posebni prilog broj 2

Husein Sejko Mekanović Raskovec 61 1360 Vrhnika

e-pošta: hmsejko_9@email.si gsm: 0038640280679

KRALJ NA BOBOVCU: TVRTKO I. KOTROMANIĆ

Pavi Anđeliću

Sažetak: Autor članka predstavio je analizu heraldičkih simbola bosanskih i nekih drugih
evropskih vladara za koju smatra, da je pod znak pitanja stavila gotovo sve što su istraživači
dosad napisali o heraldičkim simbolima, pečatima, novcu i grobu bosanskog bana odnosno
prvog kralja Tvrtka I. Kotromanića (1353 – 1391). Poseban značaj pripisao je novcu, koji je
grad Kotor kovao od 1385. do 1391. godine odnosno dok je priznavao vlast Tvrtka I. Novac
odnosno grb na novcu dokazuje, naime, da je i Tvrtko I. koristio u srednjoj i zapadnoj Evropi
poznati vladarski grb - možda jednu od najljepših likovnih predstava shakespearovskog motiva
»kraljeva dva tijela«? Bosanske kraljevske tzv. »srednje« i »velike« pečatnjake odnosno pečate
predstavio je kao djelo Tvrtkovog zlatara odnosno gravera, a bobovačku grobnu kapelu
Kotromanića kao mjesto gdje je pokopan Tvrtko I. Pošto neke od hipoteza zahtijevaju i mnogo
precizniju odnosno opsežniju obradu (za koju ovdje nema dovoljno prostora) njima namjerava
posvetiti posebne rasprave.

Ključne riječi: Bosna, Bobovac, Tvrtko I. Kotromanić, Pavao Anđelić, heraldika

Za kralja »Srbljem i Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam« krunisan je 1377. godine

stariji sin Jelene i Vladislava Kotromanića, Tvrtko I.1 Za historiju Kraljevine Bosne

1
Sadržaj ovog članka prvi put je predstavljen na predavanju »Znamenja Bosne«, koje smo (na
bosanskom jeziku) imali 7.4. 2005 godine na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Kao poseban prilog
objavljen je u ljubljanskom listu Bošnjak. O tome vidi: H.S. Mekanović, Heraldički simboli, pečati i
novac bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića (1377? – 1391), Bošnjak (godina 2. broj 4.), LJubljana
2006, str. 1 – 16. Ovdje objavljujemo popravljenu i dopunjenu verziju članka.

-1-
 posebni prilog broj 2

(1377 – 1463) Tvrtkovo krunisanje važno je isto koliko i smrt zadnjeg kralja, Stipana
Kotromanića (1461 – 1463). Unatoč tome o vremenu, mjestu i obredu krunisanja
(slično kao i o zadnjim danima zadnjeg kralja Stipana) danas nemamo sigurnih
podataka, koji bi se mogli provjeriti, te spomenutim događajima dati pravu
vrijednost. To su više puta isticali i svi dosadašnji istraživači.2 Nasljednicima na
bosanskom kraljevskom prijestolju Tvrtko I. ostavio je ime kraljevskog patrona,
prvog kršćanskog mučenika sv. Štefana i prilično naprednu državu. Dovoljno je
spomenuti, da je u njegovo vrijeme nastala i najstarija (na papiru pisana) sačuvana
bosanska listina. Posebnu pažnju zaslužuje prijestolnica Bobovac, koja je 1356. godine
kao »Boboch« prvi put spomenuta u jednoj Tvrtkovoj listini. Koliko je Tvrtkov duh i
danas prisutan u okolini Bobovca odnosno u zemlji Bosni na svojevrstan način
svjedoči i činjenica, da je 1991. godine Republika Bosna i Hercegovina (sva ukrašena
njegovim grbovima i zastavama) postala samostalna država. Iako je približno 28
godina sjedio na bosanskom kraljevskom prijestolju, Tvrtkov sin Tvrtko II. (1404 –
1409, 1420 – 1443) bio je prilično nevažna figura na »političkoj šahovnici« Evrope.
Vrijedan spomena je samo njegov odnos prema Turcima. I ako izuzmemo banovanje
Tvrtka I. odnosno dva kraljevska mandata Tvrtka II., onda najvažniju razliku između
(vladavine) Tvrtka II. i (vladavine) njegovog oca predstavlja činjenica, da se je Tvrtko
II. borio na strani Turaka, a njegov otac protiv Turaka. Drugu važnu razliku između
Tvrtka II. i njegovog oca predstavlja činjenica, da se je 1428. godine Tvrtko II. vjenčao
mađarskom princezom Dorotejom, a njegov otac 1374. godine bugarskom princezom
Dorotejom.3 Koliko je ta činjenica važna pokazala su tek arheološka istraživanja
prijestolnica Bobovca i Kraljeve Sutjeske, koja je u 50. i 60. godinama 20. stoljeća
vodio bosanski arheolog i pravnik Pavao Anđelić (1920 – 1985). Na temelju
arheoloških istraživanja odnosno heraldičkih simbola, pečata i novca za koje je
smatrao, da pripadaju Tvrtku II. i bosanskom kralju Ostoji (1398 – 1404, 1409 – 1418)

2
S. Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, Beograd 1964, str. 135 – 140; S. Ćirković, Sugubi
venac: prilog istoriji kraljevstva u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta (Spomenica Mihaila Dinića 1.),
Beograd 1964, str. 343 – 370; J. Kujundžić. Tvrtkova krunidba 1377 godine, Dobri pastir (godina 26.
svezak 1 – 2), Sarajevo 1976, str. 231 – 237; N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna: politički položaj
bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Zagreb 1989; D. Lovrenović, Bosansko
srednjovjekovlje u svjetlu kristijanizacije vladarske ideologije: na trećem putu tzv. »monarhijske
pobožnosti«, Bosna franciscana (godina 5. broj 8.), Sarajevo 1997, str. 156 – 193; D. Lovrenović,
Bosanski rusag i sveta kruna bosanska: utjecaj Ugarske na razvoj političkih institucija srednjovjekovne
Bosne, Bosna franciscana (godina 11. broj 19.), Sarajevo 2003, str. 79 – 106. D. Lovrenović, Na klizištu
povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska (1387 – 1463), Zagreb – Sarajevo 2006.
3
P. Anđelić, Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 27/28,
Sarajevo 1973, str. 380 – 382.

