Professional Documents
Culture Documents
Mesečina
Naslov originala:
Moonlight
(1993)
Lica:
ENDI, oko pedeset godina
BEL, pedesetogodišnjakinja
DŽEJK, dvadeset osam godina
FRED, dvadeset sedam godina
MARIJA, pedesetogodišnjakinja
RALF, oko pedeset godina
BRIDŽET, šesnaest godina
Endijeva soba.
Endi i Bel.
ENDI: Ispričaću ti nešto o sebi. Preznojavao sam se nad usijanom klupom
čitavog svog radnog života, i nikom nikada nije našao mrlju u mom načinu
rada. Niko nikada nije otkrio ni najmanji trag nemara, niti prekršaj. Nikad. Služio sam za
primer. Mladi ljudi i mlade žene, sa svih strana, ugledali su se na mene. Učili su od
mene da prionu na posao i svojski zapnu, i da po svaku cenu sačuvaju veru u
strukturu koja je, na kraju krajeva, obezbeđivala sređeno rukovođenje
životima sviju nas, koja je savršeno brinula o nama, koja nas je privijala na grudi,
tako reći. Bio sam prvoklasan državni činovnik. Bio sam cenjen i poštovan. Ne kažem
da sam bio voljen. Nisam ni želeo da budem voljen. Ljubav je atribut kome nijedan pravi
državni činovnik ne bi trebao da pridaje značaj. Izlišan je. Najobičnija izraslina. Ne,
ne, reći ću ti šta sam bio. Bio sam snaga kojoj su zavideli i koje su se plašili u
hramovima pravde.
BEL: Ali nikad nisi psovao u kancelariji?
ENDI: Nikada nisam upotrebljavao prostački jezik u kancelariji. Naravno da
nisam. Čuvao sam svoj prostački jezik za svoj dom, gde i pripada.
Pauza.
O, ima nešto što sam zaboravio da ti kažem. Natrčao sam na Mariju pre neki dan, dan
pre nego što sam doživeo udar. Pozvala me je u svoj stan na kolače. Rekao sam joj:
ako imaš bedra, pripremi se da ih sada otkriješ.
BEL: Da, oduvek si gajio zdravu žudnju prema njoj.
ENDI: Zdravu žudnju? Tako misliš?
BEL: A i ona prema tebi.
ENDI: Je li to biop šapat duž belih peščanih plaža plavih Kariba? Umirem. Umirem
li?
BEL: Da umireš, bio bi mrtav.
ENDI: Kako si došla do toga?
BEL: Bio bi mrtav da umireš.
ENDI: Ponekad mi se čini da sam se oženio pobesnelom ludačom! Ali, uvek sam
spreman da stvari posmatram s pozitivne strane. Misliš, videću ponovo proleće?
Videću još jedno proleće? Sve one rascvetale ukrase?
BEL: Kakva ljupka upotreba jezika. Znaš, nikada nisi tako upotrebljavao jezik. Nikada
tako nešto nisi rekao.
ENDI: O, pa šta? Govorio sam druge stvari, zar ne? Mnogo drugih stvari. Čitavog
života. Čitavog svog života govorio sam mnoge druge stvari.
BEL: Da, sasvim je tačno da je, u čitavom tvom životu, u svim tvojim ličnim i
društvenim sklonostima, jezik koji si koristio bio uglavnom nepristojan, sirov, šupalj,
detinjast, bestidan i ogavan u velikoj meri. Većina ljudi je, posle deset minuta
provedenih u tvom društvu, bila spremna da povrati. Ali to ne znači da ispod te zle,
neko bi rekao sulude spoljašnjosti, ne postoji fina, čak i poetska senzibilnost
mladog ždrepca u zlatnom dobu, u zlatnoj prošlosti naših predaka.
Tišina.
ENDI: Pa, ipak, priznaj. I ti si, oduvek, gajila zdravu žudnju prema Mariji. A i ona prema
tebi. I dopusti mi da nešto definitivno razjasnim: nikada nisam bio ljubomoran. Nisam
bio ljubomoran tada, niti sam ljubomoran sada.
BEL: Zašto bi ti bio ljubomoran? Ona ti je bila ljubavnica. Tokom svih ranih i lepih dana
našeg braka.
ENDI: Mora da me je podsećala na tebe.
Pauza.
Prošlost je magla.
Pauza.
Jednom... sećam se toga... jednom... jedna žena mi je prišla u zamračenoj
sobi.
Pauza.
BEL: To sam bila ja.
Pauza.
ENDI: Ti?
Treći prostor.
Slabo svetlo. Bridžet.
BRIDŽET: Polako hodam neprohodnom prašumom. Ali ne gušim se. Mogu da dišem.
Zato što kroz lišće mogu da vidim nebo.
Pauza.
Okružena sam cvećem. Hibiskus, leandeer, bugenvilija, gardenija. Mahovina pod
mojim nogama je mekana.
Pauza.
Prošla sam užasne predele da bih dovde stigla. Trnje, kamenje, koprive, bodljikave žice,
kosture muškaraca i žena u jamama. Tamo nije bilo skrivanja. Nije bilo popuštanja. Nije
bilo olakšanja, niti zaklona.
Pauza.
Ali ovde postoji zaklon. Mogu da se sakrijem. Sakrivena sam. Cveće me okružuje, ali
me ne sputava. Sakrivena, ali slobodna. Nisam više zatvorenik. Više nisam izgubljena.
Niko ne može da me pronađe ili vidi. Mogu da me vide jedino oči džungle, oči u
lišću. Ali one ne žele da me povrede.
Pauza.
Osećam miris paljevine. Baršunast miris, veoma dubok, eho kao zvono.
Pauza.
Niko na svetu ne može da me pronađe.