu. Peti scenarij “Bijele knjige”
(5. Zajedno činimo mnogo više) vodi se idejom kako je – unatoč sumnjama
i krizama – u budućnosti u EU nužno dijeliti još više. U vezi s obrazloženim
scenarijima mora se kazati kako se četiri od njih pet međusobno ne isključuju,
ali nažalost ne nude ni odgovor, već samo potiču razmjenu mišljenja i mogućih
rješenja (European Commission, 2017).

Junckerov “šesti scenarij” i druge vizije

“Rimska deklaracija” je konačno i potpisana 25. ožujka 2017. godine u
dvorani Kapitolskog muzeja u Rimu od strane šefova država ili vlada svih 27.
zemalja članica, u istoj onoj prostoriji u kojoj su 25. ožujka 1957. godine pot-
pisani ugovori o Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) i Europskoj zajednici
za atomsku energiju (Euroatom). Rođendanski sastanak EU započeo je, kako
i dolikuje, Odom radosti, neslužbenom himnom Europske unije, a predsjednik
Europske komisije Jean-Claude Juncker izrazio je i u Rimu službeni optimi-
zam glede budućnosti EU, poručivši: “Imat ćemo i 100. rođendan Europske
unije!” Potom je Juncker potpisao “Rimsku deklaraciju” originalnim perom
kojim su potpisani i “Rimski ugovori” od prije 60 godina, ako u tomu ima
neke simbolike. Ulicama Rima su se valjali i proeuropski i kontraeuropski
prosvjedi.
Poslije rođendanskog summita EU u Rimu su skoro na identičan način kao
Juncker, temeljem objavljene “Bijele knjige”, i povjerenici Europske komisije
obrazložili scenarije o budućnosti EU, pa je primjerice povjerenik Europske
komisije za međunarodnu suradnju iz Hrvatske Neven Mimica u Saboru Re-
publike Hrvatske obrazložio kako je Europska komisija izloženim scenarijima
željela potaknuti raspravu o budućnosti Europe, a ne prisvojiti taj proces. Po
njegovim riječima, “prva mogućnost koju Bijela knjiga spominje je nastaviti
raditi kao i do sada, fokusirajući energiju na ključne, velike teme – poput dovr-
šavanja unutarnjeg tržišta, jedinstvenog digitalnog tržišta, stvaranja energetske
unije, unije tržišta kapitala i obrambene unije.” U vezi s drugim scenarijem po-
šteno je priznao: “Možemo krenuti i potpuno drugim smjerom i odlučiti da se
Unija fokusira samo na jedinstveno tržište. Međutim, Europska unija je puno
više od tržišta robe i novca – reći drugačije bilo bi nepravedno prema vrijed-
nostima za koje smo se borili posljednjih 60 godina.” Treća mogućnost po Mi-
Mile Lasić 79

mici je “dopustiti onim državama članicama koje to žele da zajedno čine više
u određenim područjima, ostavljajući vrata otvorenima za druge članice. To
radimo već i danas, u slučaju Schengena, monetarne unije ili pojačane suradnje
(npr. prijedlog europskog javnog tužitelja). Izvjesno je kako ćemo naći ele-
mente ovog scenarija u bilo kojem pristupu koji odaberemo, jer u Europi – koja
je toliko raznolika – uvijek će biti različitih sklonosti u različitim područjima”.
U vezi s četvrtim scenarijem precizirao je kako postoji i “mogućnost da Unija
usmjeri svoju pažnju i resurse na nekoliko manjih područja gdje zajednički
možemo postići bolje rezultate i dodanu vrijednost za naše građane. Ovo bi
značilo raditi manje tamo gdje se članice ne mogu dogovoriti ili gdje su same
u boljoj poziciji za postizanje konkretnih rezultata”. A peta opcija je integracija
“punom parom”, uz visoku razinu zajedništva – gdje sve države članice dijele
više ovlasti i resursa te zajednički odlučuju na svim razinama (Mimica, 2017).
Nitko ne zna posve sigurno kakva je budućnost EU i u kojem sastavu. Su-
djelujući na okruglom stolu CPIFF-a u Mostaru, 29. ožujka ove godine, ukazao
sam na činjenicu kako je posljednja rečenica “Rimske deklaracije”, koja glasi
“Europa je naša zajednička budućnost”, istovjetna onoj kojom je završila i
“Berlinska deklaracija” iz 2007. godine, usvojena povodom 50. obljetnice pot-
pisivanja “Rimskih ugovora” na tadašnjim svečanostima i u Berlinu i u Rimu.
Govorio sam i o probuđenom “principu nade”, govoreći jezikom Ernsta Bloc-
ha, glede opstojnosti EU. Naravno, “Rimska deklaracija” ne sadrži konkretna
rješenja o budućem ustroju EU, jer se konture konkretnijih rješenja očekuju
tek u 2018. godini, kako je u međuvremenu i najavio predsjednik Europske
komisije Juncker 13. rujna ove godine, u Europskom parlamentu, podnijevši
redovito izvješće o stanju u EU. S obzirom na temeljitost Junckerova govora o
stanju Unije 2017., opremljenog naslovom “Uhvatimo vjetar u jedra”, izdvojit
ćemo u nastavku navedene prioritete i vizije razvoja Europske unije do 2025.
Predsjednik Europske komisije je, zapravo, predstavio “Plan za ujedinjeniju,
snažniju i demokratskiju uniju”, preciziravši: Europa ponovno ima vjetar u
svojim jedrima. No ako taj vjetar ne uhvatimo, nećemo nikamo krenuti. (…)
Trebali bismo odrediti smjer za budućnost. Kako je Mark Twain napisao, za
nekoliko godina bit ćeš više razočaran stvarima koje nisi uspio napraviti nego
stvarima koje si učinio. Sada je trenutak da izgradimo ujedinjeniju, snažniju i
demokratskiju Europu do 2025. Deset godina nakon izbijanja krize europsko
se gospodarstvo konačno oporavlja, a s njime i naše samopouzdanje. Čelnici
27 država članica, Parlament i Komisija vraćaju Europu u našu Uniju. Za-
jedno vraćamo Uniju u našu Uniju. Dok razmatramo budućnost, ne možemo
skretati s puta (…) Moramo dovršiti ono što smo započeli u Bratislavi. Podsje-
ćanja radi, na izvanrednom summitu EU u Bratislavi ravno godinu dana ranije,
usvojena je tek rezolucija o nužnosti povratka povjerenja u Europsku uniju. U
80 Dijalog

ime Europske komisije ovaj put je Juncker u izvješću o stanju u EU 2017. pred
europarlamentarcima obrazložio i prioritete i vizije po pojedinim važnim obla-
stima i politikama, najvećim dijelom usuglašene s čelnicima vodećih zemalja
EU. Iz njih se, doista, mogu iščitati reformski planovi, no to će se tek vidjeti.
Ovdje će biti navedeni i akcenti koji se tiču najvažnijih javnih politika u
EU: trgovina (“Partneri iz cijelog svijeta počeli su čekati u redu da s nama
potpišu trgovinske sporazume. (…) Danas predlažemo otvaranje trgovinskih
pregovora s Australijom i Novim Zelandom.”); industrija (“Ponosan sam na
našu automobilsku industriju. No, šokiran sam kada se potrošače namjerno i
svjesno obmanjuje. Stoga pozivam automobilsku industriju da položi račune i
ispravi pogreške. S pomoću nove strategije za industrijsku politiku koju danas
predstavljamo naše će industrije i dalje imati ili će steći vodeću ulogu u po-
gledu inovacija, digitalizacije i dekarbonizacije.”); borba protiv klimatskih
promjena (“Usljed propasti ambicije u Sjedinjenim Američkim Državama,
Europa će osigurati da naš planet opet postane sjajno mjesto za život. On je
baština cijelog čovječanstva.”); migracije (“Europa jest i mora ostati konti-
nent solidarnosti u kojem oni koji bježe od progona pronalaze utočište. Imamo
zajedničke granice, ali države članice koje su prve na udaru ne mogu se same
štititi. Zajedničke granice i zajednička zaštita moraju biti usko povezani.”);
Europske snage solidarnosti (“Posebno sam ponosan na mlade Europljane
(…) koji sudjeluju u našim novim Europskim snagama solidarnosti. Oni eu-
ropskoj solidarnosti daju pun smisao.”); Afrika (“Moramo pokazati i solidar-
nost s Afrikom. Afrika je plemenit i mlad kontinent, kolijevka čovječanstva.
Zahvaljujući uzajamnom fondu EU za Afriku od 2,7 milijardi EUR otvaraju se
mogućnosti zapošljavanja diljem tog kontinenta.”); isplovljavanje (“Došlo je
vrijeme da se iz te rasprave [o budućnosti Europe] izvedu prvi zaključci. Vri-
jeme je da se iz razmatranja prijeđe na djela, odnosno iz rasprave na donošenje
odluka. Danas bih vam želio iznijeti svoje stajalište, svoj osobni šesti scenarij,
ako tako mogu reći… Za mene je Europa više od jedinstvenog tržišta. Više
od novca i više od eura. Uvijek su najvažnije bile vrijednosti.”); od istoka do
zapada (“Europa, pod njom Juncker misli na EU, proteže se od Viga do Var-
ne, odnosno od Španjolske do Bugarske. Europa mora disati punim plućima,
i istočnim i zapadnim krilom. Inače naš kontinent neće moći doći do zraka.”);
upućivanje radnika (“U Uniji u kojoj su svi ravnopravni ne mogu postojati
radnici druge klase. Radnici bi za jednak rad na istome mjestu trebali primati
jednaku plaću.”); vladavina prava (“U Europi je snaga zakona zamijenila za-
kon snage (…) Vladavina prava obvezna je u Europskoj uniji. Ona je obveza.
Presude Suda svatko mora poštovati. Dovesti ih u pitanje ili dovesti u pitanje
neovisnost nacionalnih sudova značilo bi građanima oduzeti njihova temeljna
prava.”); Schengenski prostor (“Ako želimo ojačati zaštitu svojih vanjskih
Mile Lasić 81

granica, odmah moramo Bugarskoj i Rumunjskoj dopustiti da pristupe schen-

genskom prostoru. Trebali bismo i Hrvatskoj dopustiti da postane punopravna
članica schengenskog prostora u trenutku kada ispuni sve kriterije.”): Eurozo-
na/Europodručje (“Ako želimo da se naš kontinent s pomoću eura ujedini, a
ne razdvoji, onda euro mora biti više od valute odabrane skupine zemalja. Euro
bi trebao biti jedinstvena valuta cijele Europske unije.”); proširenje (“Mora-
mo ponuditi vjerodostojnu mogućnost pridruživanja zapadnom Balkanu (…)
Jasno je da za vrijeme [ovog] mandata neće doći do daljnjeg proširenja (…)
No, nakon toga Europska unija imat će više nego 27 članica.”); Turska (“Tur-
ska se u posljednje vrijeme počela znatno udaljavati od Europske unije.”);
glasovanje kvalificiranom većinom o porezu (“Snažno zagovaram prijelaz
na glasovanje kvalificiranom većinom o odlukama o zajedničkoj konsolidi-
ranoj osnovici poreza na dobit, PDV-u, pravednom oporezivanju u području
digitalne industrije te porezu na financijske transakcije.”); europski ministar
gospodarstva i financija (“Potrebna nam je funkcija europskog ministra gos-
podarstva i financija: europskog ministra koji promiče i podupire strukturne
reforme u našim državama članicama. Nisu nam potrebne paralelne strukture
(…) Parlament europodručja Europski je parlament.”); borba protiv teroriz-
ma (“Pozivam na osnivanje europske obavještajne jedinice koja će osigurati
da se podatci o teroristima i stranim borcima automatski razmjenjuju među
obavještajnim službama i s policijom.”); jači globalni čimbenik (“Želim da
države članice razmotre za koje bi se odluke iz područja vanjske politike, na
koje se primjenjuju načela jednoglasnosti, moglo prijeći na načelo glasovanja
kvalificiranom većinom. Ugovorom je to već predviđeno.”); bolja regulativa
(“Ne smijemo se uplitati u svakodnevicu europskih građana (…) Ne smijemo
ih preplavljivati bujicom novih inicijativa ili tražiti sve veće ovlasti. Gdje god
to ima smisla, ovlasti moramo vratiti državama članicama. Zbog toga ću ovog
mjeseca osnovati radnu skupinu za supsidijarnost i proporcionalnost, koja će
izrazito kritički preispitati sva područja politika kako bismo bili sigurni da
djelujemo samo ondje gdje EU može ostvariti dodanu vrijednost.”); institu-
cijska reforma (“Europa bi bolje funkcionirala kada bismo spojili funkciju
predsjednika Europske komisije i Europskog vijeća (…) Europu bi se lakše
razumjelo kada bi brodom kormilario jedan kapetan (…) Europska unija sa
samo jednim predsjednikom bolje bi odražavala svoju pravu prirodu kao Unija
država i Unija građana.”...
“Naša budućnost ne može ostati tek scenarij”, precizirao je Juncker u Eu-
ropskom parlamentu, “mi već danas moramo pripremiti Uniju sutrašnjice ...
30. ožujka 2019. bit ćemo Unija s 27 država članica. Predlažem da se dobro
pripremimo za taj trenutak, međusobno unutar skupine od 27 država članica
i unutar institucija EU-a. Gajim nadu kako će se Europljani 30. ožujka 2019.
82 Dijalog

probuditi u Uniji u kojoj svi čvrsto stojimo uz svoje vrijednosti. U Uniji u

kojoj sve države članice čvrsto poštuju vladavinu prava. (…) U Uniji u kojoj
smo učvrstili temelje naše ekonomske i monetarne unije kako bismo u dobrim
i lošim vremenima, bez pomoći izvana, branili našu jedinstvenu valutu. (…)
U Uniji u kojoj samo jedan predsjednik, izabran na demokratskim izborima
nakon europske predizborne kampanje, upravlja radom Europske komisije i
Europskog vijeća. Započeli smo s popravkom krova. No sada moramo završiti
posao dok je još lijepo vrijeme (…) Zato bacimo konopac s pramca. Isplovi-
mo iz sigurne luke. I uhvatimo pravi vjetar u jedra.” (European Commission,
2017a).
U ovom se podsjetniku ne smije ispustiti ni što je francuski predsjednik
Emmanuel Macron kazao pred studentima na Sorbonni, samo dva dana poslije
njemačkih izbora od 24. rujna ove godine, u “Inicijativi za Europu: Suvere-
na, ujedinjena i demokratska Europa”. U najkraćem, poručio je sljedeće: “Ne
možemo sebi priuštiti da se držimo iste politike, istih navika, istih procedura
i istog proračuna... Niti ikada više možemo izabrati da se zatvorimo unutar
vlastitih državnih granica. Jedini način da sebi osiguramo budućnost je da po-
novno izgradimo suverenu, ujedinjenu i demokratsku Europu...” U njegovoj
viziji, izdvaja se šest velikih zadaća, koje su na sličan način dotaknute i u Junc-
kerovom predavanju. Prvo, Europa mora u oblasti sigurnosti razviti vlastite,
zajedničke interventne snage, jedan obrambeni proračun i jedinstvenu akcijsku
doktrinu, s ciljem da se nacionalne vojske integriraju u europske trupe “na
svakoj razini”. (Juncker je o ovim pitanjima u EP-u govorio daleko opreznije.)
Macron se na Sorbonni založio i za formiranje Europske obavještajne službe,
koja će se boriti protiv terorizma, kao i za zajedničke civilne zaštitničke trupe.
Osvrnuo se kritično i na izazove migrantske krize, preciziravši kako odgovor
i na ovu krizu mora biti europski, a ne da članica postupa po svom nahođenju.
Založio se i za osnivanje Europskog ureda za azil, koji bi registrirao svakog
migranta, dao mu biometrijske dokumente i postupno stvarao Europsku gra-
ničnu policiju. Uz to bi trebalo ustanoviti i europski program za integraciju
migranata, koji mora imati na raspolaganju velika financijska sredstva. Oni
migranti koji budu zadovoljavali kriterije, mogu započeti proces integracije
u europsko društvo, dok ostali moraju biti vraćeni, smatra Macron. U govoru
pred studentima Sorbonne francuski predsjednik se osvrnuo i na prioritete EU
u vanjskoj politici, preciziravši da EU treba novo partnerstvo s Afrikom koje
će se temeljiti na obrazovanju, zdravstvu i tranziciji energije Po njemu, EU
treba biti lider u održivom razvoju, zbog čega je potrebno snažnije oporezovati
zagađivače životne sredine. Macron se založio i za stvaranje posebne agencije
za inovacije koja će donijeti prijelomne promjene, kako bi EU bila lider, a ne
slijediti druge na ovom polju. EU mora, po njemu, biti i ekonomska i monetar-
Mile Lasić 83

na sila, s eurom u centru, kadra da se nosi s bilo kakvom financijskom krizom.

