1

Tessa Afshar

Mjesto tišine

2
 Johnu
Nađoh onoga koga ljubi duša moja.
Pj 3, 4

3
 Da mi Jahve ne pomaže,
brzo bih sišao u mjesto tišine.
Čim pomislim: „Noga mi posrće“,
dobrota me tvoja, o, Jahve, podupire.
Kad se skupe tjeskobe u srcu mome,
tvoje mi utjehe dušu vesele.
Ps 94, 17-19

4
 Prvo poglavlje

Nestalo me k’o mrtvaca iz sjećanja ljudi,

postadoh k’o razbijena posuda
Ps 31, 13


Kad pomislim na ruševinu u koju se moj život pretvorio, na taj spori
brodolom mojih snova, na propast svake ljubavi, uvijek se sjetim one pčele.
Onog sićušnog žalca koji mi je oteo povlašteno mjesto u očevu srcu i promijenio
smjer moje sudbine.
Sluga me je pohodila jednog prekrasnog popodneva dok je sijalo sunce, a
toplina dana bila dovoljna da mi ugrije kožu, a da je pritom ne oprlji. Te je
godine divljeg cvijeća bilo u izobilju i obronak brežuljka na koji smo Josip i ja
dolazili provoditi vrijeme bijaše pokriven žuto-ružičastim prekrivačem. Sjećam
se cvjetnog miomirisa koji mi je golicao nosnice i ispunjavao pluća tjerajući me
na smijeh zbog neokaljane ljepote svijeta koji me je okruživao.
Josip je jurcao između nježnih stabljika i probadao lišće zamišljenim mačem
glumeći rimskog vojnika. Znao je on biti i pametniji kad su naši roditelji bili u
blizini. Oni su bili vjerni Židovi čija je loza u Jeruzalemu sezala do Ezrina doba.
Rimljani su možda bili stalni kupci robe moga oca koju su pošteno plaćali, ali i
dalje su bili opasni neprijatelji. Moji ih roditelji sigurno nisu smatrali ljudima s
kojima se možeš zabavljati i igrati se. Ali Josip je imao četiri godine i obožavati
je rimske konje, rimske odore i njihove pravokutne, obojene štitove. Želio je biti
jedan od njih. Ja sam ga puštala ne videći nikakva zla u tome što jedan maleni
dječak iznenada podivlja i pretvara se da je nešto što neće nikada biti.
„Eliana, dođi se igrati“, pozvao me Josip preko ramena i uperio svoj
nevidljivi mač prema meni.
„Pričekaj trenutak“, rekla sam. „Eto me začas.“
Bila sam rastresena sjedeći na gruboj deki koju sam ponijela sa sobom,
okrećući brzo ružičasti cvijet i pokušavajući dokučiti na koji bih način od njega
mogla dobiti boju kojom bih obojila laneno platno. Golem tovar lana bio je
upravo stigao u našu radionicu i trebali smo imati dovoljno vlakana za tkanje za
duže vrijeme. Moj je otac trgovao luksuznim tkaninama. Imao je čak maleni
dućan u kojemu je uspješno prodavao grimiz, raskošnu boju koja se mukotrpnim
5
postupkom dobivala od morskih puževa i čija je proizvodnja bila skuplja od
proizvodnje drugih boja. To što si je mogao priuštiti vođenje takva obrta
pokazivalo je koliko je bio uspješan u svom poslu.
Toga popodneva Josip je bio povjeren mojoj brizi jer su svi u kući bili
zaposleni lanenom pređom. Čak je i moja majka, koja je rijetko sudjelovala u
očevu postu, bila pozvana da se pridruži radnicama.
Moj je otac kupovao već namakanu i osušenu lanenu predu, s tim što je sjeme
bilo odvojeno od stabljike i bačeno, a stabljike istučene kako bi se iz njih mogla
izvlačiti vlakna. Njegovi radnici imali su zadaću iščistiti vlakna i pripremiti ih za
predenje. Stabljike ovog ploda bile su debele i od njih se dobivalo grubo platno
koje se zatim koristilo za tkanje ručnika. Uz Rimljane i novu židovsku
aristokraciju, koji su bili zaluđeni svojim kupaonicama, ručnici su bili vrlo
tražena roba u svim većim judejskim gradovima.
Bila sam dvanaest godina starija od Josipa i više nego sposobna brinuti se o
njemu. Sumnjičava prema mojoj očaranosti zanatom kojim se bavio moj otac i
tražeći načina da me odvrati od nje, majka mi je tog popodneva dala zadatak da
pazim na Josipa. Njezin plan pokazao se dvostruko korisnim: moj razigrani
braco nije više bio pod nogama odraslih, a ja nisam više bila u izravnom doticaju
s očevim poslom koji je svojim tajnama samo raspaljivao moju opsjednutost.
„Prepusti to muškarcima“, govorila mi je gurajući mi u krilo neki ženski
posao prije no što bih se uspjela još više zanijeti tajnama postizanja još veće
kvalitete obojene tkanine.
„Eliana!“ čuo se Josipov urlik iz podnožja brežuljka. „Dođi. Smjesta!
Obećala si da ćeš se igrati sa mnom kad si me dovela ovamo.“
Nasmiješila sam se. Moj braco znao je biti vrlo samovoljan. Nitko nije
očekivao da će se mojim roditeljima, koji su bili u poodmakloj dobi, roditi još
jedno dijete. Kad se Josip rodio, svi smo bili malo zbunjeni već samom
njegovom prisutnošću u svijetu i odmah smo postali robovi njegove ljupkosti.
Dodajte tomu da je bio dječak - sin snova što ih je moj otac gajio - i, hm... čak i
gorućem serafinu moglo se oprostiti što je, s obzirom na ove okolnosti, malko
razmažen. Ako je pokazivao sklonost zapovijedanju, krivnja je bila na nama. Po
prirodi Josip je bio tako dražestan da ga čak ni pretjerano popuštanje nije moglo
učiniti tiraninom.
„Bolje ti je da te ne uhvatim“, rekla sam ustajući. „Moj mač puno je oštriji od
tvoga.“
„Nije. Pobijedit ću te.“ Ispustio je zastrašujući urlik i navalio uz brijeg
grabeći svojim kratkim nogama pod privezanom tunikom takvom brzinom da
sam morala odustati. Trebala mi je sva moja snaga da ne zaostanem za tim
dječakom.
6
 „Ne miči se!“ uzviknula sam sustigavši ga na vrhu brežuljka i bacivši prema
njemu ružičasti cvijet koji sam držala u ruci kao da je smrtonosno oružje. Josip
se presavio u pasu hihoćući se.
„To nije mač! Time ne možeš prerezati ni nit konca. Prava si djevojčica,
Eliana.“
„Još se usuđuješ vrijeđati me, ti rimski psu? Sad ćeš mi platiti za to.“
Josip je pojurio prema meni uperivši svoj zamišljeni mač prema mom trbuhu.
„To ćemo još vidjeti. Moj će te konj pojesti za doručak.“ Prilično je uspješno
oponašao odbijanje udarca, a zatim hitro nasrnuo na mene zadavši mi svojom
malenom šakom udarac u rebra. Uhvatila sam se za bok kao da osjećam
neizdrživ bol.
„Platit ćeš mi za ovo, momče.“ Brzim pokretom zgrabila sam ga za tuniku i
oslobodila je od remena. Zbunjen, pogledao je dolje, a ja sam cvijet iz svoje ruke
gurnula u njegovo lice ostavljajući prašnastu žutu mrlju na njegovu nosu i čelu.
Prasnula sam u smijeh. „Morat ćeš još vježbati, Rimljanine.“ Tik iza njega
primijetila sam usamljenu ovcu koja je brstila grm. Osvrnula sam se oko sebe
tražeći pastira ili stado kojemu je ovca pripadala. Činilo se da je sama. Zaputila
sam se prema njoj da vidim je li ranjena. Pastiru, koji je zacijelo bio negdje u
blizini, sigurno će nedostajati ova debeljuca.
„Eliana!“ povikao je Josip. „Vrati se. Nisam još gotov...“ A onda, potpuno
neobjašnjivo, zamahnuo je rukom u širokom luku. „Odlazi. Odlazi!“ glas mu je
bio uzbuđen i uzdrman. Napola se okrenuo oko sebe i mahnito mahao rukama.
Ovca je, međutim, i dalje privlačila moju pažnju i nisam se obazirala na
Josipov uzvik. Približivši joj se sasvim, vidjela sam da njezin vlasnik skrbi za
svoju živinu i da joj je vuna zdrava i čista. Prignula sam koljeno i pogladila je po
leđima. „Odakle dolaziš, malena?“
Krajičkom oka mogla sam još uvijek vidjeti Josipa koji je mlatarao rukama
po zraku. Zatim je povikao: „Otjeraj je, Eliana!“
Isprva sam pomislila da je muha, a onda sam vidjela žuti plamsaj i, odmah
zatim, srdito zujanje. „Ne uzrujavaj se toliko. Smiri se i proći će samo od sebe.“
Nisam htjela napustiti izgubljenu ovcu bojeći se da će odlutati. Josip je bio
dovoljno star da iziđe na kraj s pčelom koja je bijesno zujala oko njega. Zbilja,
previše smo mu popuštali. Pokušala sam unijeti umirujuću notu u svoj glas:
„Smiri se, brate.“
Moje riječi nisu imale nikakav učinak na Josipa. Taj mu je stvor s nekom
opakom nakanom zujao oko glave i uhvatila ga je panika. Sve žešće mlatarao je
rukama i napokon se dao u bijeg. „Ne! Ne!“
Podigla sam ruke u zrak i ustala preko volje. „Ta to je samo pčela, Josipe.“
Bilo mi je lako razumjeti njegov nagonski strah. Godinu dana prije toga pčela
7
ga je ubola u gležanj kad je otvorio košnice. Noga mu je natekla do debljine
mladog drveta i imao je užasne bolove. Nikad nije zaboravio to iskustvo. Meni
se, međutim, činilo da je to nekakva iznimka. Svi smo se morali naviknuti živjeti
s pčelama. Bio je to dio života. Nekoliko sam trenutaka razočarano promatrala
kako bjesomučno trga odjeću sa sebe.
Napokon sam ga dostigla i ispružila ruke prema njemu pokušavajući
mahanjem otjerati pčelu iako je više nisam vidjela. Iznenada Josip je prodorno
vrisnuo tako da me je bocnulo u želudcu. Bjesomučno se češao po glavi i tek
sam tada vidjela da mu se kukac zapleo u kosu blizu sljepoočnice. Zgrabila sam
pčelu, stavila je na dlan i zgnječila je. Napola omamljena nakon ispuštanja
otrova bila je lak plijen u mojoj krvnički stisnutoj šaci. Bacila sam je na zemlju i
kleknula pred Josipa.
Krupne suze cijedile su mu se iz očiju. Plakao je tako neutješno da je počeo
ubrzano disati. Privinula sam ga uza se. „Tako mi je žao, Josipe. Bit će sve u
redu. Riješila sam se tog malenog čudovišta. Možeš je zgaziti ako želiš.“
„Boli.“ Udahnuo je, a grudni koš ubrzano mu se nadimao.
„Gdje, dušice? Gdje te boli?“
Pokazao je na sljepoočnicu koja je naočigled oticala. Lagano sam je poljubila.
„Je li sada bolje?“
Njegov me je pogled optuživao. „Nije.“ Odgurnuo me je. Na njegovoj
bucmastoj ručici primijetila sam crvenu oteklinu. „Ubola te dvaput?“ Čelo mi se
nabralo dok sam zurila u oteklinu koja se na dječjoj koži širila poput prolivene
boje. Josip je odmahnuo glavom. Košnice, shvatila sam uzdrhtavši. Baš kao lani.
Udahnuo je opet, a dok je udisao, treslo mu se cijelo tijelo. Činilo se da je
svaki njegov udisaj dolazio s golemim naporom. Pomislila sam da je to od straha
koji mu oduzima dah i pokušala sam ga umiriti. No njemu je iz trenutka u
trenutak bivalo sve gore. Soptanje je bilo sve oštrije i nije prestajalo. Bila sam
zbunjena i nisam znala što bih učinila. Zadnji put kad ga je pčela ubola nije imao
teškoća s disanjem. Je li to od panike?
Trebala sam mu ranije pomoći, priskočiti mu u pomoć u samom početku čim
ga je pčela počela progoniti. A onda mi je sinulo da je pčelu možda privukao
miris i prah cvijeta koji sam mu pritisnula na lice. Možda mu se pčela ne bi
uopće približila da nije bilo moje glupe psine.
Primijetila sam da mu je stanje sve lošije i uzela ga u ruke. „Tako mi je žao,
Josipe. Odvest ću te kući. Dobit ćeš kolač od meda i majka će ti pripraviti biljni
napitak koji ublažava bol.“ Privinuvši ga uza se, osjećala sam da se njegov
maleni mršavi grudni koš bori za svaki udah. Dala sam se u trk. Dok sam se
velikom brzinom spuštala niz obronak brežuljka, otpala mi je sandala i zakačila
se za stijenu koja je virila iz zemlje. Spotaknula sam se, a zatim se uspravila i
8
nastavila trčati ne obazirući se na izgubljenu sandalu.
„Zlo mi je“, slabašnim je glasom rekao Josip. Prije no što sam ga stigla
okrenuti, ispovraćao se natopivši mi rame i prsa bljuvotinom. U nekim drugim
okolnostima progunđala bih od gađenja. No mnome je ovladao strah. Činilo mi
se da je pčela bez ikakva razloga nanijela neobjašnjivu štetu sićušnom tijelu
moga brace. Izgledalo je da mu otrov te proklete pčele ne da disati. Očajnički
sam željela stići što prije kući i povjeriti ga brizi svojih roditelja koji će sigurno
znati što treba učiniti.
Načas sam zastala da mu obrišem zaprljana usta i premjestim mu glavu na
drugo rame kako bih mogla nastaviti trčati. Bio je težak, pretežak za mene. Srce
mi je udaralo u grudima kao da netko udara po kovačevu nakovnju. Ruke su mi
drhtale od naprezanja da zadržim njegovo obješeno tijelo. „Josipe! Josipe,reći
nešto!“
Zastenjao je. Posrnula sam i zastala, nesposobna nastaviti nasumičan trk;
srušila sam se na koljena noseći ga i dalje u rukama. Zavrtjelo mi se u glavi kad
sam mu vidjela lice Očni kapci bili su mu natečeni i zatvoreni, a usne sablasno
modre. Usta su mu se pretvorila u nježnoljubičastu modricu. Ugrizla sam se za
usnu da ne bih vrisnula i opet ga podigla prisiljavajući noge da trče još brže nego
prije.
Moli se, pomislila sam duše mahnite od užasa koji sam vidjela. Moli neku
molitvu. Ali sve čega sam se mogla sjetiti bile su riječi Eli, Eli, prvi dio mog
imena. Bože moj! Bože moj!
Ugledavši velika drvena vrata naše kuće, ispustila sam vrisak koji sam
susprezala cijelih sat vremena. Glas mi je bio sličan raspuknutom graktanju, no
nitko me nije čuo. „Pomozite! Oče, molim te, pomozi mi.“ Josip je omlitavio u
mojim rukama. Znala sam da je neko vrijeme u nesvijesti jer od njega nije bik ni
glasa.
Posljednjim atomima snage pokucala sam na vrata i naslonila se na njih.
Jedna od sluškinja otvorila je vrata a ja sam se srušila na pod stišćući i dalje
Josipa čvrsto u rukama. Žena je glasno povikala i ubrzo smo oboje uneseni u
kuću. Josipa sam i dalje čvrsto stiskala rukama, lica pritisnuta o moje rame.
Dotrčali su moji roditelji.
Vidjela sam očevo lice dok je iz mojih ruku uzimao sina. Bilo je blijedo poput
krede. Majka je počela vrištati. Nisam mislila da mi je ostalo još snage za strah.
No njezini krikovi - piskavi, neprirodni zvukovi koji su se razlijegali dvorištem -
ispunili su me jezovitim strahom koji mi je oduzeo moć govora. Zašto ne
pomogne mom bratu? Zašto stoji ondje i vrišti, zašto trga svoj veo i čupa kosu?
Otac je klonuo, no i dalje je držao Josipa čvrsto uza se. Glava mu je klonula
nad nepokretnim djetetom. „Sine moj“, stenjao je ljuljajući se naprijed-natrag.
9
„Dječače moj.“
Potresena, okrenula sam se i ugledala svoju mladu sestru Ivanu koja je sjedila
leđima oslonjena o zid, zagnjurila lice u šake i tiho jecala. Sluškinje su uglas
plakale. Tresući se i ne dajući glasa, otac se zgrčio nad nepokretnim tijelom
moga brata, a majčino vrištanje ispunjavalo je svaki kutak dvorišta probadajući
me poput krhotina polomljenog stakla.
U tom sam času shvatila. Moj brat bio je mrtav. Pčela ga je ubila.
Iskoračila sam i privinula se uz oca u nevjerici, užasnuta, očajna, nadajući se
čudu, tražeći utjehu. Podigao je pogled i u njemu sam načas vidjela krajnji očaj
koji je iznenada ustupio mjesto hladnoći koju nikad nisam vidjela u njegovim
očima. „Što se dogodilo? Što je učinilo ovo mom djetetu?“
Ustuknula sam korak natrag. „Pčela... Ubola ga je pčela. U sljepoočnicu.“
Znoj mi se cijedio niz obraze, drhtavom sam rukom brisala čelo. „Ja sam kriva.
Igrali smo se... i ja... gurnula sam mu cvijet u lice; mislim da je pčelu privukao
miris toga cvijeta. Morala sam mu ranije priskočiti u pomoć, ali tu je bila
izgubljena ovca koja me je omela.“ Prisjetila sam se da sam Josipu dobacila
samo nekoliko riječi kao da su moje upute dovoljne. Dugovala sam Josipu reći
istinu sada bez obzira na kaznu koja me čekala. Zaslužio je bar toliko.
Moj je otac nježnom kretnjom uklonio kosu s Josipova otečenog lica. Lecnula
sam se vidjevši njegovo prelijepo lice koje je sada bilo unakaženo odvratnom
rukom smrti i zateturala.
„Ali vidjela si kako mu je loše bilo lani kad ga je pčela ubola. Vidjela si kako
se uplašio. Zašto je nisi udarila i otjerala je? Ta on je tek dijete. Bio je
bespomoćan.“ Moj je otac jecao. „Maleni moj, mili moj!“
„Trebala... Trebala sam...“
Riječi su mu postale nemilosrdne i oštre poput željeza: „Trebala si paziti na
njega. Što si radila? Stajala si ondje i gledala?“
„Ne! Nije bilo tako, oče! Pomogla sam mu. Ali zakasnila sam. Zakasnila
sam!“
„Ne bi se dogodilo da si bolje pazila na njega.“
Zanijemjela sam preplavljena osjećajem krivnje. Shvatio je srž mog propusta.
Nisam se pokušala riješiti pčele u samom početku. „Oče, molim te...“
„Umukni!“
Zatvorila sam usta. Progutala isprike koje sam zaustila reći. Bio je u pravu.
Ostavila sam Josipa na cjedilu. Trebala sam bolje paziti na njega. Trebala sam
obrisati pelud s njegova lica, odmah otjerati pčelu, brže pohitati kući. Trebala
sam ga spasiti.
„Gubi mi se s očiju.“ Očev glas bio je kreštav i nemoćan, gorak kao žuč.
Zgranula sam se. Slomljenim pokretima prisiljavala sam se ostati na nogama,
10
hodati. Ušla sam u kuću ostavljajući za sobom slabo vidljiv trag krvi što mi je
kapala sa stopala loja sam porezala na nazupčanom kamenju dok sam trčala
kući. Zgrčivši se u kutu sobe koju sam dijelila sa sestrom i Josipom, napokon
sam dala oduška suzama koje sam gušila u sebi. Josipov pokrivač bio je uredno
složen u kutu. Zgrabila sam ga i gurnula lice u nabore udišući njegov miris,
znajući da više nikad neću držati u rukama svoga milog bracu.
A za to sam bila kriva ja.

* * *
Kad sam se rodila, otac mi je dao ime spojivši dva hebrejska imena: Eli, što
znači moj Bog, i Ana, ime koje u našem jeziku označava naklonost. Ugledavši
me prvi put, otac je rekao: „Moj Bog me uslišao“ i to je postalo moje ime jer je
moje rođenje bilo znak Božje naklonosti i njegove milosti prema mojim
roditeljima.
Osam godina nakon što su se uzeli, moj otac i majka bili su bez djece. Došla
sam na svijet kad su odustali od liječnika i njihovih beskorisnih napitaka. Došla
sam na svijet, ali bila sam djevojčica. Unatoč tomu moji su roditelji bili presretni
što su napokon dobili dijete i nisu se žalili na moj spol. Tri godine kasnije rodila
se moja sestra koja je već pri rođenju imala dugačke udove i krupne oči koje su
joj pokrivale polovicu lica. A onda, kad više nitko nije mislio da je takvo što
moguće, u naš je život upao Josip sa svojim krjepkim plačem i svojim
neodoljivim smiješkom.
Bilo bi pretjerano reći da me je otac volio manje nakon što mu se rodio sin.
Samo, Josipa je volio puno više. Volio ga je više nego moju majku, moju sestru
ili mene, ili svoj posao. Više od života. Josip je bio svjetlo njegova srca.
Do sada. Dok ja nisam skrivila njegovu smrt. Činilo mi se da sam uništila
najdragocjenije blago što ga Zemlja ima.
Sati su prolazili, a ja sam i dalje sjedila nepokretna u izmaglici nevjerice.
Zajedno s Josipom smrt je progutala i mene. Uzevši njega, uzela je i mene. Iako
sam disala, a moje srce kucalo velikom pravilnošću, moja rana bila je
nezacjeljiva. Pomisao na to kako se moji roditelji sada moraju osjećati natjerala
me da poželim da sam umjesto Josipa umrla ja.
Naricanje žalobnika prodiralo je u moje rastrzane misli. U jednom trenutku
postala sam svjesna da se u prizemlju okupilo mnoštvo ljudi. Zacijelo već
pripremaju Josipovo tijelo za ukop. Nisam mogla podnijeti pomisao na to.
Razigrani dječak kojega sam četiri godine obožavala, dijete koje me je
nebrojeno puta nasmijalo, ulijevalo u mene nadu i razveseljavalo me otišlo je i
više nam se nikad neće vratiti. Pritiskala sam uši dlanovima pokušavajući ne čuti
11
naricanje. Njihova me tuga šibala, a osjećaj krivnje izjedao mi je dušu glađu
proždrljivca.
„Eliana.“ Nježne ruke uzele su me za zglavke i odvojile mi ruko od ušiju.
„Eliana“, čula sam opet.
Etan.
Moj zaručnik. Čovjek kojega sam zavoljela otkad sam postala žena.

12
 Drugo poglavlje

Zato ću zakukati i zaridati,

Ići ću gol i bos,
zavijat ću kao šakali,
urlikat ću kao nojev.
Jer njezinoj rani nema lijeka
Mih 1,8-9


Lecnula sam se. Nisam htjela da me Etan vidi ovakvu, sa stidom na licu
uočljivom poput mrlje tinte. Zatim me iskra nade natjerala da se uspravim.
„Je li te moj otac poslao?“
Nježno me je primio za podbradak. Palcem mi je obrisao obraze i ja sam
shvatila da mi je lice vlažno od suza. „Siđi dolje“, rekao je. „Trebaš biti ondje.“
Nije mi promaknulo njegovo izmotavanje. Etan je primijetio da nisam među
okupljenima i sam je došao k meni, ne zato što ga je poslao moj otac.
Odmahnula sam glavom i udaljila lice od njegove ruke.
„Nećeš doći?“
Ponovno sam odmahnula glavom. Zurio je u mene. Etan je imao neobične oči
- uvijek sam ih zamišljala anđeoskim. Nikad ni s kim nisam razgovarala o tom
svom neobičnom zaključku, s njim ponajmanje. No bila sam uvjerena da u njima
ima nečeg nebeskog. Imao je neobične šarenice nalik na mozaik prošaran
zlatnom, zelenom i smeđom bojom, s nijansama koje su se mijenjale ovisno o
raspoloženju ili svjetlu. Danas, dok su me promatrale, bile su više nalik na jesen
nego na ljeto, pune zlatnih i smeđih tonova.
Pomislila sam da mu moram objasniti svoj otpor. „Roditelji me više ne žele
vidjeti. Oni... Josip je bio sa mnom. Kad se to dogodilo.“
Stisnutom šakom prekrila sam usne grizući mekano meso palca, pokušavajući
potisnuti jecaje što su ih moje vlastite riječi izvlačile iz dubine moga bića. Nije
ih bilo moguće svladati. Jecaj za jecajem provalio je iz mene poput vulkana.
Etan me je grubo privukao k sebi. „Eliana“, rekao je osornim glasom. „Smiri
se.“ Bilo je to prvi put da me drži tako blizu sebi. Da okolnosti nisu bile tako
neobične, ni sada me ne bi privukao tako blizu premda smo bili zaručeni.
Jeruzalem je postao konzervativan grad otkad ga je osvojila tuđinska vojska.
13
 Etanove grudi bile su krupne i tople. Osjećala sam se kao da sam se naslonila
na podstavljen štit. Primio me za ruku, stavio je u svoju i pažljivo razgledao
ugriz koji su moji zubi ostavili na njoj. Nisam znala da sam progrizla kožu.
Obrisao je krv rubom rukava. „Nisi učinila ništa loše“, rekao je prelazeći palcem
po dlanu moje ruke.
„Moja krivnja. Bila je to moja krivnja“, zajecala sam i istrgnula se iz njegova
zagrljaja zgrčivši se uza zid.
Etan je prošao nesigurnim prstima kroz kosu i počešao se po potiljku. „Kako
si mogla spriječiti Josipovu smrt?“ Dotad je klečao pored mene. Sada je
promijenio položaj i naslonio se leđima na zid. „Eliana, zar mi nećeš reći što se
dogodilo? Bilo bi ti lakše.“
Ocu sam ispričala samo nekoliko pojedinosti o popodnevnom događaju.
Nitko još nije čuo što se točno dogodilo. Razmišljala sam o tome da priču o
Josipovim mukama i smrti podijelim s nekim, da glasno izreknem te riječi i
ponovno proživim te trenutke. Žuč mi se dizala u grlu, gorka i kisela. Bilo bi mi
lakše? Ne, skršilo bi me. „Ne želim govoriti o tome.“
Etan je iskoraknuo i uzeo me ponovno za ruku. Pokušavala sam mu se oteti,
ali on me čvrsto držao. „Pst“, rekao je. „Ne moraš govoriti o tome ako ne želiš.“
Nekoliko trenutaka šutke me je držao za prste. „Pođi sa mnom. Posjedni neko
vrijeme sa svojom majkom.“
Zadrhtala sam pri pomisli da bih morala sjediti s bilo kim u društvu i izvukla
ruku iz njegova toplog stiska. „Moj me otac mrzi.“
Odvratio je pogled od mene bez riječi. Odjednom mi je sinulo da me nije ni
pokušao razuvjeriti. To nije bilo nalik na Etana. On je uvijek nastojao vidjeti
dobro u svemu. Uvijek je mislio da postoji razlog za nadu. Njegova šutnja
značila je formalnu suglasnost. Što mu je moj otac rekao? Nisam željela znati.
„Ne idem dolje“, rekla sam.
„Dopustit ćeš da ti ukopaju brata bez tebe?“
„Čekat će do sutra ujutro. Doći ću tada.“
Etan je odmahnuo glavom. „Ne želim da samuješ ovdje.“
„To je jedino olakšanje koje mogu priuštiti svom ocu. Njegova bol bit će još
veća budem li ondje.“
Zatvorio je oči i protrljao hrbat nosa. „Samo je potresen Josipovom smrću.
Benjaminovo srce nije se okrenulo protiv tebe. Oporavit će se. Daj mu
vremena.“
„Znaju li svi da mene smatra krivcem?“
„Ne. Razgovarao je samo sa mnom i s mojim ocem. I s tvojom majkom,
naravno.“
Duboko sam udahnula. Palo mi je na um da će me ubrzo Etan također
14
odbaciti. Kao prvo, u posljednje vrijeme nije pokazivao zanimanje za mene.
Otac mu je bio trgovac i u Judeju je uvozio boju dobivenu od broća, indigo i
razne egzotične boje. Mog oca poznavao je od malih nogu i često mu je
pomagao. Njih dvojica dogovorila su se, kad mi je bilo petnaest, a Etanu
dvadeset i jedna, da ćemo se Etan i ja uzeti. Tada sam bila ushićena pri pomisli
da ću jednom postati Etanova žena, za razliku od Etana koji je bio prilično mlak.
„Neću se vjenčati s tobom dok ne napuniš sedamnaest“, rekao mi je onoga
dana kad ga je moj otac upoznao sa svojim namjerama. „Ni dana prije. Neću
dopustiti da mi dijete određuje život.“
„Dijete! Pola tuceta mojih prijateljica već je u braku.“
„Poznato mi je. Kao što rekoh, čekat ću dok napuniš bar sedamnaest.“
Zarumenjela sam se pod njegovim bešćutnim pogledom. Poput većine
jeruzalemskih žitelja, znala sam da se jedna od mojih prijateljica koje sam
spomenula udala za Etanova brata još prije svog petnaestog rođendana. Sedam
mjeseci poslije vjenčanja djevojka se u suzama vratila u očev dom s mnoštvom
pritužbi. Etanov brat strpljivo je čekao dok mu se žena tri mjeseca kasnije nije
vratila. Svi su, međutim, znali da je više vremena provodila pod majčinim nego
pod muževim krovom. Pretpostavljam da je Etan htio izbjeći sličan krah u svom
braku.
Vrijeđalo me njegovo hladno protivljenje. Zar ne vidi da sam potpuno
različita od Avigail, žene njegova brata? Zar ne vidi da sam odgovornija?
Zrelija? Odanija?
Etana sam voljela otkad znam za sebe. Čeznula sam postati njegovom ženom.
Etan očito nije gajio iste osjećaje prema meni. Sad će vidjeti da ja nisam žena
koju bi htio za suprugu - ni za majku svoje djece - neovisno o mom uzrastu. Ako
nisam sposobna čuvati vlastitog brata, kako bi mi on mogao povjeriti svoje
sinove i kćeri? Pitanje je vremena kad će početi tražiti izliku za raskid zaruka.
„Bolje ti je da odeš prije no što nas zateknu ovdje same, bez nadzora“,
prošaptala sam. Istina je da me nije uopće bilo briga u kakvim će nas
okolnostima zateći. Moja opaska bila je samo providna izlika da ga otpravim;
nisam željela vidjeti odraz hladnog očeva pogleda u Etanovim očima.
Etan je oklijevao ne obazirući se na moju nazočnost. „Ne bi trebala biti sama.
Nije ti dobro.“
„Molim te, Etane.“ Grlo mi je bilo puno suza kojima nisam dala na oči. „Idi
prije nego što me uvučeš u još veće nevolje. Ne bi trebao biti ovdje sa mnom, u
mojoj odaji.“
Neko je vrijeme oklijevao, usana stisnutih u ravnu crtu. Zatim je ustao. „Neću
otići daleko. Bit ću na donjem katu. Pozovi me ako ti što ustreba. Obećaj mi da
ćeš to učiniti, Eliana.“
15
 Kimnula sam glavom. Dok sam trčala kući, negdje sam izgubila veo i kosa mi
je sada bila razvezana. Prošao je prstima kroz moje zapletene uvojke jednom,
dvaput. Zatim je ustao i izišao. Sklupčala sam se na slamarici kao maleni kolut
jada. Vonjala sam na bljuvotinu i znoj. Od mene se širio dah smrti. Nikad neće
iščeznuti.

* * *
Nekoliko sati kasnije Keziah, tiha sluškinja koja je, ne čekajući da ju se
zamoli, priskakala u pomoć svakom u potrebi, donijela mi je tanjur pun toplih
kolača s grožđicama. Miris kuhanih grožđica i pšenice, malko pocrnjele od vatre,
izazvao mi je mučninu u želudcu. Ne znam zašto me je nešto steglo u grlu pri
pogledu na te kolače, zašto sam osjetila očajanje. Možda zato što su bili tako
obični. Stajali su na tanjuru i rugali mi se nedužnom ironijom: znala sam da više
nikad ništa neće opet biti obično za mene. Miris vrućih kuhanih grožđica i danas
mi izaziva mučninu i osjećaj beznadnosti.
Te noći više sam drijemala nego spavala prenuvši se iz sna zbrkana od
iscrpljenosti i potresenosti. Načas sam zaboravila da je Josip mrtav. Neka
nejasna slika iskrsavala je u nekom kutku moga duha nalik na mračno čudovište
što čeka u sjeni. Protrnula sam i zadrhtala. Zatim se pamćenje vratilo, neopozivo
i konačno. Josipa više nema.
Nema ga.
Poslije loga nisam spavala; ukočeno sam sjedila u mraku. Ustala sam mnogo
prije izlaska sunca, umila se i poslala Keziah da mi donese haljinu od vrećevine,
prikladnu za ukop mog jedinog brata. Sanjivi žalobnici okupili su se u dvorištu
pripremajući se za formiranje pogrebne povorke i odlazak prema novom grobu
što ga je moj otac kupio godinu dana ranije. Za svoj ukop, rekao je. Sada će,
umjesto da u tu mračnu duplju bude ukopan on, u nju morati ukopati svoga
premilog sina.
Stajala sam malo podalje od žalobnika izbjegavajući njihove poglede, plašeći
se onoga što bih mogla vidjeli u njima. Etan me je primijetio i prišao mi.
Zatvorila sam oči kad sam ga vidjela. Odrezao je bradu u znak žalobništva, no
njegovo je lice unatoč tamnim podočnjacima izgledalo mlade, markantnije i
ljepše no ikad.
„Neka li bog bude milostiv“, rekao je ozbiljnim glasom. Služben pozdrav za
mračan dan. Bog da mi bude milostiv? Prekasno je za to, pomislila sam.
„Jesi li spavala?“ upitao je Elan.
„Ne baš. A ti?“
„Zadržao sam se s tvojim ocem. Moji su roditelji također ovdje. Dođi. Žele te
16
vidjeti.“
Pošla sam za njim do mjesta na kojemu su pri sivom svjetlu zore stajali
njegovi roditelji Jeruša i Ezer te njegov mlađi brat Danijel. Jeruša me zagrlila
kad me vidjela. Moja majka nije nikad iskazivala fizičku nježnost prema svojoj
djeci. Nije joj bilo u naravi iskazivati svoju ljubav tjelesnim dodirom ili
zagrljajem. Jerušini topli zagrljaji bili su mi dobrodošla utjeha od ranog
djetinjstva. Spadala je među one rijetke ljude koji vas znaju pohvaliti i prihvatiti
vas tihom riječju.
„Sirotice moja, što si sve morala proći! Tako mi je žao“, rekla je privinuvši
me uz. svoje tople grudi. Tom prilikom, međutim, njezina iskrena želja da me
utješi prouzročila je neočekivan rezultat. Izmigoljila sam se iz njezina zagrljaja i
odmaknula se od nje. Bojala sam se da ću se, popustim li tada, slomiti i da će
tako ostati zauvijek.
„Eliana cijelu noć nije sklopila oka. Iscrpljena je“, rekao je Etan
pokušavajući, kako mi se učinilo, objasniti moju neuljudnu šutnju.
„Naravno da je iscrpljena.“ Jeruša me ponovno zagrlila i odmaknula se od
mene.
Prišli su nam moji roditelji. Ukočivši se i postavši nalik na mramorne kipove
kakve su Rimljani tako rado klesali, grizla sam suhe usne. Na moje iznenađenje,
majka me je zgrabila za ruku i čvrsto je stisnula. Bilo je to sve. Malen, topao
dodir prije nego što ju je ispustila. Pomislila sam da ću se rastopiti od olakšanja.
Još uvijek me voli, govorio je laj dodir. Oprostila mi je.
Otac me nije ni pogledao, samo je kimnuo glavom prema meni. Bio je to
velik ustupak s obzirom na okolnosti. Vidjela sam koliko ga truda to stoji.
Jeruša je odvukla moju majku u stranu. „Hajde, hajde, Elizabetu, osloni se na
mene.“ Moja je majka zaplakala ne mogavši podnijeti čak ni tu sitnu ljubaznost.
Poslije jučerašnjeg dugotrajnog ridanja ostala je bez glasa i sada su joj na oči
navrle suze, teške i nijeme.
Došli su profesionalni žalobnici noseći mrtvačka nosila na kojima je ležalo
maleno tijelo mog brace. Bilo je umotano u uske trake najbjeljeg lanenog platna,
a lice mu je bilo prekriveno čistim ubrusom. Platno je istkano za veo neke
ugledne gospođe. Za trenutke slavlja, radosti i veselja. Sada je, međutim,
pokrivalo truljenje smrti. Zrak je bio ispunjen mirisom aromatičnih ulja i
mirodija s kojima su oprali i pomazali Josipovo tijelo. Toliko mirodija da je pred
njima blijedio čak i smrad smrti.
Učinilo mi se da će mi pozliti.
Zatim se naricanje nastavilo, glasno i neumoljivo. Kako ga je ono prorok
Mihej nazvao? Šakalovim zavijanjem i nojevim urlikanjem. Ispred nas koračao
je zvjerinjak boli, a zvuk koji je stvarao bio je strašan u svojoj beznadnoj tuzi.
17
 Nakon što smo položili Josipovo tijelo u grobnicu, vratili smo se kući.
Služinčad je pripremila osvježavajuća pića za goste, a ja sam cijelo poslijepodne
provela noseći poslužavnike s hranom, punoći tanjure jelima i vrčeve vinom kad
bih vidjela da su prazni.
Imala sam dojam da sam se spustila u svijet noćne more. Činilo se
nevjerojatnim da sudjelujem u nečemu tako bezazlenom kao što je nuđenje hrane
ljubaznim gostima dok moj mili braco leži mrtav u grobu.
Otac se klonulo oslanjao o zid s drhtavim rukama u krilu. Do njega je sjedio
njegov prijatelj Gamaliel, omiljeni vjerski učitelj i član Sinedrija. S njegove
druge strane lijeno je sjedio rabin Zakej, farizej kojega sam samo površno
poznavala.
Gamaliel se nagnuo prema mom ocu. „Vidjet ćeš ponovno svog Josipa o
uskrsnuću. Stajat će uza te, Benjamine.“
Rabin Zakej uzeo je punjenu datulju s tanjura i okretao je u prstima. „Doista.
Za razliku od onog Johanana i druge saducejske braće,“ svojom je zaraslom
bradom pokazao prema čovjeku koji je sjedio lijevo od Gamaliela, „mi farizeji
vjerujemo u uskrsnuće mrtvih.”
Johanan, mršavi čovjek vrlo tamne kose, hladno se nasmije šio i nije ništa
rekao. Što je mogao reći na pogrebu jednog dječaka? Odreci se svake nade?
Izgubio si ga zauvijek? Otpio je dugačak gutljaj vina iz čaše.
Izgledalo je da rabin Zakej nije zadovoljan dugotrajnom tišinom koja je
uslijedila. „Naravno,“ nastavio je, „to možda i nije neka velika prednost kad
imaš veliki grijeh na duši.“
Gamaliel se namrštio. „Kakav je grijeh moglo počinili četverogodišnje
dijele?“
Farizej je odmahnuo rukom. „Dječak, nikakav. A što je sa sestrom? Ona je
nešto sasvim drugo. Ona je kriva za smrt svoga brata. Kako bi Bog mogao
oprostiti takav grijeh? Bilo bi joj bolje da se nije ni rodila. Uskrsnuće mrtvila
nije dobra vijest za nekog takvog, kažem vam.“
Moj je otac podigao pogled, u očima mu je bila vatra. Ja sam se zamalo
ugušila. Poslužavnik mi je iskliznuo iz ruku i pao na pod poprskavši komadićima
lubenice čiste keramičke pločice. Moj je otac teturavo ustao i udaljio se.
„Benjamine!“ povikao je za njim Gamaliel, ali moj otac nije zastao. Prepun
bijesa Gamaliel se okrenuo prema Zakeju. „Kako ti mogu pasti na pamet te
đavolje gluposti? Smrt toga djeteta samo je žalosna slučajnost. Kako ju je
njegova sestra mogla spriječiti?“
Farizej je podigao ruku i snažno lupio njome po niskom stolu za kojim je
sjedio. Kad ju je podigao, u prstima je držao uginulu muhu. „Ovako?“ Bacio je
muhu na pod i pedantno obrisao ruke platnenim ubrusom. „Koliko je teško
18
otjerati pčelu kretnjom ruke. Ili ubiti je? Njezina nebriga za to jadno dijete više
je nego očita. Vjerujte mi, prijatelji moji, kad vam kažem da je njezina kazna
blizu.“ .
Gamalielovi obrazi bili su crveni. „Gluposti! Pretvaraš Zakon u krvnikovu
sjekiru umjesto da on bude putokaz prema spasenju.“
Saducej Johanan nagnuo se prema njemu. ,,I dalje misliš da je uskrsnuće
mrtvih utjeha ožalošćenima? Mi saduceji možda ne dajemo lažni mir ljudima, ali
bar im ne razdiremo srca našim dobrim namjerama.“

