BOLESTI ČULA 

                      pitanja 20.Ozljede oka

1.Građa kože 21.Siva mrena

2.Eflorescence u ravni kože 22.Glaukom

3.Eflorescence iznad ravni kože 23.Tumori oka

4.Eflorescence ispod ravni kože 24.Miopija i hiperopija

5Pyodermiae 25.Strabizam
(furunkul,karbunkul,phlegmona)
26.Metode pregleda uha i nosa
6.Makula,papula,vezikula i bula
27.Simptomi i znaci bolesti uha
7.Vašljivost
28.Upala srednjag uha
8.Scabies
29.Oboljenja vanjskog uha
9.Trihofitije
30.Gluhoća
10.Benigni tumori kože
31.Laringoskopija
11.Maligni tumori kože
32.Upala ždrijela
12.Maligni melanom
33.Upale nosa
13.Pregled i pretrage bolesnika s
bolestima oka 34.Upala paranazalnih sinusa

14.Simptomi i znakovi bolesti oka  

15.Pretraga suznih organa  

16.Mjerenje očnog pritiska

17.Upale očnih kapaka

18.Konjunktivitis
 19.Upala rožnice

1.GRAĐA KOŽEKoža pokriva cijelu površinu tijela prilagođavajuči se svojoj

podlozi. Na nekim mjestima kao što su npr. usta, očni kapci, genitalni organi,
anus, uretra ona prelazi u poluslizokožu odnosno u sluzokožu. Debljina kože
je različita, 1-4 mm. Najtanja je na membrani tympani, a najdeblja na
tabanima. Glavne funkcije kože su:

- Regulisanje odavanja i primanja toplote,

- Primanje nadražaja,
- Mehanička uloga,
- Kontakt sa spoljnjom sredinom,
- Ekskrecija lojnih i znojnih žlijezda.

Kožu daje nam:

1.Epidermis
(Epidermus je sastavljen od pet slojeva:
1. Stratum corneum – najpovršniji sloj kože čija debljina zavisi od broja
ćelija. U axilama je najtanji, na dlanovima i tabanima je najdeblji.
2. Stratum lucidum – to je zona staklastog izgleda i naročito se vidi tamo
gdje je epiredm deblji (dlanovi i tabani)
3. Stratum granulosum – sastavljen je od 1-3 sloja ćelija. Deblji je na onim
mjestima gdje je i stratum corneum deblji.
4. Stratum spinosum – sastoji se iz više redova ćelija 4,8, do 12. Najdonji
sloj naliježe na ćelije bazalnog sloja.
5. Stratum basale – razlikujemo dva tipa ćelija i to bazalne ćelije i
melanocite. Melanociti su uglavljeni između bazalnih ćelija i epiderma.
Cutis se sastoji od corium i subcutisa. Corium ili derm je smešten
između epiderma i subcutisa. Od epiderma ga razdvaja bazalna
membrane. Debljina cariuma je od 1-3 mm. subcutis ili potkožno tkivo
sastoji se uglavnom od masnog tkiva paniculus adiposus. Pored zaštitne
uloge regulacije toplote, masno tkivo služi i kao glavna rezerva masti.
Potkožne masti nema na očnim kapcima, tabanima, dlanovima.)

2.Cutris
Adnexi kože:
 1. Žlijezde – razlikuje se nekoliko vrsta žlijezda: lojne, znojne, apokrine i
mliječna žlijezda. Secret apokrinih žlijezda je različit kod svake ljudske
rase. Žlijezde su smještene pod pazuh, u preponama, perianalno, na
skrotumu i analno, na koži trbuha, na areolama mammae, medici.
2. Dlake (pili) nastaju u trećem mjesecu intrauterinog života. Razlikuju se
dva djela dlake. Stabljika je slobodni dio dlake, a korijen je uvučeni dio
dlake u folikul. Na dnu folikula dlaka se proširuje u bulbus dlake.
3. Nokat (ungvis) je isto kao i dlaka, epidermalna kožnata tvorevina.
4. Kožni pigment – melanociti su smješteni između ćelija bazalnog sloja i u
bulbusu dlake. Od količine melanina koji stvaraju melanociti, od
vaskularizacije kože i količine subcutone masti zavisi boja kože. Isti je
broj melanocita i kod bijele i kod crne rase. Samo je produkcija
melanina ubrzana kod crne rase. Kod bijele rase melanin se nalazi samo
u bazalnom sloju, a kod crne rase u svim slojevima epiderma. Ostali
sastojci kože: krvni sudovoi, derma, limfni sudovi i nervni aparat kože.

2.EFLORESCENCE U RAVNI KOŽE

Sve promjene na koži tijela koje odstupaju od normalnoh izgleda nazivamo

efflorescence. Sve efflorescence možemo podijeliti u tri grupe:
1. Eflorescence u ravni kože
2. Eflorescence iznad nivoa kože
3. Eflorescence ispod nivoa kože
Eflorescence u ravni – ova eflorescenca se naziva makula, mrlja ili pjega. Ona
se samo bojom razlikuje od okolne kože. Prema veličini razlikujemo sljedeće
makule:
- Eritem – čine veće površine crvene boje
- Halo – nazivamo prstenasti obruč oko bilo koje eflorescence.
- Teleangiektazije su grupno proširene venski kapilari.
- Angiona stelatum su teleangijektazije zvjezdasto raspoređene.
- Purpure – to je klinički izraz hemoragije u koži. Nastaju usljed raspadanja
eritrocita i oslobađanja krvnog pigmenta. Purpura se razlikuje od eritema po
tome što se na pritisak ne povlači.

3.EFLORESCENCE IZNAD RAVNI KOŽE

Eflorescence iznad nivoa kože:

- Keratoza je zadebljanje cornealnog sloja tvrđe konzistencije.
- Tuber je čvrsta eflorescenca iznad ravni kože veličine graška do oraha. Sporo
se razvija, a zarasta ožiljkom.
- Papula je čvrsta upalna relorescenca iznad nivoa kože. Razvija se relativno
brzo i zarasta bez ožiljka. Po obliku papula može biti okrugla, šiljasta, ravna,
peteljkasta.
-Urtika (koprivnjača) je čvrsta papula različite veličine. Koža iznad je glatka
sjajna, Nastaje naglo, praćena jakim svrbežom.Isprva je blijedo-ružičasta a
kasnije tamnije crvena.
-Tumor je eflorescenca iznad ravni kože različite veličine. Razlikujemo
benigne tumore čiji je rast ograničen i maligne tumore čije je širenje
nekontrolisano.
-Vezikula je mjehurić iznad ravni kože, veličine zrna graška, bistrog sadržaja i
multilokularne tj. njen sadržaj se ne može isprazniti jednim ubodom. Ukoliko
se sadržaj zamuti nastaje sekundarna pustula.
-Bula je mjehurić iznad ravni kože, veći od vezikule, bistrog ili mutno
hemoragičnog sadržaja i multilokularna tj, prazni se jednim ubodom.
- Pustula je mjehurić iznad ravni kože ispunjen gnojnim sadržajem. Primarna
pustula je mjehurić koji je od samog početka ispunjen gnojem, a sekundarna
pustula je mjehurić kojem se naknadno sadržaj zamuti.
-Squama nastaje usljed nenormalne keratinizacije i nagomilavanja rožastog
sloja.
- Krusta ili krasta je sekundarna eflorescenca koja nastaje kao posljedica
sasušene krvi, gnoja limfe, a od čega i zavisi boja kruste.
-Eskara je eflorescenca koju predstavlja nekrotični sloj kože različite debljine
ispod koje se obično nalazi kraterasta ulceracija.

4.EFLORESCENCE ISPOD RAVNI KOŽE

Eflorescence ispod nivoa kože:

1. Ragada – to je linearna pukotina koja se javlja usljed smanjenog
elasticiteta kože ili zbog jakog rastezanja kože. One su bolne, krvare ako
su duboke, a najčešće se javljaju na dlanovima i tabanima.
2. Fisura – to su ragade na semimukozi i mukozi (usta, nos, anus).
3. Excoriatia je površna ozljeda kože nastala mehaničkim putem. Oštečen
je samo epiderm i zarasta bez ožiljka.
4. Erozija je površna ozljeda, ali koja nastaje patološkim procesom na koži.
Oštečen je samo epiderm, zarasta bez ožiljka.
5. Ulcus je plitak ili dubok defekt kože ili potkožnog tkiva. Zbog oštečenja i
dubljih slojeva tkiva ulcus zarasta ožiljkom.
6. Fistula je cjevasti kanal koji se na koži otvara malim otvorom iz kojeg se
luči neki sadržaj. Fistula može biti kompletna kada se otvara na dva kraja i
 inkompletna kada slijepo završava (fistula na prednjem trbušnom zidu,
gdje stolica izlazi na trbuhu).
7. Nodus je upalni čvorić veličine oraha ili veći. Nalazi se u koži ili
subantisu. U početku u nivou kože, a kasnije podiže kožu iznad sebe.
Apsces je nagomilavanje gnoja lokalizovanog u cutisu ili subcutis.
8. Atrofija je iščezavanje nekih dijelova organa ili tkiva. Može biti
fiziološka, koja se dešava u starosti ili patološka kao posljedica nekih
upalnih procesa.
9. Citakriks je ponovo stvoreno tkivo na mjestu oštećene kože. Kada je taj
ožiljak tvrd stvori se keloin tzv. ružni ožiljak.

5.PYIODERMIE (FURUNKUL, KARBUNKUL, PHLEGMONA)

Piodermije su bakterijske gnojne infekcije kože koje su uzrokovane

piogenim bakterijama streptokokom i stafilokokom. Od streptokoka
najčešći uzročnik piodermija je beta hemolitički streptokok grupe A, a od
stafilokoka Staphylococcus aureus. Rezervoar ovih bakterija uglavnom je
sluznica nosa, usne šupljine i analne regije. 

Furunkul (Furunculus) je kolekcija gnoja koja započinje u prostoru oko folikula

dlake (foliculitis).  Izazivač ove infekcije je stafilokok. Proces počinje
crvenilom, a zatim se javlja žućkasta ili crna promjena u centru sa gnojnim
nekrotičnim čepom. Potrebno je  izvršiti inciziju i drenažu. Nakon incizije
potrebno je evakuisati gust gnoj  i nekrotični detritus. Nakon toga je potrebno
staviti mekani gumeni dren, u cilju razdvajanja ivica incizione rane – do
potpune evakuacije sadržaja i kompletne sanacije upalnog procesa.
Antibiotike ne treba primjenjivati rutinski, već samo u slučajevima kada je
izraženo zapaljenje okolnog tkiva.

Karbunkul (Carbunculus) nastaje spajanjem više furunkula. Tako nastaje široki

infiltrat s nekrozom kože i potkožnog tkiva sve do mišićne fascije. Uzročnici su
najčešće stafilokok i streptokok. Kako infekcija započinje slično furunkulu, duž
korijena dlake, karbunkul se češće javlja kod muškaraca i to u regijama gde je
izražena kosmatost.
Tipični predeo je zadnji predeo vrata (reg.nuchae), ali se javlja i na gornjoj
strani šake i prstiju, kao i na zidu grudnog koša. Ovoj vrsti infekcije podložni
su dijabetičari, posebno oni sa nekontrolisanim dijabetesom.
Zahvaćeno područje može imati promjer 10–15 cm u prečniku. Gnojne saćaste
kolekcije u predelu karbunkula izdeljene su fascijalnim pripojima kože, tako
da se na njenoj površini može pojaviti čitav buket gnojnih čepova i kanalića
koji se na pritisak prazne. Zbog izrazite bolne osetljivosti, bolesnik zahvaćenu
regiju tijela obično štedi od pokreta.

Flegmona ili celulitis je difuzna upala potkožnog vezivnog tkiva. Upalni proces

također se može razviti u vezivnom tkivu karlice, retroperitonealnom
području, perinefritičnom i intraorbitalnom području. Uzročnici flegmone
su streptokoke (najčešće hemolitičke), stafilokoke i
drugi piogeni mikroorganizmi. Nastaje zbog mikroozljeda dlana i
infekcije žuljeva. Šaka je otečena, često jače na dorzumu, bolna,
a prsti između kojih se nalazi gnojna upala malo su razmaknuti i savijeni.

6.MAKULA, PAPULA, VEZIKULA I BULA

Makula ili mrlja leži u ravni kože. Od okoline se razlikuje samo po boji. Ne
može da se palpira, a površina obično nepromenjena. Različite su veličine i
oblici. Makule se prema patogenezi mogu podijeliti u 5 podgrupa.
1. Rozeola ili upalna mrlja je najčešća. Ovdje je naznačen vrlo blagi
infiltrat i hiperemija. Veličine su od nekoliko mm – 1 cm i različite boje.
2. Vaskularne ili vazomotorne mrlje nastaju aktivnom ili pasivnom
hipermijom. Ovdje se ubraja cutis marmorata. To su plavkasto-crvene
mrlje u obliku mreže obično na ekstremitetu.
3. Teleangijektacije nastaju od proširenih kapilara, crvene su boje,
različitih veličina, dijelom se gube na vitropresiji.
4. Purpurne mrlje nastaju zbog ekstravazacije eritrocita iz krvnih sudova.
Njihova karakteristika je promjena boje u toku trajanja od
svijetloružičaste pa sve do ljubičaste, a u regresiji do žućkaste.
5. Dishromne mrlje su promjene u boji kože koje nastaju usljed
pigmentnih anomalija. One vitropresijom zadržavaju boju.

-Papula ili čvorić jedna je od najčešćih promjena sa već izraženim upalnim

čelijskim infiltratorom, pa se ona i vidi i palpira. Po histološkoj građi mogu da
budu epidermalne, kutane ili miješane. Oblik papule može da bude različit, a
različite su i konzistencije.

-Vezikula spada u eflorescence sa šupljinom. To je mala epidermalna šupljina

ispunjena siroznim sadržajem najčešće smještena u stratum spinosum.
-Bula je mjehurić iznad ravni kože, veći od vezikule, bistrog ili mutno
hemoragičnog sadržaja i multilokularna tj, prazni se jednim ubodom.

7.VAŠLJIVOST

Parazitarne dermatoze izazvane insektima:

a) Vašljivost (pedikulosis) može biti izazvana s 3 vrste vaši koje žive
parazitarno.
1. Pediculosis capitis žive na kosnatom dijelu glave i to najčešće kod djece
i naziva se siva vaš. Ženka u toku života položi 80-100 jaja, lijepi ih za
dlake, te ih vidimo kao gnjide u vidu brojanica poredanih na dlaci. Vaši
se hrane sisanjem krvi a ubodom se stvara svrab. Siva vaš se prenosi
direktnim dodirom (češljem, kapom). Zbog svraba i češanja može doći
do sekundarne infekcije.
2. Pediculosis corporis – ove vaši se nazivaju bijele vaši, prenose se
direktno ili preko odjeće i posetelje. Krije se u šavovima rublja gdje
žeka polaže jaja. Spušta se na tijelo samo da bi se hranila. Prenosi se
epidemiski.
3. Pediculosis pubis – ova vaš je oveoma sitan i manja je u odnosu na
prethodne. Najčešće se nalazi u sidnom predjelu, ali se može javiti i u
pazušnoj jami na trepavicama i obrvama.

8.SCABIES

Parazitarne dermatoze izazvane akarusima. Tu spada surbies ili šuga – ova

dermatoza dobila je ime po jakom svrabu koji perzistira tokom oboljenja.
Šuga je zarazno oboljenje izazvano šugarcom ili Sarcoptes scabiei. Svrab je
izražen noću kad se pacijent utopli u postelji. Javlja se u epidemijama, po
kolektivima u školama ili u porodici. Oboljenje se prenosi direktno kontaktom
ili poreko posteljine. Glavni objektivni simptomi šuge se kanalići u koje
šugarac polaže jaja, a ostali subjektivni simptomi nastaju kao posljedica
svraba, a to su papule, ekskoratice i sve ostale manifestacije sekundarne
infekcije predilekciona mjesta za polaganje jaja su: između prstiju, u predjelu
axila, u predjelu prednje trbušnog zida. Dijagnoza se postavlja na osnovu
polimorfnih eflorescenci gdje predoniminiraju exceoriacije od češanja na
predilekcionim mjestima.

9.TRIHOFITIJE
Trihofitije su oboljenju kože i dlaka uključivši i lanugo dlake. Prenose se
direktno ili indirektno. Trihofitije su česta oboljenja i najrasprostranjenije
mikoze. Prema mestu pojave lezija, prema visini lokalizacije u koži i stepenu
infekcije, trihofitije se mogu grupisati na: površinske, poludubokog i dubokog
oblika ili prema položaju gde su smeštene, npr. trihofitije dlanova i tabana,
trihofitije obraslih i neobraslih delova tela.
Površinski oblici trihofitija javljaju se na neobraslim delovima kože, odnosno
na koži pokrivenoj lanugo maljama. Duboke trihofitije izaziva Trichophyton
mentagrophytes gljiva animalnog porekla. Bolest se najčešće uočava na
obraslim, dlakavim delovima tela, naročito na glavi, pod pazuhom i
preponama. Kosa sa obolelih mesta je krta, dekolorisana i vrlo lako opada.
Neki trihofitoni mogu na ekstenzornim stranama ruku i podlaktica i delovima
vrata posle kraćeg lako upaljenog stadijuma dovesti do dublje infiltracije,
gnojenja i stvaranja apscesa. Jedno ili više takvih žarišta koja se brzo šire,
pokriveno je obilnim gnojem ili krastama.