Najosjetljivije je pitanje što se francuski predsjednik založio da se modeli soci-
jalne zaštite i poreznog sustava postupno sve više ujedinjuju i smanjuju razlike.
(I o tomu je Juncker u Europskom parlamentu govorio opreznije.) “Poštivanje
tog kriterija mora biti preduvjet pristupa Europskom fondu stabilizacije”, pre-
cizirao je Macron, dodavši kako na razini EU mora biti ustanovljena najniža,
odnosno minimalna plaća, uz poštivanje osobnosti svake od država članica i
stanja njezine ekonomije. Založio se i za međusobnu razmjenu ljudi te da se
ustanovi princip da svaki Europljanin provede najmanje šest mjeseci u drugoj
europskoj državi i da svaki student govori barem dva europska jezika do 2024.
godine. Založio se eksplicite i za europska sveučilišta, za umrežena sveučilišta
i istraživačke institute, pa i za harmonizaciju srednjoškolskih diploma koje će
biti priznate, kao i sveučilišne, u cijeloj EU. Predsjednik Francuske je iznio i
zanimljiv prijedlog da 73 mjesta u Europskom parlamentu, koja će ostati upra-
žnjena nakon izlaska Velike Britanije iz EU, budu ostavljena za jedinstvenu
europsku listu, za koju bi mogao glasovati svaki stanovnik EU već na izborima
za EP u 2019. godini. (Ovo će mu priskrbiti dodatni ugled među europskim
liberalima, naravno.) U njegovoj viziji EU do 2024., Europska unija osigurava
zajedničke osnove i temelji se na jedinstvenim demokratskim vrijednostima o
kojima nema pregovora i jednom, više zaštitničkom jedinstvenom tržištu s iz-
mijenjenom politikom trgovine (koja će se kretati u tri pravca – transparentnost
u pregovorima i provedbi trgovinskih sporazuma, socijalnim i standardima za-
štite okoline te reciprocitetu).
U vezi s budućnošću zemalja “Zapadnog Balkana” u EU, Macron je kazao
kako “naša reformirana Unija, onog trenutka kada države provedu acquis i
dostignu demokratske standarde, treba otvoriti vrata državama Balkana”. Dru-
gim riječima, “balkanske države moraju ispuniti kriterije koje smo postavili,
moraju biti usidrene prema Uniji, a ne nam okrenuti leđa i ići prema Rusiji,
ili Turskoj, ili nekim drugim autoritarnim silama koje danas ne dijele naše
vrijednosti”, poručio je Macron. Preduvjet za sve to je reforma institucija EU,
s manjom Europskom komisijom koja bi imala 15 članova. U vezi s modelom
“EU različitih brzina” poručio je kako “oni koji žele napredovati, ići brže, to
mogu i činiti bez ometanja”, ali kako će “suradnja uvijek biti otvorena za sve,
ali samo na temelju zajedničke ambicije, bez unaprijed definiranog formata”.
Po njemu, tzv. francusko-njemački motor bit će od odlučujućeg značaja, s ob-
zirom na izazove koji su pred nama, pa je u tom kontekstu predložio da se do
2024. tržišta ove dvije države “u cijelosti integriraju”. Po njemu, institucije EU
bi do ljeta naredne godine trebale uraditi prijedlog svih potrebnih promjena,
uključujući i izmjene nekih od temeljnih sporazuma EU. “Vratilo se vrijeme
kada Francuska predlaže nešto”, poručio je Macron na kraju svog govora na
84 Dijalog

Sorbonni, “dok ovo govorim, mislim na Roberta Schumana koji se 9. svibnja

1950. godine usudio u Parizu predložiti izgradnju Europe. Sjećam se njegovih
moćnih riječi: ‘Mi nismo imali ujedinjenu Europu i dobili smo rat’.” (Numa-
nović, 2017).
Njemačka kancelarka Angela Merkel odmah je pozdravila reformske ide-
je Emmanuela Macrona, nazvavši ih “dobrim impulsom”, kako je zabilježio
ugledni tjednik “Die Zeit”, i istaknuvši kako bi te ideje mogle biti osnova za
intenzivnu francusko-njemačku suradnju. “Što se tiče Macronovih prijedlo-
ga, postoji visoka razina suglasnosti između Njemačke i Francuske”, kazala
je Merkel nakon susreta s Macronom u Talinnu, u sklopu summita EU o digi-
talnoj ekonomiji, “ali moramo razgovarati o detaljima”. No, i ona je “čvrsto
uvjerena da Europa ne može samo sjediti skrštenih ruku, već se mora nastaviti
razvijati”. Dakako, veliko je pitanje hoće li Njemačka moći slijediti sve Ma-
cronove prijedloge, ali je zainteresirana za suradnju i po pitanjima obrane i
migracija, dok je teškoće realno očekivati oko vrlo škakljivih pitanja kakve
su i porezne i socijalne politike te vlastitog proračuna i eventualnog zasebnog
parlamenta buduće “jezgre Europe”. Merkel u Njemačkoj zovu “usisivač ide-
ja”, jer i na unutarnjem i vanjskom planu umije dobro slušati i posvojiti “dobre
impulse” (Zeit 2017).
No, nisu posvuda oduševljeni govorom koji je francuski predsjednik Em-
manuel Macron održao pred studentima na pariškoj Sorbonni, pa je, primjerice,
zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula za Večernji list komentirao
kako se Macron, da bi bio uvjerljiv euroreformator, najprije treba dokazati kao
reformist u Francuskoj, jer Francuska ne uspijeva provesti reforme, a zalaže se
za “EU dvije brzine”. Picula je s pravom ukazao i na važnu razliku u Juncke-
rovom i Macronovom pristupu: “Junckerov je stav da Eurozona i Schengen ne
mogu biti procesi koji razdvajaju članice EU, nego spajaju, što piše i u pristu-
pnim ugovorima”, pa stoga i “odbacuje ideju parlamenta Eurozone, a mislim
da je Macron na korak da predloži zajednički parlament onih država EU koje
se žele više integrirati.” (Šerić / Veljković, 2017).
I brojni su drugi “eurolozi” ukazali na to kako ono što je izložio predsjed-
nik Europske komisije “ima veću težinu”, dok je Macron nerealno raspoložen
glede “jezgre EU”. Radi se upravo o onim rezervama na koje je u razgovoru za
balkans.aljazeera.net ukazao i mladi politolog sa Sveučilišta u Beču, podrije-
tlom iz BiH, Vedran Džihić, preciziravši kako je Macronov govor bio vatromet
ideja za jaču, čvršću, dublju EU, ali i “utopijska vizija jedne nove Unije, koja
bi korak po korak trebala biti građena u narednih desetak godina”. Pa ipak, i
Junckerov i Macronov pristup imaju mnogo toga i zajedničkog, uočava Dži-
hić: “Kada se crtaju konture nečega što u tom momentu izgleda kao kontrain-
tuitivno i utopijski, važne su centralne konture, važan je pravac misli i ideja.
Mile Lasić 85

On je i kod Junckera i Macrona identičan: oni žele da zaustave krizu u Uniji,

rast desnice i populizma, spriječe dezintegraciju EU-a i jačanje antieuropskog
populizma i centrifugalnih tendencija (kao, recimo, u Poljskoj ili Mađarskoj).
I, što je još važnije, žele da promijene diskurs o Uniji i u njoj, koji je posljed-
njih godina bio diskurs krize. Oni traže novu vrstu entuzijazma EU koji treba
da otvori prostor za reforme i jednu novu Uniju.” (Cero, 2017).

Tri neobvezujuće rezolucije u Europskom parlamentu

Ne smiju se u pregledu neizvjesnih reformi propustiti dotaknuti i tri rezo-
lucije EP-a od 17. veljače 2017., uz napomenu kako su dvije proizvod surad-
nje socijaldemokrata i europskih pučana (njemačkih i talijanskih, njemačkih i
francuskih), dok je jedna izraz raspoloženja Liberalne frakcije u EP-u (ALDI
skupina) i bivšeg belgijskog premijera Guyja Verofstadta.5
Prvu neobvezujuću rezoluciju EP-a su pripremili, dakle, talijanska zastu-
pnica Mercedes Bresso (S&D) i njemački zastupnik Elmar Heinrich Brok
(EPP), a podržalo ju je 329 zastupnika, dok je njih 223 bilo protiv, a 83 suz-
držanih. Pri tomu se treba imati na umu kako Europski parlament broji 750
zastupnika, plus predsjednik, te kako i ovakvo prostovećinsko usvajanje ima
izvjesnu političku i simboličku vrijednost, ali ne i prevelike reformske po-
tencijale. Zapravo je primarni cilj svih rezolucija Europskog parlamenta bio
uputiti poruku građanima EU da će institucije EU “štititi svoje građane” od
najezde populista, kako je i kazala Mercedes Bresso. “Europska unija ne tre-
ba populističku revoluciju. Treba mir i treba se prilagoditi potrebama našeg
vremena. To znači nositi se s demokratskim izazovima, pružiti građanima so-
cijalnu, fiskalnu i ekološku zaštitu, osigurati njihovo pravo na sigurnost u jako
lošem međunarodnom kontekstu i ispuniti naše moralne obveze prema našim
susjedima”, poručila je Bresso putem portala Europskog parlamenta. Slično je
građanima EU poručio i koautor ove rezolucije, njemački eurozastupnik Elmar
Brok: “Građani od Europe očekuju rješenja i ljuti su jer ih ne vide. U vremenu
punom izazova to je očito, ali puno problema može se riješiti samo zajednički.
Lisabonski ugovor pruža jako puno mogućnosti da Europska unija bude učin-
kovitija, odgovornija i transparentnija, koje još nisu iskorištene.” I doista, kad
se pažljivije pogleda što stoji u Bresso-Brok rezoluciji, postaje vidljivo kako
se zagovara supstancijalna institucionalna reforma Vijeća EU, koje danas u
svim svojim sastavima predstavlja države članice EU, a trebalo bi ga – prema
ovim planovima – pretvoriti u drugi zakonodavni dom, dok bi njegove razne
konfiguracije (za vanjske poslove, za poljoprivredu, za financije, za unutarnje

5
I o rezolucijama EP-a glede budućnosti EU pisao sam u feljtonu za Dnevni list o budućnosti
EU, vidjeti Lasić, 2017b.
86 Dijalog

poslove i pravosuđe itd.) bile ubuduće samo pripremna tijela poput parlamen-
tarnih odbora. Vijeće EU bi – prema ovim planovima – posve prešlo na glaso-
vanje kvalificiranom većinom, kad god to dopuštaju europski ugovori, kako bi
se izbjegle blokade važnih zakona i ubrzao zakonodavni proces. Predlaže se i
uspostava stalnog Vijeća ministara za obranu koje bi koordiniralo obrambene
politike država članica. A kako bi se povećala neovisnost predsjednika Eu-
ropske komisije, predlaže se da svaka članica predloži po troje kandidata koje
bi predsjednik Komisije mogao uzeti u obzir prilikom formiranja Europske
komisije.
U drugoj neobvezujućoj rezoluciji Europskog parlamenta, koju su ponov-
no pokrenuli dvoje zastupnika iz redova europskih pučana i socijaldemokrata,
samo ovaj put njemački zastupnik Reimer Boege (EPP) i francuska zastupnica
Pervenche Beres (S&D), sugerira se čvršće povezivanje gospodarstava Euro-
zone, koja bi trebala imati fiskalni kapacitet, a koji bi činili glavni protukrizni
instrument Eurozone (Europski stabilizacijski mehanizam, ESM) i posebni
dodatni proračun Eurozone. Ova rezolucija Europskog parlamenta usvojena
je s 304 glasa za, 255 protiv i 68 suzdržanih. Najintrigantnijom u rezoluciji
je ideja da se Europski stabilizacijski mehanizam dodatno razvija i pretvori u
Europski monetarni fond (EMF) s dovoljno velikim kapacitetom kreditiranja
i zaduživanja i jasno definiranim ovlastima, kako bi apsorbirao asimetrične i
simetrične šokove. K tome se predlaže usvajanje tzv. kodeksa konvergenci-
je, koji bi uzimao u obzir preporuke za pojedine zemlje, a koji bi se tijekom
petogodišnjeg razdoblja trebao usmjeriti na konvergencijske kriterije u smi-
slu oporezivanja, tržišta rada, ulaganja, produktivnosti i socijalne kohezije. U
ekonomskom upravljanju u Eurozoni trebala bi prevladati metoda zajednice,
a ne međuvladina metoda. Europski parlament i nacionalni parlamenti trebali
bi na tom području imati veću ulogu. Dužnost predsjednika “Euroskupine” i
dužnost povjerenika za ekonomska i financijska pitanja mogle bi se sjediniti, a
u sklopu Europske komisije trebalo bi uvesti dužnost ministra financija i sektor
ministarstva financija.
Treća neobvezujuća rezolucija Europskog parlamenta, ona koju je pripre-
mio čelnik belgijskih i europskih liberala Guy Verhofstadt (ALDE), isti onaj
koji je prije desetak godina, zajedno s Danielom Kohnom Benditom, bio i ko-
autor Manifesta za federalističku Europu, sugerira niz dubljih i supstancijalni-
jih reformi na području ekonomskog upravljanja, vanjske politike, temeljnih
prava i transparentnosti. I Verhofstadtova rezolucija predlaže da EU dobije
ministra financija i da se Europskoj komisiji dâ ovlast da formulira i provodi
zajedničku ekonomsku politiku EU, uz potporu proračuna Eurozone. Europska
komisija bi trebala biti bitno manja i imati samo dvoje potpredsjednika – mi-
nistra financija i ministra vanjskih poslova. Zastupnici ove skupine sugeriraju
Mile Lasić 87

da bi europski građani u svim državama članicama trebali izravno glasovati

za službene kandidate europskih političkih stranaka za predsjednika Europske
komisije. Ističu također kako bi Europski parlament trebao imati samo jedno
sjedište, jer se sada radi o povremenim skupim zasjedanjima i u Strassbourgu i
u Bruxellesu. Za Verhofstadtovu rezoluciju su se izjasnila 283 zastupnika, dok
ih je 269 bilo protiv, uz 83 suzdržana, što znači da je jedva osigurala prostu
većinu onih koji su pristupili glasovanju.

Nedorečenosti modela “EU dviju brzina”

Posve je riskantno prognozirati, i ako pozornije pratite sve ove reformske
prijedloge, scenarije i opcije, u kojemu pravcu ide EU, ali najizgledniji je,
ipak, onaj pravac naznačen u “Rimskoj deklaraciji” putem formulacije: Dje-
lovat ćemo zajedno, različitim ritmom i intenzitetom kada je potrebno, krećući
se u istom smjeru, kao što smo to činili u prošlosti, u skladu s ugovorima i
ostavljajući vrata otvorenim za one koji se žele pridružiti kasnije. (Europsko
vijeće, 2017b).
Ovo bi trebalo značiti kako će EU i u budućnosti ostati transnacionalna, a
ne postati nadnacionalna organizacija, kako ju u pravilu kod nas iz neznanja
zovu i mnogi koji predaju na sveučilištima ili rade u državnim institucijama,
da ih ne nabrajam, dug bi bio popis. A moglo bi značiti kako neće biti diso-
lucije i prije nego što je EU dosegla svoj zenit, s čime bi se u danim uvjetima
također moralo biti zadovoljno. Zbog toga bi – u mojem razumijevanju – bilo
najvažnije da se zemlje EU koje bi pripadale tzv. koaliciji voljnih ne ponašaju
kao nekakav “direktorij” koji nameće pravila igre i ritam dubljih integracija
onima koje ne bi odmah pripadale “prvoj brzini”, nego da se članicama EU
“druge brzine” ostave mogućnosti pristupanja “jezgri EU” ako ih ona privuče
atraktivnošću u svoje gravitacijsko polje. Slabašnu nadu za takav rasplet pruža
nam ono što je zapisano u “Rimskoj deklaraciji”, pri čemu je najvažnije što i za
“koaliciju voljnih” i članice EU izvan nje i dalje vrijede preuzeta acquis prava i
obveze. Dakako, novi se “exiti” ne mogu isključiti, ali su oni daleko manji pro-
blem od zahtjeva za povratkom suvereniteta tzv. re-suverenista, ili formiranja
paralelnog sustava u “jezgri EU” u zapovjednom odnosu prema “satelitima”.
Pri kraju prvog dijela “javnog predavanja”, dužan sam ukazati i na činje-
nicu kako su, u pravilu, modelu “jezgre Europe” koji implicira i “EU dviju
brzina” sklonije razvijenije, tzv. stare, zapadne članice EU, dok su nove članice
EU i slabije razvijene istočnoeuropske države bile i ostale skeptične prema
ideji produbljenih integracija, vjerojatno iz razloga što se radi o tzv. zemlja-
ma neiživljenog suvereniteta. Za pozdraviti je što je “Rimskom deklaracijom”
kompromisno otvorena mogućnost koja formalno-pravno sprječava cijepanje
EU, ali i omogućuje jednima ići u integracije brže i odlučnije, s tim da je isklju-
88 Dijalog

čena suspenzija acquisa, na jednoj strani, te na drugoj ostavljena mogućnost

priključenja u budućnosti i za članice EU tzv. druge brzine. Ovim se želi reći
kako bi EU mogla strpljivim radom izbjeći najgore te ostati paradigmom i
novog mišljenja politike i nove političke prakse, pa bi zadovoljni mogli biti i
“federalisti”, to jest one članice EU kojima produbljenija integracija odgovara,
ali i “re-suverenisti”, koji se plaše produbljene integracije.
Temeljem i mojih euroloških studija, ovdje ću, pak, samo dotaknuti neke
moguće rasplete u EU, pri čemu sam u obvezi istaknuti kako je veoma sličan
modelu “EU dviju brzina” i model tzv. diferencirane integracije, čak se umno-
gome preklapa s njim, pa ipak nije isti. Pod njim se podrazumijeva, naime,
obrazovanje različitih koncentracijskih krugova od zemalja koje su se različito
voljne integrirati u različitim oblastima, ali se ne podrazumijeva i poštovanje
acquisa u cijelosti. Ovaj model u biti podrazumijeva središnji krug od strane
onih članica EU koje se žele dublje integrirati, pa zatim drugi krug od članica
EU s kojima bi zemlje “prvog kruga” razvijale odnose na sličan način kao što
je to EU radila i do sada sa zemljama u okruženju (EFTA zemlje, susjedi, bliži
i dalji), i to putem posebnih ugovornih odnosa. To nije, očigledno, isto kao
obveza poštivanja acquisa i svega što podrazumijeva dosadašnji visoki stupanj
europskih integracija. Spomenut ću i model “Europa varijabilne geometrije”, u
kojemu se radi o integriranju po tzv. problemskim zonama: neki članovi EU bi
se mogli odlučiti zajedno rješavati određene probleme iz određene problemske
zone, ili nove zone koja nije već regulirana, a da ih druge članice u tomu ne
mogu spriječiti, niti moraju slijediti. U eurološkim studijima je poznat i model
Europe a la carte, s tim da takvo što podrazumijeva posve labavi savez među
članicama te da svaka članica odlučuje za sebe u kojoj oblasti želi sudjelovati,
a u kojoj ne, što bi mogla biti i suština ambicija “Višegradske skupine”, koja
se tu i tamo pojavljuje i u funkciji grubih američkih geopolitičkih igara protiv
EU. No, najvažnijim se čini sugerirati odgovornima da porazmisle o upozore-
nju njemačkog eurologa Richarda Woykea, koji je prije 20 godina precizirao:
“Koncepcija jezgre Europe mogla bi voditi tomu da se pokrene proces raspu-
štanja ostatka EU, tako da bi tim putem izvan jezgre Europe nastala Europe
a la carte, ili pravni kaos unutar ostatka labave zajednice” (O svemu tomu u:
Lasić 2009).