19
 Treće poglavlje

Jer tko je prezreo dan skromnih početaka,

radovat će se kad vidi olovni visak u ruci Zerubabelovoj.
Zah 4, 10


Naš patrijarh Jakov oplakivan je sedamdeset dana, stoji u Svetom pismu.
Tako je i moja obitelj sedamdeset dana službeno oplakivala Josipa. Pokajnička
kostrijet od kozje dlake koju sam svakodnevno nosila počela mi je već odavno
stvarati rane na koži koja je za dnevnih vrućina bila crvena i puna mrlja koje
svrbe. Na neki izopačen način ta mi je neudobnost čak godila. Zaslužila sam
patiti zbog onog što sam učinila.
Etan i njegovi roditelji stalno su me uvjeravali da to nije bila moja krivnja.
Imali su najbolje namjere, naravno, ali nisu shvaćali u čemu je stvar. Josip se ne
bi našao na onom brežuljku da ga ja nisam odvela tamo. Izabrala sam to mjesto
zbog cvijeća. On se želio igrati na tratini pred našom kućom. Odvukla sam ga na
vrh brežuljka obećavajući mu veselu igru i zabavu.
Moja je obitelj prestala raditi s lanom. Prekinuli smo sve radove i tugovali.
Razboji su utihnuli i skupljali prašinu. Kace s bojom bile su prazne - u njih su se
sada uselili pauci koji su ispredali svoje mreže preko hladnog kamena.
Ulazeći jednog jutra u dvorište, naišla sam na oca. Kimnuo je glavom. „Mir“,
rekao je izbjegavajući moj pogled. Nakon sinove smrti nikad me nije pogledao u
oči, no bar mi se obraćao. Riječi su mu bile nepovezane i rijetko su se pretvarale
u potpunu rečenicu. Pozdravljanje i molbe u prolazu. Nikad me više nije nazvao
svojom kćeri, nikad zagrlio niti me povukao za pletenicu kao nekad zadirkujući
me.
Ne znam što mi je zadavalo veću bol: to što mi se počeo obraćati kao strancu
ili kad me ne bi uopće primijetio.
„Ezer mi dolazi u posjet danas“, rekao je. „Primit ću ga u svojoj radionici.
Pobrini se da nas nitko ne ometa.“ Okrenuo se s namjerom da ode. Zatim je
rastreseno, preko ramena rekao: „Piće i hrana. Ne zaboravi, Ana.“ Otac me je
odnedavno počeo oslovljavati s Ana kao da se nije mogao prisiliti da Božje i
moje ime izgovori istodobno.
Bilo je podne kad sam na teškom poslužavniku donijela hranu u očevu radnu
20
sobu koju je otac imao u kući kako bi u njoj mogao raditi sa svojim računima i
primati stalne kupce koji su mu dolazili u posjet. Približavajući se njegovoj sobi,
začula sam povišene glasove. Iako su vrata bila zatvorena, uspjela sam kroz
drvo, cigle od blata i žbuku razabrati riječi.
„Cijela godina bit će previše, Benjamine. Sedamdeset dana službenog
tugovanja završava sutra. Svi će razumjeti ako se vratiš poslu. Znaš kao i ja da se
većina ljudi nakon trideset dana vrati normalnom životu.“ Raspoznala sam grub i
hrapav glas gospodara Ezera koji je zvučao kao da nekamo žuri. Budeš li
odugovlačio, tvoji će kupci pronaći druge trgovce. Nisi jedini u gradu koji
prodaje finu robu, znaš.“
„Nije me briga!“ uzviknuo je moj otac.
„Trebalo bi te biti briga. Imaš ženu i dvije kćeri koje ovise o tebi. Imaš sluge.
Radnike. Što će biti s njima odustaneš li od posla?“
„Zar moj sin ne zavrjeđuje da za njim tugujem godinu dana?“
„Zaslužuje i više od toga, Benjamine.“ Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a
onda sam čula jecaje - isprekidane muške jecaje koji su dolazili iz dubokog
izvora patnje.
Noge su me izdale i srušila sam se na pod. Posljednjim atomima snage
spustila sam poslužavnik na kameni pod i zagnjurila usta u pregib lakta kako bih
prigušila vlastite grčevite jecaje. Nikad nisam čula oca kako jeca, čak ni kad su
polagali Josipovo tijelo u svježe izdubljenu špilju.
„Benjamine, nitko ne traži od tebe da prestaneš tugovati za djetetom. Ali
moraš se vratiti u svijet živih zbog drugih.“
„Ne mogu.“ Gotovo da nisam mogla raspoznati slomljeni očev glas.
„Možeš i hoćeš. Etan i ja pomoći ćemo ti koliko budemo mogli. Osim toga,
imaš Elianu. Pametna je djevojka i brzo uči. Kad mi postavi jedno pitanje u vezi
s mojim poslom, kao da ih je postavila stotinu. Ovaj joj je posao u krvi. Dopusti
joj da ti pomogne.“
Zadržala sam dah. Ako je moj otac odgovorio, bilo je to pretiho da bih čula.
Zatim sam čula da se netko od njih dvojice pomaknuo i, bojeći se da me ne
otkriju, otrčala sam u dvorište.
Nisam vjerovala da će moj otac poslušati Ezerov savjet i zatražiti moju
pomoć. Jeruzalem se posljednjih nekoliko desetljeća pretvorio u strogu zajednicu
unatoč tomu što se gradskoj eliti sviđao rimski način života. Većina naših žena
imala je posve neznatnu ulogu u svijetu trgovine. Gospodar Ezer proputovao je
poslom veći dio carstva i njegovi su se vidici proširili i postali fleksibilniji.
Takav je bio i Etan. No moj je otac bio suviše navezan na stare navike i obrasce
da bi se mogao brzo promijeniti. A moja majka činila je sve što je bilo u njezinoj
moći da utječe na njega iako je Ezerov savjet uzeo ozbiljno k srcu.
21
 * * *
Otac je idućeg jutra poslao po mene. „Reci slugama da nastave raditi s
lanom“, rekao je.
„Hoću, oče.“ Nikad mi nije povjerio takvu dužnost. Iako je radionica bila
smještena iza našeg stana i bila odvojena prostranim vrtom koji nas je štitio od
neugodnih mirisa koji su se dovodili u vezu s bojenjem tkanina, rijetko sam duže
boravila u njoj i tek sam površno poznavala njegove sluškinje. Plašila sam se da
me radnice neće doživjeti ozbiljno jer su bile mlade kao i ja, a usto su bile i žene.
Nisam trebala strahovati. Zabrinute za budućnost svog zaposlenja, brzo su
skakale i izvršavale svoje zadaće neovisno o tome tko im je izdao naredbu.
Nekoliko sati kasnije bila sam i dalje u radionici te promatrala radnice koje su
radile s lanenim nitima koristeći se željeznim kukama kako bi ih pripremile za
predenje. Cijeli dan izbjegavala sam majku pokušavajući proniknuti u sve
pojedinosti pripreme lana. Činilo se pametnim naučiti što više o tome u slučaju
da otac zatreba moju pomoć.
Jedna od žena digla je uvis grubi češalj za lan. „Trebala bih se poslužiti ovime
kad raščešljavam muževu sijedu glavu“, rekla je.
„Koristilo bi“, odgovorila je druga. „Kosa mu je zapletenija od dlaka
kanaanske koze.“
„Samo bi uzalud potrošila kvalitetnu željeznu kuku. Željezo bi se svinulo kad
bi ušlo u onu kosurinu na njegovoj glavi“, dometnula je prva davši im pokretom
ruke znak da nastave s poslom.
Vrijedne ruke ponovno su se dale na posao. Prva je žena s primjesom smijeha
u glasu rekla: „Mogla bih pričekati da zaspi, odrezati mu je i prodati majstoru
kao ovčje runo. „Vragolasto me pogledala ispod gustih obrva.
Njezina opaska učinila mi se malenim testiranjem. Htjela je vidjeti moju
reakciju - hoće li me njezine riječi uvrijediti ili ću se pridružiti ugodnom
raspoloženju i zadirkivanju ne gubeći pritom njihovo poštovanje. U sobi je
zavladala tišina.
„Pogledajte; ona vuna tamo mogla bi postati vrlo tražena kod naših kupaca
Rimljana.“ Bacila sam u zrak zamršeno klupko odbačenih vlakana i dočekala ga
brzim pokretom ruke. „Mogli bi tražiti još. I gdje smo onda? Morale bismo se
hrvati s jeruzalemskim muškarcima koji bi hodali naokolo ćelavih glava. To se
zacijelo ne bi svidjelo njihovim suprugama.“ Prostorija je odjekivala smijehom -
napetost je iščezla.
Rano poslijepodne zrak u radionici postao je zagušljiv. Tunika na meni bila je
puna znojnih mrlja, a ispod laganog vela, vlažnog i bezobličnog, počelo me je
svrbjeti. Nisam marila. Pratila sam pogledom brze kretnje radnica upijajući
22
svaku pojedinost radnog procesa. Nijedan vid posla nije mi se činio zamornim.
Ručnici nisu bili obojeni tako da se nismo morali brinuti oko toga. Trebali
smo samo istkati tkaninu na okomitim razbojima u radionici mog oca. S obzirom
na to da je otac kupovao samo namakan lan, čak i ova grublja kategorija biljke
trebala je dati mekše ručnike. Ništa nije smjelo grepsti osjetljivu kožu naših
kupaca, većinom Rimljana, naviknutih na finije stvari koje su se mogle naći
širom carstva.
„Eliana!“ majčin glas natjerao me da poskočim; udarila sam glavom u okvir
razboja što je stajao kraj mene i lecnula se od bola. Ruke moje majke poletjele su
u zrak. „Što radiš? Dangubiš? Posvuda te tražim. Dolazi smjesta ovamo.“
„Otac me je poslao ovamo.“ Naravno, nije mi rekao da se zadržavam ovdje
nakon što organiziram posao. No ona nije trebala znati tu pojedinost.
Škiljila je prema meni. „Benjamin?“
Slegnula sam ramenima. „Mislim da je gospodar Ezer bio zabrinut za sudbinu
našeg obrta budemo li i dalje oklijevali s pokretanjem posla. Možda je
savjetovao ocu da u ovom trenutku iskoristi moju pomoć. Dok je... Dok je još u
žalosti.“ Osjećala sam da mi obrazi gore.
„Shvaćam.“ I to je, na moje iznenađenje, bilo sve.
Osim što sam, nakon što smo završili s večerom, slučajno čula majčinu
pritužbu kako je ludost dopustiti mladoj neudanoj ženi da se petlja u posao. „Što
nakon toga? Želiš li da ti kći trči Jeruzalemom i širi oko sebe smrad sredstva za
nagrizanje i da prodaje ručnike?“
„Ne, naravno, Elizabeto. Ali potrebna mi je pomoć; kako ti to nije jasno?
Trenutno ne mogu sam izići na kraj s poslom. Pokazuje veliku revnost. Da nije
nje, ništa od ovoga ne bi bilo potrebno. Dobro je za sve nas da se malo žrtvuje.“
Majka nije ništa rekla nakon toga.

* * *
Na majčinu zapovijed sluškinje su odnijele Josipov ležaj i njegove škrinje iz
naše sobe. Ivana je privukla svoju slamaricu bliže mojoj i noću bi se često
uvlačila k meni u postelju i držala me svojim mršavim, hladnim rukama. Na
njezine zagrljaje uzvraćala sam jednakom mjerom čvrsto je grleći. Držala sam je
u zagrljaju snagom dviju ljubavi, svjesna da više nikad neću moći ovako grliti
svoga brata. Nije bilo trenutka kad mi nije nedostajao. Nedostajalo mi je čak i
ono što mi je kod njega najviše išlo na živce: njegovo rano buđenje i uporno
traženje da se Ivana i ja moramo također probuditi; njegova potreba za pažnjom
u trenutcima kad sam se željela usredotočiti na nešto drugo; njegovo klipsanje za
mnom kamo god sam krenula. Kako sam samo čeznula da mi se vrati! Njegova
23
odsutnost pretvorila se u prazninu koja se nije dala ničim ispuniti.
Bilo je istinsko olakšanje vratiti se u očevu radionicu i bar nakratko zaboraviti
bol koja me pratila poput sjenke. Uz lan namijenjen ručnicima morali smo
također pokrenuti postupak isporuke lanenih vlakana dovoljno finih za tkanje
tunika i velova za dame. To smo ostavili za kasniji dio godine. Prerađena vlakna
držali smo u hladnoj i suhoj nadstrešnici u kojoj je velika narudžba vune također
čekala preradu.
Jednoga dana, prije no što su tkala započeli s poslom, prišla mi je nadzornica.
„Gospodarice Eliana, želite li da istkamo obične ručnike ili da u njih utkamo
prugu? Prije smo imali plavu prugu s obiju strana ručnika i u sredini ili smo ih
izrađivali s rimskim uzorkom. Kakve biste željeli sada?“
Sluškinje su počele sve češće tražiti upute od mene; iako bi moj Otac uvečer,
prije završetka posla došao i na brzinu sve pregledao, svi smo mogli vidjeti da to
radi preko volje.
„Znat ćete sutra ujutro.“ Po glavi bi mi se cijelog dana vrtjela neka zamisao,
ali novi plan mogla sam odobriti samo uz očevu suglasnost.
Čak i uglednim ženama bilo je dopušteno vesti, a ja sam bila posebno
talentirana za taj posao. Još prije večere nacrtala sam uzorak za listove i
cvjetove. Odabravši tri boje konca za vezenje, pokazala sam uzorak ocu.
„Pomislila sam da bismo mogli pokušati s nečim novim na ručnicima. Što
misliš o jednostavnom vezu umjesto uobičajenog tkanja?“ Stavila sam uzorak
preda nj na stol.
Prevrnuo je očima i ne pogledavši crtež. „Radi kako smo dosad radili.“
„Da, oče. Samo... Kasnimo već preko dva mjeseca, znaš.“
Dobacio mi je brz pogled, a zatim je okrenuo leđa. „Pa?“
„Tkanje s rimskim uzorkom je uobičajeno, jednako kao i uzorak pruge. Svaki
trgovac finom robom u Jeruzalemu nudit će gomilu sličnih ručnika, a oni su ove
sezone mjesecima ispred nas. Kad bismo imali nešto jedinstveno, kašnjenje ne bi
bilo toliko važno. Kupci će kupovati kod nas ono što ne mogu naći drugdje.“
Otac je lupkao prstima po drvenom stolu. Primijetila sam da su mu nokti
predugački i prljavi. Podigao je moj crtež sa stola i bacio kratak pogled na njega.
„Čini kako želiš“, rekao je vraćajući ga na stol.
Nadala sam se da će uzorak izazvati njegovu reakciju. Da će bar nekim, jedva
primjetnim znakom pokazati da se slaže. No on je bio potpuno nezainteresiran i
nije ga bilo briga hoću li učiniti ovako ili onako. Crtež je jedva i pogledao i nije
pokazao ni trunku zanimanja za boje koje sam odabrala. Prekrižila sam ruke u
laktovima, prsti su mi se zarinuli u meso. Osjećala sam se izgubljenom bez
njegova vodstva. Počela sam ozbiljno sumnjati u svoj plan. Tko sam ja da
odlučujem o novom uzorku? Što ako se pokaže da sam u krivu? Što ako nitko ne
24
pokaže zanimanje za ručnike s cvjetnim motivom? Što ako moj otac doživi
financijski krah zbog mog nacrta?
Umotala sam uzorak i konce u komad platna i uzela sa sobom Keziah jer sam
naumila otići u posjet Etanovim roditeljima. Jeruša me dočekala s uobičajenim
poljupcem; dok je na stol iznosila pliticu sa zlatnim obrubom punu tek ubranih
smokava i grožđa, zanimala se za zdravlje moje obitelji.
„Došla sam Vas upitati za mišljenje o nečemu.“ Rastvorila sam platno i
pokazala joj crtež. „Biste li Vi kupili ručnik s ovakvim cvjetnim uzorkom?“
Nadvila se nad crtež i pažljivo ga proučavala pronicljivim pogledom.
„Prekrasan je, Eliana. Voljela bih imati tako elegantne ručnike. Ali morat ćeš
pitati za savjet Etana i Ezera. Oni znaju što se prodaje. Trebaju doći svakog časa.
Možeš li ostati s nama na večeri?“
Kimnula sam s olakšanjem i poslala Keziah majci da joj kaže da neću doći
kući na večeru.
Sat kasnije stigli su Etan i gospodar Ezer. Riječi su mi se pomrsile kad sam
ugledala Etana. Poslije toliko godina što sam ga poznavala već sama njegova
prisutnost oduzimala mi je dah. Nije bio pretjerano visok, no imao je široka
pleća i bio je snažne tjelesne građe, više nalik na vozača bojnih kola nego na
trgovca. Sve glave okrenule su se prema njemu kad je ušao; bilo ga je teško ne
primijetiti.
Majka mu je objasnila razlog mog posjeta i Etan je poslije večere pogledao
moj cvjetni motiv.
„Prekrasan je, Eliana.“
„Zbilja tako misliš?“ Njegov me kompliment razvedrio.
„Ali rad na njemu trajat će duže nego kod jednostavnog tkanja. Duže vrijeme
izrade znači veći trošak. Budete li ga prodavali po staroj djeni, zarada će biti
manja. Dignete li djenu, riskirate da ih ne prodate.“
Obuzela me je malodušnost. „Znači, misliš da ga ne bih trebala izrađivati? Da
bih se trebala držati starih uzoraka?“
Slegnuo je svojim širokim ramenima. „Nisam to rekao. Tvoja je zabrinutost
na mjestu. Otac ti kasni s poslom dva mjeseca. Mnogi su već kupili robu koja im
je potrebna. Bolje ikakva nego nikakva zarada. Koliko će ti više vremena biti
potrebno da izvezeš ručnike umjesto da istkaš uzorak u njima?“
Poslije kraćeg razmišljanja shvatila sam da bih, uz neke preinake u obliku
listova, mogla postići da vezenje bude brže, a da se to ipak ne odrazi previše na
sami uzorak. Procijenila sam koliko će vremena uzeti izrada jednog ručnika i
usporedila ga s vremenom potrebnim za izradu naših uobičajenih obrazaca
tkanja. „Razlika bi bila pet ili šest sati po ručniku.“
Etan je začas napamet izračunao iznose. Meni bi za to sigurno trebalo sat
25
vremena, a vjerojatno ni tada ne bih točno izračunala. Valjda zato što je mislio da
neće nikad imati sina, otac mi je omogućio bolje obrazovanje od onog
uobičajenog među ženama. Ta privilegija, međutim, nije značila da sam ovladala
umijećem računanja. Bojala sam se da mi nikakvo obrazovanje, ma koliko
kvalitetno ono bilo, ne bi pomoglo u tome.
Etan mi je rekao koliko bismo novca izgubili. „Zarada će vam biti manja.
Ali“, nastavio je, „mislim da vrijedi pokušati. Mogli biste dobiti nove kupce,
pokrenuti cijeli novi trend. Dobijete li veći broj narudžbi, nadoknadit ćete
gubitak.“
„Vjeruješ li da je to moguće? Dobiti veći broj kupaca, to mislim.“
„Budete li imali sposobnog prodavača, vjerujem da je moguće.“
Ramena su mi se pognula. Oca neće zanimati novi kupci. Sve je više gubio
strpljenje za ljude. Ne će imati razloga za traženje nove klijentele. „Ne vjerujem
da će otac biti sposoban za takvo što.“
Etan se nasmiješio, a oči su mu zaiskrile. „Ne trebamo ga gnjaviti s time.
Boljeg trgovca od svog sluge nećeš naći u cijelom Jeruzalemu.“ Naklonio se,
onako rimski. „Prepusti to meni. Ručnici s cvjetnim uzorkom bit će najnoviji
krik mode u Judeji već ove sezone.“
Ezer i Jeruša prasnuli su u smijeh, a ja sam na svoje iznenađenje shvatila da
se smijem zajedno s njima. Otkad je Josip umro, na mojem licu nije bilo ni
najmanjeg osmijeha.
Ezer je pljesnuo Etana po leđima. „Dođe mi da strogo ukorim ovog
hvalisavca, ali što mogu kad vjerujem da govori istinu. Moj sin sposoban je
prodati i pokajničku kostrijet rimskoj gospođi koja odlazi na večeru novom
rimskom caru Tiberiju. Ako je itko sposoban učiniti da tvoj plan uspije, tada je
to on.“
O onom ako nisam se usudila ni razmišljati.

26
 Četvrto poglavlje

Pravednik gine
i nitko ne mari.
Uklanjaju ljude pobožne
i nitko ne shvaća.
Iz 57,1


Te noći moja se sestra Ivana uvukla k meni u krevet i ovila oko mene noge
nalik na noge gazele. „Danas mije bio rođendan, a nitko se nije sjetio toga”,
prošaptala je. „Četrnaest mi je godina.”
Uzdahnula sam, okrenula se prema njoj i zagrlila je. „Tako mi je žao, mila.
Ne mogu vjerovati da sam zaboravila.”
Šmrcala je. Pri slaboj svjetlosti svijeće koja je noću uvijek gorjela vidjela sam
da briše suze. Židovi nisu darivali slavljenika niti su priređivali bogate gozbe
kako su to činili rimski osvajači koji su podjarmili našu zemlju. No oni koji su to
mogli sebi priuštiti priznavali su taj dan i slavili spomen na njega uz bogat stol i
okupljanjem obitelji i prijatelja. Natovarila sam još jedan grijeh na već postojeće
koji su mi pritiskali dušu. Ivana je zaboravljena u zbrci prouzročenoj našim
tugovanjem. Tugovanjem koje sam natovarila na vrat svima nama.
Kao tisuću puta dotada vratila sam se u sjećanju na ono mračno poslijepodne i
uhvatila se kako razmišljam o načinima na koje sam mogla spriječiti Josipovu
smrt. Da ga bar nisam odvela na taj brežuljak! Da sam bar krenula sat kasnije!
Da sam mu bar obrisala lice! Da sam mu ranije pritekla u pomoć, da sam brže
ubila pčelu. Da sam ga bar dovela kući prije nego što je bilo prekasno. Ta
beskorisna igra svakodnevno se odvijala u mojoj glavi, sve u nastojanju da
promijenim ishod te strašne nesreće.
Problem sa smrću je u tome što je neopoziva. Unatoč tomu, nisam si mogla
pomoći: slike onoga što sam mogla učiniti da spasim Josipa iz ralja smrti
neprekidno su mi dolazile u glavu. Pitala sam se događa li se nešto slično mojim
roditeljima. Jesti li i oni poput mene zarobljenici skrivenih kajanja? Ako jesti,
skrivali su svoju muku kao i ja svoju Svi smo patili. Ali nismo dijelili težinu
naših muka jedno s drugim.
Ujutro sam se probudila prije Ivane i rekla majci o njezinu rođendanu koji
27
smo zaboravili. Isti čas potekle su joj suze. Njezin plač više nije vezivao moj
želudac u čvor. Bio je to suviše uobičajen prizor na koji sam se navikla kao što
se čovjek navikne na vrelinu ljetnog sunca.
,,A da pripremim nešto posebno za večeras?” upitala sam obzirno.
Majka je brisala suze i cimala glavom. „Imam jaku glavobolju. Pobrini se za
sve. I vidi može li doći Ezer sa svojom obitelji. Ivani bi bilo drago.”
Nakon što sam se pobrinula za sve pojedinosti oko večere, vratila sam se u
radionicu i rekla radnicama da počnu tkati obične ručnike. Bilo je pravo
olakšanje ponovno čuti zujanje njihovih brzih čunaka koje je ispunjavalo
prostoriju. Ne će proći dugo i imat ćemo dovoljno platna za izradu ručnika i
ubrusa za potrebe Herodove palače.
Provela sam sat vremena s nadzornikom usklađujući radove oko vezenja koji
su nas čekali odmah nakon toga jer je moj plan bio sasvim nov i za njega i za
mene. Majka, Ivana i ja pridružit ćemo se poslu kad za to dođe vrijeme. Moja
inače stroga majka nije imala prigovora na vezenje. Moći ćemo donijeti ručnike
u kuću i raditi na njima u privatnosti svojih odaja. Bila je to podnošljiva
alternativa svakodnevnom odlaženju u radionicu.
Za večerom sam primijetila da Etan zuri u mene s osobitom pažnjom. „Što
je?” prošaptala sam ispod glasa tako da me mogao čuti samo on. Gospodar Ezer
pripovijedao je o svom posljednjem putovanju u Cezareju i svi su ga zaneseno
slušali priuštivši tako Etanu i meni bar privid privatnosti premda smo bili
izloženi pogledima svih prisutnih.
„Tvoj je rođendan dva mjeseca iza Ivanina, zar ne?”
Slegnula sam ramenima ne shvaćajući što smjera,
„Ulaziš u sedamnaestu, čini mi se,”
Osjećala sam kako mi uzbuđenje ispire svu boju s lica. Sedamnaest. Više od
godinu dana nestrpljivo sam čekala da se to dogodi. Vrijeme kad dolazi kraj
mojim zarukama. Vrijeme za udaju. Pretvarala sam se da me pečeno janje preda
mnom na stolu neodoljivo privlači i ispružila ruku da dohvatim krišku kruha.
Prsti su mi se toliko tresli da sam je ispustila. Brzom kretnjom vratila sam ruku u
krilo.
„Eliana?” Osjetila sam pitanje u Etanovu glasu.
„Da?”
„Pogledaj me, molim te.”
Prisilila sam se podići pogled. Bol mi je sijevao na jednoj strani čela i morala
sam zaškiljiti. Iznad gornje usne izbili su mi grašci znoja.
„Ne želiš se udati za mene?” glas mu je bio miran i ublažujući.
„Želiš li se udati za mene?”
„Naravno da želim. Što misliš, zašto sam čekala ovoliko dugo? Pitanje je
28
želiš li ti.”
„Ja?”
„Ne čini se da ti je suviše stalo.”
„Moj brat...”
Duboko je udahnuo. „Znam. Možemo počekati godinu dana ako želiš. Upravo
sam to mislio reći. Da sam spreman čekati.”
Nisam mogla shvatiti olakšanje koje su mi njegove riječi donijele. Čekanje mi
se nekoć činilo tegobnim. Uvrjedljivim. Sada je ublažavalo paniku koja se
spremala ovladati cijelim mojim bićem i razderati me svojim oštrim zubima.
Etan mi je dao vremena, što je značilo da se zasad ne moram mučiti
odgonetanjem skrivenog značenja u njegovim neobičnim odgovorima.
Postala sam stranac sama sebi. Kao da je Josipova smrt odnijela sa sobom u
grob dio mene, a ono što je ostalo bio je stranac. Mogla sam živjeti samo od
danas do sutra. Bez snova. Bez nade. A onda sam shvatila da to nije sasvim tako.
Imala sam očev posao. On je bio jedino mjesto na kojem sam svoje snove mogla
pustiti da žive i bujaju.
S vezenjem smo zavri ili brže nego što sam očekivala i Etan je sada svu svoju
pažnju usredotočio na pronalaženje novih kupaca, dok smo se mi okrenuli
očevim bivšim kupcima. Otac nas je katkad znao posjetiti s nekolicinom svojih
kupaca; bilo mu je bolje, no brzo je gubio zanimanje. Izgubio je oduševljenje za
posao, za ljude - za sam život, tako mi se katkad činilo.
„Pošalji po Joela”, rekao je. „On će voditi posao.” Joel je bio mladić u
njegovoj službi koji je, kad bi moj otac bio odsutan, posluživao kupce.
Odaslala sam Joela s uzorcima ručnika i popisom potencijalnih kupaca.
Dlanovi su mu bili znojni, a tanka brada trzala mu se kad bi povlačio ruku. Nije
bio naviknut na tako veliku odgovornost. No nije bilo druge. Da sam ja bila sin
svom ocu, otišla bih sama. Kao žena, morala sam ostati kod kuće i kršiti ruke
nadajući se da će Joel nekako nadvladati prirođenu stidljivost i neiskustvo te
prodati moje ručnike.
Na moje iznenađenje, Joel se vratio i rekao mi da ručnici idu kao halva.
Broj kupaca što ih je Etan pronašao za nekoliko se tjedana izjednačio s
brojem onih koje smo imali ranije. Morali smo ozbiljno prionuti na posao na
platnu koje nam je preostalo u radionici. Potražnja za našim novim uzorkom
ispraznila je sve zalihe grubog platna, do zadnjeg komadića. Ponudila sam Etanu
dio zarade, no on nije htio ni čuti za to.
„Ovo je posao, Etane. Tvoja pomoć trebat će mi još mjesecima. Ne možeš
gubiti svoje dragocjeno vrijeme na mene bez naknade. Odbiješ li, prestat ću
tražiti tvoju pomoć. I gdje ćemo onda biti?”
Ljutito je odgovorio: „Pomažem ti kao zaručnik, a d bi htjela da ja to
29
naplatim? Kakvim me čovjekom smatraš, Eliana?”
„Ovdje se ne radi o pomoći, nego o poslu, trgovini. Ne želim iskorištavati naš
odnos. Gledaj, zahvaljujući tebi zarađujemo više nego pristojno. Mogu si
priuštiti plaćanje onoga što je pošteno zarađeno. Moj otac složit će se sa mnom,
ne sumnjam u to.”
„Tvoj otac složit će se da se budućem mužu njegove kćeri plati zato što joj je
pomogao u potrebi?” Iz njega je poput uskovitlane rijeke pokuljala uvrijeđenost.
Znala sam da je u ovome u krivu. Pomoć sam mogla prihvatiti jednom, ne
više. Dopustim li sebi da u meni gleda osobu kojoj je potrebna milostinja, ubrzo
će izgubiti poštovanje i prema mojoj obitelji i prema meni samoj. Postat ću teret
koji će morati nositi. „Prihvati moju ponudu ili nemoj, kako hoćeš, Etane. U
ovome neću popustiti.”
Etan se bez riječi okrenuo i otišao. Nikad ga nisam vidjela tako srdita. Srušila
sam se na stolac. Jesam li ga uvrijedila tako teško da se više neće vratiti? Usta su
mi se osušila na tu pomisao. Poželjela sam potrčati za njim i moliti ga da mi
oprosti. Željela sam mu reći da može imati što god poželi. Nisam to učinila;
škripala sam zubima i pustila ga da ode.
Etan je bio jedan od najstaloženijih ljudi koje sam poznavala. Uspijevao je
držati pod željeznom kontrolom čak i svoju srdžbu. No prije nekog vremena
počela sam primjećivati da u njemu postoji dublji izvor osjećaja nego što sam
mislila. Već neko vrijeme ophodili smo se jedno prema drugome kao odrasli
ljudi. Prestala sam ga gledati kroz djetinju izmaglicu obožavanja. Gledala sam
ga kao što žena gleda muškarca. Nije bio savršen. Srdžba i kivnost nisu mu bili
tuđi. Tegobe i tuga boljele su ga više nego što je dopuštao drugima da vide.
A ja sam povrijedila njegov ponos.
Bolje je da sam povrijedila njegov ponos nego da sam izgubila mjesto u
njegovu srcu, pomislila sam. Preboljet će svoj povrijeđeni ponos, ma koliko ga
sada boljelo. Nisam bila tako sigurna da bih mogla ponovno pronaći put do
njegova srca kad bi se okrenuo od mene.
Gospodar Ezer došao je iste večeri i povjerljivo, u četiri oka, razgovarao s
mojim ocem. Sjedila sam ukočeno u svojoj odaji grizući nokte. Jesu li
razgovarali o raskidu zaruka? Je li Etan poslao svog oca da se oslobodi mene
jednom zauvijek?
Sjurila sam se niz stubište čim sam vidjela da gospodar Ezer izlazi iz naše
kuće. Otac je upravo izlazio iz blagovaonice. Doimao se još sjedim i nižim nego
u stvarnosti.
„Je li prekinuo zaruke?” upitala sam drhtavim glasom.
„Što? Ne.”
Oslonila sam se o zid i ostala tako nekoliko trenutaka. Zatim sam, ne želeći
30
ometati oca u njegovu miru, požurila natrag uza stubište i plakala od olakšanja.
Nikad nisam doznala o čemu su gospodar Ezer i moj otac razgovarali. No otada
nam je Etan pomagao u poslu sudjelujući u zaradi. Što je zarada bila manja, to je
manja bila i njegova plaća. Nikad nije osobno došao po plaću. Poslao bi slugu ili
svog mlađeg brata.
Pazila sam da u njegovu društvu nikad ne spomenem novac. Mislila sam da
ga je njegovo otac prisilio na takav aranžman, da Etan nije dragovoljno pristao ni
to. Pulsirajući ispod privida mirnoće, negdje duboko u Etanovoj nutrini ključala
je ogorčenost zbog situacije u kojoj se našao protiv svoje volje.

* * *
Janjadi je te godine bilo mnogo i bila je zdrava; vlasnici stada proslavljali su
svoju dobru sreću s tako velikim oduševljenjem da smo zbog buke koja je
dolazila s njihovih zabava tjednima ostajali budni do kasno u noć. Rođena sam u
mjesecu u kojemu se janji janjad i moji rođendani dolazili su i prolazili više-
manje neprimjetno za razliku od dolaska novih stada na svijet.
U nekim drugim okolnostima moja bi obitelj planirala svadbeno slavlje.
Majka mi je jednom to spomenula. Rekla sam joj da ne mogu razmišljati o udaji
dok sam potrebna njoj i ocu. Nije se ni pokušala prepirati sa mnom. Obje smo
znale da je otac i dalje prisiljen oslanjati se na moju pomoć. Nije prebolio
Josipovu smrt kao što smo se nadali i činilo se da živi pod koprenom trajne
klonulosti. Njegovo zanimanje za svijet živih bilo je u najboljem slučaju
sporedno.
Nismo mogli očekivati da će mi Etan nakon udaje dopustiti da radim za svoju
obitelj. Kao njegovoj ženi, moje vrijeme i moji talenti pripadat će njemu. Otada
pa nadalje od mene će se očekivati da pomažem u procvatu njegova posla
gradeći ostavštinu za sinove i kćeri koje nam Bog u svojoj dobroti podari.
„Je li Etan voljan čekati?” upitala me majka.
„Jest. Vjerojatno osjeća olakšanje ako na to misliš. Izgleda da mu je stalo do
toga da ima nešto .stariju mladenku.”
Majka se usiljeno nasmiješila. „Dobar je čovjek. On te voli, Eliana.”
„Doista je dobar čovjek”, rekla sam zadržavši za sebe mišljenje o tome voli li
me ili ne. Etan je imao potrebu zaštititi me. Brinuo se o meni. No nikad mi nije
dao povoda da povjerujem da mi je ozbiljno privržen.

