Liliana Bardijewska

ZELENI PUTNIK
ili Priča o najvećoj sanjariji

S poljskog preveo: Pero Mioč

Sudjeluju:

STVORIĆ
STVORICA
PTICA
SEDEFNI PUŽ
MEDO
SIVO BODLJIKAVO PRASE
ZELENO BODLJIKAVO PRASE
VJETAR CINOBER
SEDEFNA OLUJA
ZELENA RIJEKA
ZEC
ZLAĆANA PERA

Svaki lik utjelovljen je u drukčijoj boji.

Stvorićev potpuno zeleni san – fantazmagorije i apstraktne slike sugeriraju zelenu rijeku i zelenu šumu. Razliježe se Zelena
pjesma. U početku nerazgovijetno, potom sve razgovjetnije, da bi se pri svršetku sna ponovo prometnula u sneno mrmljanje.

Zelena pjesma

Spij, spij, spij! Snij, snij, snij,

o tratini zelenoj, o rijeci žuđenoj.
Spij, spij, spij! Snij, snij, snij!
Na tratini – zečića tri!
A po vodi – brodić brodi!

Zvon, zvon, zvon! Lov, lov, lov!

Lov tratinu zelenu, lov rijeku sanjanu!
Na tratini – zečića tri!
A na vodi – četiri brodi!
 Bud’ se, usnuli, de, de’!
Gle svoj odraz, gle, gle!
Pistaćovi – smaragdni, zeleni – višnjovi!
Bud’ se, usnuli, de, de!
Gle svoj odraz, gle, gle!

Dok se pjesma stišava – svijet sve više postaje siv. Izlazi sivo sunce, bude se sivi stanovnici Stvorije. Rastežu se. S mukom se
odvajaju od sivoga tla.

PTICA
(zvoni sivim zvončićem) Ustajte, pospanci i ljenjivci! Pozaspali ste! Sunce je već odavno ustalo! Pogledajte, kakav lijep sivi dan! A
vi spavate!

PUŽ
Tek je lijepi sivi osvit. Al si ti rana ptičica!

ZEC
Tako mi moga sivila, danas je tako lijepo sivilo! Šteta dana! Ustajte, ustajte!

BODLJIKAVO PRASE
Uhm…

MEDO
Al sam slatko spavao. Sanjao sam lijepi grafitni san…

Između stvorenja koja se rastežu pojavljuju se zelene Stvorićeve šapice, perca, repić, roščići, na koncu izranja sav zeleni Stvorić –
kombinacija raznih stvorenja.

STVORIĆ
Ja sam također sanjao lijep san. Bio je neobičan… Sav… sav… lijepo raznobojan…

PTICA
Što znači siv! Nema ljepše boje!

BODLJIKAVO PRASE
Ne postoji druga boja!

STVORIĆ
Ali ja… Ni sam ne znam…

STVORICA
Stvoriću, što je s tobom? Tako si čudnovat… Ni svoj ni naš…

STVORIĆ
Ajmeee! (primjećuje da je zelen) Sjećam se – baš je to boja moga sna. Najljepša na svijetu!

ZEC
Fuj, pa ti si sav zelen! Kakav nedostatak ukusa!

PUŽ
I nedostatak stila!

BODLJIKAVO PRASE
Takva boja ne postoji!

MEDO
Gdje si se ti tako umazao?!

STVORIĆ
Ali kada ja…
 STVORICA
Stvoriću, nisi li ti malčice bolestan?

STVORIĆ
Osjećam se izvrsno, ali…

PTICA
Stojte! Ne približavajte mu se! To može biti zaraza!

MEDO
Ma kakva sad zaraza! To je jednostavno prljavština! Dostatno je otići na rijeku i izribati!

STVORIĆ
Sjajna ideja! Hajdemo do rijeke. Ogledat ću se u njezinoj vodi i vidjeti kako mi pristaje to zelenilo.

Nad rijekom

STVORICA
Prekrasan si, Stvoriću! Takav zelenoplav-žućkastozelen-tamnozeleno-blijedozelen- maslinasto blijedozelen-tamnozelenkast…

STVORIĆ
(gledajući u vodu) Sasvim siv!

SVI
(gledajući u vodu) Siv! (gledajući Stvorića) Zelen! Siv! Zelen!

PUŽ
To izgleda sumnjivo!

PTICA
To izgleda nezdravo!

ZEC
To izgleda opasno!

MEDVJEDIĆ
Netko tko ne može biti takav, i onakav!

STVORIĆ
Ali ja nisam i takav, i onakav! Ja sam samo takav! Zelen!

STVORICA
Prekrasan si!

PTICA
Nisi ni to, ni ovo! Ni takav, ni onakav!

STVORIĆ
Ja sam zelen!

BODLJIKAVO PRASE
(pokazuje odraz u rijeci) A to, što je to?

STVORIĆ
Rijeka laže!

MEDO
To ti lažeš! Kao navijen! Gledajte, sav je pozelenio od srama!

PUŽ
Kao i svaki lažljivac!
 STVORIĆ
Nije istina! Mora negdje na svijetu postojati zelena rijeka koja će mi pokazati moj istinski, zeleni odraz!

PTICA
To su bajke (pita prijatelje i publiku) Je li netko od vas bilo kada vidio zelenu rijeku?

SVI
Nije! Zelena rijeka ne postoji! Postoji samo siva rijeka, najljepša na svijetu!

STVORIĆ
A ja ću vam dokazati da postoji! Otići ću tamo i donijeti vam kap zelene vode!

PUŽ
Idi, idi! I više se ne vraćaj!

ZEC
Lažljivci nam ovdje ne trebaju!

STVORICA
Moraš li uistinu ići? Vrlo ću čeznuti za tobom.

STVORIĆ
Ne boj se, Stvorice, sretno ću se vratiti doma! U našu sivu Stvoriju! Uzmi ovo zeleno perce i ne zaboravi me!

MEDO
Što još čekaš?! Odlazi odavde!

STVORIĆ
Zbogom! Uskoro ću se vratiti!

PTICA
(po strani Bodljikavom Prasetu) Idi za njim! Ne ispuštaj ga s oka i pazi da to uskoro nikada ne stigne! Pamti – Stvorija računa na
tebe!

BODLJIKAVO PRASE
Uhm…

Podiže se vjetar i otpuše svih sa scene. Stvorić skupa s Bodljikavim Prasetom dugo leti zrakom u taktu glasne, postupno se
udaljujuće, himne Stvorije.