II Habermasova pitanja: je li moguća

“jedna EU s dvije brzine”?
Prije nego što se ovdje podsjetimo i na ono što je vodeći živući svjetski
filozof i sociolog te veoma respektabilni eurolog Jürgen Habermas kazao pret-
prošlog ljeta za njemački tjednik za kulturu i društvena pitanja “Die Zeit” iz
Hamburga, potrebno je ponoviti kako su ideje “EU dviju brzina” i “jezgre Eu-
Mile Lasić 89

rope” stare više od 20 godina, ali ih nerezolutno zagovaraju njemački kon-

zervativni političari od 1994., pa je predstavljalo poprilično iznenađenje što
se za njih eksplicite založio i vodeći živući sociolog i filozof u svijetu Jürgen
Habermas.6
U ovom se iznimnom intervjuu Habermas osvrnuo i na “besperspektivnu
šeprtljavost” i mirenje “nepomirljivog” u politici Angele Merkel i Vlade SR
Njemačke, koja želi provesti EU politike po njemačkoj mjeri, ili mjerama “jez-
gre EU”. Pri tomu je najzanimljivije što je Habermas preporučio model “jezgre
Europe”, mada su mu kontroverze oko ovog koncepta dobro poznate. Haber-
mas se, naime, eksplicite založio za “produbljivanja Eurozone”, odnosno for-
miranja “jezgre Europe” uz tihu podršku onih zemalja koje ne bi bile unutar te
“jezgre”, ili bi iz nje privremeno bile isključene. Iznenađenje je u tomu što ovaj
koncept implicira i vrlo moguće osipanje EU. U međuvremenu se pokazalo
kako je Habermas naslutio i sadržaj i pravac rasprave unutar EU, jer se žestoki
prijepori i vrte unutar ovih obzora!
Godinama sam pratio i profitirao kao publicist i znanstvenik od važnih
Habermasovih euroloških invektiva, prevodio ih i komentirao, kao i slučaju
njegova rođendanskog razgovora za “Süddeutsche Zeitung”, povodom 75. ro-
đendana, prije 13 godina. Habermas je već u ovom razgovoru upozorio na to
kako se već dugo u EU sukobljavaju koncepcije “integralista” koji žele “pro-
dubljivanje EU” i “intergovernmentalista” koji zagovaraju “proširenje EU”, ali
ostaju zarobljeni u matrici mišljenja i djelovanja nacionalnih država. Ne treba
ni reći, ovim je naslućena i aktualna podjela na zagovornike “jezgre Europe” i
tzv. re-suvereniste, koji i ne kriju kako traže povratak suvereniteta, ali ne žele
reći kako bi to bio i kraj Europske unije, što se ne bi moglo spriječiti. Ovo je
bilo potrebno navesti kako bi se mogao razumjeti i Habermasov odgovor na
prošlogodišnja pitanja tjednika “Die Zeit” tipa: “Je li propala transformacija
nacionalne u transnacionalnu demokraciju?”, jer je, uistinu, ovo ključno pi-
tanje za razumijevanje “eurokrize” i budućnosti EU. Znakovito je upravo za
“eurologe” i iznimno važno što je Habermas odgovorio kako slijedi: “Ne može
propasti pokušaj koji se uopće ne poduzima.” I time je veliki proeuropljanin
implicite upozorio na olako povlačenje komparacije između institucija EU i
zemalja članica, jer se i ne mogu izvoditi zaključci o uspjeloj ili neuspjeloj de-
mokraciji u EU temeljem klasičnih načela o demokraciji, koja u članicama EU
podrazumijevaju i podjelu vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu, dok
se u institucijama EU u najboljem slučaju demonstrira posredovani demokrat-

6
Razgovor urednika tjednika “Die Zeit” Thomasa Assheuera s Jürgenom Habermasom o
Brexitu i krizi EU te budućnosti EU, Die Zeit, 29/2016., odmah sam preveo, pa potom i ko-
mentirao u mini feljtonu o Habermasovom liku i djelu, u Dnevnom listu u tri nastavka, 20. i
27. rujna, te 4. listopada 2016.
90 Dijalog

ski legitimitet. Mnogo je glasova u sadašnjoj krizi koji se dotiču i političkog

predstavljanja i demokratske insuficijencije u EU, uključivo i od strane čelnika
najvažnijih institucija EU.
Habermas se u važnom razgovoru za “Die Zeit” dotaknuo i iluzija tzv. post-
demokracije, primjerice da građani mogu ponovno dobiti priliku “suodlučivati
o važnim uvjetima svoje društvene egzistencije”. Po njemu, upravo je britanski
referendum pružio dokaze kako se “raspala infrastruktura, bez koje politička
javnost ne može funkcionirati” te već prve analize pokazuju kako mediji i po-
litičke stranke nisu uopće “informirale stanovništvo o relevantnim pitanjima i
elementarnim činjenicama, dakle o osnovama za formiranje prosudbe”. Izme-
đu ostalog, problem je i u tomu što je u raspodjeli moći između nacionalnih i
europskih razina odlučivanja – moć EU koncentrirana tamo gdje se nacional-
no-državni interesi međusobno mogu ili smiju blokirati. Zbog toga bi, misli
Habermas, “transnacionalizacija demokracije bila pravi odgovor za to”, a ne
povratak na “format malih nacionalnih država”.
Na ključno pitanje ovog razgovora o budućnosti “Europe s dvije brzine”,
dakle o “jezgri Europe”, koju su već prije nekoliko godina predlagali njemački
konzervativni političari Wolfgang Schäuble i Karl Lamers, Habermas se izri-
jekom založio za “sazivanje jednog konventa, koji bi morao voditi do izmjena
ugovora”, ali je priznao kako takvo što dolazi na dnevni red tek kada EU svo-
je najažurnije probleme ozbiljno uzme u obzir i razmotri na uvjerljiv način.
Jednako kao i prije se u najažurnije probleme moraju ubrojiti neriješena “eu-
ro-kriza”, dugoročni problem s izbjeglicama i aktualna sigurnosna situacija.
Međutim, ni za opisivanje situacije nije konsenzualno sposobna kakofonična
skupina od 27 članica EU, dok bi kompromisi bili mogući samo među partneri-
ma koji su spremni na njih te ako se interesne situacije ne razmimoilaze suviše.
Ova se najmanja mjera interesne konvergencije može u najboljem slučaju oče-
kivati među članicama valutne zajednice – Eurozone, cijeni Habermas, zbog
čega je Eurozona, u Habermasovom potpuno suprotnom razumijevanju od Sti-
glitzovog (po kojemu su euro i Eurozona glavni uzročnici krize EU), “prirodna
definicija zadatog obima i buduće jezgre Europe”.
Kad bi ove zemlje imale političku volju, poručuje Habermas, u ugovorima
bi bilo predviđeno temeljno načelo “uže suradnje”, koje bi dozvolilo i prvi
korak diferenciranja jedne takve jezgre, kao i obrazovanje jednog već dugo
vremena potrebitog pandana “Euro-skupini” (sada pri Vijeću EU) unutar Eu-
ropskog parlamenta. Habermasu je jasno kako će se protiv ovog prijedloga
odmah formirati prigovor “podjele EU”, ali “ako se uopće želi europsko uje-
dinjenje, taj prigovor je neosnovan”, poručuje on, jer “tek bi funkcionirajuća
jezgra Europe mogla u svim članicama EU uvjeriti polarizirano stanovništvo
u smisao projekta”, a samo bi se pod ovom pretpostavkom moglo za projekt
Mile Lasić 91

pridobiti i ono stanovništvo koje je nekoć ranije radije optiralo za suverenitet

nacionalnih država. U ovoj se perspektivi moraju prvo pridobiti one vlade koje
iščekuju ishode, jer bi one morale u početku tolerirati ove namjere, poruču-
je Habermas, što mu ostaje i najnerealniji dio zamisli. No, Habermas vjeruje
kako je prvi korak ka kompromisu unutar valutne zajednice pri ruci, sukladno
kojemu bi njemačka vlada morala odustati od svoga otpora prema bliskoj fi-
nancijskoj, gospodarskoj i socijalno-političkoj kooperaciji, dok bi Francuska
morala odustati od određenih zahtjeva za suverenitetom. Zbog ovih “nede-
mokratskih manjkavih konstrukcija” i tako dugo dok se one ne otklone, cije-
ni Habermas, ne smije se ni čuditi antieuropskom raspoloženju. On je, inače,
posve siguran kako se “demokracija u Europi ne može dostići na drugi način
nego putem produbljivanja europskih kooperacija”. Otuda Habermas i prepo-
ruča alternativu produbljene i obvezujuće kooperacije u jednom manjem krugu
država trajno voljnih za kooperaciju. Jedna takva unija ne treba probleme kao
dokaze vlastite sposobnosti djelovanja, već bi na putu k njoj građani morali biti
u stanju spoznati kako se socijalni i gospodarski problemi mogu riješiti. Soci-
jalna država i demokracija obrazuju unutarnji sklad, kojega u jednoj valutnoj
zajednici ne mogu više osigurati pojedine nacionalne države.

A što ako se budućnost EU krije u njezinoj prošlosti?

U proslovu svoje već spominjane studije “Transnacionalne socijalizacije,
politike i institucije EU” iznio sam hipotezu kako se odgovori o budućnosti EU
kriju, možda, u povijesti njezina stasavanja i u krizama koje je već ranije osta-
vila iza sebe te se nadati kako će na sličan način upraviti i aktualnom krizom,
za što postoje elementi nadanja i u “Rimskoj deklaraciji”. Upućeni europski
i svjetski “eurolozi” upozoravaju, naime, kako je pitanje hoće li EU postati
“država” i tako nacionalnim državama i vladama oduzeti njihov suverenitet –
“lažna dvojba”, jer ne mora svaki oblik koji se razvija iznad nacije-države po-
primiti značajke i institucionalne forme nacionalne države ili tzv. superdržave.
I, doista, EU je sui generis tvorevina, ni federacija ni konfederacija, pa time tek
mogući prostor nove paradigme nenasilja i sloboda, transnacionalnih pulsacija
i socijalizacija. Ponovit ću i ovdje izrijekom: EU nije nadnacionalna, nego
transnacionalna, regionalna polit-ekonomska organizacija i integracija. Unutar
EU, pak, kontinuirano se vode prijepori između tzv. intergovernmentalista i
tzv. postnacionalista, onih koji u nadnacionalnom ili postnacionalnom modelu
vladanja vide priliku za nadilaženje zle kobi nacionalne države ili rušilačkog
etnokratskog principa (Schulze, 2003).
U osnovi rasprave ove vrste govore o “zavodljivoj snazi suvereniteta”, jer
se u EU radi o primjeni ideje prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time do-
lazimo do biti transnacionalnih politika, dakle vođenja javnih politika izvan
92 Dijalog

nacionalnih granica. Pojednostavljeno formulirano, pojmovi transnacionalnost

i postnacionalnost podrazumijevaju da nacija-država postaje sve manje važna
za kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu, kao i za politički iden-
titet. Dakako, ona se tomu žilavo opire. Britanski povjesničar ekonomije Alan
Milward već je prije četvrt stoljeća ukazao na činjenicu kako je EU moguće
razumjeti i kao projekt spašavanja europske nacije-države. Po njemu, moderne
nacije-države ne povezuju nacionalni simboli ili prisila, nego uspješna pro-
vedba nacionalnih političkih programa kojima je cilj osiguranje materijalnih
koristi za pojedine skupine unutar nacionalnih teritorija. I cjelokupno je isku-
stvo 20. stoljeća pokazalo kako su oblici međunarodne suradnje nužni, pa su
se zapadnoeuropske države nakon Drugog svjetskog rata i odlučile ustupiti
određenu količinu suvereniteta, ne odustajući ni od nacionalne države u pot-
punosti (Milward, 1992).
U zapadnom svijetu sociološka znanost traga, između ostalog, za odgo-
vorima na pitanja globalizacije i transnacionalizacije, djeljivog suvereniteta,
višerazinskog upravljanja ili supsidijariteta, regionalizma i tzv. upravljanja s
onu stranu nacionalne države, dok o tomu kod nas uglavnom šute i sociološka
i politološka znanost. Sve što je povezano s pojmom “transnacionalizacije”
(“prekogranične socijalizacije”) otvara, pak, i u teorijskom i empirijskom po-
gledu, više pitanja nego što se u ovom trenutku može dati odgovora. Zbog tog
što se kod nas uporno hipostazira nacionalno-državna paradigma prošlih sto-
ljeća, “nacionalna sociologija” i “nacionalna politologija” (p)ostaju sluškinje
politike te previđaju kako je globalizacija u biti dekonstrukcija tradicionalno
shvaćene nacionalne države (modela nacija država) te kako su europske inte-
gracije, temeljem ugovorno reguliranih odnosa, alternativa ne samo geopoliti-
kama sile nego i nekontroliranoj globalizaciji u neoliberalnoj izvedbi, i to te-
meljem uvažavanja individualnih ljudskih prava i zaštitom temeljnih sloboda,
tim osnovama “političke zajednice” unutar svake države koja se samorazumije
pravnom državnom, pa i unutar integracije kakva je EU. Ova integracija, pak,
ne smije postati “super-država”, ali mora se temeljiti na pravu i pravičnosti.
Samo tako što ne ukidaju nacionalnu državu, nego revitaliziraju njezine tradi-
cionalne uloge putem transnacionalnih politika, europske integracije i mogu
razvijati alternativu geopolitici nasilja.
Nesumnjivo je kako se transnacionalizacije odvijaju i u sklopu procesa glo-
balizacije. Otuda se diljem svijeta transnacionalizacijama mijenjaju istodobno i
unutarnje i vanjske politike, pa i sama priroda države, kako primjećuje redovni
profesor političke znanosti na Sveučilištu u Aarhausu (u Danskoj) Georg So-
rensen (2013), i to u više aspekata: vlast, nacionalnost, ekonomija i suverenost.
Mjereno tim kriterijima, ovaj autor razlikuje četiri tipa države: a) moderna dr-
žava, b) postmoderna država; c) slaba postkolonijalna država i d) država koja
Mile Lasić 93

se modernizira. Moderna država je ono što se stvorilo tijekom prošlih stoljeća

u formi nacionalnih država i segregiranih nacionalnih ekonomija i podrazumi-
jeva poklapanje identiteta i teritorije te nedjeljivi suverenitet, dok postmoderna
država podrazumijeva višerazinsko upravljanje “u kontekstu nadnacionalnih,
međunarodnih, transvladinih i transnacionalnih odnosa”, u kojima “identite-
ti su manje isključivo nacionalni”, jer “jačaju kolektivni identiteti ‘iznad’ i
‘ispod’ nacije” te se k tomu događa i “transformacija građanstva”. Dakako,
intenziteti i kvalitete transnacionalnih procesa nisu jednaki u postkolonijalnim,
u pravilu slabim državama, koje su objekti geopolitike nasilja, i u subjektima,
odnosno naprednim kapitalističkim državama. Objekti su dekonstrukcije tzv.
naprednih zemalja i one države koje se samo uvjetno smiju zvati “modernim”,
jer ih je kao model-koncept porodila politička moderna, ali ih je u međuvre-
menu doveo u pitanje koncept transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, ta
tzv. druga politička moderna, koja ne trpi anakronu zatvorenost, izoliranost, to
jest neumreženost u globaliziranom svijetu. U pravilu su slabe postkolonijalne
države iz mnoštva razloga korumpirane, etnicizirane i duboko provincijalizira-
ne, pa nije teško uz pomoć ovih obilježja prepoznati upravo zemlje slijednice
bivše Jugoslavije u ovoj skupini. U skupinu država koje se moderniziraju, su-
kladno Sorensenovoj tipologiji, ubrajaju se zemlje poput Brazila, Kine, Indije
i Ruske federacije, u kojima se mogu primijetiti obilježja i političke moderne
i postmoderne, ali i slabe postkolonijalne države. “Svaka od tih zemalja sadr-
žava jedinstvenu kombinaciju različitih tipova državnosti”, ocjenjuje Georg
Sorensen (2013: 451–466).
Integracijski procesi koji su nastali kao rezultat voljnih ugovornih pozajed-
ničenja mnoštva politika (“pozitivne integracije”) daleko su nadmašili ugovor-
ne ambicije (“negativne integracije”), ali su u osnovi respektabilno izvedeni
procesi transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, koji su i porodili i sui generis
politički sustav EU. Politički sustav EU sadrži, baš kako i osobno dokazujem u
ranijim raspravama o transnacionalizacijama, i nadnacionalne i međudržavne
načine (su)odlučivanja, čime je postao alternativa ili nadogradnja političkim
sustavima država članica i svim drugim političkim sustavima izvan EU. On
nije u konačnici negacija nacionalne države, jer podrazumijeva njezino sudje-
lovanje u funkciji formiranja i provođenja pozajedničenih politika i uopće har-
moniziranja odnosa unutar EU. Pritom se ne smije zaboraviti kako je Europska
unija uspješan i funkcionirajući model mješovitog i višerazinskog upravljanja,
koji se temelji na načelima prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Time što su po-
dijeljene nadležnosti između organa zemalja članica i najvažnijih radnih tijela i
institucija EU, kao i između samih institucija unutar EU, osigurava se sinergij-
sko djelovanje i nadnacionalnih i nacionalnih institucija u funkciji formiranja,
upravljanja i provođenja transnacionalnih politika i procesa. U konačnici, tim
94 Dijalog

putem je i nastao originalni, sui generis politički sustav EU. Smije se o njemu
različito prosuđivati, samo se ne smije ignorirati da je u krajnjem efektu doveo
do duboke isprepletenosti i gospodarstava i pravne i političke kulture unutar
EU te EU učinio paradigmom nenasilja i civilnom svjetskom silom.
Zbog toga se – unatoč svim krizama s kojima je EU suočena – ne smije
žuriti sa zaključcima kako je “Europa umrla” ili kako se EU “de-europeizirala”
(kako je požurilo ustvrditi mnoštvo profesora i drugih javnih djelatnika i kod
nas i u svijetu), jer se ima osnove još uvijek nadati kako će EU nadvladati i
postojeće krize. Ako u tomu uopće uspije, takvo što bit će učinjeno upravo uz
pomoć njezinih transnacionalnih politika i institucija, koje već svojim posto-
janjem dokazuju nadmoć postmodernog, postnacionalnog u odnosu na model
“nacije države”, koji je bio i ostao model nacionalne države iz 19. stoljeća,
model zatvorenih ekonomija i granica, te tom konceptu pripadajućih oblika
političke nadgradnje. Istina je kako se upravo postmodernom modelu transna-
cionalnih integracija kao što je EU može prigovarati tzv. demokratska insufi-
cijencija jer, izuzev Europskog parlamenta, nijedna druga institucija EU nije
oformljena temeljem izravnog demokratskog legitimiteta, nego tek posredo-
vanog, zadobivenog u zemljama članicama. Vezano uz ovo mora se otvoreno
postaviti pitanje: nije li se upravo tim putem i oformio sui generis politički
sustav EU, koji se iskazuje nadmoćnim ne samo naspram modela “nacije drža-
ve”, historijski potrošenog produkta prve političke moderne, nego i u odnosu
na modele država i integracija koje forsiraju tzv. hegemonijalni partneri EU iz
kruga postmodernih država, koji se neskriveno vode logikom i praksom golog
pravnog i političkog nasilja, to jest geopolitikom hegemona. Otuda ih EU i ne
može kopirati!