10.BENIGNI TUMORI KOŽE

Benigni tumori se odlikuju isto kao i maligni bujanjem tkiva, samo je taj rast
kod benignih tumora jasno ograničen od okolnog tkiva, bezbolni, palparodno
obično pokretljivi i inkapsulirani ne stvaraju metastaze.

a) Benigni tumori:
1. Mebus – mladež, to su anomalije u razvoju mekog tkiva u čemu
mogu učestvovari svi sastavni dijelovi kože.
2. Limfangiom su mnogo rjeđi od hemangioma, a dijelimo ih na
površne i kavernozne.
Hemangiomi su vaskularni nervusi koji postoje od rođenja, ali se
tokom života šire. Ukoliko se ne šire nazivamo ih nevusim.

11.MALIGNI TUMORI KOŽE

Maligni tumori kože ekspanzivno se šire u okolno tkivo i imaju destruktivno ili
infiltrativni rast. Granica prema zdravom tkivu nije oštro ograničena, šire se u
okolna tkiva i organe, daju metastaze, izazivaju tešku kaheksiju i često
recidiraju.
 b) Maligni tumori – brzina rasta malignih tumora zavise od histološke
građe, a dijele se na bazocelularne, spinocelularni, melanoma
malignum.
Epiteliomi – karcinomi kaže i najčešći karcinomi kaže, a uzročnik je
prevelik izlaganje sunčevom svjetlu. Na osnovu histološke slike
razlikujemo više tipova epitelioma.
1. Maligni tumori vezivnog tkiva. To su sarkomi koji mogu biti primarni
ili sekundarni kao metastaze na koži. Sarkomi pokazuju brz rast i
jaku destrukciju okolnog tkiva sa velikom sklonošću stvaranja
metastaza.
2. Maligni melanom spada u najmalignije tumore kože jer ima veliku
sklonost stvaranju metastaza. Može da se javi na normalnoj koži,
pigmentnim nevusima i na melanotičnoj prekancirozi. Promjena se
očituje kao sitna plavkasto smeđa ili crna mrlja nakojoj se izdiže mali
tumor, a kasnije se pojavi erozija ili ulceracija sakrivena krastom.
Melanomi se javljaju svuda po tijelu, a posebno na ekstremitetima,
prstima i tabanima. Metastaze se prvo javljaju u regionalnim
limfnim žlijezdama, a zatim na drugim organima.

12.MALIGNI MELANOM

Maligni melanom spada u najmalignije tumore kože jer ima veliku sklonost
stvaranju metastaza. Može da se javi na normalnoj koži, pigmentnim
nevusima i na melanotičnoj prekancirozi. Promjena se očituje kao sitna
plavkasto smeđa ili crna mrlja nakojoj se izdiže mali tumor, a kasnije se pojavi
erozija ili ulceracija sakrivena krastom. Melanomi se javljaju svuda po tijelu, a
posebno na ekstremitetima, prstima i tabanima. Metastaze se prvo javljaju u
regionalnim limfnim žlijezdama, a zatim na drugim organima.

13.PREGLED I PRETRAGE BOLESNIKA S BOLESTIMA OKA

Prilikom pregleda oka potrebno je da imamo dovoljno jako osvjetljenje. Ono

može biti prirodno i vještačko. Prirodno osvjetljenje može da bude dovoljno
jako kada se pregled vrši preko dana, međutim češće se koristi vještački izvor
svjetlosti. Vještačko osvjetljenje može da bude difuzno i fokalno. Kao sredstva
za uočavanje promjena služe nam monokularna i binokularna lupa, kao i
biomikroskop. Prilikom pregleda potrebno je pregledati spoljašnje dijelove
oka, prednji segment, očno dno, a pregledamo i pojedine funkcije organa vida
kao što su vidno polje, centralni vid i introkularni pritisak.
a) Kapci – pri pregledu kapaka ne koristimo neku posebnu tehniku.
Pregled obično počinjemo inspekcijom, a zatim i palpacijom zapaženih
promjena. Prilikom ispitivanja položaja kapaka gledamo da li postoji
lutropijum (uvrnuti kapaka), ektropijum (izvrnut kapak), zatim
ispitujemo pokretljivost kapaka.
b) Suzni aparat – prilikom pregleda suznog aparata pregledamo suznu
žlijezdu, suzni potočić, suzno jezerce, suzne tačkice i predio suzne
kesice.
c) Konjuktiva – naziv spojnica potiče od toga što se radi o sluzokoži koja
spaja kapke sa očnom jabučicom. Tako razlikujemo nekoliko dijelova
konjuktive i to konjuktiva kapaka, konjuktiva forinicis (prilazna
konjuktiva), konjuktiva očne jabučice.
d) Rožnjača – prilikom pregleda rožnjače pregledamo njenu providnost,
glatkoću, sjaj, vlažnost, osjetljivost, oblik i veličinu.
e) Dužica (iris). Pregled dužice vršimo najčešće pomoću fokalnog
osvjetljenja ili pomoćni biomikroskopa. Pri pregledu obraćamo pažnju
na boju, crtež, reljef i konfiguraciju.
f) Zjenica (pupila). Pregled zjenice je značajan i s oftalmološkog i s
neurološkog nalaza. Promjene na pupili mogu da budu izraz lokalnog
proces kao npr. kod tumora dužice ili irisa ili usljed povrede. Takođe
povrede na pupili odnosno u pupilarnom felsku javljaju se kod čitavog
niza neuroloških oboljenja.
g) Sočivo (lens cristalina). Prilikom pregleda sočiva potrebno je utvrditi da
li sočivo posstoji, da li je sočivo na svom mjestu i da li je sočivo
providno.
h) Staklasto tijelo – za pregled staklastog tijela koristi se metod
prosvjetljenja oftalmoskopom. Kod mnogih upalnih procesa, kao i nekih
drugih promjena dolazi do zamućenja staklastog tijela, a ono je inače
potpuno providno.
i) Očno dno. Da bi se očno dno moglo vidjeti potrebno je da sve meduje
oka budu dovoljno providne, a zjenica dovoljno proširena. Ukoliko
jedan od ovih uslova nije ostvaren očno dno se teško može pregledati.
j) Introkularni pritisak je rezultat odnosa koji postoji između produkcije
očne vodice iz cilijarnog tijela i njene eliminacije preko Šlemovog
kanala. Pod normalnim uslovima intraokularni pritisak se kreće 1,5 – 3
kPa. Ako je pritisak veći govori se o intraokularnoj hipertenziji odnosno
o glaukom stanja, a ako je manja onda je to intraokularna hipotenzija.
Za utvrđivanje intraokularnog pritiska u kliničkom radu koriste se 2
 metoda. Jedan je digitalni, a drugi instrumentalni i izvodi se pomoću
tonometra.

15.PRETRAGA SUZNIH ORGANA

Suzni aparat – prilikom pregleda suznog aparata pregledamo suznu žlijezdu,

suzni potočić, suzno jezerce, suzne tačkice i predio suzne kesice.

16.MJERENJE OČNOG PRITISKA

Introkularni pritisak je rezultat odnosa koji postoji između produkcije očne

vodice iz cilijarnog tijela i njene eliminacije preko Šlemovog kanala. Pod
normalnim uslovima intraokularni pritisak se kreće 1,5 – 3 kPa. Ako je pritisak
veći govori se o intraokularnoj hipertenziji odnosno o glaukom stanja, a ako je
manja onda je to intraokularna hipotenzija. Za utvrđivanje intraokularnog
pritiska u kliničkom radu koriste se 2 metoda. Jedan je digitalni, a drugi
instrumentalni i izvodi se pomoću tonometra.

17.UPALA OČNIH KAPAKA

Blefaritis je upala ruba kapka koji pri tome pocrveni, a često se stvaraju
krastice. Uzrok bolesti može biti hronična upala konjuktive, poremećaj
metabolizma, alergija. Liječenje se provodi svakodnevnim ispiranjem mlakom
vodom i dječijeg šampona i liječenje etioloških faktora.
Ječmenac horoleolum je gnojna upala lojnih žlijezda. Kliničkom slikom
dominira upalni čvorić okružen crvenilom jednog dijela ili cijelog kapka.
Etiologija je uglavnom vezana za stafilokokum infekciju, a liječenje je
kombinovano, konzervativno i hirurški.

18.KONJUKTIVITIS

Konjuktivitis – ovu upalu prate sljedeći znaci: hiperenija, eksudacija,

pseudopoza. Ovi znaci su više izraženi kod akutnih upala, a slabije kod
hroničnog stanja. Najčešći uzroci infekcije su egzogeni faktori. Oni mogu biti:
fizički, hemijski, virusni.
Vernalni konjuktivitis – ova bolest nije infekcijska, a javlja se u proljeće i ljeto
kao alergijska reakcija. Najčešće se javlja kod djece. Subjektivni simptomi
izraženi u obliku jakog svraba fotofobije. Liječenje se provodi
kortikosteroidima, a ponekad se preporučuje i promjena klima.

19.UPALA ROŽNICE

Upala rožnice – keratitis

Dijele sa na površne i duboke. Najčešći uzroci su: bakterije, virusi i gljivice.
Površinske upale rožnice su uglavnom u epitelu, a duboke upale razvijaju se
širenjem upale preko komora. Upala bjeloočnice može biti površinska –
episkleritis i duboka skleritis. Etiologija je često nejasna, ali je uglavnom
endogene prirode. U kliničkoj slici dolazi do pojave crvenog blonog na dodir
čvorića. Liječenje je etiološko uz lokalnu primjenu kortikosteroida.
Upale srednje očne ovojnice. Upalne promjene mogu zahvatiti pojedine
dijelove središnje očne ovojnice, ali zbog bliskih anatomskih veza, rijetko se
javlja upala šarenice – iritis ili staklastog tijela ciklitis. Najčešće se javljaju
zajedno iridociklitis ili iveitisanterior.
Upala orbite – celulitis orbite je akutna upala orbitalnog sadržaja. Bolest
počinje naglo otokom kapaka i ograničenim pokretima očnih jabučica.
Prilikom dijagnostike koristi se i magnet. Liječenje je kombinovano:
antibiotsko uz korištenje hirurgije radi drenaže formiranog apcesa.

20.OZLJEDE OKA

Oko je često izvrgnuto ozljedama, te je stoga osobito važno biti dobro

upoznat s problemima koji se pri tome pojavljuju kao i o moguĆnostima
pravilnog pružanja hitne medicinske pomoći jer o tome često ovisi ishod
liječenja.

S obzirom na porijeklo ozljeda moze biti mehaničke prirode, što znači tupa,
lecerirajuća ili penetrirajuća sa i li bez stranog tijela, fizičke( npr. tekučine,
plinovi i krute tvari,ili optičke prirode npr.UV, infracrveno, lasersko zračenje),
kemijske i eksplozivne
S obzirom na ozljede pojedinih segmenata oka razlikujemo ozljede prednjeg
očnog segmenta koje zahvačaju spojnicu, bjeloočnicu, roznicu, šarenicu i leću
te stražnjeg očnog segmenta, u užem smislu zahvaćaju staklasto tijelo,
bjeloočnicu, žilnicu i mrežnicu. Iako i ozljede u prednjem segmentu oka mogu
zahvačati staklovinu i retinu zbog čega je isključiva podjela zapravo
nemoguća.

OZLJEDE SPOJNICE

Spojnica ili konjuktiva predstavlja prvu liniju obrane oka i uključena je u

brojne tupe ozljede oka i orbite.Najčešči klinički znak tupe ozljede je edem
kao posljedica manje traume.

Pojedinačna ili multipla strana tijela spojnice posljedica su brojnih incidenata

koji se događaju pri radu s strojevima i alatima , eksplozijama, automobilskim
udesima i različitim igrama kao npr. pogodak lopticom prilikom igranja tenisa
ili golfa,čepom od šampanjca kamemčičima prilikom košenja trave ili prilikom
pada..Površna strana tijela izazivaju podrazaj i največim se dijelom lako
uklanjaju iz oka ali se pri tome ne smije zaboraviti na mogučnost postojanja
intrabulbarnog stranog tijela. Uz primjenu lokalne anestezije konjuktivilna
strana tijela mogu se isprati fiziološkom otopinom ili ukloniti instrumentom.

Podrazaj oka smanjuje se antibiotskim kapima ili mastima ili umjetnim

suzama. Laceracije odnosno poderotine spojnice nastaju zbog istih razloga
kao i kod konjuktivalnih stranih tijela. Biomikroskopskim pregledom u
lokalnoj anesteziji treba dobro pogledati bjeloočnicu zbog mogučeg
intralobularnog stranog tijela. Male konjuktivalne laceracije do 10 mm
duzine ne zahtjevaju kirurško liječenje dok one veće treba zašiti resorptivnim
koncem.

OZLJEDE ROŽNICE

Tupa trauma oka bez njegove rupture moze izazvati velika intraokularna
oštećenja , ali mali prolazni učinak na rožnicu. Najčešče se radi o tranzitornom
edemukoji spontano prolazi. Pri jačim kontuzijama rožnice Descemetove
membrane i masivnog stromalnog edema. Zbog toga nastaje pad vidne
oštrine koji se obično popravlja kroz 3 mjeseca, ako je endotel zdrav.

Liječenje uključuje primjenu zavoja, mekane kontaktne leće i lokalno

kortikosteroida.

Ruptura roznice rijetka je posljedica tupe traume na zdravim očima ,obično

se javlja kod različitih bolesti roznice. Kornealna strana tijela smještaju se na
roznici pod istim okolnostima kao i kojuktivalna strana tijela. Površinska
strana tijela se ubrajaju među najčešče ozljede. Prilikom obrade kamena ili
metala sitni komadići materijala mogu velikom brzinom odletjeti u oko i
ozlijediti roznicu. Klinički znaci su crvenilo, bol i zamučenje vida. Oko stranog
tijela vidi se prsten sideroze, ako je metalnog karaktera. Infiltrat u stromi
roznice nastaje ako je strano tijelo prisutno u oku više od 24 sata. Rozničina
strana tijela uklanjaju se u lokalnoj anesteziji pod biomokroskopom pomoću
igle za strana tijela ili obične injekcijske igle i to od centra roznice prema
periferiji. Nakon odstranjenja stranog tijela u oko se stavlja antibiotska mast
a oko se zavije. U oko mogu doletjeti i sitne čestice pijeska ili druge čestice iz
zraka.Ukoliko ostanu zarobljene ispod vjeđe svakim treptajem grebu po
površini roznice i uzrokuju osječaj prisut nosti stranog tijela u oku.Takva
strana tijela mogu se lako odstraniti okretanjem vjeđa.

Erozija rožnice je površna abrazija kornealnog epitela koju moze uzrokovati

strano tijelo ili bilo koja trauma prstom, noktom, kistom, granom,
kontaktnom lećom i sl. Pri tome postoji mogučnost sekundarne infekcije ako
se unesu mikrobi u oko.

Veća oštečenja epitela mogu se otkriti promatranjem refleksnih sličica

prozora na roznici. Pri neoštečenoj površini lik reflleksne sličice prozora
oštrih je i pravilnih crta. Na mjestu erozije roznice (defekt epitela) taj je lik
nejasan. Na mjestu nepravilne rozničine zakrivljenosti zbog oziljka refleksna
sličica prozora ima oštre ali nepravilne crte. Najčešče je prisutna bol,
blefarospazam (intezivno zatvaranje vjeđa što ga uzrokuje grč orbikularnog
mišića), osjetljivost na svjetlo i pojačano suzenje. Za otkrivanje malih
oštečenja epitela roznice kao dijagno stičko sredstvo koristi se fluoresceinski
test. Najčešče se koristi 2% otopin a fluorescein natrija, koji najprije oboji
suze. Postoji li defekt epitela, boja ulazi u rozničinu stromu, što se na
biomikroskopu vidi kao zelenkasto obojeno područje. Središte roznice
osjetljivije je od njezina rubnog dijela. Liječi se obično ispiranjem oka
antibiotskim kapima (Tobrex) i masti širokog spektra u donji forniks spojnice
te zatvaranjem oka zavojem.

FIZIČKE OZLJEDE

Fizičke ozljede su njčešče termičke prirode a mogu biti i radijacijske. Opekline

ili kombustije izazvane su djelovanjem plinovitih, tekučih ili krutih termičkih
tvari. Pri takvoj se ozljedi u oko ukapa fiziološka otopina, stavi antibiotska
mast te pacijenta najhitnije pošalje najblizem oftalmologu. Pri izlaganju
ultraljubičastom zračenju ( pri autogenom zavarivanju, na snjeznim terenima,
na morskoj obali,boravak u solarijima) ultraljubičaste zrake oštečuju epitel
roznice u formi površne točkaste keratopatije Bolesnik obično 6 do 12 sati
nakon izlozenosti zračenju osjeti bol, peckanje ,osječaj stranog tijela suzenje i
blefarospazam. Na roznici obojenoj fkuoresceinom vide se brojni točkasti
defekti epitela. Dugotrajna izlozenost ultravioletnom zračenju moze inducirati
razvoj pterigija npr. kod ribara i poljodjelaca. Infracrvene zrake kao i udari
električnom strujom mogu izazvati kataraktu, Rentgeske zrake oštečuju
roznicu u smislu radijacijskog keratitisa i katarakte. Liječi se ispiranjem očiju
antibiotskim kapima i stavljanjem antibiotske masti u oči. Mogu se dati
midrijatici a zbog bolova se preporučuju analgetici. Posebnu pozornost valja
obratiti prevenciji tj. oko valja zaštititi naočalama.