* * *
Mjeseci su jurili bezglavo jedan za drugim u nekoj vrsti izmaglice
prouzročene aktivnošću koja je ispirala tugu. Došla je zima. Već krajem ljeta
31
isporučen nam je ispreden lan najfinije kategorije koji sam morala na vrijeme
uskladištiti. Sada sam sve svoje snage usredotočila na bojenje finog lanenog
prediva i imala sam prekrasne nijanse plave, crvene i oku ugodne zelene boje
koje sam, zajedno s majstorom boja, dobila miješanjem.
Etan i gospodar Ezer bili su mi od neprocjenjive pomoći odgovarajući
neiscrpnom strpljivošću na moja bezbrojna pitanja. Redovito su posjećivali mog
oca zadržavajući se nakon toga u mom društvu, pazeći da se ne bih osjećala
shrvanom bezbrojnim zadaćama koje su me čekale. Tekstil i proces bojenja
poznavali su jednako dobro kao i moj otac kroz čije je žile teklo znanje triju
naraštaja proizvođača lanenog platna.
Ako je Etan osjećao ikakvu nelagodu zato što mu je zaručnica uključenija u
posao u tekstilnoj radionici nego u kućanske poslove, nije to nikad pokazao. Po
njegovu ponašanju pomislili biste da sve žene u Judeji provode vrijeme
kreirajući nove nijanse boja.
Razgovori s njim o novim idejama unosili su u mene osjećaj sigurnosti.
Slušao bi me šutljivo i napeto kao da ništa na ovom svijetu nije toliko važno kao
ovaj ili onaj moj novi plan. Živjela sam za one rijetke trenutke kad bi mu oči
zaiskrile odobravanjem. „Ovaj... Ovaj uzorak dostojan je kraljevne. Sjajno si to
uradila, Eliana.” Pripijala sam se uz njegovo odobravanje kao što se slijepac
pripija uz ruku koja ga vodi.
Jednom mi je rekao da imam više talenta nego ikoji muškarac kojeg poznaje.
Nakon toga još sam marljivije pristupala poslu čeznući da zavrijedim njegove
rijetke pohvale znajući da ih od svoga oca neću nikad čuti.
Mojim svijetom dominirale su boje. Iako je kvaliteta naše tkanine bila u
središtu pažnje svih nas, jedinstvena paleta boja napokon će nam priskrbiti
povjerenje naše probrane klijentele. Tako sam naučila sve što je bilo potrebno
naučiti o bojama.
Od korijenja broća dobivali smo brojne nijanse crvene, ali da bi broć dobio
postojanu boju, trebalo ga je namakati u sredstvu za izjedanje. Svaki majstor
imao je vlastitu recepturu za miješanje tih sredstava. S obzirom na to da je naša
kuća bila sasvim blizu očevoj radionici, zabranio nam je korištenje smrdljivih
tekućina kao što je odstajati urin koji je bio jeftin i u općoj upotrebi. Umjesto
toga tražio je da rabimo željezne soli. Od njih su se dobivale toplije, čišće
nijanse crvene boje za koje se naša radionica specijalizirala.
Za dobivanje zelene najprije smo rabili posebnu otopinu indiga. Od njega se
dobivala nebeskoplava boja; zatim smo plavo predivo namakati u drugoj kupki
sa žutom bojom dobivenoj iz rezede. Tako dobivena zelena, magličasta, tamna
boja nalik na boju lista imala je raskošan sjaj koji je privlačio pogled i plijenio
pažnju. Čim sam vidjela da se tako obojeno predivo suši na suncu, znala sam da
32
će kupci poludjeti za njim.
Unatoč skučenosti prostorije za bojenje i smradu što se u njoj osjećao, rado
sam odlazila onamo. Iako je velik broj tkalaca bojio tkanine prije predenja i
tkanja, u radionici mog oca bojenju smo najčešće pristupali nakon što bismo
završiti s predenjem pređe. Tako smo dobivati homogenije boje, što je značilo da
je i tkanina bila kvalitetnija. Jedan od razloga zašto su očevi kupci iz godine u
godinu tražili njegovu robu bio je u visokoj kvaliteti svega što je izlazilo iz
njegove trgovine. Bilo da se radilo o lanenom platnu ili vuni, naše tkanine bile su
među najotmjenijima u Judeji.
Naše radnice ispirale su goleme količine svježe vune u poznatom izvoru na
Fullerovoj ledini jer je iz runa bilo potrebno isprati ulje. Najveći dio preostalog
dijela poslova, pak, odvijao se u samoj radionici keja je bila vrlo skromnih
dimenzija. U njoj se duž dvaju zidova nalazilo devet kaca prevučenih cementom,
dok je uz drugi zid stajala uska kamena klupa na keju sam često sjedala i
nadzirala proizvodnju. Namještaj u ovoj jednostavnoj prostoriji upotpunjavala je
velika kamena cisterna za ispiranje.
Za mene je ta prostorija posjedovala čarobna svojstva. U njoj ništa nije bilo
onako kako je izgledalo. Boje su odlazile u kace u jednoj nijansi, a pređa koja je
iz nje izlazila i stavljala se na sušilo bila je posve drugačije nijanse. Samo
iskustvo i brižno planiranje moglo je dati rezultat koji ste željeti. Korištenje boja
iziskivalo je, da tako kažem, neko unutarnje znanje, gotovo bih rekla neku vrstu
vjere. Kreirati ste ih ne vodeći se osjetilom vida, već naslijepo koristeći se
poznavanjem različitih vrsta materijala te nekim osjećajem duboko u vašoj
nutrini.
Provodila sam dane učeći i stvarajući, živeći u svijetu svojih maštanja.
Sanjala sam boje i tkanine. Sanjala sam ljepotu. A kad bi mi u snove dolazila
smrt, a događalo se i to, tijekom besanih sati koji bi nakon toga uslijedili,
drhteći, prisiljavala sam se razmišljati o formulama i otopinama, o kacama s
indigom i bojom od broća, o novim nijansama i bojama koje oduzimaju dah.
Skrivala sam se u špilji blistavih tvorevina svoga uma i prisiljavala se zaboraviti
što sam izgubila.

33
 Peto poglavlje

Čuvao te Jahve od zla svakoga,

čuvao dušu tvoju!
Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka
Ps 121,7-8


Etan je otputovao važnim trgovačkim poslom neposredno prije mog
rođendana povevši sa sobom samo jednog povjerljivog slugu i nisam ga vidjela
dva mjeseca. Njegov otac, kojemu je bila već dodijala morska bolest kao i
neudobnosti na putovanjima, sada je poslove vezane uz nabavku robe sve češće
povjeravao Etanovoj brizi.
Znala sam da je sjajan u tom poslu. Uspijevao je pronaći bolje izvore
izvanrednih boja i imao je nepogrešiv osjećaj za robu koju će ljudi rado
kupovati. Posao njegova oca cvjetao je zahvaljujući njegovoj pronicavosti.
Unatoč tomu, bila sam zabrinuta kad je otišao. Putovanja su čak i u civiliziranom
svijetu Rimskoga Carstva bila obavljena mnoštvom opasnosti. Nepredvidljive
oluje, nemilosrdni razbojnici, naprasne bolesti - bilo što od toga moglo vam se
dogoditi kad ste bili daleko od doma, izloženi nepredvidljivim ćudima vremena
tijekom putovanja brodom ili nekom zabačenom cestom.
Ušao je u radionicu nenajavljen jednog ranog popodneva. Radnice su bile u
vrtu, zabavljene svojim podnevnim obrokom, a ja sam bila sama u radionici,
izvan sebe zbog nove pukotine u jednoj od kaca. Ushit što ga vidim poslije tako
dugo vremena učinio je da zaboravim na sve i potrčala sam prema njemu jedva
se suspregnuvši da mu ne padnem u zagrljaj. Nisam mogla suspregnuti osmijeh
koji je bljesnuo na mom licu nalik na izraz veselja pjesnika osupnutog pri
pogledu na vrč pun besplatnog odležanog vina.
„Etane!” kliknula sam zavukavši ruke u rukave kako moj zagrljaj ne bi ispao
nedoličan. To bi ga zacijelo zapanjilo.
Osmijeh kojim mi je uzvratio natjerao me da progutam knedlu. Držanje mu je
zračilo novim samopouzdanjem te se činilo da je upravo pobijedio u boju i uživa
u tome što je iz njega izišao pobjednikom. U očima mu je bila toplina kojom mi
je izražavao zahvalnost na tome što sam ga dočekala. Uvijek mu se sviđalo kad
34
mi nije polazilo za rukom skriti osjećaje prema njemu.
„Donio sam ti nešto.” Pružio mi je malen, plosnat smotuljak umotan brižno u
čistu tkaninu.
Smetena, zastala sam kao ukopana i nisam uzela smotuljak iz njegove ruke.
Nikad mi nije donosio darove s putovanja. „No?” Osvijestilo me njegovo
smijuljenje. „Nećeš ga uzeti?”
„Hoću, naravno. Pažljivo sam odmotala tkaninu i u njoj našla prekrasan
goblen veličine malenog prozorčića, izrađen od najnježnije vune, s očaravajućim
nijansama plave, grimizne i zelene boje. Način njegove izrade - ukrašeni obrubi,
cvjetovi i listovi s oštrim rubovima, sjaj blistavih zlatnih grumenčića, čak jedva
uočljivi nagovještaji gubljenja boje na pojedinim dijelovima goblena - sve je to
ukazivalo na to da je vrlo star.
Preokrenula sam ga. Bio je izvezen takvom vještinom da se naličje nije
gotovo nimalo razlikovalo od prednje strane. Ni jednog čvora. Ni jednog uzla.
Bio je to rad istinskog majstora tkalca, jedan od onih što se javljaju samo jednom
u generaciji. Razgledavši ga pažljivije, ustanovila sam da su sićušne rupice,
nastale uslijed pričvršćivanja niti različitih boja petljom naprijed-natrag na
razboju kako bi se izradila svaka šara, pomno zašivene.
„Babilonski je!” dahnula sam. „Je li ovo pravi babilonski rad? Iz doba prije
perzijske vladavine?”
„Znao sam da ćeš otprve pogoditi odakle je.”
„Kako si ga pronašao? Prekrasan je, Etane. Ljepši dar nisi mi mogao dati.”
Babilonski gobleni ušli su u legendu. Nebrojeni naraštaji divili su se radu
babilonskih tkalaca koji nikom nisu htjeli odati tajnu izrade. Drevne proizvode
poput ovog što mi ga je Etan donio bilo je teško pronaći i bili su na velikoj
cijeni. Obično su bili velikih dimenzija i prekrivali su cijeli zid. Pomislila sam da
je ovaj komadić dio obruba znatno većeg rada.
Činilo se da je zadovoljan oduševljenjem koje sam pokazala. „Nadao sam se
da će ti se svidjeti. Pomislio sam na tebe kad sam ga vidio.”
Pretvarala sam se da sam svu svoju pažnju usmjerila na pažljivo zamatanje
goblena pokušavajući skriti iznenadnu navalu suza što su ih njegove rijeci
pobudile u meni. Mislio je na mene. Nije zaboravio na mene dok je klipsao
Carstvom zapadajući u tko zna kakve sve pustolovine. S mukom sam progutala
pljuvačku i sjetila se da bih ga trebala upitati kako mu je bilo na putu.
Podigavši glavu, primijetila sam muškarca koji je stajao tik iza njega. To što
sam ga primi etila tek tada govorilo je da sam bila vrlo zbunjena jer je čovjek bio
pravi div i nadvisivao Etana za cijelu glavu. Širokih ramena, mišićav i debela
vrata koji je mogao podnijeti težinu brončanog stola, činilo se da se taj muškarac
osjeća kao kod kuće. Iako nisam stručnjak, bila sam sigurna da se malo koji
35
gladijator može mjeriti s njim po tjelesnoj građi. Krupan ožiljak protezao mu se
od desnog oka sve do brade i ondje se gubio.
Buljila sam u njega zaboravivši zatvoriti usta.
„Ovo je Viriato”, rekao je Etan trzajući usnama. S aramejskog, jezika koji
smo upotrebljavali u našem svakodnevnom životu, prešao je na grčki koiné.
Rimsko Carstvo svojom je moći ujedinilo velik dio svijeta. Na svoj način
raznovrsni dijalekti i jezici ovih različitih naroda nisu bili ništa manja prijetnja
Rimu od njihova oružja i njihovih vojski; kako će svi ti narodi komunicirati u
svijetu koji se svakodnevno smanjuje? Jezik koji je ujedinio toliko rasa i naroda
bio je uobičajena inačica grčkog, a ne jezik Rimljana, pa čak ni klasični grčki
koji su tako rado koristili njihovi pjesnici i dramatičari. Poput mnogih muškaraca
i Žena iz našeg staleža Etan i ja tečno smo govorili tim jezikom.
„Viriato je moj novi prijatelj iz Luzitanije”, dometnuo je Etan.
Viriato se nasmiješio. Njegov osmijeh, umjesto da ublaži crte njegova lica,
nalikovao je licu medvjeda koji se sprema napasti. „On hoće reći da sam ja
njegov sluga, a to je meni dovoljno. Ostao bih rob da nije bilo njegove
velikodušnosti.”
Govorio je grčkim koinéom lakoćom obrazovana čovjeka. „Rob?” Podigla
sam upitno obrve i gledala čas u jednog, čas u drugog.
Etanovo se lice namrštilo. „Ne bodri ga. Nasmrt ćeš se dosađivati slušajući
njegove brbljarije. Trebao sam znati. Tjednima sam bio prikovan za brod
zajedno s njim vraćajući se kući. „
Viriato je prasnuo u smijeh koji je odjekivao radionicom natjeravši tkalce da
znatiželjno podignu pogled. „Ne želi da Vam ispričam kako smo se upoznali; to
ga muči. Previše je skroman Vaš zaručnik.”
Etan je prošao prstima kroz kosu koja se pretvorila u čuperke. „Ti si junak te
priče, dobro to znaš. Moj je udio u njoj neznatan.”
Biti trgovčeva kći imalo je stanovite prednosti. Imala sam više slobode od
drugih žena kojima najčešće nije bilo dopušteno razgovarati s neznancima.
Posao mog oca dovodio me u dodir s neznancima prije no što sam prohodala.
Vođenje radionice učinilo me još slobodnijom. Živjeli smo u Vremenu prevrata i
promjena. Nisam bila jedina žena koja je svojim poslom pomicala granice
doličnosti. Neke naše sinagoge vodile su žene. Istodobno, razgovor žene s
neznancem na javnom mjestu i dalje je izazivao sablazan.
Slegnula sam ramenima. „Naslućujem zanimljivu priču. Uđite u kuću,
ponudit ću Vas slatkim vinom, a Vi ćete mi pričati o Vašim pustolovinama s
Etanom.”
Na kraju krajeva, Etan je doveo tog čovjeka u našu kuću, a ja nisam željela
propustiti priliku da čujem nešto što se činilo očaravajućom pričom.
36
 Etan je uzdahnuo. Viriato je protrljao ruke. Prikrila sam osmijeh i pošla
naprijed.
Vrativši se u kuću, odvela sam dvojicu muškaraca u vanjsku odaju u kojoj
smo ponekad ugošćavali nežidovske kupce mog oca. Tu bismo ih poslužili
vinom i, ako su zavrjeđivali dodatnu pažnju, kolačima i voćem, ali nikad nismo
jeli s njima jer je Zakon priječio Židovima blagovanje s poganima. S obzirom na
to da je Viriato bio poganin, pomislila sam da će biti najbolje ako se okupimo u
ovoj prostoriji oko niskog brončanog stola pravokutnog oblika s izrezbarenim
cvjetovima lotosa, prevučena srebrom. Bio je to najljepši stol u našem domu,
izložen da ostavi dojam na potencijalne kupce.
Poslala sam po svoje roditelje. Sluškinja mi je rekla da je moja majka pošla
na počinak hrvajući se s još jednom u nizu glavobolja. U prostoriju je ušao moj
otac u tunici koja mu je visjela nakrivo, nepočešljane kose. Primijetila sam da su
mu oči crvene i da ima stakleni pogled. Pio je. Opet. Ipak, bio je ljubazan prema
našim gostima i govorio je prave stvari.
„Pa, ispripovjedite nam svoju priču, Viriato”, rekla sam.
„Bio sam rob u rudnika cinobera u Hispaniji1, započeo je.
Začuđena, glasno sam uzdahnula. Cinober je bio izvanredno cijenjen mineral,
više zato sto je sadržavao živu nego zbog svijetlo-crvene boje koja se također
dobivala od njega. No svatko tko je radio u rudniku cinobera, koliko god mlad i
snažan bio, na kraju je podlegao otrovu koji se zadržavao u zraku. To je bio
razlog zašto su samo zločinci i nepoželjne osobe slane na rad u tim rudnicima.
„Doista?” upitala sam s nesigurnošću u glasu. Što je Etan imao na umu?
Zašto je doveo sa sobom u Judeju zločinca? Zašto ga naziva prijateljem? Zašto
ga dovodi u kuću svoje zaručnice da ondje sjedi i razgovara s njom uz slatko
vino?
„Otišao sam u taj rudnik ispitati kvalitetu cinobera”, pokušao je objasniti
Etan. „Jedan mi je kolega rekao da je ondje pronađena nova, bogata rudna žica s
cinoberom izvanredne boje.”
Rimljani su obožavali cinober crvenu i bogataši su je koristili za bojenje
svojih vila, vrata, čak i lica. Ova moda proširila se na Palestinu i ovdašnje
bogataše, a Etanov otac, koji je imao nos za takve stvari, postao je jedan od
glavnih trgovaca tom bojom u Judeji.
„Upravitelj rudnika ponudio se da će me provesti kroz rudnik.” Etan je
slegnuo ramenima. „Uvijek me je zanimalo vidjeti kako rudnik izgleda iznutra.
Tek što smo krenuli u ophodnju rudnikom, jedan od robova na stijeni točno
iznad nas koji je gurao kolica puna minerala izgubio je kontrolu nad kolicima.”
Taj je čovjek bolovao je od drhtavice. Uobičajena pojava među onima koji
rade u rudniku. Slab vid, također. Viriato je dlanom ruke prešao preko lica i meni
37
se učinilo da se ispod njegove dobroćudnosti i veselosti krije cijelo bogatstvo
mračnih uspomena. „Vjerojatno je izgubio tlo pod nogama zbog teške
drhtavice.”
„Sjećam se jedino da sam čuo škripu, a kad sam pogledao gore, vidio sam da
se kolica naginju prema meni. Poginuo bih da su mi se kolica srušila na glavu.
Prije nego što sam došao k sebi, ovaj glomazni gorostas bacio se na kolica i
zadržao ih da ne padnu na mene i ne zgnječe me.”
Problijedila sam pri pomisli na to za koliko je malo Etan umaknuo smrti. U
grlu sam osjećala gorčinu.
„Nisam li rekao da je on junak ove priče? Kolica su bila nagnuta pod takvim
kutem da se mogao strovaliti dolje zajedno s njima. Visio je ondje nekoliko
trenutaka, mlatarao rukama po zraku i zadržavao kolica da se ne prevrnu preko
ruba. Na kraju ih je uspio umiriti. Dobro je natukao rebra.”
„Zašto?” upitala sam, suviše osupnuta da bih pazila na mjeru. „Zašto bi rob
doveo u opasnost vlastiti život spašavajući potpunog neznanca?”
„Postao sam rob. Nisam prestao biti čovjek. Prisiljavati sebe da ne pomognem
čovjeku u nevolji bilo bi isto kao prisiljavati se da ne dišem.”
Shvatila sam što je Etan vidio u Viriatu. Nije to bila samo njegova tjelesna
snaga niti njegova impresivna visina. U njemu je vidio čovjeka. Stanovitu
plemenitost duha koju ožiljci i ropski položaj nikad nisu uništili u njemu.
„Hvala Vam od sveg srca”, rekla sam. „Ne bih mogla podnijeti da izgubim
Etana. Recite mi, Viriato, kako to da ste završili u rudniku cinobera?”
Orijaš se počešao po bradi i gledao u svoje cipele. „Udario sam pogrešnog
čovjeka. Slomio sam mu vilicu. I nos. Možda i nekoliko rebara. Tada mi se to
činilo pravom stvari, ali on nije dijelio moje mišljenje. Budući da je bio stotnik,
njegovo je mišljenje bilo važnije od moga.”
,,A zašto ste ga udarili?”
„Ne bih htio biti nepristojan, no radilo se o jednoj dami.”
„Pokušavao se približiti Vašoj...?”
„Ništa mi nije bila. Bila je ugledna djevojka iz osiromašene luzitanske
obitelji. Valjda je mislio da mu to što je rimski građanin i stotnik daje za pravo
da...” Ispuhao je napuhnute obraze i pogledao prema Etanu očekujući da mu
pomogne.
„Pravo da se nameće jednoj mladoj ženi.”
„Pokušali ste je zaštititi? Od toga? I zato su Vas poslali u rudnik cinobera?”
Slegnuo je ramenima. „Ne smijete ići okolo i napadati rimske građane
neovisno o tome što vas je potaknulo na to.”
„Što se dogodilo kasnije? Hoću reći, nakon što ste spasili život Etanu?”
„Ah. Dogodilo se nemoguće.” Viriato je pljesnuo rukama i isprepleo prste.
38
„Bačen sam u rudnik da ondje trulim. Svatko zna da životni vijek roba u rudniku
cinobera ne traje dugo. Mislio sam da ću ondje umrijeti. Vaš je zaručnik to
promijenio. Ne znam kojim se trikou ili kojom čarolijom poslužio, no svakako je
uspio nagovoriti upravitelja da me odmah proda. Sigurno je morao platiti visoku
cijenu. Nikad mi nije htioreći koliko visoku. Ali ne možete kupiti roba s
kriminalnom prošlošću ako niste darežljivi s novcem. Bio sam spreman biti
njegov rob i raditi za njega u njegovu rudniku kad god zaželi. I tako, zapala me
sreća da odem iz rudnika zajedno s njim.
Možete misliti koliko sam se iznenadio kad sam vidio da je prvo mjesto na
kojem smo se zaustavili sudski ured. Rekao mi je da ga čekam pred vratima dok
on unutra obavi svoje poslove. Dok sam ga Čekao, djelo vrijeme sam se pitao
nisam li ga kako uvrijedio i ne podnosi li on to sada prigovor protiv mene
rimskim vlastima. Pomislio sam da sam uživao najkraći predah od rada u
rudnicima u cijeloj rimskoj povijesti. Razmišljao sam o tome da pobjegnem i
dočepam se slobode.”
,,I jeste li pobjegli?”
„Nisam. Sjedio sam ondje gdje me ostavio i jadikovao očekujući da će me
uhititi.”
„Ali Etan Vas nije dao uhititi.”
„Nije. Bio sam u krivu u toj stvari. Etan je imao drugi plan. Izišao je iz sučeve
sobe i uručio mi svitak papirusa. 'Evo potvrde o tvom statusu slobodnjaka. Od
danas si slobodan čovjek', rekao mi je.”

39
 Šesto poglavlje

Ne bojte se i ne plašite se!

Hrabri budite i odlučni.
Jš 10,25


Moj se otac nagnuo naprijed. „Što je tražio zauzvrat?”
„Ništa. Rekao mi je da sam slobodan, a zatim se okrenuo i ležerno se zaputio
cestom zviždučući. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim značenje
njegovih riječi. Pomislio sam da se poigrava sa mnom. Ali kad sam pogledao
papirus, što mislite, što sam vidio?”
„Potvrdu o oslobađanju”, rekla sam razvukavši tako širok osmijeh da su me
zaboljeli obrazi.
„Bio sam zapanjen. Nikad u životu nisam vidio takvu velikodušnost.”
„Ne pretjeraj”, grubo je rekao Etan. „Rekao sam ti. Zbog tebe sam izišao živ
iz onog rudnika. Je li bilo išta prirodnije nego da ti iziđeš iz njega zbog mene?”
Zurila sam u Etana kao da ga vidim prvi put u životu. „I što ste zatim učinili?
Kako se dogodilo da ste krenuli na putovanje zajedno s Etanom?”
Viriato je slegnuo ramenima. „Rekao sam mu da je najmanje što može učiniti
za mene to da mi dopusti da ga počastim ručkom. U znak zahvalnosti što mi je
vratio život.”
Etanova usta prijezirno su se iskrivila. „Usto me zamolio da mu posudim
novac da može kupiti hranu, taj klipan.”
„Ne smijte se, gospodarice”, rekao je Viriato. „Trebali biste pokazati više
samilosti prema meni. Kao prvo, odbio je jesti u pristojnoj krčmi rekavši da je
hrana vjerojatno nečista. Da samo znate kako je mirisalo u njoj. Želudac mi je
kruljio glasnije od zvončića na gležnju plesačice dok smo prolazili pored krčme
ne obazirući se na miris pečene kokoši što je dopirao odande. Zatim me je odveo
u kuću nekog židovskog trgovca i kupio hladan kruh i bljutav sir. Rekao mi je da
sjednem podalje od njega kako se ne bi zarazio mojom poganskom kožom.”
„Bio si ipak dovoljno blizu da mogu čuti tvoje neprekidno brbljanje. Da samo
znaš kakve sam probavne smetnje dobio od tvog brbljanja. Morao sam prileći sat
vremena usred bijela dana da dođem k sebi.”
Viriato se namješteno smješkao. „Morao sam govoriti brzo kako bih ti
40
dokazao da sam pouzdan i momak na svom mjestu. Kako bi me drugačije
unajmio da ti budem vjeran sluga?” Viriato je raširio ruke. „I evo me ovdje,”
Moj otac, koji je u međuvremenu prestao otpijati iz svog pehara, vrtio je
glavom. „Vrlo neobična priča. Zašto si došao u Judeju? Kako to da se nisi vratio
u Luzitaniju?”
Viriato je spustio glavu na prsa. „Kod kuće nema mjesta za mene. Stotnik
kojega sam udario još je ondje u službi. Moj povratak donio bi mojoj obitelji još
veće probleme od onih koje su već imali zbog mene. Bolje im je bez mene.”
Svi smo neko vrijeme šutjeli. „Što ćeš raditi za Etana?” upitao je moj otac.
„Pravo govoreći, već mi je bio od koristi”, nato će Etan. „Viriatov otac drži
ovce. Prekrasne ovce. Upućeniji je od mene u raznovrsne kategorije vune i koja
je boja najprikladnija za njih.”
„Ovce, eh! Što je tu tako teško shvatiti?” rekao je krupni muškarac
simpatično se zacrvenivši čuvši Etanov kompliment.
Etan se nagnuo naprijed. „Mogao bi ti biti od velike pomoći, Benjamine.”
Mom ocu nabralo se čelo od zbunjenosti. „Meni? Tvoj je sluga.”
„Hm, da. A opet, ne u potpunosti.”
Zagonetnost nije bila nalik na Etana. Oštro sam ga pogledala,
„Zapravo, njegovu sam slobodu otkupio djelomice tvojim novcem, Eliana.”
„Mojim novcem?”
„Hoćureći, novcem tvog oca.”
„Mojim novcem?” nato će moj otac.
Etan je besprijekorno pod rezanim noktima lupkao po površini stola.
„Novcem koji si tražila da uzmem kao naknadu zato što ti pomažem u poslu.
Čuvao sam ga misleći da ću ga dati Eliani kao vjenčani poklon.” Slegnuo je
ramenima. „Bio mi je potreban da oslobodim Viriata iz smrtne zamke. Nisam
imao dovoljno svog novca. Kako sam ga mogao ostaviti ondje? Bio sam njegov
dužnik. Napokon, spasio mi je život”
Kimnula sam glavom. „To je bio tvoj novac i mogao si ga upotrijebiti kako
želiš. S obzirom na njegovu vrijednost, sretna sam što si ga iskoristio za nešto
tako valjano.”
„Kao što rekoh, stavio sam ga na stranu naumivši ti ga darovati na dan našeg
vjenčanja. Potrošio sam, zapravo, tvoje zlato. Zato je sasvim u redu da s
vremena na vrijeme iskoristiš Viriata u poslu.”
Prije no što sam se mogla glasno usprotiviti ovom kružnom i smiješnom
argumentu, moj je otac kimnuo glavom. „Hvala ti, Etane. Bit će nam drago da
nam Viriato pomogne kad nam ustreba.”
Malo jereći da sam bila iznenađena. Nisam se mogla suprotstaviti ocu.
Pokušala sam smisliti neki argument koji bi raskinuo mrežu koju je Etan ispleo.
41
„Oče, Viriato je slobodan čovjek. Ne misliš li da ima pravo sam odlučiti gdje će
raditi?”
Na Viriatovu licu pojavio se karakteristični medvjeđi osmijeh, a ožiljak na
njegovu desnom obrazu nabrao se. „Bit ću počašćen budem li mogao na ikoji
način pomoći, gospodarice. Etan i njegov otac rade samo s bojama, shvaćate.
Zaželio sam se posla s vunom. Bit će mi zadovoljstvo budem li mogao ponovno
dodirnuti kvalitetnu vunu.”
Što sam moglareći? Kimnula sam glavom i nasmiješila se iako me to stajalo
bola u obrazima.
Kad su izlazili, Etan je rekao Viriatu da ga pričeka kod vrata i okrenuo se
meni. „Ne bi trebala biti tako kisela, Eliana. Ne može uvijek biti po tvome.”
„Dok si ti ovdje, to neće biti velik problem. Nije vjerojatno da će biti po
mome. Ikad”, dometnula sam.
„Bolje je stanovati pod rubom krova nego u zajedničkoj kući sa ženom
svadljivom”, citirao je Etan. „Salomon je bio zacijelo stručnjak u tome, sa svim
tim ženama.”
Ne čekajući, rekla sam: „'Tko će naći ženu vrsnu?' Ako je Salomon nije
mogao pronaći, pitam se kakvi su tvoji izgledi. Jadni Etane! Suđeno ti je cijeli
život stanovati pod rubom krova.”
Prasnuo je u smijeh. Oči su mu postale mračne i bistre. „To je rekao kralj
Lemuel, a on vjerojatno nije imao toliko iskustva kao Salomon. Bilo kako bilo,
imam ugodne vijesti za tebe. Da ti ih kažem ili si još uvijek suviše srdita da bi ih
čula?”
Moja znatiželja bila je jača. „Svakako. Red mi ih. Ne smijem propustiti
priliku da te usrećim.”
„Žena moga brata nosi dijete. Bit ću stric.”
Istoga časa zaboravila sam na svoju srdžbu i uzbuđeno se osovila na noge.
„To je pravi blagoslov! Tako sam sretna zbog svih vas, Etane. Jeruša je sigurno
presretna što će dobiti unuče.”
Etan je povukao jedan uvojak koji mi je virio ispod šala. „Ne može doći k
sebi od sreće otkad je čula. Što je najbolje od svega, vidi Danijela nasmijanog od
uha do uha. Odavno nisam vidio brata tako sretna.”
Nakon Etanova i Viriatova odlaska sjela sam u dvorište promatrajući lijeno
aromatične trave što su rasle u velikim glinenim posudama. U tišini predvečerja
sinulo mi je da Etan nije nikad nadvladao gađenje prema novcu koji sam mu
nudila. Jednostavno je pronašao drugi način da sve bude po njegovu. Bio je
kompliciraniji no što sam mislila, strpljiviji i uporniji. Nisam znala bih li se
smijala ili se ljutila. Odbio je uzeti moj novac, ali nije oklijevao dati svaki
ušteđeni novčić - i svoj i moj - da čovjeka izvuče iz ropstva i ralja smrti. U tom
42
času sinulo mi je da sam zaručena za izvanredna čovjeka čije je poimanje časti,
velikodušnosti i milosrđa nadilazilo sve što sam dotad upoznala u životu.
Grlo mi se steglo na tu pomisao. Etan je zavrijedio mnogo bolju ženu od
mene.

* * *
Usmjerili smo našu pažnju na posljednju balu vune koja nam je Isporučena
krajem prošlog ljeta. Bilo je proljeće i ovo je trebala biti naša posljednja velika
obveza prije no što počnu pristizati nove narudžbe vune i lana. Prodaja zaliha
vune trebala nam je pomoći da izdržimo do sredine ljeta kad smo trebali početi
raditi s novom vunom i lanom. Kasnili smo s poslom ne uspijevajući nikako
uhvatiti korak s potrebama poslije dva izgubljena mjeseca u srcu sezone.
Viriato je bio sa mnom onoga dana kad smo pošli pregledati vunu u skladištu.
Prema našoj evidenciji, bila je to kvalitetna vuna sirijske ovce čije je nježno runo
i široki rep bilo na visokoj cijeni i kod Židova, i kod Rimljana, i kod Grka.
Dodirnula sam runo na vrhu velikog zavežljaja i namrštila se. Bilo je grublje no
što sam očekivala, nije bilo sasvim bijele boje i nedostajali su mu sjaj i finoća što
ih je ta kategorija vune trebala imati. Izvukla sam drugi zavežljaj iz hrpe i vidjela
da se ne razlikuje od prvog. Zatim još jedan, pa još jedan.
Pomislila sam da sam pogriješila. „Što Vi mislite?” upitala sam Viriata.
„Osrednja kvaliteta, u najboljem slučaju.”
„Trebalo je biti najviše kvalitete, jednako onoj tarantske ovce. Ovce iz
Taranta bile su poznate po sjajnom i nježnom runu. Legenda kaže da su hranjene
ručno, da su ih vlasnici držali čistima i mazili ih, čak da su ih svake večeri
uvodili u kuću kao djecu.
Viriato je prošao prstima kroz bradu. „Ovaj svežanj svakako nije.” Brzim i
spretnim pokretima ruku premetao je zavežljaje izvlačeći sad jedan, sad drugi,
prinosio ih svjetlu i pozorno ih razgledao. Vrtio je glavom. „Žao mi je,
gospodarice. Ovi su dobri za prekrivače. Ili za tapete da ste kojim slučajem u
tom poslu. Od ovoga se neće moći izraditi fina tunika. Vaše aristokratkinje otrčat
će drugamo čim ih opipaju.”
Klonula sam na visoku hrpu vune, a u glavi mi je počelo udarati. Razlika
između onog što smo mogli dobiti od prodaje prekrivača i zarade koju smo
trebali ostvariti predivom prikladnim za izradu najfinijih odjevnih premeta bila
je suviše velika da bi se mogla otrpjeti. Morala sam saznati koliko je moj otac
platio za ovu pošiljku. Možda je do nje došao jeftinije no što sam mislila.
Bio je u svojoj sobi iza zatvorenih vrata. Unatoč dopola ispražnjenoj čaši vina
na stolu, s lakoćom je pronašao pergamente koji su se odnosili na kupnju onih
43
bala vune. Isporučio nam ju je novi dobavljač čije mi ime nije bilo poznato. Moj
je otac shvatio značenje brojki brže nego ja i drhtavim je prstima odgurnuo
svitak. Poskočila sam kad je udario šakom po stolu.
„Trebao sam pregledati vunu prije no što sam je platio.”
Pošiljka je vjerojatno stigla nekoliko tjedana poslije Josipove smrti dok smo
još bili u dubokoj tuzi. Pred očima mi je iskrsnula slika mog oca u to vrijeme -
bio je nalik na sablast; ni na što se nije mogao koncentrirati, jedva je uopće
mogao razmišljati. „Nije to tvoja krivnja”, rekla sam što sam mogla nježnije.
„Smislit ćemo nešto.”
Ispio je pehar do posljednje kapi. „Ne shvaćaš. Ne razumiješ iznose. Nije ti
jasno koliki e gubitak. Nemoguće ga je izračunati.”
„Možemo li vratiti vunu?”
Turobno se osmjehnuo „Nema nikakvih izgleda. Ne poznajem te ljude. Roba
im je bila jeftinija nego kod trgovaca s kojima redovito poslujem, htio sam ih
iskušati. Kad sam je naručio, nisam imao što izgubiti. Mislio sam, ne bude li
kvaliteta vune odgovarala cijeni, vratit ću je. Ali prošlog leta bio sam toliko
smeten da sam im odmah platio ne pregledavši robu.”
Tišina je ispunjavala cijelu sobu. Nikakvo rješenje nije mi padalo na pamet.
„Tako, znači... Morat ćemo je iskoristiti za prekrivače?”
Svom težinom tijela naslonio se na naslon stolice. „Ili je možemo ispresti i
obojiti te je prodati trgovcima sagova kao predivo.”
„Što je isplativije?”
Digao je ruke u zrak. „Tko bi ga znao? Prekrivao ako ih možeš prodati. Ali
ljudi mogu izraditi prekrivače i u vlastitoj kući. Što možemo izraditi što bi ih
natjeralo da kupe kod nas, uz pristojnu cijenu, dakako? U najgoru ruku, od
prediva možemo napraviti bar nešto.”