-2-
 posebni prilog broj 2

Anđelić je pokušao dokazati, da je mađarska princeza odnosno bosanska kraljica

Doroteja (1428 – 1438) imala vrlo važnu ulogu u izgradnji i ukrašavanju Bobovca.4
Postavio je hipotezu, da je kralj Tvrtko I. koristio samo dva grba: grb bosanskog
Kraljevstva (kosa greda sa šest ljiljana) i grb srpskog Carstva (dvoglavi orao).
Pozivajući se na srpskog historičara Simu Ćirkovića iste godine i u istoj knjizi
postavio je hipoteze, da je (desetak godina poslije Tvrtkove smrti) bosanski kralj
Ostoja izvršio tzv. »grbovnu reformu« odnosno, da je na mjestima gdje su bili
Tvrtkovi grbovi postavio svoj grb, kraljevsku ljiljanovu krunu5, koju je kao grb
prihvatio i Tvrtko II.6 Spomenute Anđelićeve hipoteze i s njima tijesno povezanu
hipotezu »da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa krunom centralno položenom na
štitu« stavili smo (na temelju kraljevskih, ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala) pod
znak pitanja. Postoje, naime, jasni dokazi, da je takve heraldičke simbole mogao imati
odnosno imao i kralj Tvrtko I. Na tim će dokazima temeljiti naša interpretacija
bosanskih kraljevskih heraldičkih simbola, pečatnjaka, pečata i novca, koju želimo
ovdje predstaviti. Što uopće znamo o zanimljivim heraldičkim simbolima, inicijalima
ukrašenim kraljevskom ljiljanovom krunom i kraljevskoj ljiljanovoj kruni? Među
najmonumentalnije kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale možemo
ubrojiti i inicijale na željeznim vratima krakovske katedrale, koja su nastala oko 1364.
godine. Na tim vratima kraljevska ljiljanova kruna ukrašava inicijale »K«, prvo slovo

4
P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo
1973, str. 46.
5
P. Anđelić, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970, str. 96 »Ostoja je izvršio
velike izmjene u državnom i ličnom grbu, tako da se ova njegova intervencija opravdano može
nazvati grbovnom reformom. On je sa štita izbacio stari Kotromanića simbol – kosu prugu, a zatim i
ljiljane, koje je bio uveo Tvrtko I, pa na čitavom slobodnom prostoru postavio kraljevsku krunu. Tako
je stvorio novi državni grb bosanske krune, koji je onda unio i u svoj osobni grb, zadržavajući dio
Tvrtkove kompozicije: kacigu sa plaštem, krunom i perjanicom. Karakteristično je da Ostoja nije
potpuno zabacio ni stari državni grb Tvrtkove koncepcije (štit sa kosom prugom i šest ljiljana), jer ga je
ostavio na tako istaknutom mjestu kao što je zastava«.
6
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 40 »Naše dosadašnje izlaganje i analiza svakog pojedinačnog pečata,
kao i provjeravanja drugih heraldičkih dokumenata pokazali su da Tvrtko I nije imao pečata ni grba sa
krunom centralno položenom na štitu…Sistematsko praćenje razvoja kraljevskih pečata i grbovnih
oznaka na njima pokazalo je da je Tvrtko I u svome grbu imao kao heraldički znak samo kosu prugu
sa ljiljanima, a nikada krunu na štitu. Ovaj drugi heraldički simbol uvodi tek Ostoja, kako na
srednjem, tako i na svim važnijim mjestima velikog pečata. Tvrtko II u osnovi usvaja ovu Ostojinu
reformu i u vrijeme svoje druge vlade zadržava krunu na štitu kao svoj vlastiti grb. Istina, taj znak
nekada modificira dodajući mu inicijal svoga imena – slovo T, ali se može zapaziti da u tome nije
sasvim dosljedan, jer se nekada taj dodatak proširuje u skupinu ST«.

-3-
 posebni prilog broj 2

u imenu poljskog kralja Kazimira III., koji je umro 1370. godine.7 Kraljevskom
ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na paramenti iz Narbonna (inicijal
»C«, prvo slovo u imenu francuskog kralja Karla V.), te u njemačkom prevodu Biblije
poznatom pod imenom češkog kralja Václava (njem. Wenzels Bibel) u kojem su
prikazani kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »W« i »E«.8 Vjerovatno
najpoznatiji motiv kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala, predstavljaju
inicijali »R« na znamenitom westminstarskom portretu (na plaštu) Tvrtkovog
savremenika, engleskog kralja Richarda II. Spomenuti portret nastao je vjerovatno
oko 1395. godine odnosno u vrijeme kad je izrađen nadgrobni spomenik kralja
Richarda i njegove žene, kraljice Ane Češke (na kraljičinom liku - na njezinom plaštu
možemo vidjeti i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »R« i »A«).9
Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »L« i »R« možemo vidjeti i na
znamenitom simbolu anžuvinskog doba u Zadru. Radi se najvjerovatnije o
inicijalima mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca (Lodovicus Rex), iako
ne bi trebalo isključiti ni mogućnost, da se radi o inicijalima napuljskog i mađarskog
kralja Ladislava Anžuvinca (Ladislaus Rex).10

7
P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone während der zweiten Hälfte des
14. Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den
Luxemburgern, (Köln - Schnütgen - Museum, urednik A. Legner), Köln 1980, str. 112 (ilustracija je
objavljena na stranici 115).
8
M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The Late Fourteenth Century and the
Patronage of the Duke, London 1967, str. 99 - 107; H. Hlavácková, The Bible of Wenceslas IV. in the
Contex of Court Culture, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D.
Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 223 – 232.
9
J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal Image of
Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam) London 1997, str. 197 -
206; P. Lindley, Absolutism and the Regal Image in Ricardian Sculpture, Zbornik: The Regal Image of
Richard II. and the Wilton Diptych (urednici D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997, str. 61 –
84.
10
I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983, str. 20.; H.S. Mekanović, Simbol anžuvinskog
doba u Zadru – relikvijarij ili bosanski stećak?, Bosna franciscana (godina 13. broj 22), Sarajevo 2005,
str. 191 – 198.

-4-
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 1) Krakov, katedrala: željezna vrata, koja su nastala oko 1364

godine. Izvor: P. Skubiszewski, Die Kunst in den Ländern der polnischen Krone
während der zweiten Hälfte des Jahrhunderts, Zbornik: Die Parler und der schöne
Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern, (Köln - Schnütgen -
Museum, urednik A. Legner), Köln 1980.

-5-
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 2) London, Westminstarska opatija: engleski kralj Richard II. na

prijestolju. Izvor: J.J.G. Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster
Abbey, Zbornik: The Regal Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici
D. Gordon, L. Monnas, C. Elam), London 1997.

-6-
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 3) Detalj plašta engleskog kralja Richarda II. Izvor: J.J.G.

Alexander, The Portrait of Richard II. in Westminster Abbey, Zbornik: The Regal
Image of Richard II. and the Wilton Diptych, (urednici D. Gordon, L. Monnas, C.
Elam), London 1997.