KEMIJSKE OZLJEDE

Kemijske ozljede nastaju ulaskom različitih kemijskih tvari u oko koje

prvenstveno oštečuju spojnicu i roznicu te dublje šarenicu, cilijarno tijelo i
leću. Oštečenja mogu biti tako velika da moze nastati trajno unilateralno i
bilateralno oštečenje ili čak gubitak vida. Najčešči uzrok kemiskih ozljeda oka
su kiseline i luzine. Najvaznije kiseline koje uzrokuju oštečenja oka su
solna,sumporna i dušična kiselina. Ulaskom u oko kiselina prodire u roznicu i
izaziva koagulaciju proteina u epitelu i stromi, a kasnije dovodi do
vaskularizacije i stvaranja oziljaka na njezinoj površini. U kasnijem tijeku
bolesti prednji segment oka je podrazen a moze se pojaviti i katarakta. Od
luznatih tvari koje uzrokuju ozljede oka treba spomenuti amonijak,natrij
NaOH , Mg hidroksid te posebno Ca hidroksid zbog njegove raširene upotrebe
u građevinastvu. Luzine karakterizira veča zestina, dublje prodiranje i duze
djelovanje od kiselina pa su i oštečenja čitavog prednjeg segmenta znatno
teza. Luzine također izazivaju koagulaciju proteina u roznici te kasnije
vaskularizaciju i stvaranje oziljaka na čitavom prednjem segmentu.Prema
tezini kemijske ozljede svrstavamo u 4 stupnja pri čemu ozljede trečeg i
četvrtog stupnja mogu dovesti do trajnog gubitka vida. U terapiji najvazniji i
najbitniji postupak je detaljno ispiranje oka najmanje kroz 30 minuta
fiziološkom otopinom, destiliranom ili običnom vodom. Na taj se način
smanjuje zadrzavanje i prodiranje kemijske tvari u oko. U daljnoj terapiji daju
se antibiotske i antiinflamatorne kap imasti, terapeutske kontaktne leće i
umjetne suze.Oko ne zatvoriti zavojem i ozlijeđenog hitno uputiti u najblizu
očnu ambulantu. Nakon epitelizacije mogu se ordinirati lokalni
kortikosteroidi dok se kirurški mogu primijeniti različite tehnike
keratoplastike.

EKSPLOZIVNE OZLJEDE (BLAST SINDROM)

Ozljede očne jabučice nastale udarom zračnog vala (pri eksploziji

mina,granata, zrako

plovnih bombi itd,) imaju svojstva kontuzijskih ozljeda uz krvarenje u prednju

očnu sobicu, luksaciju leće, krvarenja u staklovini, mreznici, odignuće
mreznice itd.Takvim su bolesnici ma potrebni analgetici, oko se moze
zatvoriti, ovisno o vrsti ozljede, tj. njezinu opsegu a bolesnik se mora
odmah uputiti oftalmologu..

OZLJEDE ŠARENICE

Ozljede šarenice mogu biti tupe ili probojne. Tupe traume šarenice nastaju
nakon udarca nekog predmeta (šaka, grana, udarac glavom ) ili projektila
(lopta, kamen drvo) po oku. Blaga posljedica toga su tranzitorni iritis te
pigmentni depozit na endotelu roznice. U tezim slučajevima nastaje ruptura
sfinktera šarenice što rezultira traumatskom midrijazom. Umjerena kontuzija
šarenice smiruje se na lokalnu terapiju,dok se velika oštećenja mogu tretirati
kirurški ili laserom. Penetrirajuče ozljede šarenice nastaju istovremeno s
ozljedama roznice nakon proboja ostrog premeta ili stranog tijela kroz tkivo.
Posljedica toga je praznjenje prednje komore često zamučenje leće i prolaps
šarenice. Ovakvo stanje zahtijeva kirurški tretman. Traumatska katarakta
glavna je komplikacija tupe traume oka a moze nastati odmah ili kao
posljedica ozljede. Nadalje, tupi udarac po oku često stvara subluksaciju ili
dislokaciju leće u staklovinu te moze nastati miopija i astigmatizam.

OZLJEDE STRAŽNJEG OČNOG SEGMENTA

Mogu se podijeliti u slijedeće grupe:

1.Tupa trauma s očuvanim integritetom oka. kad neki objekt

(predmet, šaka,lopta)udari u oko a ne izazove prekid vanjske ovojnice .

2.Penetrirajuće ili ubodne ozljede samo s ulaznom ranom su one koje nastaju
kad oštar predmet razreze zid očne jabučice. Prognoza ovisi o veličini i lokaciji
ozljedete količini krvarenja.Primarna obrada rane sastoji se od
mikrokirurškog
zatvaranja rane a, nakon 7 do 14 dana preporuča se
vitrektomija.Vitrektomija je najslozenija mikrokirurška procedura za pristup u
dubinu oka tj. za liječenje bolesti na straznjem segmentu oka. Instrument je
vitrektom, rotirajući nozić koji siječe staklovinu, aspirira odrezane komadiče
staklovine i sva ostala patološka tkiva.

3.Perforirajuće ozljede kod kojih postoji ulazna rana u bulbus i izlazna iz

bulbusa.Radi se o dvostrukoj probojnoj ozljedi jabučice.koju moze izazvati
oštar objekt (igla, noz strelica i sl.) ili projektili različite vrste( metak, kuglica,
komadići metala, plastike,stakla i dr.) Između ulazne i izlazne rane stvara se
fibrozna proliferscijs čitavim putem kojim je objekt prolazio kroz staklasto
tijelo. Sedam dana nakon traume rane zarastaju vezivnim tkivom.Male
ozljede obično prolaze bez posljedica dok je kod večih nakon primarne
obrade potrebno učiniti vitrektomiju da bi se izbjegle komplikacije.

4.Intra bulbarna strana tijela najkompliciranija je moguća ozljeda oka jer

predstavlja dijagnostički, terapijski i prognostički problem. Nakon iscrpne
anamneze potrebno je utvrdititi prisustvo stranog tijela u oku. To čemo učiniti
rtg snimkom orbite, CT-om. MR je kontraindicirana jer magnet moze
pomaknuti strano tijelo I uzrokovati oštečenje oka. Intrabulbarna strana tijela
mogu biti magnetna i amagnetna.. Magnetno strano tije lo moze se iz oka
ekstrahirati ručnim elektromagnetom ili vitrektomijom što ovisi o njegovoj
poziciji u oku i vidljivosti. Amagnetno tijelo ekstrahira se iskljućivo
vitrektomijom Inertna strana tijela poput stakla ,porculana , plastike oko
dobro podnosi dok metalna strana tijela, posebno od zeljeza i bakra koja su
mnogo reaktivnija i mogu izazvati upalnu reakciju, potrebno je iz oka izvaditi
što prije.

21.SIVA MRENA

Siva mrena je svakko zamućenje očne leće. Prema vremenu nastanka dijele se
na: urođene, mladenačku i staračku. Katarakta se može podijeliti i prema
mjestu zamućenja, prema boji zamućenja, prema stepenu pomućenja i prema
pojavljivanju na jednom ili oba oka. Liječi se isključivo operacijom. Koriste se
dvije hirurške metode i to: intrakapsularna i ekstrakapsularna. Danas se
uglavnom provodi ekstrakapsularna metoda koja omogučuje ugradnju
umjetne leće gdje nakon odstranjenja leća dolazi do afakije tj. stanja bez leće.
Afakija se može korigovati pomoću naočala, kontaktnim sočivom i ugradnjom
umjetne leće.

22. GLAUKOM

To je bolest oka koja se prepoznaje na osnovu povišenog očnog pritiska,

promijenjenog izgleda papile očnog živca.
Može biti primarni, sekundarni, kongenitalni i apsolutni. Do glaukoma dolazi
zbog poremećaja u oticanju očne vodice. Očna vodica je bistra, bezbojna
tekućina koja ispunjava prednju i stražnju očnu komoru izlučuju nastavci
zrakastog tijela. Iz stražnje očne komore očna vodica prolazi kroz zjenični
otvor u prednju očnu komoru, zatim trabekularnim sestemom u Šlenov kanal
i dalje otiče preko venskog spleta. Najveći otpor oticanju očne vodice pruža
trabekularni sistem, a zatim endotelne čelije Šlemova kanala. Zastoj u odvodu
očne vodice dovodi do povišenog očnog pritiska. Sekundarni glaukom je
povišenje očnog pritiska, a nastaje u toku neke druge bolesti oka i to upale,
povrede ili tumora oka. Kongenitalni glaukom može uzrokovati perzistiranje
mezodermalnog tkiva poslije rođenja koje može blokirati trabekularni sistem.
Ili poremećaja u razvoju Šlemovog kanala. Postoje različiti oblici
kongenitalnog glaukoma, a najpoznatiji oblik je tzv. volovsko oko koje se
pojavljuje na jednom oku. Apsolutni glaukom znači slijepo oko tj. potpuni
gubitak vida, a može biti posljedica bilo kojeg glaukoma. Kod liječenja
glaukoma koristi se konzervativni, laserski i hirurški pristup.
23.TUMORI OKA

TUMORI OČNIH KAPAKA

Tumori očnih kapaka su najčešći tumori u oftamologiji i mogu da potiču od
svih struktura kapaka i to epiteta kože, adneksi kože, masnog mišićnog,
nervnog tkiva i krvnih sudova. Tumori epitela kože kapaka su najčešći tumori i
najčešće se javlja bazoalularni karcinom i čini 90% od svih tumora. Klinička
slika se odlikuje postepenim i asimptomatskim rastom. Kasnije se javljaju
tvrdi bezbolni čvorići i ularacija. Ularacija je okružena bedemom i odakle se
najčešće uzima biopsija. Bazocelularni karcinom najčešće počinje na koži
donjeg kapka i često zahvata rub kapka. Liječenje je operativno. Benigni
tumori su manje ili veće izrasline koje se klinički često teško razlikuju od
prekanceroznih tumora.

MELANOMA MALIGNUM KONJUKTIVE

To je veoma malihan tumor, pigmentovan tumor koji obično potiče sa
palpebralnog dijela manje ili više prominentan dosta naglo raste i rjeđe
prodire u dubinu oka širi se u regionalne limfne žlijezde i daje udaljene
metastaze. Liječenje se u ranom stadiju sastoji u radikalnoj eksciji tumora do
u zdravo tkivo, a ukoliko se radi o uznapredovaloj bolesti onda je potrebna
egzeuteracija čitavog sadržaja orbite.

24.MIOPIJA I HIPEROPIJA

Miopija je anomalija gdje paralalene svjetlosne zrake ulaze u dioptrijski

aparat oka i spajaju se u žarištu ispred mrežnice, a na mrežnici stvaraju
nejasnu sliku posmatranog predmeta. U miopnom oku mrežnjača se ne nalazi
u žiži njegovog dioptrijskog sistema koji nije izmijenjen već se nalazi iza
njegove žižne tačke. Iz ovog razloga predmeti koji se nalazi u daljini ne mogu
da budu jasno viđeni jer mjesto stvaranja njihovog jasnog lika leži negdje
ispred mrežnice, te mrežnica dobija nejasan lik u rasipnim krugovima.

Hipermetrofija je vrsta anomalije gdje je osovina oka kratka u odnosu na

njegovu moć prelamanja tako da se zraci koji dolaze u oko iz beskonačnosti,
paralelno sijeku iza retine odnosno iza maculae luteal. Zato hipermetropno
oko mora da upotrijebi akomodaciju čak i kada posmatra udaljene predmete
 da bi se na taj način povećala moč prelamanja i zraci sjekli u retini, što je
preduslov za jasan vid.

25.STRABIZAM

To je stanje poremećenog odnosa akomodacije, konvergencije i fuzije, a

uzrokovano je neravnotežom očnih mišića. Pokrete oka omogućuju 4 ravna i 2
kosa mišića. Prema funkciji koju obavljaju mišići oka, se dijele u 3 grupe:
1. Vodoravni – pokreću očnu jabučicu oko vertikalne osovine.
2. Vertikalni – pokreču očnu jabučicu oko više osovina
3. Kosi mišići imaju više funkcija. Najvažnija komplikacija uzroka na
strabizmom je slabovidnost i smanjena vidna oštrina koja se ne može
popraviti korektivnim staklima. Postoje rani i kasni strabizni. Rani se
javljaju najčešće kao konvergensi dok su divergentni strabizmi rijetki.
Kasni strabizmi se javljaju poslije druge godine života.
Liječenje je utoliko uspješnije ako se ranije uoče poremećaji i ranije započne
liječenje. Postoji više načina operativnog liječenja strabizma i to operacija
slabljenja mišića i operacija pojačanja mišića. Potpuni uspjeh u liječenju
strabizma predstavlja potpuno izlječenje slabovidnosti tj. normalna vidna
oštrina na oba oka, zatim paralelnost vidnih osnova očiju i normalni senzorni
odnos.

ANATOMIJA UHA
3. Građa i funkcija uha

Auris (uho) je parni organ koji sadrži čulo sluha i ravnoteže. Dijeli se na: vanjsko uho, srednje uho
i unutrašnje uho. Osnovna funkcija: Vanjsko uho prima zvučne talase i prenosi ih do srednjeg uha.
U srednjem uhu, zvučni talasi se pretvaraju u vibracije, koje se prenose na kohlearni aparat
unutrašnjeg uha. Kohlearni aparat sadrži slušne osjetne ćelije, koje primaju zvučni utisak i putem
akustičnog puta prenosi ga do moždanih centara.

Vanjsko uho se sastoji od ušne školjke i vanjskog sluhovoda. Srednje uho se sastoji se od bubne
opne, slušne koščice, Eustahijeve cijevi i bubnjišta.

Unutrašnje uho je najsloženije građe jer sadrži statički i akustični organ. Oba organa se sastoje od
membranoznih kanala i vrećica. Zato se sastoji iz dva dijela labirintus oseus i labirintus
membranakeus. Labirintus oseus se sastoji od pužnice, predvorja i polukružnih kanala. A labirintus
membranakeus se sastoji od akustičnog i statičkog dijela.
Kortijev organ je receptorski organ koji stvara živčane impulse kao reakciju na titranje bazilarne
membrane. Osjetni receptori Kortijevog organa su dvije vrste ćelija sa dlačicama.

Akustički put veže neuroepitelne ćelije Kortijevog organa sa kortikalnim akustičkim centrom u
Hešlovoj vijuzi temporalnog režnja mozga. Akustički put je podijeljen na tri dijela: periferni dio,
centralni dio i kortikalni dio.

Statički-vestibularni put je isključivo reflexni put. To je čulni put za statiku tijela i orijentaciju u
prostoru. Sastoji se od dva dijela: periferni dio koga čine periferni neuroni i centralni dio koga čine
centralni neuroni.

ATOPIJSKI DERMATITIS?
Atopijski dermatitis je kronična (dugotrajna) bolest koja pogađa kožu. Riječ
"dermatitis" označava upalu kože. "Atopijski" se odnosi na grupu bolesti koje su
nasljedne (koje potječu iz obitelji) i često se pojavljuju s drugim bolestima, uključujući
astmu, alergije uz visoku temperaturu, te atopijski dermatitis. Neurodermitis je pojava
crvenila i suhe kože, uz prisutan i jak svrbež, povremeno i rane na zahvaćenim
mjestima, nastale uslijed češanja. Crvenilo, vlaženje, stvaranje krusta na licu, na
tjemenu, nogama i rukama i u pelenskoj regiji glavni su simptomi bolesti u prvih
nekoliko mjeseci života. Atopijski dermatitis najčešće pogađa djecu i mlade ljude, ali
može nastaviti i u starijoj dobi. U većini slučajeva, postoje periodi kada je bolest
pogoršana, nazvani egzacerbacijski periodi ili plamteći periodi, iza kojih slijede
periodi kada se koža popravlja ili potpuno čisti, a to su remisijski periodi. U ranoj dobi
najčešće se radi o alergiji na hranu koju djeca uglavnom "prerastu" iako im koža
često ostaje suha i osjetljiva. Najčešće se radi o alergiji na agrume (naranče,
mandarine, limun), konzervanse u hrenovkama, paštetama, suhomesnatim
proizvodima, ponekad na svinjsko meso i prerađevine, čak i piletinu i bjelanjak jajeta
češće nego žumanjak. Alergija (neurodermitis) može biti i na neke deterdžente koje
koristite za pranje rublja, a osobito je izražena na omekšivače.

Daltonizam je uobičajen izraz za poremećaj prepoznavanja boja. Prvi ga je opisao engleski

znanstvenik John Dalton na temelju vlastitog iskustva, jer je i sam imao problema s
prepoznavanjem boja.
Na mrežnici oka nalaze se živčani završeci - fotoreceptori za tri temeljne valne dužine svjetlosti i
dijele ih u različite kanale koji odgovaraju crvenoj, zelenoj i plavoj boji.
U osoba koje ne raspoznaju boje postoji poremećaj u receptorima - razdioba se ne odvija
pravilno te one stoga ne prepoznaju boje ili zamijene jednu boju za drugu. Neki ljudi ne razlikuju
nijanse boja;neki ne raspoznaju razliku između npr. tamno plave i svijetlo plave,tamno zelene i
svijetlo zelene...
Čovjek ima pet osjetila putem kojih prima informacije iz okoline. Ipak najviše informacija primamo
putem čula vida, čak 90%. Daltonizam dovodi do nepouzdanih informacija što utječe na kvalitetu
života ljudi koji su pogođeni ovim poremećajem.
U svijetu živi oko 8% muškaraca i 0.5% žena s ovim poremećajem. U Hrvatskoj živi 180.000
daltonista, a u Europi, SAD-u i Japanu ukupno 32,6 milijuna. Ljudi s ovim poremećajem trpe na
svim područjima života i onemogućen im je rad u preko 150 zanimanja.
Ova anomalija je nasljedna i postoji od rođenja. Prenosi se s roditelja na potomstvo kao i druga
nasljedna svojstva koja određuju tjelesne osobine pojedinca. Iznimno, daltonizam može biti
posljedica oštećenja očnog živca ili mrežnice oka.
Zdrave osobe razlikuju oko 2000 boja, a daltonisti znatno manje. U muškaraca je poremećaj 16
puta učestaliji nego u žena što se objašnjava spolnim načinom nasljeđivanja. Žene posjeduju XX
genotip, a muškarci XY.
Budući da je daltonizam X vezano nasljeđivanje, muškarci uvijek obolijevaju od te bolesti, za
razliku od žena koje mogu biti samo nositelji bez pojave simptoma.
John Dalton živio je u Engleskoj i proučavao fiziku i kemiju. Posebnu pozornost posvetio je
nasljednim anomalijama. Bolest koju je otkrio početkom 19. stoljeća upućivala je na nedostatak
receptora za plavu, crvenu ili zelenu boju.