* * *
Te noći ostala sam dugo budna razmišljajući o riječima svog oca. Ako želimo
da ljudi kupe prekrivače od nas, moramo im ponuditi jedinstven proizvod kakav
ne mogu sami izraditi. Iskrala sam se iz kreveta što sam tiše mogla ne želeći
probuditi Ivanu.
Promeškoljila se. „Eliana?”
„Spavaj, mila.”
Uspravila se u krevetu. Poput mene, imala je lagan san i kad bi se probudila,
teško bi ponovno zaspala. „Nešto nije u redu?”
„Ona vuna dobra je samo za prekrivače.” Pronašla sam svoje tkanine s
uzorcima, užgala još jednu lampu i sjela na sag prekriženih nogu pokušavajući
44
smisliti nešto što bi bogate i otmjene Judejce moglo potaknuti na kupnju.
Osjećala sam se kao da buljim u mračnu špilju. Ništa mi nije padalo na
pamet.
„Zašto ih ne izvezeš kao što si učinila s ručnicima?”
„Prekrivači su predebeli za to. Ne će ići.”
Praznina u mom duhu nalikovala je grobu. Ništa pametno nije mi padalo na
pamet. Baš ništa.
Gospodine, počela sam i odmah zastala. Nisam mogla moliti otkad je Josip
umro. U tišini ispunjenoj poštovanjem u mislima sam se vraćala molitvama
svojih roditelja, odlazila u Hram, išla sve do drugog dvorišta u koje su žene
imale pravo pristupa. Redovito sam sudjelovala u Židovskim vjerskim slavljima.
Ustajala sam kad se od mene očekivalo da ustanem, govorila kad se od mene
očekivalo da govorim, padala na koljena kad se od mene očekivalo da padam na
koljena. Jela sam jela koja sam smjela jesti i klonila se onih koja nisam smjela
jesti. Davala sam desetinu aromatičnog bilja i povrća koje sam uzgajala u vrtu.
Ali molila nisam.
Farizeji su naučavali da pravednost ovisi o potpunom obdržavanju Zakona.
Budemo li izvršavali svoje dužnosti, Bog će nas blagosloviti. Ne budemo li, Bog
će dignuti ruke od nas i neće nas štititi. Naša vjera ovisila je o ispunjavanju
zakonskog ugovora. Ne možemo biti pravedni u Božjim očima ako ne
ispunjavamo ugovorne obveze.
A ja sam izgubila svako pravo na Božju naklonost kad sam uništila bratov
život i ranila srce svog oca i svoje majke.
Svaki put kad bih pokušala moliti, u ušima su mi odjekivale riječi farizeja
Zakeja. Kako Gospodin može oprostiti moj grijeh? Zašto bi njega bilo briga što
ja želim? Kako on može zanemariti moju sramotu i uslišati moje molitve? Ljagu
moga grijeha ništa nije moglo isprati.
Živcirao me je pergament i lupkala sam se krajem pisaljke po čelu. Raširivši
prste na podu, probadala sam što sam brže mogla oštrim vrhom pisaljke tepih što
je virio među mojim prstima pazeći da ne probodem prst. Zadržavala sam dah i
uspijevala izbrojiti do šezdeset i jedan prije no što sam ga morala ispustiti.
Zacijelo sam potrošila cijelih sat vremena u ovoj besmislenoj aktivnosti
pokušavajući ostati budna. Ništa.
Gospodine, počela sam opet. Potrebna mi je tvoja pomoć. Ne treba meni.
Treba mojoj obitelji. Molim te, Gospodine, ne okreći lica svoga od mene. Moja je
obitelj nedužna u mojim krivnjama. Radi njih pokaži mi put.
Podigla sam pogled. Etanov goblen slabašno je svjetlucao pri svjetlu lampe.
Namrštila sam se i skinula ga sa zida. Nježno i s krajnjom pomnjom razgledala
sam ga najprije s prednje, a zatim sa stražnje strane.
45
 „Želiš raditi prekrivače s tim uzorkom?” upitala je Ivana pospanim glasom.
„Nije moguće. Prekomplicirano je. Ne možeš izraditi nešto ovako
komplicirano s vunom osrednje kvalitete. Osim toga, tkalcu bi trebali mjeseci da
dovrši rad ovakve kvalitete. Čak i da imamo obrtnike, ne bismo ih mogli prodati.
Bili bi preskupi.”
,,I što ćeš onda?”
„Razmišljala sam o korištenju jednostavnog uzorka - samo rub, recimo, na
vrhu. I o tome da obojim vunu lijepim bojama. Bio bi puno jeftiniji od izvezenog
prekrivača, a ipak bi privlačio pažnju i bio bi topao.” Nacrtala sam nekoliko
uzoraka sve dok nisam bila zadovoljna jednim od njih. Uvukavši se u krevet
nekoliko sati kasnije, zaspala sam dok si trepnuo okom.
Sutradan sam svoje uzorke pokazala Etanu i Viriatu i napeto iščekivala što će
reći. Viriato je slegnuo ramenima. „Nisam stručnjak za to. Ne znam ništa o
zvijezdama i cvijeću.”
Etan je kimao glavom. „Ovi bi se mogli prodavati. Dopadljivi su i neobični.
Zrače toplinom prekrivača i ljupkošću tkanja što ju prekrivač za krevet mora
posjedovati. Koliko bi jedan ovakav mogao stajati kad uračunaš tkalčevu
plaću?”
Rekla sam koliko bi po mojoj procjeni mogao stajati. Pogledao me iskosa.
„Što tvoj otac kaže?”
„Čekala sam tvoje mišljenje.”
Etan je kimao glavom. „Pitaj ga. Vrijedi pokušati.”
Na moje iznenađenje, otac je pokazao više zanimanja nego ikad nakon
Josipove smrti. Mislim da je shvatio svoju pogrešku i da ga je ta spoznaja
uznemirila - shvatio je da može izgubiti sve bude li i dalje nemaran u poslu.
Viriato mi je dao nekoliko korisnih savjeta vezanih za proizvodnju vune koji
su nam, s obzirom na njezinu osrednju kvalitetu, trebali pomoći da postignemo
što veću finoću prediva. Laknulo mi je kad sam, nakon što sam poslušala
njegove savjete, vidjela da je predivo mekano i ugodno na dodir.
Za početak sam odabrala tri uzorka. Kod prvoga predivo smo obojili nježnom
nebeskoplavom bojom koristeći se indigom i biljnim pepelom. Zatim smo u
gornji dio prekrivača utkali uzorak s bijelim valovima. Vuna upija boju bolje
nego lan i plava boja prekrivača, koju su bijeli valovi još više isticali, premda
jednostavna, bila je iznenađujuće privlačna.
Za naš drugi uzorak rabili smo boju dobivenu od broća. S ton je bojom teško
raditi - da bi se dobila odgovarajuća nijansa, prekrivače je potrebno više puta
namakati u kacama. Moj je otac imao izrazit talent za izradu različitih nijansi
crvene i uz priličan trud uspijevao je dobiti prekrasnu tamnocrvenu nijansu, S
obzirom na to da su se Rimljanima posebno sviđale tamnije nijanse crvene, bila
46
sam sigurna da će se svidjeti našim poganskim kupcima. Za obrube crvenih
prekrivača izradila sam uzorak plamena koji je u sredini bio plave boje, a zatim
se domišljato prelijevao u narančastu da bi se pri vrhovima gubio u nijansama
žute.
Prekrivač s mojim najdražim uzorkom bio je obojen tamnomodrom bojom
noći, s obrubima u koje sam na potpuno bijeloj vunenoj podlozi dala utkati
petokrake zvijezde. U sredini prekrivača neštedimice smo, koncem od pravog
zlata, izvezli sićušne zvijezde, s tim što je u svakoj od njih bila izvezena još
jedna manja zvijezda. Zvijezde su se pri svjetlosti svijeće lijepo isticale i
treperile te se činilo da smo zgrabili pregršt nebeske tvari i njome posuli tkaninu.
Okrenuvši se zatim prodaji svoje nove robe, neočekivano smo otkrili svu
raskoš Viriatova talenta. Uz to što nam je davao mnoštvo korisnih informacija
vezanih za rad s vunom, pokazao se izvanredno sposobnim prodavačem. Pomalo
sam strepila da bi njegova visina i tjelesna građa, uz ožiljak na licu, mogli
otjerati kupce. Ali kad bi htio, Viriato je znao biti neodoljivo šarmantan.
Jednom sam ga uhvatila gdje s jednim rimskim činovnikom razgovara o
utrkama bojnih kočija. Po načinu kako je govorio pomislili biste da se cijeli život
natjecao u utrkama na panhelenskim igrama. Koliko sam malo znala o njemu,
možda i jest. Viriato je rijetko govorio o svom životu kod kuće.
Poznavanje konja i utrka nije ostavljalo dojam samo na mene, već i na
Rimljane. Tijekom razgovora Viriato bi odsutno gladio konja čovjeka s kojim je
razgovarao, pohvalio sjaj njegove dlake i općenito stanje životinje,
dijagnosticirao neki manji problem s kopitom i za tili čas osvojio simpatije i
konja i njegova vlasnika. Kad bi razgovor završio, rimski bi činovnik naručio
prekrivače za svoju ženu i kćer - i za svoje konje. Uz to bi se kladio u utrci koja
se upravo spremala i - dobio.
Prema ženama je bio blag i zabavan. Nakon jednog snažnog pljuska dio ceste
pred našom kućom pretvorio se u golemu kaljužu. Svojim sam očima gledala
kako Viriato skida svoj gusto kovrčasti vuneni plašt i razastire ga po blatu da
jedna otmjena dama ne bi zablatila svoje dražesne cipelice. Kupila je više
tkanine no što je je mogla iskoristiti za dvije godine.
Moj otac i Viriato za tjedan dana prodali su sve zalihe prekrivača pa smo
sljedeći mjesec proveli u predenju, tkanju i bojenju posljednjih količina vune što
su nam još preostale. Potražnja za prekrivačima bila je tako velika da sam jedva
uspjela zadržati po jedan primjerak od svakog uzorka za našu kuću.
Zbog pretjerano visoke cijene vune zarada po prekrivaču bila je malena, ali
prodali smo ih toliko da smo uspjeli platiti sve troškove, uključujući poreze, i
opet nam je ostalo dovoljno da možemo naručiti zalihe za sljedeću sezonu. Otac
se vratio svom prvom dobavljaču vune, ali je našim uobičajenim narudžbama
47
fine vune dodavao deset talenta vune srednje kategorije. Ovoga je puta za nju
platio pristojnu cijenu, što je značilo da će zarada od prodaje prekrivača iduće
godine biti dvostruko veća.
„Pokušaj izraditi još koji novi uzorak”, rekao mi je uručujući mi presliku
narudžbe. Bilo je to najbliže pohvali od prošlog ljeta. Srce mi je zaigralo novom
nadom. Pomislila sam da mi je počeo opraštati.
Kako nada može biti spojena s golemom mukom! Jednom kad se razočarate,
otvaraju se stare rane i nastaju nove pa se osjećate gore nego na početku.

48
 Sedmo poglavlje

Smiluj mi se, Bože, o, smiluj se meni

jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine,
Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
Nek' pošalje s nebesa i spasi me,
nek' postidi one što me progone.
Ps 57,2-4


Jednog kasnog jutra Keziah je dotrčala u radionicu. „Gospodar Viriato moli
da odmah dođete, gospodarice”, rekla je zadihano pokušavajući doći do daha.
Kako je Viriatu pošlo za rukom zaraditi titulu gospodara samo nekoliko tjedana
nakon što je zadobio svoje mjesto u našoj kući, ne bih znala reći. Više puta mi je
i samoj došlo da ga tako oslovim. Pristajalo mu je daleko bolje nego da bude rob
u rudniku cinobera.
Podigla sam obrvu. „Što Viriato želi?”
„Doveo je prekrasnu rimsku gospođu koja Vas želi upoznati. Mislim da je
važna osoba.”
„Shvaćam. Hvala ti.” Otrčala sam u kuću pitajući se zašto Viriato traži mene,
a ne mog oca koji je primao kupce. Služavka nije pretjerivala kad je govorila o
gospođinoj draži. Nije bila starija, ali bila je viša od mene, a figura joj je bila
takva da bi kipar odmah posegnuo za dlijetom. Tamna kosa zlatnog odsjaja
ovijala joj se oko pravilnog lica u vješto ispletenim pletenicama i naborima
ukrašenim blistavim češljevima s umetnutim draguljima. Odjevena u sjajnu stolu
i nešto tamniju pallu doimala se utjelovljenjem rimske elegancije. Viriato je
stajao pored nje u smjernom poštovanju, a ona je razgledala zidne draperije,
jednu od dragocjenosti Što ih je moj otac naručio iz daleke Indije.
„Poštovana gospođo, izražavam Vam srdačnu dobrodošlicu”, rekla sam u
smjeru njezinih leđa. „Ja sam Eliana, Benjaminova kći. Sigurno želite vidjeti
moga oca?”
Gospođa se okrenula prema meni licem razvučenim u širok osmijeh. „Viriato
49
mi je rekao da bih trebala razgovarati s Vama.”
Viriato se naklonio. „Gospođo Klaudija, dopustite mi da Vas predstavim
gospodarici Eliani. Gospođa Klaudija supruga je Tita Flavija Lepida,
gospodarice.”
Nikad nisam čula za Tita Flavija Lepida. No čak ni mojim neukim očima nije
moglo promaknuti da je Klaudija gospođa od ugleda. Pitala sam se što žene
poput nje rade u Jeruzalemu trunuo u nepovoljnim klimatskim uvjetima i
nemirnoj politici. Prignula sam glavu tražeći prikladne riječi.
Činilo se da je Klaudija primijetila moju zbunjenost. „Jeste li Vi kreirali ove
prekrasne prekrivače? I one ručnike s profinjenim vezom?”
„Jesam, gospođo.” Njezin kompliment potpuno me smeo. S obzirom na to da
sam rijetko imala posla s kupcima, nisam imala prilike vidjeti iz prve ruke kako
reagiraju.
„Kupila sam po tucet jednog i drugog te poslala velik zavežljaj kući svojoj
majci i sestrama. Imate jedinstven talent da od običnih stvari učinite nešto
prekrasno. Recite mi, Eliana, kćeri Benjaminova, imate li još uzoraka koji bi me
mogli zanimati?”
„Imam nekoliko tek obojenih tkanina koje bi mogle odgovarati Vašim
potrebama, gospođo. Ako želite, mogu kreirati vez za svaku od njih.”
Njezine su krupne od bolje lješnjaka zablistale. „Baš lijepo.”
Provela sam cijeli sat pokazujući tkanine i uzorke našem novom kupcu. Prvi
mi se put učinilo da je neki kupac došao samo zato da vidi moje uratke. Ne
očeve. Moje. Ova profinjena gospođa, koja je nesumnjivo putovala najljepšim
dijelovima Carstva, zanimala se za moje zamisli. Jedva sam se uspijevala
svladati da se ne nasmiješim kao neka budala.
Čim smo počeli razgovor o cvjetovima i lišću, Viriato se iskrao. Primijetila
sam da rupčićem briše čelo.
Gospođa Klaudija primijetila je moj pogled i nasmiješila se. „Poznaje svoju
vunu i svakako ima šarma, ali unatoč svoj svojoj visini i snazi čini mi se da
počne drhtati kao janje čim čuje da se razgovara o modi.”
Pogledale smo se i prasnule u smijeh. Osjećala sam da me ta Rimljanka
visokog roda, koja je živjela u svijetu sasvim različitom od moga, na neki
neobičan način privlači. Odjednom sam poželjela da mi bude prijateljica.
Čudnovata i neoprostiva pomisao za jednu židovsku djevojku. Rimljani mi se
nisu sviđali. Zauzeli su našu zemlju i bili su grubi prema nama. Svakodnevno su
nas davili porezima i prijetili nam svojom okrutnom vojskom. Toga dana
shvatila sam da vam cijela jedna nacija može biti odbojna, ali da unatoč tomu
možete osjećati sklonost prema ovom ili onom pojedincu u njoj.
50
 * * *
Vrijeme je odmicalo strahovitom brzinom. Godina je prošla. Prvi put
primijetila sam da su sljepoočnice mog oca prošarane sjedinama i da su se u
kutovima majčinih očiju zametnule bore. Ivana je proslavila petnaesti rođendan,
a ja sam bila prevalila osamnaestu. A ipak, neobično, ništa se nije promijenilo.
Izgledalo je kao da smo zapeli u snijegu i da se polako gušimo. I dalje sam radila
u radionici. Otac se sve više odavao piću, a majka se povlačila iz posla trpeći
glavobolje i lijući suze koje su dolazile začudnom pravilnošću.
Moja se obitelj raspadala pred mojim očima tiho i nezaustavljivo. Nemoćno
sam promatrala, nesposobna bilo što promijeniti. Najviše sam se brinula zbog
Ivane. Ja sam imala svoj posao, otac je imao svoje vino, a majka je imala svoje
kućanske poslove. Ivana je, međutim, u dobi kad joj je trebalo pružiti najviše
pažnje tonula u strašnu zabitost. Izgubila se negdje u pozadini naših života,
zaboravljena, Sve je više zapadala u zamku naše tuge poput nježnog vrapčića
slomljenog krila, zarobljenog u mračnom štaglju.
Ivana nije bila poput mene. Nije se zanimala ni za tkanine, ni za posao. Nisam
je uspijevala uvući u svoj svijet. Izbjegavala je radionicu kao što netko izbjegava
otrovnu zmiju.
Strasti moje sestre bile su okrenute kućanstvu. Voljela je obavljati sitne
poslove, brinuti se oko spravljanja i posluživanja obroka, nadgledati rad
sluškinja. Ali bila je to domena odgovornosti moje majke i, premda se ona
trudila podijeliti svoju odgovornost s kćerima, svoj je položaj gospodarice mogla
napustiti koliko i zaustaviti kucanje svoga srca. Ivani je to ostavljalo malo
prostora za angažiranje svog uma i svojih osjetila. Lijetala je amo-tamo po kući,
usamljena i bez uporišta.
Nitko nije spominjao njezinu udaju iako znam da bi Ivana bila izvanredna
supruga. Napunilo se vrijeme kad su moji roditelji trebali početi razmišljati o toj
mogućnosti. Trebali su stupiti u dodir s drugim obiteljima i osvrnuti se oko sebe
u potrazi za nekim pristalim mladićem. Već sama nada da će se jednom udati
razgalila bi joj srce. U našoj kući nije se razgovaralo o budućnosti. Odveć velika
bol držala nas je zarobljenima svojim otrovnim ticalima. Bili smo ukamenjeni u
mračnoj prošlosti; budućnost nije imala nikakve privlačnosti za nas. Ni otac ni
majka nisu pokazivali zanimanje za nešto tako radosno kao što je udaja njihove
mlađe kćeri. Moja sestra tonula je poput kamena pritisnuta našim očajanjem.

* * *
Prošlo je neko vrijeme otkad sam posljednji put bila na tržnici u blizini
tvrđave Antonia; više nisam imala vremena za ugodne trenutke dokolice. Imala
51
sam toliko obveza u radionici da sam obilazak štandova na tržnici - pekare,
draguljare, obućare, trgovce aromatičnim travama, izrađivače predmeta od
kovine, srebrnare, lončare i sve druge divote ovoga svijeta - morala ostaviti po
strani. Nekoć mi je odlazak na tržnicu pružao priliku za razbibrigu čak i kad ne
bih ništa kupila.
Sada sam, čak i kad sam morala nešto kupiti, radije slala onamo neku od
sluškinja.
Imali smo veliku narudžbu vune koja je zahtijevala moju prisutnost. Postojao
je, međutim, valjan razlog koji me tjerao i da osobno odem na tržnicu. To mi je
davalo izliku da izvučem Ivanu iz kuće znajući koliko će joj zadovoljstva pružiti
šetanje tržnicom. Poveli smo sa sobom Joeal i Keziah te se zaputili pješice
jeruzalemskim uskim uličicama ne želeći se gnjaviti teretnim kolima. Tvrđava
Antonia nije bila suviše daleko od naše kuće.
Duž tvrđave pružao se visok zid koji je nadsvođivao sjeverni dio Jeruzalema,
a iza njega nalazilo se nekoliko tržnica. Dok smo im se približavale, triput sam
uspjela izmamiti osmijeh na Ivanino lice. Naumila sam je natjerati u smijeh prije
povratka kući. Srce mi je zaigralo kad sam vidjela iskre u njezinim očima i u tom
sam trenutku shvatila da su mi obveze vezane uz posao oduzimale previše
vremena koje sam trebala posvetiti njoj. Zavjetovala sam se da ću odsada
odvajati više vremena za Ivanu; ništa, pa ni očev posao, nije bilo važnije od
njezina zadovoljstva. Ona nije mogla ući u moj svijet, no zato sam ja mogla ući
u njezin, bez obzira na to koju cijenu morala platiti.
Ivaninu pozornost privukla je srebrnarova roba pa smo prišle njegovu stolu i
razgledale profinjeno gravirano prstenje i ukrase za kosu. Ivana je bila upravo
uzela sa stola narukvicu od slonovače i srebra s namjerom da mi je pokaže kad je
neki čovjek glasno povikao natjeravši me da protrnem. Ivana me tjeskobno
pogledala na što smo se obje okrenule da vidimo što je razlog toj neobičnoj
galami.
„Nemamo ni jedan!” Neugodan vrisak dolazio je od trgovca za susjednim
štandom.
„Nije li onaj miomirisni tamjan iza vaših leđa izložen za prodaju? Imate cijeli
niz amfora u kojima je baš ono što tražim, rekla bih.” Poznavala sam taj blagi,
patricijski glas. Pripadao je gospođi Klaudiji. Viđala sam je više puta tijekom
prošle godine. Postala je naš vjerni kupac i rado je dolazila u našu radionicu.
„Prodane su”, rekao je vlasnik trgovine okrenuvši se i pljunuvši na pod.
„Rekao sam Vam, nemamo ništa od onoga što tražite.”
Otvorila sam široko usta, zapanjena grubošću toga čovjeka. Gospođa Klaudija
stajala je na mjestu kraljevskog držanja i nepokolebljiva. Njezina služavka, koja
je crvena u licu stajala pored nje, vukla je svoju gospodaricu za ruku
52
pokušavajući je odmaknuti od štanda.
Sva bijesna, krenula sam prema štandu, a odmah za mnom pođoše moja
sestra, Joel i Keziah. Kakva je to kavalkada bila!
„Što se događa ovdje, Reubene?” Poznavala sam mladića koji je pazio na
štand trgovca parfema. Otac mu je bio vlasnik štanda i on mu je povremeno
pomagao iako su njegova mrzovolja i opaka narav odbijale kupce. Otkad se
pridružio skupini fanatika koji su naumili silom srušiti vlast naših porobljivača,
bio je razdražljiviji no ikad. Bio je jedan od onih ljudi koji naprosto dozivaju
nesreću. Ni meni nisu bili dragi naši podjarmljivači i najradije bih da ih nije bilo.
No znala sam da će nam nasilan otpor ovih fanatika sili tako moćnoj kao što je
rimska na kraju donijeti samo krv i nesreću.
Osim toga, Klaudija mi je bila draga bez obzira na narod kojemu je pripadala.
„Ova Rimljanka želi kupiti nešto što ne prodajem”, rekao je Reuben
poprativši svoje riječi neuljudnom gestom,
„Ova gospođa želi ti ukazati čast kupujući nešto od tebe. A sada, pokaži mi
što imaš, Reubene, odmah.”
Okrenula sam se Klaudiji i uputila joj osmijeh. „Draga gospođo, oprostite
nam našu neodgojenost.”
„Čula sam za oganj kivnosti što gori u nekim vašim ljudima. Palestina je
postala legendama po nevoljama koje zadaje našoj vojsci. Mislila sam da bih
pružanjem podrške mjesnom stanovništvu mogla ukloniti bar dio uzroka njihove
razdražljivosti.”
„Većina je naših trgovaca sretna što ste im kupac, gospođo. Neki od njih
su...”, uputila sam upozoravajući pogled trgovcu parfema, „nedruštveni po
naravi.”
Reuben je pljesnuo po mramornoj amfori ispred nas.
„Još nekoliko, molim te lijepo, Reubene. A što je s onom što ju je tvoj otac
prodao Jeruši prošlog mjeseca? Mogla bih poželjeti i sama kupiti maleni vrč;
moja je majka bila zadivljena njime koliko se sjećam.” Okrenula sam se
Klaudiji. „Ako Vam se sviđa primjesa cimeta, oduševit će Vas miris ove
mješavine.”
Reuben je pljesnuo još nekoliko sićušnih posuda i amfora, a zatim se
neopazice udaljio ostavljajući Klaudiju, Ivanu i mene da komotno i bez žurbe
razgledamo robu.
,,A tko je ovo čarobno stvorenje?” upitala je Klaudija pokazujući prema Ivani.
„Moja mlađa sestra Ivana.” Ivana je poniknula glavom zarumenjevši se u
obrazima.
„Koliko vidim, ljepota nije iznimka u vašoj obitelji. Na tako čarobnoj ljepoti
dviju sestara pozavidjela bi i sama Venera.”
53
 Čula sam za Veneru, rimsku boginju, koju su pogani častili s velikim
oduševljenjem. Imala je vlastite hramove širom svijeta i mnogi njezini gorljivi
štovatelji učinili su velika djela u njezino ime. Koja su to neizreciva djela učinili,
pojma nisam imala. Znala sam samo da su bila strahovito opaka.
Jednom, dok sam s ocem putovala u Cezareju, vidjela sam njezin mramorni
kip koji je prevožen u neki hram daleko od Judeja. Gola, osim što su joj bedra
bila pokrivena tkaninom nisko privezanom s prednje strane, mramorna božica
stajala je ne stideći se svog nagog tijela. Unatoč bešćutnom pokazivanju svoje
golotinje, čak sam i ja morala priznati da je prekrasna. Moj otac, uhvativši me da
buljim u nju, prekrio mi je oči dlanom, ali tek nakon što sam primijetila da i sam
bulji u nju.
Nisam imala želju nagnati je, kao ni bilo koga drugoga u rimskom panteonu,
da se makar samo i načas obazre na mene. Ali nisam znala kako bih to rekla
Klaudiji, a da je pritom ne uvrijedim.
Nasreću, pojavio se Reubenov otac koji je učinio nepotrebnim svaki odgovor.
Vrijeme nam je nakon toga prolazilo u daleko ugodnijem raspoloženju, posebno
nakon što je trgovac svog nezadovoljnog sina poslao u nepoznate krajeve.
Klaudija je odabrala dvije skupe bočice tamjana i izmamila osmijeh na lice
trgovca, a ja sam izabrala jednu koja se posebno sviđala Jeruši.
„Vrlo si ljubazna, Eliana. Hvala ti što si mi priskočila u pomoć. Bilo bi mi
drago kad bi se jednom sa svojom obitelji pridružila Titu i meni za večerom.”
Osjetila sam kako mi se vrućina diže u lice. „Bojim se da to neće biti moguće,
gospođo.”
Lupkala se po čelu svojim elegantnim prstima ukrašenim zlatnim prstenjem.
„Ah, zaboravila sam na vaše propise s hranom. Ne zamjeri mi. Nedovoljno
poznajem tvoju zemlju.” Preko lica preletjela joj je sjena. Učinilo mi se da u
Jeruzalem nije stigla u sretnim okolnostima. ,,I molim te, zovi me Klaudija”,
rekla je poslije kraćeg premišljanja.
Kako se usamljenom mora osjećati, pomislila sam, daleko od svog doma i
obitelji, u svijetu i kulturi tako različitoj od njezine. Mi Židovi osjećali smo se
superiornima u odnosu na Rimljane jer smo ih smatrali poganima. Bili su daleko
od Boga, bez nade u spasenje. Rimljani su se osjećali superiornima u odnosu na
Židove jer smo po njihovu mišljenju bili nejaki; nedostajale su nam njihova
vojnička moć i slava. Ali i jedni i drugi osjećali su tugu. I jedni i drugi osjećali
su gorčinu izolacije i odbačenosti. Bogati i moćni Rimljani i nejaki Judejci
podjednako. No koliko smo se zapravo razlikovali, uza sve naše predrasude i
prigovore što smo ih imali jedni protiv drugih?
„Koliko ste dugo u Juadeji, gospođo Klaudija?” Namjerno sam upotrijebila
rimsku riječ za provinciju Judeju, koja je također obuhvaćala Samariju i
54
Idumeju.
„Dvije godine.”
„Čini mi se neobičnim što se dama Vašeg društvenog položaja odlučila
doseliti ovamo. Pomislila sam da bi se netko poput Vas radije kretao rimskim
palačama.”
Klaudija je skrenula pogled. „Cijeli sam život proživjela u Rimu. Ovo je nova
pustolovina. Došli smo ovamo nedugo nakon što smo se Tit i ja uzeli.”
Koliko joj je teško moralo biti prilagoditi se tako velikoj promjeni nakon
sigurnog okrilja Rima. „Vaš suprug zacijelo je velik pustolov”, rekla sam
nasmiješivši se.
U Klaudijinim očima mogao se vidjeti tračak topline na spomen njezina
supruga. „Moj Tit doista je ljubitelj pustolovina, ali nismo došli u Jeruzalem po
svojoj volji. Bojim se da je to bila posljedica njegove čestitosti. Ako u Rimu ne
pazite na jezik, budite sigurni da ćete osvanuti na nekom neobičnom mjestu. Da
moj otac nije na tako uglednom položaju, Tit bi bio skončao u nekom lijepom
sarkofagu, a ne u srcu Palestine.
Šetali smo polagano od štanda do štanda razgledajući nakit. Zastala sam kao
ukopana kad sam čula njezine zadnje riječi. „Jeruzalem je daleko ljepše mjesto
od unutrašnjosti sarkofaga, gospođo. Unatoč tomu što su neki vlasnici dućana
neljubazni.”
Klaudija je prasnula u smijeh. „Pazite da vas ne čuje Sejan, novi pretorijanski
prefekt. On misli da nam je dodijelio sudbinu goru od Smrti i vrlo je zadovoljan
time.”
„Ah”, oteo mi se uzdah. Jeruzalem na kraju krajeva čak više nije bio ni
prijestolnica Judeje. Rimljani su tu čast dodijelili Cezareji. Naravno, Jeruzalem
je židovskom narodu i dalje bio srce Izraela, grad u kojem stoluje Bog u svom
svetom Hramu. Nama je on bio središte svijeta, dok je za ostatak Carstva
Jeruzalem bio zabit čija je slava davno izblijedjela. ,,On je, znači, odgovoran za
vaše sadašnje neugodno stanje?”
„Upravo on. Tit je sposoban šarmirati svakoga, jednako patricije i plebejce,
ali prefekt je nešto sasvim drugo. Brat moga supruga radio je za Sejana. Ubijen
je u vrlo neobičnim okolnostima i Tit je otvoreno tražio razjašnjenje od prefekta.
Bila je to ozbiljna pogreška jer car ima vrlo visoko mišljenje o njemu. Naravno,
Sejan nam se osvetio. Ovdje smo i ovdje ostajemo sve dok on ne odluči
drugačije.”
Glasom sam izrazila suosjećanje. Jeruzalem je bio moj dom i bio mi je draži
od svega na svijetu. Ništa me nije moglo natjerati da život u njemu smatram
kaznom.
„Uvjerena sam da će Tiberije jednog dana požaliti što je je vjerovao tom
55
čovjeku”, rekla je Klaudija. „Na kraju će morati uvidjeti kakvom je nepoštenjaku
i neotesancu dao da upravlja svijetom.”
Razgovor je graničio s izdajom. Nisam si mogla priuštiti otvorenu kritiku cara
niti osoba u koje je car imao povjerenje. Pokušala sam pronaći manje opasnu
temu. „Čime se Vaš suprug bavi?”
„Jadni Tit zadužen je za rekviziciju za potrebe vojničke posade u tvrđavi
Antonia. Prije samo dvije godine bio je kvestor i mogao je očekivati da će ubrzo
postati pretor. Umjesto toga, slave ga kao dobavljača. Možete li to zamisliti?”
Slegnula sam ramenima. ,,Ipak je bolje nego ležati u sarkofagu. Osim toga,
razmislite koliko on koristi donosi svim tim Rimljanima. Većina ljudi na njegovu
položaju stavlja dio novca namijenjen vojničkoj posadi u vlastiti džep kupujući
jeftiniju hranu za ljudstvo. Sve dok bude radio taj posao, vojnici će bar pristojno
jesti i piti.”
U očima gospođe Klaudije vidjela sam iskre. „Debeli i zadovoljni vojnici
neće ni iz daleka kinjiti vaš narod onako kako bi ga kinjili da su gladni i
neraspoloženi.”
„Vidite. Možda nam je Gospodin Vas i Vašeg supruga poslao na korist
našemu narodu.”
Obje smo prasnule u smijeh. Obradovala sam se kad sam vidjela da nam se
pridružila i Ivana. Ni jedna od nas odavno se nije glasno nasmijala.
Klaudija me uhvatila za ruku. „Učinili ste mi toliko dobra, Eliana. Da bar
mogu uzvratiti na Vašu dobrohotnost.”
„Nema potrebe za uzvraćanjem.”
„Lijepo je što sam mogla provesti ovaj sat s Vama, gospođo”, stidljivo je
dometnula Ivana.
Klaudija se razvedrila. „Uspjela sam. Herod Antipa dolazi iz Galileje u kratak
posjet Jeruzalemu. Moj suprug poznaje ga još iz djetinjstva dok je Antipa
boravio u Rimu. Tit je tada bio dječak, no Antipa je poznavao njegovu obitelj i
mnoga je popodneva proveo s njima u njihovoj vili.
Kad stigne, bit će priređen banket u njegovu čast. Pobrinut ću se da budete
pozvani Vi i Vaši roditelji. Sigurna sam da Vaš otac neće odbiti poziv. Razmislite
koliko bi to koristilo njegovu poslu. Osim toga, Antipa je Židov kao i vi. Sigurna
sam da će se tom prilikom poštivati pravila u pogledu izbora jela.”
„Hm,” rekoh, „…tetrarh je židovskog podrijetla, to je svakako istina.”
Herodovi su bili poznati po mnogočemu. Jedno je, međutim, sigurno: nisu se
strogo držali vjerskih zakona. Unatoč tomu, Klaudija je imala pravo. Moj otac
nije mogao Iako odbiti poziv židovskog vladara, tetrarha Galileje, k tomu još i
Pereje. „Naša obitelj bit će počašćena pozivom, gospođo Klaudija”, rekla sam.
Na licu Ivane, koja je stajala tik do mene, bljesnuo je širok osmijeh koji je
56
svojom blistavošću postidio čak i judejsko sunce.

57
 Osmo poglavlje

Među njima slušala nas neka žena imenom Lidija,

prodavačica grimizne odjeće iz grada Tijare;
ona je priznavala Boga.
Dj 16,14


Te večeri posjetio nas je Etan s pozivom za moje roditelje. „Moj otac poziva
vas da nam se pridružite za večerom sutra uvečer, gospodaru Benjamine. Prošlo
je dugo vremena otkad su naše obitelji zajedno lomile kruh.”
Moj je otac kimao glavom. „Istina je, nažalost, Etane.”
„Poslije večere dolaze nam drugi gosti. Pridružit će nam se trgovac bojama iz
Tijatire i njegova kći Lidija, još mlada djevojka. Imaju nešto jeftiniju grimiznu
boju i žele nam je pokazati.”
Moj je otac učinio kretnju rukom kao da nešto rasijeca. „Znam sve o
grimiznoj boji iz Tijatire. Umjesto puževa rabe korijenje broća. Ono što se dobije
nimalo mi se ne sviđa. Nastane crvenkastogrimizna koja brzo blijedi. Ljudi žele
tamnu grimiznu boju koja se može dobiti isključivo od morskih puževa. Takva
boja nošenjem postaje još blistavija i ljepša. Ne treba gubiti vrijeme s tim
tijatirskim smećem.”
Etan se nasmiješio ne uvrijedivši se lekcijom moga oca iako je znao daleko
više o bojama od njega. ,,U pravu ste, naravno. Općenito govoreći, grimizna boja
koja se proizvodi isključivo u ekonomske svrhe daleko je inferiornija u odnosu
na one skuplje. Ali ovaj Eumen tvrdi da je usavršio proces njezine proizvodnje.
Njegova je boja postojana. Poslao mi je uzorak. To je bogata, blistava grimizna
boja koja nimalo ne zaostaje za onom koja se dobiva od morskih puževa. Osim
toga, upola je jeftinija od kraljevske grimizne. Naravno, ona još uvijek nije
jeftina. Ali razmislite koliko biste povećali prodaju ako bi se njezina boja
pokazala tako kvalitetnom kao što Eumen tvrdi.”
„Bit ću ondje i slušat ću što govori. Imaj na umu, ne očekujem bogznašto.
Pametni ljudi već preko stotinu godina bezuspješno pokušavaju poboljšati tu
formulu. Ti i Ezer samo tratite vrijeme.”
„Žao mi je, Etane”, rekla sam kad se moj otac udaljio. „Ima neko vrijeme
kako ga ništa ne zanima.”
58
 Etan je sklopio ruke na vratu i zurio u svoje sandale. „Izgledaš vrlo umorno.
Previše radiš?”
Slegnula sam ramenima. „Ne, naravno.”
„Odakle ti onda tamni podočnjaci? Kako to da si smršavjela? Zašto se smiješ
tako rijetko?”
Njegove optužbe pogađale su me poput oštrih kamenčića. Pošlo mu je za
rukom učiniti da se osjećam nekako nedostatnom. Kao da sam ga iznevjerila
svojom kukavnošću i uvenulošću. „Ja... loše sam spavala. To je sve.”
„Sanjala si Josipa.” Njegove riječi nisu zvučale kao pitanje. Nisam ništa
rekla. Kad već želi držati govore, moj odgovor nije mu potreban.
„Vrlo si šutljiva.”
„'Dar je Gospodnji žena šutljiva'“ citirala sam iz Knjige Sirahove.
Etan je uzdahnuo. „Da sam želio šutljivu ženu, ne bih tražio kćer Benjamina
iz Jeruzalema.” Zatim se, ne oprostivši se, okrenuo i otišao. Malo je nedostajalo
da mi se vilica iščaši, tako sam iznenađena bila. Što ga sad muči?