-7-
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 4) Zadar, crkva sv. Šimuna, Francesco da Milano (1377 - 1380?),

relikviarij/stećak sv. Šimuna, detalj: kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni
inicijali »L« i »R«. Izvor: I. Petricioli, Škrinja sv. Šimuna u Zadru, Zagreb 1983.

-8-
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 5) Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni inicijal »L« na novcu

Tvrtkovog savremenika, mađarskog i poljskog kralja Ludovika Anžuvinca. Izvor:
L. Huszár, Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979.

Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala (starijih i mlađih od ovih ovdje

spomenutih) sigurno bi se još dalo naći. Radi se o (kraljevskim) heraldičkim
simbolima, vrlo bliskim znamenitom »shakespearovskom« motivu »kraljeva dva
tijela« o kojem je pisao i Ernst H. Kantorowicz.11 Je li ih moguće označiti kao
najljepšu likovnu predstavu motiva »kraljeva dva tijela«? Kraljevskom ljiljanovom
krunom ukrašeni inicijali nalaze se i na novcima grada Kotora, koji su kovani u
vremenu od 1385. do 1391. godine odnosno dok je Kotor priznavao vlast bosanskog
kralja Tvrtka I.12 Na novcima prikazani su kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni
inicijali »T«, prvo slovo u imenu kralja Tvrtka I. Na temelju Tvrtkovog kotorskog
novca u njegovo vrijeme možemo datirati i ogromnu količinu bosanskog novca na
kojem su između ostalog prikazani, i kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni
inicijali »T«. Zbog spomenutih heraldičkih simbola neki su istraživači tvrdili, da se
radi o novcu kralja Tvrtka II. i isticali, da je Tvrtko I. nakon krunisanja za kralja,
prestao kovati svoj novac.13 Kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašena dva inicijala
»P« možemo vidjeti i u znamenitom bosanskom iluminiranom rukopisu tzv.
»Hvalovom zborniku«, koji je 1404. godine za bosanskog velikog vojvodu i splitskog

11
E.H. Kantorowicz, Kraljevi dve telesi. Študija o srednjeveški politični teologiji, Ljubljana 1997.
12
Š. Ljubić, Opis jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875, str. 211, 212 (vidi: Tab. 16); B. Mimica,
Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske 4. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994, str. 96 – 98.
13
I. Rengjeo, Novci bosanskih vladara (Zbornik: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine 1.),
Sarajevo 1942, str. 668 – 684; I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog
muzeja, Sarajevo 1943 str. 237 - 291; D. Kovačević, Gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara,
Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine 4., Sarajevo 1952, str. 269 – 276; J. Šidak, Iz bosanske
srednjovjekovne numizmatike. Prilog pitanju o velikom zlatniku, Godišnjak istoriskog društva Bosne i
Hercegovine 7., Sarajevo 1956, str. 95 – 101; T. Glavaš, Druga ostava bosanskog novca iz Ribića kod
Konjica, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 44., Sarajevo 1989, str. 233 – 266.

-9-
 posebni prilog broj 2

hercega Hrvoja Vukčića bosančicom napisao krstjanin Hval.14

ILUSTRACIJA 6) Kotorski novac bosanskog kralja Tvrtka I. Izvor: Š. Ljubić, Opis

jugoslavenskih novaca, Zagreb 1875; B. Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu
Hrvatske IV. st. pr. Krista – 1918, Rijeka 1994.

ILUSTRACIJA 7) Bosanski kraljevski novac. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih

banova i kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943.

14
H. Kuna, Codex »Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986 (vidi i posebnu publikaciju uz faksimil tog
iluminiranog rukopisa, što se danas čuva u Univerzitetskoj biblioteci u Bologni).

- 10 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 8) Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex

»Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

- 11 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 9) Inicijal »P« iz tzv. »Hvalovog zbornika«. Izvor: H. Kuna, Codex

»Christiani« nomine Hval, Sarajevo 1986.

Je li krstjanin Hval pisao odnosno ukrašavao rukopise i za kralja Tvrtka I.? Možemo
li Hvalove, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »P« predstaviti i kao
(inicijale »T«) svojevrstan »hommage« kralju Tvrtku I. odnosno možemo li Hvalovu
odluku, da upotrijebi spomenute inicijale povezati gestom bosanskog pisara Stanka
Kromirijanina, koji nam javlja da je tzv. »Batalov evangelijarij« napisao »…v dni

- 12 -
 posebni prilog broj 2

kralja Dabiše, ot rojenija sina Božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito«? Bilo
kako bilo, Hvalovih, kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala ne bi se
stidjeli ni njegovi savremenici, evropski iluminatori, koji su ukrašavali rukopise (u
ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne Evrope) najuticajnijih
predstavnika anžuvinske i luksemburške dinastije. Hipotezu, da je krstjanin Hval
stvarno mogao biti i umjetnik na dvoru Kotromanića na svojevrstan način podupire
činjenica, da kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašenih inicijala nema u bogato
iluminiranom glagoljskom rukopisu poznatom pod imenom »Hrvojev misal«: u
znanstvenoj literaturi je, naime, kao naručilac rukopisa spomenut Hrvoje Vukčić.15

Ovdje moramo predstaviti i sedam tzv. »srednjih« voštanih pečata, koji su sačuvani
na listinama bosanskih kraljeva Tvrtka II. i Tomaša Kotromanića (1443 – 1461), te na
(danas izgubljenoj?) listini Tomaševe žene, kraljice Katarine (1446 – 1478).16 Na tim
pečatima (otiscima triju različitih tzv. »srednjih« pečatnjaka) kao heraldički simbol
možemo vidjeti kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašene inicijale »T«. Na temelju
jedne listine kralja Tomaša mađarski historičar Lajosz Thallóczy (1854 - 1916), srpski
historičar Ljubomir Stojanović (1860 - 1930) i slovenski historičar Gregor Čremošnik
(1890 - 1957) pokušali su dokazati, da su spomenuti pečati stvarno mogli biti otisci
pečatnjaka kralja Tvrtka I. odnosno, da je Tomaš upotrebljavao tzv. »srednji«, a
vjerovatno i druge pečatnjake kralja Tvrtka I.17 Posebnu pažnju posvetili su
činjenicama, da je kralj Tomaš svog strica, kralja Tvrtka II. uvijek dosljedno nazivao
stric odnosno, da je u listini (na kojoj se nalazi tzv. »srednji« pečat, a kao heraldički
simbol je na pečatu prikazan kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«)
spomenuo, da je upotrijebio pečatnjak svog prastrica kralja Tvrtka.