Dijagnostika oboljenja nosa i paranazalnih

sinusa
Anamneza

Anamneza predstavlja uzimanje podata koji se tiču bolesti, opšteg zdravstvenog stanja i drugih
aspekata zdravlja od pacijenta ili pratioca ukoliko pacijent nije u stanju da da pouzdane podatke,
što je slučaj kod dece, starijih dementnih osoba ili kod teže bolesti.

Anamneza se uzima određenim redosledom, da se ne bi preskočile neki važne informacije i

grupisana je u sledeće grupe: glavne tegobe, porodična anamneza, lična anamneza, sadašnja
bolest.

Opšti otorinolaringološki pregled

Pregledava se i opisuje opšti izgled pacijenta, utisak težine bolesti, telesna građa, uhranjenost,
svest, orijentisanost u vremenu, prostoru i prema osobama, telesna temperatura, disanje, glas.

Kompjuterizovana tomografija – CT

Predstavlja dodatno sredstvo u dijagnostici oboljenja nosa i sinusa. Njena dijagnostička vrednost
nije tako značajna, kao što je to u slučaju CT, obzirom da ne prikazuje dobro koštane strukture.
Često u toku pregleda drugih organa (najčešće glave), daje lažno pozitivne nalaze u predelu nos
i sinusa, koji nemaju klinički značaj. Veoma je važna u dijagnostici tumora nosa i sinusa tj. za
razlikovanje tečnosti od mekih tkiva u slučaju zasenčenosti šupljina sinusa na CT snimku.

 Endoskopski pregled nosa i sinusa

Vrši se uvođenjem u nos optičkog instrumenta - endoskopa, koji je pod uglom od 0 ili 30 stepeni i
pomoću kojeg se detaljno mogu pregledati sve strukture nosne šupljine. Endoskop j dugačak 18
cm, širok 4 mm, ima osvetljenje koje daje svetlost sa njegovog donjeg kraja, vidno pole širine 90
stepeni u svim pravcima, te omogućava dovoljno detaljno i široko sagledavanje svih anataomskih
pojedinosti, kao i tip i opseg oboljenja. Endoskopski pregled se najčešće vrši bez anestezije ili
ređe primenom lokalnog sprej anestetika na sluznicu nosa, sa obzirom da nije invazivan i da traje
oko 1-2 minuta. Veoma ratko, najčešće kod dece ili mentalno retardiranih odraslih, pregled se
mora izvesti u opštoj anesteziji, s obzirom na neophodan mir pacijenta tokom pregleda. Snimak
se sačuva na HDD rekorderu, te se nakon pregleda može iskoristiti za pokazivanje stanja
pacijentu, kao arhiva stanja šupljine nosa u različitim fazama lečenja ili u svrhi edukacije. ORL
odeljenje Opšte bolnice u Subotici ima kompletnu videoteku svih pregleda i operacija, načinjenih
od 2006 do danas, čime se ne mogu pohvaliti ni mnogo veće i bolje opremljene ustanove višeg
ranga. 

Pod normalnim okolnostima i na prethodno neoperisanom nosu, uvid u sinusne šupljine nije
omogućen, jer ga prekrivaju odgovarajuće strukture, te se često zaključci o stanju sinusa izvode
na osnovu indirektnih pokazatelja, kao što je stanje i boja sluznice nosnih školjki i struktura
srednjeg nosnog hodnika, prisustvo sekreta, njegove karakteristike i mesto gde se on nalazi,
neke anatomske varijacije itd. Pored endoskopa se u toku pregleda koristi i aspirator, kojim se
uklanja sekret i kojim se minimalno mogu pomerati strukture u šupljini nosa. Drugi instrumenti se
znatno ređe koriste, kao što je npr. hvatalica kod biopsija promena ili aplikacije epimukozne
anemizacije.

Ekcem (Kontaktni alergijski dermatitis)

Uzrok nastanka
Mehanizam nastanka bolesti je imunološki. Strana supstanca, obično nepotpuni alergen (hapten)
dospeva na kožu, penetrira u epiderm i tu se veže sa proteinskim nosačem stvarajući puni
alergen. Alergeni su mnogobrojni-najčešći su različiti metali (hrom, nikl, kobalt), organska i
nerganska jedinjenja, jedinjenja žive, kaučuk, guma, lokalni lekovi, anestetici, sulfonamidi,
kozmetski prepararati, razne boje i dr. Pomažući faktori u nastanku oboljenja su razna oštećenja
kože, zapaljenja, promena pH kože i zaštitne barijere, razni mehanički i hemijski faktori,
koncentracija alergena, individualne osobine kože.

Klinička slika
U akutnoj fazi, koja obično nastaje naglo, na mestu kontakta javlja se eritem (crvenilo) i otok,
zatim sledi pojava papula (promena iznad ravni kože, poput bubuljice), vezikula (mehurić),
njihovo prskanje sa stvaranjem erozija i vlaženja, sasušivanja sekreta, pojava deskvamacije
(ljuštenje) i ozdravljenje bez vidjivih promena. U svim fazama je svrab jako izražen.

Ukoliko proces prolazi u subakutnu fazu eksudacija je manje izražena i preovlađuje upalna infiltracija.
Eritem je manje izražen, nema otoka.

U hroničnoj fazi koža je zadebljana, gruba, smeđe eritemna, lihenificirana (lihen-lišaj) usled češanja.
Nema vezikula niti vlaženja.

Bolest se može pojaviti na svim delovima tela, čak i na koži dlanova i tabana gde je debeo rožasti sloj
sa prirodno jačom zaštitom. Češće je na nekim regijama a to su otkriveni delovi kože (lice, ruke). Sem
na mestu kontakta promene se mogu videti i na udaljenim regijama.

Prognoza zavisi od vrste alergena, rasprostarnjenosti promena, ali i drugih neimunoloških zbivanja. Do
izlečenja može doći ako se ranije eliminiše inkriminisani alergen. Ponekada bolest perzistira i posle
uklanjanja alergena.

Dijagnoza
Postavlja se na osnovu anameze, kliničke slike, epikutanih testova, testa eliminacije i ekspozicije.
Češće se javljaju teškoće u identifikaciji alergena.

Lečenje
Kod eksudativnih promena aplikuju se antiseptične obloge, kortikosteroidne kreme, po potrebi
antibiotske masti. U hroničnim stanjima se aplikuju kortikosteroidne masti, preparati katrana
obično u kombinaciji sa indeferentnim kremama. U opštoj terapiji ordiniraju se antihistaminici, a
kada su promene generalizovane kortikosteroidi u kraćim razdobljima.

Veliki značaj ima profilaksa u vidu izbegavanja kontakta sa odgovarajućim alergenima i naročito
zaštita kože (zaštitne rukavice, kreme paste). Najvažnije je omogućiti da se koža koja je zahvaćena
ekcemom ne isušuje, što se postiže hidrantnim kremama i kremama kojima se omekšava koža. Kada
koža zahvaćena ekcemom počne da svrbi treba namazati neku od ovih krema i naravno treba
izbegavati češanje.

LARINGITIS
Laringitis je upala sluznice grla tj. dijela dušnika u kojem se nalaze glasnice. Ako su
glasnice natečene, zvukovi koji izlaze iz usta su nekoliko tonova viši ili niži. Moguća
je i promuklost ili ostanak „bez glasa“. Laringitis se može podijeliti na akutni i kronični.
Akutni laringitis je uzrokovan infektivnim čimbenicima i karakterističan je, prije svega,
za mlađe dobne skupine. Kronični laringitis je bolest koja je karakteristična za odraslu
populaciju. Uzrokovana je, prije svega, neinfektivnim iritirajućim čimbenicima te
duhanskim dimom kojem je izložena cijela sluznica dišnih puteva prilikom pušenja.
Drugi čimbenici koji bi mogli pogodovati kroničnim upalnim promjenama grkljana su
alkohol, kronične infekcije gornjih dišnih puteva, prije svega, sinusa.

Simptomi
Promuklost, otežano disanje, povišena tjelesna temperatura, malaksalost, bol
prilikom govora te stalna potreba za pročišćavanjem grla samo su neki od simptoma
laringitisa.

Prevencija
Ne naprežite glas preko svake mjere. Izbjegavajte zadimljene prostore. Ako je upala
grla posljedica alergijske reakcije na određene vrste hrane, uklonite onu hranu koju
smatrate uzročnikom upale iz svoje prehrane.

Liječenje
Ako je posrijedi virusna upala grla, tijelo će se samo riješiti virusa. Ako se radi o
bakterijskoj upali, liječnik će vam dati antibiotike. Kod većine alergija liječnici obično
propisuju antihistaminike koji smanjuju oticanje i upalu. Pritom je važno pošteđivati
glas od daljnjih napora. Ako ste, pak, samo preopteretili grlo npr. žustrim navijanjem
na utakmici, liječenje nije potrebno. Važno je što više odmarati glas.

Posebna napomena
Osim virusa i bakterija, upalu grla uzrokuje svako preopterećenje glasnica. Glasnice
mogu oteći i zbog alergije i izloženosti jakim kemikalijama ili otrovima ili kao
posljedica izraslina ili tumora.

Dermatološki pregled 
je vrsta specijalističkog pregleda koji obuhvata pregled kože i sluzokože celog tela i
kožnih dodataka : noktiju i kose.
Pregled je bezbolan, ne zahteva pripremu pacijenta ,obavlja se preledom golim okom ili nekim od
aparata lupom i načešće dermatoskopom. a osim pregleda lupom-uveličavajućim staklom i lampom,
za pregled pigmentacija i nepigmentovanih promena na koži i sluzokožama koristi se dermatoskop sa
mernim podeocima i svetlom.Za praćenje pacijenata sa neuobičajenim ili rizičnim promenama na koži
koristi se fotoaparat sa dermatoskopom. Pregled prosečno traje oko 20-30 minuta , zavisno od stanja
bolesnika i težine bolesti.

Dermatološki pregled obuhvata:

1. Anamnezu – uzimanje podataka o postojećim tegobama i smetnjama.

2. Ličnu i porodičnu anamnezu- podatke o prethodnim i sadašnjim kožnim i drugim

bolestima od značaja, alergijama , lekovima koje pacijent uzima i bolestima kod
krvnih srodnika )

3. Dermatološki pregled (status)

4. Završno mišljenje i određivanje terapije

5. Dopunske dijagnostičke ili estetske procedure : biopsije promena na koži,

uklanjanje bradavica tečnim azotom ili radiotalasnim aparatom, hemijski piling za
uklanjanje fleka i vraćanje elastičnosti i ujednačavanje tena, konturiranje lica i
ublažavanje bora hijaluronskom kiselinom
1. Anamneza obuhvata detaljan opis i uzimanje podataka od strane pacijenta u vezi bolesti. Tegoba koje
se javljaju naglo ili postepeno i zahtevaju da se obavezno obavi dermatološki preged su sledeće:
različiti osipi,( naročito praćeni povišenom temperaturom,svrabom, slabošću, gušenjem), različite
pojave mehurova i rana na koži i sluzokožama , promene izgleda mladeža, povrede mladeža,
hronične bolesti kod kojih je došlo do pogoršanja: psorijaza, ekcem, seboreja, rozacea , opadanje
kose, promene na nogama , naroćito rane nastale na mestu proširenih vena, sve vrste sexualno
prenosivih bolesti itd.
3a) Dermatološki pregled obuhvata pregled lupom sa uveličavajućim staklom , svetlosnom lampom,
dermatoskopom.Za pregled pigmentacija i nepigmentovanih promena na koži i sluzokožama koristi se
dermatoskop( sa 10-40x uveličanjem) sa mernim podeocima i svetlom.Za praćenje pacijenata sa
neuobičajenim ili rizičnim promenama na koži koristi se i fotoaparat sa dermatoskopom.
3b) Dermatoskopski pregled je složen , obuhvata pregled ili praćenje mladeža njihove strukture i boje i
po potrebi poređenje sa prethodnim dermatoskopskim nalazima u svrhu praćenja pacijenata koji su
već operisali mladeže
4. Završno mišljenje i terapija: sastoji se u prepisivanju masti, gotovih ili pravljenih krema, šamona i
tinktura ili tableta po odreženom režimu,radi brzog povlačenja ili umanjenja tegoba.Ponekad terapija
zahteva i upućivanje drugim specijalistima radi dodatnih analiza i usaglašavanja terapije ili utvrđivanja
uzroka osnovne bolesti, koja se manifestuje na koži
5.a) Dopunske dijagnostičke procedure koje se obavljaju zato sto su bolesti na koži vezane za
poremećaj drugih unutrašnjih organa su: odredjene laboratorijske analize, imunološke
analize,ultrazvuk mekih tkiva, Color doppler nogu ili specijalistički pregledi( ginekološki, reumatološki,
fizijatrijski , endokrinološki gastroenterološki pregled, kardiološki)
 5.b) Estetske intervencije podrazumevaju izvođenje procedura radi ulepšavanja kože ili uklanjanja
promena koje pritiskom i povređivanjem mogu dovesti do komplikacija usled rasta, uvrtanja ili
inficiranja.
Za sve procedure sprovodi se besplatna konsultacija u obliku kraćeg razgovora –oko 10min radi opisa
procedure, pripreme pacijenta pre i ponašanja u nedeljama nakon intervencije.

Pacijent na dan procedure potpisuje pisani pristanak za intervenciju kojim se obavezuje da poštuje
savete lekara u toku i nakon iste.

Takođe kod estetskih intervencija može zbog niskog praga za bol ili osetljivosti regije (genitalije, očna
regija) na predlog lekara da dobije odgovarajuću anesteziju, u vidu injekcije u potkožno tkivo ili kreme
(zahteva nekoliko do 30 min. čekanja da se polje intervecije učini bezbolnim)

U intervencije spadaju:
I) Uklanjanje dobroćudnih izraštaja na koži – različitih vrsta bradavica,fibroma, cisti,rožastih i drugih
keratoza-promena nastalih delovanja faktora sredine ili sunčanjem
II) Hemijski piling – to je kontrolisano uklanjanje površinskih slojeva kože radi podmlađivanja, beljenja
fleka i osvežavanja tj vraćanja tonusa i elastičnosti kože lica i dekoltea kao i ujednačavanja boje kože
–voćnim kiselinama i trihlorsirćetnom kiselinom.
Procedura traje do 1h , uz preporuku za negu kože prvih 7 dana po tretmanu, tj. izbegavanja
izlozenosti suncu i nekom lekovima ili aktivnostima

III) Tretman lica u okviru održavanja terapije akni obuhvata uklanjanje mitisera , cisti sa lica i
smirivanje iritacije nakon čišćenja. Posebno se preporučuje osobama sa bubuljicama, nečistom
masnom kožom sa proširenim porama
IV) Fileri i mezoterapija predstavljaju metode kojima se u kožu unose kokteli vitamina, fragmenti
hijaluronske kiseline i drugih aktivnih supstanci .Njima se odlažu ili ublažavaju znaci starenja kože :
opuštenost, sivilo, gruba tekstura kože, vidljive bore, koje se javljaju u pojedinim fazama života : posle
porođaja, u pubertetu, u menopauzi, sa naglom promenom težine, kod stresa, ubrzanog tempa života,
pušenja, hormonskih promena
Metode spadaju u umereno invazivne, ne mogu nikada da zamene agresivne procedure plastične
hirurgije-face lifting, dermabraziju i dr. Mogu među sobom kombinovati i ponavljati na 7, 15 , 30,60, 90
dana ili kako dermatolog odredi.

Optički put
(funkcija oka) prenosi vidne utiske iz retine i sprovodi ih 1. preko primarnih optičkih centara u
diencefalonu do kortikalnog optičkog centra u mozgu. 2. reflexno, preko primarnih optičkih centara
u mezencefalonu do jedara u moždanom stablu i kičmenoj moždini. Optički put razlikuje 4 dijela sa
istoimenim neuromina: periferni, centralni, kortikalni i reflexni dio.

Pomoćni delovi oka su:

Obrve sprečavaju slivanje znoja sa čela u oči.

Očni kapci štite od različitih uticaja, oni su spolja prekriveni kožom, a iznutra

sluzokožom – Vežnjača, a na krajevima se nalaze trepavice.

Trepavice štite očnu jabučicu.

Suzne žlezde luče suze. A suze spitaju nečistoću sa očne jabučice.

Očni mišići pokreću očne jabučice u svim pravcima i to u oba oko u istom smeru i
istovremeno.

Poremećaji disanja
 Eupnea – Normalno disanje 17/min.
 Tachypnea – preko 24 udisaja
 Bradypnea – ispod 10
 Hiperventilacija povećana dubina disanja
 Hipoventilacija smanjena dubina disanja
Periodična disanja

Kussmanovo disanje

Hiperventilacija. Sreće se pri kompenzaciji ketoacidotične kome kod dijabetičara.

Pickwickov sindrom – aritmija disajnih pokreta

Izmjena apneje i disanja koje počinje dubokim eksurzijama koje se postepeno stišavaju do apneje.
Sreće se kod debelih ljudi u ležećem stavu kao posljedica vjerovatno retencije CO2. Normalizacija
nastaje kad čovjek ustane

Cheyne-Stokesovo disanje

Aritmija disajnih puteva pri čemu se smjenjuje apnea sa disanjem koje karakterišu prvo niske zatim
visoke pa opet niske eksurzije. Posljedica je oštećenja respiratornog centra koji gubi uobičajenu
osjetljivost prema gasovima u krvi pa biva čas jače čas slabije nadraživan (kao da je inertan – neno
reko). Sreće se kod metaboličke acidoze, uremične kome i dekompenzacije srca.