Postmoderne (re)definicije nacionalnog suvereniteta

Dakako da su u post truth eri poljuljanih temeljnih vrijednosti i sami poj-
movi transnacionalnost i postnacionalnost dovedeni u pitanje, ali takav trend
ne bi smio skriti da je model nacija-država pretrpio u globaliziranom svijetu
velike promjene te je posljedično postao sve manje održiv i manje važan za
kulturne, političke i gospodarske procese u svijetu. Pri tomu se unutar procesa
europskih integracija ne radi samo o izvanjskom nasilju velikih hegemona (ve-
likih sila i korporacija) nego i o svjesnom pristanku sudionika – političkih su-
bjekata: zemalja članica EU. S tim u vezi je posebno referentno što oxfordski
udžbenik “Uvod u politologiju” pod pojmom regionalna integracija definira
sljedeće: “Proces kojim države u pojedinim regijama svijeta počinju povezi-
vati pojedine aspekte svojih gospodarstava i politike. Mnogo se raspravlja o
poticaju za takav tijek događaja, pri čemu neki misle kako je uzrok u manje
ili više suverenim preferencijama samih država. Drugi tvrde da do integracije
Mile Lasić 95

dolazi zbog djelovanja moćne dinamike koja je izvan nadzora nacija-država.”

(Axford et al., 2002).
Već sedam desetljeća se u zapadnoeuropskom svijetu poduzimaju “radikal-
na redefiniranja” nacionalnog suvereniteta, to jest traga za smislenim odgovo-
rima na pitanja djeljivog ili prenijetog suvereniteta te višerazinskog upravlja-
nja putem strpljive izgradnje transnacionalnih institucija i/ili europeizacijom
javnih politika u svim zemljama članicama. Tako proeuropske transnacionali-
zacije, to jest pozajedničene transnacionalne politike EU, koliko god bile ne-
savršene, ostaju kontrapunktom geopolitici nasilja, koje se posvuda u svijetu
uporno ponovno hipostazira. Unutar EU se barem nastoje instalirati “geopoli-
tike vrijednosti” ili “geopolitike osjećanja”, govoreći jezikom vrlo zanimljive
knjige Danka Plevnika (2015) na koju smo se referirali i u proslovu knjige
“Transnacionalne socijalizacije...”.
Otuda je i potrebno pokušati obzirno promotriti ambicije i dostignuća trans­
nacionalnih politika i procesa unutar EU te povući paralele s drugim primjeri-
ma transnacionalnih politika, ili ih izdvojiti, ako zaslužuju, u odnosu na geo-
politike golog, pravnog i političkog nasilja, koje u ovom vremenu dovršavaju
svoje hegemonijalne ambicije i zaokružuju koncepte tobože novog svjetskog
poretka, pri tomu ne nudeći ništa novo izuzev još veće surovosti nego u prošlo-
sti. Nužno bi bilo, govoreći izrijekom, umjeti u uvjetima teških kriza s kojima
se suočava EU razlikovati njezine transnacionalizacije od nekih drugih tran-
snacionalnih politika i ambicija. U vremenu velikih radikalnih preispitivanja,
možda bi se pažljivijim dekonstrukcijama dalo uvidjeti kako model “nacije-dr-
žave” ili koncept nacionalne suverenosti i nije nigdje tako temeljito respektiran
kao unutar transnacionalnih procesa i politika unutar institucija EU. A možda
bi takva vrsta dekonstrukcija pomogla i okončanju kontraproduktivnih aka-
demskih i političkih rasprava o jednonacionalnosti/višenacionalnosti u BiH te
ih usmjerila u pravcu konsenzualnih politika unutar zemlje, koje vode ka tran-
snacionalnim politikama unutar europskih i euroatlantskih integracija.
Europska unija nije nikad ni imala svrhu, namjeru ili zadaću nadomjestiti
nacije, tvrdi i Paul Magnette, profesor politologije na Slobodnom sveučilištu
u Bruxellesu i autor brojnih studija o razvoju EU i političkom srastanju Euro-
pe, u uvodu knjige “Politički sustav Europske unije” (Magnette, 2013). Tim
se pristupom samo priključuje onom krugu istraživača europskih integracija
koje bismo uvjetno mogli nazvati “modernistima”, koji su razumjeli procjep
u kojem se odvijaju organizirane i stimulirane transnacionalne pulsacije i so-
cijalizacije temeljem poštivanja i individualnih i kolektivnih prava i ugovorno
reguliranih obveza sudionika iz kruga zemalja koje pripadaju Europskoj uniji.
“Povijesni i politički smisao Europe nije u nadilaženju nacija, nego nadila-
ženje međunarodnog poretka koji je od poretka imao samo ime”, s pravom
96 Dijalog

uočava Magnette (2013, 14–15), inače autor i brojnih studija o razvoju EU kao
alternative međunarodnom ne-poretku. U njegovom razumijevanju, s pozivom
na poznatu sintagmu Jeana Jacquesa Rousseaua, EU je bila i ostala utočište za
spas izmučenih europskih nacija, pa je “komunitarna metoda” – kao dominan-
tna metoda u dugom razdoblju europskih integracija – imala samo jedan cilj:
objediniti političko vodstvo, suzbiti hegemonističke težnje i učiniti mogućim,
ako već ne i izvjesnim, lojalno pregovaranje između suverenih država. Autoru
je posve jasno kako je Europska unija danas poprilično odmakla od “komuni-
tarizma” i kako je daleko više od “lojalnog pregovaranja”, to jest čisto među-
državnog odnosa, ali mu je jasno i da nikad neće postati prostorom klasičnog
parlamentarizma, u kojem bi, primjerice, Europski parlament uživao identičnu
zakonodavnu poziciju kao i parlamenti zemalja članica u odnosu na egzekutiv-
nu vlast. “Europska unija neće nikada biti parlamentaran režim sličan ostalima,
ali je ipak parlamentarni režim u nastajanju”, poručio je već u predgovoru svo-
je knjige profesor Magnette, naslonivši se pri tomu na misao Jacquesa Delo-
resa, bivšeg predsjednika Europske komisije i velikog pro-Europljanina, kako
je EU “neidentificirani politički objekt”, odnosno “politički predmet u stalnom
razvoju”, što i sili istraživače i nastavnike da stalno propituju svoja znanja o
EU i pišu nove studije i knjige (Magnette, 2013).
Zato se među “eurolozima” i nije postavljalo pitanje treba li u svjetlu “Lisa-
bonskog ugovora” ili aktualnih kriza u svijetu i unutar EU protumačiti ambiva-
lentne sudare geopolitike velikih hegemonijalnih sila s geopolitikom vrijedno-
sti u nastajanju, koju oličava EU. Unatoč neskrivenoj polarizaciji i unutar EU
na privrženike suspendiranja vlastitih pravila (“orbanizacija”) i pridržavanja
visokih standarda, usvojenih vrijednosti i ciljeva (“merkelizacija”, pri čemu
je ovaj izraz u prošlosti, istini za volju, imao značenje “oklijevanje”), ima se
osnove nadati kako će sustav potrage za najširim mogućim konsenzusom u
konačnici proizvesti nadilaženje kriza s kojima je EU suočena. Kako i sam
profesor Magnette s pravom tvrdi, “stvaranje gospodarske međuovisnosti,
podvrgavanje države međunarodnim institucionalnim obvezama, oslobođenje
od okova nacionalnih državljanstava, sve to i nisu ciljevi za sebe, nego sred-
stva…” za sprječavanje novih katastrofa. U njegovoj interpretaciji, obilježen
proturječnim kretanjima i brojnim krizama, projekt mira i alternative zvani EU
doveo je do stvaranja novog političkog sustava. Uostalom, to je i u našoj studiji
uvjerljivo pokazano, pri čemu se radi o političkom sustavu koji se u aspektima
izravnog demokratskog legitimiteta pokazuje deficitarnim. Ali ako se prihvati
logika prenijetog ili djeljivog suvereniteta, tada se mora prihvatiti i logika pre-
nijetog legitimiteta u svim institucijama EU, izuzev u Europskom parlamentu,
u kojem su zastupnici oboružani izravnim demokratskim legitimitetom.
Mile Lasić 97

U međuvremenu su se oformile i brojne kompleksnije teorije koje se bave

europskim integracijama, pri čemu su i dalje samo rijetke u stanju razumje-
ti transnacionalne procese unutar EU temeljem prenijetog ili djeljivog su-
vereniteta i višerazinskog upravljanja, koje nisu dokinule, nego reafirmirale
naciju-državu, kako to tvrdi i oxfordski profesor Alan Milward. Ma koliko
primamljivo zvučale funkcionalističke, neo-funkcionalističke, inter-govern-
mentalističke ili teorije o “federalističkoj Europi”, nijedna od njih ne uspijeva
doprijeti do suštine onog što se dogodilo unutar EU, ako zanemaruju da su
nacionalne države članice EU i početak i kraj integracijskih procesa. Radi se,
između ostalog, i o tomu, kako je obrazložio i profesor Magnette, da su narodi
u zemljama EU itekako vezani za vlastitu povijest i kulturu, pa je vrlo riskan-
tno forsirati nadnacionalne strukture na račun nacionalnih, kao što i svođenje
europskih integracija na uobičajene pulsacije i transnacionalizacije u među-
narodnim odnosima promašuju bit europskih integracijskih procesa. Zato je
i bilo za očekivati kako će se pojaviti suptilnije, pluralističnije i objektivnije
teorije, koje se uvjetno smiju zvati novokritičkom teorijom društva, to jest eu-
ropskih integracija. Ove kritičke teorije ne zanemaruju, naime, već postignute
transformacije u bitku države članice, ili promjene u suodnosima institucija
EU, koje su izvedene temeljem “europskog prava”, dakle “odozgo”, kao što
ne ignoriraju ni promjene “odozdo”, koje su i dovele zajedničko tržište do
unutarnjeg tržišta, pa i do Eurozone i zajedničke valute “eura”, to jest pod-
sustava zvanog EMU. Sve one teorije koje zanemaruju “integracije odozdo”,
putem gospodarstva, i nisu posljedično bile u stanju razumjeti ni integrativnu
logiku, dosege ili bit europskih integracija putem prava, to jest “odozgo”, bilo
putem primata presuda Europskog suda nad tzv. nacionalnim zakonodavstvom
ili načela obvezatnosti “europskih zakona”, to jest uredbi (direktiva i odluka) u
tzv. nacionalnim zakonodavstvima. I time se i ukazao prostor za kompleksnije
teorije europskih integracija.
Rezerve se moraju imati prema sintagmi “politička integracija”, o kojoj se
govorilo još u Maastrichtu, doduše koristeći sintagmu “politička unija”, pa se
ponešto i uradilo s njom u vezi (institucionalizacija vanjsko-sigurnosne politi-
ke i policijsko-pravosudne suradnje u drugi i treći stup Ugovora o EU), ili se
barem pokušavalo (neslavan pokušaj usvajanja “Europskog ustava”). Pa ipak,
ako EU treba biti, ili dijelom već i jest “politička zajednica”, potrebno je ne
zapostaviti njezinu političku bit, što sve zajedno uzevši zahtijeva novu kritičku
analizu i novu kritičku teoriju europskih integracija. Ona se, dakako, mora
temeljiti na promjenama tijekom posljednjih desetljeća koje su stubokom iz-
mijenile položaj nacionalne države unutar procesa europskih integracija, s čim
u vezi se i u mojoj knjizi-udžbeniku o Europskoj uniji veli: “Nacionalna dr-
žava, koja je u prošlim stoljećima bila okvir i poprište nastajućih industrijskih
98 Dijalog

društava i regulirajućih ustavno-pravnih mehanizama za neizbježne konflikte,

ne može sama više zadovoljiti potrebe ljudi u mnogim oblastima, počevši od
gospodarskih pitanja, pa do pitanja sigurnosti i ekologije pa je neophodno da
njenu nekadašnju ulogu preuzimaju širi okviri, institucije i organizacije…”
(Lasić, 2009).
Međutim, ne smije se stati na tom opisu, ma koliko bio točan, jer je potreb-
no ponuditi projekt koji će, kako bi profesor Ulrich Beck kazao, kozmopoliti-
zirati “društva rizika” putem senzibilnih europeizacija i identiteta i ambijenata,
temeljem “refleksivne modernizacije” u bremenitim, kriznim vremenima u ko-
jima se nalazi i Europska unija. U mojoj se već spomenutoj studiji “Transnaci-
onalne socijalizacije...” zbog svega toga – s naglaskom na poodmakle procese
transnacionalnih pulsacija i socijalizacija – pokazalo kako su upravo ti procesi
porodili specifičan, originalan, sui generis pravni, pa time i politički sustav
Europske unije, koji i ne treba uspoređivati s političkim sustavima nacionalnih
država, ali ga se više ne smije ni izostavljati iz komparativnih studija politič-
kih znanosti. U tom se “integriranom političkom sustavu”, uspjelu sintagmu
posuđujemo od francuske urologinje, profesorice Sabine Saurugger, odvijaju
iznimno intrigantni i usporedivi procesi kojima se moraju pozabaviti i javne
politike i komparativne studije. Uostalom, autorica je čitav treći dio svoje stu-
dije naslovila “Sustav integriran u svijet” te podnaslovila “Europska unija opet
u žiži teorije međunarodnih odnosa” (Saurugger, 215: 227).
Riječ je o potrebi da se o učincima i posljedicama transnacionalizacija, kao
i o kozmopolitizaciji ambijenata i identiteta, kritički i komparativno prosuđuje,
jer niti su svi politički sustavi, ambijenti i identiteti u zemljama članicama EU
“kozmopolitizirani”, niti je EU izolirani otok, dapače. Uostalom, kritička ana-
liza europskih integracija mora se pozabaviti i pitanjem nužnosti tzv. retros-
pektivne europeizacije u novim članicama EU, što je pogođena sintagma i za
pojave suspenzije temeljnih prava i sloboda u kontekstu aktualne izbjegličke
krize, pa ako i samo privremeno. Nužnost je naknadne europeizacije potreb-
no kritički promišljati i u slučaju Republike Hrvatske, jer se – nakon njezina
pristupa Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine – u njoj demonstriraju tipovi
političke (ne)kulture, a nije ni acquis preuzela u vlastito zakonodavstvo.

III “Zašto Europa mora postati Republika.