Himna Stvorije

Odreda smo sivi, svoji,

jer nam sivo dobro stoji!
Sivom zorom se budimo,
sivom noći sivo snimo
ponajljepše sne na rate!
Kakve? Sive! Pa to znate!

Lijep je naš sivi svijet!

Siva zbivanja, siva maštanja,
grafitasta, olovkasta,
posrebrena, krilatasta!

Sivi puž i siva ptica,

sivom mišu par mačkica,
krznaš medo, sivi zec
- danas, sutra – eci-pec!
Uvijek, svuda sivo-svoji,
jer nam sivo dobro stoji!

Lijep je naš sivi svijet!

 Siva zbivanja, siva maštanja,
grafitasta, olovkasta,
posrebrena, krilatasta!

Posivimo svijet na naše!

Siv sa sivom uvijek paše!
Sivo ljeto, tamna jesen,
sivi svibanj, sivi travanj,
sivi petak, sivi svetak,
sivi konac i početak!

Lijep je naš sivi svijet!

Siva zbivanja, siva maštanja,
grafitasta, olovkasta,
posrebrena, krilatasta!

Fijukanje vjetra utihne. Dolazi oluja. Sve uokolo postaje tamnoplavo, potom plavetno. Bodljikavo Prase u zemlju zabija plavičastu
pločicu: ‘’Zelenima pristup zabranjen’’.

STVORIĆ
(čita) „Zelenima pristup zabranjen’’. To se odnosi na mene!

Preko scene pretrčava plavi Zec. Ugledavši Stvorića, prestrašen pobjegne. Krišom promiče plavi Medo. Kradomice prelijeće plava
Ptica. Stvorić ih pokušava zaustaviti, ali samo izaziva veću paniku.

STVORIĆ
Dobar dan… Oprostite… Mogu li…?

Postaje tamnoplavo. Bodljikavo Prase postavlja novu pločicu: „Ako želiš ostati u Plavetnoj Zemlji, okupaj se pod plavetnom
kišom’’.

STVORIĆ
(čita) ‘’Ako želiš ostati u Plavetnoj Zemlji, okupaj se pod plavetnom kišom’’. Ali ja uopće ne želim ostati u Plavetnoj Zemlji! Ja sam
zeleni putnik i moram dalje putovati!

Odjeci oluje rastu. Čuje se pljusak kiše koja se približava. Obje se pločice povijaju pod vjetrom kao drveće.

STVORIĆ
(nadvikujući oluju) Ne želim se ni u čemu kupati, jer sam se jučer kupao! A posebice ne pod plavetnom kišom!

Vihor dokotrlja na scenu školjku Sedefnog Puža

SEDEFNI
Pst! Brzo uđi u moju kućicu. Tu ćeš biti siguran.

Stvorić se utisne u kolibicu Sedefnog, koji za njim zalupi vrata. Napolju ostaje Sivo Bodljikavo Prase na kojega padaju mlazovi
plavetne kiše.

U kućici Sedefnog.

STVORIĆ
Hvala ti…

SEDEFNI
Ja sam Sedefni. Mi putnici, moramo jedan drugome pomagati! (iznenadna grmljavina poput udaranja u vrata) Ne, draga moja,
tebe ne ćemo pustiti. Oluji je mjesto pred vratima!

STVORIĆ
Vrlo je udobno ovdje kod tebe…

SEDEFNI
Sređivao sam se godinama.
 STVORIĆ
… i tako neobično… spiralno…

SEDEFNI
Poslije ću ti pokazati, a sada bolje sjednimo i brzo vežimo pojaseve. Sad će započeti…

STVORIĆ
Bojim se da je već započelo…

Kućica Sedefnog prevrne se naglavačke.

SEDEFNI
(sa stropa) Zbog čega tako misliš?

STVORIĆ
(također sa stropa) Je li ovaj svijećnjak uvijek visio… na podu?

SEDEFNI
Uvjerio si me – već je započelo. Nalazimo se u oku plavetnog ciklona. Ali nam ovdje ništa ne prijeti. Ne moramo žuriti, imamo
puno, puno vremena. Možeš mi sve potanko ispripovijedati…

STVORIĆ
Moja priča nije duga…

SEDEFNI
Ali može biti. A ja obožavam duge pripovijesti. Počnimo od početka…

STVORIĆ
Sanjao sam… Oh, vrti mi se u glavi…

SEDEFNI
Jer je početak negdje drugdje.

STVORIĆ
Gdje drugdje?

SEDEFNI
Svatko ima svoj vlastiti početak. A moj početak si ti.

STVORIĆ
Ja?

SEDEFNI
Ti. U početku je bilo ovako (oponaša Stvorićev glas) ‘’Ja sam zeleni putnik i moram dalje putovati’’!

Grmljavina. Kućica se prevrne na bok.

STVORIĆ
(sa zida) A sada imamo nastavak! Je li ta oluja uvijek takva?

SEDEFNI
Sedefne su oluje u načelu neugodne i zlobne, ali je ova iznimno srdita. I čini mi se kako znam zbog čega!

STVORIĆ
Zbog čega?

SEDEFNI
Ne voli strance. Posebice strane boje! Čuješ li?

Pjesma Sedefne Oluje

 Ja sam Sedefna Oluja!
Dolazim, stižem, pristižem,
da bi sve tu izribala
i nikome oprostila!
Pa ni tebi ne!

Kap-kap, plavetne kapljice!

Šljap-šljap, nebeske perlice!
Letite na zemlju troredom,
zalijte sedefom sve redom!
Kap-kap! Šljap-šljap!

Moje su sedefne sluge,

munje,vihori, gromovi!
Koga treba uštavit će,
sve ostalo – ofarbat će
oprostiti nikom ne će!
Pa ni tebi ne!

Bub-bum, plavetne munjice!

Dum-dum, nebeske strelice!
Letite na zemlju troredom,
zalijte sedefom sve redom!
Bum-bum! Dum-dum!

Ja sam Sedefna Oluja!

Plavetna, nebeska, mahnita!
Crvenog ću izribati!!
Zelenoga ulaštiti!
Nikom ne ću oprostiti!
Pa ni tebi ne!

Plim-plam, plavetne kapljice!

Plam-plim, nebeske perlice!
Padajte na zemlju troredom,
zalijte sedefom sve redom!
Plim-plam! Plam-plim!

