U strukturi prostora Dioklecijanove palače jasno se raspoznaje antička jezgra i

ranosrednjovjekovni sloj koji je nastao njezinom gradskom preobrazbom. Antički bedemi,

rezidencijalne građevine i kultni prostori poslužili su religiji u ekspanziji kao osnova za
transformaciju funkcije arhitekutre iz njene profane ili poganske namjene u kršćanske
sakralne prostore.

Dioklecijanova palača i razvoj ranosrednjovjekovnih građevina

Palača je svoj početni preobražaj doživjela već u prvom stoljeću izgradnje, a 614. godine,
avarsko – slavenski nalet na Salonu opustošio je veliki grad, a njegovo stanovništvo pronašlo
je utočište unutar zidina palače. Obnova crkvene organizacije pod provedbom nadbiskupa
Ivana Ravenjanina, bila je naročito važna za afirmaciju kršćanskog vjerovanja u svim
aspektima života.

Predromanika bila je razoblje općenite financijske oskudice, stoga je u Dalmaciji razumljiv je

relativno velik broj preinaka. Po stupnju intervencije dalmatinska predromanička arhitektura
pokazuje razlicite kategorije adaptacije: korištenje ranijih krsćanskih crkava, preinake
poganskih kultnih građevina, preinake antičke rezidencijalne arhitekture , preobrazbe
antickičh gospodarskih zgrada i preobrazba antičke obrambene arhitekture

1. Adaptacije poganskih kultnih građevina

Preobrazba poganskih kultnih prostora znala se odvijati tek uz manje intervencije jer je
monumentalnost ili orijentacija građevine djelomično ili čak u potpunosti zadovoljavala
standarde ranokršćanske sakralne arhitekture, ai prvobitne su građevine bile podignute za istu
svrhu, obredne funkcije.

1.1. Mali hram - Krstionica sv. Ivana

Mali hram Dioklecijanove palače, spominje se pod različitim imenima i ulogama (Marsov, ]
anov, Eskulapov, Dijanin, Jupiterov hram, Dioklecijanov mauzolej), pretvoren je u srednjem
vijeku u krstionicu. Građevina se spominje pod imenom sv Ivana Krstitelja, a njezina kripta
pod imenom sv. Tome. Od spomenika u Krstionici, najviše pažnje je pobudio sarkofag
nadbiskupa Ivana, za koji pojedini autori predlažu različite datacije od kraja VII. do kraja
VIII. stoljeća ili čak kasnije. Izvornom antičkom hramu nedostaju prostilni stupovi i pročelno
stubište. Mali hram Dioklecijanove palače sačuvao je svoj naos (celu), a u pronaosu nedostaju
stupovi. Različita su tumačenja pojedinih istraživača, o obliku koji su pronaos odredili kao

1
hexastil prostylos, tj. sa šest stupova (četiri na pročelju i dva prema antama) ili kao dvostruki
tetrastil (s četiri stupa na pročelju i četiri u drugom redu). S ulazom na istoku, krstionica je
naslijedila orijentaciju antičkoga hrama, kojemu je uzdužna os položena u pravcu JI-SZ.
Najveće promjene doživio je krov. Na samoj pročelnoj crti na krovu sagrađen je zvonik, koji
je porušen 1838. godine, a ostao je precizno zabilježen na Cassasovim crtežima.

Pregradnje antičkoga hrama u ranom srednjem vijeku zahvatile su kriptu, naos i pronaos.
Pregradnju u kripti koja se spominje kao crkva sv. Tome dokazuju udubine u samom svodu
koje otkrivaju trag oltarne ograde. U samom je svodu udubina u kojoj je bio pričvršćen zabat,
a na bočnim stranama udubine kao tragovi greda oltarne ograde.