Politička utopija”
Thomas More je prije 500 godina objavio spis “Utopija”, priču o srednjo-
engleskom gradu u kojemu su vladali mir i socijalna pravičnost – glasi prva
rečenica uvodnih napomena Ulrike Beate Guérot u njezinoj “političkoj uto-
piji”, kako glasi i podnaslov knjige “Zašto Europa mora postati Republika”
(Guérot 2017: 304). Čuvena “Utopija” Thomasa Morea je u međuvremenu
Mile Lasić 99

postala uistinu zaštitnim znakom fiktivnog društvenog poretka, ali i poticaj

osmišljavanju socijalnih odnosa u poželjnoj budućnosti, veli autorica impre-
sivnog životopisa, iz kojeg je vidljivo kako je cijeli život posvetila kritičkom
promišljanju Europske unije. Usput kazano, autori poput nje su iznimno rijetki
i u EU, a da se o bijednoj situaciji kod nas i ne govori, ma koliko bilo mnoštvo
onih koji u pravilu govore o EU “izvan sebe” i “izvan pameti”, pro et contra,
po potrebi, a da se nisu nikada potrudili razumjeti projekt mira u njegovoj
kompleksnosti, odnosno snove plemenitih Europljana od Dantea Alighierija
do Roberta Schumana o ujedinjenju Europe i “Europi mira”. No, ako bi se EU
i dovela u pitanje, morala bi se iznova sanjati i misliti temeljem “princip nade”
(Das Prinzip Hoffnung), pri čemu se, kako veli Ernst Bloch, i nada mora učiti
(Es kommt darauf an, das Hoffen zu lernen.).
Takvo što se ne smije, nažalost, više isključiti, jer su u porastu nezadovolj-
stva i u “jezgri” i na “periferiji” sui generis polit-ekonomske tvorevine kakva
je EU. O tomu govori i novije veoma zabrinjavajuće ispitivanje javnog mišlje-
nja koje je sprovela njemačka Zaklada Bertelsmann (Bertelsmann-Stiftung), iz
kojeg proizlazi kako čak 59% Nijemaca ne vjeruje da njihova zemlja ide u pra-
vom smjeru, dok negativno mišljenje o EU dijeli 66% ispitanika, a njih 72%,
ne podržava smjer kojim ide Europska unija. K tomu, ovo istraživanje navodi
kako su Talijani još kritičniji od Nijemaca, pa čak 83% Talijana smatra kako
EU ide u krivom smjeru. U Francuskoj je omjer “euroskeptika” u odnosu na
“euro-optimiste” 2:1, što znači da samo 36% Francuza vjeruje kako se njihova
zemlja i EU razvijaju u pravom smjeru. Iz svih ovih i mnoštva drugih razloga
i slijedi osvrt na “političku utopiju” ugledne eurologinje Ulrike Beate Guérot,
koja je vrsni znalac političkih neprilika u Europskoj uniji i u svijetu, pa je već u
uvodu svoje studije precizirala kakvu utopiju Europa potrebuje upravo danas:
decentraliziranu, regionalnu, postnacionalnu, parlamentarnu, demokratsku,
održivu i socijalnu. Ni manje ni više nego europsko društvo pravičnosti po
uzoru na snove Thomasa Morea, samo ne više o uljuđenom prostoru jednog
engleskog gradića, nego o uljuđenoj Europi u parlamentarnom duhu kao Re-
publici. U tom obzorju sanja ugledna autorica o europskoj cjelini sastavljenoj
od europskih gradova i regija, s jednim krovom i klasičnom podjelom vlasti, u
čijem bi središtu bili duhovnost, vrline i zdravlje. Dakako, ova utopija izravno
dovodi u pitanje i ono što EU danas jest, pa projektira nešto posve drugo od
današnjeg EU sui generis sustava. Europska republika je u krajnjoj instanci
kontrapunkt modelu Ujedinjenih država Europe, veli autorica, koja svjesno
previđa kako je EU već danas umnogome daleko više od toga, jer je postala
okvirom nesavršenih transnacionalnih pulsacija i socijalizacija. O tomu svje-
doči čak sedam pozajedničenih ili javnih politika o kojima se odlučuje u europ-
100 Dijalog

skim institucijama, pa i šest koje institucije EU dijele s članicama EU, dok je

samo sedam javnih politika ostalo u isključivoj nadležnosti članica EU.
Ova se moderna bajka Ulrike Beate Guérot obraća, međutim, onima koji
sanjaju “Europsku republiku” kao alternativu postojećoj EU, ili drugačiju i
bolju Europu: prvo, i prije svega, europskim građanima u današnjim europ-
skim regijama i gradovima, koji i u ovoj utopiji predstavljaju društvenu bazu
europskog građanstva i civilnog društva (prisjetiti se kako je i pokojni profesor
Ulrich Beck zagovarao saveze kozmopolitiziranih europskih gradova); drugo,
Guérot računa i rezonancu kod svih koji razmišljaju o novoj održivoj ekono-
miji, o društvima poslije dosegnutih granica rasta, onima koji razmišljaju o
novim formama općenitosti i zajedništva; treće, mladima, kako bi se za njih
stvorilo pripadajuće im mjesto u Europi; četvrto, ženama od danas i sutra; peto,
pravnicima i profesorima ustavnog prava kojima bi knjiga trebala pomoći da u
drugome obzoru promišljaju pitanja postnacionalne suverenosti i državnosti u
vremenima političke postmoderne.
Autorica je ovu svoju knjigu napisala prije 60. rođendana EU u Rimu, okru-
njenog usvajanjem “Rimske deklaracije” kompromisnog karaktera, u kojoj se
kazalo kako sve članice EU moraju poštovati vlastitu pravnu stečevinu (acqu-
is), što sam u prvim komentarima pozdravio kao izniman rezultat minimali-
stičke naravi, dok one članice koje to žele mogu razvijati i koncept “jezgre
Europe”, po uzoru na već postojeće podsustave u EU koji nisu obligacija za
sve (Eurozona, Schengen…). Utoliko pregrubo zvuči njezina polazna premisa
“ako je EU kakvu znamo na kraju puta, nije i ne smije biti Europa, što znači da
u postojećoj krizi leži i šansa za drugačiju Europu”. Kriza jest, doduše, grčka
riječ koja podrazumijeva i šansu za novo i bolje, argumentira i autorica, jer “ma
što se dogodilo sljedećih godina na europskom kontinentu, mi niti hoćemo niti
možemo napustiti ovaj kontinent, niti ga možemo ograditi”. Hoću reći kako
je upitna samo njezina pretvrda tvrdnja kako je EU na samom kraju, a da su
zebnje koje izazivaju suspenzije acquisa, ili odvratne žičane tzv. žilet ograde
kojima se EU ograđuje, posve opravdane. U potpunosti dijelim i tvrdnju kako
“zidovi i granice nisu rješenja” te kako se radi o potrebi promišljanja novog
koncepta za Europu, jer je ono što se pred našim očima odigrava u biti raspu-
štanje “Europe očeva-osnivača”, odnosno kraj nacionalno-državnog koncepta
“Ujedinjenih država Europe”! Da, samo je suviše olako reći, kako nam poru-
čuje Ulrike Beate Guérot, ono što danas trebamo je “postmoderni remake”,
odnosno “lijepu novu društvenu utopiju”, jer možda danas u Europi imamo i
bogatstvo i sredstva kojih ranije nije bilo, pa se radi o potrebi “fundamental-
no na nov način misliti Europu, i to prema futurološkom tzv. MAYA-načelu
(Most Advanced, Yet Acceptable)”! Problem je, dakako, upravo u tomu da se s
Mile Lasić 101

“prljavom vodom ne izbaci i dijete iz lavora”, jer je EU uistinu poput novoro-

đenčeta, gledajući je u obzorju paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja!
Vrijeme je Europu iznova promišljati, u obzorju “res publica”, to jest općeg
dobra, što današnjoj EU ponajviše nedostaje, riječi su i Roberta Menassea,
otisnute na poleđini njemačkog izdanja knjige. Spomenuti Menasse je, inače,
s Ulrike Beate Guérot koautor “Manifesta za osnivanje Europske republike”,
temeljem kojega je potom i osmišljena moderna europska bajka “Zašto Europa
mora postati Republika”. Ovdje ga spominjemo jer je i Menasse vrlo rigidan
u zahtjevu za napuštanjem tzv. briselske trilogije, sastavljene od Vijeća (pri
čemu upućeni znaju kako je nužno razlikovati Europsko vijeće i Vijeće EU u
svim njegovim konstelacijama), Europske komisije i Europskog parlamenta,
dakle apsolutno najvažnijih radnih tijela EU danas. U njegovom razumijeva-
nju, nacionalne države prosto pervertiraju europske ideje i instrumentaliziraju
građane EU jedne protiv drugih, otkuda je i potrebno uključiti utopiju za bu-
dućnost Europe, što je više-manje sve točno. Za neupućene se mora navesti
kako Europski parlament nije klasični parlament sa zakonodavnim i kontrol-
nim funkcijama izvršne vlasti te kako se unutar europske integracije zvane
EU uopće ne radi o podjeli vlasti na legislativu, egzekutivu i judikativu, kao u
klasičnim parlamentarnim demokracijama, nego o sui generis podjeli ovlasti
između zemalja članica i europskih razina, pa potom i između pojedinih radnih
tijela i institucija EU, pri čemu Europska komisija nije “europska vlada”, nego
je “Vlada” i ujedno najvažnije i izvršno i zakonodavno radno tijelo, gremij
zvan Vijeće EU u svojih desetak konstelacija. Otuda se i govori o sui generis
političkom sustavu i višerazinskom upravljanju EU.
Cjelinom analiza i poruka knjige “Zašto Europa mora postati Republika”
autorica nas uvjerava kako je koncept Europske unije kao saveza nacionalnih
država pogrešan, jer stoji na putu “transnacionalnoj europskoj demokraciji”.
Kao vrsna poznavateljica europskih neprilika, te temeljem privilegija da je
imala priliku surađivati i s važnim akterima profiliranja EU poslije usvajanja
Ugovora o EU iz Maastrichta (stupio na snagu 1. studenog 1993.), veliku teži-
nu imaju njezine eksplicitne tvrdnje kako se ubrzo poslije Maastrichta odustalo
od izgradnje EU i kao “političke unije”, iako među eurolozima to i nije nikakva
novost, dapače, opće je mjesto. Pa ipak, vrijedi čuti i autoričinu logiku: kon-
centriravši se na pripremu i funkcioniranje Europske monetarne unije (EMU)
s valutom “euro” i Europskom središnjom bankom u središtu, zaboravilo se na
brojna načela koja se nisu smjela zaboraviti, posebice na načela harmonizacije
u EU i solidarnosti sa slabije razvijenim članicama EU. Iz tog zaboravljanja
solidarnosti neminovno su se izrodile i potonje krize, koje će eksplodirati baš
u južnim zemljama EU, što je i došlo do izražaja već nakon izbijanja svjetske
financijske i gospodarske krize 2008. godine, pa potom i definitivno u kon-
102 Dijalog

tekstu migrantske krize, ma kako do nje došlo i tko sve za nju bio krivac. U
ovom kontekstu autorica s pravom pokazuje kako za eksploziju populizma i
ksenofobije u EU krivicu snose i demokratski deficiti te je razumjeti i njezi-
na strahovanja kako postojeći politički sustav EU uskoro neće moći uopće
funkcionirati.
U osvrtu na političku utopiju “Zašto Europa mora postati Republika” vrije-
di izdvojiti i autoričinu radikalnu formulaciju kako Europa može opstati samo
ako EU odustane od postojećeg sustava te ako nužni novi poredak europskog
kontinenta bude uređen na novim političkim i demokratskim temeljima. Uo-
stalom, sumnjam kako je Europa u ovom trenutku uopće u stanju razumjeti i,
pogotovu, prihvatiti da mora biti uređena na načelima političke jednakosti svih
europskih građana i na načelu klasične podjele vlasti, kako rezolutno poručuje
autorica. U njezinom razumijevanju se zbog toga i ne radi o potrebi daljnjih re-
formskih koraka u pravcu više integracije u EU, nego o europskoj demokraciji
koja slijedi fundamentalna demokratska načela i u čijem središtu je političko i
institucionalno novooblikovanje kontinenta kao zajedničkog bića. Zbog toga
se i mora odustati od Europe nacionalnih država i pristupiti koncipiranju Euro-
pe kao “Republike”, pri čemu ovaj pojam podrazumijeva – u njezinoj interpre-
taciji – tri fundamentalna načela: prvo, građansku jednakost, dakle jednakost
pred zakonom; drugo, političku jednakost, dakle jednakost glede izbornog pra-
va, povezanog s predstavničkom demokracijom te, treće, oslonac na “zajed-
ničko dobro” (res publica). “Republika” povezuje dvije temeljne vrijednosti
– slobodu i jednakost – i one vrijede za sve građane “Republike” podjednako,
jer se radi o tomu da je “jednakost s onu stranu klasa” naslijeđe Francuske
građanske revolucije iz 1789., dok se u europskim revolucijama 21. stoljeća
ovo načelo mora proširiti i na “jednakost s onu stranu nacija”! I u jednoj od
mojih posljednjih knjiga i u ovoj knjizi Ulrike Beate Guérot radi se o transna-
cionalnim socijalizacijama, politikama i institucijama EU, s tim da su njezini
zaključci i preporuke daleko radikalniji glede budućnosti EU. A autorica je,
da ne zaboravimo, bila i znanstvena suradnica Jacquesa Deloresa, najboljeg
predsjednika Europske komisije u povijesti EU, pa ju moramo tretirati ozbiljno
kako i ona i Delores zaslužuju…
Knjiga je Ulrike Beate Guérot “Zašto Europa mora postati Republika”
strukturirana iz tri međusobno isprepletena dijela s 12 poglavlja, pri čemu sva-
ki dio započinje nekom formom sažetka. Tako se u uvodnom dijelu “O gubit-
ku političke estetike” kroz sažetak i pet poglavlja i kritički i znalački govori
o krizama u EU, o dosezima i ograničenjima “europske postdemokracije”, o
“vajmariziranju Europe i problemima političke sredine”, kako bi se poručilo
da cijeli sustav EU treba radikalno drugačije utemeljiti. Za nedovoljno upuće-
ne, upozorenje o opasnostima “vajmarizacije” cijele EU i nije drugo do upo-
Mile Lasić 103

zorenje na fašizaciju Europe. Tek se u drugom dijelu pod nazivom “Utopija” u

sažetku i četiri poglavlja nude obrisi “Europske republike”. Prvo se obrazlaže
potreba gradnje “novog poretka Europske republike” i “prve postnacionalne
demokracije”, da bi se u završnici progovorilo i o teritorijalnom i gospodar-
skom ustroju novog poretka. U tri se poglavlja završnog dijela knjige razrađu-
ju, pak, pitanja tzv. europskih emancipacija žena i mladih, kako bi se pozaba-
vilo i pitanjem “svjetskog građanstva”, što nije originalna ideja Ulrike Beate
Guérot, nego reaktualizacija snova umnih prosvjetitelja i političkih filozofa,
počevši od Immanuela Kanta do Ulricha Becka i Jürgena Habermasa.

“Europa je za mnoge naraštaje uvijek bila budućnost”!

U razradbenim poglavljima studije naziru se, dakle, radikalno nove kon-
ture “Europske republike” i u političkom i u teritorijalnom i gospodarskom
pogledu. “Novi europski poredak” činili bi tzv. megatrendovi: regionalizam,
građanska emancipacija, održivost, postkapitalizam, društvo poslije dostignu-
tih “granica rasta”, opće dobro, decentralizacija, spolna (i rodna) jednakost
itd. Radi se u konačnici o postnacionalnoj i transnacionalnoj europskoj de-
mokraciji, o tzv. novom kućištu za Europu, o novoporedanom gospodarskom
poretku, približno nalik DIEM-ovom nacrtu, u svakom slučaju drugačijem od
sadašnje filozofije i prakse unutarnjeg tržišta u granicama EU. Europa se de
facto promišlja na novi način kao ujedinjeni prostor sastavljen od regionalnih
jedinica i kozmopolitiziranih metropola, kao definitivno nadvladavanje gra-
nica nacionalnih država, u konačnici kao europsko zajedničko biće u formi
plošnih, horizontalnih i decentraliziranih umreženja regija i gradova pod za-
jedničkim europskim krovom: “Republikom”. Autorica nam time implicite i
sugerira učiti iznova sanjati Europu, jer se i Europa i EU nalaze u rasulu, zbog
čega je mudro prisjetiti se i poruke Jürgena Habermasa: “Europa je za mnoge
naraštaje uvijek bila budućnost”!
Kazat ću pri kraju ovog javnog predavanja da sam se osvrnuo na knjigu
Ulrike Guérot “Zašto Europa mora postati Republika” jer se sve intenzivnije
i sam pitam neće li vrlo skoro eksplodirati prijepori unutar EU o pitanju mi-
granata i daljnjih reformi, pa bi nam svima neka vrst utopije mogla zatrebati
kao orijentir. Nemam iluziju pri tomu da bi utopije mogle lako postati politički
projekti, ali ako bi, ili kad god bi Europa krenula ponovno u potragu za izla-
zom iz ćorsokaka zvanog “zatvoreno društvo” i “nacionalna država”, rješenja
bi se morala tražiti u transnacionalnim umreženjima i u već proživljenom la-
boratoriju zvanom EU. Otuda i potreba već danas pozornijeg pretresanja ove
europske “političke utopije” i podsjećanja na vrijednosti unutar EU na koje se
ne bi smjelo zaboraviti. Jer, ovo i nije baš obična kriza i nije samo financijske i
gospodarske naravi nego je i kriza smisla te očigledno ubrzano proklizavanje u
104 Dijalog