Biotovo disanje

Smjenjivanje perioda apneje koja traje 10-30 sec sa periodima normalnog disanja promjenjivog
trajanja. Znak su procesa oštećenja nervnog tkiva bilo posljedicom upale meninga ili nekim drugim
procesima koji destruiraju moždano tkivo. Vrlo loša prognoza.

Agonalno disanje

Nejednaki udisaji koji se smjenjuju sa pauzama.

Dispnea – glad za vazduhom. Razlikujemo ekspiratornu – smetnje malih disajnih puteva

i inspiratornu –smetnje velikih disajnih puteva (traheja, larinks) i kombinovanu – (odakle polazi zrak –
odatle dispnea – neno skonto)

Asfiksija – povećanje sadržaja CO2 u krvi a smanjenje O2 – cijanoza. Srećemo je kod začepljenja
disajnih puteva bilo koje etiologije i kod promjena parenhima koje otežavaju prolaz gasova kroz
respiratornu membranu.
U razvoju prvo prolazi kroz eksiciatornu fazu – gdje je povećana koncentracija CO2 u krvi uzrok
ekscitacije disajnog centra i ovaj hiperventilacijom i tachypneom pokušava da ga se oslobodi
i depresivna faza – kada respiratorni centar ispada iz funkcije i gasi se disanje – slijedi smrt.

Poremećaji mirisa i okusa

Kako su poremećaji mirisa i okusa rijetko kada opasni po život, oni ne moraju privući veliku
medicinsku pozornost. Ipak, ti poremećaji mogu frustrirati, jer mogu zahvatiti sposobnost osobe
da uživa u hrani, piću i ugodnim mirisima. Mogu smetati i sposobnosti osobe da primijeti
potencijalno štetne kemikalije i plinove, što bi moglo imati teške posljedice. Tu i tamo ipak neki
poremećaj koji ošteti miris i okus može biti ozbiljan.

Kako ljudi osjećaju okuse

Osjet okusa i mirisa djeluju zajedno i pomoću njih ljudi prepoznaju i cijene arome. Centar za miris
i okus u mozgu udružuje osjetne podatke i iz jezika i iz nosa.
Tisuće sitnih okusnih pupoljaka prekriva veći dio površine jezika. Kada hrana dođe u usta,
podražava receptore u okusnim pupoljcima. Nakon toga okusni pupoljci šalju živčane impulse u
centar za miris i okus u mozgu koji ih protumači kao okus. Okusni pupoljci na vrhu jezika otkrivaju
slatkoću, oni postranični slanost i kiselost, a oni straga gorkost. Kombinacije ta četiri osnovnih
okusa stvaraju široki spektar aroma.
Malo područje na sluznici koja oblaže nos (njušni epitel) sadrži živčane završetke koji otkrivaju
miris (njušni živci). Kada molekule iz zraka uđu u nosne hodnike, potiču sićušne izdanke poput
dlačica (cilije ili trepetljike) na tim živčanim stanicama. To poticanje šalje živčane impulse kroz
nabreknuća na kraju živaca (njušni pupoljci) uzduž njušnog živca u centar za miris i okus u
mozgu. Centar tumači te živčane impulse kao poseban miris. Tim procesom može se razlikovati
tisuće različitih mirisa.
Za razlikovanje većine aroma, mozak treba osjete i okusa i mirisa. Na primjer, da bi raspoznao
aromu slatkog čokoladnog deserta, mozak osjeća slatki okus preko okusnih pupoljaka i bogati
jaki miris čokolade iz nosa.
Miris i okus su usko povezani. Okusni pupoljci jezika prepoznaju okus; živci u nosu prepoznaju
miris. Oba osjeta prenose mozgu koji kombinira podatke da prepozna i ocijeni arome. Dok se
neki okusi―kao što je slano, gorko, slatko i kiselo―mogu otkriti bez osjeta mirisa, kompliciranije
arome (npr. malina) zahtijevaju da ih prepozna i osjet mirisa i osjet okusa.
Gubitak ili smanjivanje sposobnosti mirisa (anozmija) je najčešći poremećaj mirisa i okusa.
Budući da razlikovanje jedne od druge arome najvećim dijelom počiva na mirisu, ljudi često
najprije zamijete, ako im se hrana učini neukusnom, smanjeni osjet mirisa.
Na osjet mirisa mogu utjecati promjene u nosu, u živcima koji vode iz nosa u mozak ili u mozgu.
Na primjer, ako su nosni prolazi zatrpani zbog prehlade, osjet mirisa se može smanjiti
jednostavno zbog toga što se mirise spriječilo da dođu do receptora za miris. Kako sposobnost
njuha zahvaća okus, ljudima koji imaju hunjavicu hrana često nema pravi okus. Stanice koje
osjećaju miris mogu biti za neko vrijeme oštećene virusom influence; neki ljudi nekoliko dana ili
čak tjedana nakon napada influence izgube miris ili okus.
Katkada gubitak mirisa i okusa traje mjesecima i čak postane stalnim. Stanice koje osjećaju miris
mogu biti oštećene ili razorene ozbiljnim infekcijama nosnih sinusa ili zračenjem zbog liječenja
raka. Međutim, najčešći uzrok trajnog gubitka mirisa je ozljeda glave što se često događa u
automobilskim nesrećama. Vlakna njušnog živca―živac koji sadrži receptore za miris―savijena
su na šupljikavoj pločici―kosti na bazi mozga koja odjeljuje prostor lubanje od nosne šupljine.
Rijetko se osoba rodi bez osjeta mirisa.
Preosjetljivost na miris (hiperozmija) je znatno rjeđa od anozmije. Poremećeni osjet mirisa koji
čini da se neškodljivi mirisi osjećaju neugodnima (disozmija) mogu nastati zbog infekcija u
sinusima ili djelomičnog oštećenja njušnog živca. Disozmiju može uzrokovati i slaba higijena zubi
koja može dovesti do infekcija usta koje loše vonjaju i osjete se nosom. Katkada dizosmiju razviju
ljudi u depresiji. Neki ljudi koji imaju napadaje grčeva koji proizlaze iz dijela mozga u kojem se
prima osjet mirisa (njušni centar) doživljavaju kratke, žive, neugodne osjete mirisa (njušne
halucinacije) . Ti su neugodni mirisi dio napadaja, a ne krivo tumačenje nekog mirisa.
Smanjeni ili izgubljeni osjet okusa (ageuzija) obično uzrokuju stanja koja pogađaju jezik. Primjeri
su vrlo suha usta, jako pušenje (naročito pušenje lule), liječenje zračenjem glave i vrata i
nuspojave lijekova kao što je vinkristin (lijek protiv raka) ili amitriptilin (lijek protiv depresije).
Poremećaj okusa (disgeuzija) mogu uzrokovati mnogi od istih čimbenika koji imaju za posljedicu
gubitak okusa. Opekline jezika mogu za neko vrijeme uništiti okusne pupoljke, a Bellova paraliza
(jednostrana paraliza lica uzrokovana poremećenjem funkcije facijalnog živca) mogu otupiti osjet
okusa na jednoj strani jezika. I disgeuzija može biti simptom depresije.

Dijagnoza
Liječnici mogu ispitivati miris uporabom mirišljivih ulja, sapuna i hrane―na primjer, kava ili klinčić.
Okus se može ispitivati uporabom tvari koje su slatke (šećer), kisele (sok od limuna), slane (sol) i
gorke (aspirin, kinin, aloe). Liječnik ili zubar također ispituju usta s obzirom na infekciju ili suhoću
(premalo sline). Rijetko je potrebna kompjutorizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija
(MRI) mozga.

Liječenje
Ovisno o uzroku poremećaja okusa, liječnik može preporučiti promjenu ili prestanak uzimanja
sumnjivog lijeka, održavanje ustiju vlažnima sisanjem bombona ili samo čekanje nekoliko tjedana
da se vidi hoće li problem nestati. Za preparate s cinkom, koji se mogu nabaviti u slobodnoj
prodaji, tvrdi se da ubrzavaju oporavak, naročito pri poremećajima okusa koji nastaju nakon
napada influence. Učinak, međutim, nije znanstveno potvrđen.

Povrede uha
Povrede uva mogu da zahvate samo spoljnje, srednje ili unutrašnje uvo, ili su
kombinovane tako da obuhvataju više regija-
Povrede usne školjke najčešće su uzrokovane dejstvom oštre ili tupe mehaničke
sile, a rede su posledica fizičkih i hemijskih faktora. Prema stepenu oštećenja,
mehaničke povrede mogu biti otvorene i zatvorene.
Otvorene povrede usne školjke nastaju kao posledica oštre mehaničke sile. To su
najčešće sitne povrede na koži (posekoti-ne), zatim manja ili veća oštećenja svih
tkiva, a izuzetno dolazi i do potpunog odse-canja cele usne školjke. Parcijalne ili
totalne amputacije najčešće se dešavaju pri automobilskim nesrećama ili su
posledica povreda na radu.
Komplikacije kod ovih povreda mogu nastati ako se blagovremeno ne primeni
adekvatna antibiotska terapija. Načešće se razvija zapaljenski proces kože,
hrskavice i njenog površnog sloja, što može da ima za posledicu pojavu manjih ili
većih defor-miteta usne školjke.
Lečenje ovih povreda zavisi od njihovog obima. Obrada rane se vrši prema hirur-
škim principima, šije se samo koža i to maksimalno štedeći. Osim toga treba dati
antibiotsku terapiju i AT zaštitu.
Zatvorene povrede usne školjke nastaju usled dejstva tupe mehaničke sile. Ošteće-
nje karakteriše pojava izliva i nakupljanja krvi (othematom) između hrskavice i nje -
nog površnog sloja (perihondrijuma).
Klinička slika
Klinički se povreda manifestuje pramenom konfiguracije usne školjke. Ona je ote-
čena, a na njenoj prednjoj strani vide se modrikasta, bezbolna i elastična izbočenja
različitog stepena. U početku bolesnik najčešće nema subjektivnih tegoba i ove pro-
mene može slučajno da primeti ili da mu neko drugi na to skrene pažnju. Kao
posledica hematoma može se razviti aseptička nekroza hrskavice, a pojavom
sekundarne infekcije mogu nastati zapaljenski procesi usne školjke.
 
Terapija
Lečenje je hirurško i sastoji se u inciziji koja se izvodi na najvećem udubljenju nor-
malne konfiguracije usne školjke na kojem se nalazi hematom. Punkcija hematoma
može biti uspešna ako se primeni u početnoj fazi (pre koagulacije krvi) i u uslovima
apsolutne asepse. Međutim, pri ovoj intervenciji postoji mogućnost za unošenja
infekcije i pojava zapaljenskih procesa. Prilikom pomenutih intervencija uvek se
stavlja kompresivni zavoj. Antibiotska terapija se daje u cilju sprečavanja infekcije.

Seboroični dermatitis
Seboroični dermatitis (SD) je upala dijelova kože koji sadrže mnoštvo žlijezda lojnica (lice,
vlasište, gornji dio trupa). Uzrok je nepoznat, no određenu ulogu ima , normalni mikroorganizam
kože. SD se s povećanom učestalošću pojavljuje u bolesnika s HIV–om i u onih s nekim
neurološkim bolestima. Seboroični dermatitis uzrokuje povremeni svrbež, perut i masno žuto
ljuskanje uzduž linije kose i na licu. Liječi se katranskim ili drugim medicinskim šamponom i
lokalnom primjenom kortikosteroida i sredstava protiv gljivica.
Usprkos imenu, sastav i izlučivanje sebuma su obično normalni. Čini se kako na incidenciju i
težinu bolesti utječu genski čimbenici, emocionalni ili tjelesni stres i klima (obično se pogoršava
tijekom hladnog vremena). SD može prethoditi psorijazi ili biti s njome povezan (seborijaza).
Bolesnici s neurološkom bolešću (osobito Parkinsonovom bolešću) ili HIV–om mogu imati teški
SD. Vrlo rijetko, dermatitis postaje generaliziran.
Patogeneza SD nije jasna, ali je njegova aktivnost povezana s brojem Pityrosporum kvasnica na
koži.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Simptomi se razvijaju postupno a dermatitis je obično očit samo u vidu suhih ili masnih ljusaka na
vlasištu (perut) uz različito izražen svrbež. U teškoj bolesti, uzduž linije kose, iza ušiju, u vanjskim
slušnim hodnicima, na obrvama, u aksilama, na korijenu nosa, u nazolabijalnim brazdama i iznad
sternuma pojavljuju se žuto–crvene ljuskave papule. Može se razviti rubni blefaritis sa suhim
žutim ljuskama, i nadražaj spojnice. SD ne uzrokuje gubitak kose.
Novorođenčad može razviti SD s debelim, žutim naslagama na vlasištu (tjemenjača, tjemenica);
fisure i žute ljuske iza ušiju; crvene papule na licu i uporni pelenski osip. Starija djeca mogu razviti
debele, otporne ljuskave plakove promjera 1–2 cm. Dijagnoza se postavlja klinički.

Liječenje
U odraslih se svakodnevno ili svaki drugi dan sve dok se perut ne stavi pod kontrolu, a potom
2×/tj. treba rabiti cink pirition, selenijev sulfid, sumpor i acetilsalicilna kiselina ili katranski šampon.
U vlasište ili druga dlakava područja može se 2×/dan utrljavati kortikosteroidni losion (npr. 0,01%
otopina fluocinolon acetonida, 0,025% otopina triamcinolon acetonida) sve dok se ljuskanje i
crvenilo ne stave pod nadzor. U područja postaurikularno, nazolabijalne brazde, rubove očnih
kapaka i korijen nosa 2 ili 3×/dan se utrljava 1%–tna hidrokortizonska krema, što se kad se
postigne nadzor smanjuje na 1×/dan; hidrokortizonska krema je najbezazleniji kortikosteroid za
lice jer fluorirani kortikosteroidi mogu izazvati nepoželjne pojave (npr. teleangiektaziju, atrofiju,
perioralni dermatitis). U nekih bolesnika 2%–tna ketokonazolska krema ili drugi imidazoli za
lokalnu primjenu nanošeni 2×/dan tijekom 1–2 tj. izazivaju povlačenje koje traje mjesecima. Kod
seboreje ruba kapaka, nanosi se dječji šampon razrijeđen s vodom u omjeru 1:9, pomoću
vatenog štapića.
U dojenčadi, svakodnevno se rabi dječji šampon a 1%–tna hidrokortizonska krema se utrljava
2×/dan. Kod debelih naslaga na vlasištu malog djeteta, prije spavanja se nanosi 2%– tna salicilna
kiselina u maslinovom ulju ili kortikosteroidni gel, i utrlja četkicom za zube. Vlasište se
svakodnevno pere šamponom sve dok naslaga ne nestane.

Bolesti kože - simptomi i liječenje

Koža je najveći ljudski organ s nizom funkcija među kojima su pohrana energije, održavanje tjelesne
temperature, do zaštite tijela od infekcija te od prekomjernog gubitka tekućine. Na kožu otpada 18%
naše tjelesne težine, a sastoji se od sloja živaca, žlijezda i stanica.

Koža je u konstantnom procesu obnavljanja, stvaraju se nove stanice kože i zamjenjuju stare. Mlada
koža se rađa u unutrašnjosti te prodire van, a na površini je stara koža (mrtve stanice). Procjenjuje se
da svake minute naše tijelo izgubi oko 30.000 stanica, koje se zamijene novima, a svakih mjesec dana
se obnovi cijeli epidermis.

Koža se sastoji od tri sloja: epidermisa, dermisa i sloja masti. Epidermis je izrazito tanak sloj koji se
sastoji od odumrlih stanica i koji štiti kožu od štetnih tvari. Također, u ovom sloju su melanociti, stanice
koje proizvode melanin, kožni pigment, koji određuje boju naše kože.

Dermis sadrži receptore za bol i dodir, čija ticala dosižu do površine kože i mnogih funkcionalnih
žlijezda kože: znojnica, lojnica i dlačne folikule u kojima se stvaraju dlake. Ovaj sloj sadrži i žile koje
kožu hrane i drže toplom te živce. Sloj masti služi kao izolator tijela protiv vrućine i hladnoće.

Promjene na koži
Promjene na koži mogu se zamijetiti golim okom, mikroskopom ili analizom dijelova kože (biopsijom),
te drugim metodama poput pregleda posebnim svjetlima, testovima i sl. Promjene na koži ponekad
ukazuju samo na bolesti kože kao organa, no postoje slučajevi kada promjene na koži ukazuju na
probleme s nekim drugim dijelom tijela. Stoga, dermatolozi često kod promjena na koži upućuju na
preglede drugim specijalistima koji otkrivaju žarišta problema i bolesti.

Kod dijagnosticiranih kožnih oboljenja, koža se liječi ili lokalno ili sistemski. Kod lokalnog se liječenja
lijekovi primjenjuju izravno na zahvaćeno područje kože. Pri sistemskoj terapiji lijekovi se daju na usta
(peroralno) ili injiciraju (parenteralno) raspodjeljujući se po čitavom tijelu. Rijetko, kada je potrebna
visoka koncentracija lijeka u zahvaćenom području, liječnik može injicirati lijek tik ispod kože
(intradermalna injekcija).

Bolesti kože
Najčešće bolesti kože su:
 Svrbež
 Površinski poremećaji kože
 Dermatitis
 Upala kože
 Dekubitus
 Infekcije kože
 Poremećaji pigmenta
 Karcinom kože

Svrbež
Svrbež je neugodan osjećaj koji izaziva češanje na iritiranom mjestu. Dugotrajni osjećaj svrbeža,
odnosno češanje – može izazvati crvenilo, porezotine i dublje rane na koži.