U samoj crkvi (antičkom naosu) danas stoji krsni bazen koji je onamo dospio u visokom
srednjem vijeku. Sastavljen je od predromaničkih ploča oltarne ograde, izvorno vjerojatno iz
splitske katedrale. Piscina se sastoji od 12 mramornih ploča spojenih tako da tvore
konstrukciju križnog tlocrta. Na prednjoj ploči prikazan je lik vladara na prijestolju i još dva
ljudska lika jedan s njegove desne strane i jedan ispod. Prizor stilski pripada predromaničkom
razdoblju, isto kao i pentagram s rozetama na južnoj ploči, te pleterni geometrijski motivi na
ostalim pločama koji su moguće pripadali istom pluteju u njihovoj prethodnoj namjeni. Do
sada nisu pronađeni tragovi ranijega krsnog bazena, ali se može pretpostaviti, s obzirom na
potrebu krštenja u ranosrednjovjekovnom gradu, da je neki krsni bazen postojao već od samih
početaka ranosrednjovjekovnog grada, možda na istom mjestu na kojem je poslije
komponiran aktualni krsni zdenac.

1.2. Dioklecijanov mauzolej / Jupiterov hram – Splitska katedrala

Najpoznatiji primjer uporabe poganskoga hrama za ranosrednjovjekovnu kršćansku crkvu jest

pretvaranje Jupiterova hrama (Dioklecijanova mauzoleja) u splitsku katedralu, što se pripisuje
Ivanu Ravenjaninu, prvom splitskom nadbiskupu. Nadbiskup je, prema pisanju Tome
Arhiđakona, "...Jupiterov hram, koji je bio podignut u samom carskom zdanju na povišenim
zidovima, očistio od likova poganskih bogova i postavio na njemu vrata...“ Orijentacija
antičkoga hrama s ulazom na zapadnoj strani pogodovala je preobrazbi jer splitskoj stolnoj
crkvi nije bilo potrebno mijenjati osnovni postulat da svetište bude na istočnoj strani. Kripta
hrama pretvorena je u kršćansku crkvu (sv. Lucije), također u srednjem vijeku, kako svjedoči
nalaz ulomka romaničkoga ciborija u podnožju oltara. Otvaranje južnih vrata pokazuju stilska
obilježja početka ranoga srednjeg vijeka, taj južni ulaz bio potreban i radi povezivanja
katedrale s mauzolejem splitskih nadbiskupa i radi uporabe vanjskoga hodnika hrama

2
(periptera) za obredne povorke. Ostvarena je tako monumentalna katedrala centralnoga tipa.
Na istočnoj su strani tri od ukupno osam niša izvorne antičke građevine služile kao prostrani
prezbiterij bez potrebe većih građevnih intervencija. Crkva je imala za naslovnicu sv. Mariju,
kojoj je posvećen glavni oltar u središnjoj istočnoj niši. Dva antička stupa vjerojatno su
odredila položaj oltarne ograde. Ispred središnjega oltara bila postavljena korska ograda
ranosrednjovjekovne beme (scuola cantorum).

Prvobitna namjena zgrade bila je dvojaka. Car Dioklecijan štovao je u njoj boga Jupitera,
čijim se sinom smatrao, a istodobno ju je namijenio za svoje vječno počivalište. To se
zaključuje po motivima znakovitima za posmrtne prostore. U svom izvornom izgledu
Mauzolej je pripadao tipu peripterskoga hrama osmerokutnog tlocrta s pravokutnom
prostazom na zapadnoj strani. Osmerokutna cela iznutra je kružnog tlocrta, raščlanjena
naizmjence pravokutnim i polukružnim nišama. Uz unutarnje zidove postavljena su i dva
vertikalna niza stupova koji nose istaknute vijence. Pod gornjim je vijencem skulpturalni friz
na kojem su među ostalim prikazana i poprsja cara Dioklecijana i carice Priske. U visokoj
podnici ispod glavnoga prostora nalazi se kripta kružnog tlocrta, raščlanjena pravokutnim
nišama i presvođena kupolom. Prilikom ranosrednjovjekovne preobrazbe antičkog hrama u
katedralu uglavnom je u cjelini zadržana izvorna arhitektura (osim nadgradnje prostaze, koja
je zamijenjena srednjovjekovnim zvonikom). Glavni su zahvati predromaničke i
ranoromaničke preobrazbe već spomenuto otvaranje južnih vrata, postava liturgijskog
namještaja u različitim fazama ranosrednjovjekovne upotrebe, upotreba kripte kao
kršćanskoga kultnog prostora, pretpostavljena gradnja ranosrednjovjekovnog zvonika,
upotreba vanjskog hodnika kao prostora u kojem su smješteni ranosrednjovjekovni sarkofazi.