15
V. Štefanić, Missale Hervoiae Ducis Spalatensis croatico - glagoliticum (faksimil originala iz Topkapi
Sarayi Muzeja u Istanbulu), Graz - Ljubljana - Zagreb 1973. O krstjaninu Hvalu i drugim bosanskim
iluminatorima odnosno pisarima pripremamo posebnu raspravu.
16
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 42 – 46.

17
L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Leipzig 1914; LJ.
Stojanović, Stare srpske povelje i pisma 1- 2, Beograd – Sremski Karlovci 1929 – 1934; G. Čremošnik,
Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka 2. Glasnik zemaljskog muzeja 4 – 5, Sarajevo 1950, pp. 105 –
199; P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 24, 25, 39 – 41, 44, 45; G. Čremošnik, Studije za srednjovjekovnu
diplomatiku i sigilografiju Južnih Slavena, ANUBIH, Sarajevo 1976.

- 13 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 10) Bosanski kraljevski tzv. »srednji« pečati. Izvor: P. Anđelić,

Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

Smatramo, da je (na temelju heraldičkih simbola, te za 14. stoljeće karakterističnih

pečatnih slika) umjetnika, koji je napravio pečatnjake za bosanske kraljevske tzv.
»srednje« pečate moguće identificirati sa vrhunskim umjetnikom, koji je kralju
Tvrtku I. izradio pečatnjake za osam (na žalost, samo na listinama njegovih
nasljednika sačuvanih) tzv. »velikih« dvostranih pečata.18 Najvažniji podatak o tom
umjetniku nudi nam 12.3. 1380. godine datirana listina kralja Tvrtka I. U njoj je,
naime, spomenut i tzv. »veliki« dvostrani pečat.19 Smatramo, da je postojanje
Tvrtkovih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih pečatnjaka20 i pred 1380.
godinom dovoljno razumljivo (teško je, naime, vjerovati da bi Tvrtko I. i poslije
krunisanja za kralja upotrebljavao pečatnjake iz vremena dok je bio bosanski ban).
Mali broj istraživača pokušao je odgovoriti na pitanje tko je izradio lik kralja Tvrtka I.
na veličanstvenom tzv. Salomonovom prijestolju, biblijskom ikonografskom motivu,
koji je u srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti predstavljen kao »Sedes sapientiae«
(Prijestolje mudrosti odnosno prijestolje Madone sa djetetom na koljenima). Na
žalost, i u ovom trenutku možemo tvrditi samo to, da se radi o vrhunskom
umjetniku. Spomenute bosanske tzv. »velike« dvostrane pečate je, naime, moguće
uvrstiti među najljepše i najveće sačuvane srednjovjekovne evropske pečate.

18
O glavnim karakteristikama tih pečata dosad je najviše pisao P. Anđelić. O tome vidi: P. Anđelić,
1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.
19
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23.
20
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 17, 18.

- 14 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 11) Bosanski kraljevski tzv. »veliki« dvostrani pečati. Radi se

zapravo o bolje ili slabije sačuvanim pečatima u obliku 11cm velikog kruga, koji
se međusobno razlikuju po imenima trojice Kotromanića (Stephi Tvrtconis, Stephi
Dabisse i Stephi Ostoia) u natpisu i heraldičkim simbolima (dva imaju kosu gredu
sa šest ljiljana i dvoglavog orla, a na ostalih šest nalazi se kraljevska ljiljanova
kruna. Izrađeni su od tamnocrvenog voska. Izvor: P. Anđelić, Srednjovjekovni
pečati iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

- 15 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 12) Među dvadesetak najvećih i najljepših evropskih tzv.

»konjaničkih« pečata uvršten je i pečat kralja Tvtka I. Izvor: A.C. Fox - Davies, The
Art of Heraldry, London 1986.

Je li umjetnik, osim na dvoru bosanskog kralja Tvrtka I. radio i u Zadru, najvećem

zlatarskom središtu na istočnoj obali Jadranskog mora? Možemo li ga identificirati s
kojim od u Zadru djelujućih francuskih, italijanskih i njemačkih zlatara? Poznato je,
naime, da su od 1380. do 1404. godine pored italijanskog zlatara Francesca da Milano
u Zadru radili i francuski zlatar Ziletus te njemački zlatari Guncelinus, Hipertus i

- 16 -
 posebni prilog broj 2

Johannes.21 Koliko je vremena nepoznati umjetnik preživio u Bosni? Koliko je

saradnika imao? Možemo li mu pripisati kraljevske insignije kralja Tvrtka I.,
znamenite bosanske srebrene pojaseve, kalup za jedini poznati bosanski kraljevski
zlatnik i kalupe za novac kralja Tvrtka I.? Kakvu je ulogu mogao imati kod nastajanja
arhitekturnih i drugih na istočnoj obali Jadranskog mora najkvalitetnijih gotičkih
ukrasa22, koje je u ruševinama bosanske prijestolnice Bobovac otkrio Pavao Anđelić?
Bilo kako bilo, za tog po imenu nepoznatog, i u 14. stoljeću u zemlji Bosni možda
najvećeg umjetnika u znanstvenoj literaturi predlažemo ime Zlatar bosanskog kralja
Tvrtka I.

21
O Francescu da Milano i drugim zadarskim srednjovjekovnim zlatarima vidi: C. Fisković, Zadarski
sredovječni majstori, Split 1959; I. Petricioli, Prilozi izučavanju srednjovjekovnog zlatarstva u Zadru,
Radovi 2., Zadar 1961, str. 132 - 146; N. Klaić - I. Petricioli, Prošlost Zadra. Zadar u srednjem vijeku 2.,
Zadar 1976, str. 578; I. Petricioli, 1983, cit. n. 10, str. 8 – 13, 17, 18.
22
Ovdje želimo spomenuti samo neke od u evropskoj znanstvenoj literaturi, na žalost, potpuno
nepoznatih bosanskih (vrlo kvalitetnih) gotičkih umjetničkih spomenika: fragment prozora na kojem
vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali inicijal »R«, fragmente lunete portala na
kojima vidimo sa kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen inicijal »T«, kockasti kapitel sa ljiljanima te
fragmente pećnjaka i keramičkih svjetiljki.

- 17 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 13) Pogled na šumom obraslu tzv. »bobovačku« kosu. Izvor:

http://bobovac.org/bobovac-galery.html (stanje 27.3. 2007).

- 18 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 14) Bobovac: rekonstruirana luneta iznad jednih bobovačkih

gradskih vrata. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta
bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

- 19 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 15) Bobovac: fragment gotičkog prozora na kojem vidimo

kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašen mali gotički inicijal »R«. Izvor: P.
Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15.
stoljeću, Sarajevo 1973.