* * *
Pokazalo se da je gospodar Eumen čovjek neobično učen i uz to vrlo
pronicljiv umjetnički obrtnik. Uzorci tkanine što ju je donio sa sobom bili su
besprijekorno obojeni, blistavi poput latica svježe ljubičice. Roba se dojmila čak
i mog oca.
,,I niste koristili morske puževe da biste dobili ovo?” upitao je ne krijući
sumnjičavost.
„Oh, ne, gospodaru”, oglasila se Lidija. Moglo joj je biti deset ili jedanaest
godina i imala je kosu boje zrelog žita, dok su joj oči bile boje perzijskog tirkiza.
Djed najčešće nije bilo dopušteno pribivati ovakvim susretima - napola
društvenim okupljanjima, napola poslovnim sastancima. Nismo se obazirali na
ovaj neobičan previd gospodara Eumena jer, strogo uzevši, ni žene nisu trebale
biti prisutne razgovoru, a ja sam ipak bila ondje. Iako se moja majka nakon
obiteljske večere povukla u drugu odaju zajedno s Jerušom i Ivanom, ja sam na
Etanovu molbu ostala u društvu muškaraca. Jamačno je bio prevladao svoje
ranije nezadovoljstvo mnome; ako je još bio srdit na mene, uspješno je to krio.
Čuvši Lidijin glas, svi smo se okrenuli i zagledali se u nju. To što je bila
prisutna u prostoriji bilo je jedno, no njezino sudjelovanje u razgovoru, pa još s
takvim poletom, bilo je nešto sasvim drugo. Vidjevši da su od svih nas okrenute
prema njoj, nastavila je nimalo zbunjena našim zaprepaštenjem.
„Moj otac ne koristi ni kapi izlučevine školjaka.” Bilo je nemoguće ne biti
impresioniran njezinim rječnikom i njezinom smionošću. Bila je rječitija od
59
mene. „Shvaćam”, uljudno je rekao gospodar Ezer.
Viriato se počešao po bradi. „Siguran sam da ću se složiti s tobom čim
odgonetnem što si htjelareći.”
Lidija se ljupko nasmiješila Viriatu. „Preskupa je za korištenje”, rekla je bez
trunke smetenosti. Pitala sam se jesu li sva djeca u Tijatiri tako samouvjerena.
Bilo mi je teško vjerovati u to. „Moj je otac sjajan premda je suviše skroman da
bi sam to rekao. Nitko nije uspio proizvesti takvu boju bez morskih puževa.
Godinama radi na toj formuli.”
Eumen se nasmiješio. „Ne zamjerite mojoj kćeri. Ima previsoko mišljenje o
meni. Ne znam načina da ispravim njezinu zabludu.”
„Ako je ova boja neki pokazatelj, tada sigurno zaslužujete tako visoko
mišljenje o sebi.” Etan je preokrenuo komad tkanine i prešao prstima po obrubu.
„Možemo li zadržati ove uzorke na tjedan dana? Volio bih ih vidjeti pri svjetlosti
sunca.”
„Samo izvolite, možete je i oprati”, rekla je Lidija. „Jednom sam stotinu puta
oprala komad bojanog lanenog platna. Moj je otac rekao da provjeravam svoje
iznose i njegovu boju. Boja je tek neznatno izblijedjela. Jedva biste i primijetili
kad je ne biste usporedili s izvornom bojom.”
„Jesi li uvijek tako dobra trgovkinja?” upitala sam.
,,Oh, nisam, gospođice. Katkad mi se čini da ljudi ne uvažavaju dovoljno
moje rijeci. Jednom me je neki rimski gospodin htio kupiti od mog oca. Ne zato
što mu se sviđam, rekao je, nego zato što mu je žao mog oca.”
Suspregnula sam osmijeh. „Pretpostavljam da tvoj otac nije prihvatio njegovu
ponudu?”
„Rekao je da će razmisliti. Katkad mi zna priprijetiti da će napisati pismo
onom Rimljaninu i prihvatiti njegovu ponudu.”
„Izgleda mi da te to ne zabrinjava suviše”, rekao je Viriato.
„Naravno da me ne zabrinjava. Moj bi otac bio izgubljen bez mene.”
Na ove njezine rijeci ni muškarci se nisu više mogli susprezati. Svi do
jednoga prasnuli su u smijeh. Lidija nas je samouvjereno gledala. Bilo je
očigledno da se ne šali.
Premda skupa, boja je bila upola jeftinija od čuvene tamne grimizne boje koja
se dobivala od morskih puževa. Vrč grimizne boje koštao je koliko i vrč čistoga
srebra. U usporedbi s njom, boja gospodara Eumena bila je od velike vrijednosti.
S obzirom na to da nas je Ezer pozvao na ovaj sastanak, otac i ja mogli smo
kupiti boju izravno od Eumena, bez ičijeg posredovanja i dodatnih troškova.
Etanova velikodušnost uvijek bi me iznova dirnula. Moga oca, međutim, nije
bilo lako uvjeriti. Nitko u Jeruzalemu nije poznavao Eumena i premda su se
njegova pisma preporuke doimala besprijekornima i premda je Eumen pripadao
60
čuvenom tijatirskom sindikatu, kupnja boje navrat-nanos bila je povezana s
nemalim rizikom.
Bio je to rizik koji sam bila spremna preuzeti na sebe. Na moje iznenađenje,
gospodar Ezer također nije bio sklon brzoj kupnji. Dogovorili smo se da će nam
gospodar Eumen ostaviti nekoliko uzoraka tkanine, a mi smo obećali da ćemo
uskoro stupiti u dodir s njim.
Prije odlaska Lidija mi je uručila nevelik komad grimizne tkanine. „Sama
sam je obojila. Nije velik. Dovoljno za ljetni ogrtač. Tako ste lijepi, Eliana. Ne
mogu odoljeti da Vam ga ne dam.”
,,A ti si tako mila”, rekla sam. Srdačno sam je zagrlila poželjevši da je mogu
krišom odvesti sa sobom kući. „Hvala ti na daru. Žao mi je što ti nemam čime
uzvratiti.”
„Nije potrebno. Osim toga, prikačila sam našu adresu za jedan ugao. Jednom
kad se ogrnete njime, uvjerit ćete se da se ništa ne može mjeriti s našom bojom i
poželjet ćete kupiti je na bušele.”
„Možda te i ja poželim otkupiti od tvog oca. Možeš doći k nama i raditi za
nas. Preseliš li se k nama, naša će se prodaja udvostručiti.
Lidija je zgrabila očevu ruku i nježno je poljubila. „Nikad ne bih mogla
ostaviti svog oca.”
Odsutno i s nježnošću prošao joj je prstima kroz kosu. „Mila je djevojka. Po
duši govoreći, ni sam ne bih mogao podnijeti život bez nje. Majka joj je umrla
prije dvije godine. Nas dvoje ostali smo sami. Vučem je sa sobom po svijetu
kamo god pođem. Ponekad pomislim da je to sebično od mene. Trebao bih je
ostaviti na sigurnome u Tijatiri da pazi na naš dom. Ali što ćete, uvijek iznova
popustim pred njezinim preklinjanjima i tako je stalno vučem sa sobom. Gdje bi
bila radost života bez moje kćeri?”
Osjećala sam se kao da mi je netko probio srce nožem. Ljubav između oca i
kćeri bila je u bolnoj oprječnosti s mojim životom. Moj bi otac jedva dočekao da
me može ostaviti kod kuće. Nisam mu pružala radost. Oči su mi se ispunile
suzama.
Osjetila sam topao dodir nečije ruke na svojoj ruci. Prenula sam se i vidjela
da je Etanova. Pogledala sam ga u oči. Ništa nije rekao. Njegova ruka, ovijena
oko moje, bila je snažna i umirujuća, pogled mu je bio postojan i sličan
okrepljujućem dodiru. Skrio je naše isprepletene ruke u nabore moje tunike.
Oštra bol napuštala mi je srce, malo-pomalo kao da iščezava u čvrstom i
smirujućem stisku Etanove ruke.
„Nedostaje mi”, rekla sam tiho, s tugom u glasu. Samo je Etan čuo. Samo je
on shvatio.
„Znam.”
61
 * * *
Ječam je dozrio rano te godine i mjesec nišan2 zaskočio nas je prije no što
smo bili spremni. Herod Antipa stigao je u Jeruzalem na vrijeme za žetvu ječma
i proslavu Pashe. Volio je da ljudi o njemu misle kao o Židovu koji obdržava
Zakon i stigao je u Jeruzalem na vrijeme da prinese žrtvu u Hramu. Nisu svi
vjerovali njegovoj lažnoj vjerskoj gorljivosti. Veličao je Boga jednim krajem
usana, i drugim je iskazivao ljubav rimskom caru. Unatoč tomu, bio popularan
ili ne, vladao je četvrtinom Izraela i bio vrlo bogat i utjecajan.
Naravno, moja obitelj prihvatila je Klaudijin poziv na banket priređen u
njegovu čast tjedan dana prije Paske. Gozba se održavala u palači rimskog
prefekta. U to vrijeme upravitelj Judeje bio je Valerije Grat koji je zbog Heroda
upao u nevolje. Dvorana za bankete bliještila je od stotina svjetiljki, a goste su
dvorili bezbrojni poslužitelji i robovi koji su se vrzmali među njima.
Kad smo stigli, moj otac promrmljao je nešto sebi u bradu. Premda je bila i
velika čast, nazočnost na takvoj gozbi imala je svoju cijenu. Prema farizejskom
tumačenju Zakona, morat ćemo se obredno očistiti samo zato što smo ušli u kuću
rimskog upravitelja, inače ne ćemo moći sudjelovati u svečanosti Pashe krajem
tjedna.
Dočekala nas je Klaudija osobno, a zatim nas je upoznala sa svojim suprugom
Titom. Odmah sam shvatila zašto je bila očarana njime. Pristala izgleda,
plavokos i četvrtaste, glatko izbrijane brade, Tit nije pokazivao ni trunke
nadmoćnosti uobičajene u Rimljana njegova staleža. Pozdravio nas je kao da
smo najvažniji ljudi u Rimskom Carstvu.
„Vaša kći priskočila je u pomoć mojoj supruzi na tržnici, kao što ste
nesumnjivo čuli”, rekao je mom ocu. „Dugujem joj veliku zahvalnost.”
Nisam željela gnjaviti oca tom pričom. Posljednje dvije godine tako se malo
zanimao za moj život da sam se jednostavno odvikla od toga da mu govorim o
bilo čemu što nije imalo veze s poslom. Pogledao me je iskosa, zatečen Titovim
riječima. „Zahvaljujem Vam na pozivu, gospodine.”
„Nadam se da ćete večeras upoznati mnogo novih kupaca. Klaudija pjeva
hvalospjeve o Vašoj robi svim Rimljankama s kojima se susretne. Govorila bi i
Židovima da je hoće slušati.”
Moj otac se nakašljao. „Oboje ste vrlo ljubazni.”
Znajući da nam je neugodno među tako velikim brojem nama nepoznatih
ljudi, Klaudija je odvukla Ivanu, moju majku i mene u mirniji kutak i posjela nas
na meki kauč. Mi nismo bili sirotinja i na stolu smo imali probrana jela, no te
večeri vladala je raskoš kakvu još nisam vidjela u životu.
Miris janjetine, domaće peradi i pečene divljači miješao se s mirisom
62
skupocjenih začina i bogatih umaka. Kolači zaslađeni smjesom meda, voća,
badema i oraha ležali su na srebrnim i zlatnim poslužavnicima, poslagani u
obliku umjetnički izrađene piramide. U jednom trenutku donijeli su cijelog
pauna, skuhanog i ukrašenog vlastitim perjem i jajima. Jela je bilo u izobilju,
toliko da su trebala puna četiri sata da budu poslužena. Mogli smo nahraniti pola
Jeruzalema sa svim onim što je stavljeno pred nas na gozbi priređenoj u
Herodovu čast.
Gotovo sam izgubila tek kad sam vidjela pliticu punu ostriga koja mi je
prolazila ispred nosa. Mi Židovi nismo smjeli jesti školjke i morska stvorenja
bez ljusaka - Bogu hvala na njegovoj milosti, pomislila sam. Kako ljudi čak i sa
samo pola mozga mogu staviti takvo što u usta?
Klaudija mi je pokazala prekrasno ukrašeno jelo. „Punjeni glodavac s
nadjevom od sitno sjeckane svinjetine. Čuvena rimska delikatesa.” Prasnula je u
grohotan smijeh vidjevši izraz na Ivaninu i mom licu. „Pretpostavljam da vam ne
bih trebala pokazati morske puževe.”
Jednom sam vidjela poprsje Heroda Antipe kao mlada čovjeka. Tada mi se
učinilo da ima lijepe crte lica, s lijepim nosom, ustima isklesanim dlijetom i
snažnom vilicom. No čak ni hladni mramor nije mogao skriti crtu okrutnosti i
preljubništva na tom licu.
Muškarac u upraviteljevoj palači bio je daleko od mladenačkog lica
isklesanog u kamenu. Počeo se debljati; tanka linija njegovih usana ukazivala je
na iskvarenost i sebičnost. Cijelu večer proveo je u prežderavanju i ispijanju
golemih količina vina jedva progovorivši riječ sa sustolnicima. Trudila sam se
vidjeti što stavlja u usta, izbjegava li nečista jela. No bio je suviše daleko od
mene i, kako bilo, to me prestalo zanimati kad sam primijetila da mu se s
ukrašene brade cijedi slina.
Unatoč bogatom izboru jela na stolu, te večeri pojela sam neko vrlo
jednostavno jelo bojeći se da ne bih na koji način prekršila Božje zapovijedi. Jela
od povrća učinila su mi se najmanje opasnima pa sam se, poput proroka
Danijela, držala njih. Probala sam artičoke, šparoge, slatke pastmake i obične
zemičke od žita. Ivana je jela još manje od mene. U jednom trenutku primijetila
sam da stalno pogledava prema jednom katu dvorane crveneći se i poničući
pogledom da bi trenutak kasnije opet zurila u tom smjeru. Znatiželjna, okrenula
sam se i pogledala pokušavajući vidjeti što joj to privlači pozornost. U kutu nije
bilo ničega osim što je u njemu stajao neki visok mladić kovrčave smeđe kose
komu se na licu vidjelo da je omamljen pićem. Gledao je ravno u moju sestru.
Okrenula sam se prema Klaudiji. „Tko je onaj mladić?”
Klaudija je zaškiljila. „Došao je s Herodovom obitelji. Netko od njegova
osoblja, čini mi se. Da vidimo. Oh, da. Zove se Huza Otac mu je upravitelj
63
Herodova imanja.”
„Ne poznajete ga dobro?”
„Nikad nisam progovorila riječ s njim.” Utišala je glas tako da je samo ja
mogu čuti. „Neprekidno pogledava prema nama. Izgleda da ga zanima Vaša
mlađa sestra. Ima dobar ukus - toliko možemo sa sigurnošću reći o njemu.”
„Čini se da se ogledava”, prošaptala sam.
„Ne govorite ništa. Doznat ću sve što mogu o njemu. Prepustite to meni.”
Nasmiješila sam se. „Da joj niste pisnuli o onome što kanimo. Ne bih je htjela
ohrabrivati prije nego što doznam kakav je.”
Klaudija je krenula na svoj tajni zadatak kako bi otkrila što više o Ivaninu
obožavatelju. Činilo se da Huza ne može odoljeti Ivani. Neprekidno je izmišljao
isprike kako bi nam se što više približio tako da je to primijetila čak i moja
majka koja je bila zabavljena razgovorom s nekom poznanicom. „Što taj čovjek
smjera? Bulji u Ivanu kao da je neki slatkiš. Dovest ću tvog oca nastavi li i dalje
ovako.”
„Oh, nemoj, majko, molim te!” zadihano je rekla Ivana. „Sigurna sam da ne
želi biti nepristojan. Nemoj ga dovoditi u nezgodan položaj.”
Klaudija se vratila nekoliko trenutaka kasnije. „Nadam se da će Vam biti
drago kad čujete ovo što Vam imam reći”, prošaptala je.
„Što mi imate reći?”
„Ima sjajne reference. Vrlo je karakteran, iz ugledne je obitelji s dobrim
vezama. Naravno, Židov je.”
„Šteta je što živi u Galileji.”
„Ne će biti ondje sljedeća dva tjedna. On i njegov otac ostaju u Jeruzalemu s
Herodom dok ne završi svečanost Pashe. Moramo smisliti neki plan. Moramo
nekako urediti da se njegov i Vaš otac susretnu. Učiniti da se vaše obitelji
upoznaju i sprijatelje se. Jedna činjenica ide vam u prilog. Herodova supruga
Phasaelis prava je princeza - kći je kralja Aretasa, vladara Nabatije.
Rukom sam obrisala čelo. „Sigurna sam da ću požaliti što ovo pitam, ali što
loza Antipine supruge ima s planovima moje obitelji vezanima uz Ivanu?”
„Kao princezi, Phasaelis će se sigurno svidjeti vaše prekrasne tkanine. Ne
sumnjajte u to. Poželjet će kupiti gomilu stvari iz vaše radionice. Naravno, morat
će zadužiti Huzina oca da bude posrednik. Dajte mi malo vremena da
razgovaram s Titom i jamčim Vam da hoće.”
„Još sat vremena i nas dvije dogovorit ćemo se oko sudbine Carstva”, rekla
sam priprijetivši joj prstom.
Na Klaudijinu licu razvukao se blistav osmijeh. „Spremna sam vladati
svijetom.”
„Hm, ja nisam. Jedva mi polazi za rukom vladati i vlastitim životom.”
64
 Klaudija je klonula. „Teže je upravljati vlastitim životom nego cijelim
svijetom. Carevima i upraviteljima je lako. Suprugama i kćerima najteže se
nositi sa životom.”
Prasnule smo u smijeh. Prišao nam je mlad poslužitelj odjeven u kratku
tuniku iz koje su virile ruke i noge bez dlake i ponudio nas smokvama umočenim
u med. Izbečila sam od unatoč tomu što sam htjela ostaviti dojam profinjene
osobe nalik na druge žene na gozbi. Nikad nisam vidjela tako ogoljenog
odraslog muškarca. Ivana se nagnula naprijed. „Ne misliš li da je zgodan?”
„Tko? Rob?”
Ivana se zamalo udavila smokvom. „Ne, naravno da ne. Mislila sam na onog
mladića s kovrčavom kosom. Onog uza zid.”
„Oh, misliš na Huzu?”
„Huzu? Znaš mu ime? Kako si saznala?”
„Imam ja svoje načine”, odgovorila sam slegnuvši samozadovoljno
ramenima.
Ivana me je prodrmala za ruku. „Ne zadirkuj, Eliana. Tko je on?”
„Sin Herodova upravitelja imanja. Živi u Galileji i pomaže ocu u upravljanju
Herodovim kućanstvom. Ako je suditi po Klaudijinim riječima, na besprijekornu
je glasu. Zadovoljna?”
Ivanine oči zasjale su poput svijećnjaka u Hramu. „Znala sam da je čestit. Jesi
li bila u Galileji? Zašto mora živjeti tako daleko? Nikad ga neću upoznati”,
promrmljala je.
„Gospodin nije zaboravio na tebe, dražesna moja sestro. A ni Klaudija ni ja
nismo te zaboravile. Smislile smo plan. Ali moraš mi nešto obećati, Ivana.”
„Obećat ću što god treba.”
Nisam htjela suviše ohrabrivati Ivanu prije nego što doznamo nešto više o
Huzi i njegovoj obitelji. Oprez je umrtvio moj rastući entuzijazam. Bila sam
presretna što se Ivana vratila u život puna nade. No željela sam obuzdati tu nadu
za slučaj da od toga ne bude ništa.
„Zasad ne znamo dovoljno o njemu. Na kraju se može pokazati da Huza nije
onakav kakvim se čini. Sjeti se riječi mudroga kralja: 'Zaklinjem vas, kćeri
jeruzalemske, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela.'“
„Tko je govorio o ljubavi?” promrmljala je Ivana. Okrećući se, stopalom je
nagazila na obrub tunike, spotaknuta se i bila bi pala da je nisam pridržala.

65
 Deveto poglavlje

Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi,

jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje.
Nema više vjernosti, nema ljubavi,
nema znanja Božjeg u zemlji,
već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa,
preljub i nasilje,
jedna krv drugu stiže.
Hoš 4,1-2


Na moje zaprepaštenje, Huza i otac mu Shual već su se sutradan ujutro u
pratnji Klaudije i njezina supruga pojavili na našem kućnom pragu. Moj otac
nije znao ništa o cijeloj stvari osim što mu je moja majka usput spomenula nešto
o mladiću koji cijelu večer nije skidao oka s Ivane. Znao je samo da su mu pred
vrata banuli važni kupci.
Klaudija je upitala za mog oca i mene i nas dvoje stigli smo gotovo
istovremeno.
„Gospodaru Benjamine,” otpočeo je Tit, „dopustite da Vas upoznam sa
svojim prijateljima. Dolazimo Vam s posebnim razlogom. Gospodin Shual,
nadglednik Herodova imanja, ima mnogo potreba. Moja me supruga uvjerava da
Vi sigurno imate ono što tražimo.”
Moj se otac naklonio. „Dobrodošli, gospodo. Gospođo. Ako se dobro sjećam,
gospođa Klaudija već nas je nekoliko puta počastila svojim posjetom i kupnjom
u našoj radionici.”
Klaudija je razgrnula svoju zelenu tuniku. „Kao što vidite. Eliana je vlastitim
rukama izvezla ove cvjetove. Ili je to bila tvoja sestra Ivana? Ne sjećam se više,”
„Ja sam ih osmislila, a Ivana ih je izvezla. Ja sam radila na odgovarajućoj
paenuli3.”
„Sad se sjećam. Danas je, nažalost, pretopio za plašt, inače bih ga bila uzela.
Gdje je ona, gospodaru Benjamine?”
„Gdje je tko, moja gospođo?”
„Vaša mlađa kći Ivana. Neka Herodov upravitelj vidi ruke koje su izradile
ovaj prekrasni rad.”
66
 Otac se počešao po glavi. Klaudijina molba bila je neuobičajena. No kako bi
trgovac mogao ne udovoljiti molbi jedne tako važne dame? „Ako već želite.”
Ivana je stigla u tunici boje bjelokosti, kose čedno pokrivene laganim velom.
Viđala sam je odveć često i njezina očaravajuća ljepota obično je izmicala mojoj
pažnji. Klaudija je stavila prst pod Ivaninu bradu i lagano joj podigla glavu.
„Jednostavno očaravajuće”, rekla je. „Ne biste li i Vi tako rekli, gospodaru
Shuale?”
„Ljepota je bila velikodušna prema Vašoj obitelji, gospodaru Benjamine”,
rekao je Shual. „Dvije kćeri kao dva prekrasna dragulja. Recite mi, imate li
sinova?”
Srce mi je zastalo. Vidjela sam kako se krv povlači iz očeva lica; problijedio
je kao mramor i bio je jednako ukočen. Nisam mogla disati.
Živjeli smo u malenoj zajednici. Svi su nas poznavali. Nakon Josipove smrti
nitko nije imao razloga postaviti takvo pitanje.
U prostoriji se osjećala mučna nelagoda. Na moje zaprepaštenje, spasio nas je
nitko drugi nego Ivana. „Moj braco umro je prije dvije godine, gospodaru
Shuale.” Glas joj je bio nježan i sjetan. „Svima nama strasno nedostaje.”
„Naravno. Oprostite što sam pitao. Neka vam Gospodin podari utjehu i
posveti vas uljem radosti.”
Moj je otac kimao glavom. Oči su mu bile mutne, pogled izgubljen. Upravo u
tom trenutku jedan od slugu donio je slatko vino - Gospodin nam iskazuje
milost, pomislila sam - i nelagoda prouzročena onim jednostavnim pitanjem
postupno je iščezavala.
Tit se obratio mom ocu i Shualu govoreći im o novostima sa Zapada i o
najnovijim rimskim tračevima te o raznim drugim koještarijama koje nisam
upamtila. Riječ po riječ, promijenio je ozračje koje je vladalo u prostoriji sve
dok se svi nismo umirili. Tit Flavije umio je s ljudima. Prosuđivao je njihov
karakter i prilazio im s profinjenim diplomatskim umijećem koje je graničilo s
onim u genija. Da mi je darovao kraljevsku palaču, ne bih mu mogla biti
zahvalnija nego na njegovoj intervenciji.
Primijetila sam da Huza ne skida pogled s Ivane - u očima mu je bio sjaj kao
da je u groznici. Lice mu je bilo boje zrele cikle. Činilo se da je Ivana podlegla
istoj boljetici. Sve se više rumenjela sve dok joj obrazi nisu poprimili boju
rotkvice. Cikla i rotkvica, pomislila sam. Od toga bi se mogla napraviti ukusna
salata.
Je li gospodar Shual bio unaprijed upozoren na pravu svrhu posjeta ili je
jednostavno bio oštrouman, ne bih znala reći. Pogledom je prelazio s jednog na
drugo. U kutu usana titrao mu je smiješak, a zatim je pokrio bradu rukom
ukrašenom prstenjem.
67
 „Reci mi, drago dijete, radiš li često za svoga oca?”
„Ne, gospodine. Većinu posla obavlja moja sestra. Ja samo pomažem kod
vezenja u trenutcima kad smo pretrpani poslom.”
„Možemo vam odmah dati bilo koju od tkanina koju onda vaše sluge mogu
izvesti ili, ako vam je draže, možemo vam predložiti uzorak i učiniti to ovdje.”
Moj otac, koji je dotad bio pogubljen, odmah se zakvačio za posao koji mu se
našao pri ruci. U međuvremenu Huza i Ivana kradomice su se pogledavali
crveneći se sve više.
Shual je odvukao mog oca nastranu i zadržao se s njim dobrih sat vremena
dok smo mi ostali provodili vrijeme u razgovoru. Zapravo, razgovarale smo
Klaudija i ja, dok je siroti Tit Flavije pokušavao uvući u razgovor Huzu. Bez
uspjeha, koliko sam mogla vidjeti. Mladić je pokazivao jednako malo zanimanja
za razgovor s Flavijem kao i Ivana za razgovor s nama. Njih dvoje nalazilo se u
nekom posve drugom svijetu.
Kad je došlo vrijeme rastanka, gospodar Shual je rekao: „Vidim, Benjamine,
da ovdje imate mnoštvo tkanina. Međutim, prije no što se odlučim za kupnju,
moram razgovarati sa svojim gospodarom. Huza i ja možemo se vratiti
prekosutra. Odgovara li Vam to?”
Iduća dva tjedna odgovaralo je svakomu. Mom ocu na kraju je sinulo da
Shualovi izgovori za još jedan posjet možda imaju neki drugi motiv. Tijekom tog
vremena prodao je prilično robe. Usto je na Shuala počeo gledati drugačije nego
kao na osobu s kojom ga je povezivao isključivo posao.
Veselilo me je gledati kako Ivana cvjeta. Nasmijavale su je Keziahine
najgluplje šale i pjevušila je ispod glasa kamo god se djenula. U naš sumorni
dom ušlo je novo svjetlo kojega nije bilo pune dvije godine. Oprezno, počeli
smo se ponovno učiti nadanju.

* * *
Nakon Josipove smrti otac je nalazio sve manje zadovoljstva u poslu, ali
nadzor nad računima nije prepuštao nikom drugom. Bilo je to veliko olakšanje.
Moje obrazovanje, premda potpunije nego kad je riječ o mnogim mojim
suvremenicama, još uvijek nije bilo ravno onom muškarca. Imala sam
neodređenu predodžbu o zaradi i o tome što je sve potrebno platiti, ali nekoliko
sam detalja znala. Otac je i dalje brinuo o plaćama svojih radnika te naručivao i
plaćao robu koja je dolazila.
Jedan od najkompliciranijih dijelova vođenja zamašnog obrta kakav je bio taj
kojim se bavio moj otac, koji je podrazumijevao uvoz robe iz različitih područja,
bio je porez, Rimljani su uzimali svoj dio od svega. Udarali su porez na našu
68
zemlju, našu vodu, naše ceste, čak na našu sol i meso. U Jeruzalemu ste, uz
porez na zemlju, morali još plaćati porez na kuću.
Najteže od svega bilo je to što ste na svakoj kontrolnoj točki na cesti morali
platiti oveću pristojbu pa nas je roba u trenutku preuzimanja katkad stajala
trideset ili četrdeset puta više od prvotne cijene. Zatim smo povrh svega morali
platiti još i porez na gotov proizvod. Kada tomu dodate nepoštene poreznike,
koji su također uzimali svoj dio kolača, pravo je čudo što smo preživjeli.
Jednog jutra moj je otac svima u kući obznanio da je rimskim daćama gotovo.
Naumio je otići u grad, u zgradu u blizini upraviteljeve palače u kojoj je boravio
glavni poreznik. Na sam spomen upraviteljeve palače uspravila sam se u stolici.
U njezinoj blizini nedavno je bila otvorena nevelika, ali ekskluzivna tržnica koju
sam rijetko imala priliku obići. Bila je predaleko od naše kuće.
Impulzivno sam rekla: „Mogu li s tobom?”
Moje pitanje natjeralo je ocu krv u lice. „Ondje nemaš što vidjeti, Ana. Samo
dugačak red trgovaca koji plaćaju porez.”
Nekoć bi se bio obradovao mom društvu, kakva god bila moja izlika. Bila
sam povrijeđena njegovim neuvažavanjem. Višemjesečno odbijanje svake moje
molbe nije ublažilo bol koja me je tada probola. Ne znam zašto, ali toga dana
povrijeđenost se pretvorila u srdžbu. Zašto mi ne može oprostiti? Ta otac mi je.
Moj je otac! Zašto ne može već jednom zaboraviti težinu moga grijeha? Zašto se
ne može izmiriti sa mnom?
Osjetila sam kako mi se vilica koči kad sam mu odgovorila: „Nisam mislila
ostati s tobom. Željela sam samo do tržnice. Možeš me pokupiti kad završiš sa
svojim poslovima. Lakše mi je putovati s tobom u kolima nego pješice.”
Nešto u hladnoći moga glasa privuklo je njegovu pažnju i na trenutak me
pogledao. Pogled mu je brzo skliznuo s mene. „Pođi ako želiš.”
„Želim. Samo zbog tržnice.” Podigla sam bradu kako bih mu pokazala da ne
idem radi njegova društva. Bilo mi je već dosta moljakanja za njegovu
naklonost.
Moj otac nije volio prolaziti prostranim i zakrčenim jeruzalemskim ulicama.
Gadio mu se zadah znoja i životinjskog izmeta, neopranih tijela i prljave ceste,
pastira koji su otežavali promet svojom stokom. Ništa mu nije smetalo toliko kao
kad je bio prisiljen čekati da prođe povorka bahatih rimskih vojnika na konjima
ne mareći za neugodnost koju prouzrokuje prolaznicima. Tako je, umjesto da
krene najbližim putem do našeg odredišta, kroz središte Jeruzalema, odlučio
zaobići grad i lišiti se zaštite jeruzalemskih zidina.
Viriato je toga dana pomagao Etanu i gospodaru Ezeru u poslu. Stoga je otac
poveo sa sobom jednog od tkalaca, Dana, krupnog muškarca čije su tjelesna
građa i snaga trebale odvratiti svakog mogućeg razbojnika. Ja sam, pak, povela
69
sa sobom Keziah jer se nije nikad žalila, čak ni kad je morala putovati u
otvorenim kolima i gutati prašinu. Sjedile smo zajedno u kolima dijeleći uzak
prostor u kojemu je bila željezna kutija s očevim denarima. Bilo nas je samo
četvero: otac je jahao na konju, a Dan je upravljao kolima.
Naša je kuća bila smještena u blizini Ovčjeg jezerca, nedaleko od Fullerova
polja. Napustili smo zaklon jeruzalemskih zidina koje su nam pružale zaštitu i
zaokružili prema jugu prošavši pored Vodenih vrata. Namjeravali smo ud u grad
sa zapadne strane.
Upravo smo se spremali izići iz Hinomske doline kad nas je opkolila skupina
muškaraca opaka izgleda od kojih su neki jahali na magarcima, dok ih je
nekolicina pješačila. Vitlali su bodežima i kratkim mačevima, a jedan je debelim
prstima stezao koplje sa željeznim šiljkom. Dok ste trepnuli okom, bili smo
okruženi sa svih strana. Izbrojila sam ih šestoricu ili sedmoricu prije no što sam
odustala jer od straha nisam mogla racionalno razmišljati.
Bili smo suviše blizu Jeruzalemu da bismo očekivali lopove. Vidjela sam
gradske zidine; još nekoliko koraka i mogla sam ih dotaknuti. Trebali smo biti na
sigurnom. Ali očajanje je tjeralo ljude na nerazumne postupke. Skupina drskih
razbojnika, koji su se nekoć bojali približiti gradu, sada je u pola bijelog dana
bila gotovo pod gradskim zidinama.
„Znate što želimo”, rekao je onaj s kopljem. „Dajte nam novac, brzo.”
Govorio je s primjetnim seljačkim naglaskom, pomalo pjevuckajući, što je
ukazivalo na udaljene brežuljke Judeje.
Jedan od pješaka približio se kolima i uskočio u njih. Oči podlivene krvlju
raširile su mu se kad je vidio moje lice. Na moje zaprepaštenje, naklonio se i
odgurnuo mi veo s lica. „Pogledajte ovaj zalogaj!” povikao je. „Jeste li ikad
vidjeli nešto ovako slatko?”
Skočila sam što sam brže mogla na noge kako bih se udaljila od njega; pratio
je moje pokrete: najprije se uspravio, a zatim se nagnuo prema meni, lica sasvim
blizu mome. Osjećala sam smrad njegovih pokvarenih zubi i kiselkastog znoja.
Prevrnuo mi se želudac. Udarila sam ga po ruci kojom mi je htio dodirnuti lice.
Prasnuo je u smijeh, zgrabio veo na mojoj glavi, strgnuo ga i tutnuo pod svoj
remen. Prstima druge ruke zgrabio me za kosu i stao je snažno potezati sve dok
češljevi koji su je držali na mjestu nisu poispadali iz nje, a uvojci se divlje rasuli
po mom licu i ramenima.
„Ovu želim!” povikao je pritišćući me gornjim dijelom tijela. Osjećala sam da
me svojom prljavom bradom grebe po koži. Izmigoljila sam se iz njegova
čvrstog stiska i naslonila se na stranicu kola.
„Ni koraka dalje!” Premrla sam od straha i morala sam stisnuti zube da ne
vrisnem. Keziah se nije susprezala. Strah ju je obuzeo toliko da je počela vrištati.
70
Lecnula sam se kad je njegova ruka poletjela prema njoj i kad joj je zadao
udarac u smjeru hrpta ruke. Njezino vrištanje pretvorilo se u dirljivo cmizdrenje.
Krajičkom oka gledala sam Dana i mog oca koji su se borili s ostalim
razbojnicima pokušavajući nam priskočiti u pomoć. Ali meni se ta borba činila
uzaludnom. Razbojnici su nas brojno nadmašivali.
Premda su mi se noge tresle, prisilila sam se da mi glas zvuči odlučno: „Zašto
ne uzmete novac i ostavite nas na miru?”
,,I hoću. I to začas”, rekao je i nasrnuo na mene. Prstima je stezao moje ruke i
vukao me prema sebi. Ne obazirući se na silinu stiska koji je ostavljao modrice
na mom tijelu, borila sam se što sam jače mogla. Udarala sam ga i grebla, grizla
ga poput divlje zvijeri, čak sam mu zadala nekoliko snažnih udaraca na što mu je
potekla krv iz nosa i oboje nas poprskala. Unatoč tomu, nije me puštao. Činilo
mi se da su njegove ruke istodobno svuda na meni grabeći dijelove moga tijela
koje dotad nitko nikad nije dotaknuo. Svim silama pokušavala sam ga odgurnuti
od sebe, ali snaga mi je sve više kopnila. U moj prestravljeni um odjednom je
počela ulaziti svijest o tome da se on ne šali sa mnom. Bilo je očigledno da me
namjerava silovati pred mojim ocem i svima ostalima. Svakim trenutkom bila
sam sve slabija. Nitko se nije umiješao. Nitko ga nije pokušao odgurnuti od
mene niti ga odvratiti od njegova nauma. Prostački smijeh i nerazumljive
primjedbe jedva su se mogle čuti kroz moje glasno i hrapavo stenjanje dok sam
sve slabijim šakama pokušavala zadati udarac napasniku.
A onda sam, u iznenadnom obratu, osjetila da njegova težina spada s mene.
„Polako, gospođice. Mogli biste ozlijediti ovog sirotana.” Unatoč smrtnoj
panici još sam bila sposobna razabrati prizvuk ironičnosti što se probijao iz tog
dubokog glasa. Čula sam naglasak - bio je rimski - a zatim sam kroz svoju
zamršenu kosu koja mi je pala na lice vidjela odoru.
Dekurion? Stotnik? Nisam mogla sa sigurnošću reći. Znala sam samo da nam
je priskočio u pomoć u pravom trenutku. Njegovi ljudi okružili su ostale bandite
i potrčali za onima što su se razbježali. Konji rimskih vojnika bili su brzi i
učinkoviti. Banditi nisu imali nikakvih izgleda protiv njihove okretnosti i teško
zarađene discipline.
Što god da me je držalo na nogama dok mi je prijetilo silovanje, sada je
klonulo. Koljena su mi počela klecati i pala sam. Kroz izmaglicu prestravljenosti
do ušiju mi je dopiralo Keziahino nemoćno naricanje. Grizla sam usne kako ne
bi drhtale i duboko u grudi potiskivala histeriju koja me je obuzimala kako bih je
mogla utješiti.
„Sve je u radu, Keziah. Sada si na sigurnom.” Pokušavala sam zvučati što
mirnije i milovala joj kosu.
Promatrala sam rimskog časnika koji me je izbavio iz ruku napadača kako
71
postavlja stražare da bdiju nad lopovskom bandom. Bilo je očito da zapovijeda
tim vojnicima i da se dobro snalazi u toj ulozi. Svako toliko odrješitim bi glasom
izdao naredbu i netko od vojnika smjesta bi otrčao da je izvrši. Pored nogu mu je
sada ležao razbojnik koji me je napao; bio je u nesvijesti i krvario je iz glave i
nosa. Vidjela sam kako ga onaj Rimljanin dobro naciljanim udarcem u glavu
obara s nogu dok se pokušavao osloboditi. Stid me je priznati da sam uživala
vidjevši taj udarac. Da sam bar ja bila toliko snažna i zadala mu taj udarac,
pomislila sam.
Moj je otac prišao Rimljaninu. „Hvala Vam što ste nas izbavili, gospodine”,
rekao je. Lice mu je bilo sivo i znojno. „Zovem se Benjamin i trgovac sam
bojanim tkaninama u Jeruzalemu. Nadam se da ćete svratiti k nama kako bih
Vam još doličnije izrazio zahvalnost.”
Rimljanin je kimao glavom. „Ja sam Decim Kalv. Imali ste sreću što sam
odlučio proći ovuda sa svojim ljudima. Ovi vaši judejski lopovi postaju iz dana u
dan sve drskiji.” Glatko izbrijanom bradom pokazao je prema lopovima. „Čim se
pozabavim ovim nitkovima, otpratit ću vas u sigurnosti do vaše kuće.”
„Zahvalan sam Vam”, rekao je moj otac. „Upravo smo se spremali platiti
porez porezniku.”
„Sutra, sada ću se pobrinuti da se vratite sigurno svojoj kući. Bolje vam je da
se danas što prije vratite kući i oporavite se od svega.” Pogled mu je skrenuo
prema meni.
Nešto u meni natjeralo me da podignem visoko glavu. Neki glas govorio mi
je da me nijedan Rimljanin ne smije vidjeti slabašnu i jadnu. Čak ni onaj koji me
je spasio od užasa koji sam jedva mogla i zamisliti. Osjetila sam da mi se čelo
orosilo znojem i da mi se on slijeva niz obje strane glave golicajući me.
Rimljanin je svojim smeđim očima i dalje ustrajno i odvažno zurio u mene.
Zbunjeno sam posegnula za velom. U tom času sjetila sam se da mi ga je onaj
razbojnik strgnuo s glave i da sjedim ondje pred tucetom meni potpuno
nepoznatih ljudi, zamršene i slijepljene kose koja mi je padala do bedara.
Pogledala sam niza se i osjetila kako mi se neka vrućina razlijeva pod kožom
kad sam vidjela da je moja tunika razderana u vratnom dijelu i da je nagib jedne
dojke sada izložen pogledima tih muškaraca te da mi je rukav također poderan u
predjelu ramena i visi mi niz ruku.
Zgranuvši se, poravnala sam tuniku nastojeći, što sam bolje mogla, pokriti
njome što veći dio tijela. Iznenada, svladao me osjećaj stida. Nije to bilo samo
zbog stanja moje kose i odjeće. Ti muškarci vidjeli su kako me taj bijedni i
prljavi razbojnik grubo pipa. Gledali su kako me ponižava. Nešto se u meni
prelomilo. Jecajući, iskočila sam iz kola uganuvši pritom gležanj i, spotičući se,
odjurila ocu. U izmaglici stida, straha i prestravljenosti zaboravila sam na Josipa.
72
Zaboravila sam da me moj otac nije zagrlio već dvije godine. Zaboravila sam da
je jedva podnosio biti sa mnom u istoj prostoriji. Znala sam samo da mi treba
njegov zagrljaj da učini da se mogu opet osjećati zaštićenom i neuprljanom.
Na trenutak mi je dopustio da se privijem uza nj. Zatim me je ukočenom
kretnjom odgurnuo od sebe. „Najbolje je da krenemo”, rekao je, okrenuo se i
zgrabio konjske uzde.
Osjećala sam hladnoću i vrućinu, istodobno sam se znojila i drhtala kao da
sam u groznici. Nešto nježno dodirnulo mi je kosu i ja sam poskočila. Rimljanin
je istrgnuo moj veo ispod razbojnikova remena i ogrnuo me njime. Gledajući ga
ovako izbliza, primijetila sam da ima kratke dlake od nebrijanja na obrazima;
ispod očiju imao je vrećice kao da je često ostajao dokasna uz društvo i vino.
Njegova odora odavala je stotnika.
„Hvala Vam”, prošaptala sam i ovila se još čvršće velom našavši u njemu
zaklonište, a zatim sam othramala do kola.