1.3. Sv. Matej – mauzolej splitskih nadbiskupa

T. Marasović navodi kako bi se porušena crkva sv. Mateja više mogla smatrati adaptacijom
nego li novogradnjom. Ona je bila i u funkciji mauzoleja splitskih nadbiskupa, nalazila se
neposredno južno od splitske katedrale između južne strane stupova periptera i južnoga
ogradnog zida sakralnog prostora (temenosa). Prema podacima izabranoga splitskog
nadbiskupa Marina A. Cutheisa iz 1402. godine, crkva sv. Mateja potječe iz doba nadbiskupa
Ivana Ravenjanina. Poslije rušenja crkve 1880. godine ostali su samo njezini skromni ostaci,
tj. dio južnog zida iznad zida temenosa. Svojom je orijentacijom potpuno slijedila orijentaciju
Katedrale, s ulazom na zapadu a svetištem na istoku u skladu s orijentacijom Dioklecijanove

3
palače. Južna strana crkve naslonjena je na zid antičkog temenosa, a na sjevernoj strani
uklopljeni su i antički stupovi periptera. Sjeverna strana crkve bila je naslonjena na južni rub
stilobata mauzoleja u cijelom rasponu od četiri antička stupa na toj strani, koja su bila
ugrađena u sami zid.

3. Preinake antičke rezidencijalne arhitekture

Uključuju stambene objekte stanovnika palače kao i privatne prostore Dioklecijanova stana.

3.1. Crkva sv. Nikole "de Sdoria"

Crkva sv. Nikole nalazila se u sastavu srednjovjekovnoga nadbiskupskog sklopa u

jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače. Već u ranome srednjem vijeku nastala je
preinakom u prostoru jedne od dvorana velike Dioklecijanove blagovaonice u istočnoj
polovici careva rezidencijalnoga bloka. U ovom je slučaju dvorana rimskoga triklinija
odredila i oblik predromaničke crkve četvrtasta tlocrta, a upisani piloni su oblikovali križnu
bačvastu svodnu konstrukciju.

Istraživanjem od 1955. do 2000. godine, otkriveni su ulomci kamenog namještaja i dodatni

elementi ranosrednjovjekovne arhitekture, koji se mogu povezati s crkvom sv. Nikole de
Sdoria. Značajni su nalazi dvaju stubišta kojima je crkva bila povezana s podrumskim
prostorom. Na osnovi tih nalaza Marasović je utvrdio položaj crkve sv. Nikole u zapadnoj
križnoj dvorani Dioklecijanove. Od crkve je danas ostala samo prvobitna konstrukcija antičke
križne dvorane, djelomično obnovljena restauratorskim radovima. Može se pretpostaviti
pravilna orijentacija crkve, s prezbiterijem na istočnoj strani. Crkva se koristila prostorom
antičke dvorane koja je imala vanjski četvrtasti, a unutarnji križni tlocrt.
Ranosrednjovjekovnom razdoblju pripada i međukat između prizemnoga južnog dvorišta
(antičkog prostora) i presvođenog prostora ispod same dvorane triklinija. Dvoja sačuvana
stubišta koja južni prizemni prostor povezuju s međukatom pod crkvom odnosno s
međukatom ispod kriptoportika upućuju na to da su sagrađena u dva različita razdoblja ranoga
srednjeg vijeka, ono starije oko VIII.-IX. i ono mlađe oko X.-XI. stoljeća, što je u skladu s
datacijom namještaja pronađenog u blizini crkve. Iz svega proizlazi zaključak da je do
adaptacije antičke dvorane za crkvu došlo već u prvim stoljećima života Splita kao grada,
prije nego što se kult sv. Nikole raširio prijenosom njegovih moći u Bari krajem XI. stoljeća.