- 20 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 16) Bobovac: heraldičkim ljiljanima ukrašen kapitel (na vrlo sličan
način povezani ljiljani nalaze se i na čuvenom relikvijariju/stećku sv. Šimuna u
Zadru). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih
vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

- 21 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 17) Bosanski zlatnik. Izvor: I. Rengjeo, Novci bosanskih banova i

kraljeva, Glasnik zemaljskog muzeja, Sarajevo 1943. Zanimljivo je, da je dosad
pripisivan prvom i zadnjem bosanskom kralju. Posebnu pažnju zaslužuje i na
zadnjim nogama stojeći lav, koji je (unatoč činjenici, da su takve lavove koristili i
brojni drugi evropski vladari) u znanstvenoj literaturi predstavljen kao
bizantinski/srpski lav.

ILUSTRACIJA 18) Bobovac, pozlaćena životinjska kost: neidentificirani lik

(muškarac ili žena?) Izvor: http://www.bosnjak.si/Images/stories/pdf/konjic.pdf
(stanje 16.9. 2008) Mit i simbol: bosanski grad Konjic (vidi napomenu 47. i
ilustraciju broj 9.)

- 22 -
 posebni prilog broj 2

Mogu li heraldički simboli Tvrtka I. svjedočiti o porijeklu Tvrtkovog Zlatara?

Heraldički simboli (kosa greda sa ljiljanima, dvoglavi orao, lav i kraljevska ljiljanova
kruna) dosta prije nego u Bosni pojavili su se na kiparskim, slikarskim odnosno
zlatarskim djelima u srednjoj i zapadnoj Evropi.23 Tko je kralju Tvrtku I. dozvolio
upotrebu tih simbola (engleski kraljevi Edvard III. i Richard II., francuski kralj Karlo
V., mađarski i poljski kralj Ludovik Anžuvinac ili njemačko – rimski car Karlo IV.)?
Smatramo, da dio odgovora na to pitanje nude i heraldički običaji u Evropi.
Heraldičkim simbolima ukrašeni (vojnički) štitovi u srednjoj i zapadnoj Evropi
pojavljuju se prvi put krajem 11. stoljeća, u vrijeme prvog tzv. »križarskog« rata
protiv sljedbenika vjere islama. Pošto srednjovjekovni bizantinski i srpski vladari na
štitovima nisu prikazivali svoje heraldičke simbole o njihovim heraldičkim
simbolima nije moguće govoriti u smislu zapadnoevropske heraldike. To je vrlo
važna i dosad začuđujuće malo korišćena historijska činjenica na koju je upozorio i
ruski historičar odnosno pravnik Aleksandar Solovjev (1890 - 1971).24 Istraživači, koji
su dosad pisali o bosanskim i srpskim heraldičkim simbolima svoje su hipoteze
temeljili i na činjenici, da se je Tvrtko I. Kotromanić krunisao za kralja »Srbljem i
Bosne i Primoriju i Zapadnim stranam«. Tvrtkovu kosu gredu sa ljiljanima
predstavili su kao grb bosanskog Kraljevstva, a dvoglavog orla kao grb srpskog
Carstva.25 Njihovim hipotezama i danas se protive činjenice, da su ljiljani (fleurs – de
– lys) i dvoglavi orao što ih vidimo na dva bosanska tzv. »velika« dvostrana pečata,
heraldički simboli (francuskih kraljeva i njemačko – rimskih careva) Anžuvinaca i
Luksemburgovaca, u ekonomskom, kulturnom i političkom životu srednjovjekovne
Evrope najuticajnijih porodica. Da se te hipoteze više ne mogu braniti na svojevrstan

23
W. Ewald, Siegelkunde, München - Berlin 1914; M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de
Berry. The Boucicaut Master, London 1968, (vidi ilustraciju broj 429); T. Diedrich, Siegelkunst,
Zbornik: Die Parler und der schöne Stil 1350 – 1400. Europäische Kunst unter den Luxemburgern 3.,
(Köln, Schnütgen Museum, urednik A. Legner), Köln 1978, str. 151 - 163; R.H. Ellis, Catalogue of Seals
in the Public Record Office (personal seals) 1., London 1978; A.C. Fox - Davies, The Art of Heraldry,
London 1986; D.H. Wiliams, Catalogue of Seals in the National Museum of Wales 1., Cardiff 1993; A.
Solovjev, Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000; D. Kos, Grb in mit. Primer
psevdokraljevskega izročila o gospodih Svibenskih (12. - 19. stoletje), Zgodovinski časopis 3 – 4 (letnik
56.), Ljubljana 2002, str. 287 – 325.
24
A. Solovjev, Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević, Glasnik skopskog naučnog društva
12., Skopje 1933, str. 79 »Za istoriju srpskoga prava bi bilo od velikog značaja, kad bi se moglo
dokazati, da je Dušanova vlastela imala svoje grbove, taj znak zapadnih feudalnih uticaja«.
25
Navedeni istraživači spomenuti su u 2006. godine objavljenoj knjizi bosanskog historičara Dubravka
Lovrenovića. O tome vidi napomenu broj 1.

- 23 -
 posebni prilog broj 2

način potvrđuju i riječi Aleksandra Solovjeva.26 Činjenica je, naime, da je Solovjevljev

»najizuzetniji srpski orao« istovremeno i jedini, koji je prikazan na (vojničkom) štitu.
Na koji način bi još bilo moguće Tvrtkovog dvoglavog orla povezivati sa srpskom
vladarskom dinastijom Nemanjićima ili na primjer sa orlovima na plaštu srpskog
despota Konstantina Dejanovića?

ILUSTRACIJA 19) London, British Museum, Cotton Nero E. II, II, fols. 229v.,
Boucicautov horarist (Majstor Horarija za maršala de Boucicauta) i radionica:
susret Tvrtkovih savremenika, njemačko - rimskog cara Karla IV. i francuskog
kralja Karla V. Izvor: M. Meiss, French Painting in the Time of Jean de Berry. The
Late Fourteenth Century and the Patronage of the Duke, London 1967.

26
A. Solovjev, 2000, cit. n. 23, str. 76 - 79, 81 - 86, 319, 320.

- 24 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 20) Dvoglavi orao na pečatu njemačko - rimskog cara Sigismunda

Luksemburgovca. Izvor: Bertalan Kéry, Kaiser Sigismund: ikonographie Wien -
München 1972.

ILUSTRACIJA 21) Zastava Republike Bosne i Hercegovine.

Izvor:http://bs.wikipedia.org/wiki/Grbovi_i_zastave_Bosne_i_Hercegovine_kroz_h
istoriju (stanje 30.10. 2007).