Uzroci svrbeža mogu biti neka stanja kože ili bolesti koje zahvaćaju cijelo tijelo. Često osjećaj svrbeža
izazivaju paraziti, ugrizi kukaca, urtikarija te različite vrste dermatitisa. Također, uzrok svrbeža mogu
biti neke kemikalije, alergije ili suha koža. Kod unutarnjih bolesti, svrbež izazivaju bolesti jetre,
bubrega, limfomi i leukemija. Također, čest je u kasnim stadijima trudnoće.

Svrbež zahtijeva otkrivanje uzroka te liječenje prema uzroku bolesti, odnosno ovog neugodnog
osjećaja. Ako se radi o nadraženosti kože, liječnik će propisati kremu ili losion ili lijekove, po potrebi.

Površinski poremećaji kože

Površinski poremećaji kože odnose se na oštećenja rožnatog sloja kože i dubljih dijelova epidermisa,
a uključuju suhu kožu, žuljeve i kurje oči, psorijazu te druga oboljenja. Suhu kožu često izaziva hladno
vrijeme ili često kupanje, a liječi se održavanjem bolje vlažnosti kože kremama i mastima.

Žuljevi su područja kože koja, uslijed ponavljanog trljanja, postaju nenormalno debela, dok su kurje oči
zadebljana područja u obliku zrna, koja najčešće nastaju na području nožnih prsta i stopala. Žuljevi i
kurje oči liječe se različitim otapalima te odstranjuju skalpelima. Psorijaza je oboljenje kože za koje je
karakterisična nakupina koja se ljušti uz prisustvo plakova (uzdignutih površina) različite veličine.
Psorijaza se povezuje sa stanjem imuniteta. U početnim fazama psorijaza se liječi kremama,
šamponima, te UV zračenjem, dok se jače oblike liječi lijekovima.

Dermatitis
Dermatitis (ekcem) je upala gornjih slojeva kože koja izaziva stvaranje mjehura, crvenilo, oteknuće,
cijeđenje tekućine, stvaranje krasta, ljuštenje i obično svrbež.

Dermatitisa postoji više vrsta: kontaktni, kronični, atopijski, seboroični, numularni, zastojni te
generalizirani i lokalni. Prema vrsti dermatitisa koji se dijagnosticira, liječnik će propisati potrebnu
terapiju, od raznih krema, do lijekova.

Upala kože
Upalni procesi na koži manifestiraju se kao osipi, rane i mjehuri koji se ponekad vrlo brzo povuku, a
ponekad mogu biti dugotrajni i po život opasni.

Među kožne upale se ubrajaju osipi uzrokovani lijekovima koji se povuku s prestankom uzimanja tih
lijekova, toksične nekrolize, različite eriteme i granuloma anulare. Toksična epidermalna nekroliza je
po život opasna kožna bolest pri kojoj se površni sloj kože ljušti u velikim komadima (plahtama).

Eriteme su različite mrlje i izbočine na koži koje mogu biti virusnog porijekla ili pokazatelji nekih drugih
procesa u organizmu. Granuloma anulare je kronično stanje kože nepoznata uzroka pri kojem male,
čvrste, uzdignute izbočine (čvorići) tvore prsten sa u sredini normalnom ili lagano uleknutom kožom.

Dekubitus
Dekubitus je oštećenje kože (rana) koje nastaje zbog nedostatka krvnog protoka i zbog nadražaja
kože iznad kosti gdje je koža bila duže vrijeme pod pritiskom kreveta, invalidskih kolica, sadrenog
zavoja, udlage ili drugih tvrdih predmeta.

Dekubitus se najčešće pojavljuje na stražnjici i donjem dijelu kralježnice ili po petama. Dekubitusi se
mogu uspješno liječiti ako se primjete u ranoj fazi, no kasniji stadiji su vrlo opasni, čak i smrtonosni.

Infekcije kože

Infekcije može mogu biti različitog porijekla, pa su poznate bakterijske, gljivične, parazitske i virusne
infekcije, prema uzroku nastanka. Infekcije kože se mogu spriječiti održavanjem higijenom, a kad
nastanu najčešće se liječe kremama i mastima.

Poremećaji pigmenta
Kao što je ranije rečeno, pigment utječe na boju kože. Glavni pigment koji se nalazi u koži je melanin,
tamnosmeđi pigment kojeg proizvode stanice (melanociti), raspršene među drugim stanicama u
gornjem sloju kože, epidermisu.

Poremećaji vezani uz pigment odnose se na niske ili povišene količine pigmenta koje se očituju kao
dijelovi površine kože smanjene ili pojačane pigmentacije. Razlog tome mogu biti upalni procesi u
koži, ali i različite druge bolesti ili uzimanje lijekova.

Karcinom kože

Karcinom kože je najčešći oblik raka, ali se većinu tih karcinoma može izliječiti. Najčešće vrste raka
kože obično nastaju na mjestima izloženim suncu pa se stoga savjetuje izbjegavanje direktne
izloženosti suncu po najvećim vrućinama te korištenje zaštitnih sredstava. Među karcinome kože se
ubrajaju karcinom bazalnih stanica, karcinom pločastih stanica, melanom, Kaposijev sarkom i
Pagetova bolest.

Rak bazalnih stanica nastaje u najdonjem sloju epiderme, dok onaj pločastih stanica proistječe iz
srednjeg sloja epiderme. Ove vrste karcinoma se uklanjaju struganjem, spaljivanjem ili izrezivanjem,
ako je otkriven u najranijoj fazi te nije došlo do širenja.

Melanom je karcinom stanica kože koje proizvode pigment (melanociti). Često počinje kao mala
pigmentirana izraslina na koži, ali vrlo se brzo širi i zahvaća unutarnje organe.  Ako se na vrijeme
otkrije, melanom se odstranjuje kirurškim zahvatom i stopa izlječivosti je 100%, a u slučajevima širenja
bolesti stope izliječenja su vrlo niske.

Kaposijev sarkom je karcinom krvnih žila u koži kod kojeg se kancerogene izrasline na koži rastu vrlo
polagano i rijetko se šire. Ovaj oblik karcinoma se često ne liječi, a kad se odluči na to liječnici
savjetuju smrzavanje, radioterapiju (zračenjem) ili elektrokauteriziranje (razaranje tkiva uporabom
električne sonde).

Pagetova bolest najčešće potječe od karcinoma dojke, a radi se o rijetkom obliku kožnog raka koji
izgleda poput upaljene, zacrvenjene mrlje na koži (dermatitis); proistječe iz žlijezda u koži ili ispod
kože. Liječi ga se kirurški, odstranjivanjem izrasline.

SINUSITIS
Sinusitis je upala sluznice koja oblaže sinuse. Bolest može biti posljedica prehlade,
upale ždrijela ili alergije. Na površini sinusa stvara se sluz koja služi održavanju
vlažnosti sluznice te odstranjivanju bakterija koje se tamo nađu. Kada sluz zaostane
u sinusu, stvara pritisak te izaziva bol. Sinusitis ima svoj akutni i kronični oblik. Akutni
sinusitis vrlo je čest i može ga dobiti svaka odrasla osoba ili dijete s alergijom,
prehladom, gripom ili bakterijskom infekcijom gornjih dišnih putova. Sinusitis je
najčešće blaga, samoizlječiva bolest.

Simptomi
Akutni sinusitis karakterizira začepljen nos, osjećaj punine u licu, pritisak iza očiju,
oticanje sluzi u grlo i povišena temperatura. Može se javiti bol u uhu i vratu,
zubobolja, gubitak njuha, suzenje iz očiju i neugodan miris u nosu. Sve navedene
simptome često prate umor i iscrpljenost. Simptomi kroničnog sinusitisa dulje traju, a
kod nekih se osoba nikada u potpunosti ne povlače.

Prevencija
Upalu sinusa je teško spriječiti, ali je moguće pravodobnim postupcima smanjiti
težinu i ponavljanje upala te spriječiti nastanak kroničnog oštećenja sluznice.
Izbjegavajte tvari koje izazivaju alergije. Tu spadaju dim cigareta te zadimljene
prostorije, prašina u krevetu te određene vrste hrane poput mliječnih proizvoda i
pšenice. Izbjegavajte učestalo konzumiranje alkoholnih pića. Ovlaživači zraka mogu
donijeti olakšanje, posebno ako je sobni zrak ugrijan centralnim grijanjem. Klor u
bazenima može iritirati sluznicu nosa i sinusa pa se kupanje u bazenu ne
preporučuje osobama sklonim sinusitisu.

Liječenje
Akutni sinusitis u većini se slučajeva liječi lijekovima koji olakšavaju simptome,
smanjuju upalu i liječe infekciju. Dok kapi za nos smanjuju otečenost sluznice i
olakšavaju disanje na nos, antibiotici se koriste za liječenje bakterijske infekcije. U
akutnim slučajevima liječenje obično traje 7 do 14 dana, a u kroničnim dva do tri
tjedna. Za smanjivanje upale i otvaranje sinusa liječnici savjetuju i steroide za
inhaliranje, poput beklometazona ili triamcinolona. Antihistaminici mogu pomoći ako
je bolest izazvana alergijama. Operativno liječenje primjenjuje se kada lijekovi
nemaju učinka ili kada su prisutni strukturni deformiteti poput devijacije nosnog
septuma ili polipa. Kod kirurškog zahvata zvanog antrostomija, na dnu čeonog sinusa
buši se rupica pomoću koje se poboljša isušivanje sinusa. Kod endoskopske opera-
cije sinusa, kroz nos se uvodi sićušna optička sonda, pomoću koje se mogu otvoriti
zatvoreni prolazi i odstraniti mrtve stanice sa sinusnih stijenki.

Posebna napomena
Osim prehlade i gripe, zatvaranje sinusa mogu potaknuti i alergijske reakcije. Tu
spadaju peludna hunjavica, alergije na prašinu, životinjsku dlaku, hranu i dim. Sinuse
mogu zatvoriti i nosni polipi, devijacija septuma, strana tijela ili tumori. Upali sinusa su
sklonije osobe s adenoidnim tegobama te osobe oboljele od dijabetesa, HIV-a,
cistične fibroze i tonzilitisa.

Oftalmološki pregled
Očni pregled se sastoji od niza pregleda koje izvode oftalmolog, optometrista ili ortoptičar,
kojima se ispituju pacijentov vid, i sposobnost fokusiranja na objekte, te mnoga druga ispitivanja
očiju i funkcije vida. Svi bi ljudi trebalo da redovno imaju preglede očiju, kao deo primarne
zdravstvene zaštite, posebno zato što su mnoge očne bolesti „tihe“ ili asimptomatske. Očnim
pregledom se mogu otkriti bolesti koje potencijalno mogu uzrokovati slepoću, očne manifestacije
neke sistemske bolesti, ili znakove tumorskih bolesti, nekih anomalija mozgaitd.[1][2]
Priprema[уреди]
U idealnim uslovima, očni pregled se sastoji od vanjskog pregleda oka, upotpunjenim specifičnim
testovima za oštrinu vida, pupilarnu funkciju, pokretljivost vanjskih očnih mišića, vidna polja,
merenjem očnog pritiska i oftalmoskopijom kroz proširenu zenicu.
Minimalni pregled oka sastoji se od testova oštrine vida, zenične funkcije i merenja pokretljivosti
vanjskih očnih mišića, a uključuje i direktnu oftalmoskopiju kroz neproširenu zenicu.

Osnovni pregled[уреди]
Spoljašnji pregled[уреди]
Spoljašnji pregled očiju sastoji se od pregleda kapaka, okolnih tkiva i veđnog rasporka. Poželjna
je i palpacija (ispipavanje) ruba očne šupljine, mada to zavisi od simptoma. Vežnjača oka
i beonjača pregledaju se tako da pacijent pogleda prema gore, lekar izvrne donju, pa gornju
veđu, osvetljavajući ih ručnom svetiljkom (ili biomikroskopom). Na sličan se način mogu
pregledati dužica i rožnjača.

Oštrina vida[уреди]
Snelenov optotip
Oštrina vida je sposobnost oka da razabire fine detalje i označava kvantitavno merenje
sposobnosti oka da uoči sliku u fokusu na određenoj udaljenosti. Standardna definicija normalne
oštrine vida (20/20 ili 6/6) jeste sposobnost oka da jasno vidi i razluči dve tačke odvojene uglom
od jedne lučne minute. Izrazi 20/20 i 6/6 dobijeni su od objekata standardizovane veličine koje
„osoba normalnog vida“ vidi na određenoj udaljenosti. Na primer, ako osoba na udaljenosti od 6
metara vidi predmet koji se i normalno može videti na udaljenosti od 6 metara, onda je oštrina
vida te osobe 6/6. Ako osoba na 6 metara vidi predmet koji normalna osoba vidi na 12 metara,
onda je oštrina vida te osobe 6/12. Na primer, ako osoba ima problema s uočavanjem predmeta
na većoj udaljenosti, i tek na 6 metara vidi ono što osoba normalnog vida vidi na 60 metara, onda
je vid te osobe 6/60. Izraz 20/20 češće se upotrebljava u SADi označava udaljenost u stopama.
Vidna oštrina se najčešće meri Snelenovim optotipom.
Zenične funkcije[уреди]
Pregled zenične funkcije uključuje pregled veličine zenica (jesu li jednake; razlika od 1 mm ili
manja smatra se normalnom), oblika, reakcije na svetlost te direktnu i konsenzualnu reakciju.
Test njišućom ručnom svetiljkom koristi se ako se sumnja na neurološka oštećenja. Taj je test
najkorisniji klinički test dostupan porodičnom lekaru za pregled eventalnih anomalija vidnog živca.
Njime se detektuje defekt aferentnog luka zenične reakcije, poznat kao Marcus Gunova zenica.
Pri normalnoj reakciji, kada jednu zenicu izložimo svetlosti, obe se zenice suze. Pri pomicanju
svetiljke s oka, obe se zenice šire, no kada svetlost dopre do drugog oka, obe se ponovo suze.
Pri postojanju defekta eferentnog luka zenične reakcije levog oka, leva će zjenica ostati
proširena, nezavisno od toga obasjava li je svetlo, dok će desna zenica reagovati normalno. Pri
postojanju defekta aferentnog luka zenične reakcije levog oka, obe će se zenice proširiti kada
obasjamo levu zenicu, dok će se obe suziti kada osvetlimo desno oko.
Ako se uoči manja zenicu na jednom oku, koja ima normalnu reakciju na svetlost, najverovatnije
nije reč o neuropatiji. Ako je isto udruženo s ptozom gornjeg kapka, može biti reč o Hornerovom
sindromu. Ako je zenica mala, nepravilnog oblika i slabe reakcije na svetlost, dok ima normalne
reakcije na akomodaciju, reč je o Argil Robertsonovoj zenici.
Bulbomotorika[уреди]
Bulbomotorika se uvek treba testirati, pogotovo ako se pacijent žali na [dvostruke slike, ili ako
lekar sumnja na neku neurološku bolest. Lekar prvo treba da vizuelno proceni da li postoji
devijacija očiju kao posledica strabizma, disfunkcije vanjskih mišića oka ili paralize kranijalnih
živaca koji inerviraju spoljašnje mišiće oka. Sakade se utvrđuju tako što pacijent brzo usmerava
pogled prema nekom cilju krajnje desno, levo, gore i dole. Ovaj test sakadične disfunkcije, usled
kojeg loša mogućnost očiju da „skaču“ s jednog mjesta na drugo, može uticati na čitanje i druge
sposobnosti.
Sporo praćenje, ili potrage, procenjuju se testom „slijedi moj prst“ u kojem ispitivačev prst ide
po dvostrukoj H liniji koja dodiruje osam polja pogleda. Time se
ispituju donji, gornji, medijelni i lateralni pravi mišići oka, te takođe gornji i donji kosi mišić.
Ispitivanje vidnog polja (test konfrontacije)[уреди]
Glavni članak: Perimetrija

Procena vidnog polja nikad se ne sme izostaviti iz osnovnog pregleda oka. Ispitivanje vidnog

polja se sastoji od konfrontacijskog testa u kojem se svako oko zasebno ispituje da bi se utvrdila
širina perifernog vidnog polja. Da bi se test izveo, ispitanik mora zatvoriti jedno oko, dok drugo
mora fiksirati na ispitivačevo oko. Od ispitanika se zatim zatraži da kaže koliko vidi prstiju, nakon
što mu se nakratko pokažu u svakom od četiri kvadranta. Ova metoda je povlaštena u odnosu na
test mahanja prstom koji je pre korišten, zato što predstavlja brz i efikasan način da se odgovor
na isto pitanje: da li je periferno vidno polje zahvaćeno.
Česta problematika vidnog polja su skotomi (područja smanjenog vida), hemianopsija (izgubljena
polovina vidnog polja), homonimna kvadrantopsija (uključena oba oka) i bitemporalna
hemianopsija.
Očni pritisak[уреди]
Očni pritisak se može meriti tonometrijskim uređajima koji su dizajnirani da mere oticanje (i otpor
oticanju) sobne vodice u oku. Diatonov tonometar može meriti očni pritisak preko kapka, bez
neposrednog kontakta s očnom jabučicom.
Oftalmoskopija[уреди]
Glavni članak: Oftalmoskop

Oftalmoskopski pregled uključuje vizuelni pregled unutrašnjih očnih struktura pod povećanjem, te
takođe procenu kvaliteta crvenog odraza oka. Oftalmoskopija omogućuje direktno
gledanje mrežnjače i drugih tkiva na očnoj pozadini. Ovo je najbolje učiniti nakon što se zenice
prošire očnim kapima. Kroz neproširenu zenicu se može dobiti ograničen pogled, najbolji rezultati
se dobiju u zamračenoj prostoriji u kojoj pacijent gleda u suprotan ugao sobe. Prikaz optičkog
diska i krvnih žila mrežnjače je glavni cilj tokom oftalmoskopskog pregleda. Nepravilnosti u
prikazivanju ovih unutrašnjih struktura mogu ukazivati na bolest oka.
Crveni odraz se može videti na pacijentovoj zenici tokom direktne oftalmoskopije. Ovaj deo
pregleda se radi sa udaljenosti od oko 50 cm i obično je simetričan između dva oka. Mutnina
može ukazivati na kataraktu.
Biomikroskopija[уреди]
Glavni članak: Biomikroskop

Detaljan pregled prednjih očnih struktura i očnih adneksa često se radi procepnom svetiljkom
montiranom na biomikroskop. Na oko se projektuje mali zrak svetlosti kome se može menjati
visina, širina, upadni ugao, orijentacija i boja. Često je tokom pregleda zrak svetlosti sužen kroz
vertikalni procep. Promatrač gleda osvetljene očne strukture kroz optički sistem koji uvećava sliku
oka.
Ovo omogućava pregled svih očnih medija od rožnjače do staklastog tela, uz uvećanu sliku veđa
i drugih vanjskih struktura oka. Bojenje fluoresceinom pre pregleda može otkriti abrazije rožnjače
i infekciju herpes simpleks virusom.
Pregled biomikroskopom pruža stereoskopski povećanu i izuzetno detaljnu sliku očnih struktura,
što omogućava donošenje tačne anatomske dijagnoze za raznovrsne poremećaje oka.
Biomikroskopom se uz pomoć posebnih sočiva takođe mogu vršiti oftalmoskopski i gonioskopski
pregledi.