4
 3.2. Sv. Andrija „De Fenestris“

U dokumentima XIII. stoljeća spominje se crkva sv. Andrije s oznakom de fenestris jer se
nalazila u predjelu kojem su ime dali pročelni lukovi Dioklecijanove palače. Crkva se nalazila
na mjestu šest antičkih dvorana Dioklecijanove palače. Nakon restauratorskih radova izloženi
su ranosrednjovjekovni ulomci liturgijskog namještaja, pronađeni istraživanjem središnjeg
prostora supstrukcija Dioklecijanova stana. Istraživanjima R. Bužančića iz 2000. godine
pronađena je pravokutna apsida crkve, prostor crkvenoga broda i zapadnog atrija, kao i
ulomci kamenoga namještaja iz različitih faza ranoga srednjeg vijeka. Ona su omogućila
dataciju crkve u doba Ivana Ravenjanina.. Crkva je orijentirana tako da joj je svetište na
istoku. Crkva se koristila antičkim zidovima u koje se uklopila i dograđena plitka pravokutna
apsida na istočnoj strani. Crkva je slijedila pravokutni tlocrt antičke dvorane, jedne od šest
prostorija u nizu, protumačenih kao nastambe Dioklecijanove počasne straže. Istočno od
crkve, u dvorištu, ostala su sačuvana predromanička vrata na razini prozora supstrukcija
Dioklecijanove palače. Može ih se dovesti u vezu s presvođenim hodnikom ispod
ranosrednjovjekovne crkve. Crkva dakle pripada tipu jednobrodnih predromaničkih građevina
s pravokutnom apsidom, nastalih adaptacijom antičke arhitekture. Nema podataka o vremenu
kad je antička dvorana pretvorena u crkvu, ali donju granicu određuje preobrazba
Dioklecijanove palače u grad sredinom VII. stoljeća.

4. Preobrazba antičke fortifikacijske arhitekture

Uski stražarski hodnici nad antičkim ulazima Dioklecijanove palače mogli su zadovoljiti
prostorne zahtjeve smještaja malih crkvica, ali njihov je položaj nad vratima odredio smisao
predgradnje, a to je simbolička zaštita prilazima gradu. Za adaptaciju srednjovjekovne crkve
u antičkom stražarskom prostoru povoljnije uvjete pružala su sjeverna i južna pročelja zbog
svoje orijentacije u pravcu zapad-istok.

4.1. Stražarski hodnik nad Sjevernim vratima – crkva sv. Martina

Sv. Martina kao titulara koji se do danas zadržao u crkvici nad Zlatnim vratima
Dioklecijanove palače potvrđuju natpisi na nadvratniku crkve i na oltarnoj ogradi. Crkva je
nastala preinakom stražarskog hodnika iznad Sjevernih vrata Dioklecijanove palače, u kojem
se nalazila naprava za dizanje željeznih spuštaljki. Konzervator, F. Bulić je zatekao crkvu vrlo
zapuštenu, pa je 1899.-1909. godine poduzeo radove uređenja i obnove, koja je uključila

5
izradu novoga pseudopredromaničkog oltara, drvenoga kora postavljenog iznad ulaza u istom
stilu, uklanjanje izvornih predromaničkih ispuna otvora kojim su bile zatvorene antičke
arkade te uređenje pristupa. Pojedini su autori različito datirali crkvicu iznad Zlatnih vrata, u
širokom rasponu od VIII. do X. ili XI. stoljeća. U vrlo ranu adaptaciju uvjeren je J. Belamarić,
koji misli da se zazidavanje Sjevernog ulaza u palaču zbilo već u kasnoantičko doba, a kult
sv. Martina, kao zaštitnika vojnika, krojača i suknara, dovodi u vezu s podacima o carskoj
radionici tkanina. Snimci istraživanja J. Marasovića pokazuju ostatke zvonika nad ulazom u
crkvu na zapadnoj strani vanjskoga zida obrambenog dvorišta Dioklecijanove palače, a
pomoću tih snimki pronađena je izvorna polukružna apsida.