SEDEFNI
Razdražuje je tvoje zelenilo. Želi da budeš kao svi ostali u Plavetnoj Zemlji -. Sedefan!

STVORIĆ
Ne dam se posedefiti! Ja sam zeleni putnik!

SEDEFNI
Pod mojim krovom ništa ti ne prijeti. A ona će se brzo umoriti i otići svojim putem. Pssst… Čuješ li?...

STVORIĆ
Ništa ne čujem…

SEDEFNI
Ni ja. Možemo, dakle, već izići! Sigurni smo!

S mukom se izvlače iz školjke. Stvorić se proteže, otresa, kostriješi perca, gladi roščiće. Sedefni ga udivljeno promatra.

SEDEFNI
Pristaje ti to zelenilo… Ti zeleni roščići… Ljepše je nego plavo…

STVORIĆ
Rado ću ti ih darovati ako ti se sviđaju! Ti si moj najbolji prijatelj!

Ukrašava glavu Sedefnog zelenim roščićima.

 SEDEFNI
Lijepo, prelijepo, najljepše, najpreljepše, prenajpreljepše! Čudo!

STVORIĆ
Samo kako ćeš ih nositi, tako zelene… To bi moglo biti opasno!

SEDEFNI
Ništa se ne brini. Nosit ću ih po kući! Čudesno! Čudesno!

STVORIĆ
Zbogom, Sedefni, moram dalje putovati. Čekaju me zelena rijeka i siva Stvorica. Dug je još put preda mnom.

SEDEFNI
Dat ću ti nešto što će ti pomoći putovati. (daje mu žuto perce) Dobio sam ovo perce od djeda. Rekao mi je da ga čuvam kao oko u
glavi ili da ga darujem najboljem prijatelju. Nemam boljeg prijatelja od tebe.

STVORIĆ
Hvala, Sedefni! Do viđenja – nekada, negdje…

Podiže se vjetar i ponese Stvorića. Mijenjaju se krajobrazi i boje. Plavetnilo blijedi. Svijet postaje zlatno-žućkast. Vjetar naglo
prestaje i Stvorić lagano pada dolje. Malo dalje teško o zemlju tresne Bodljikavo Prase, koje s gađenjem promatra svoje bodlje
oličene sedefnom kišom. Naglo kihne i strese boju, te ponovo postane siv. Stvorić se osvrće, ali ga ne vidi. Pojavljuje se
limunasto-žuti Zec.

STVORIĆ
Ispričavam se, gdje sam?

ZEC
A gdje bi htio biti?

STVORIĆ
Na zelenoj rijeci.

ZEC
Onda imaš problem.

STVORIĆ
Koliko velik?

ZEC
To može znati samo Vjetar Cinober – on zna sve.

STVORIĆ
A gdje on to zna?

ZEC
U Špilji Pernatih Vjetrova.

STVORIĆ
A gdje…

ZEC
Stop! Imao si pravo samo na tri pitanja!

STVORIĆ
Nisi me na to upozorio.

ZEC
Nikada unaprijed ne upozoravam. Takva su pravila.

Zec nestaje. Stvorić se osvrće.

 STVORIĆ
Hej, hej, vjetre! Gdje si?!

Uvijek nasmijani Vjetar Cinober pojavi mu se iza leđa. Trenutak zadirkuje Bodljikavo Prase, raspuhujući mu bodlje. Onda iznenada
Stvoriću otme žuto perce.

STVORIĆ
Ti si Vjetar Cinober! Poznao sam te!

CINOBER
Poznao si, a sada me stigni!

STVORIĆ
Hej! Čekaj! Vrati moje perce!

CINOBER
Stigni me!

STVORIĆ
Pričekaj! Moram te nešto pitati!

CINOBER
Na pitanja odgovaram samo u Špilji Pernatih Vjetrova! Stigni me! Sustigni! Ulovi!

Stvorić pokušava sustići vjetar. Bodljikavo Prase podmetne mu nogu. Stvorić se prevrne i pada u špilju. Leti prema dolje i
odjednom se meko spušta na hrpu žutog perj, koje se podiže i zakovitla u svom plesu, stvarajući raznovrsne oblike i slike.

Pjesma Zlatnih Pera

Hej, letimo, letimo lake,

sve više i više – pod oblake!
Bit ćemo i krila i bit ćemo ptice!
Barem trenutak,
makar i toliko!

Pleši, pleši, pleši! Vrti se, vrti!

Igrajmo se! Tko hoće?!

Hej prhnimo, hej prhnimo po nebu,

sve niže i niže – na zemlju!
Bit ćemo cvijeće, bit ćemo i snovi!
Barem za trenutak,
makar i toliko!
Pleši, pleši, pleši! Kruži, veseli!
Igrajmo se! Tko želi?!

Upitaj, upitaj – zbog čega?

Tko pita, ne skita, kolega.
Bit ćemo poletniji, bit ćemo mudriji!
Barem za trenutak,
Makar i toliko!

Pleši, pleši, pleši! Vrti se, veseli!

Igrajmo se! Tko želi?!

Pjesma utihne. Pera polako padaju na zemlju. Pojavljuje se Vjetar Cinober.

CINOBER
Svidjelo ti se?

STVORIĆ
 Bilo je lijepo.

CINOBER
Izvrsna igra.

Zapuše i pera se ponovno podignu tvoreći napis: ‘’Tko pita ne skita’’.

STVORIĆ
Je li ovo Špilja Pernatih Vjetrova?

CINOBER
Stvarno to želiš znati?

STVORIĆ
Stvarno.

CINOBER
Da, ovo je Špilja Pernatih Vjetrova.

STVORIĆ
Dakle, sada mi moraš odgovoriti na pitanje!“

CINOBER
Već sam odgovorio!

STVORIĆ
Nije istina! Još ti ga nisam ni postavio!

CINOBER
A tko je pitao, je li ovo Špilja Pernatih Vjetrova?

STVORIĆ
To je bilo samo pomoćno pitanje. Želim pitati gdje…

CINOBER
Stop! Imao si pravo na jedno pitanje!

STVORIĆ
Nisi me na to upozorio!

CINOBER
Nikada ne upozoravam unaprijed…

STVORIĆ
Točno, Zec me upozorio… Takva su pravila… Ali zbog čega?...

CINOBER
Ni slova!