TONZILITIS - Šta je UPALA KRAJNIKA?

Pod pojmom upala krajnika obično se podrazumijeva upala ždrijela, krajnika i limfnih
čvorova na vratu uz pridruženu povišenu tjelesnu temperaturu, bolove u zglobovima i
mišićima. Krajnici ili tonzile su limfne žlijezde koje se nalaze s obje strane grla, a koje su dio
imunološkog sistema. Kada je u pitanju upala krajnika, krajnici obično postanu vidljivo crveni
i oteženi. Ako su krajnici inficirani, mogu se primijetiti površine sa bijelim iscjetkom poput
bijelih tačkica. Ponekad adenoidne vegetacije (treći krajnik) također mogu biti otečene, iako
ih ne možemo vidjeti. To limfno je tkivo smješteno na stražnjem dijelu grla, iznad područja
gdje se nalaze krajnici. Drugi znakovi i simptomi angine uključuju: - jaku bol u grlu i teško
gutanje - glavobolju - povišenu temperaturu i drhtavicu - umor - bolne i povećane limfne
čvorove na vratu.

Koji su UZROCI?

Do upale krajnika ili tonzilitisa dolazi uslijed njihova izlaganja mikroorganizmima koji
izazivaju upalu. Uzročnici mogu biti bakterije i virusi, ali i alergije te poremećaji vezivnog
tkiva.

Uobičajeni simptomi akutne upale krajnika su:

 Jaki bolovi u grlu

 Problemi s gutanjem
 Povišena tjelesna temperatura
Glavobolja
 Bolovi u prsnom košu
 Bolovi u zglobovima
 OsiP   Povraćanje
 Loše opće zdravstveno stanje zbog oslabljenog imunološkog sustava

 Natečenost limfnih žlijezda na vratu

 Crveno i upaljeno grlo, sa žućkasto – bijelim naslagama gnoja

Simptomi kronične upale krajnika obično nisu tako intenzivni kao kod akutne upale, a mogu
obuhvaćati sljedeće:

 Problemi s gutanjem
 Bijelo – žućkaste naslage na krajnicima
 Loš okus u ustima
 Neugodan zadah
 Česte infekcije
 Osjećaj slabosti
 Loše opće zdravstveno stanje zbog oslabljenog imunološkog sustava
Simptomi raka grla
Simptomi samog karcinoma larinksa mogu biti razni i u pravilu su
nespecifični, a neki od simtpoma su:

Promuklost

 Oteklina na vratu
 Bolno  grlu

 Osjet stranog tijela u grlu

 Uporni kašalj

 Loš zadah

 Otežano gutanje

Dijagnostika i liječenje raka grla

Dijagnoza karcinoma larinksa postavlja se fizikalnim preglednom,
indirektoskopijom i fiberndoskopijom larinksa, te biopsijom samog tumora
(ukoliko jepotrebno i u općoj anesteziji), te slikovnim metodama poput CTa,
magnetske rezonance, UZV vrata i ciljanom citopunkcijom suspektnih čvorova
na vratu.

Kada se postavi dijagnoza karcinoma larinksa te utvrdi opseg bolesti, planira

se liječenje za svakog pacijenta indvidualno, ovisno o proširenosti
bolesti, te pacijentovim potrebama i zahtjevima.

Liječenje može biti kirurško i konzervativno (Radioterapija i/ili

kemoterapija). Neki tumori se mogu liječiti samo jednom metodom liječenja,
dok neki, uznapredovaliji, zahtjevaju kombinirano liječenje.

Kirurški zahvat varira u svojoj opsežnosti od malih veoma poštednih zahvata

do potpunog odstranjenja larinksa. Poštedni zahvat se obavljaju bez reza
na koži, kroz usta, pod kotnrolom mikroskopa, LASERom. Zahvat na
larinksu može biti praćen kirurškim zahvatom na limfnim čvrovima vrata.

Rehabilitacija
Rahbilitacija kod pacijenata operiranih zbog karcinoma larinksa
podrazumjeva, u najvećem dijeu, govornu rehabilitaciju. Govorna
rehabilitacija je u pravilu nezahtjevna kod bolesnika kojima je sačuvan
larinks.

U bolesnika kod kojih je odstranjen cijeli larniks razlikujemo tri načina

govorne rehabilitacije. Prvi, i najstariji, je logopedska terapija i učenje
tzv ezofagealnog govora, tehnika u kojoj se ne koriste nikakva pomagala, a
pacijenti uče gutati zrak te ga ponovno izbacivati van u svrhu proizvodnje
glasa. Drugi je korištenje elektrolarinksa, uređaja koji se drži prislonjen
na vrat izvana dok prozivodi vibracije koje se prenose na ždrijelo te se tako
stvara glas. Treći, i danas najzastupljeniji, je ugradnja govorne proteze,
koja pacjentima omogućuje brzu i jednostavnu govornu rehabilitaciju. Proteza
se može ugraditi odmah po odstranjenju larinksa, ili naknadnu, u drugom
operativnom zahvatu.

Konjuktivitis – upale oka

Konjuktivitis je bolest očiju koja može varirati od blage upale sa suzenjem oka do jake upale
koja uzrokuje povredu i odumiranje tkiva. Kada dođe do bilo kakve upale oka krvni kapilari
se šire, što uzrokuje crvenilo.
Vrste konjuktivitisa:
Virusni konjuktivitis - uzrokovan je virusom, poput obične prehlade. Ova vrsta konjuktivitisa
je vrlo zarazna, ali obično prolazi bez liječenja u roku od nekoliko dana.
Bakterijski konjuktivitis - uzrokovan je bakterijama i bitno je ozbiljniji od virusnog. Ukoliko
se pravovremeno ne liječi, može ostaviti trajna oštećenja.
Alergijski konjuktivitis - uzrokovan je reakcijom očiju na alergene kao što su polen, prašina i
životinjska dlaka. Alergijski konjuktivitis može biti sezonski ili cjelogodišnji.
Simptomi:
Primarni simptom konjuktivitisa je crveno oko. Drugi simptomi ovise o tipu konjuktivitisa
koji imate. Virusni uzrokuje suzne oči, svrbež očiju i osjetljivost na svjetlost. Može zahvatiti
samo jedno ili oba oka i vrlo je zarazan, širi se kašljanjem i kihanjem.
Bakterijski konjuktivitis uzrokuje ljepljivi, žuto-zeleni iscjedak u kutu oka. Ponekad iscjedak
može biti toliko obilan da se zaražena osoba budi sa slijepljenim kapcima. Može pogoditi
jedno ili oba oka, te je zarazan, a najčešće se širi direktnim unošenjem bakterije u oko s
rukama ili ručnicima koje su koristile zaražene osobe.
Alergijski konjuktivitis uzrokuje suzne oči, peckanje i svrbež, što je često popraćeno
natečenim očima i curenjem nosa. Pogađa oba oka i nije zarazan.
Često može biti teško prepoznati vrstu konjuktivitisa samo na temelju simptoma, jer isti
simptomi mogu ukazivati na druga stanja, kao što su npr. suho oko, blefaritis ili druge
infekcije oka.
Liječenje:
Virusni konjuktivitis najčešće traje nekoliko dana i liječenje nije uputno niti potrebno. Hladni,
mokri oblozi mogu ublažiti simptome ukoliko se primjenjuju na očima nekoliko puta dnevno.
Bakterijski konjuktivitis se liječi antibiotskim kapima i mastima koje će vam prepisati vaš
ljekar. Mast se najčešće nanosi ujutro i navečer prije spavanja, a kapi se koriste više puta
tokom dana. Liječenje obično traje 5 do 7 dana.
Kod alergijskog konjuktivitisa anti-alergijski lijekovi mogu spriječiti ili skratiti trajanje upale.
Ukoliko patite od sezonskih alergija, ponekad je potrebno početi s lijekovima preventivno
prije sezone polena.
Prevencija:
Vodite računa o higijeni; često i detaljno perite ruke, te čistite radne plohe, kvake, slavine,
telefone, daljinske upravljač; ukoliko ste u blizini zaražene osobe, izbjegavajte trljanje ili
dodirivanje očiju i lica; nikada ne dijelite šminku, maramice, peškire i posteljinu; nemojte
sami donositi dijagnozu nego se svakako posavjetujte s ljekarom.

Upale vanjskog uha

Upala vanjskog uha predstavlja upalu kože vanjskog slušnog kanala,
koja je vrlo tanka i bez potkožnog masnog tkiva te je čvrsto srasla s kosti i
hrskavicom. Zbog toga je koža vanjskog slušnog kanala veoma osjetljiva
na bol. Dijete navodi osjećaj nelagode koja ima raspon od svrbeža do vrlo
jake boli koja se pojačava pomicanjem uha, otvaranjem usta i žvakanjem.
Tokom upale koža vanjskog slušnog kanala se zacrveni i natekne, što
dovodi do zatvaranja kanala kojim zvuk putuje do srednjeg uha, pa zbog
toga dijete slabije čuje. Uz to se može javiti i iscjedak iz uha.

Kako spriječiti ponavljanje upale vanjskog uha?

1. Nemojte čistiti uši štapićima za uho ni bilo čim drugim (šnalama,
čačkalicama, pincetama) jer na taj način možete oštetiti kožu vanjskog
slušnog kanala i otvoriti vrata za ulaz bakterija i gljivica u kožu,
čime uho ima sve predispozicije za upalu!
Osim toga štapićima “nabijate” ušni vosak do bubnjića, odakle više ne
može izaći prirodnim putem (pomicanjem slušnog kanala tokom govora,
plakanja, zijevanja i žvakanja), a to dovodi do daljnjeg osjećaja nelagode i
zaglušenosti. Ušni vosak (cerumen) čisti se samo s onog dijela uške i
slušnog kanala koji je dostupan pogledu(to se napravi prstom omotanim u
gazicu)! Dobro je da su uši malo “zamašćene” ušnom masti – ona ima
protivbakterijsko djelovanje. Ponekad možete koristiti blaga ceruminolitička
sredstva za otapanje cerumena.
Stari otorinolaringolozi kažu:

2. Nemojte prati uši sapunom i/ili šamponom – odmašćena koža je

osjetljivija na infekcije, a smanjuje se i kiselost kože, čime se gubi
njezina prirodna zaštita.
3. Nakon kupanja obrišite uho kako je već rečeno i svaku ušku i vanjski
slušni kanalsušite fenom za kosu podešenim na najmanju snagu i
udaljenim 30 cm od uha. Bakterije i gljivicene mogu rasti bez vlage.
4. Vodite računa o higijeni slušalica za uši koje veća djeca redovno
razmjenjuju.

SPRIJEČITE BOLNE UPALE UHA!

Liječenje upale vanjskog uha gotovo uvijek je lokalno (masti, kapi), uz

uzimanje analgetika na usta, i traje oko sedam dana. Samo u slučaju vrlo
jake upale potrebno je davati antibiotik na usta, a nakon sanacije
upale dijete uredno čuje.

6.METODE PREGLEDA UHA I NOSA

U okviru otorinolaringologije pregled uha , nosa i grla je uvijek cjelovit i ne

odvaja se. S obzirom da se mnoga stanja i bolesti manifestuju na svim ovim
organima.  Kod pregleda uha koriste se slijedeće metode:

-Standardna otoskopija koja se izvodi pomoću lijevaka i čeonog svjetla ili

ogledala a danas se smatra klasičnoim metodom za pregled uha koja polako
ustupa mjesto savremenijim metodama

-Elektrootoskopija  koja se izvodi raznim tipovima elektrootoskopa tj. aparata

sa povečalimas i sopstvenim izvorom svjetla i koja je naročito pogodna za
orijentacioni pregled ali i za pregled djece kao i za  definisanja nekih posebnih
stanja i bolesti uha

-Pneumatska otoskopija po Siegelu. Izvodi sa originalnim Siegelovim

otoskopom kojim se registruju pokreti bubne opne. Spada u klasične metode
pretrage.
-Otomikroskopija je najkvalitetnija metoda pretrage uha koja se izvodi uz
pomoć mikroskopa pa tako daje mogućnost i za adekvatnu intervenciju u
istom aktu sa pregledom. Posjedovanjem promjene boje svijetla omogućava
rad i sa laserom . U savremenoj Otorinolaringologiji ne može se ni zamisliti
kvalitetan pregled uha bez ove metode.

-Fiberoptička otoskopija kao komplementarna i neobavezna  metoda ali kod

dijagnostike nekih stanja uha gdje je potreban pogled iz odredjenog ugla.

-Akumetrija kao metoda ispitivanja sluha pomoću zvučnih viljuški je klasična

metoda koja pomaže u nekim slučajevima da se razriješe neke dijagnostičke
dileme pa se i kod nas tako i primjenjuje

-Audiometrija kao nezaobilazna klasična metoda registrovanja praga sluha

izvodi se savremenim digitalizovanim audiometrom u tihom prostoru ili sa
izolovanim-antifonskim slušalicama. Takodje daje mogućnost snimanja i kako
mehaničkih tako i elektronskih tj. nervnih poremećaja sluha.

-Timpanometrija kao važna komplementarna metoda kojom se registruje

protok vazduha u uhu i funkcija srednjeg uha a koja je narorito važna kod
djećijih oboljenja uha. Aparat prati stanje pritisaka u srednjem uhu kao i
funkciju tube auditive te nalaze akustičkih refleksa ( ipsi i kontralateralno)
koji su specifičan test i za funkciju facijalnog nerva.

-Vestibulometrija je metoda testiranja centra za ravnotežu koja se provodi na

više načina. Mi koristimo postupk kalorizacije pomoću vode tj. po Fitzerald-
Hallpke-ovoj metodi. Aparatom variotermom i uz pomoć Frentzelovih
naočara  te u horizontalnom tj ležećem položaju pacijenta metoda se izvodi u
trajanju od 30 do 40 minuta. U toku testa od pacijenta se ne zahtijeva nikakav
interaktivan odnos a nije potredbna nikakva posebna priprema za njega. 

-Aspiraciona tualeta uha izvodi se pod kontrolom mikroskopa i pomoći

aspiracione pumpe a sa aspiracionim kanilama. U savremenoj otologiji je
nazaobilazna metoda pripreme uha za sam pregled te intervencije koje mogu
slijediti kao dijagnostički i terapijski postupci.

-Polipektomija iz uha je mala intervencija koja se može nastaviti i sa

histološkom analizom materijala a ukoliko je procijenjeno da je to i potrebno.
Izvodi se u otomikroskopiji sa ili bez lokalne anestezije.
-Vadjenje stranih tijela iz uha ili iz ušne školjke sa ili bez anestezije 
primjereno konkretnom slučaju izvodi se takodje u otomikroskopiji. Isto se
može učiniti pomoću posebnih instrumenata ili ispiranjem…

-Aplikacija lijeka u uho kao metoda stavljanja ljekovitih tečnosti, praha,

krema ili masti takodje se provodi najčešće u otomikroskopiji.

-Odredjivanje slušnih aparata podrazumijeva proces odredjivanja praga sluha

kod pacijenta na osnovu čega se odredjuje koji aparat je i najpogodnije za taj
konkretni slučaj. Proces je kompjuterski programiran i u savremenom NOAH
programu i uz pomoć HI PRO BOX digitalnog probnih aparata daje veliku
preciznost u ovom procesu.

-Paracenteza bubne opne sa ili bez insercije aeracionih cijevi se izvodi u

lokalnoj anesteziji i pod mikroskopom.