Orijentacija sjevernoga zida Dioklecijanove palače približno u smjeru zapad-istok omogućila

je pravilnu orijentaciju crve sv. Martina. Bočni zidovi crkve izvorni su antički zidovi s
lezenama na južnoj strani, koje su porušene u donjoj zoni da bi se dobilo što više prostora.
Izvorne antičke ploče nad stražarskim su hodnikom otučene, a nad njima je sagrađen
ranosrednjovjekovni bačvasti svod. Na istočnoj je strani udubljena ranosrednjovjekovna
polukružna niša. Na južnom zidu crkve tri su velike antičke arkade bile zazidane i po sredini
svake od njih ugrađena po jedna manja prozorska transena. Oltarna ograda jedan je od rijetkih
cancelluma u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji sačuvanih in situ. Posebnost joj je i okolnost
što su lijevi i desni plutej izrađeni monolitno sa stupićima i kapitelima. Pluteje čine samo
bočni okviri, tj. vertikalni pilastar i gornja horizontalna letva. Trabeacija je u cjelini sačuvana,
a sastoji se od središnjeg zabata i dviju greda. Gradnjom pregradnoga zida na zapadnoj strani,
apsidne niše na istočnoj te bačvasta svoda iznad otučenih ploča antičkog hodnika, prostor je
postao izdužena jednobrodna presvođena crkva s oltarnom ogradom koja gotovo po sredini
dijeli prezbiterij od prostora za vjernike.

4.2. Stražarski hodnik zapadnih vrata - Sv. Teodor (Gospa od Zvonika)

Današnja naslovnica crkve Gospa od Zvonika prvi se put spominje u dokumentu iz 1304.
Godine. Raniji titular, sv. Teodor spominje se prvi put 1275. godine. Crkva je nastala
preinakom unutarnjega hodnika zapadnog obrambenog dvorišta Dioklecijanove palače nad
unutarnjim zapadnim vratima, a prilazi joj se stubištem položenim sjeverno od dvorišta.

T. Marasović stilski definira pojavu zvonika crkve njegovu kao izraz predromanike. Tijekom
uređenja male galerije u crkvi pronađeni su dijelovi ranosrednjovjekovne oltarne ograde,
presloženi kao okvir gotičkog prozora. Zvonik crkve najstariji je potpuno sačuvani zvonik u
hrvatskoj kulturnoj baštini. Na nepravilnu orijentaciju utjecala je već određena orijentacija

6
unutarnjega zapadnog ulaza Dioklecijanove palače. U takvim uvjetima oltar je postavljen na
južnu stranu. Antički hodnik nad zapadnim unutarnjim vratima palače pretvoren je u uzdužnu
jednobrodna crkvicu s ulazom s terase na sjeveru. Prilaz zvoniku kroz vrata na krovu danas je
na sjevernoj strani, a izvorno se zvoniku vjerojatno pristupalo iz same unutrašnjosti crkve.
Antičke lezene poslužile su i ranosrednjovjekovnim graditeljima za gradnju svodovne
konstrukcije. Spajanjem lezena oblikovana su četiri svodovna traveja, od kojih je drugi južni
travej nadvišen zvonikom, a preostala tri presvođena križno-kupolnim svodovima. Zvonik
četvrtasta je tlocrta i blago sesužava prema vrhu. Njegova je unutrašnjost podijeljena u tri
kata. Velike arkade antičkoga stražarskog hodnika bile su zazidane u ranom srednjem vijeku.
Od oltarne ograde sačuvao se veći dio trabeacije. Pronađena je cijela lijeva greda i zabat s
kontinuiranim natpisom u donjem polju. Spominje se donator prior Firmini njegove žene:
prva Magi i druga Bita.