STVORIĆ
Navodno tko pita, ne skita. A ja čak ne mogu ni pitati. Jedino ako nisam zalutao…

Cinober se smije ponovo podižući u let pera, koja otkrivaju ispod sebe skriveno Bodljikavo Prase. Bodljikavo Prase šmugne u kut,
a da ga Stvorić nije zamijetio.

CINOBER
Pitati treba mudro, mali moj. Još uvijek si strašno zelen! Pogledaj kako su lijepa!

STVORIĆ
Prekrasna! Ali koje je među njima moje? Trebalo me odvesti do zelene rijeke, a sada… (ispušta u zrak nekoliko svojih zelenih
perca koja se kovitlaju skupa sa žutim) Tako bi ih sve želio vidjeti u odrazu zelene vode…
 CINOBER
Nisam mislio da jedno maleno perce može nekomu biti tako važno. Tobože izgleda kao i sva, a posve je drukčije… I od zelenog se
može ponešto naučiti! Ne znam, mali moj, koje je perce tvoje, ali imam nešto što će ti pomoći da sigurno stigneš do cilja!

Daje Stvoriću crveno zrnce pijeska.

STVORIĆ
Zrnce pijeska?

CINOBER
Izgleda kao i sva zrnca pijeska na svijetu, ali je ipak jedno jedino. Jer ti ga je dao prijatelj!

STVORIĆ
Hvala, prijatelju! Do viđenja – negdje, nekada!

Podiže se vjetar koji odnosi Stvorića na daljnje putovanje. Mijenjaju se krajobrazi i boje. Postaje žarko purpurno. U sjeni palmi
putokaz s dva kraka od kojih jedan glasi: ‘’Do dvorca kralja Crvendaća I.’’, a drugi maše kako bi se rashladio. Bodljikavo Prase
krišom iznosi putokaz na sunce. Oba kraka ‘’venu’’, pokazujući zemlju.

STVORIĆ
(s mukom čita) ‘’Do dvorca kralja Crvendaća I.’’ Zar taj kralj stanuje pod zemljom?

Prolaze zadubljeni u razgovor crveni Medo i Puž, ne zamjećujući Stvorića.

MEDO
(u raskopčanom krznu) Izgubili smo kralja! I što ćemo sada?!

STVORIĆ
Oprostite…

PUŽ
Sam je kriv! Kralj se mora razlikovati od svojih podanika. A on se prestao razlikovati!

STVORIĆ
Oprostite…

Medo i Puž izlaze. Ulazi crveni Zec, razgovarajući sam sa sobom.

ZEC
Kralj mora biti neobičan, nesvakidašnji, neponovljiv, jedinstven! Kako bi se na prvi pogled moglo prepoznati uzvišenost!
(putokazu) Ali gdje takvoga naći?

Putokaz i Zec skupa bespomoćno šire ruke. Zec izlazi.

STVORIĆ
Pričekaj! Htio sam te nešto upitati! Nešto pametno!

Izlazi mnoštvo crvenih stanovnika Purpurije, zaklanjaju Stvorića.

Crvena pjesma

Svatko tu je svakom ravan

- zec i medo, ptić i pužić.
Tu se nitko ne izdvaja
- ista boja, isti krojić!

Gdje tražit od drugih inakog?!

Gdje naći od sviju drukčijeg?!
Neobičnog, jedinstvenog,
stalno neponovljivog!
Gdje?!
 Svuda karmin, crvenilo!
Dvorac, džungla, kralj, cvjetičak
- sve tu plamti kano purpur!
Veličanstvo! I različak!
Gdje tražiti od drugih inakog?!
Gdje naći od sviju drukčijeg?!
Neobičnog, jedinstvenog,
stalno neponovljivog!
Gdje?!
Dosta nam je te crveni!
Purpur nam ne odgovara!
Onom tko taj svijet promijeni
Damo tron i žezlo kralja!

Gdje tražit od drugih inakog?!

Gdje naći od sviju drukčijeg?!
Neobičnog, jedinstvenog,
stalno neponovljivog!
Gdje?!

Purpuranci izlaze ostavljajući Stvorića samog. Čuje se jecanje. Idući za zvukom Stvorić ulazi u džunglu, dok ga u stopu slijedi
Bodljikasto Prase. Tamo među palmama i lijanama jedva opazi uplakanu crvenu Pticu, eks-kralja Crvendaća I.

STVORIĆ
Hej, ptico, bi li mogla trenutak prestati i reći mi tko si i zbog čega plačeš?

PTICA
Još sat prije bio sam kralj Crvendać Prvi, vladar Kraljevstva Purpurije! A sada… (grca u suzama) Ni sam više ne znam tko sam…

STVORIĆ
Pa svi u kraljevstvu traže kralja! Traže tebe!

PTICA
Traže kralja, ali ne mene. Žele imati na tronu nekoga neobičnog, nesvakidašnjeg, jedinstvenog, a ja… Izgubio sam svu svoju
neobičnost, nesvakidašnjost, jedinstvenost…

STVORIĆ
Kako se može izgubiti neobičnost?

PTICA
Običnom nepažnjom. Imao sam nekada… (zagleda se u Stvorića) Ah, kako si ti neobičan, nesvakidašnji, kraljevski! Drukčiji od svih
Purpuranaca! Pojaviš li se u dvorcu, smjesta će te proglasiti kraljem!

STVORIĆ
Ali ja uopće ne želim biti kralj i ne kanim stanovati u dvorcu!

Izdaleka se čuje žamor.

PTICA
Ne želiš? Zbog čega? Svi to žele!

STVORIĆ
Ja sam putnik i moram dalje putovati!

PTICA
To ne će biti tako jednostavno. Ako te moji podanici ugledaju, silom će te posaditi na tron i morat ćeš tamo sjediti. Ali ne brini, to
je vrlo udoban tron! (plače)

STVORIĆ
Pssst… Čuješ li?

Žamor glasova raste.

 PTICA
Izgleda da su to tragači za kraljem. Bolje se sakrij. Brzo, jer ako te nađu, svršeno je sa šetnjama. Znaš što ti prijeti…

STVORIĆ
Znam – tron…

Ptica skriva Stvorića pod svoja bujna krila. Bodljikavo Prase maskirano crvenim lišćem poput putokaza izdajnički pokazuje
skrivenog Stvorića. Ulaze crveni – Medo, Zec i Puž.