-Imedijatna repozicija bubnjića kod traumatskih rupture tj. proboja ili pucanja

istog, u lokalnoj anesteziji i bez rezova a u tehniciotomikroskopije. Ako se
uradi blagovremeno ova metoda daje dobre rezultate. Uz saznanje da se
ovakve povrede u večem broju slučajeva i spontano
dobro saniraju, ipak, iskustvo je pokazalo da se ne
može predviditi krajnji ishod i da je uvijek moguća
komplikacija kod ove povrede i trajno loš rezultat.
Zato se ne čeka da se proces sam odvija nego, uvijek,
i to što ranije radimo predloženi zahvat ne
ostavljajući ništa slučaju… 

-Estetska otoplastika ili korekcija klempavih tj odstojećih ušnih školjki se

provodi u lokalnoj anesteziji sa odbirom tehnike koja je primjerene
konkretnom slučaju. Ne zahtijeva nikakvu posebnu pripremu. Kod nas se
provodi po sopstvenoj autorovoj metodi i daje veoma dobre rezultate…

-Odstranjivanje ateroma ili tumora sa uha ili iz blizine uha koje se takodje

rade primjereno zahtjevu dotične situacije kod svakog pacijenta ponaosob
bilo klasično ili laserom…

27.SIMPTOMI I ZNACI BOLESTI UHA

1. Oštečenje sluha može nastati naglo ili postepeno i trajati različito dugo.
Može biti jednostrano i obostrano sa trajnim oštećenjem ili
postojanjem razdoblja poboljšanja sluha. Gubitak sluha može biti
 praćen i drugim simptomima kao što su sekrecija iz uha, šum u uhu,
bolovi ušne školjke. Važno je vrijeme nastanka nagluhosti kao i
postojanje nekih faktora s kojim pacijent uzročno povezuje nastanak
nagluhosti kao npr. preboljele infektivne bolesti, craniocerebralne
povrede, boravak u bučnim prostorijama, kao i korištenje ototoksičnih
lijekova. Važna je orjentacija o tome kako pacijent subjektivno
doživljava nagluhost, ima li smetnji u razumijevanju govora samo
pojedinih sagovornika ili ne čuje samo određene zvukove.
2. Bol ili otalgija može biti stalan, povremen ili pulsirajući. Može se
pojavljivati na pritisak ili biti prisutan stalno sa različitom dužinom
trajanja. Nekada je bol vezana sa drugim simptomima kao što su
nagluhost ili sekrecija. Bol može biti lokalizirana u predjelu uha ili se
širiti u okolinu.
3. Šum u uhu pinitus, može biti različite visine stalan, povremen ili
pulsirajući. Takođe je potrebno imati informaciju od kada je prisutan
šum u uhu.
4. Iscjedak ima svoje osobine kao što su: boja i miris. Može biti gnojav,
vodenast ili krvav.
5. Vrtoglavica – vertigo, može se pojavljivati u napadima ili trajati stalno.
Pacijent ima osjećaj vrtnje, propadanja ili zanošenja ili u mraku ili pri
pojedinim položajima glave. Vrtoglavica može biti praćena
nesvjesticom, mučninom, povračanjem, zujanjem u ušima ili titranjem
očnih jabučica.
28.UPALA SREDNJEG UHA

Otitis media infekcija je sluznice srednjeg uha. Eustahijeva

cijev drenira srednje uho i pomaže u sprečavanju infekcija srednjeg
uha dajući ventilaciju i odvođenje tekućine mukocijlijarnim
transportom. Ako Eustahijeva cijev ostane otvorena, obično nema
infekcija. Ipak, ako je cijev blokirana, srednje uho se ne ventilira i
kisik se absorbira iz šupljine srednjeg uha, proizvodeći negativni
tlak koji vuče bakterije iz nazofarinksa u srednje uho. Ako
Eustahijeva cijev ne drenira tekućinu iz srednjeg uha, bakterije
mogu kolonizirati sluznicu i narasti, uzrokujući upalu i daljnje
nakupljanje tekućine.

Viralne infekcije gornjeg dišnog puta i alergije često uzrokuju upalu

i edem oko Eustahijeve cijevi, što zatvara cijev. Drugi faktori koji
mogu utejcati na drenažu i ventilaciju srednjeg uha putem
Eustahijeve cijevi uključuju povećanu fleksibilnost zida cijevi,
muskularni disfunkciju povezanu s rascjepom nepca, ožiljkavanje
oko otvora Eustahijeve cijevi i anatomske abnormalnosti. Zbog
povećane fleksibilnosti zida cijevi i povećane incidencije infekcija
gornjeg respiratornog trakta u djece od 6 mjeseci do 18 mjeseci
starosti, otitis media je česta infekcija u ovoj dobnoj skupini

AKUTNA AKUSTIČNA TRAUMA

To je specifična trauma unutrašnjeg uha koju izazivaju zvuci izuzetne snage i

trajanja. Obično se rad o jednokratno kraćem ili dužem djelovanju zvuka
visokog intenziteta patoanatomski nalazimo mikro hemoragiju. Simptomi se
pojavljuju naglo. Audiometriski nalazimo karakterističan pad sluha. Nakon
povrede sluh se može popraviti naročito u području dubokih tonova.
Utoskopski nalaz je obično uredan. U liječenju se koristi vitamin A.

HRONIČNA AKUSTIČNA TRAUMA

Nastaje zbog stalnog i dugotrajnog izlaganja akustičnim. Ova trauma je
prisutna kod ljudi koji dugotrajno rade u uslovima buke. Ukoliko je intenzitet
buke veći tada je i oštećenje sluha jače. Dejstvo buke na organizam može biti
opšte i lokalno. Opšti simptomi ispoljavaju se na CNS, čula i druge organe.
Ispoljava se u vidu umora, nervoze, gubitka sna. Gubitak sluha je osnovni
simptom. Nagluhost je postepena i simetrična. Dijagnoza se postavljana na
osnovu anamneze, objektivnog pregleda i audiometrijskog ispitivanja sluha.
Otoskopski nalaz je obično uredan.
Audiometrijsko ispitivanje pokazuje simetrično oštećenje sluha u početku
visokih frekvencija, a kasnije i niske.
Za sada ne postoji uspješno liječenje nagluhosti preporučuje se profilaksa
koja može biti kolektivna i individualna. Individualna podrazumjeva upotrebu
propisane tehničke zaštitne opreme.

KESONSKA BOLEST
To je bolest unutrašnjeg uha koja se najčešće javlja kod ljudi koji rade na
velikim dubinama u kesonima ili u ronilačkim odijelima. Pod tim uslovima
tijelo je pod povišenim pritiskom vazduha koji odgovara pritisku vode na toj
dubini. Bolest nastaje kao posljedica nagle dekompresije kada dolazi do
promjene u parcijalnom pritiski azota u krvi gdje dolazi do smanjenja tog
pritiska u odnosu na tkiva. Dolazi do stvaranja gasnih mjehurića u krvi i
stvaranje gasne embolije u krvnim sudovima labirinta. U težim slučajevima
može da dođe do oštećenja CNS-a.
29.OBOLJENJA VANJSKOG UHA

STRANA TIJELA UHA

Cerumen opturaus nastaje usljed nakupljanja velike količine cerumena u
spoljnjem ušnom kanalu.
Cerumen je produkt cerumenskih žlijezda koje se nalaze u hrskavičavom
dijelu kanala dok ih u koštanom dijelu kanala ima znatno manje. Normalno
cerumen je žućkaste boje, polučvrst, a dužim stajanjem u kanalu dobija mrku
boju i čvrstu konzistenciju. Ima osobina da jako bubri u dodiru sa vodom,
zbog čega mnoge osobe postaju iznenada nagluhe poslije kupanja ili pranja
kose. Tačan uzrok nastajanja ovih cerumenskih čepova je nepoznat.
Anamnestički dobijemo podataka da je pacijent iznenada postao nagluh.
Dijagnoza se postavlja anamnestički i fizikalnim pregledom otoskopijom.
Liječenje se sastoji u ispiranju cerumenskog čepa, a prije ispiranja potrebno je
pitati pacijenta jel ranije imao oboljenje uha.

1. KONGENITALNE ANOMALIJE

OTAPOSTAZA – odstojeće (klempave) uške, uška previše odmaknuta

od mastoida, više od 25 stupnjeva

2. VARIJANTE OBLIKA UŠKE

- MICROTIA – često sa atrezijom zvukovoda

- ANOTIA – nisu se razvile ni aurikularne kvržice

- MACROTIA

- APPENDICES AURICURALES – zbog prekobrojnihaurikularnih

kvržica

- DARWINOVA KVRŽICA – hrskavična izbočina u gornjoj 1/3 helixa,

velika kao zrno leće

 3.  VARIJANTE POLOŽAJA UŠKE

POLYOTIA – na jednoj strani glave dvije uške okrenute jedna prema

drugoj i međusobno spojene rubovima

DYSTOPIA AURICULAE – uška pomaknuta iz normalnog položaja

MELOTIA – smještaj normalne uške ili rudimentarne na licu

SYNOTIA – uške koso ili vodoravno položene i međusobno približene
prednjoj strani vrata

FISTULA PREAURICULARIS – kongenitalno, slijepi plitki kanalići koji

leže ispred crus helicis i nastaju izostankom međusobna srašćivanja
embrionalnih aurikularnih kvržica ili zbog razvoja prvog škržnog luka,
mogu se unificirati

4.  ANOMALIJE ZVUKOVODA

-         hipoplazija

-         STENOSIS MEATUS ACUSTICUS EXTERNI

-         MEATUS ACUSTICUS EXTERNUS DUPLEX

-         ATRESIA MEATUS ACUSTICI EXTERNI – potpuna ili

nepotpuna, više u koštanom dijelu, jednostrana ili obostrana,
nagluhost ili gluhoća

-         Dijagnoza- tomografski zvukovod, srednje i unutrašnje uho,

ispitati sluh

-         Terapija - operacija- ako je drugo uho zdravo i normalno čuje

može se odgoditi do puberteta, a kod obostrane atrezije u dobi
između 3 i 4 godine

 5.  OTHAEMATOMA

-         krv između hrskavice i perihondrija ( zato je moguća nekroza

hrskavice i perihondritis ),  obično gornja ½ uške

-         oteklina, ne boli, fraktura, nema upale

terapija – sterilna evakuacija hematoma, kompresivni zavoj

6.  TOPLINSKA OŠTEĆENJA UŠKE

EPIDERMALNE – sterilni zavoj i antibiotici

DERMALNE i SUBDERMALNE– hospitalizacija

SMRZOTINE – terapija- antikoagulansi, antibiotici, anelgetici ili kirurški
kad postoji jasno razgraničenje od zdravog

7.  OZLJEDE ZVUKOVODA

-         osoba se sama ozlijedi češanjem – manja lezija kože s krvarenjem

-         udarac u bradu – ozljeda prednje donje zvukovodne stijenke koja

graniči s temporomandibularnim zglobom

-         male ozljede – sterilni tampon natopljen antibiotskom tekućinom,

mijenja se svakodnevno kroz nekoliko dana

-         kod većih ozljeda terapija ovisi o pridruženim ozljedama, bitno je

održati prohodnost zvukovoda i spriječiti stenozu ili atreziju,
eventualno plastična operacija

8.  UPALE UŠKE

a)     DERMATITIS AURICULAE SIMPLEX

-         toksično dijelovanje na kožu ili dugotrajni mehanički pritisak

-         crvenilo, vezikule, bule ( ovisno o jačini iritativnog agensa )

b)     EKCZEMA VULGARE AURICULAE

-         obično alergijski, kronično,  sekundarna infekcija, svrbež

-         terapija – kortikosteroidi

c)      HERPES SIMPLEX AURICULAE

-         vezikule, bol ( je jača kod sekundarne infekcije )

-         terapija – tekući puder, antiviralni lijekovi

d)     HERPES ZOSTER AURICULAE

-         u 5. mjehurići, vezikule, širenje u zvukovod

-         Terapija – analgetici, tekući puder, antiviralni lijekovi

-         Kod sekundarne infekcije – antibiotska mast

e)     PERICHONDRITIS AURICULAE
 -         straptokok, stafilokok, pseudomonas aeruginosa

-         prvo uška dijelom ili u potpunosti zadebljana i crvena, poslije

izrazito otečena i zagasito crvena,  fluktuacija,  izrazita bol

-         terapija – velike doze antibiotika i anelgetika, lokalno oblog – 3%

borna kiselina ili 1% Rivanol

-         kirurški – incizija kože i perihondrija na najizbočenijem mjestu sa

kontraincizijom na stražnjoj plohi uške uz drenažu

30.GLUHOĆA

-Poremećaj sluha.

Gluhoća se obično dijeli na 2 vrste:

1. Gluhoća koja nastaje zbog oštećenja pužnice ili slušnog živca naziva
se živčana gluhoća.
2. Gluhoća koja nastaje zbog oštećenja mehanizma srednjeg uha koji
provodi zvuk u pužnicu, a obično se naziva provodna gluhoća. Ako su
potpuno oštećeni ili pužnica ili slušni živac osoba će biti trajno gluha.
Ako su pužnica i služni živac neoštećeni, ali je sistem slušnih koščica
razoren ili su zglobovi između njih oštećeni fibrozom ili
kalcifikacijom zvučni talasi se još uvijek mogu prenositi u pužnicu
provođenjem kroz kost.

AUDIOMETAR
Upotrebljava se za određivanje prirodnih slušnih poremećaja, sastoji se od slušalice koja je
povezana sa el-oscilatorom koji može proizvoditi čiste tonove u rasponu od niskih do
visokih frekvencija. Pri izvođenju slušnog testa pomoći audiometra ispituje se 8-10 tonova
čije frekvencije prekrivaju slušni spektar i određuje se gubitak sluha za svaku od tih
frekvencija. Tako dobivene vrijednosti tzv. audiogram prikazuju se grafički. Pored toga što
ima slušalice za ispitivanje zračne provodljivosti audiometar sadrži i el. vibrator koji se
može ispitati koštena provodljivost kroz masoidni nastavak do pužnice.

31.LARINGOSKOPIJA

Laringoskopija je pregled larinksa pomoću laringoskopa. Laringoskopija može

da bude:

 indirektna, pomoću ogledala i
 direktna.

32.UPALA ŽDRIJELA

Streptokokni faringitis odnosno streptokokna upala grla bolest je koju

uzrokuje najčešće bakterije beta-hemolitički streptokoki skupine A
(lat. streptococcus pyogenes),iako je moguća i infekcija skupinama C i G.
Zarazu izazivaju beta-hemolitički streptokoki, bakterije loptasta oblika koje
dijelimo u skupine A, B, C, D, G.[1]
Streptokokna upala grla obuhvaća grlo i krajnike. Krajnici su dvije žlijezde u
grlu na stražnjoj strani usta. Streptokokna upala grla može zahvatiti i organ
disanja (grkljan). Uobičajeni simptomi obuhvaćaju temperaturu, bol u grlu
(poznato kao upala grla) i natečenost žlijezda (limfnih čvorova) u vratu.
Streptokok je uzročnik 37 posto upala grla u djece.[2]
Streptokokna upala grla širi se doticajem s bolesnom osobom. Kako bismo bili
sigurni da osoba ima streptokoknu upalu grla, potrebno je provesti pretragu
poznatu kao kultura brisa grla. Vjerojatnost prisutnosti streptokokne upale
grla može se odrediti čak i bez pretrage, a na temelju simptoma. Osobi
oboljeloj od streptokokne upale grla mogu pomoći antibiotici. Antibiotici
su lijekovi koji uništavaju bakterije. Najčešće se rabe za sprječavanje
komplikacija kao što je reumatska groznica, a ne za skraćivanje trajanja
bolesti.
32.UPALA NOSA i 34.UPALA PARANAZALNIH SINUSA

PARANAZALNE ŠUPLJINE
Predstavljaju preumatizovane dijelove pojedinih kosti lica i lobanje. Svi sinusi
komuniciraju sa nosom. Postoje maksilarni, frontalni, etruoidni i sfenoidni
sinusa. Kod novorođenčeta razvijen je samo maksilarni sinus i nekoliko
etmoidnih ćelija.

a) Frontalni sinusi
Ima prednji, donji i zadnji dio. Podijeljen je koštanom pregradom na 2
dijela, lijevi i desni, a preko nasofrontalnog ductusa svaka strana je u
vezi s nosom. Zadnji zid predstavlja prednji zid prednje lobanjske jame,
a donji zid čini dio gornjeg zida orbite.
b) Maxilarni sinus predstavlja pneumatični prostor u gornjoj vilici i ima
oblik 4 strane piramide sa vrhom prema zigomatičnoj kosti. Gornji zid,
pod orbite, donji čini alveolani nastavak i nepce, a medijal je u stvari
lateralni zid nosa, u njemu je otvor ptema nosu.
c) Etmoidni sinus sastoji se iz više pneumatizovanih šupljina predanih u
nizu od naprijed prema pozadi. Zauzima prostor koji je ograničen
prednnjom lobanjskom jamom, nosnom šupljinom i orbitom. Koštanom
pregradom odvojen je u 2 dijela, prednji i zadnji koji međusobno ne
komuniciraju.
Sferoidni sinus predstavlja pneumatizovani prostor u tijelu efenoidne
kosti. Koštanom lamelom podijeljen je na lijevi i desni. Njegov otvor nalazi
se u gornjem nosnom hodniku.

UPALA NOSA I PARANAZALNIH

Rinitis akuta – akutna upala sluznice nosa najčešća je bolest gornjeg dijela
respiratornog sistema. Najčešće virusne etiologije, a manifestuje se kao
prehlada ili grip.
Simptomi se javljaju postepeno. Prvo se javlja suhoća nosa i ždrijela, a
zatim sekrecija koja je u početku vodenasta i sluzava a kasnije može biti i
gnojna ako dođe do sekundarne infekcije. Hiperemija i edem su opšti znaci
podražaja nosne sluznice. U liječenju je potrebna simptomatska terapija
radi sprečavanja komplikacija.

POLIPI U NOSU

Polipi su izrasline u nosu različite veličine. Površina im je glatka blijedo

ružičaste boje. Često su pokretni i za podlogu su vezani dužom peteljkom.
Etiologija polipa je različita i često je potrebna dugotrajna hronična upala ili
iritacija sluznice nosa. Mjesta gdje se najčešće javljaju su gornji i srednji
nosni hodnik, te ušća paranazalnih sinusa klinički. Znaci su: otežano disanje
i osjećaj prisustva stranog tijela u nosu. Terapija je uglavnom hirurška.