73
 Deseto poglavlje

Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj

i ne kliči srcem kada on posrče.
Izr 24,17


Stotnik je naredio svojim vojnicima da odvedu zarobljenike u rimsku
vojarnicu, a mi smo krenuli kući. Do kuće nam je trebalo pola sata. Meni se
činilo da je putovanje trajalo cijeli dan. Cijelo to vrijeme stiskala sam čeljust i
molila se Bogu da mi ne pozlije.
Kola se još nisu bila zaustavila u dvorištu, a ja sam već iskočila iz njih u
namjeri da pojurim stubištem i skrijem se u svojoj sobi. Skok iz kola bio je
koban za moj uganuti gležanj. Iznenadna bol koja mi je sijevnula u gležnju
potpuno me dokrajčila. Napad razbojnika, očeva bezosjećajnost i zastrašujuće
javno poniženje kojemu sam bila izložena - sve sam to još kako-tako mogla
podnijeti. No ova zadnja ozljeda bila je nešto što me shrvalo. Zavrtjelo mi se u
glavi i zateturala sam. Pokušala sam ispružiti ruku i uhvatiti se za stranicu kola,
ali bila su predaleko.
Nečija snažna ruka ovila mi se oko pasa i zadržala me da se ne srušim. Držale
su me ruke Rimljanina, bila sam privinuta uz grudi Rimljanina. Prije no što sam
stigla prosvjedovati, Decim Kalv me obujmio i podigao uvis svejednako me
držeći prislonjenu uza se.
„Želim ovo učiniti od trenutka kad sam vidio kako se boriš po-'put amazonske
kraljice Hipolite”, rekao je, s usnama tik do mog uha. U svojoj drskosti išao je
čak toliko daleko da mi se nasmiješio. Nešto u tom osmijehu natjeralo me da
ustuknem. Bio je suviše proračunan. Suviše prisan. Pokušala sam ga odgurnuti
dlanom.
„Spustite me.” Podesila sam glas da zvuči hladno kao led.
„Eliana!” Oci su mi se zatvorile same od sebe od olakšanja kada sam čula
Etanov glas.
„Hvala Gospodinu”, prošaptala sam vidjevši ga gdje trči prema nama s
Viriatom koji ga je pratio u stopu. Zaustavio se nepun metar od nas. Premda
omamljena, primijetila sam da je problijedio kao krpa kad je vidio prizor pred
sobom. Suviše kasno shvatila sam kakav će dojam on ostaviti na njega - što će
74
pomisliti kad vidi moje poderanu odjeću, moje blijedo i uplakano lice,
neprijateljskog vojnika koji me drži u naručju dok se ja otimam.
Etan je ispustio glas koji je dovoljno govorio o njegovoj zgranutosti. Učinio
je nekontroliranu kretnju rukom.
„Što si učinila?” glas mu je zvučao grubo kao da želi ugušiti vrisak i u tome
ne uspijeva. „Miči ruke s nje!” Prestravila sam se vidjevši da izvlači bodež sa
srebrnim drškom i usmjerava ga prema stotnikovu prsnom košu. Zbilo se to tako
brzo da nisam imala vremena ni odvratiti ga, ni razmišljati, niti učiniti bilo što
drugo.
Pred očima mi je bljesnula slika rudnika cinobera. Vidjela sam Etana kao roba
koji iz dana u dan umire otrovan nezdravim zrakom. Steglo me u grlu.
„Ne, Etane! Ne!” Divlje se otimajući, istrgnula sam se iz ruku Rimljanina
pitajući se nije li prekasno. Već samo to što se usudio potegnuti oružje na
rimskog časnika moglo ga je stajati nezamislive kazne.
„On me je spasio”, vrisnula sam napola nesuvislo od straha bacivši se na
njega i za dlaku izbjegavši vrh njegova bodeža.
„Zar si poludjela?” dreknuo je. „Mogao sam te probosti.”
„Makni to.” Navalila sam na njega i zgrabila ga za ramena. „On me spasio.
Izbavio me iz ruku razbojnika koji su nas napali.”
Bodež je je neopaženo iskliznuo iz njegove ruke i zabio se u zemlju. Buljio je
u mene. Oči su mu odjednom postale zelene, tamnije od lista oraha u kasno
proljeće. Koža mi se osula nekom unutarnjom vrućinom dok je očima upijao
moju poderanu odjeću, moj neuredan izgled, veo koji mi je skliznuo s glave.
„Napali su vas razbojnici? Oni su ti ovo učinili?”
Ugrizla sam se za usnu. Tiho sam rekla „Jedan muškarac. On... On mi je to
učinio.” Očekivala sam da ću u njegovu pogledu vidjeti odvratnost. Gađenje.
Odbijanje. Umjesto toga, obujmio me rukama i privukao me još bliže k sebi ne
obazirući se na mnoštvo očiju koje su bile uprte u nas.
„Eliana.” Njegove usne dodirnule su moju kosu. Osjećala sam njegove
drhtave prste kojima je milovao moja leđa, moja ramena, svaki komadić moga
tijela do kojega je mogao dosegnuti. „Što ti je učinio?”
Odmahnula sam glavom. Prije no što sam uspjela progovoriti, zaštitnički mi
je ovio ruke oko lica. „Nije me briga. Ne marim što je učinio, čuješ li me? Ti si i
dalje moja zaručnica. I dalje si moja.” Nikad ga nisam vidjela tako nagla.
„Moja Eliana.” Palcem je nježno dodirivao moje usne kao da ih želi upamtiti.
Protrnula sam kad me dodirnuo, kad sam čula njegove riječi. Trebalo mi je
nekoliko trenutaka da povratim glas.
„Ne! Hoću reći, da, i dalje sam tvoja. Ali on nije... On nije učinio to što
misliš. Pokušao je. Ali Decim Kalv i njegovi ljudi stigli su u pravom trenutku.”
75
 „On nije...?”
„Nije.” Usne su mi se razdvojile dok su njegove riječi tonule u moj
omamljeni um. Smatrao me svojom iako je mislio da sam silovana. Unatoč tomu
što je mislio da nisam više nevina, još uvijek me želio. Naš je narod žensku
nevinost smatrao najvišom vrijednošću. Jednom kad je izgubi, dragovoljno ili
kako drugačije, žena je gubila vrijednost. Neki su išli čak toliko daleko da su
tvrdili kako se silovana žena ne smije udavati. Etan me želio bila ja okaljana ili
nevina.
Bilo je to prvi put da sam se upitala ljubi li me Etan doista. On možda nikad
nije izgovorio riječi kojima bi to potvrdio, ali je u svakom drugom smislu bio uz
mene. Oči su mi se napunile suzama. Drhtavom rukom milovala sam mu obraz.
„Etane, ja...”
„Smetam li?” glas napola podsmješljiv, napola nestrpljiv umetnuo se u moje
blažene misli neugodnom zahtjevnošću. Decim Kalv sagnuo se i podigao Etanov
bodež sa zemlje, bacio ga uvis tako da se nekoliko puta premetnuo u zraku i
uhvatio ga za držak nevjerojatnom spretnošću.
„Smetaš”, rekao je Etan privlačeći me bliže k sebi i pritišćući mi lice uz svoje
rame. „Ali suviše sam ti zahvalan da bih ti nanio kakvo zlo.”
,,A ja tebi zamjeram što si potegao bodež na mene.”
Dah mi je zastao u grudima. Istrgnula sam se iz Etanovih ruku, „Ne, molim
Vas! Nije mislio ništa zlo. Bila je to instinktivna reakcija. Nikad Vam ne bi
naudio.”
,,Oh, s obzirom na ono što je mislio da ću Vam učiniti, vjerujem da bi mi sa
zadovoljstvom naudio. Hi bi bar pokušao.” Decim Kalv kroz poluzatvorene
kapke omjerio je Etana i prasnuo u smijeh. Nenadanom brzinom ponovno je
bacio bodež uvis, dočekao ga i bacio ga prema njemu. Etan ga je s lakoćom
uhvatio za držak. Rimljanin ga je promatrao ispod podignute tamne obrve. „Gle,
gle, bilo je to doista vješto.”
Okrenuo se prema meni i nekoliko me trenutaka promatrao. Zatim je rekao:
,,S obzirom na okolnosti, pretpostavljam da mogu zaboraviti Vašu nasilnost
prema predstavniku Carstva.”
Etan je jedva primjetno kimnuo glavom. „Hvala Vam. U ime Eliane i njezina
oca.” U taj mah prišao nam je moj otac. Razgovarao je s mojom majkom
prepričavajući joj bez sumnje našu pustolovinu i uvjeravajući je kako smo sada
na sigurnom, propustivši nazočiti drami koja se odvijala između rimskog časnika
i Etana.
„Gospodine, dođite i osvježite se zajedno s nama”, rekao je Kalvu. „Moje
sluge oprat će Vam noge i pobrinuti se da Vam bude ugodno. Dok blagujete i
pijete, pronaći ću nekoliko ukrasnih sitnica za Vas u znak zahvalnosti za Vašu
76
ljubaznost.”
Rimljanin je ravnodušno slegnuo ramenima. „Izvršio sam svoju dužnost.
Ništa više od toga.”
„Spasili ste nam život i na tome smo Vam zahvalni, gospodine. Recite, imate
li suprugu u Rimu? Majku ili sestru? Imam prekrasnu tkaninu koja bi pristajala
kraljici.”
Preko Kalvova lica prešla je sjena. „Imam suprugu koju nisam vidio dvije
godine. Bit će Vam zahvalna što će je imati što grijati jer je meni to
onemogućeno.”
Iznenadila sam se čuvši da je oženjen. S obzirom na to kako me je držao uza
se i kako mi se obraćao, mislila sam da je neženja. Zaboravila sam da Rimljani
znaju biti nemarni kad je posrijedi brak, posebno vojnici koji su živjeli daleko od
svoga doma i obitelji. No to me se nije ticalo. Bio vjeran suprug ili ne, izbavio
me je iz užasne situacije s kojom se nisam mogla nositi i na tome sam mu bila
zahvalna.
„Donijet ću Vam jelo”, rekla sam.
„Nećeš.” Etanov glas zvučao je neuobičajeno odlučno. „Nisi u takvu stanju da
možeš izigravati domaćicu. Elizabeta će se pobrinuti za Decima Kalva. Ti se
moraš odmoriti.”
Na moje iznenađenje, uzeo me u naručje i zaputio se prema stubištu koje je
vodilo prema mojoj sobi. „Benjamine, ja ću se pobrinuti za Elianu. Dodajte,
molim Vas, stotnikovim darovima komad zelene tkanine o mom trošku.”
Moja majka, vidjevši da se ne osjećam dobro, dotrčala je k nama. „jesi li
ozlijeđena? Što se dogodilo?” uskliknula je. Ruke su joj drhtale od uzbuđenja
poput malenih zbunjenih ptičica.
Žurno sam prebacila veo preko poderane odjeće. „Dobro sam. Uganula sam
gležanj skačući iz kola. Nije ništa ozbiljno. Nema potrebe za zabrinutost.”
„Ovo je stotnik o kome sam ti govorio, Elizabeto.” Otac je nježno gladio
majčinu ruku. „Došao je sa svojim vojnicima i izvukao nas iz pogibelji prije no
što su nas razbojnici stigli opljačkati.”
„Razbojnici pod samim zidinama Jeruzalema?” Majka je pritiskala
sljepoočnice. „Što je sljedeće na redu? Hoće li i sam Hram uskoro biti sravnjen
sa zemljom?”
„Ne će, naravno. Svi smo dobro, kao što vidiš”, pokušala sam je umiriti.
Etan me je pomaknuo u naručju. Osjetila sam da mu se prsni mišići stežu
ispod mog obraza. „Znam da se morate pobrinuti za stotnika, Elizabeto. A da
pošaljete neku od sluškinja da pomogne Eliani? Da se okupa i odjene čistu
odjeću, to mislim. I da joj da aromatične trave koje će joj pomoći da se odmori.
Ostat ću s njom dok ne dođe sluškinja.” Uputio je umirujući pogled prema mojoj
77
majci, lica koje je zračilo mirnoćom i sabranošću. Nitko nije mogao pretpostaviti
da je samo nekoliko trenutaka ranije nožem nasrnuo na rimskog stotnika.
Umirena njegovom mirnoćom majka je duboko uzdahnula. „U pravu si. Ne
pristoji se zanemarivati carskog časnika.”
Etan je krupno koračao stubištem, preskačući po dvije stube | odjednom, kao
da ne težim više od pera. Zaustavio se tek u mojoj sobi držeći me i dalje u
naručju.
„Sad me možeš spustiti”, rekla sam.
„Drhtiš.”
Sada kad je je opasnost za Etana minula, tijelo mi je iznenada popustilo. Zubi
su mi cvokotali i opet me počela hvatati nesvjestica. „Nije ništa”, protisnula sam
kroz zube. „Dobro sam.”
Etan se nije obazirao na moje riječi, već se osvrtao oko sebe u praznoj odaji.
Na trenutak je izgledalo da razmišlja o tome da me položi u krevet, no umjesto
toga zgrabio je pokrivač iz škrinje i sjeo na nj uza zid blizu vrata držeći me i
dalje u rukama. Umotao me je u nj i podvrnuo rubove; osjećala sam kako mi
toplina ulazi u smrznute udove.
Pratila sam pogledom zvjezdani uzorak koji je ukrašavao ugao pokrivača pod
mojom bradom. „Zašto sjediš na podu?”
Spustio je trepavice. „Polegnem li te u krevet, morat ću te ostaviti u njemu.
Ne mogu još to učiniti. Njegove su me oči probadale. „Možeš li mi reći što se
tamo dogodilo? Ne moraš, naravno, ako ti je teško o tome govoriti. Ali volio bih
znati.”
Zavukla sam ponovno ruku pod pokrivač gdje sam je mogla stisnuti u šaku, a
da on to ne primijeti, U želudcu mi se uzbućkalo pri pomisli da bih mu trebala
ispričati o pojedinostima napada. O razbojnikovim okrutnim rukama na mom
tijelu. O mom strahu. O tome kako me je otac hladno odbacio. No osjetila sam
da je Etanu važno da mu to kažem. Da će to čak ljekovito djelovati na njega.
Lakše će živjeti bude li znao istinu nego bude li se prepustio slikama što bi ih
mašta mogla pobuditi u njemu.
Zastajkujući, ispričala sam mu što se zbilo. Lice mu je poprimilo boju pepela
dok sam mu opisivala kako sam se bespomoćno osjećala kad me je onaj
razbojnik zgrabio. Nisam ulazila u pojedinosti uvreda koje mi je taj čovjek
nanio. Ali Etanovo lice sve je govorilo: bilo mu je jasno da me je taj lopov dirao
kako me nitko nikad nije dirao. Čak ni on. Kad sam mu ispričala kako mu je nos
prokrvario od mog udarca, zabacio je glavu i prasnuo u smijeh. Na moje
iznenađenje, smijala sam se zajedno s njim.
„Trebao si vidjeti kako ga je Rimljanin udario u glavu. Srušio se na zemlju
kao posječeno drvo. Da sam ga bar ja mogla udariti tako snažno.”
78
 „Da sam bio ondje, ja bih ga udario još jače”, glas mu je bio leden i oštar.
„Mi smo grozni. Sjećaš li se što je Salomon rekao? Podesila sam glas da
zvuči antipatično afektirano; „'Ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj i ne kliči
srcem kada on posrče.'“
„Što je Salomon mogao znati o tome? Imao je sedam stotina žena i tristo
priležnica taj naš mudri kralj. Mogao je bez jedne ili dviju. Dok ja...”, privukao
me k sebi, „imam samo tebe. Ne mogu si priuštiti takvu velikodušnost prema
zlim ljudima.”
Izvukla sam ruku ispod pokrivača i pomaknula je s mjesta. Etanove su se oči
suzile. „Taj kujin sin. Pogledaj što ti je učinio.”
Spustila sam pogled i vidjela veliku masnicu u blizini ključne kosti - već je
bila poprimila ljubičastu boju. Povukla sam naviše razderanu odjeću i oborila
glavu. Obrazi su mi gorjeli.
Etan mi je stavio prst pod bradu i podigao je. „Nemaš se čega stidjeti.
Razumiješ li?”
„Moj se otac ne bi složio s tobom.”
„Što želiš reći?”
Slegnula sam ramenima glumeći ravnodušnost iako sam bila daleko od toga
da mi bude svejedno. „Kad se to dogodilo, otrčala sam k njemu. Bila mi je
potrebna utjeha, valjda. Trebao mi je njegov zagrljaj, žudjela sam da me dodirne
i umiri. Da učini bilo što. Odgurnuo me. Nije me želio kraj sebe, Etane.”
„Griješiš, Eliana. Ne vjerujem da se okrenuo od tebe zbog tvoje sramote. Čak
ni zbog Josipa.”
Trgnula sam se od boli. Etan je katkad znao biti toliko izravan u govoru da
vam se činilo da sjedite u sobi punoj oštrih noževa. Kad-tad porezat ćete se.
„Zbog čega onda?” moj glas učinio mi se slabim i nezrelim u vlastitim ušima.
„Zbog njegove sramote. Eliana, znaš li kako se osjeća otac koji je prisiljen
stajati bespomoćno sa strane i gledati kako mu napadaju kćer ne učinivši ništa? „
„Što je mogao učiniti? Učinio je sve što je mogao da mi pritekne u pomoć.
Jednostavno ih je bilo previše,”
„Srce ne razumije uvijek razloge mudrosti. Ima vlastitu logiku. Tvom ocu
činit će se da te izdao. Ako se ne usuđuje pogledati te u oči, to znači da njegova
sramota diže zid između vas. Ne tvoja.”
„Nikad mi nije oprostio, znaš. Josipovu smrt. Ono što sam učinila.”
Etanov pogled postao je nježniji. Na trenutak sam pomislila da će me
poljubiti i ostati sjediti ondje skamenjen, nesposoban da se pomakne. Prenula me
je buka na stubištu i u sobu je bez kucanja uletjela jedna od sluškinja. Zastala je
ukipljena vidjevši me u Etanovu naručju.
Lice joj se zarumenjelo. Malo je spustila je rubac koji joj je pokrivao čelo i
79
nakašljala se. „Vaša majka poslala me da Vam dam ovaj lijek, gospodarice.
Ako je Etan osjećao nelagodu, nije to pokazao. „Daj ga meni, a ja ću se
pobrinuti da ga popije. Donesi i tople vode za kupanje i nešto hrane. Bit će
najbolje da doneseš juhe, umirit će joj želudac.”
Razrogačila sam oči. Nisam mu rekla da osjećam mučninu. Nije mi bilo jasno
kako je došao do tog zaključka. Nije se obazirao na moj ispitivački pogled. „Bit
ću s Elianom dok se ne vratiš”, rekao je sluškinji.
„Da, gospodaru.” Uručila je srebrni pehar Etanu i izjurila.
Prevrnula sam očima. „Eto nevolje.” Izmigoljila sam se iz njegova naručja i
pokušala ustati. Ruke su mu se ovile oko mene nalik na željezne lance.
„Miruj. Želim da ovo popiješ.”
Vratila sam se u udobnost njegova zagrljaja i, zgrabivši pehar, otpila maleni
gutljaj. Piće je imalo gorak okus i mirisalo je na vlažnu ovcu. Nabravši nos,
gurnula sam pehar prema njemu.
Etan ga je uzeo i stavio bez riječi na pod.
Uzdahnula sam osjećajući olakšanje što me nije prisiljavao da popijem
napitak. Trebala sam biti pametnija. Mom olakšanju došao je kraj kad je
iznenada progovorio:
„Eliana, ne želim više čekati. Vrijeme je da se uzmemo.”

80
 Jedanaesto poglavlje

U Jahvu se uzdaj, ojunači se,

čvrsto nek' bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!
Ps 27,14


Zinula sam u čuđenju. „Zašto... Zašto mi to govoriš?”
„Odgovori mi.”
„Odgovorit ću ti. Ubrzo.”
„Ne, ne ubrzo. Ubrzo na tvom jeziku znači kasnije. „Želim te oženiti odmah.”
„Prije dvije godine nisi ni pomišljao na ženidbu! Čemu sada ta iznenadna
žurba?” Bijesno sam zurila u Etana zaboravivši nježnost koju mi je iskazivao
posljednjih sat vremena.
Uzdignuo je svoje crne obrve. „Vidim da sam te uvrijedio tražeći od tebe da
pričekaš još neko vrijeme nakon naših zaruka. Tražio sam to zbog tebe i zbog
sebe. Nisam htio da ulaziš silom u suprugov zagrljaj prije nego što budeš
spremna.”
Slegnula sam ramenima i odvratila pogled. „Tko kaže da nisam bila
spremna?”
„Ja. I nije mi bilo lako čekati, uvjeravam te. Već duže vrijeme hrvam se sa
čežnjom za tobom, pokušavam se oprijeti želji da započnemo život zajedno.”
Uzdahnula sam. „Nikad to nisi pokazao.”
Napokon je izrekao riječi koje sam dugo i očajnički htjela čuti. Etan me želio.
Nije me želio uzeti zbog osjećaja dužnosti ili zato što se miri sa sudbinom. Nije
me želio uzeti zato da udovolji svom ocu i majci. Želio je mene.
Malko se pomaknuo okrenuvši energično prstima moje lice prema sebi dok
nam se pogledi nisu sreli i prilijepili se jedan za drugoga. „Zar sam bio toliko
tup? Naravno da sam te želio, Eliana. Što misliš, zašto je moj otac uopće prišao
tvomu? Znao sam da će mi te, ne zatražim li uskoro tvoju ruku, neki drugi
muškarac, kojemu ne će smetati tvoje godine, uzeti ispred nosa. Zato sam i
odlučio da naše zaruke traju toliko dugo. Ali previše sam čekao. Prije pet
mjeseci ušla si u osamnaestu. Ne želim više odgađati.”
Želudac mi se pretvorio u bolni čvor. Osjećala sam da mi je jednim potezom
81
istodobno oživio i usmrtio dušu. Još uvijek nisam se mogla suočiti s pomisli na
brak. Uhvativši se za problem koji je i njemu samom morao biti očit, rekla sam:
„Ne mogu se još udati za tebe, Etane. Potrebna sam roditeljima.”
,,U tom slučaju pomagat ćemo im zajedno. Udružit ću svoje napore s tvojima
i bit će im lakše.”
„To nije u redu!”
„Nije u redu što tražiš da čekamo bez valjanog razloga. Nisam trebao sjediti u
kutu tvoje sobe i kolebati se kad je služavka ulazila k tebi. Nisam se trebao
hrvati sa sobom svaki put kad sam te želio zagrliti. Kad sam te želio poljubiti.''
Uzdahnula sam tako jako da se čulo šištanje. „Rekao si da si voljan čekati.
Zbog Josipa.”
Kimnuo je glavom. „Vidio sam koliko si bila shrvana kad je umro. Ne samo
zbog gubitka voljenog brata, već i zbog težine krivnje kojoj nikako nisam mogao
dokučiti razlog, lako si pokušavala to skrih, vidio sam da se osjećaš odgovornom
za njegovu smrt.
Vjerovao sam da ćeš s vremenom shvatiti da to nije tvoja krivnja. Zapravo,
bio bih spreman čekah da vjerujem da će h to pomoći. Da će to zacijeliti ranu u
tvome srcu. Ali vrijeme samo produbljuje tvoju tugu. Pokušavaš skrih to brdo
krivnje poslom, ali ona te prati kao sjena. Nije ti nimalo bolje. Josipova smrt i
dalje te progoni. Platila si dovoljno za svaku nepromišljenost koju misliš da si
učinila, Eliana. Vrijeme je da to ostaviš iza sebe.”
Istrgnula sam mu se iz ruku i stajala pred njim dršćući. Nije me pokušao
zadržati - bio je i dalje naslonjen o zid, nogu malo svrnutih u koljenima među
kojima sam samo trenutak ranije mirovala. „Ne znaš ništa o tome, Etane. Pitaj
moga oca ako meni ne vjeruješ. Pitaj njega o mojoj sramoti.”
Odmahnuo je rukom kao da jednom kretnjom može izbrisati moje riječi.
„Znam kako se tvoj otac osjeća. I premda imam visoko mišljenje o njemu, u ovoj
stvari grijesi. Na kraju će se smekšali, nimalo ne sumnjam u to. Jednoga dana bit
će mu žao što se tako ponio prema kćeri koju je jednom volio više od svega.
Dotad ti se srce može skvrčiti. Slomit ćeš se pod teretom grizodušja. Život ovdje
nije dobar za tebe, Eliana. Sve u ovoj kući podsjeća te na Josipovu smrt i na
krivnju koju bez razloga osjećaš.”
„Krivnju koju s razlogom osjećam!”
„Onda mi objasni. Objasni mi kako si kriva za tu tragediju.”
Problijedila sam. „Znaš već...”
„ E pa ne znam. Nikad nisi govorila o tome.”
Dugovala sam mu to. Tu istinu. Morala sam otvoriti pred njim tu gnojnu ranu.
Tu strahotu. No nisam je mogla izgovoriti. Riječi su mi zapele u grlu i nisu se
htjele otkvačiti odonud. Odmahnula sam glavom.
82
 Duboko je udahnuo. „Kad bismo se uzeli, bio bih svakoga dana uza te i
skrbio se za tebe. Barem ne bi bila u ovoj kući tuge.”
„Možda za nekoliko mjeseci kad...”
„Ne, Eliana. Dosta mi je čekanja.”
Zagrizla sam palac. Pomisao na udaju za Etana, na preseljenje u naš vlastiti
dom, na odlazak na počinak u njegovu naručju, na buđenje u njegovu toplom
zagrljaju topila mi je kosti.
Zatim je rekao: „Dade li Gospodin da imamo vlastitu djecu, bit ćeš suviše
zauzeta ljubavlju prema njima da bi ti se misli stalno vraćale na oca. U njima ćeš
pronaći iscjeljenje.”
Osjećala sam kako mi krv otječe iz lica.
Ne bih mogla sebi povjeriti život djeteta. Što ako zbog svoje nesposobnosti
ozlijedim vlastito dijete? Pomisao na to bila mi je nepodnošljiva.
Malo je nedostajalo da glasno zahvalim Bogu kad sam vidjela da se vrata
otvaraju i da u sobu ulazi služavka s natovarenim pladnjem u rukama. Sama
nebesa pobrinula su se da ne moram dati odgovor Etanu.
„Izvoli, posluži se”, promrmljala sam. „Moram se presvući. Tunika mi je
ljepljiva od znoja i krvi onog muškarca,” Rekla sam to ne samo zato što je bila
istina već i zato što Etan nije mogao ostati u sobi dok se presvlačim. Uputio mi
je neljubazan pogled koji je govorio da točno zna zašto sam to rekla.
Okrenuo se na vratima. „Očekujem odgovor već ovog tjedna, Eliana. Ne
mogu više odgađati.”
Sutradan ujutro Etan je svima razglasio da je žena njegova brata rodila
punašnog dječačića rumene puti i tamnih očiju, kako je to rekla moja majka koja
je smjesta pohrlila u posjet sretnim roditeljima. Oboje su bili zdravi, Bogu hvala,
i dijete i majka. Zbog jurnjave i komešanja u kući Etan je nekoliko dana bio sve
zaposleniji i nije dolazio k nama. Nezadovoljstvo i osjećaj olakšanja ratovali su
u mojim grudima. Neizrecivo mi je nedostajao. A opet, s obzirom na to da nije
dolazio, nije bio u prilici navaljivati na mene da napokon odlučim hoću li se
udati za njega ili ne.
Dva dana nakon našeg zastrašujućeg iskustva s judejskim lopovima Decim
Kalv pojavio se pred vratima naše kuće kako bi, kao što je obećao, otpratio mog
oca skupljaču poreza. Iznenadila sam se vidjevši da moj otac ima visoko
mišljenje o stotniku.
„Valjan je čovjek premda je Rimljanin”, rekao je otac. „Ušao je zajedno sa
mnom u poreznikovu sobu kako mi ne bi zaračunao više nego što treba.”
Sutradan poslijepodne Kalv je poslao mom ocu službeno pismo u kojemu mu
potvrđuje da će njegovi vojnici čuvati cestu kako bi roba koju smo naručivali iz
drugih krajeva sigurno i bez teškoća dospjela do nas. Moj otac nije tražio tu
83
uslugu od njega. Kalv je to učinio svojom voljom.
Zauzvrat ga je moj otac često pozivao u naš dom i dočekivao ga raširenih
ruku. Bio je posluživan najboljim vinima i najprobranijim mesom te nikad nije
otišao praznih ruku iz naše kuće.
Jednog jutra vidjela sam da odlazi zaprežnim kolima punim tkanina,
pokrivača, ručnika i skupih grimiznih ogrtača koje smo čuvali za naše
najbogatije kupce. Razrogačila sam oči. Ni cijela jednogodišnja plaća nekog
časnog generala ne bi mogla pokriti cijenu svega onoga što je bilo natrpano u
kolima. Prva sam koja će rado priznati da smo tom čovjeku mnogo dugovali, no
meni se ipak činilo da otac pomalo pretjeruje u svojoj darežljivosti. Nismo si
mogli priuštiti takvu rasipnost.
Kalv je primijetio da gledam u njega iskolačenih očiju i tvrdoća njegovih
usnama malko se ublažila. Imao je oči boje kremena, no kad bi se nasmiješio,
dobivale su toplu, sivu nijansu. „Gospođice Eliana.” Kimnuo je službeno
glavom.
„Gospodine.”
„Zovite me Decim. Poslije svega što smo zajedno prošli, vjerujem da smo
postali prijatelji.”
Namrštila sam se. Prisnost koju je tražio zamolivši me da ga zovem po imenu
činila mi se neuobičajenom. Rimski muškarci svoje su ime čuvali za obitelj i
najbliže prijatelje. Daje li mu to što mi je spasio čast, možda i život, pravo da
bude tako neslužben prema meni? Premda mi se činilo da možda kršim pravila
uljudnosti, nisam ga željela uvrijediti odbijajući jednu tako jednostavnu molbu.
„Decime.”
Nagradio me osmijehom. „Koji bi mogao biti razlog vašem ranom izlasku?”
Bacila sam pogled prema sunčanom satu u dvorištu. Bila je još uvijek prva
ura dana; sunce je bilo tek granulo i u zraku se osjećala svježina mladoga dana.
„Upravo sam se spremala upitati to i ja Vas.”
Nasmijao se. „Došao sam u nadi da ču Vas načas vidjeti. Kakav bih drugi
razlog mogao imati?”
Napućila sam usta. „Eto, posrećilo Vam se.”
„Nije mi ni izdaleka dovoljno.”
„U tom slučaju nadam se da ćete se zadovoljiti utješnom nagradom.”
Pokazala sam na zaprežna kola puna do ruba.
Oči su mu postale hladne poput leda. „Ugrijat će me bolje nego Vaš jezik, to
je sigurno.”

* * *
84
 „Jutros rano vidjela sam Kalva”, rekla sam roditeljima dok smo sjedili za
ručkom. Nastojala sam zvučati neusiljeno. „Kola su mu bila do vrha puna robe.”
„Ima dobar ukus”, rekao je moj otac. „Sve što izabere odlične je kvalitete.
Uvjerio me da ne bismo trebali izrađivati grimizne ogrtače. Morat ćemo se dati
na nešto drugo premda sam ostao bez grimizne boje.”
„Ne misliš li... Ne misliš li da je dobio dovoljno darova od tebe?”
Otac je zakašljao. „Darova? Kupio je sve što je ponio u kolima, do zadnje
sitnice. Zar misliš da želim bankrotirati? Nikomu ne bih dao toliko robe
besplatno, ni samom Mesiji da se slučajno pojavi.”
Ivani je zapeo komadić kruha u grlu i prasnula je u smijeh. Majka je
negodovala. Ja sam se, međutim, nasmiješila s olakšanjem. „Možemo uvijek
iskoristiti naše nove kupce.”
Srebrni nož tik uz moj tanjur bljesnuo je na zraci sunca koja se izlijevala kroz
prozor od unakrsnih letvica. Uzela sam ga i prevrtala ga nekoliko časaka u ruci.
„Kako si može priuštiti kupiti toliko robe? Nisam mislila da jedan stotnik može
živjeti tako rasipno od svoje plaće.” Stotnici su predvoditi osamdeset ljudi. Nisu
bili sirotinja, ali nisu bili poznati ni po bogatstvu.
Otac je slegnuo ramenima. „Čini se da je iz imućne obitelji. Šteta što je
Rimljanin. Volim biti u njegovu društvu.”
„Je li platio račun?”
„Naravno da nije. Sredit ćemo to kasnije.”
Takav postupak nije odstupao od uobičajene prakse. Većina naših stalnih
kupaca podmirivala je račun na kraju mjeseca, ne kad bi kupila robu. Slegnula
sam ramenima osjećajući olakšanje što je moj otac skovao novo prijateljstvo.

* * *
Neugodnost koju smo doživjeli na cesti počela me je progoniti. Katkad bi me
sasvim neočekivano svladao osjećaj tjeskobe. Drugi put bi mi se bez ikakva
razloga i potpuno neobjašnjivo činilo da osjećam smrad pokvarenih zuba i
kiselkastog znoja, što se širio od tijela lopova koji me napao, tako opipljiv da se
činilo kao da stoji tik uza me. Premda sam znala da se radi o varci moga uma,
nisam si mogla pomoći. U takvim trenutcima ukočila bih se od straha,
nesposobna suzbiti u sebi zaprepaštenje koje me tjeralo da se poput malenog
djeteta skrijem pod pokrivače.
Znala sam da će taj strah, predam li mu se, ubrzo ovladati mojim životom.
Nisam htjela napustiti sigurnost našeg doma i stalno sam pronalazila isprike da
ne iziđem iz kuće. Tjeskobnost je sjedila pred mojim vratima i prijetila
pretvaranjem u trajno stanje ne budem li na oprezu.
85
 Poslala sam poruku Klaudiji zamolivši je za dopuštenje da je mogu posjetiti.
Moja se majka mrštila na moje prijateljstvo s jednom Rimljankom. No njezina je
stega bila ponešto popustila nakon Josipove smrti i ja sam s vremenom
primijetila da donosim smionije odluke. Vjerujem da je moj otac shvatio da mi je
prijateljstvo s Rimljankom visoka roda na korist. A možda jednostavno nije više
mario. Bilo kako bilo, nije mi prigovarao.
Zaputila sam se jeruzalemskim ulicama prvi put nakon što su nas napali
razbojnici. Naravno, nisam izlazila izvan gradskih zidina. Tu sam lekciju bila
dobro naučila. Ivana je tražila da povedem i nju pa smo sa sobom povele i
dvojicu slugu. Unatoč tomu, kad smo stigli u Klaudijin udobni stan u blizini
tvrđave Antonia, bila sam sva u znoju, a ruke su mi drhtale poput krilaca leptira
na vjetru.
„Blijeda si kao najada kad iziđe iz vode”, rekla mi je Klaudija kad me vidjela.
„Kao što?”
„Najada. Nije ti poznato? Vodena nimfa. Neka mi Dijana dođe u pomoć.
Kako možeš znati tako malo o stvarima?”
„Neka ti Gospodin pritekne u pomoć. Kako možeš znati tako mnogo o tako
nevažnim stvarima?”
„Zašto je tako mrzovoljna?” upitala je Ivanu.
„Zbog razbojnika. Promijenila se otkad su je napali na cesti.”
„Što?”
Sjela sam na kauč i ispružila noge. „Malo je nedostajalo da izgubim život,
svoju nevinost i svoj omiljeni veo u napadu opakih lopova. Uz to, bili su
smrdljivi i prljavi.” Trudila sam se zvučati bezbrižno, ali glas mi je drhtao. „Ovo
je prvi put da izlazim iz kuće otkad se to dogodilo. Bila bih pobjegla kući kad su
nam vrata našeg doma iščezla s vidika da me Ivana nije natjerala da nastavimo
put.”
„Za boga miloga! Što se dogodilo?”
Opazila sam da je pričati o ovome ženskoj osobi nešto sasvim drugo, nego
pričati mom budućem suprugu. Klaudija me natjerala na smijeh iščupavši bolni
žalac iz grozote koju sam osjećala. Istina, ni Etan me ničim nije natjerao da se
osjećam postiđeno. Da je bilo do njega, on bi te ljude bio zadavio golim rukama.
Klaudija bi najradije bila skuhala njihova spolovila i bacila ih psima. Ne umijem
to objasniti, ali razlika ipak postoji. Bila mi je potrebna Etanova zaštitnička
reakcija. Ona mi je davala osjećaj da mu je stalo do mene, da bdije nada mnom.
Pa ipak, potrebna mi je bila na jedan drugi način i Klaudijina veselost.
Poslije toga dana iskustvo doživljeno onoga dana na cesti prestalo me
progoniti. Strah sam nadvladala smijehom.
86
 Dvanaesto poglavlje

Izrod komu su zubi mačevi

i očnjaci noževi.
Izr 30,14


Nešto kasnije u tom tjednu Etan je došao po mene i odveo me da vidim
Danijelovo i Avigailino djetešce. Nije spominjao naše vjenčanje dok smo hodali
prema njegovoj kući. Očekivala sam da će me zasuti datumima i planovima pa
sam osjetila silno olakšanje vidjevši da izbjegava tu temu.
Kuća gospodara Ezera bila je udaljena od kuće mog oca koliko se subotom
smije hodati i Etan je to kratko vrijeme proveo pjevajući hvalospjeve o svom
nećaku. Bilo je očito da je očaran mališanom. Srce mi se stezalo. Prvi put
shvatila sam koliko mu je stalo do toga da postane otac. Slušala sam ga u
dubokoj šutnji, a u želudcu sam osjećala čvorove.
Danijelovu suprugu Avigail našli smo u njezinoj odaji s djetetom u rukama.
Naša je tradicija nalagala da žena ne izlazi iz kuće sedam dana nakon poroda
dječaka i četrnaest dana nakon rođenja djevojčice. Avigail je već šest dana bila u
kući kad sam joj došla u posjet i bila je nemirna zbog prisilnog boravka u četiri
zida.
Etan je zastao pred vratima Avigailine sobe. Ulazak kojeg drugog muškarca u
rodiljinu sobu osim djetetova oca smatrao se nedoličnim. Njegov široki i blistavi
osmijeh bio je razlogom što sam se spotaknula dok sam ulazila.
Snebivajući se, pozdravila sam najprije Jerušu koja je zagrtala posteljinu u
podnožju kreveta, a zatim Avigailinu majku koja je sjedila naslonjena na kćerin
krevet i gugutala djetetu. Danijel mi je uputio osmijeh; doimao se vrlo
zadovoljnim sobom.
„Neka Jahvin blagoslov bude nad tobom, Avigail”, rekla sam. „Sigurno se
jako ponosiš.”
Mlada žena slegnula je ramenima. „Zamalo me je poderao dok je izlazio.
Pričekaj da i ti rodiš, Eliana, pa ćeš vidjeti. Ne postoji ništa strasnije.”
„Jahvina je ruka bila s tobom.” Preletjela sam pogledom preko mekane
platnene dekice omotane oko djetetovih pelena. „Prekrasan je.”
„Zar nije čaroban?” Danijel je uzeo dijete iz Avigailinih ruku, „Pogledaj kako
87
mi stišće prst. Siguran sam da će biti atlet kad naraste. Slutim da će prije
dvadesete pobijediti svakog Grka i Rimljanina.”
Zagrizla sam usnu.
„Smiješ mi se,” rekao je Danijel, „ali vidjet ćeš. Za petnaest godina ovaj
mališan natjecat će se u trci kočija i pobjeđivati na panhelenskim igrama.”
„Bude li po ičemu na Etana, sigurna sam da hoće”, rekla sam.
„Na Etana! Svaka budala može vidjeti da je na svoga oca. Ali neću se
prepirati s tobom. Zaručena si za onog mog brata pa priliči da ga hvališ. Bi li
željela malo pridržati ovog prekrasnog mališana?” S nježnošću mi je pružio svog
sina.
Pružila sam ruke da ga uzmem; dijete je zaplakalo. Avigail je vrisnula: „Ne
daj joj moje dijete, Danijele! Ne želim da ga ona dodiruje.”
Danijel je naglo podigao glavu. „Što? Zašto ne?”
„Zar si zaboravio što se dogodilo njezinu bratu? Josip je umro dok je pazila
na njega. Sigurna sam da će joj moj sin ispasti iz ruku.”
Osjećala sam se kao da mi je netko opalio šamar. Drhtavim sam prstima
pritisnula usta obuzdavajući vrisak koji je navalio iz dubine moga bića.
Danijelovo se tijelo ukočilo. „Ne budi smiješna, Avigail.”
Jeruša je odmahivala glavom. „Avigail, kćeri moja, kako možeš to govoriti?
To su zli tračevi, Eliana to ne zaslužuje.”
Avigail se zacrvenjela u licu. „Rekla sam samo ono što joj polovica
Jeruzalema govori iza leđa. Bila sam poštena i rekla joj to u lice. Ne želim da
dira moga sina.”
Danijelov je glas drhtao. „Držat će moje dijete kad god poželi.” Ponovno je
pružio ruke s djetetom prema meni.
Užasnuto sam odmahnula glavom. Nijedna riječ nije izišla iz mojih usta. Što
sam mogla reći? Bilo mi je nemoguće ostati dalje u toj sobi, ali Etan je stajao na
vratima i njegova široka ramena ispunjavala su njihov okvir. Lice mu je bilo
bljeđe od Avigailinih plahti.
Krenula sam prema vratima s namjerom da se proguram između njega i
okvira, ali on me zadržao ščepavši me rukama kao željeznim kliještima. „Eliana,
ne slušaj Avigailine bedastoće. One ništa ne znače.”
Sva bol i sram što sam ih nekoliko posljednjih trenutaka osjećala pretvorili su
se u strjelicu gnjeva u mojim grudima i isprsila sam se pred njim. „Moj je
odgovor ne. Neću se udati za tebe. Ni sada, ni ikada. Istrgnuta sam ruku iz
njegova stiska i pokušala ga odgurnuti. Zatečen nepripravan, zateturao je natrag,
a ja sam se provukla pored njega kao ranjena zvijer u bijegu. Otrčala sam kući i
putem isplakala suze koje sam susprezala u grlu u Avigailinoj sobi. Jadna Keziah
jedva me sustizala posrćući za mnom, sva prekrivena prašinom.
88
 Nije me osudio samo moj otac. Na moju glavu sručila se osuda cijelog
Jeruzalema. Što je najgore, bili su u pravu.