MEDO
Hej ti, dobra moja Ptico, nisi li tu slučajno vidjela jednog takvog, zelenog…?

PUŽ
Rekao je onaj novi da je tu negdje. Sav zelen-zelenkast, od kukmice na glavi do posljednjeg perca u repiću!

ZEC
To će tek biti kralj!

PTICA
Od ove žege mozak vam je provreo! Otkud odjednom ovdje zeleno-zelenkasti?! I to od kukmice do repića!

PUŽ
Kada bi barem imao samo zelenu kukmicu…

ZEC
Ili samo repić!

MEDVJEDIĆ
Barem jedno zeleno perce! Samo neka bude drukčiji od svih ostalih stanovnika Purpurije!

PTICA
Nisam tu vidio nikoga s jednim zelenim percem! (osvrće se i ugleda Sivo Bodljikavo Prase, koje ih promatra iza palmi) Ali kao da je
tamo nešto šmugnulo! Tražite tamo!

SVI
Potrčimo! Tražimo!

Izjure za Bodljikavim Prasetom koje panično bježi. Stvorić izlazi iz skrovišta.

STVORIĆ
Oh, prijatelju, ne znam kako ću ti se odužiti!

PTICA
Mi, neobični, moramo se uzajamno pomagati! (naglo ponovo počne plakati) Ah, zaboravio sam da sam ja običan, najobičniji, naj-
naj-obi–obi-čniji!

STVORIĆ
Ali kako se to moglo dogoditi?

PTICA
Jedini sam ja u cijelom kraljevstvu imao jedno jedino bijelo perce. Evo, ovdje…

STVORIĆ
Sigurno ti ga vjetar odnio. S percima su uvijek problemi…

PTICA
Nije vjetar. Ja sam kriv. Bio sam neoprezan i zaspao na suncu. I moje bijelo, bjelkasto, bjeljuškasto perce pocrvenjelo je od
vrućine, kao i sve u Purpuriji.

STVORIĆ
Jadniče…
 PTICA
I tako sam eto od kralja spao na kraljevskog podanika, a tron zamijenio običnom granom.

STVORIĆ
Jadniče… (hladi se krilima) Čekaj, imam ideju! (stavlja na glavu Ptice svoju bujnu zelenu kukmu) Gledaj, opet si neobičan,
nesvakidašnji, neponovljiv! Kraljevski!

PTICA
Oh, prijatelju! Spasio si Purpuriju! Spasio si monarhiju! Kako ću ti se odužiti?!

STVORIĆ
To si već učinio – pomogao si mi u nevolji!

PTICA
Zbogom, prijatelju! Letim u dvorac – moji me podanici čekaju!

Pjesma o gorčini kraljevanja

Jurnjava me stalna ždere,

iscrpljen sam preko mjere!
Sad građanin, sad građanka
jadikuju sve od ranka,
kraljevstvu se loše snuje –
šuma vene, izblijeđuje
bez hlada su sve livade!
Gnjave, gnjave do dosade!

Treba rintati za dva!

Svuda stići, o, jada!
Kraljevska je sudba to –
kralj se muči nemilo!
Kraljevska je sudba to –
kralj se muči nemilo!

Da bi sviju zadovoljit,
kralj se treba dvojit, trojit.
Premda želje ispunjava,
nitko tu ne cijeni kralja!
Da se može dan produžit,
i bolje bi mog’o služit
- uru više da potraje,
il’ minutu – barem da je!

Kralj bi htio biti svak

imat tron i život lak!
Ne vjeruje nitko, vaj,
kako gorak kruh je taj!
Ne vjeruje nitko, vaj,
kako gorak kruh je taj!

Dakle, letim u dvorac - podanici me čekaju! I moj tron! A ti prije puta otpočini u sjeni ovih crvenih palmi. Povratit ćeš snagu, a
ovim se možeš rashladiti… (daje mu veliki bijeli mosur leda)

STVORIĆ
Mosur leda? To je neobično!

PTICA
Jer sam opet neobičan! Nesvakidašnji! Jedinstven! Zahvaljujući tebi! Žurim usrećiti moje podanike kao kralj Crvendać Drugi!

Odlijeće. U daljini čuju se radosni uzvici: ‘’Živio kralj! Vive le roi! (č. Viv l roa!)
 STVORIĆ
Neka ti je sa srećom, kralju! Do viđenja – nekada, negdje! A ja ću malo dremnuti…

Stvorić se položi ispod palmi i zaspe. Palme pjevuše Zelenu uspavanku. Ulazi Bodljikavo Prase, odmiče palme sve dalje i dalje,
kako bi se Stvorić našao na punom suncu. Njegov kljun i perje počinju se crvenjeti. Mosur leda pretvara se u bijeli potočić, a oko
Stvorića nastaje crvena pustinja. Stvorić se počinje meškoljiti, uspavanka se pretvara u budnicu, ali sve tišu, jer Bodljikavo Prase
odmiče palme čak iza obzora. Napola probuđeni Stvorić izvlači ispod krila veliko zrnce pijeska.

STVORIĆ
Oh, al je neudobno! Oh, kako žulja! Što je to? Moje zrnce pijeska! Istinu je rekao Vjetar Cinober da je drukčije od svih ostalih
zrnca na svijetu, jer mi ga je darovao prijatelj! Uh, kako je vruće… (hladi se i ugleda pocrvenjelo perje) Drago zrnce, da me nisi
probudilo, već bih bio crveni putnik! A gdje je moj mosur leda? Bio je odveć neobičan da bi ga tek tako obično upila pustinja.
Pričekaj, evo me za tobom!

Stvorić počinje kopati u pijesku. Scenu prekriva purpurni oblak prašine koji postupno blijedi sve dok ne postane snježno bijel. U
magli se čuju samo glasovi.

GLAS I.
Hej!

GLAS II.
Hoj!

GLAS III.
Ne guraj se toliko!

STVORIĆ
Ispričavam se…

MEDO
Pazi, ugazio si mi na nogu…

STVORIĆ
Oprosti. Gdje sam ja?

MEDO
Ne prepoznaješ? U kraljevstvu Bijele Bjeline.

STVORIĆ
Lijepo je ovdje, ali strašno bijelo. Zašto ništa ne vidim?

MEDO
Vidiš onoliko koliko i svi. I sve što se ima vidjeti.

STVORIĆ
Ali ja vidim samo bijelo Ništa – magličastu maglovitost.