barbarstvo, kako su nas lucidno upozorili Miljenko Jergović i Svetislav Basara

u svojoj poticajnoj prvoj knjizi mail-korespondencije “Tušta i tma” (Jergović /
Basara, 2014). Uostalom, ova se pitanja tiču više i politologa i eurologa, nego
književnika, ako je politologija znanost koja traga za ravnotežom između glo-
balnog “kozmopolitizma” (Urich Beck) i globalnog “komunitarizma”, između
“agende otvaranja” (kozmopolitizam) i “agende zatvaranja” (komunitarizam),
što nam neizravno poručuje i Ulrike Guérot. Zapravo, politolozi moraju pozor-
nije od drugih pratiti kako će se Europa pozicionirati u dolazećim vremenima
postnacionalne demokracije, kako bi se o demokraciji uopće moglo više govo-
riti, a umreženu Europu sanjati!
Neupitno je, naime, kako Europska unija definitivno gubi smisao ako se
dovodi u pitanje njezin acquis i sve ono što se dostiglo u njezinim pozajedniče-
nim politikama EU, koje nisu nikad u potpunosti razvlastile nositelje izvornog
suvereniteta, a to su sukladno postojećem međunarodnom pravu “nacije-drža-
ve”, ali jesu izmjestile tzv. zlu ćud nacionalnih država u europske institucije,
pa i po cijenu razvlašćivanja građana i nacija, ma što pod tim mislili, od ne-
upitnog, tzv. izvornog suvereniteta. U svakom slučaju, procesi su ugovornog
prenošenja dijelova suvereniteta na europske razine odlučivanja i omoguća-
vanja višerazinskog upravljanja bili od neprocjenjive važnosti za nastanak sui
generis tvorevine zvane EU, što se sada dovodi u pitanje. Usvajanjem “Rimske
deklaracije” 25. ožujka 2017. na tzv. rođendanskom summitu EU u Rimu, u
kojoj se kazalo kako je acquis i dalje važeći za sve članice EU, a da su dublje
integracije moguće za one koji ih žele, nije odmaklo “Damoklov mač” nad
projektom zvanim EU. Zato je naložen oprez i neistrčavanje pred rudo, ali
i mudrost prisjećanja kako je sve ono što se danas nerijetko olako dovodi u
pitanje bilo ne tako davno san najumnijih i najčestitijih Europljana: njihova
utopija!
Istina je, dakle, kako je danas europska ideja solidarnosti i harmoniziranja
odnosa između razvijenijih i manje razvijenih članica EU prosto dospjela u
zapećak ponovnom glorifikacijom “nacionalne države”, pri čemu se zaborav-
lja – na što s pravom ukazuje i Ulrike Guérot – da se posvuda u EU gdje nije
moglo biti artikulirano političko, počelo samopodrazumijevati ekonomsko, a
uvijek kad se “prepriječi put u političko, ostaje povratak u šovinizam”. Daka-
ko, u njezinom razumijevanju je ovo alarm za ponovno traženje izlaza iz kriza
u EU u modelu “političke Unije”, komplementarne projektu “EMU”, kako je
u Maastrichtu i bilo zamišljeno. Otuda je itekako smisleno porazmisliti o po-
glavlju u knjizi Ulrike Guérot “Dobrodošli u europsku postdemokraciju”, koje
započinje navođenjem slogana poznatog autora Thomasa Pikettyja: “Stvorili
smo monstruma.” Ovom se tvrdnjom poslužila Ulrike Guérot kako bi poručila
da je taj “politički monstrum” upravo “politički sustav u kojemu su država i
Mile Lasić 105

tržište razdvojeni putem Ugovora o EU iz Maastrichta”, s čime se nije teško

složiti. U njezinoj interpretaciji radi se o diskrepanciji političkog i gospodar-
skog, o tomu da se “o moneti i gospodarstvu odlučuje na europskoj razini, a o
poreznoj i socijalnoj politici na nacionalnoj”, pa je otuda i logično što su “bez
političke nadgradnje morali unutarnje tržište i valuta euro silom prilika završiti
u ekonomskoj diktaturi”!? I dalje, veli ona, ovakvim razvojem narušen je su-
odnos rada i kapitala, kojemu je izvučen tzv. nacionalni kontekst, pa je kapital
u konačnici zadobio prednosti koje su oduzete “radu”, odnosno radništvu.
U središnjem dijelu knjige “Utopija kao misaona projekcija” razrađuje se
misao kako “nova Europa počinje novim mišljenjem”. S obzirom na to da u
zadanim uvjetima ni politički ni pravno uopće nije moguće stvoriti “drugačiju
Europu”, poručuje nam autorica, preostaje nam utopija, jer se Europa mora
nanovo misliti, kako bi se dovršilo ono što sada izgleda nemoguće. Pri tomu
se pozvala i na misao Waltera Benjamina, koji utopiju nije razumio kao “kraj-
nje stanje”, u nekakvom linearnom kretanju povijesti, nego kao misao koja
u danom trenutku pruža nadu u spašavanje onoga što je propalo. Za Ulrike
Guérot nije upitno, dakle, da nas EU ne može izvesti iz stanja postdemokracije
te kako će postojeće stanje voditi k sve većem populizmu i nacionalizmu. U
njezinom razumijevanju, mi smo sami putem vlastitog jezika razorili “poli-
tičku estetiku Europe” i izdali “politički projekt”, odnosno prepustili sudbinu
Europe “europskim nacionalnim državama”, koje nam nude sve lošija rješenja.
Dodatni problem je u tome što mi kao građani nismo isporučeni kao na plad-
nju samo “europskoj postdemokraciji” nego i “unutarnjem tržištu” pa oba ova
momenta razaraju i “naše nacionalne demokracije”. Tim se Ulrike Guérot i
eksplicite približila argumentaciji “euroskeptika”, kako bi artikulirala potrebu
građanskog angažmana za utopijom zvanom “Europska republika”. Otuda je,
po njoj, i nužno rastati se od “nacionalne države kao jedine političke forme za
demokraciju, a upravo to nudi pojam Europska republika”. Pod ovim pojmom
Guérot misli historijski novi društveni model okupljanja europskih “suverenih
građana” u jednu formu “transnacionalne demokracije”, u “Republiku”, koja
je “formula za europski ustavni patriotizam s druge strane nacionalnih država
i onkraj svih političkih ideologija”. Zato “Europska republika nije ni lijevo ni
desno, nego je transnacionalni pravni okvir, čija je odlučujuća točka politička
jednakost svih građana koji su u nju uključeni, jer je tek to čini istinskom poli-
tičkom jedinicom – unijom europskih građana”.
Ulrike Guérot u svojoj smjeloj i nerealnoj projekciji polazi od toga kako je
koncept “Ujedinjenih država Europe” u formi “federacije nacionalnih država”
čisti “oksimoron”, nerješiva proturječnost u sebi, nemoguća misija. Otuda i
jest nužno izaći izvan obzorja “oksimorona” te osloboditi “put za drugačiju
Europu”. Iako je ugledna autorica posve svjesna kako “europska realnost nije
106 Dijalog

uopće republikanska”, ona de facto dovodi u pitanje cjelokupnu postojeću or-

ganizacijsku shemu EU tvrdnjama kako “EU i nacionalne države ne mogu jed-
nostavno biti obje suverene, a suvereni su ionako samo građani”, što u krajnjoj
konzekvenci znači da “EU i nacionalne države ne idu jedno s drugima”, dok
“Europa i Republika pašu jedna drugoj”! U povijesti se političkih ideja dugoj
2.000 godina, objašnjava potom Ulrike Guérot u poglavlju “Zašto Europska
republika?”, pojam “republike” pojavljuje u različitim formama, pri čemu se
tu i tamo zaboravljalo na onu poznatu mudrost “Nomen est omen”, kako je ime
znak i kako obvezuje te kako ovaj plemeniti pojam podrazumijeva ideju “res
publica” – opće, javne, zajedničke stvari, općeg dobra za sve građane. Za ra-
zliku od postojećeg razumijevanja EU, “Europska republika” podrazumijevala
bi “moderni republikanizam” i “perfektnu formu političkog projekta Europa”:
Europu koja nije egalitarna u socijalističkom smislu, ali ne isporučuje građane
na pladnju tržištu, nego omogućuje transnacionalno ujedinjenje putem jedna-
kog građanskog prava. Moderni republikanizam i liberalizam nisu misaoni an-
tipodi, inače u “Republici” ne bi bilo slobode, zaključuje Guérot.
“Ako svoje snove želiš realizirati, moraš se prvo probuditi iz njih”, mi-
sao je Josephine Baker, kojom Ulrike Guérot otvara sedmo poglavlje u knjizi
“Politički novi poredak Europske republike: mi gradimo prvu postnacionalnu
demokraciju”. U njemu autorica izravno poručuje: “Mi se moramo probuditi
iz sna o Europi kako bismo napravili Europu”, a prvi je korak u tom pravcu
misliti Europu i sebe u njoj na nov način: europska pitanja kao vlastitu “res pu-
blicu” pa, ako ne ide drugačije, tad uz pomoć “utopije”, jer utopije i jesu tu da
pomognu naslutiti u kojemu se pravcu nužno kretati. Pa da pobrojimo barem
neke “ugaone točke novog europskog političkog projekta”, kako ih je osmislila
Ulrike Guérot: a) izgradnja jednakog prava (ius aequum) za sve buduće europ-
ske građane (dakle, građanska jednakost, koja uključuje i poreznu jednakost);
b) politička jednakost glede političkog predstavljanja, tj. izborna jednakost; c)
socijalna jednakost (u smislu jednakog pristupa socijalnim pravima: bolesnič-
kom, mirovinskom i osiguranju u slučaju nezaposlenosti)… Za takvo bi što
bilo neophodno radikalno promijeniti postojeće političke sustave i u EU i u
nacionalnim državama, svjesna je toga i naša autorica, kako bi se omogućila:
a) transnacionalna, reprezentativna demokracija u Europi kao “transmisioni
remen za provedbu opće volje”; b) politički sustav podijeljene vlasti s jasnim
funkcionalnim naputcima i za legislativu i za egzekutivu i judikativu, kao i
odgovarajući “checks and balances”, pri čemu Europska komisija ne bi mo-
gla biti više “zaštitnica ugovora”, nego bi postala Vlada, dok bi Europski sud
postao zaštitnik ugovora, a Europski bi parlament, a ne više Vijeće, postao
zakonodavac za “co-decision”, za proces suodlučivanja; c) uvođenje klasičnog
dvodomnog sustava, pri čemu bi se “Europski zastupnički dom” birao kao
Mile Lasić 107

predstavništvo građana putem načela “jedna osoba, jedan glas”, a imao bi i

pravo inicijative i punu kompetenciju glede proračuna, dok bi d) “Europski
senat”, taj zamišljeni drugi dom, popunili po dvojica senatora – predstavnika
europskih regija, odnosno autonomnih provincija (što bi značilo automatsko
dokidanje i nacionalnih država i Vijeća EU), uz obrazloženje kako bi se tako
omogućilo funkcioniranje decentraliziranog europskog političkog sustava, od-
nosno male regionalne skupštine, i regionalni parlamentarizam te kako ova
umreženja funkcioniraju. Europski zastupnički dom i Europski senat bi, pak,
činili Europski kongres, u čijoj bi nadležnosti bio i proračun i sinkronizirana
legislativa, dok bi treću, najvažniju kariku vlasti u “Europskoj republici” či-
nio izravno birani od svih europskih građana tzv. europski predsjednik, s veli-
kim izvršnim ovlastima; e) formirali bi se i tzv. transnacionalni izborni okruzi,
striktno prema utvrđenom broju stanovnika; f) oformile bi se i transnacionalne
političke stranke …
I laicima je postalo jasno, nadati se, kako se u izloženoj projekciji novog
europskog parlamentarizma unutar “Europske republike” radi o ambiciji iz-
gradnje i novog sustava egzekutivnih vlasti i u zemljama članicama i na europ-
skim razinama, a u svakom slučaju o dokidanju postojeće Europske komisije i
njezinog ogromnog birokratskog aparata. U ovoj točci biva, pak, i definitivno
jasno kako će prije nestati s političke karte Europe i svijeta tvorevina zvana
EU, nego što će se razgraditi čvrsto umrežena i dobro uhljebljena tzv. briselska
birokracija i tehnokracija. Dakako, autorica je posve svjesna svih ovih pro-
blema, pa se na njih konkretno i ne obazire, nego radije govori o potrebi “eu-
ropeiziranja uprava” u toj novoj i neizvjesnoj konstrukciji vlasti u “Europskoj
republici”. Ništa u ovom pogledu ne pomažu ni sladunjavi međunaslovi poput
“Europa, bliska građanima, koja pričinjava zadovoljstvo”. Europa treba novo
“Mi”, to jest citoyens europeéns, europske građane, kao i novu političku filo-
zofiju i političku kulturu, primjerice ljubav prema provinciji i multikulturalnim
i kozmopolitiziranim gradovima, poručuje nam Ulrike Guérot, autorica izlože-
ne dražesne “europske političke utopije” u dijelovima knjige s podnaslovima
“Provinz-Power: ‘Small is beautiful’”, Gradovi: biseri europske kulture i dr.
Time i definitivno čitateljima postaje jasno kako je ambicija izložene političke
utopije “dehomogenizacija nacionalnih političkih prostora”, zaključuje Ulrike
Guérot, “priprema emancipacije Europe”, kako bismo ponovno mogli vidjeti
kako je “Europa – ljepotica”, s čime se mogu apsolutno složiti, kao i s ključ-
nom porukom ove studije: neka živi “Europska republika”!

Umjesto zaključka!
Privest ću kraju ovo podsjećanje na stanje u EU i neizvjesnu budućnost EU
riječima neobična svećenika i državnika, jezuita pape Franje, koje je izgovorio
108 Dijalog

24. ožujka ove godine, tijekom audijencije za sudionike rođendanskog sum-

mita Europske unije u Rimu, kako bi podsjetio aktualne čelnike u zemljama
EU i upravitelje poljuljane konstrukcije u Bruxellesu na nužnu, ali skoro za-
boravljenu solidarnost među članicama EU, kao i na snove i mudrosti “očeva”
– osnivača Europske unije! Tijekom audijencije Papa je kazao kako bi Europa
mogla čak umrijeti ne vrati li se idealima svojih osnivača kao što je solidarnost,
kako bi potom osudio i pojave zatvaranja u vlastite granice kako bi se obranili
od onih koji traže bolju budućnost za sebe i svoje bližnje. Kazao je i kako je
solidarnost najdjelotvorniji protuotrov za suvremene populizme. U njegovom
razumijevanju, i prije 60 godina je bilo jasno kako je nužno raditi na jedin-
stvenoj i otvorenoj Europi, što je i dovelo do rušenja Zida koji ju je dijelio.
Izvjesno je da je mislio na rušenje “željezne zavjese” prije četvrt stoljeća, ali
je potom svijet uplovio u novi “Hladni rat”, koji ovaj poslanik mira već dugo
zove “Trećim svjetskim ratom”.
Vjerojatno je zbog toga Papa i ovom prigodom istaknuo potrebu dijaloga
sa stotinama tisuća migranata koji stižu u EU. Ne možemo se zadovoljiti time
kako tešku migrantsku krizu rješavamo kao da je tek brojčani, gospodarski ili
sigurnosni problem, precizirao je papa Franjo. Europa mora misliti i na mlade,
nudeći im ozbiljne mogućnosti za školovanje, stvarne mogućnosti za uključi-
vanje u svijet rada, kao i na obitelj, koja je prva i temeljna stanica društva. U
Papinom razumijevanju, “očevi” – osnivači Europske unije bili su, kao i lideri
koji su tada potpisali Rimske ugovore, svjesni kako su zapravo iznjedrili novu
političku, gospodarsku i kulturnu stvarnost. Oni su bili svjesni kako daju teme-
lje novoj humanosti, novoj ljudskoj stranici koju danas zovemo Europska uni-
ja. Nakon okrutnih godina Drugog svjetskog rata lideri toga vremena vjerovali
su u budućnost. Bili su agilni i brzo su reagirali, imali su dovoljno odvažnosti
da krenu u nešto novo, kazao je Papa šefovima zemalja EU, sugerirajući impli-
cite da ne zaborave da je EU i projekt europskog ujedinjenja i par excellence
projekt mira! Sapienti sat!
Mile Lasić 109

Abstract
European Union Between Apocalypse and Utopia7

European Union is on crossroad. According to the “White book” of the

European Commision there are five scenarios in the game which can be un-
derlined by the need for reforms in the circle of those EU countries that are
capable and willing to do deeper integration. Those scenarios implies both
“the EU with two speeds” – that is consist of “core of the EU” and their “pe-
riphery”. On the opposite side, however, are the plans of the “Visegrad Group”
countries that are advocating the return of the sovereignty to the EU members
and lowering the importance of the European decision-making levels, which
simultaneously means the acquittal of the EU and the starting of the dissolu-
tion. Crude geopolitical games in the world and contradictory internal devel-
opment of the EU also have economic, financial and political aspects as well
as value dimensions. Thus, in this new “Cold War” or “post-truth era” of the
“fake news”, many of the members of the EU were thinking that EU is not
worth of further engagement. That was especially on the mind of the “new”
EU countries although they have made huge profits by being a member of
the Union. Unfortunately, in the “Western Balkans” countries it had seemed
that the alternatives to the future out of the EU is possible in close connection
with some other important players on the “big chess board” so, they started to
demonstrate repulsiveness against transnational networks in the EU and other
kind of diseases such as unfulfilled sovereignty, just like the countries of the
“Visegrad Groups” are doing.
In this public lecture, the contradictions in the world and within the EU are
being deconstructed after which follows the logic which has taken the lead
in the so-called the EU’s birthday summit in Rome on March 25, 2017 in an
unanimously adopted document called the “Rome Declaration”, which stated
that the existing acquis is binding for all but that it is important to seek inclu-
sive reforms that would include and those EU members in the “coalition of the
willing” that are leaving the opportunity to join other members to the Union
when they are ready for such thing. In these outlines, filled with uncertainties
and threats, more thoughtful reform projects are expected, which are expected
to be proposed in the form of the “two-speed EU” model, which Juncker, Ma-
cron and Merkel are de facto pledging for as well as explicit and respectable
academics like Habermas and others. In this context, public lecture includes
and important impulses such as the Manifesto of the Movement for Democra-

7
Public lecture at The Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina (November,
9th 2017 at 12:00)
110 Dijalog

tization of Europe (DIEM25) and the European “Political Utopia” presented

in the book by Ulrike Beate Guérot “Why Europe must become the Republic”.
Certain answers are still to be expected…
Key words: EU at the crossroad; before the dissolution or reform; contradi-
ctory scenarios of the future of the EU; pro-European political utopia...