- 25 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 22) Portret srpskog despota Konstantina Dejanovića. Na

Konstantinovom plaštu vidimo i dvoglave orlove. Izvor: A. Solovjev, Istorija
srpskog grba i drugi heraldički radovi, Beograd 2000 (Samo u slučaju, da je
sačuvan kakav portret Tvrtka I. na kojem bi - na njegovom plaštu - mogli vidjeti
ovakve dvoglave orlove odnosno tzv. »orlove u krugovima« hipoteza o
bizantinskom/srpskom orlu Tvrtka I. bi dobila na vrijednosti.).

- 26 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 23) Dvoglavi orao bizantinske dinastije Paleologa. Izvor: P.

Sherrard, Bizanc, Ljubljana 1970.

Smatramo, da je kralj Tvrtko I. na svoje pečate postavio heraldički simbol njemačko –

rimskih careva (crnog dvoglavog orla na zlatnoj podlozi) ili simbol kakve (sa
Kotromanićima tijesno povezane) ugledne porodice iz srednje ili zapadne Evrope.27
Da je Tvrtkov dvoglavi orao stvarno »srednjoevropski odnosno zapadnoevropski«
dvoglavi orao na svojevrstan način potvrđuje i činjenica, da pred Tvrtkovim
krunisanjem za kralja anžuvinski (francuski) ljiljani nisu bili heraldički simbol
bosanskih Kotromanića.28 Smatramo da i spomenuti heraldički simboli predstavljaju
važne dokaze, o promjenama, što ih je (svojim krunisanjem za kralja) u bosanskoj

27
I žena grofa Ulricha Helfensteina, koja se je potpisivala kao: »Maria Gräfin von Helfenstein,
geborene Herzogin zu Bosnien« je kao heraldičke simbole koristila ljiljane i dvoglavog orla. Da li je
žena prijatelja njemačko – rimskog cara Karla IV. i njegovih sinova, kao grb stvarno koristila
bizantinskog/srpskog zlatnog dvoglavog orla na crvenoj podlozi? Od ovdje spomenutih istraživača
Mariju Helfenstein spominjali su J. Kujundžić i D. Lovrenović.
28
U to se možemo uvjeriti i ako pogledamo heraldičke simbole, koje je koristila žena celjskog grofa
Hermana I. i kćerka bosanskog bana Stipana II., Katarina. O tome vidi: I. Voje, Katarina Celjska
Kotromanićka in njen pečat, Celjski zbornik 1977 – 1981, Celje 1981, str. 287 – 292; K. Žvanut, Pečati
grofov Celjskih, Ljubljana 2001, str. 83; K. Mahnič, Srednjeveški ženski pečati iz Arhiva Republike
Slovenije, Ljubljana 2006, str. 43.

- 27 -
 posebni prilog broj 2

unutrašnjoj i vanjskoj politici prouzrokovao kralj Tvrtko I. Koliko je pečatnjaka

odnosno tipara kralju Tvrtku I. napravio njegov Zlatar? Pitanje je važno i zbog
Anđelićeve identifikacije bosanskih tzv. »srednjih« odnosno »velikih« dvostranih
kraljevskih pečata. Anđelić je, naime, bio uvjeren, da se radi o otiscima jednog
srednjeg i jednog velikog pečatnjaka odnosno tipara na kojem su nasljednici Tvrtka I.
(Dabiša, Ostoja i Tvrtko II.) imena svojih prethodnika zamjenjivali svojima.29 Ni tu
Anđelićevu hipotezu ne možemo prihvatiti. Smatramo, da su na dvoru kralja Tvrtka
I. pisari mogli imati i dva ili tri tzv. »srednja« odnosno »velika« pečatnjaka. U
svakom slučaju to ne bi bio nikakav »luksuz« već i na svim drugim evropskim
dvorovima široko rasprostranjen običaj. Uostalom, danas je vrlo teško i zamisliti
prilično ambicioznog vladara, koji bi jednom takvom umjetniku kao što je Zlatar
bosanskog kralja Tvrtka I. povjerio izradu samo dva pečatnjaka. A koliko u svemu
tome može biti istine potvrđuju i činjenice, da su bosanski kraljevi Dabiša
Kotromanić (1392 – 1395) i Ostoja na (jednom?) Tvrtkovom tzv. »srednjem« odnosno
»velikom« pečatnjaku stvarno brisali (iz natpisa) ime Stephi Tvrtconis i stavljali svoja
imena. Unatoč tome, tzv. »velike« pečatnjake sa imenom Stephi Tvrtconis (u natpisu)
koristili su i mnogo mlađi bosanski kraljevi Tomaš i Stipan Kotromanić (1461 – 1463).
O tome danas svjedoči i pet njihovih tzv. »velikih« dvostranih pečata. Anđelić je
(nakon što je upozorio, da je ime Stephi Tvrtconis puno ljepše napisano od imena
Stephi Dabisse i Stephi Ostoia) prilično ozbiljan problem riješio tako, da je ime Stephi
Tvrtconis objasnio kao ime kralja Tvrtka II., a onda je tvrdio, da je i kralj Tvrtko II. na
svom dvoru imao »vrsnog majstora - gravera«.30 Ni tu hipotezu ne možemo
prihvatiti. Ako je, naime, Tvrtko II. na svom dvoru stvarno imao »vrsnog majstora -
gravera« kako se je moglo dogoditi, da majstor popravlja pečatnjak star više od
pedeset godina? Kako se je moglo dogoditi, da »vrsni majstor – graver« na tzv.
»srednjim« pečatima kralja Tvrtka II. ponavlja motive sa pečata savremenika kralja
Tvrtka I., engleskog kralja Edvarda III.? Anđelić je izgradnju i ukrašavanje bosanske
prijestolnice Bobovca toliko uporno povezivao sa ženom Tvrtka II., Dorotejom, da je
s njom povezao čak i Tvrtkovog »vrsnog majstora - gravera«.31 Interpretaciju dva tzv.
»velika« dvostrana pečatnjaka kralja Tvrtka I. uzeo je i kao temelj za raspravu o tzv.
»grbovnoj reformi« kralja Ostoje, koji je, navodno, na Tvrtkovom tzv. »velikom«
pečatnjaku »izbrisao« kosu gredu sa ljiljanima i dvoglavoga orla, a na njihovo mjesto
postavio kraljevsku ljiljanovu krunu. Naveo je i razloge za Ostojinu »grbovnu

29
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 23 - 32, 36 – 41.
30
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 46, 47.
31
P. Anđelić, 1973, cit. n. 3, str. 386, 392.