* * *
Etan mi je dao predah od sat vremena. Zatim je došao k nama da me potraži.
Potražila sam utjehu u radionici pokušavajući zakopati Avigailine riječi u
umirujućem žamoru glasova tkalaca.
„Mir vama”, pozdravio je Etan radnice ulazeći u radionicu.
One su ga dobro poznavale. Većina njih godinama je radila za mog oca i
gledala ga kako ulazi u radionicu i izlazi iz nje s gospodarom Ezerom još prije
nego što je pustio bradu. Uzvratile su mu istim pozdravom i upitale za zdravlje
djeteta njegova brata.
Nije se dugo zadržao - tek koliko je bilo potrebno da odgovori na njihova
pitanja. Ničim nije pokazao nestrpljivost niti želju da šale prestanu što prije.
Odgovorivši svima na njihova pitanja, okrenuo se prema meni. „Eliana, iziđi
načas, molim te.”
Na trenutak sam razmišljala o tome da se ne odazovem njegovoj molbi. No
radnice bi u tome vidjele nečuven izraz nepoštovanja. Izgubila bih njihovo
poštovanje; naš narod ne voli mrzovoljne, svadljive žene. Zastao je na pola puta
između naše kuće i radionice, dovoljno daleko da nitko nije mogao prisluškivati
naš razgovor. Lice mu je bilo potpuno bezizražajno, ali oči su mu sjale bojom
zlata. Pogled mu je bio blistav, hladan i bešćutan.
Oboje smo šutjeli. Grlo mi je bilo toliko suho da sam jedva gutala. Nikad
dotad nije me gledao s takvim neprijateljstvom.
„Namjeravaš li to učiniti svaki put iznova kad zapadneš u nevolje sa
svijetom? Pobjeći?” bijesno je zarežao.
Primila sam se za laktove. „Ne.”
„Kaniš li ubuduće raskidati zaruke svaki put kad ti se netko neljubazno
obrati?”
„Ne, naravno.”
„U redu. Iskreno, očekivao sam više od tebe.”
„Oprosti mi, Etane. Nisam te mislila povrijediti.” Zabacila sam glavu. „Iako
žalim zbog načina, mislila sam ono što sam rekla. Ne mogu se udati za tebe. Zar
ne vidiš da je to nemoguće? Zavrjeđuješ bolju ženu od mene.”
„Pogledaj me, Eliana”, glas mu je odjednom postao neobično blag. Podigla
sam glavu protiv volje.
„Priđi bliže.”
Odmahnula sam glavom.
89
 Kraj usta bio mu je iskrivljen. „Nećeš mi prići? Onda ja moram prići tebi.”
Napravio je dugačak korak naprijed smanjivši udaljenost između nas toliko da
sam osjećala njegov dah. Unatoč tomu, nije me dodirnuo. „Ti si moja zaručnica.
Tako Zakon kaže. Tako kaže običaj. Naši očevi dali su riječ jedan drugomu.
Potpisali su ugovor. Već si moja. Je li moguće da ti je tako lako prekršiti
obećanje?”
„Naravno da nije. Činim to za tvoje dobro, Etane,”
„Ja odlučujem što je za moje dobro.”
Ruke su mi poletjele u zrak. „Ne ako je tvoja odluka pogrešna.”
„Eliana, neću te pustiti. Moj odgovor bio bi drukčiji kad bi otišla od mene
zato što ne možeš podnijeti život sa mnom. U takvim okolnostima sam bih
raskinuo naše zaruke. Budući da znam kako tomu nije tako, ne namjeravam
popustiti pred tom sumanutom idejom. Budeš li mi dosađivala s tim, uzvratit ću
jednakom mjerom. Svi će gledati našu borbu. Zar doista želiš da izbije skandal
između naših dviju obitelji?”
Pomislila sam kako bi se Jeruša i moja majka osjećale kad bi, umjesto da se
nas dvoje mimo raziđemo, naše dvije obitelji zbog mene postale predmet poruge.
Naši očevi više ne bi mogli biti prijatelji. Zaredali bi se tračevi koji bi uništili
miran život što smo ga dotad provodili. Zar nisam prouzročila već dovoljno
nevolja svojoj obitelji? Glava mi je klonula na prsa. „Tvoja djeca zaslužuju bolju
majku. Svi u Jeruzalemu to znaju. Zašto ne možeš prihvatiti da ja nisam žena za
tebe?”
„Misliš li da prvi put čujem te gluposti? Zar misliš da su me Abigailine
optužbe iznenadile? To su najobičnije gluposti, Eliana, a ti si luda ako ih slušaš i
dopuštaš da upravljaju tvojim životom. Koliko ti puta moram reći da nisi kriva
za Josipovu smrt? Bit ćeš izvanredna majka - puna ljubavi i nježnosti prema
svojoj djed. I mudra. Neću dopustiti jednoj pčeli da mi oduzme moje snove.”
Odmahnula sam glavom. S obzirom na Etana, ostala mi je samo jedna
mogućnost. Istina. Moram mu reći što se dogodilo na brežuljku onoga dana.
Moram mu reći jer će me jedino tako pustiti i biti slobodan otpočeti živjeti svoj
život.
„Etane...” Progutala sam pljuvačku osjećajući mučninu; u glavi mi se vrtjelo i
bila sam ispunjena mržnjom prema sebi, „Etane, toga dana s Josipom... bila je to
moja krivnja. Ja sam ga odvela na brežuljak. Nije želio ići. Želio se igrati s
loptom u ulici iza kuće. Željela sam da uživa u divljem cvijeću i prisilila sam ga
da pođe sa mnom. Kad smo stigli na brežuljak, počeo se igrati, a ja sam mu
gurnula cvijet u lice; bilo mu je puno cvjetnog praha i mirisalo je po cvijetu, a to
je privuklo pčelu. Trebala sam mu obrisati lice. A kad mu je taj odvratni stvor
počeo zujati oko glave, nisam mu htjela pomoći. Tuda se motala izgubljena ovca
90
i ona mi je odvukla pažnju.
Josipe... Nebeski Bože, smiluj mi se... Josip je vikao i molio da mu
pomognem. Bio je silno uplašen, onako malen i bespomoćan. Rekla sam da mu
miruje. Trebalo mi je dugo da mu napokon priskočim u pomoć. Kad sam stigla,
pčela ga je već bila ubola.
Da samo znaš kako me je gledao, Etane. Bio je povrijeđen i optuživao me je.
Vidjela sam to u njegovim očima: optuživao me da sam ga napustila.” Presavila
sam se u pasu i pokušala utišati jecaje; u želudcu mi se sve uzburkalo, srce mi se
cjepalo, duša mi je bila potresena. „Ubila sam ga, Etane. Ubila sam vlastitog
brata.”
Snažne ruke ovile su se oko mene. Etan me je privukao k sebi i zagrlio me.
Dugo nije ništa govorio. Što je mogao reći? Rijeci koje bi me utješile nisu
postojale.
„Je li to sve? Je U to sve što se dogodilo?” upitao je na kraju nakon što je
moje jecanje počelo jenjavati.
„što misliš pod Hm: je li to sve? Što još želiš?”
Podigao mi je lice. „Eliana, mila moja, ne mogu skinuti taj teret s tebe, nisam
sposoban oprati krivnju koju osjećaš. Ali jedno mogu: stajat ću uz tebe u tvojoj
muci.” Prignuo je glavu i dao mi cjelov, sladak, nježan i čedan.
Istrgnula sam se iz njegova zagrljaja. „Znači li to da se još uvijek želiš oženiti
mnome?”
„Više no ikad.”
Zablenula sam se u njega. „Izgubio si razum.”
Osmijeh mu je bio u isti mah razdražen, tužan i jogunast. „Što će biti? Hoćeš
li poći za mene dragovoljno ili želiš da svi gledaju našu borbu?”
Klonula sam. „Pobijedio si. Ali da znaš: onaj koji pobjeđuje, gubi.”

* * *
Moj otac i gospodar Shual redovito su se dopisivali i nakon što se nadzornik
vratio s Herodom u Galileju. Nepunih mjesec dana nakon njihova odlaska moja
je majka rekla Ivani i meni da se cijela obitelj gospodara Shuala vraća u
Jeruzalem i da Huza s roditeljima dolazi k nama na večeru.
„Odjeni svoju novu plavu haljinu sa zlatnim obrubom”, rekla je majka Ivani.
Znala sam da postoji samo jedan razlog koji djelu obitelj može natjerati da se
zaputi nazad u Jeruzalem nakon što je tako nedavno otputovala iz njega te da to
nikako ne može biti večera. Dolazili su isprositi ruku moje sestre. Tijekom dvaju
tjedana, koliko je ostao u Jeruzalemu poslije banketa priređenog u Herodovu
čast, Huza se mnogo puta sastao s Ivanom. Svaka je budala mogla vidjeti da su
91
do ušiju zaljubljeni jedno u drugo.
U našem svijetu ljubav, međutim, nije automatski povlačila za sobom brak.
Daleko veću težinu imali su posve svjetovni interesi kao što su povezivanje
obitelji, bogatstvo i društveni položaj. Imali smo spajanje, ne ljubavni odnos, ma
što kralj Salomon pisao o tome. Naravno, očevi su često vodili računa o želji
svoje djece. Pa ipak, nitko nije mogao poreći da je njihova glavna briga bila
vezana uz praktična pitanja kao što su miraz, broj uzvanika na vjenčanom slavlju
i prihvatljivost cijene koju je trebalo platiti za mladenku.
U društvenom smislu položaj naše obitelji nije se ni po čemu razlikovao od
položaja obitelji gospodara Shuala. No on je imao veze u visokim krugovima.
Imao je visok položaj u tetrarhovu domu. Za njega se moglo bez pretjerivanja
reći da je iznad nas. Bio je u prilici tražiti veće mogućnosti za svoga jedinoga
sina.
Pa ipak, dolazio je k nama vodeći sa sobom suprugu i sina, tražeći načina da
poveže naše dvije obitelji. Koliko god sam se užasavala vlastitog vjenčanja,
pomisao na Ivanine zaruke veselila mi je srce. Znala sam da ni za čim ne čezne
tako žarko, a Huza je, koliko sam mogla vidjeti, bio valjan i ljubazan mladić.
Naravno, moje simpatije bile su na strani svakog muškarca koji tako očigledno
obožava moju sestru.
Danima smo se mučili kao robovi da bismo pripremili gozbu za takvu priliku.
Moja je majka željela dokazati da smo, unatoč tomu što nismo povezani s
najvišim društvenim slojevima, sposobni pripremiti banket koji neće nimalo
zaostajati za banketima u Herodovu domu. Za večerom nas je trebalo biti samo
sedmero, ali jela i pića bilo je za sedamdesetero. Te večeri bila sam iscrpljena.
Znala sam da ni najprobranija jela iz careve palače u Rimu neće dovesti do
ovih zaruka ako moj otac i gospodar Shual ne postignu financijski dogovor.
Muškarci su imali moć vezivati mlade u brak i razvrgavati njihovu vezu. Novac
je imao presudan utjecaj čak i u odabiru ženika. Naša obitelj financijski je stajala
prilično solidno. Međutim, jedna je stvar stajati solidno, a sasvim nešto drugo
imati više nego što vam je potrebno. Ušteđevine jednostavno nismo imali
dovoljno. Bude li gospodar Shual pohlepan, vjenčanje bi moglo ostati samo san
Ivanina srca.
Moja je majka tog dana zabranila Ivani da se laća bilo kakva posla. Poslala ju
je na dugotrajno kupanje i Keziah je sate i sate provela kovrčajući i ukrašavajući
joj kosu iako će joj ona biti pokrivena velom sve dok bude u društvu muškaraca.
Huzina majka Merab imat će povlasticu vidjeti je dok budemo večerali odvojeno
od muškaraca. Prije večere slatko vino i ukusni kolači bit će posluženi jednima i
drugima za zajedničkim stolom.
Moji su roditelji srdačno dočekali gospodara Shuala i njegovu obitelj te smo
92
svi posjedali na tek očišćene kauče. Ivana je stigla posljednja, s velom na glavi
kako i pristoji neudanoj djevojci. Čak ni veo nije mogao skriti ljepotu što je
zračila iz nje i Huza se zablenuo u nju zaboravivši je pozdraviti. Svi za stolom
prasnuli su u smijeh.
„Ne treba skrivati činjenicu da moj sin čezne za tvojom kćeri”, rekao je
gospodar Shual obraćajući se mom ocu. Došli smo isprositi njezinu ruku,
Benjamine. Ako je ona voljna, naravno.” Dobacio je upitan pogled Ivani. „Što ti
kažeš, dijete? Jesi li voljna poći za mog sina i biti mu supruga?”
Da mogu proizvesti točnu nijansu crvenila koje je obojilo Ivanino lice bila bih
bogatašica, pomislila sam. „Jesam, gospodine”, rekla je zureći u staklene perlice
na svojim cipelicama.
„Dobro. Vrlo dobro.” Shual je protrljao ruke. „Tvoj otac i ja razgovarat ćemo
o pojedinostima za večerom. Prekrasni mirisi dolaze iz tvoje kuhinje, Elizabeto.
Želudac mi krulji kao deva što riče.”
„Naredit ću da odmah posluže jelo”, rekla je moja majka odvevši žene u
unutarnju prostoriju koja je već bila pripremljena za večeru.
Dvije majke najveći su dio večere provele hvalisajući se izvrsnošću svoje
djece.
„Koliko je Huzi godina, ako smijem pitati, Merab?” upitala je moja majka.
„Dvadeset i četiri.”
„Tako je star? Iznenađuje me kako to da mu nisi već našla suprugu. Mojoj
Ivani tek je petnaest.”
„Ženin je posao udati se što ranije, a posao je muškarca ostati što duže
neženjom. Ako mene pitaš, Huza je premlad.”
Moja se majka ukrutila. „Izgleda da on ne misli tako.”
„Moj je sin sjajan na mnogo načina. Očekujemo da će imati veliku budućnost.
Ali, kao kod svih mladih ljudi, lijepo lice i njemu je zavrtjelo glavom. Što majka
može? Moramo podnositi pogreške svoje djece.”
Ugrizla sam se za usnu. Mojoj majci nije bilo drago čuti da se o njezinoj kćeri
govori kao o pogrešci. Poslije toga je raspoloženje u sobi opalo.
Došlo mi je da kleknem i s olakšanjem poljubim tepih kad su nam se ponovno
pridružili muškarci. Dotad je oštrica između dviju starijih žena postala oštra kao
u egipatskog bodeža. Bilo je očito da i jedna i druga misle da nitko nije dovoljno
dobar za njezina potomka.
Primijetila sam da su usne mog oca stisnute i blijede. Huza je, s druge strane,
imao na licu širok osmijeh po čemu sam zaključila da su se muškarci dogovorili
oko zaruka premda možda ne baš pod uvjetima koji bi zadovoljili moga oca.
„Ima li kakvih vijesti, oče?” osmjelila sam se upitati.
Duboko je udahnuo i položio ruku na Huzino rame. „Bit ćeš mi zet”, rekao je
93
ovjerivši zaruke riječima što ih je Saul rekao Davidu. Odahnula sam s
olakšanjem. Svi su, tko s više, tko s manje oduševljenja, blagoslivljali
Gospodina.
Huza je prišao Ivani i uzeo je za ruku. „Dajem ti dar koji će dostajati dok ne
bude plaćena puna cijena za mladenku. Misli na mene dok ga budeš nosila.” Na
prst joj je nataknuo prsten s rubinom veličine moje usne resice.
Napravila sam grimasu ne mareći za blistavu ljepotu dragulja. Prsten je
morao stajati čitavo bogatstvo. Sada će oni očekivati da Ivanin miraz bude
jednak njegovoj raskoši. Kako ćemo smoči toliko novca? Odjednom mi je sinulo
zašto moj otac sjedi tih i blijed ne sudjelujući u živahnom brbljanju.
Ako ništa drugo, imali smo godinu dana pred sobom. Moje vjenčanje bilo je
predviđeno za mjesec dana. Dva vjenčanja u jednoj godini. Pomogla sam ocu da
odvojimo bar dio novca za moj miraz. Znala sam da bi me Etan i gospodar Ezer
prihvatili čak i s malenim darom, ali imala sam svoj ponos. Ne bih mogla doći
svom suprugu praznih ruku. Dogodilo se da sam mu donijela brdo nevolja i
sramote. Učinila sam bar nešto kako treba.

94
 Trinaesto poglavlje

Srce čovječje smišlja svoju put,

ali Jahve upravlja korake njegove.
Izr 16,9


„Ne razumijem u čemu je problem”, rekao je Etan oslanjajući se o čvornato
maslinovo drvo. Bili smo sami u vrtu, na mjestu odakle se mogla vidjeti kuća, ali
predaleko da bi nas netko čuo. „Znaš da ću ti pomagati kad se uzmemo. Čemu ta
žurba oko Ivanina miraza? Imaš nekoliko mjeseci pred sobom.”
Slegnula sam ramenima.
„Eliana, nisam bio ni sat vremena s tobom zadnjih deset dana. To što sada
razgovaramo samo je stoga što nemaš kamo pobjeći. Jesi li ikad spavala više od
tri sata? Razboljet ćeš se nastaviš li ovim tempom.”
„Etane, ne miješaj se u to. Znam što radim.”
Njegove su se oci boje zlata suzile. Odmaknuo se od debla i prignuo se k
meni tako da su nam lica bila u istoj ravnini. „Onda mi objasni tako da mogu
razumjeti.”
Ugušila sam uzdah. Ne će odustati dok ne postigne što želi, pomislila sam.
„Nije riječ samo o njezinu mirazu.”
„Kršiš si leđa radi svog miraza? Misliš li da mi je stalo do njega?”
„Meni jest. Ne želim ući u tvoju kuću bez posljednjeg denara koji su
dogovorili naši očevi.”
„Benjamin je već stavio novac na stranu, Eliana. Rekao je to mom ocu
prošlog tjedna.”
Glava mi je klonula na prsa. „Dio je morao potrošiti. Naručio je više vune no
obično, a nismo imali dovoljno novca kad je pošiljka stigla. Ove godine trebat će
nam više robe ako želimo imati dovoljno za Ivanin miraz. Bili smo prisiljeni
nabaviti veću količinu vune i nismo mogli podnijeti dodatne izdatke.”
„Otac ti može platiti miraz kasnije. Znam da je častan čovjek.”
Odmahnula sam glavom. „Ispunit ćemo obećanje koje smo dali tvojoj obitelji.
Razradila sam plan. Pri kraju smo s cinoberom i tamnoplavom. S Viriatovom
pomoći mogli bismo imati dovoljno da tvojoj obitelji platimo sve što smo
obećali.”
95
 „Kako možeš biti tako tvrdoglava, ženo? Ne bih htio provesti prvu bračnu noć
s lešom. To je zadnje što čovjek želi doživjeti kad pomisli na bračnu postelju.”
Oči su mu gorjele vatrom koju sam i ranije znala primijetiti kod njega.
Srce mi je tuklo poput vojničkog bubnja. Ostala sam bez riječi. Vidjevši moje
lice, Etan je prasnuo u smijeh. „Potreban ti je odmor. Ne poslušaš li me, požalit
ću se tvom ocu i on će te prisiliti da prestaneš raditi. Tražit ću to od njega.”
„Nećeš!”
„Hoću, itekako. Želiš li nastaviti s poslom, morat ćeš manje raditi.”
„Nemam vremena, Etane.”
Nastavio je kao da nisam ništa rekla, „pridružit ćeš se svojim i mojim
roditeljima na gozbi u Avramovoj kući.”
Avram Ben Hesed bio je bogati židovski trgovac iz ugledne obitelji povezane
s rimskim plemstvom, židovskom aristokracijom i svim značajnijim trgovcima u
Jeruzalemu. Banketi što ih je priređivao jednom godišnje ušli su u legendu. Moji
roditelji nisu propustili nijedan od njih. Nikomu tko je imao čast biti pozvan nije
padalo na pamet izostati s najveće gozbe u Palestini, osim ako nije bio pred
vratima smrti. Ove godine obznanila sam da ne mogu doći zbog posla.
„Ako tvoj otac može odvojiti jednu večer za banket, ne vidim zašto ne bi
mogla i ti”, bio je uporan Etan.
„Otac mi je povjerio vođenje radionice. Sada sam ja odgovorna za nju, ne
on.”
Moje riječi nisu mu ništa značile, „Doći ću po tebe. Nemoj kasniti.”
Zviždučući neku melodiju, Etan se okrenuo i zaputio se prema vratima.
Uzrujano sam shvatila da zvižduče svadbenu pjesmu.
Vraćajući se u radionicu, naletjela sam na Kalva. Ruke su mu bile pune
tkanina i jedva je uspijevao hodati uspravno.
Podigla sam obrve. „Uzeli ste još robe? Kupili ste toliko tkanine u moga oca
da možete odjenuti omanju vojsku.”
„To mi je i bila namjera, o, zamamna Vestina kćeri.”
„Moja majka zove se Elizabeta”, oštro sam mu odgovorila. „I što treba značiti
kad kažete da Vam je to bila namjera?”
„Naši su vojnici poludjeli za kreacijama tvog oca. Platit će dobru cijenu za
njih. Tvoj otac nije zainteresiran da proširi posao u našu vojarnicu. Zato
kupujem robu od njega i prodajem je po višoj cijeni. Obojica imamo korist od
toga.”
Zablenula sam se u njega. „Zacijelo se šalite.”
„Zašto? Tvoj otac zna čime se bavim.”
„On zna?”
,,I želi mi sreću. Pitaj njega ako ne vjeruješ mojim riječima.”
96
 Odigavši malko haljinu, prošla sam pored njega i ukočenih leđa krenula
prema kući. Njegov tihi smijeh odzvanjao mi je u ušima još dugo poslije.
Na moje zaprepaštenje, otac je potvrdio Kalvovu tvrdnju. „Kakvu štetu to
može izazvati? Ne kanim ići u vojarnicu i trgovati s rimskim prostacima.”
,,I plaća ti punu cijenu za sve što kupi?”
„Nije još, ali hoće.” Otac je slegnuo ramenima. „Na kraju ću povećati
prodaju, a neću izgubiti ništa.”

* * *
Večer uoči gozbe kod Avrama za moj je ukus stigla prebrzo. U trenutku kad
sam izišla iz radionice te odjurila kući da se okupam i presvučem, Etan je već
bio stigao. Držao je svoje misli za sebe promatrajući kako jurim uz stubište
prema svojoj sobi. Prije nego što sam zalupila vratima, čula sam majku da se
ispričava.
Pogledala sam se u ogledalo. Uvojci su mi neuredno padali niz lice, tunika je
bila zgužvana, cipele zaprljane plavom bojom, a koža žućkasta i suha. Neuredna
kosa i odjeća zatekli su me nespremnom. Od kćeri trgovca tkaninama očekivala
se urednost i pristao izgled. Moja je odjeća govorila o stanju u kojemu se nalazi
naš posao. Otkad sam postala ovako ispijena i zapuštena?
Majka i Ivana pritekle su mi u pomoć. Rastrčale smo se po sobi; češljale su
mi kosu i istovremeno mi skidale odjeću, grabile u prolazu novu odjeću i
komade nakita. Spustila sam se niz stubište u daleko boljem izdanju. Bojala sam
se da će Etan biti nezadovoljan što kasnim. On se, međutim, tiho smijuckao.
„Što?” upitala sam hineći malodušno da sam uzrujana. Uplašio me
zaprijetivši mi da će tražiti od mene da prestanem raditi. Laknulo mi je kad sam
vidjela da se ne ljuti zbog mog kašnjenja.
„Nova moda?”
Pogledala sam niza se na mjesto u koje je upirao prstom. Na nogama sam još
uvijek imala radne cipele zamrljane bojom. Iz jedne od njih je, a da to nisam ni
znala, virio zgužvani rubac kojim sam se prala. Vukao se za mnom po podu
svakim korakom koji sam napravila.

* * *
Netko me snažno gurnuo u rebra i prenuo me iz nemirna sna. Zbunjena
bukom, zažmirila sam krmeljivim očima i isti čas sjetila se Avrama i njegove
gozbe.
Majka mi je gurnula pod nos pehar s novim vinom. „Ne smiješ nas osramotiti,
Eliana. Razbudi se.”
97
 „Da, majko.” Poslušno sam otpila gutljaj i odložila pehar na niski stolić.
Avramove gozbe bile su mješavina židovskih i rimskih običaja. Muškarci i žene
bili su zajedno u velikoj dvorani premda su žene bile na jednoj, a muškarci na
drugoj strani. Mogli smo promatrati jedni druge kroz ukrašenu kolonadu. Otac je
živahno raspravljao o nečemu s Kalvom. U prostoriji je bilo mnogo Rimljana, a
na moje veselje, mojoj sestri i meni ubrzo se pridružila Klaudija.
Hladeći se lepezom izrađenom od paunova perja i umetnutom u nešto kao od
čipke, naslonila se na kauč tik do mene. „Apolona mi, ovdje je tako sparno.”
Nekoliko žena ležerno je odšetalo prema drugom kraju dvorane noseći lutnje i
kitare. Bile su vrlo oskudno odjevene i pitala sam se koliko će im kože biti
otkriveno kad se sagnu. Lecnula sam se pomislivši da će Etan biti u prilici vidjeti
sve to bogatstvo zamamnog ženskog tijela.
„No dobro. Imat ćemo glazbu!” uskliknula je Klaudija ne vidjevši izraz na
mom licu. „Zar ne voliš pjevanje?”
Zarumenjela sam se od neugodnosti što sam uhvaćena u trenutku ljubomore.
„Volim, naravno. Samo što ove glazbenice nisu... Hm, nemaju dovoljno odjeće
na sebi.”
„Ne sviđa mi se pomisao na to da će ih Etan gledati. Možeš li zamisliti što će
vidjeti kad se sagnu?”
Klaudija je prasnula u smijeh. „Za tjedan dana udaješ se za njega pa mu
možeš staviti povez na oči kad ga budeš vodila na gozbu ako bas želiš.”
Njezine su me riječi zaintrigirale i neko sam vrijeme ozbiljno razmišljala o
onome što je rekla; sumnjala sam da bi se Etan složio s time. Ovo je posljednji
put što odlazimo na gozbu u Avramovu kuću, odlučila sam. Svijeće su ispuštale
dim, bilo je pretjerano kasno, zrak je bio zagušljiv. Bila sam sigurna da Etanu
neće nedostajati.
Iritantno odjevene sviračice počele su plesati i pjevati, a ja sam s gnušanjem
morala priznati da su izvanredne. Njihovi glasovi tvorili su prekrasan sklad, a
njihova glazbala ispunjavala su dvoranu očaravajućom melodijom.
,,U Rimu smo svake večeri slušali glazbu”, čežnjivo je rekla Klaudija.
Suosjećajno sam joj stisnula ruku. „Čezneš za zavičajem?”
Naslonila je glavu na moje rame. „Ne toliko sada kad si ti ovdje.”
Jela su počela pristizati na golemim srebrnim i zlatnim pladnjevima. Neka od
njih Klaudiji su bila nova pa sam joj objašnjavala što je u kojemu od njih. Avram
je mogao pozivati Rimljane za svoj stol i jesti i piti zajedno s njima te tako
izazivati mrštenje i nezadovoljstvo mnogih farizeja, ali na njegovu stolu nije bilo
jela koja je Zakon zabranjivao. Klaudija je bila razočarana vidjevši da jela koja
su nam donosili nemaju nikakve sličnosti s onima na Herodovoj gozbi. Bilo je
previše jela koja mi Židovi nismo smjeli jesti, a godila su rimskom nepcu.
98
 Topla jela i slatko vino uz nježnu glazbu harfe i lutnje koja je umirivala moje
napete živce učinili su svoje i počeo me je svladavati umor. Kapci su mi padali
sami od sebe i morala sam uložiti priličan napor da zadržim oči otvorenima.
„Pogledajte ovu siroticu”, uskliknula je Klaudija. „Zacijelo si iscrpljena.”
„Radi neprekidno, dan i noć”, rekla je Ivana.
,,U tom slučaju, moramo je otpremiti kući.” Dala je znak jednom od slugu
poslavši ga da dovede mog oca ili Etana.
Ustali smo i probili se između gostiju do dvorišta. Otac i Etan već su nas
čekali. Iznenadila sam se vidjevši da Kalv ide za nama. Jedan od slugu dovezao
je kola kojima smo se mi žene odvezle kući. Moj otac i Etan jahali su na konjima
priuštivši sebi ugodu na koju su obojica bili slabi premda je to podrazumijevalo
priličan trošak. No kad je moj otac pokušao uzjahati, pokazalo se da konj šepa.
„Nije dobro”, rekao je Kalv vrteći glavom nakon što je pregledao kopito.
„Nećete ga moći jahati večeras. Uzmite mog konja, Benjamine.”
Meni to nije bilo po volji jer smo već bili Kalvovi dužnici. Nije mi bilo jasno
otkud moja antipatija prema tom čovjeku. Proteklih nekoliko mjeseci više nam je
puta iskazao ljubaznost. Pa ipak, svaki put kad bi pokazao velikodušnost prema
nama, činilo se da očekuje nešto od nas zauzvrat - kao da u glavi ima neku nama
nepoznatu, neizgovorenu računicu.
Činilo se da nitko drugi osim mene ne osjeća takvu nelagodnost i ja sam taj
osjećaj zadržala za sebe znajući koliko je moj otac naklonjen Kalvu. Unatoč
tomu pokušala sam odvratiti oca od te ideje. Iako je Kalv ponudu izrekao krajnje
ležerno, dati svoga konja nekom drugom značilo je veliko povjerenje i
velikodušnost. Gesta je jednostavno bila izraz prevelike prisnosti. „Možeš s
nama kolima, oče.” Dodirnula sam rukom sjedalo na kojemu sam sjedila.
Otac se namrštio i odmahnuo glavom. Činilo mi se da odbijanje mog
prijedloga ima više veze s njegovom nevoljkošću da sjedi pored mene nego s
njegovim oduševljenjem što može prihvatiti Kalvovu ponudu. Srce mi se steglo
zbog njegova odbijanja. Nikad me nije napustio taj neobičan osjećaj praznine
koji mi je trgao srce svaki put kad bi me odbijao od sebe.
„Kako ćete Vi kući ako uzmem Vašeg konja, Kalve? Pješice ću”, rekao je
otac.
„Ne budite smiješni. Vaša je kuća puno dalje od mog stana. Priđite. Pomoći
ću Vam. Pripremite se za jahanje svog života.” Kalv je ispružio ruku i znakom
pozvao mog oca.
Otac se nasmiješio na pomisao da će jahati na konju kojega je dresirao jedan
Rimljanin. Uzjahao je i pogledao prema dolje. „Bome je visok.”
Kalv je slegnuo ramenima. „Nije tako lijep kao vaši arapski konji, slažem se.
Ali Perzej je jak i pouzdan.”
99
 „Zahvaljujem.”
Krenuli smo oštrim kasom koji mi je prodrmao sve kosti dok sam se čvrsto
držala za rub kola. Etan je jahao usporedno s kolima, tik uz mjesto na kojemu
sam sjedila. „Kopniš meni naočigled. Vodi računa o mojim riječima, Eliana. Ne
smiješ ustajati iz postelje prije sredine jutra.”
Nisam se obazirala na njegove riječi. Nikad nisam ostajala tako kasno u
postelji pa neću ni sada, pomislila sam.
„Elizabeta, povjeravam ti brigu za svoju suprugu. Ne smije ništa raditi do
podneva. Mogu li ti vjerovati da ćeš je čuvati?” Iznenada je zastao i oštro
uzdahnuo. Zatim je bez riječi polegao na leđa svog konja, potegao uzde i
odgalopirao.
Žurila sam za njim zaprepaštena. Prizor koji mi se ukazao pred očima sledio
mi je krv u žilama. Moj otac klatario se na Perzeju koji je galopirao
zastrašujućom brzinom. Bilo je očito da je izgubio kontrolu nad životinjom.
Iznenada konj se propeo na stražnje noge i zanjištao kao da je u agoniji.
Kao u usporenom prikazivanju, vidjela sam da je ispustio uzde. Rukama je
divlje mlatarao po zraku. Zgranula sam se, a nokti su mi se čvrsto ukopali u
stranicu na kolima gledajući ga kako maše rukama. Zatim se čvrsto uhvatio za
grivu uspijevajući se nakratko održati u sedlu dok konj nije ponovno dodirnuo
zemlju kopitima. Odmah zatim životinja je zarzala oglasivši se neprirodnim
zvukom od kojega mi se nakostriješila svaka dlaka na ruci. Zatim se Perzej još
silovitije propeo na stražnje noge.
Ovaj se put moj otac nije uspio održati u sedlu. Ispao je iz njega i poletio
natrag prevrnuvši se nekoliko puta u zraku poput minojskog akrobata. Čula sam
tup udarac koji mu je morao polomiti sve kosti. Ostala sam bez daha. Majka je
vrištala. Ivana, koja je sjedila do mene, nagnula se naprijed kao da će se
onesvijestiti. Vozač je zaustavio kola tako naglo, pokušavajući umiriti magarca
preplašenog žestinom Perzejevih pokreta, da mi se činilo da ću polomiti sve
zube.
Laknulo mi je kad sam vidjela da se moj otac pridiže na taktovima. Drhtavim
je prstima brisao prašinu s prsnog koša u kojemu je, kako se činilo, osjećao
strahovite bolove. No bio je dobro. Po njegovim kretnjama vidjela sam da nije
teško ozlijeđen. Sam Bog ga je spasio!
Boljet će ga i imat će masnice, shvatila sam s olakšanjem. Moj je otac bio
mrzovoljan bolesnik. Predstojao nam je težak tjedan. Nasmiješila sam se na tu
pomisao.
A onda se dogodilo nešto nezamislivo.
Kalvov konj ponovno se propeo na stražnje noge. Otac je podigao pogled.
Oči su mu se raširile i vrisnuo je glasom hrapavim od straha. Nije imao vremena
100
prevrnuti se da otpuže. Perzej je svom silinom spustio kopita i zadao mu težak
udarac u glavu koji smo čuli svi u kolima.
Etan je stigao upravo u tom trenutku. Toliko se nagnuo iz sedla da se još
samo stopalima Odjenutim u ostruge držao za svog konja. Agilnošću koja je
nadilazila ljudsku snagu dohvatio je Perzejeve uzde i povukao ih žestokim
trzajem. Na trenutak mi se učinilo da će ga konj svojim snažnim opiranjem
izbaciti iz sedla. No Etan je bio prejak za njega i konj je poslušno pošao za njim.
Skočila sam iz kola i potrčala prema ocu.
„Čuvaj se, Eliana!” povikao je Etan. „Još mi se može oteti.”
Ne obazirući se na njegove riječi, kleknula sam pored očeva nepokretnog
tijela. Prevrnulo mi se u želudcu kad sam vidjela mjesto na njegovoj glavi u koje
ga je konj udario kopitom. Niz lice mu se slijevala krv i natapala prašinu pod
njegovom glavom. Krv mu je curila iz nosa i iz ušiju. S olakšanjem sam
primijetila da još diše. Što sam nježnije mogla, uklonila sam mu kosu s lica; ono
što sam vidjela zamalo me natjeralo na povraćanje. Lubanja mu je bila
napuknuta, a iz rane je virio komadić kosti.
Majka je naricala u kolima. Silno komešanje natjeralo me da podignem
pogled. „Bježi, Eliana!” povikao je Etan.
Perzej je istrgnuo uzde iz Etanove ruke. Krupne smeđe oči divlje su mu se
prevrtale; bolno je zanjištao, a zatim je jurnuo prema meni. Etan se ispriječio na
putu podivljaloj životinji, koja je strahovitom brzinom grabila ravno prema
meni, pokušavajući je zaustaviti. Perzej je oborio Etana, ali njegov junački skok
donekle je ipak usporio životinju. Imala sam tek toliko vremena da se bacim u
stranu i za dlaku izbjegnem njegova smrtonosna kopita.
Konj je progalopirao pored mene i odjurio u pokrajnju uličicu iz koje je
došao. Mogla sam se samo nadati da neće ozlijediti još nekoga u svojoj
bjesomučnoj jurnjavi. „Etane! Etane!” povikala sam gušeći se u suzama koje su
mi se slijevale niz lice. Ako ga je konj ozlijedio dok me je pokušavao spasiti...
Nisam mogla završiti misao.