MEDO
Govoriš kao dijete. A što bi htio vidjeti u Uru Bijele Magle?!

Skupni smijeh.

STVORIĆ
Dolazim izdaleka. Ja sam zeleni.

MEDO
Ovdje su svi isti. Magličasti ili…

STVORIĆ
Ili kakvi?...

MEDO
 Šteta riječi, sam ćeš se uvjeriti…

Bijela pjesma magličastih

Bijela, bijela, bijela magla,

bijele forme, bijele boje.
Tko ju ne uzljubi,
taj se u njoj gubi!
Bijela, bijela, bijela bijêl
izbijeli bijeloga, izbijeli sivoga,
svakoga, svakoga, pa i najvećega!
I tebe također!

Bijeli, bijeli, bijeli mraz,

bijele forme, bijele boje.
Tko ga ne uzljubi,
taj se u njem gubi!

Bijela, bijela, bijela bijêl

prikuje bijeloga, prikuje sivoga,
svakoga, svakoga, pa i najvećega!
I tebe također!

Magla se postupno razilazi otkrivajući bijeli krajobraz s bijelim stanovnicima – Pužem, Zecom i Pticom. Pored Stvorića sjedi bijeli
Medo. Malo dalje – Sivo Bodljikavo Prase naglo se zavlači ispod snježnog nanosa.

STVORIĆ
Mene ne može prikovati! Ja sam zeleni putnik i moram dalje putovati! (pokušava se pomaknuti s mjesta, ali je zamrznuo za led)
Puštaj! Čuješ li?!

PUŽ
I ja sam također nekada bio putnik. A sada hodam samo po kući…

STVORIĆ
Ali ja moram!

MEDO
Prestani se otimati. Čak i mala djeca znaju da poslije Ure Bijele Magle dolazi Ura Bijeloga Mraza, kada se zamrzava.

STVORIĆ
I svi tu tako?...

SVI
Svi.

MEDO
Ali samo u Uru Bijele Magle, jer se u Uru Bijeloga Mraza možemo slobodno kretati.

STVORIĆ
I ne sudarate se?

SVI
Sudaramo! Još kako se sudaramo!

MEDO
Stoga se za svaki slučaj više volimo ne pokretati s mjesta.

STVORIĆ
Ali ja se moram kretati! Ne mogu tu ovako dreždati!

MEDO
Al si ti tvrdoglav! Svi mogu, jedino ti ne možeš! Ugledaj se na njega, na njega i na njega…
 STVORIĆ
Ali oni ništa ne rade! Kako se može ugledati u ništa ne-radnju?

MEDO
Nikada o tome nisam razmišljao na takav način. Ništa ne-radnja, reče… Ima nečega u tome… Hm, mogao bih ti dati zelenu vlat
trave koja bi te odvela kamo god zaželiš, ali kako te osloboditi leda?...

ZEC
Za to je potrebno nekakvo nešto, bilo što iz vrele Purpurije.

PTICA
Dostatna je mala vrela sitnica…

STVORIĆ
Zrnce pijeska? (vadi veliko crveno zrnce)

MEDO
Prijatelju, spašen si!

Medo opisuje crveni krug oko Stvorića i gomile snijega u kojoj se skriva Bodljikavo Prase. Stvorić se oslobađa.

SVI
Hura!

STVORIĆ
Slobodan sam i sretan!

MEDO
Požuri, jer će ubrzo ponovo započeti Ura Bijele Magle! A za vodiča uzmi ovu vlat trave – ona će ti pokazati put dalje!

STVORIĆ
Hvala vam, prijatelji! Zadržite ovo zrnce pijeska, možda će vam nekada poslužiti!

MEDO
O, poslužit će, poslužit! Dosta je više ništa ne-radnje. Došlo je vrijeme za nešto-radnju!

PTICA
Nekakvu veliku, neobičnu, nesvakidašnju! Hvala ti, prijatelju!

ZEC
Pozdravi od nas zelenu krajinu!

Stvorić ustaje. Poteže ga vlat zelene trave. Za njim žuri Bodljikavo Prase, koje se otresa od snijega.

STVORIĆ
Pozdravit ću! (travi) Malo sporije, mala moja, ne žuri toliko!

GLASOVI
Let, let, let!
Tri, dva, pet!

STVORIĆ
Ne leti tako, ruke više ne osjećam!

GLASOVI
Ha, ha, ha!
Šest, pet, dva!

STVORIĆ
Pazi, tamo je voda! Velika voda! More! Ocean! Oceanarium!
 GLASOVI
Ho, ho, ho!
Na sinje dno!

STVORIĆ
Stoj, stani! Ja ne znam plivati!

GLASOVI

Pjesma morske dubine

Pljus, pljus, pljus, ne boj se!

Pljus u vale zelene, pljus u more kipuće!

Lov, lov, lov morsku dalj!

Lov luku zelenu, lov rijeku snivanu!

Let, let, let, tri, dva, pet!

Sve niže i niže, sve bliže i bliže!

Ha, ha, ha, tri, pet, dva!

Smjelo – ne ćeš propast. Na dnu ćeš zastat.

Tup, tup, tup, cup, cup, cup!

Na cilj se već stalo, gdje ih stigne malo!

Budi se usnuli, de, de!

Gle u svoj odraz, gle, gle!
Svijetlo-tamnozeleni, zeleni – ostvareni!
Budi se usnuli, de, de!
Gle u svoj odraz, gle, gle!

Stvorić tone u sve zeleniji bezdan. Ponavlja se Zelena pjesma. Stvorić leži na zelenoj livadi. Dolazi k svijesti. Nedaleko, začuđeno
se osvrće Sivo Bodljikavo Prase.

STVORIĆ
Gdje sam?... Što ja?... Zeleno! Zeleno! Zeleno! Došao sam! Stigao sam! Doplovio sam! Hej, hej, kako mi je dobro!

Ulazi zeleni Zec.

ZEC
A kakvi su to krici?!

STVORIĆ
To je od radosti! Ta i ja sam također zelen!

ZEC
Velike mi novosti. Isti si kao i svi ostali.

U pozadini prolazi zeleni Medo. Iznad prelijeće zelena Ptica.

STVORIĆ
Konačno sam kao i ostali! Konačno sam svoj! Svoj među svojima!

ZEC
Čudak. (izlazi)

STVORIĆ
(viče za njim) Pozdrav od magličastih!