Literatura
Knjige i zbornici:
Axford, B., Browning, G. K., Huggins, R., Rosamond B. i Turner, J. (2002), Uvod u
politologiju, IV. dio, Politika iznad razine nacije-države, Politička kultura, Zagreb.
Beck, U. (1986), Risikogesellschaft. Auf dem Weg in eine andere Moderne, Suhrkamp,
Frankfurt am Main.
Beck, U. (1993), Die Erfindung des Politischen. Zu einer Theorie reflexiver Moderni-
sierung, Suhrkamp, Frankfurt am Main.
Beck, U. und Grande, E. (2004), Das kosmopolitische Europa. Gesellschaft und Poli-
tik in der Zweiten Moderne, Suhrkamp, Frankfurt am Main.
Cirn, M. (2003), Upravljanje s one strane nacionalne države, Filip Višnjić, Beograd.
Cvitković, I. i Pejanović, M. (ur.) (2017), Geopolitičke promjene u svijetu i Evropi i
položaj BiH, Posebna izdanja, knj. CLXXI, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 8,
ANUBiH, Sarajevo.
Guérot, U. B. (2017), Warum Europa eine Republik werden muss! Eine politische Uto-
pie, Dietz Verlag, Bonn, 304 S.
Habermas, J. (1992), “Staatsbürgerschaft und nationale Identität”, in J. Habermas,
Faktizität und Geltung, Beiträge zur Diskurstheorie des Rechts und des demokra-
tischen Rechtsstaats, Suhrkamp, Frankfurt am Main.
Hague, R. i Harrop, M. (2009), Komparativna vladavina i politika, Golden marketing,
Tehnička knjiga, Zagreb.
Heritier, A., Mingers, S., Knill, Ch. und Becka, M. (1994), Die Veränderung von Staa-
tlichkeit in Europa, Leske+Budrich, Opladen.
Hix, S. (2013), “EU kao novi politički sustav”, u D. Caramani (ur.) Komparativna
politika, Biblioteka Političke analize, Fakultet političkih znanosti, Centar za cjelo-
životno obrazovanje, Zagreb, str. 429–450.
Jachtenfuchs, M. und Kohler-Koch, B. (1996), Regieren im dinamischen Mehrebenen-
system, “Die Europaische Integration”, UTB für Wissenschaft, Leske+Budrich,
Opladen.
Lasić, M. (2009), Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski
dometi, Sarajevo Publishing, Sarajevo.
Lasić, M. (2011), Europe Now – Europa sada ili nikada, DEPO / Kult B, Sarajevo.
Lasić, M. (2012), U zemlji zarobljenog uma, Rabic, Sarajevo.
Mile Lasić 111

Lasić, M. (2014a), Aporije multikulturalnosti u svijetu i kod nas, Rabic – Synopsis,

Sarajevo – Zagreb.
Lasić, M. (2014b), O uzrocima i posljedicama bespuća na putu Bosne i Hercegovine
ka Europskoj uniji / The causes and consequences of the abyss on Bosnia and Her-
zegovina’s path towards the European Union, Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo.
Lasić, M. (2015), “EU – New approach or intensified mediation, Initiative for Better
and Humane Inclusion”, in Ž. Papić, E. Kazaz, M. Lasić, S. Cenić, S. Alić i I.
Lovrenović, Socioeconomic and Political Situation in BiH and EU Integrations: 6
Theses on Repetition – Crisis as Fate, Sarajevo.
Lasić, M. (2016a) Uzaludni proeuropski pledoaje. Prilozi “refleksivnim modernizaci-
jama”, Akulturacija, Opuzen.
Lasić, M. (2016b), Transnacionalne socijalizacije, politike i institucije Europske unije,
HKD Napredak i Paneuropska unija BiH, Sarajevo.
Lasić, M. (2016c), Avanti diletanti. Prilozi razumijevanju postmodernih politološ-
ko-kulturoloških fenomena, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.
Lasić, M. (2017a), Mostarsko-europske priče, Art Rabic, Sarajevo (u tisku); “O bu-
dućnosti Europske unije” (I–IX), Dnevni list, od 21. ožujka do 16. svibnja 2017.
Magnette, P. (2013), Politički sustav Europske unije, treće izdanje, Biblioteka Poli-
tička misao, Institut Français i Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb.
Milward, A. (1992), The European Rescue of the Nation State, London.
Plevnik, D. (2015), Geopolitika smisla života, ITG, Zagreb.
Saurugger, S. (2015), Teorije i koncepti europske integracije, Biblioteka Politička mi-
sao, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.
Schulze, H. (2003), Staat und Nation in der europaischen Geschichte, Verlag C. H.
Beck, München.
Sorensen, G. (2013), “Globalizacija i nacionalna država”, u D. Caramani (ur.), Kompa-
rativna politika, Biblioteka Političke analize, Fakultet političkih znanosti, Centar
za cjeloživotno obrazovanje, Zagreb.
Woyke, R. (1998), Europaische Union. Erfolgreiche Krisengemeinschaft, R. Oldenbo-
urg Verlag, Wien – Muenchen – Oldenbourg.

Internetski izvori:
Cero, H. (2017), “EU po Junckeru i Macronu: Dvije vizije, jedan san”, balkans.alja-
zeera.net, 7. 10. 2017. Dostupno na: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/eu-po-junc-
keru-i-macronu-dvije-vizije-jedan-san.
European Commission (2017a), “Govor o stanju Unije 2017.: uhvatimo vjetar u jedra”,
Europska komisija – Priopćenje za tisak, Bruxelles, 13. rujna 2017., ec.europa.eu.
Dostupno na: http://europa.eu/rapid/press-release_IP-17-3164_hr.htm.
European Commission (2017b), “White paper on the future of Europe and the way
forward”, ec.europa.eu, Dostupno na: https://ec.europa.eu/commission/white-pa-
per-future-europe-reflections-and-scenarios-eu27_en.
112 Dijalog

European Council (2017), “Leader’s Agenda”, consilium.europa.eu/en. Dostupno na:

http://www.consilium.europa.eu/en/policies/talinn-leaders-agenda/#.
Europsko vijeće (2017a), “Političko promišljanje o budućnosti Europske unije”, con-
silium.europa.eu/hr. Dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/
eu-future-reflection/.
Europsko vijeće (2017b), “Rimska deklaracija”, consilium.europa.eu/hr, 25. 3. 2017.
Dostupno na: http://www.consilium.europa.eu/hr/press/press-releases/2017/03/25/
rome-declaration/.
HINA (2016), “Martin Schulz: Europskoj uniji prijeti raspad”, indeks.hr, 21. 10.
2016. Dostupno na: http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=Vije-
sti&id=927142.
Lasić, M. (2016d), “DIEM25 – Manifest za demokratizaciju Europe”, 17. 3. 2016.
Dostupno na: http://milelasic.com/?p=4395.
Lasić, M. (2017b), “Mnoštvo rezolucija i scenarija: Quo vadis, Europo?”, dnevni-list.
ba, travanj 4, 2017. Dostupno na: https://dnevni-list.ba/mnostvo-rezolucija-i-sce-
narija-quo-vadis-europo/.
MarchForEurope2017 (2017) “A genuine European Union to ensure welfare, secu-
rity and democracy”, marchforeurope2017.eu, 12. 2. 2017. Dostupno na: http://
www.marchforeurope2017.eu/academic-community-launches-appeal-in-su-
pport-to-the-march-for-europe/.
Mimica, N. (2017), “Sjednica Odbora za europske poslove – Predstavljanje Bijele
knjige o budućnosti Europe (Zagreb, 7/04/2017)”, ec.europa.eu, 7. 4. 2017. Do-
stupno na: https://ec.europa.eu/commission/commissioners/2014-2019/mimica/
announcements/sjednica-odbora-za-europske-poslove-predstavljanje-bijele-knji-
ge-o-buducnosti-europe-zagreb-7042017_en.
Numanović, S. (2017), “Balkanske države moraju biti usidrene prema EU, a ne prema
Turskoj, Rusiji ili drugim autoritarnim silama”, avaz.ba, 27. 9. 2017. Dostupno na:
http://avaz.ba/globus/svijet/305649/balkanske-drzave-moraju-biti-usidrene-pre-
ma-eu-a-ne-prema-turskoj-rusiji-ili-drugim-autoritarnim-silama.
Šerić, M. i Veljković, S. (2017), “Junckerova Europa za Hrvatsku bolja od Macrono-
ve”, vecernji.hr, 28. 9. 2017. Dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/juncke-
rova-europa-za-hrvatsku-bolja-od-macronove-1197365.
Zeit (2017), “Merkel nennt Macrons Rede einen ‘guten Impuls’”, Zeit Online, 28.
September 2017. Dostupno na: http://www.zeit.de/politik/ausland/2017-09/eu-re-
form-angela-merkel-emmanuel-macron-vorschlaege-tallinn?print.
Sarajevo, 9. studenog 2017. godine
Prikaz
 Edhem Muftić
Prikaz DOI: 10.5644/DIJALOG.2015.3-4.06

Prikaz knjige: Franjo Topić, Vjera i kultura,

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet,
Zagreb: Glas Koncila, 2017.
Poštovani autore knjige profesore Topiću, poštovani prijatelji, ljubitelji pi-
sane riječi, osjećam se veoma prijatno što mi se ukazala čast da se neposredno
upoznam s čovjekom koji piše i stvara djela trajne vrijednosti, čovjekom koji
je dao ogroman doprinos napretku ne samo Hrvata/katolika već i svih drugih
koji žive i rade u vremenu, koji grade i razvijaju ljudske odnose – ostvaruju
boljitak ljudima i narodima.
Knjiga Vjera i kultura je osmišljeno, konzistentno štivo, satkano iz četiri
dijela i mnoštva poglavlja. Riječ je o nekim suvremenim religioznim pitanji-
ma, zatim o Sv. Ivanu Pavlu II. Velikom; o ogledima o HKD “Napredak” i
odabranim temema i, na kraju, o prinosima i recenzijama.
Riječ je, kako autor u Predgovoru kaže, o zbirci izabranih znanstvenih i
popularno znanstvenih članaka i prinosa o kulturi, odnosu kulture i vjere, koja
kao lajtmotiv prožima gotovo sve sadržaje ove zanimljive publikacije.
Ova knjiga je veliki doprinos afirmiranju Napretka koji je, zahvaljujući pre-
danom – kvalitetnom radu, prešao granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske
i postao član Europskog centra za radnička pitanja, asocijacije koja ima 74
članice iz većine europskih zemalja, čime je HKD Napredak, kako reče autor
knjige, na određeni i posredni način postao član Europske unije.
Prof. dr. Franjo Topić je čovjek koji živi u vremenu, anticipira vrijeme koje
dolazi. Za njega teologija nije neka apstraktna znanost koja bi bila svrha samoj
sebi. Ako teologija nema što reći čovjeku našeg vremena, onda je ona sterilna,
gotovo suvišna... Vjera bez djela je mrtva... Riječ je, dakle, o osobi koja pro-
mišlja i osmišljava, koja povezuje niti na relaciji: opće, posebno i konkretno,
koja kreira i uspostavlja harmoniju i slogu, povezuje pokidane niti čovječnosti
u skladu s univerzalnim načelima i porukama – Božanskim.
Prvi dio knjige govori o ulozi Katoličke crkve u BiH nekad i danas, o ele-
mentima za hrvatski nacionalni i katolički program u našoj državi, obuhvativ-
ši austrougarsko razdoblje, prvu i drugu Jugoslaviju, Katoličku crkvu danas,
njenu društvenu ulogu te aktuelne izazove i njene zadatke. U ovom dijelu je
od posebnog značaja pitanje društvene uloge i naredni zadaci Katoličke crkve.
Svi oni koji poznaju profesora Topića, čak i da ne pročitaju šta je u knjizi
napisano, mogu precizno zaključiti koji su njegovi stavovi, pouke i poruke.
On se, bez dileme, suprotstavlja pesimizmu pojedinaca i grupa, tvrdeći da su
116 Dijalog

mnogi Hrvatski katolici postali [...] profesionalni pesimisti... Upućuje kritiku

onima koji truju atmosferu govorom o nemogućnosti života Hrvata u ovoj zem-
lji (Bosni i Hercegovini). Ističe kako su nekada svećenici prednjačili u ljubavi
prema ovoj zemlji, dok neki od njih danas sustavno šire pesimizam govoreći o
nemogućnosti života katolika na ovim prostorima.
Profesor Topić, vrhunski poznavalac religije, kulture, filozofije, politike i
drugih društvenih znanosti, ističe značaj moralne funkcije Crkve koja treba
bdjeti nad javnim moralom. Uz to, kroz sadržaje njegovih znanstvenih i popu-
larno-znanstvenih članaka i prinosa, pored religijskog pogleda na svijet, proži-
ma se filozofska i društveno-integrativna funkcija religije. On naglašava nuž-
nost educiranja i upućivanja vjernika da se u bavljenju politikom pridržavaju
univerzalnih moralnih principa, jer bez temeljne moralnosti u politici nema ni
napretka naroda i države, te kaže da nije normalno u politici jedno govoriti,
a drugo raditi. Za njega je politika djelatnost koja socijalizira i humanizira
ljudske odnose, povezuje opće, posebne i konkretne interese građana i naroda,
jednostavno rečeno umijeće mogućeg, a ne umijeće da se od bogatih uzme no-
vac, a od sirotinje glasovi (Bizmark).
Poseban značaj u knjizi prof. Topić pridaje obrazovanju koje može jedan
mali narod i jednu malu zemlju učiniti konkurentnom u ovom globaliziranom
svijetu. Na kraju ovog poglavlja zaključuje da će Crkva i katolici najviše dopri-
nijeti hrvatskom narodu u BiH ako protežiraju i u praksi realiziraju zlatno pra-
vilo: što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima (Evanđelje po Mateju).
U navedenim poglavljima koje, također, treba pažljivo čitati i promišljati,
autor ove knjige piše o novijim raspravama o nužnosti Crkve za spasenje, o
odnosu Crkve i politike prema Drugom vatikanskom koncilu i nekim postkon-
cilskim dokumentima te Bosni i Hercegovini kao mjestu dijaloga, s akcentom
na kršćansko-muslimanski dijalog.
S obzirom na opsežnost i jezgrovitost sadržaja ove knjige i ograničenost
vremena, našu pozornost ću usmjeriti samo na nekoliko pitanja o kojima piše
profesor Topić. Kada govori o odnosu pape sv. Ivana Pavla II. prema BiH
i bosanskohercegovačkim muslimanima, navodi činjenicu da je vrhovni po-
glavar Katoličke crkve 263 puta govorio o BiH u vrijeme rata (1992–1995) i
inicirao svoje bliske suradnike da se angažiraju na rješavanju ovog konflikta.
U audijenciju je primio sve ljude iz BiH koji su to tražili, počevši od članova
Predsjedništva, gradonačelnika Sarajeva, biskupa i crkvenih osoba... Bosnu i
Hercegovinu je posjetio 1997. godine, u prvom redu da potakne međureligijski
dijalog koji bi dao doprinos uspostavljanju pravednog mira. U Sarajevu je,
pored ostalog, kada se 13. travnja (aprila) te godine susreo s predstavnicima
Islamske zajednice, rekao: Bog je sve ljude, sva ljudska bića postavio na ze-
prof. dr. Edhem Muftić 117

mlju da hodočaste putem mira, svatko polazeći od životnih prilika u kojima se

nalazi, i od kulture kojoj pripada.
U nastavku knjige, autor čini osvrt na Papine stavove i angažman u BiH,
piše o kršćansko-muslimanskom dijalogu u Bosni i Hercegovini i bivšoj Ju-
goslaviji te o tome kako neki suvremeni bosanskohercegovački muslimanski
teolozi vide dijalog i stav kršćana prema islamu i dijalogu.
Drugi dio ove knjige posvećen je papi sv. Ivanu Pavlu II. Velikom kroz do-
kumente, putovanja i više drugih primjerenih i raznovrsnih sadržaja, u prvom
redu onih koji su vezani za Papu i Europsku kuću i Rimski triptih. Kada je riječ
o BiH, Papini interventi su isticali da je u Papinu srcu nazočna drama balkan-
skih naroda, da Sveti otac svakodnevno prati tragediju BiH, poziva svijet da joj
pruži pomoć. Hrabrio je ispaćeni narod porukom: ne gubite nadu, budućnost se
ne gradi na nasilju. Uz to je naglašavao da se ratna opasnost Sarajeva ponav-
lja i da ona prijeti cijelom kontinentu, ističući da su etnički i vjerski različiti
narodi BiH sposobni živjeti zajedno. Njegove molitve i poruke su poticale
obilatu humanitarnu pomoć koja je preko Caritasa stizala u BiH, ali također u
R. Hrvatsku i druge države regije.
Treći dio knjige obiluje sadržajima (ogledima i odabranim temama) iz
oblasti kulture, zatim onim vezanim za Crkvu i kulturu i stogodišnje djelo-
vanje HKD Napredak. Dr. Topić piše o Drugom vatikanskom saboru, o vjeri
i kulturi, usklađivanju različitih oblika kulture, civilizacije i kršćanstva. On
afirmira Napretkove temeljne odrednice, promišlja o opstanku Hrvata u BiH
kao globalnom, katoličkom i hrvatskom interesu te drugim temama vezanim
za HKD Napredak u ratnim godinama i njegovu ulogu u rješavanju bosansko-
hercegovačke krize, kao i za Sabor Hrvata 1994. godine. Nisu izostale ni druge
informacije i činjenice vezane za osobe koje su obnašale funkcije predsjednika
Napretka, zatim hrvatski tisak u BiH od početka 1941. godine. Posebno po-
glavlje posvećuje Krunoslavu Stjepanu Draganoviću (1903–1983) o kojem je,
povodom 110. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti, održan međunarodni
znanstveni simpozij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu (8–10.
11. 2013). Riječ je o umnom čovjeku nemirnog duha, koji je hvaljen i kuđen,
koji se svim svojim bićem u kontinuitetu neposredno zalagao za druge ljude
i institucije za koje se žrtvovao, koji se nalazio svuda tamo gdje je osjećao
da treba da bude, bez obzira na posljedice koje su ga mogle učiniti ovakvim
ili onakvim. Kada je sve sabrao i oduzeo, tragajući za istinom, dr. Topić je
zaključio: Draganović je napravio velika djela, jer koliko je ljudi spasio iz
logora, kolikima osigurao radna mjesta, kolike nahranio, odjenuo, osigurao
stipendije. Za vjernike to ima božansku vrijednost. [...] Zacijelo ga je nosila
svijest o obavezi i poslanju pomaganja ljudima u nevolji, i to je očito shvaćao
kao svećeničko i narodno poslanje i obavezu [...].
118 Dijalog