- 28 -
 posebni prilog broj 2

reformu«.32 Je li potrebno isticati, da je bila »corona regni Hungariae« jednako

»sveta« na početku 13. i na početku 15. stoljeća? Pa i u slučaju, da bosanski kraljevski
pečati uopće nisu sačuvani nijedan istraživač ne bi smio tvrditi, da se je kraljevska
ljiljanova kruna (kao heraldički simbol bosanskih i drugih evropskih
srednjovjekovnih vladara) pojavila tek poslije smrti kralja Tvrtka I. Da je bila
kraljevska ljiljanova kruna (u vrijeme kralja Tvrtka I. u čitavoj Evropi) dobro poznata
na svojevrstan način potvrđuju dio zakletve33 stanovnika grada Trogira i novac34
kralja Ludovika Anžuvinca. Kad će istraživači kulturne historije Banovine i
Kraljevine Bosne priznati, da bi i kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na tzv.
»kraljevskom« portalu u bosanskom gradu Jajce mogla biti heraldički simbol ne samo
kralja Tvrtka I. već i kralja Ludovika Anžuvinca odnosno Ladislava Anžuvinca? Je li
potrebno predstaviti još koji ljepši dokaz, da su mađarska i bosanska kraljevska
kruna već u vrijeme Tvrtka I. bile »svete krune«? Je li potrebno predstaviti još koji
ljepši dokaz, da je kraljevska ljiljanova kruna što je vidimo na bosanskim kraljevskim
tzv. »srednjim« odnosno »velikim« dvostranim pečatima, heraldički simbol Tvrtka I.?

32
P. Anđelić, 1970, cit. n. 5, str. 98 »Kao što se vidi sa slike prijestolnog pečata, kralj Ostoja je postavio
novi grb (štit sa krunom) na ona mjesta gdje je Tvrtko I, nesumnjivo bio postavio državne grbove
Srbije i Bosne. Iz ovoga postupka treba zaključiti da je Ostoja iz izvjesnih razloga formirao novi
jedinstveni grb koji simbolizira bosansku državu u cjelini, uključujući tu i srpske zemlje. Takav
postupak imao je svoga opravdanja u činjenici da ni ostali dijelovi bosanske države nisu bili
predstavljeni posebnim grbovima. Ipak je izgleda, pravi razlog za Ostojinu reformu ležao u pravnoj
teoriji o (apstraktnoj) kruni kao elementu koji objedinjava sve, često autarhične, dijelove jedne državne
zajednice. Takva teorija o »zemljama krune sv. Stjepana« upravo je u to doba bila dominantna među
ugarskim pravnicima, a Ostoja je imao prilike da se s njome i bliže upozna. Osim toga, zna se da je baš
Ostoja svoje pravo na bosanski prijesto temeljio i na faktičnom posjedovanju bosanske kraljevske
krune, koju je uz pomoć Madžara, ljubomorno čuvao u tvrdom Bobovcu«; S. Ćirković, 1964, cit. n. 2,
str. 224 – 226; D. Lovrenović, 2003, cit. n. 2, str. 91 »Nakon što je pod Tvrtkom I. predstavljala »simbol
ličnog statusa«, evolucija koncepcije bosanske krune ulazi u novu fazu pod kraljem Stjepanom
Ostojom, kada »kruna postaje osnovni simbol državnoga grba«. Ovaj »pojačani kult krune« ocrtava se
u rasporedu heraldičkih simbola: kruna sada dolazi »na centralno mjesto na štitu i zadržava staro
mjesto na vrhu kacige«.
33
I. Lucić, Povijesna svjedočanstva o Trogiru 2., Split 1979, str. 773 »…da ćemo čuvati vjernost i
postojanost svetoj ugarskoj kruni, našem naravnom gospodaru, onako kako su je čuvali naši stari, i da
je bolje umrijeti nego li odstupiti od vjernosti svetoj ugarskoj kruni te nećemo nikako podložiti nas i
naš grad rečenom kralju Bosne, već kralju Ugarske, a ako ostali Dalmatinci neće da čuvaju vjernost
svetoj ugarskoj kruni, mi ćemo je čvrsto čuvati«.
34
J. Petrović, Numizmatički izvještaji – V. Dinarići iz Brčkog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija)
13., Sarajevo 1958, str. 241, 242; J. Petrović, Numizmatički izvještaji: o nalazu ugarskih denarića u
Brčkom 2., Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 177 - 190; L. Huszár,
Münzkatalog Ungarn: von 1000 bis heute, Budimpešta 1979, str. 85 – 91.

- 29 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 24) Sarajevo, Zemaljski muzej: novac kralja Ludovika Anžuvinca,

koji je pronađen u blizini bosanskog grada Brčko. Izvor: J. Petrović, Numizmatički
izvještaji. O nalazu ugarskih denarića u Brčkom II., Glasnik zemaljskog muzeja
(Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

Smatramo, da smo (na temelju heraldičkih simbola, pečata i novca kralja Tvrtka I.)
stavili pod znak pitanja Anđelićevu hipotezu o Ostojinoj »grbovnoj reformi«. Koliko
je sporna tzv. »grbovna reforma« kralja Ostoje svakako su najbolje pokazali zlatari
kraljeva Dabiše i Ostoje, koji nisu bili u stanju (u natpisu tzv. »srednjih« odnosno
»velikih« pečatnjaka) ni imena svojih kraljeva čestito napisati, a kamoli da sa pečatne
slike spomenutih pečatnjaka brišu Tvrtkove i na njihovo mjesto postavljaju druge
heraldičke simbole. O odnosu, koji su do Tvrtkovog životnog djela imali njegovi
nasljednici i drugi predstavnici bosanske političke elite možda najbolje svjedoči
činjenica, da Tvrtkovi pečatnjaci nisu bili (u skladu sa tadašnjim običajima) uništeni
nakon njegove smrti već su ih (što je možda jedinstven primjer u političkoj historiji
srednjovjekovne Evrope) sve do 1478. godine upotrebljavali članovi porodice
Kotromanić.

Gdje je pokopan kralj Tvrtko I.? Heraldičkim simbolima, pečatnjacima odnosno

pečatima i novcima je, naime, vrlo tijesno povezan i njegov grob. Anđelić je
(oslanjajući se na svoju interpretaciju heraldičkih simbola Kotromanića) zanemario
činjenicu, da su i nasljednici Tvrtka I. kao grb koristili kosu gredu sa zlatnim
ljiljanima, te postavio hipotezu, da se Tvrtkov grob nalazi u tzv. »krunidbenoj i
grobnoj crkvi Kotromanića« u naselju Mili (današnje selo Arnautovići) kod
Visokog.35 I zaista, svaki pošteni istraživač kulturne historije Banovine i Kraljevine

35
Kralj Tvrtko I. umro je u vremenu od 10. 2. 1391 do 10. 3. 1391. Anđelićeva hipoteza temelji se na
jednom kraljevskom prstenu i ostacima brokatne tkanine na kojoj se vidi tzv. potpuni grb
Kotromanića: kao heraldički simbol je na štitu prikazana kosa greda sa zlatnim ljiljanima. O tome vidi:
P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja

- 30 -
 posebni prilog broj 2

Bosne mora priznati, da Anđelićeva hipoteza o Tvrtkovom grobu ima prilično slabe
temelje.