GLAS ZECA
Pozdrav od moje tetke!
 STVORIĆ
(viče za njim) A kuda do rijeke?

Iza njegovih leđa iz školjke ispuza zeleni Puž.

PUŽ
Odvest ću te.

STVORIĆ
Je li to daleko?

PUŽ
Ovisi kako se na to gleda – prostorno ili pak vremenski. Ako se gleda prostorno – i nije tako daleko. Ali ako se uzme vremenski –
to je taaako daleko.

STVORIĆ
Ali mi stojimo na mjestu!

PUŽ
Jer se krećemo u vremenskom prostoru.

STVORIĆ
To je malčice komplicirano. Znaš što, bolje će biti da pođem sam. Hvala ti. Čujem je, čujem! To je zapljuskivanje rijeke! To je ona!

Stvorić trči prema rijeci.

PUŽ
Čudak. (skriva se u školjku)

Stvorić je dotrčao do rijeke. Za njim se prokradalo Sivo Bodljikavo Prase. S nevjericom promatra zelenu travu i drveće.

RIJEKA
Jesi li ti taj zeleni putnik koji je proputovao pola svijeta da bi se ogledao u mojoj vodi?

STVORIĆ
Da, ja sam, Zelena Rijeko!

RIJEKA
Čekala sam te. Želim ti darovati najljepši zeleni odraz!

STVORIĆ
Kako sam sretan!

RIJEKA
I kako se sada sebi dopadaš?

STVORIĆ
Zadivljen sam!

Malo podalje u rijeci se začuđeno ogledava Bodljikavo Prase – također vidi svoj zeleni odraz. Uspoređuje ga s bojom svojih bodlji.

BODLJIKAVO PRASE
Sivo… Nije sivo… Zeleno… Nije zeleno…

STVORIĆ
Prekrasno je biti zelen i vidjeti svoj istinski zeleni odraz! Prekrasno je ispuniti svoju najveću želju!

RIJEKA
Najveću želju?

STVORIĆ
Znaš, ja sam prije toga bio posve siv. Tako siv kao… na primjer (razgleda se, Sivo Bodljikavo Prase šmugne u grmlje) Ne znam
što… To je takvo domaće, toplo sivilo…

RIJEKA
Čezneš za njim?

STVORIĆ
Ne znam, ali nešto mi nedostaje… Sve više…

RIJEKA
A što je sada tvoja najveća želja?

STVORIĆ
Valjda više nemam nikakvih želja…

RIJEKA
Zar je moguće nemati želja? Jednostavno si zaboravio, prijatelju! Da te podsjetim? Maštaš o tome da završiš svoje putovanje. A
svako putovanje završava tamo odakle je i započelo.

STVORIĆ
Da, sad se sjećam! Htio sam dokazati stanovnicima sive Stvorije da postojiš. I da ja postojim, premda nisam siv!

RIJEKA
Dakle, putuj dalje, moj zeleni prijatelju. Već si se dugo tu zabavio. A netko te tamo čeka… I svojim prijateljima odnesi ovu
kapljicu vode, zelene kao tvoj odraz.

STVORIĆ
Hvala, Zelena Rijeko! Moram požuriti, preda mnom je dug put. Zbogom, Rijeko!

Stvorić kreće na put – malo hodajući, malo pršući.

GLAS RIJEKE
Potraži dugin most! On će te odvesti do kuće!

Stvorić ide-prše sve sporije, očito je umoran. Za njim se vuče jednako umorno Bodljikavo Prase. Stvorić napokon zastane.
Bodljikavo Prase se prikrade, uzme mu zelenu kapljicu i sakrije se. Pojavljuje se Zeleno Bodljikavo Prase.

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Ne zadržavaj se! Prolazi! Prolazi!

STVORIĆ
Zašto?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Jer kočiš pristup mostu!

STVORIĆ
Kakvom sad mostu?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Nadsvođenom.

STVORIĆ
A zašto ga ja ne vidim?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Jer ga nisam sveo!

Stražareva pjesma

Moj zeleni most svedeni

mogu svodit prema želji:
 lijevo, desno, gore, dolje,
petkom, svetkom; što ćeš bolje!

Kako volim činit to!

Ne će proći bilo tko!
Ne će poći bilo gdje!
Nitko prijeć me ne će, ne!

Mogu svodit prema želji

moj zeleni most svedeni:
lijevo, desno, gore, dolje
petkom, svetkom; što ćeš bolje!!

Ne će proći bilo tko!

Kako volim činit to!
Nitko prijeći me ne će, ne!
I ne ode bilo gdje!

STVORIĆ
Ovdje kod vas sve je vrlo komplicirano. Ali Rijeka je također govorila o mostu, znači mora tu negdje biti.

ZELENO BODLJIKOVO PRASE

Mora i jest!

STVORIĆ
A kamo vodi taj most?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Ovisi o tome kamo se želi ići. Može se svodit na razne strane.

STVORIĆ
Prema Sivoj krajini također?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Također (kroz smijeh) Kada bi, naravno, takva krajina postojala. Ali poznato je kako ne postoji ništa osim Kraljevstva Zelenila!

STVORIĆ
To nije istina. Postoji. I još kako postoji! Ja sam sivi Stvorić iz sive Stvorije!

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Pa zašto si onda zelen?!

STVORIĆ
Zelen sam, ali državljanstvo mi je sivo!

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Bla-bla! A možda plavo?! Svi tako govore, samo da spustim most. Ali ja ne vjerujem u druge boje!

STVORIĆ
A kada si posljednji put spustio most?

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Nikada ga dosad nisam spuštao, jer me nikada nitko nije uspio uvjeriti da postoji neka druga zemlja osim naše!

STVORIĆ
Ali ja sam sivi Stvorić…

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Takva boja ne postoji. Jesi li čuo? Ne postoji! I miči se odatle jer zakrčuješ pristup mostu!

Iz skrovišta ljutito iskoči Sivo Bodljikavo Prase.

 SIVO BODLJIKAVO PRASE
Što to znači, ne postoji?! A ovo, što je ovo?! (pokazuje svoju boju)

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Ti nisi zelen…

STVORIĆ
On je siv kao i cijela Stvorija! (Sivom Bodljikavom Prasetu) Hvala ti, prijatelju!

SIVO BODLJIKAVO PRASE

(pjeva) Odreda smo sivi, svoji, jer nam sivo dobro stoji!