Četvrti dio ove knjige su Prinosi i recenzije u kojima autor knjige Vje-
ra i kultura piše i o stanju religioznosti u Europi (danas), islamu i Zapadu,
BiH, znanstvenom liku pape Ratzingera, Crkvi i kulturi u Europi, Međunarod-
nom kongresu europskog društva za Katoličku teologiju i drugim značajnim
pitanjima.
Vraćajući se na poglavlje HKD Napredak u ratnim godinama, našu pažnju
ću usmjeriti na Zaključne misli autora ove knjige. Pored ostalog, on piše:
Napredak je pomogao da Sarajevo bude viđeno i shvaćeno od sugrađa-
na i posebno, od stranaca kao multietničko, što su isticali i najviši bošnjački
dužnosnici. Svaki naš koncert, izložba, tribina doprinosili su, prema ocjeni
stručnjaka, smanjivanju napetosti u gradu, pogotovu u vrijeme sukoba Armije
BiH i HVO-a. Autor također naglašava prisutnost i djelovanje Crkve na čelu s
uzoritim kardinalom, nadbiskupom Vinkom Puljićem, čovjekom koji je plije-
nio svojim istupima i u ratnom Sarajevu bio, vjerojatno, najpopularniji čovjek.
Poštovani prijatelji, da kažem i to da sam bio prinuđen izvršiti znatnu re-
dukciju, jer puno sadržaja iz ove publikacije nisam spomenuo. O uvaženom
autoru prof. dr. Franji Topiću, koji osvaja pojavom – znanjem, umijećem i
traganjem za istinom i pravdom, mogao bih napisati opsežan esej, ali ću samo
reći da je riječ o stvaraocu koji pitanja vjere, kulture, politike i više drugih
djelatnosti postavlja i elaborira znanstveno, konzistentno, metodološki uteme-
ljeno. Riječ je o humanisti, bosanskohercegovačkom graditelju koji ulijeva op-
timizam i nadu, koji svoje sunarodnike (i sve druge) odvraća od pesimističke
naravi i bijega iz svoje zemlje – s višestoljetnih ognjišta – dajući nam do zna-
nja da vjerske i etničke razlike nisu i ne smiju biti naša bosanskohercegovačka
(ili bilo čija) prepreka za zajednički život satkan od različitosti – religijskih i
etničkih, izuzimajući one koje nanose bol čovjeku i njegovom okruženju.
Ovaj skromni doprinos promociji ove izvanredne publikacije dr. Franje To-
pića završit ću odgovorom na pitanje smisla života, s obzirom na to da sam
prije nekoliko godina i sam sebi postavio pitanje: ima li smisla smisao tražiti?
Religija, filozofija i nauka, u tom kontekstu veliki mislioci, dali su i daju od-
govor koji se čovjeku i ljudskom rodu svakodnevno ponavlja. Smisao života je
biti čovjek, biće koje kvalitetno vjeruje, koje je svjesno sebe i svog okruženja,
čovjek koji se rađa – živi i gradi, koji širi krug svoje plemenitosti u procesu
vlastitog odrastanja i tako ostavlja trag po kojem se pamti. Smisao života je
biti roditelj, uspravan i istrajan borac za kvalitetniji život svih, protagonista
istine koji iza sebe ostavlja zračak svjetlosti po kojem će se pamtiti i tako
utjecati na generacije koje se rađaju i stasaju. Neki pojedinci nas obasjavaju
snopom svjetlosti koja trajno sija i ljudski život čini lagodnijim i kvalitetnijim.
O karakteru religioznosti ljudi sudio sam po njihovoj praksi. Vjernici bilo koje
konfesije, koji razumiju Božansku poruku i to ostvaruju u praksi, bili su i ostali
prof. dr. Edhem Muftić 119

moji uzori, uz napomenu da takvih humanista ima i među ateistima, agno-

sticima i sljedbenicima novih vjerskih pokreta. To su oni koji upotrebljavaju
religiju i čine dobra djela, oni koji su Boga iskreno spoznali, svako na svoj
specifičan način, koji su shvatili da je religija stvar vjerovanja, a ne činjenica
(S. H. Nasr). Boga je teško spoznati, rekao je Tolstoj, a to je znak njegove veli-
čanstvenosti, a ne naše slabosti.
Autor knjige Vjera i kultura prof. dr. Franjo Topić u kontinuitetu ostvaruje i
integrira cilj i smisao života, realizira se kao stvaralac koji će iza sebe ostaviti
snop svjetlosti po čemu će biti upamćen i trajno prisutan među budućim nara-
štajima. Uz veliku zahvalnost za ovu vrijednu zbirku izabranih znanstvenih i
popularno-znanstvenih članaka i prinosa, autoru poželimo dobro zdravlje i još
puno stvaralačkih radova, a vama, poštovani ljubitelji knjige, da se družite s
vjerom i kulturom.
Lukavac, 28. X. 2017. godine
 UPUTSTVO AUTORIMA

Dijalog јe naučni časopis koјi obјavljuјe autorske radove, rezultate naučnih

istraživanja, pregledne tekstove, prikaze i osvrte na knjige, kao i prikaze doma-
ćih i međunarodnih skupova iz naučnih oblasti društvenih i humanističkih nau-
ka. Dijalog izlazi četiri puta godišnje. Radovi se primaju isključivo elektronski
na adresu dijalog@anubih.ba. Ukoliko rad zadovoljava kriterije Dijaloga, što
se utvrđuje na redakcijskom kolegiju, prosljeđuje se na nezavisnu recenziju.

Uslovi za razmatranje rukopisa su sljedeći:

– Tekstovi treba da sadrže između 5 000 i 30 000 slovnih znakova s razma-
cima, bez referenci i fusnota. Prikazi knjiga i konferencija sadrže do 7 000
znakova s razmacima.
– Autori treba da koriste slova vrste Times New Roman, veličina 12, prored
1.5. Naslove i podnaslove pisati bez numeracije, veličine 12. Naslove na-
voditi u bold, a podnaslove u italic. Margine podesiti na 2.5 cm, na strani
formata A4.
– Iznad naslova navesti ime i prezime autora, a nakon toga u fusnoti naziv in-
stitucije u kojoj je zaposlen/a, kao i elektronsku adresu za korespondenciju.
– Apstrakt se prilaže na bosanskom, srpskom, hrvatskom (na početku) i en-
gleskom jeziku (na kraju teksta) i treba da sadrži između 75 i 150 riječi.
Ispod apstrakta navesti od 5 do 10 ključnih pojmova. Ukoliko je tekst na
engleskom jeziku, apstrakt se na kraju teksta prilaže samo na engleskom
jeziku.
– U posebnoj fusnoti (*) navesti dodatne informacije o samom tekstu (dio
naučnog projekta, rezultat određenog istraživanja i sl.).
– Strana imena i nazive pisati u izvornoj transkripciji, a u slučaju fonetske
transkripcije s navođenjem originalnog naziva u zagradi prilikom prvog
spominjanja.
– U fusnote upisivati samo pojašnjenja ili dodatne komentare. Prilikom pisa-
nja prikaza ne koristiti fusnote.
– Način citiranja: Na kraju citata otvoriti zagradu i u nju unijeti prezime auto-
ra, godinu izdanja i stranicu, npr.: (Žižek, 2012: 65); ukoliko se radi o dva
autora: (Žižek/Horvat, 2010: 42); ukoliko se radi o više djela istog autora
koja su objavljena iste godine, razliku među njima naznačiti ubacivanjem
malog slova abecede a, b, c, d itd., npr.: (Rorty, 2006b: 89).
– Navođenje izvora u literaturi (Harvardski ili Vancouverski bibbliografski
stil)
– Monografiјe: Ime i prezime autora, naziv monografiјe (italic), izdavač,
mjesto izdavanja, godina izdanja, broj strane.
Uputstvo autorima 121

– Karl Polanji, Velika transformacija, Filip Višnjić, Beograd, 2003.

– Paul Collier, The bottom billion: Why the poorest countries are falling
and what can be done about it, Oxford University Press, Oxford, 2007.
– Tekstovi u tematskim zbornicima: Ime i prezime autora, naziv djela (pod
znacima navoda), “u”, ime i prezime urednika (ur.), naziv zbornika (Italic),
naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdanja, broj strana.
– Tanja Miščević, “Pregovori Srbije i Evropske unije za zaključivanje
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju”, u Slobodan Samardžić (ur.),
Srbija u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Službeni glasnik, Beo-
grad, 2009, str. 147–152.
– Frances Stewart and Arnim Langer, “Horizontal inequalities: Explaining
persistence and change”, in Frances Stewart (ed.), Horizontal inequali-
ties and conflict. Understanding group violence in multiethnic societies,
Palgrave Macmillan, London, 2008, p. 54-72.
– Tekstovi u naučnim časopisima: Ime i prezime autora, naziv teksta (pod zna-
cima navoda), naziv časopisa (italic), broј toma, broј izdanja, broj strane.
– Jelena Vidojević, “Zdravstvena zaštita u SAD: pravo ili privilegija?”,
Godišnjak Fakulteta političkih nauka, Vol. 5, br. 5, str. 469-471.
– Lotta Harbom and Peter Wallensteen, “Armed conflict, 1946–2009”, Jo-
urnal of Peace Research, Vol. 47, No. 4, pp. 501-509.
– Tekstovi u novinama i časopisima: Ime i prezime autora, naslov teksta (pod
znacima navoda), naziv novine ili časopisa (italic), datum, broј strane.
– Vladimir Vuletić, “Ni Kosovo ni Evropa”, Politika, 15. decembar 2011,
str. 15.
– Pierre Luther, “China goes into the world news business”, Le monde
diplomatique, 10. April 2011, p. 22.
– Dokumenti: Naziv dokumenta (pod znacima navoda), časopis ili glasilo u
kome јe dokument obјavljen (italic), broј izdanja (ukoliko postoji), izda-
vač, mjesto i godina izdanja, broj strane.
– “Ustav Republike Srbije”, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 98, Be-
ograd, 2006, str. 20.
– “Health at a glance 2011: OECD indicators”, OECD Publishing, Paris,
2011, pp. 38-42.
– Doktorske i master teze: Ime i prezime autora, naziv teze (italic), doktor-
ska/master teza, naziv univerziteta (i fakulteta), datum, broj strane.
– Goran Tepšić, Pristup Johana Galtunga u oblasti rešavanja sukoba, ma-
ster teza, Univerzitet u Beogradu, Fakultet političkih nauka, 2011, str.
56-57.
122 Dijalog

– Marko Simendić, Hobbes on persona, personality, and representation:

Behing the mask of mask of sovereignty, PhD thesis, University of York,
2011, p. 78.
– Izvori s interneta: Ime i prezime autora, naziv teksta, izdavač (ukoliko je
tekst objavljen), puna internet adresa, datum pristupa, broј strane (ukoliko
postoji).
– Paul Collier and Anke Hoeffler, Greed and grievance in civil war, World
Bank, Washington, D. C., 2000. Available from: http://ssrn.com/abstra-
ct=630727, (Accessed August 7, 2010), p. 5.
– Rajko Kosanović, Socijalno pravo, Friedrich Ebert Stiftung, Beograd.
Dostupno preko: http://www.fes.rs/pubs/2011/pdf/29.Socijalno%20pra-
vo.pdf, (Pristupljeno 24. januara 2012), str. 41-45.
– Grafikoni i tabele: Tabele i grafikoni treba da sadrže broj, naslov i izvor (sve
u donjem desnom uglu). Za elektronsku formu koristiti formate .jpg, .tiff i
.ai. Ukoliko je potrebno, grafičke prikaze poslati u zasebnom dokumentu.
– Bibliografija: Izvore u listi literature navoditi po abecednom redu na isti
način kao i u fusnotama s tim što se prvo navodi prezime citiranog autora.
Za tekstove u zbornicima i naučnim časopisima navesti brojeve strana. Pri-
likom pisanja prikaza monografija navesti ukupan broj strana.
 123

INSTRUCTIONS TO AUTHORS

Dialogue is a scientific journal that publishes original papers, the results of

scientific research, review articles, book reviews as well as reports of national
and international meetings in the scientific field of social sciences and humani-
ties. Dialogue is published four times a year. Manuscripts should be submitted
to the email address dijalog@anubih.ba. If the manuscript meets the criteria of
the Journal it will be reviewed by independent reviewers.

Conditions to consider manuscripts are as follows:

– Texts must contain between 5 000 and 30 000 characters with spaces, wit-
hout references and footnotes. Book reviews and conference reports conta-
in up to 7 000 characters with spaces.
– Authors should use letters types Times New Roman, size 12, spacing 1.5.
Titles and subtitles are written without numbering, size 12. Titles are wri-
tten in bold, and subheadings in italics. The margins should be set at 2.5
cm, at A4 page.
– The name and surname of the author are given above the title, followed by
the footnote with the name of the institution where one is employed, as well
as an electronic address for correspondence.
– Abstract is enclosed in Bosnian/Serbian/Croatian (in the beginning) and
English (at the end) and should contain between 75 and 150 words. 5 to 10
key terms are given below the Abstract. If the text is in English, the abstract
is given in English only at the end of the text.
– In a separate footnote (*) specify additional information about the text (part
of a scientific project, the result of a specific research, etc.).
– Foreign names and titles are written in the original transcription, and in the
case of phonetic transcriptions upon first mentioning in the text the original
name is given in parentheses.
– In the footnote only clarifications or additional comments are written. In
review articles, book reviews footnotes are not used.
– Citation in the text: At the end of the quote open parenthesis and enter the
author’s name, year of publication and page, eg .: (Zizek, 2012: 65); in case
of two authors: (Zizek / Horvat, 2010: 42); if there are several works by
the same author that were published the same year, indicate the difference
between them by inserting the small letters of the alphabet a, b, c, d, etc.,
for example: (Rorty, 2006b: 89).
– Citing of the sources in the literature:
– Monographs: Name of author, title of the monograph (italic), publisher,
place of publication, year of publication, page number.
124 Dijalog

- Karl Polanyi, The Great Transformation, Filip Visnjic, Belgrade, 2003.

- Paul Collier, The Bottom Billion: Why the poorest countries are falling
and what can be done about it, Oxford University Press, Oxford, 2007.
– Texts in the thematic conference: Name, “title” (in quotation marks), in:
name of the editor (ed.), Title of proceedings (in Italics), publisher, place
of publication, year of publication, page number.
- Tanja Miscevic, “The negotiations of Serbia and the European Union
for the conclusion of the Stabilisation and Association Agreement”, in:
Slobodan Samardzic (ed.), Serbia in the EU accession process, Official
Gazette, Belgrade, 2009, pp. 147-152.
- Frances Stewart and Arnim Langer, “Horizontal inequalities: Expla-
ining persistence and change”, in: Frances Stewart (ed.), Horizontal
inequalities and conflict. Understanding group violence and multiethnic
societies, Palgrave Macmillan, London, 2008, pp. 54-72.
– Articles in scientific journals: Name and surname of the author, “title
text” (in quotation marks), the name of the journal (italic), volume num-
ber, issue number, page number.
- Jelena Vidojević, “Health care in the United States: a right or a privi-
lege?”, Yearbook of the Faculty of Political Science, Vol. 5, no. 5, pp.
469-471.
- Lotta Harb and Peter Wallensteen, “Armed Conflict, 1946-2009”, Jo-
urnal of Peace Research, Vol. 47, No. 4, pp. 501-509.
– Articles in newspapers and magazines: Name of author, “title of the ar-
ticle” (in quotation marks), the name of the newspaper or magazine (ita-
lics), date, page number.
- Vladimir Vuletic, “Neither Kosovo nor Europe”, Politika, December
15, 2011, p. 15.
- Pierre Luther, “China goes into the world news business”, Le Monde
diplomatique, April 10, 2011, p. 22.
– Documents: “Document name” (in quotation marks), journal or new-
sletter in which the document was published (italics), edition number (if
any), publisher, place and year of publication, page number.
- “Constitution of the Republic of Serbia”, Official Gazette of the Repu-
blic of Serbia, no. 98, Belgrade, 2006, p. 20.
- “Health at a Glance 2011: OECD Indicators”, OECD Publishing, Paris,
2011, pp. 38-42.
– Doctoral and master’s thesis: Name of author, title of the thesis (italic),
doctoral / master’s thesis, the name of the university (and faculty), date,
page number.
Instructions to Authors 125

- Goran Tepšić, Access Johan Galtung in the field of conflict resoluti-

on, master’s thesis, University of Belgrade, Faculty of Political Science,
2011, p. 56-57.
- Mark Simendić, Hobbes on persona, personality, and representation:
Behing the mask of mask of sovereignty, PhD thesis, University of York,
2011, p. 78.
– Sources from the Internet: Name of author, title text (italic), publisher (if
the article was published), place and year of publication. Available from:
full Internet address (Accessed: date), page number (if available).
- Paul Collier and Anke Hoeffler, Greed and grievance in civil war, Wor-
ld Bank, Washington, DC, 2000. Available from: http://ssrn.com/abstra-
ct=630727 (Accessed: August 7, 2010), p. 5.
- Rajko Kosanovic, Social legislation, Friedrich Ebert Stiftung, Belgra-
de. Available from: http://www.fes.rs/pubs/2011/pdf/29.Socijalno%20
pravo.pdf (Accessed: January 24, 2012), p. 41-45.
– Graphs and tables: Tables and graphs should contain the number, title and
source (all in the lower right corner). In electronic form using formats .jpg,
.tiff and .ai. If necessary, graphs are sent in a separate document.
– Bibliography: Sources in the list of references are cited in alphabetical order
in the same way as in the footnotes with a difference that here the surname
of the cited author is given first. For articles in proceedings and scientific
journals provide the page numbers. When writing a book reviews provide
the total number of pages.