ILUSTRACIJA 25) Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenti brokata na kojima

vidimo dijelove štita ukrašene kosom gredom i ljiljanima, grbovima Kotromanića.
Izvor: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog,
Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.

(Arheologija) 17., Sarajevo 1962, str. 165 – 171; P. Anđelić, Neka pitanja bosanske heraldike, Glasnik
zemaljskog muzeja (Arheologija) 19., Sarajevo 1964, str. 157 – 172; P. Anđelić, Krunidbena i grobna
crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja
(Arheologija) 34., Sarajevo 1980, str. 227 – 231.

- 31 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 26) Bobovac, grobna kapela: tlocrt. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i

Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo
1973.

- 32 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 27) Na temelju fragmenata bobovačke nadgrobne ploče

rekonstruiran je grb Kotromanića (kraljevskom ljiljanovom krunom ukrašeni
inicijali »S« i »T«) Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta
bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

- 33 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 28) Na temelju fragmenata jedne bobovačke nadgrobne ploče

rekonstruiran je grb Kotromanića (dvoglavi orao). Izvor: P. Anđelić, Bobovac i
Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo
1973.

- 34 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 29) Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenat bobovačke nadgrobne

ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih
vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

- 35 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 30) Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenat bobovačke nadgrobne

ploče na kojoj se vidi idealizirano lice plemenitog Kotromanića. Izvor: P. Anđelić,
Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću,
Sarajevo 1973.

- 36 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 31) Skica za rekonstrukciju bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P.

Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15.
stoljeću, Sarajevo 1973.

- 37 -
 posebni prilog broj 2

ILUSTRACIJA 32) Sarajevo, Zemaljski muzej: heraldički simboli otkriveni u

ruševinama Bobovca. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta
bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

ILUSTRACIJA 33) Sarajevo, Zemaljski muzej: dio latinskog natpisa na fragmentu

jedne bobovačke nadgrobne ploče. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska.
Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.

A tko je bio pokopan u bobovačkoj dvorskoj kapeli Kotromanića? Anđelić je gradnju

odnosno adaptaciju spomenute kapele postavio u vrijeme kraljeva, Ostoje i Tvrtka

- 38 -
 posebni prilog broj 2

II.36 Nisu ga puno brinule činjenice, da se na tim pločama nalaze kraljevskom

ljiljanovom krunom ukrašeni inicijali »S« odnosno »T« i dvoglavi orao.37 Još manje ga
je brinula činjenica, da je kvaliteta nadgrobnih ploča bosanskih kraljeva daleko iznad
evropskog prosjeka. Zašto Anđelić nije postavio pitanje, koji je bosanski kralj na
svom dvoru imao odnosno mogao imati umjetnine čak i u širem evropskom okviru
natprosječne vrijednosti? Zašto nije fragmente nadgrobnih ploča predstavio kakvom
ozbiljnom historičaru umjetnosti? Bilo kako bilo, fragmenti nadgrobnih ploča
bosanskih kraljeva već skoro četrdeset godina čekaju, da ih kakav ozbiljan historičar
umjetnosti predstavi evropskim istraživačima srednjeg vijeka. Imajući sve
spomenuto pred očima odlučili smo, da grob kralja Tvrtka I. tražimo u bobovačkoj
grobnoj kapeli Kotromanića.38 Smatramo, da je bio kralj Tvrtko I. pokopan u grobu
što se nalazi u sredini kapele.

36
P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 89, 94, 98.
37
P. Anđelić, 1973, cit. n. 4, str. 95, 96.
38
Dobri temelji za hipotezu o Tvrtkovom grobu u bobovačkoj grobnoj kapeli nalaze se i u djelima
znamenitog austrijskog antropologa odnosno etnologa Felixa von Luschana (1854 – 1924), koji je
tvrdio, da je od 1879 do 1881 godine u selu Ravna Trešnja u blizini Tuzle otkrio grob kralja Tvrtka I.
(ili Tvrtka II.?). Smatramo, da je sve ono što je von Luschan »otkrio« u selu Ravna Trešnja dio
inventara bobovačke grobne kapele Kotromanića odnosno, da može svjedočiti, koji su pripadnici
austro - ugarske vojske krajem 19. stoljeća »istraživali« Bobovac. O predmetima, koje je von Luschan
»otkrio u Tvrtkovom grobu« pripremamo i posebnu studiju, koja će (u to smo duboko uvjereni)
mnogo jasnije pokazati, da je bio Tvrtko I. Kotromanić pokopan u bobovačkoj grobnoj kapeli
Kotromanića. O tome vidi: F.v. Luschan, Über altbosnische Gräber, Mittheilungen der
Antropologischen gesellschaft in Wien 10., Beč 1881, str. 104 – 114; F.v. Luschan, Funde aus einer
mittelalterlichen Nekropole bei Tuzla in Bosnien, Der Cicerone: Halbmonatschrift für Künstler,
Künstfreunde und Sammler (broj 13. sveska 22.), Leipzig 1921, str. 659 – 666; M. Wenzel, Bosnian
history and Austro – hungarian policy: some medieval belts, the bogomil romance an king Tvrtko
graves, Peristil 30., Zagreb 1987, str. 29 – 54; M. Wenzel, Bosanska povijest i austro – ugarska politika:
Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa, Erasmus 15., Zagreb 1996, str. 63 – 72; M. Wenzel,
Bosanski stil na stećcima i metalu, Sarajevo 1999, str. 19 – 53, 169 – 205; D. Zadro, Franjevačka crkva i
samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima (Arnautovićima) kod Visokog – Kritički osvrt na
dosadašnja arheološko – povijesna istraživanja, Prilozi Instituta za historiju 33., Sarajevo 2004, str. 90,
91. Nakon što je naš članak već bio objavljen upoznali smo se i s vrlo zanimljivim člankom bosanskog
arheologa Mirsada Sijarića. O tome vidi: M. Sijarić, Nadgrobne ploče tri bosanska kralja, Prilozi
instituta za arheologiju 23., Zagreb 2006, str. 229 – 256.

- 39 -