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Ne mogu vjerovati…

STVORIĆ
Vjeruj nam, prijatelju. Spusti most i dopusti nam da se vratimo kući…

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Ali tamo gore stalno pada kiša. Nije li bolje ostati ovdje, u zelenilu?...

STVORIĆ
Obećao sam se vratiti. Netko me tamo čeka…

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

A bit će da je tako…

Škripeći spušta se ovalni, poput duginog luka, zeleni most. Stvorić i Sivo Bodljikavo Prase skaču na njega.

STVORIĆ
Zbogom, prijatelju! Do viđenja – negdje, nekad…

SIVO BODLJIKAVO PRASE

Odreda smo sivi, svoji…

ZELENO BODLJIKAVO PRASE

Čudaci…

Dugin most mijenja boje sukladno trajanju putovanja. Čuje se šum kiše, grmljavina. Sijevaju raznobojne munje. Čuju se ulomci
raznobojnih pjesmica. Iznenada most se pretvori u sivi tobogan po kom se Stvorić i Sivo Bodljikavo Prase spuštaju ravno u sivu
Stvoriju, među začuđene stanovnike. Stvorica čeka sa zelenim percem.

STVORICA
Evo ih! Konačno su tu! Tako sam čeznula!

MEDO
Kakav te zloduh tu donio?

STVORIĆ
Svedeni most! Kako je dobro biti kod kuće! Stvorice!

PTICA
(Bodljikavom Prasetu) Trebao si ga čuvati, ti bodljasta šeprtljo!

STVORIĆ
Odmah ću vam dokazati da zelena rijeka postoji! Tu imam… zelenu kapljicu vode… Trenutak, gdje li je…

Bodljikavo Prase maše rukom.

PUŽ
Pokaži, pokaži! Dokaži…
 STVORIĆ
Imao sam ju, imao… Mora da sam ju izgubio…

SVI
Laže kako je i lagao! Stoga je tako zelen! Od srama!

STVORICA
Stvoriću, vidio si zelenu rijeku? Je li zelena kao ovo perce?

STVORIĆ
Vidio sam! I zelenu rijeku…

ZEC
Nije vidio!

BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Vidio je…

STVORIĆ
I sedefnu oluju!

PUŽ
Nije vidio!

BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Vidio je…

STVORIĆ
I crvenu prašumu!

PTICA
Nije vidio!

BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Vidio je…

STVORIĆ
I bijelu maglu!

MEDO
Nije vidio!

BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Vidio je…

STVORIĆ
I cinober Špilju Pernatih Vjetrova!

ZEC
Nije vidio!

BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Vidio je…

STVORICA
I svoj zeleni odraz?

STVORIĆ
I svoj zeleni odraz!

ZEC
Laže!
 BODLJIKAVO PRASE
(rezignirano) Ne laže… Ja sam također vidio…

PTICA
Oba lažu!

BODLJIKAVO PRASE
(bijesno) Što, ja lažem? Zbog toga sam se močio na kiši?! Zbog toga sam se pržio na suncu?! Zbog toga sam mrznuo na mrazu?!
Zbog toga sam se pentrao na taj glupi most?! Zbog toga sam zaradio prehladu?! Sve samo zbog toga kako bih čuo da lažem?!

Bodljikavo Prase naglo kihne, a iz njegovih bodlji poleti cijela fontana raznobojnih kapljica koje oboje stanovnike Stvorije i cijelu
Stvoriju u sve moguće boje. Samo su Stvorić i Stvorica sivi. Drže se za ruke.

STVORICA
Prekrasno! Bi li mogao to učiniti još jedanput?

BODLJIKAVO PRASE
(zeleno) Bojim se, Stvorice, da ne bih. To je neponovljivo!

STVORIĆ
Kao i svi mi!

BODLJIKAVO PRASE
(začuđeno) Zelen!

PTICA
(začuđeno) Crven!

MEDO
(začuđen) Bijel!

ZEC
(začuđeno) Žut!

PUŽ
(začuđeno) Plav!

STVORIĆ
Siv!

STVORICA
On je siv i siva sam ja!

STVORICA, STVORIĆ
Par odabran sred sivila!

Za vrijeme finalne pjesme svi se međusobno daruju ‘’komadićima’’ svojih boja i postaju višebojni.

Dugina pjesma

PO GLASOVIMA
Igrajmo u crveno!
Igrajmo u zeleno!
Plavo! I žuto!
Zašto ne i bijelo!

SKUPA
Igra se, pleše kraljevstvo cijelo!

PO GLASOVIMA
Tri, pet, dva – nudim ja!
 Pet, dva, tri – nudiš ti!
Mrvu mudrosti, tonu radosti,
pregršt smijeha, kilo osmijeha,
dek’ ozbiljnosti, brdo hrabrosti,
kaplju vjere i ljubavi bez mjere!

SKUPA
Igrajmo u zeleno,
crveno-žuto
plavkasto-bijelo
sivo-rumeno!
Igrajmo šareno!

PO GLASOVIMA
Pet, dva, tri – nudiš ti!
Tri, pet, dva – nudim ja!
Tonu radosti, mrvu mudrosti,
kilo osmijeha, pregršt smijeha,
brdo hrabrosti, deku ozbiljnosti,
ljubavi bez mjere i kapljicu vjere!

SKUPA
Igrajmo u crveno,
zeleno-sivo,
plavetno-bijelo,
žuto-rumeno!
Igrajmo u šareno!

Svršetak

Liliana Bardijewska

Poljska spisateljica, autorica nekoliko radijskih i scenskih komada za djecu koji su postavljeni u mnogim lutkarskim teatrima u
Poljskoj. Dobitnica je nekoliko nagrada na dramskim natjecanjima organizovanih od strane Centra za umjetnost za djecu (CAC) u
Poznanu. Njena djela za djecu su objavljena u CAC publikaciji i u autorskoj knjizi „Iza osam planina“. Također piše novele, kratke
priče i bajke za djecu. Njene knjige „Zeleni skitnica“ i „Kuća osam misterija“ su proglašene za „Knjigu godine“ od strane poljske
sekcije IBBY. „Kuća osam misterija“ je također uvrštena na White Ravens listu za 2007. godinu od strane Internationale
Jugendbibliothek iz Municha, te na IBBY Honour listu za 2008. godinu. Njena djela su trenutno na repertoaru četiri poljska teatra.