101
 Četrnaesto poglavlje

Ti izbroji dane mog progonstva,

sabrao si suze moje u mijehu svom.
Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?
Ps 56,9


Etan je kašljao. „Dobro sam, Eliana. Udarac me je samo ostavio bez daha.”
Laknulo mi je kad sam vidjela da ustaje i hramlje prema meni. „Kako je tvom
ocu?”
,,Oh, Etane.” Riječi su me izdale.
Spustio se na koljena pored mene i pažljivo pregledao mog oca. „Rana je
ozbiljna. Ali dok je živ, uvijek postoji nada.”
„Što da radimo?” Duh mi je bio smućen. Nisam mogla smisliti ništa pametno.
Bogu hvala, Etan je sačuvao prisutnost duha. Otrčao je do kola i pomagao mojoj
majci i Ivani da siđu. Moja je majka, držeći se za Etanovu ruku, prišla ocu. Brzo
sam pokrila ranu na njegovoj glavi rupcem znajući da bi je pogled na njegovu
ozljedu uništio.
Obgrlila sam joj rukom rame. „Diše. Vidiš?” Oslanjala se o mene plačući.
Etan i sluga dovezli su kola što su bliže mogli. Na moje iznenađenje, Kalv je
utrčao među nas. „Što se dogodilo? Perzej se vratio zapjenjen i bez jahača.
Uplašio sam se da se nije dogodila kakva nesreća.”
„Vaš konj zbacio je Benjamina i dobro ga izudarao”, rekao je Etan
odsječenim glasom. „Kad ste već ovdje, pomozite mi da ga smjestim u kola.”
Kalv je kleknuo pored mene. Ispružio je ruku s namjerom da makne moj
rubac s očeve glave. Ščepala sam ga za ruku ne dajući mu da to učini, plašeći se
da će mojoj majci pozliti kad mu vidi lice. Kalv me pogledao. „Zašto ne odvedeš
majku do mjesta na kojemu je tvoja sestra? Etan i ja pobrinut ćemo se za tvog
oca,”
„Neću.”
„Eliana, u pravu je”, rekao je Etan. „Hajde, Elizabeta, daj nam mjesta da ga
pomaknemo.” Zgrabio je moju majku za ruke i podigao je.
„Hvala”, rekla sam odbijajući se pomaknuti. Odlučila sam ostati s
muškarcima i pomoći ocu. Etan je uzdahnuo i žurno odveo moju majku prijeko
102
na drugu stranu ulice gdje je sjedila Ivana oslanjajući se o zid.
„Žao mi je što je moj konj ozlijedio vašeg oca”, rekao je Kalv. Glas mu je bio
tih i težak.
„Zašto ste inzistirali na tome da uzjaše tog vražjeg stvora?” prosiktala sam, a
strah i šok ustupili su mjesto srdžbi. „Taj konj ima đavolju ćud.”
„Žao mi je”, ponovio je mirnim glasom. „Perzej je neposlušan, ali rijetko je
jogunast bez razloga.”
„Nije jogunast? To je bojni konj, obučen da ubija zajedno sa svojim
vlasnikom! Što ste imali na umu tjerajući mog oca da ga uzjaše?”
„Eliana, od toga nema koristi”, rekao je Etan pridruživši nam se. „Moramo ga
odmah odvesti liječniku.” Sagnuo se i podvukao ruke pod očev trup. „Pomozite
mi da ga podignemo, Kalve. Nježno. Eliana, pazi da mu se glava miče što
manje.”
Uspela sam se u kola i sjela pored oca pazeći da ne miče glavu. Ivana i moja
majka čučale su stišćući mu čvrsto ruke, preklinjući ga da ne umre, glasno
plačući. Poželjela sam im doviknuti da prestanu s jaukanjem. Njihovo jaukanje
probadalo mi je srce poput vatrenih strijela.
„Nešto nije bilo u redu s tim konjem, Kalve”, čula sam Etana. Zapovjedio je
našem slugi da uzjaše njegova konja i ode po liječnika, a sam je vozio kola što je
brže mogao vodeći pritom računa o tome da ne pogorša očevo stanje.
Kalv, koji je sjedio pored njega, slegnuo je ramenima. „Životinje znaju biti
nepredvidljive.”
„Ne. Kažem Vam, ponašao se kao da ga nešto boli. Pogledajte ispod sedla.
Možda ima ranu ili posjekotinu.”
„Osobno sam ga osedlao danas poslijepodne. Sve je bilo u redu. Bila je to
tragična nesreća, ništa više. Jako mi je žao. Jadni Benjamin. Bojim se da mu se
ne piše dobro.”
Zgranula sam se. Etan je dobacio Kalvu pakostan pogled. „Izrecite još samo
jednu riječ i progutat ćete sve zube zajedno sa svime što ste rekli. Mogla vidjeti
izraz Kalvova lica. Vidjela sam samo da mu prsti stišću balčak mača i da koji
trenutak kasnije njihov stisak popušta.

* * *
Liječnik je došao i učinio što je mogao. Etan se iskrao kad je liječnik stigao
ne rekavši mi kamo ide. Ostala sam s liječnikom dok je pregledavao mog oca i
tjeskobno slušala njegovu prognozu.
„Čudi me što je još živ”, rekao je brišući mu čelo. „Ne znam može li dočekati
jutro.”
103
 Bdjeli smo uz njega cijelu noć nemoćni učiniti bilo što za njega. Etan se
vratio nekoliko sati kasnije šutljiv i smućen.
„Kamo si otišao?” upitala sam. Već smo bili poslali slugu da Jeruši i Ezeru
kaže za nesreću i oni su došli kako bi bili s nama u našoj nevolji. Iznenadila sam
se kad sam čula da se Etan nije vratio kući nakon odlaska.
Duboko je udahnuo. „Otišao sam u tvrđavu Antonia. Želio sam osobno
pregledati Perzeja.”
Začudila sam se. „Kako si se uspio približiti tom stvoru u tvrđavi punoj
rimskih vojnika?”
„Izdašan mito omekša i najtvrđe srce bilo ono rimsko ili čije god. Stražar je
bio neprekidno uz mene pazeći da ne učinim kakvu štetu dok pregledavam
konja, no kad sam mu dao vrećicu srebrnjaka, dopustio mi je da učinim sve što
je bilo potrebno.”
„Što si otkrio?”
„Nešto vrlo neobično. Na leđima, na mjestu gdje stoji sedlo, bila je uska i
duboka rana. Nije to bila obična rana. Više je nalikovala probodu, baš kao da je
netko stavio oštar čavao pod sedlo. Pod težinom jahača čavao je morao prodirati
duboko u tijelo jadne životinje i zadavati joj užasan bol.”
„Misliš da je netko namjerno to učinio?”
„Gotovo sam siguran. Ispod sedla nije bilo ničega; tko god da mu je stavio taj
čavao, uklonio ga je prije nego što sam došao.”
„Zašto bi netko želio ubiti mog oca?”
„Ne tvog oca. Mislim da je netko htio ubiti Kalva. Nitko do posljednjeg
trenutka nije mogao znati da će Rimljanin dati svog konja nekom drugom. Tko
god da je stavio čavao, želio je nauditi Kalvu. Tvoj je otac imao nesreću što je
jahao konja u krivo vrijeme.”
Zgranula sam se. „Jesi li rekao Kalvu?”
„Morao sam. Ima pravo znati ako ga netko pokušava ubiti.”
„Je li pokušao osporiti tvoju tvrdnju?”
„Nije kad je vidio duboku ranu na Perzejevim leđima. Ništa nije rekao. Ali
bar nisam više gledao onaj nadut osmijeh na njegovu licu.”

* * *
Rabin Zakej došao je u posjet mom ocu. Mi Židovi više vjerujemo Božjoj
iscjeliteljskoj moći nego liječnikovu umijeću. U prvi mah bila sam ohrabrena
rabinovim dolaskom i zahvalna što je našao vremena za nas. Možda se njegove
molitve pokažu djelotvornima ondje gdje su zatajile liječnikove trave. Zatim je
progovorio.
104
 „Bog ga kažnjava”, rekao je. „Benjamin je morao učiniti veliko zlo u Božjim
očima kad ga je ovako ošinuo.”
Etan je bio u sobi zajedno s nama. Skočio je i uspravio se kao svijeća pred
rabinom. „Rabine Zakeju, ne mislite valjda da je svaka nesreća posljedica Božje
nemilosti?”
Rabin je brektao. „Ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i
prekršite moj Savez ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja
učiniti vama: podvrgnut ću vas strepnji iznemoglosti i groznici što oči troše, a
život gase. Riječi Zakona optužuju Benjamina, ne ja, mladiću.”
„Budite oprezni, rabine Zakeju, jer vaše riječi sliče riječima Jobovih
prijatelja. Znam da je ovo učenje rašireno među mnogim farizejima. Znam da
propovijedate da su naše patnje posljedica naših grijeha. Ali, koliko se sjećam,
kad su Jobovi prijatelji istim riječima optužili Joba, Gospodin im je rekao:
Raspalili ste gnjev moj jer niste o meni onako pravo govorili kao moj sluga Job.
Pazite da u svom žaru ne biste klevetali našega Gospodina da ne bi isto rekao i o
Vama.”
Na moje olakšanje, farizej Zakej otad više nije prekoračio prag naše kuće.
Unatoč tomu, njegove riječi ostavile su mi gorak okus u ustima koji nije nestao
ni nakon što nas je prestao posjećivati. Je li nas Bog prokleo zato što smo zli?
Znači li to da je svaka tuga koja nas je snašla kazna koju nam on šalje?

* * *
Sedam je dana liječnik dolazio i odlazio noseći svoje ljekovite trave i napitke.
Ništa nije pomoglo. Moj se otac nije probudio. Iza uha i ispod očiju imao je
masnice zbog kojih mu je koža poprimila nezdravu ljubičastoplavu boju
prošaranu žutom. Osim ove promjene u boji masnica i neobičnog podrhtavanja
kapaka ništa se drugo nije promijenilo ni u njegovu izgledu ni u stanju.
„Ne znam što ga drži na životu. Sumnjam da je to zbog mojih trava i
napitaka”, rekao je osmoga dana liječnik.
„Hoće li mu biti bolje?” upitala sam kad sam bila sigurna da me majka ne
čuje.
„Ne očekujem poboljšanje. Sada mu je potreban prorok oboružan čudima, ne
liječnik s torbom ljekovitih trava. Dolazit ću i dalje ako želite i činiti sve što
mogu. Ali ja sam častan čovjek i ne želim vam davati lažne nade.”
Doći će dan kad ću znati cijeniti ovakvo poštenje. Na trenutak sam
zanijemjela prestravljena sviješću o našoj bespomoćnosti. Nakon što sam
ispratila liječnika, vratila sam se ocu. Ivana i majka otišle su na počinak, a ja sam
ostala sama s ocem.
105
 Dotad sam još koliko-toliko uspijevala obuzdati osjećaje. Trudila sam se
pokazati jakost kako bi se Ivana i majka lakše nosile s problemom. Liječnikove
riječi bile su previše za mene. Moje slabašno nastojanje da obuzdam svoje
osjećaje konačno me izdalo. Glava mi je klonula na očeve grudi i gorko sam
zaplakala.
„Molim te, preklinjem te, probudi se!” kukala sam. „Preklinjem te, tatice.
Neizmjerno te volim. Potreban si mi. Ne napuštaj me bez oprosta. Žao mi je
zbog Josipa. I ne znaš koliko mi je žao. Tatice, tatice! Kako ću dalje? Kako ću
skrbiti za majku i Ivanu bez tebe?”
Oči su mu zatreptale. Bilo je to sve. Nikakva znaka koji bi mi rekao da me
čuje. Nemoćno sam ga udarala šakama po prsima. „Vrati nam se! Nedostaješ mi.
Trebam svog oca!”
Dvije snažne ruke ovile su se oko mene i otrgle me od njega.
„Smiri se već jednom, Eliana.” Etan me je privinuo uza se i čvrsto me držao
rukama, a ja sam i dalje jecala kao neutješno dijete.
„Oprosti”, rekla sam kad sam isplakala sve suze. Nisam se trebala ovako
prilijepiti za Etana. Ta još nismo bili ni vjenčani. Zgranula sam se postavši
iznenada svjesna te činjenice. Ovo je trebao biti dan našeg vjenčanja. ,,Oh,
Etane, vjenčanje!”
Uputio mi je nakrivljen osmijeh. „Neka te to ne brine. Odgodio sam ga prije
nekoliko dana kad se dogodila nesreća.”
„Oprosti mi.” Znala sam da je razočaran. Čekao je toliko dugo, a ja sam opet
onemogućila njegove želje.
Izveo me je iz sobe. „Nisi ti kriva, Eliana. Razočaran sam, naravno. Ali ne ide
sve uvijek onako kako čovjek planira.”
„Kako možeš na sve pristajati? Kako to da ne zavrištiš od nezadovoljstva?”
„Provodim više vremena u molitvi. Počinjem shvaćati da biti poslušan Bogu
ne znači upirati oči u naše žudnje, nego hodati korak po korak putem što nam ga
Gospodin otvara. Umoran, ranjen, svladan. Nije važno. Jednostavno koračaš
putem kojim te Bog vodi i ne obazireš se na ono što bi htio imati. Tako se učim
strpljivosti.”
„Da sam bar ja tako blizu Gospodinu kao ti.”
„I ti možeš biti.”
„Možda jednog dana”, rekla sam bez trunke nade.
Etan se počešao po sljepoočnici. „Bog zna za tvoje patnje, Eliana. Zna za
svaku suzu koju si prolila. On te nije napustio. Moraš se truditi da ti ne napustiš
njega.”
„Nisam ga napustila.” Odmahnula sam glavom dajući još više izraza svojim
riječima. „Nisam izgubila vjeru. Jednostavno... ne mogu mu se približiti.”
106
Prekrižila sam ruke na prsima i zatakla ih pod pazuhe. „Etane, moramo
razgovarati o nekim stvarima od praktične važnosti.”
Kimnuo je glavom. „Liječnik mi je maločas, kad je odlazio, rekao što
prognozira. Moramo se dogovoriti oko brige za tvoju obitelj.”
Zastali smo pored maslinova stabla u vrtu. Klonula sam na zemlju i naslonila
se leđima na tanko deblo. „Nemam više snage, Etane. Kako da vodim
domaćinstvo? Kako da osiguram sestrin miraz, kako da vodim očev posao?”
Suze su mi ponovno navalile na oči. „Shrvana sam.”
Etan je čučnuo preda me. „Sjećaš li se riječi Izaije, proroka? On je obećao da
će Gospodin dati snagu slabima. I da će dati još veću moć onomu bez moći.
Možeš mu vjerovati, Eliana. On će skrbiti za tebe i za tvoju obitelj.”
Šmrcala sam dok mi se suza kotrljala niz lice. Obrisala sam je nestrpljivom
kretnjom. Kakve veze Bog ima s osobom poput mene? Vlastiti me otac odbacio
od sebe. Kako Bog neba i zemlje ne bi učinio isto? Zašto bi mi pomogao?
„Htio sam predložiti nešto”, rekao je Etan ne obazirući se na moju šutnju. „Ne
odbijaj me prije nego što dobro razmisliš. Želim da se vjenčamo jednostavno i
tiho, u znak poštovanja prema Benjaminovoj bolesti. Preselit ću se ovamo i
pomagati vam u poslu.”
„Nema se o čemu razmišljati. To ne dolazi u obzir, Etane. Nena ni mjesec
dana kako mi je gospodar Ezer rekao da se namjerava povući i glavninu posla
prepustiti tebi. Znam da Danijel brine o računima, ali njega ne zanima ostali dio
tvog posla. Rijetko putuje i nema gotovo uopće dodira s vašim kupcima. Sada je
sve na tvojim leđima, Etane. Tvoj otac ne može bez tebe.”
„Neću ga ostaviti na cjedilu. Brinut ću se i dalje o našoj trgovini. Istodobno
ću voditi računa o interesima tvoje obitelji.”
„Ti vrlo dobro znaš da je to nemoguće. Ne možeš voditi oba posla. Ne mogu
to tražiti od tebe.”
Etanove su se oči suzile. „Zašto mi ne vjeruješ, Eliana? Znam da će biti teško,
poglavito u početku. Ali moći ću izići na kraj s time.”
„Ne kažem da nisi sposoban. Ali cijena takve žrtve jednostavno je previsoka.
Ne mogu to tražiti od tebe.”
„Mogli bismo zajedno, ti i ja.”
Odmahnula sam glavom.
„Onda prodaj očev posao i preseli se s obitelji k nama.”
Zagnjurila sam lice u šake. „Ne mogu! To bi dotuklo moju majku - izgubiti
najprije muža, a onda i svoj dom. Osim toga, Huzin otac neće htjeti primiti u
kuću osiromašenu nevjestu. On nije kao ti i tvoj otac, Etane. Njemu je silno stalo
do njegova dostojanstva i položaja u društvu. Neovisno o tome kakve osjećaje
Huza gaji prema Ivani, njegovi roditelji neće pristati na njihovo vjenčanje ako u
107
potpunosti ne zadovoljimo njihove zahtjeve u pogledu miraza, a oni su veliki, ti
to znaš.”
Etan je ustao i počešao se po zatiljku. Doimao se iscrpljenim, ne bez razloga.
Radio je cijeli dan, a zatim je svaki slobodan trenutak provodio s nama u našem
domu pomažući nam u radionici i dajući podršku trima ženama u potrebi.
Srce mi je bilo ispunjeno ljubavlju prema njemu. Dobrota nijednog čovjeka
na Zemlji nije se mogla usporediti s njegovom. Na trenutak sam osjetila slabost.
Pomisao na preseljenje u njegov dom, da se povjerim njegovoj brizi i dopustim
mu da preuzme odgovornost za zamršene poslove moje obitelji toliko me je
boljela da sam morala pokriti usta dlanom kako ne bih glasno dala izraz svojim
osjećajima. Kakva bi to vrsta ljubavi bila? Kako bih mogla biti tako sebična i
uzeti tako mnogo, a dati zauzvrat tako malo? Kako bih mu mogla natovariti na
vrat tako velike probleme?
,,Da bar mogu voditi posao bez očeve pomoći. Ali od toga nema ništa. Nitko
u Jeruzalemu neće htjeti kupiti robu u trgovini koju vodi žena.”
Etan je neko vrijeme šutio. Lice mu je bilo blijedo i nepokretno. Zaustio je
nešto reći, no odmah je zatvorio usta kao da se ne može natjerati da kaže što ima
na umu.
„Što je?” upitala sam.
S mukom je progutao pljuvačku. „Vjerujem da postoji način. Nitko ne zna
koliko je tvoj otac teško ozlijeđen. Krit ćemo od drugih. Ljudi će znati da je
bolestan i da je zalegao u krevet. Ali dopustit ćemo da ljudi misle da on i dalje
vodi posao iz pozadine. Viriato se može trajno preseliti k vama. On može
preuzeti poslove koje je obavljao tvoj otac.
Sve dok ljudi budu vjerovali da tvoj otac i dalje upravlja poslom, pa bilo to iz
pozadine, kupci će i dalje dolaziti.”
Uspravila sam se razvedrivši se prvi put u djelom tjednu. „Misliš?”
„Kažem ti. Ljudi već znaju da si u ovom poslu. Nitko vam nije okrenuo leđa
osim šačice okorjelih zasukanaca. Ne će biti nikakve razlike sve dok budemo
mogli skrivati istinu o stanju u kojemu se nalazi tvoj otac.”
„Etane.” Zagrizla sam okrajak nokta. „Želiš da vodim očev posao?”
Usta su mu se iskrivila na jednu stranu. „Ti želiš voditi očev posao. Ja ti samo
želim reći da je to moguće.”

108
 Petnaesto poglavlje

Prijatelj ljubi u svako vrijeme,

a u nevolji i bratom postaje.
Izr 17,17


Na moje iznenađenje, Kalv je svaki svoj slobodan trenutak počeo koristiti da
nam dođe u posjet, posebice prvih tjedana. Možda se osjećao krivim za očevu
nesreću misleći da je ta sudbina bila namijenjena njemu.
Nikad nam nije rekao tko mu je htio nauditi. Nekoliko puta sam ga pokušala
upitati o tome, ali ni moja ljupkost ni moje salijetanje nisu imali nikakva učinka.
Najčešće je izbjegavao tu temu ili je šutio. Nije znao ili nije želio otkriti ime
krivca. Morala sam se pomiriti s neznanjem. Za njegovih učestalih posjeta
shvatila sam jednu stvar: Decima Kalva bilo je nemoguće pokolebati kad je
nešto odlučio. Niste ga mogli nagovoriti da prihvati bilo kakav kompromis. Ako
nije naumio otkriti ime krivca, ništa ga, nikakav poticaj ni dosađivanje, nije
moglo natjerati da se predomisli.
Uz to znao je biti neobično pažljiv. Katkad bi došao s punim naramkom
egzotičnog voća dostupnog samo rimskim službenicima. Katkad bi, opet, skinuo
sa sebe svoj grimizni ogrtač i pomogao slugama prenijeti tešku škrinju ili golemi
razboj. Osim toga, nikad nije dojahao na Perzeju znajući da bi to uzrujalo moju
majku.
Ne jednu noć znala je zateći Kalva pored kreveta mog oca gdje ga šutke
promatra s izrazom lica koje je bilo nemoguće odgonetnuti. Moja srdžba prema
njemu kopnila je pred njegovom očiglednom briznošću.
„Zašto ne prodate Benjaminov posao?” izlanuo je nekoliko dana poslije
nesreće, „Ne možete se nadati da ćete moći nastaviti u istome stilu. Ubit ćete se
pokušavajući voditi poslove. Taj posao nije za ženu.”
Podigla sam obrve. „Rimljanke mu možda nisu dorasle. Mi Židovke sazdane
smo od čvršćeg materijala.”
Ruka mu je poletjela uvis u gesti neobuzdanog zgražanja. Način govora bio
mu je neobično izražajan - govorio je cijelim tijelom, ne samo jezikom. „Vi ste
najtvrdoglaviji stvor što su ga bogovi ikad poslali na ovaj svijet. Da ste mi žena,
dobili biste batine.”
109
 Silno sam mu željela odgovoriti da u tom slučaju nije nimalo neobično što
živi sam, takoreći, na kraju svijeta. Ipak, zadržala sam svoje mišljenje za sebe.
Ionako je mislio da sam rospija. „Tada sam zahvalna Gospodinu što je smatrao
prikladnim da budem zaručena za Etana. Uzgred budi rečeno, nisu me bogovi
poslali na ovaj svijet. Gospodin me je poslao ovamo. Pravo govoreći, isto vrijedi
i za Vas.”
„Bar mi dopustite da Vam pomognem.”
„Ne treba mi pomoć.”
„Varate se, treba Vam. Uskoro ćete morati platiti porez. Pobrinut ću se da ga
platite nasamo tako da ne morate čekati u redu i razgovarati s nekim osornim
poreznikom. Koliko dugujete? Hoćete li moći platiti cijeli iznos?”
„Ne znam.”
„Dajte mi Vaše knjige i ja ću Vam srediti porez. Nisam samo pristao vojnik
vješt oružju, znate; umijem i s računima.”
Ugrizla sam se za usnu da ne bih prasnula u smijeh. „Etan će mi pomoći”,
rekla sam odlazeći. Zastala sam na vratima i okrenula se. „Hvala Vam, Kalve.”
Dan uoči godišnjice Josipove smrti sama sam posjetila njegov grob. Kako je
tek nedavno bio uklesan u stijenu, još uvijek se doimao novim. Sjela sam pored
groba i razmišljala o malenom dječaku kojega smo izgubili i u jednom trenutku
mi je sinulo da ista sudbina čeka svakog od nas. Nitko ne može umaknuti smrti.
Na kraju vas uzme k sebi približavajući vam se korak po korak, crpeći vam
snagu, slabeći vam tijelo, umarajući vam srce. Ljepota, snaga i blistavost ne
mogu nikoga spasiti od njezina pustošenja. Smrt će nas na kraju progutati cijele i
svi ćemo se pridružiti Josipu u zemlji i pretvoriti se u kosti i prah.
Kakve smo mi budale! pomislila sam. Nemamo odgovor na smrt, zbog čega
sve naše nade vezujemo uz ovaj svijet? Kao da ovaj svijet može ublažiti naše
žudnje i učiniti nas doista sretnima.
Nisam mogla poreći da život donosi i neke dobre stvari. Stvari koje vas mogu
zabljesnuti i oduzeti vam dah. No čak i te dobre stvari nisu trajne. Na neki svoj
način pridružuju se Josipovim kostima i također se pretvaraju u prah. Snovi
umiru jednako sigurno i neopozivo kao tijelo.
Zatim mi je na pamet pala jedna neobična misao. Bog može dati značenje
svemu tomu. Može unijeti svjetlo i nadu u nešto što nitko ne može poništiti.
Samo on može udahnuti život u taj prah i dati smisao prolaznim stvarima. Samo
on može utažiti našu glad i pobijediti našeg moćnog neprijatelja, smrt.
Ali ja Boga ne zanimam. Njegova me milost mimoišla. Pokaže li se da je
farizej Zakej u pravu, čeka me njegov sud, strog i prijeteći. Ne odveć različit od
osude što ju je u svom srcu nada mnom izrekao moj otac. Sat vremena kasnije
vratila sam se u radionicu, a sve veće obveze otjerale su takva razmišljanja iz
110
mog duha.

* * *
Viriatova pomoć bila je presudna u očuvanju našeg obrta. Primao je i
otpravljao kupce, a ja sam vodila brigu o radionici, proizvodila nove tkanine,
miješala boje i kreirala uzorke uvodeći malo-pomalo značajne promjene u
procesu proizvodnje. Prolazili su mjeseci, a moj otac nije se ni za dlaku
promijenio. Majka i Ivana brižno su ga dvorile. Vjerujem da je ostao na životu
zahvaljujući isključivo snazi njihove ljubavi i njihovu ustrajnom služenju.
Možda ga je Bog poštedio zato da ja mogu i dalje brinuti o našoj obitelji.
Malo-pomalo roba se počela gomilati i naša se prodaja povećala. Nevelika hrpa
ušteđevine u kutiji namijenjene Ivaninu mirazu rasla je sve više. Do kasne jeseni
proizveli smo znatne količine vune i lanenih tkanina. Velik dio se prodao, ali
pozamašan dio ostao je i dalje u skladištu.
„Što misliš, koliko će nam prihoda donijeti ova gomila?” upitala sam Viriata,
ne odveć sigurna da će prodaja gomile robe što je rasla u kutu naše radionice u
potpunosti pokriti Ivanin miraz. Dva tjedna ranije proslavila je svoj šesnaesti
rođendan i Huza joj je poslao na dar masivnu zlatnu ogrlicu. Ivani je to bio izvor
radosti; meni samo još jedan podsjetnik da moramo povećati svoju zaradu.
Viriato je slegnuo širokim ramenima. „Ne znam dok svaki komad ne
premetnem preko ruku i odredim mu cijenu.”
„Učinimo to danas.” Muškarci su sve odnijeli u očev ured, a Viriato i ja uzeli
smo procjenjivati vrijednost svakog komada tkanine. Viriato je procjenjivao robu
svojim oštrim i iskusnim okom, a ja sam pregledavala očeve račune
pokušavajući izračunati koliko ćemo davanja morati platiti u idućim mjesecima.
„Zašto ne uzmete pisara?”
„Pisare treba platiti.”
„Skuplje je kad ih nemaš. Što ako pogriješite u računu?”
„Ne stvaraj mi nervozu u želudcu, Viriato. Ionako je već sav zauzlan.”
Kroz njegovu crnu bradu bljesnuo je širok osmijeh. „Ne bojte se. Etan će
voditi brigu o Vama. Samo Vi i dalje radite poslove za koje imate dara. Nastavite
izrađivati tkanine, ja ću ih prodavati, a denari će nam se samo slijevati u ruke.”
Preokrenuo je komad zelene vunene tkanine na drugu stranu. „Ah, ovo je pravo
remek-djelo. Korištenje šafrana umjesto sivkastozelene boje rezede definitivno
se isplatilo. A tek ovaj utkani srebrn: konac - čini je naprosto neodoljivom. Ovaj
komad postići će dobru cijenu.”
Osmjehnula sam se. „Zahvaljujući tebi i dosad je bilo tako. Ne znam kako bih
bez tebe, Viriato.”
111
 Brižno je presavio zelenu tkaninu i uzeo komad crvenog platna. „I ne znate
koliko uživam u ovom poslu. Svaki dan moje slobode čini mi se kao san.”
Govorio mi je o svojim iskustvima u rudnicima cinobera, o godinama
napornog kulučenja i nemilosrdne okrutnosti. O bolestima kojima je bio okružen
i o užasavajućoj brzini gubljenja zdravlja. Nisam se mogla načuditi svemu što mi
je pričao i pitala sam se kako je uopće mogao preživjeti. Sjećanja su mu bila
toliko živa i dirljiva da su duboko u moje srce usadila strepnju. Ne znam što ne
bih učinila da od takve sudbine zaštitim one koje volim.
„Snažniji si od većine muškaraca, Viriato. Kad to kažem, ne mislim samo na
tvoje čvrste mišice.”
„Ne zavaravajte se, gospodarice. Još uvijek sanjam rudnike. Progone me
poput noćne more. Koliko sam se samo puta pobudio u znoju drhteći od straha
kao dječak. A onda se sjetim da sam slobodan. Kažem Vam, to mi se događa
tako često da mi dođe da počnem vjerovati u Vašeg Boga.”
„Prasnula sam u smijeh. „Vidim da je Etan razgovarao s tobom.”
„Jednom me odveo u vaš Hram. U vanjsko dvorište u koje stranci imaju
pristup. Slušao sam nekolicinu učitelja Zakona. Nisi uopće tako dosadni kao što
se u prvi mah čini.”
Pokušala sam skriti iznenađenje. Poznavala sam neke pogane koji su težili k
našem Bogu. Neki od njih darovali su mu cijelo svoje srce. Odrasli ljudi
podvrgavali su se bolnom obrezivanju u želji da uđu u zajedništvo vjere. Još više
ih je ostajalo bogobojazno, hvaleći Boga, moleći mu se, iako se nisu formalno
obratili i obrezali Pitala sam se je li Viriato počeo naginjati tomu da krene tim
putem. Da je do Etana, sigurno bi se obratio. Etanova privrženost Viriatu
prerasla je u istinsku odanost koja se očitovala u tome što se nije mogao pomiriti
s mišlju da će ovaj Luzitanac umrijeti kao nevjernik
„Viriato, razmišljaš li o prelasku na našu vjeru?”
„Što? I da se zauvijek odreknem pečenog praščića?” Protrnuo je. „Bog
Izraelov ima štošta ponuditi čovjekovoj duši. Ali vrlo je krut kad je posrijedi
čovjekov želudac.” Sagnuo se i s još većom pažnjom razgledao komad žute
tkanine. „Rub je izblijedio. Morat ćemo joj smanjiti cijenu.”
Uzdahnula sam i zapisala u knjigu broj koji je rekao. Kad smo završili s
pregledavanjem hrpe tkanina, zbrojila sam brojeve. Čak i kad platimo račune
koji su uskoro trebali stići na naplatu, ostat će nam dovoljno za Ivanin miraz i za
nove narudžbe vune i platna za našu novu liniju. Došlo mi je da zaplešem od
olakšanja.
Viriato je otišao na sastanak s jednim našim stalnim kupcem ponijevši sa
sobom nekoliko uzoraka. Otišla sam nakratko k ocu. Razgovarala sam s njim
svakog dana iako sam znala da me ne čuje i ne razumije. Na neki neobičan način
112
bio mi je bliži sada nego odmah poslije Josipove smrti. Osjećala sam se
slobodnom pokazati mu svoje srce. Nije se mogao protiviti niti me odbiti, čak ni
kad bih ga dodirnula. Pokušavala sam ne misliti na bol koju sam osjećala znajući
da mi nikad neće moći uzvratiti nježno milovanje, da me više nikad neće moći
očinski zagrliti. Prije nesreće u meni je bila ostala trunka nade da će se led u
njegovu srcu otopiti i da će opet sve biti kao prije. Sada te nade više nije bilo.
Ipak, bar se nisam bojala njegova neprekidnog odbijanja.
„Tata, imam sjajne vijesti. Skucali smo dovoljno novca za Ivanin miraz!”
Poljubila sam ga u čelo. „Smogli smo ga dva mjeseca ranije nego što smo
mislili. Sada se može udati za svoga Huzu.”
Uklonila sam mu kosu s čela. Masnice su mu odavno iščezle. Izgubio je
mnogo na težini i ležao je nepokretno u postelji, mršav kao kostur. Prsa su mu se
dizala i spuštala; povukla sam mu prekrivač do brade. Bio je to jedan od prvih
prekrivača koje smo izradili - onaj s treperećim zlatnim zvijezdama. Nasmiješila
sam se sjetivši se naše žurbe, naših nastojanja da izbjegnemo krah. Otada sam
prevalila dugačak put i naučila mnogo o našem zanatu.
Prsti su mu bili hladni i ukočeni. Nježno sam izvukla svoje iz njegove ruke.
„Moram se vratiti poslu. Nedostaješ mi, tata. Voljela bih da si budan i kažeš mi
što da radim.”
Ivana me čekala u uredu. Tutnula mi je zdjelu s gulašem u ruke. „Pojedi ovo.
Nema više preskakivanja obroka. Skuhala sam ga za tebe. Samo jedi. Želim
znati odgovara li ti.”
Bila je stekla naviku kuhati za mene umjesto da to rade sluge. Nisam mogla
odbiti jela koja je spravljala znajući koliko je truda morala uložiti u svaki
zalogaj. Sjela je na rub stola i promatrala me kako jedem.
„Nadam se da ću za dva mjeseca moći poslati tvoj miraz gospodaru Shualu.
Ako želiš poslati neki znak pažnje Huzi zajedno s paketićem, počni odmah raditi
na tome. Od platna s prugom mogla bi se napraviti krasna tunika za čovjeka
njegove visine.” Nikad nisam dopustila Ivani da sazna kolikom smo pritisku
izloženi zbog njezina vjenčanja. Smatrala sam da joj je potrebno omogućiti da
uživa u svakom danu svojih zaruka, slobodna od briga i osjećaja krivnje.
„Nedostaje mi”, rekla je sa sanjivim izrazom na licu. Uputila sam joj osmijeh
pun razumijevanja. Znala sam kako sam se ja osjećala kad je Etan izbivao
odlazeći na poslovna putovanja. S vremenom sam postala toliko ovisna o njemu
da sam njegovu odsutnost osjećala kao golemu prazninu u svom najnutarnjijem
biću. Ništa nije bilo kako treba sve dok se ne bi vratio.
Ivana je pružila ruku i pomilovala me po obrazu, a ja sam joj poljubila dlan.
„Gulaš je vrlo ukusan, sestrice. Hvala ti što se brineš za mene. A sada doista
moram posvetiti ozbiljnu pažnju ovim računima.
113
 Razbarušila mi je kosu prije nego što je ustala.
„Čekaj!” Pokazujući prema brdu tkanina presavijenih u jednom uglu, rekla
sam: „Izaberi nekoliko komada za sebe pije no što odeš. Kao udanoj ženi trebat
će ti nova odjeća. A i dar za Suzu.”

* * *
Ivana je zaskvičala od veselja i uronila u hrpu tkanina, slična orlu ribaru što
progoni ribu. Odabrala je tri komada. Dodala sam još tri i poslala je majci
nadajući se da će obje obradovati pomisao na šivanje vjenčane odjeće. Blistav
osmijeh što mi ga je podarila odlazeći iz prostorije bio je nagrada za sve
mukotrpne poslove tijekom posljednjih nekoliko mjeseci.
Pregledavala sam svoje izračune kako bih se uvjerila da nisam napravila neku
pogrešku kad je u radionicu iznenada ušao Decim Kalv.
Namrštio se vidjevši me zadubljenu u račune „Zar još nisi odustala od njih?”
„Naravno da nisam. Ne možeš voditi radionicu ne vodeći računa o brojkama.
Imam dobre vijesti. Ove sezone ide nam dobro. Čim prodam ovu hrpu,” rekla
sam pokazujući na uredno složene tkanine u uglu, „moći ću se posvetiti ovim
knjigama. Znam da su u neredu.”
Kalv se doimao bijesnim. „Rekao sam Vam da ću Vam pomoći s tim.”
Posegnuo je za svitama pergamenta u mojoj ruci.
Povukla sam ih k sebi. „Ne budite tako drski. Čak ni Etan ne traži od mene da
mu se podredim.”
Kalv me je zgrabio za ruku i privukao me k sebi tako da su nam se tijela
gotovo dodirivala. „Rimljanin bi vas dosad stoput oženio i ljuljuškali biste dijete
u rukama.”
Otrgnula sam se od njega i ustuknula. „Kažete li još jednu riječ protiv Etana,
ovo će biti posljednji put što ste ušli u ovu kuću.”
„Dajte mi tu knjigu!” povikao je.
„Ne dam!” Ustuknula sam još jedan korak.
Lice mu je poprimilo tamnocrvenu boju. Žile na vratu su mu nabrekle. Na
trenutak sam pomislila da će me udariti. Činilo se da se svijet pomaknuo iz svoje
osi. Dlake na vratu su mi se nakostriješile.
Kalv je ubrzano disao. Mišice na rukama nabrekle su mu i vidjela sam da
stišće šake. S obukom kroz koju je prošao i sirovom snagom koju je posjedovao
mogao me je usmrtiti jednim jedinim udarcem. Tko bi ga mogao pozvati na
odgovornost? Tko bi podigao tužbu protiv rimskog stotnika? Mogao je izmisliti
priču kakvu želi i proći nekažnjeno čak i u slučaju da je nekog ubio. Grlo mi se
osušilo.
114
 „Kalve”, rekla sam nastojeći da mi glas zvuči što mirnije.
„Šutite.” Osjećala sam da se bori sa sobom, da se pokušava obuzdati. Odmah
zatim izgledalo je kao da je uspio u sebi suspregnuti neku divljačku crtu koja ga
je pokretala. Na moje zaprepaštenje, kratko se naklonio kao da sam dama
visokoga roda i izišao.
Stajala sam ondje drhteći, osupnuta onim što se dogodilo. Kalv je bio nagle
naravi, uvijek sam ga tako doživljavala. Ovaj put je, međutim, otišao predaleko.
Krv mi se sledila u žilama kad sam se sjetila kako me je onomad dodirnuo,
divljeg bijesa koji mu je iskrivio usne i rezanja koje me je natjeralo da zadrhtim.
Strasti su vladale njime preko svake razumne mjere. Nije se mogao kontrolirati.
Morat ću naći način da njegove posjete svedem na što manju mjeru. Jednom sam
se osjećala krajnje nelagodno u njegovoj prisutnosti. Sada mi je strah ulazio u
kosti.
Toga dana, u kasnim noćnim satima, donijela sam očeve knjige i potvrde
primitka u svoju sobu s namjerom da ih pažljivo pregledam. Željela sam
dokazati Kalvu, tom umišljenku, da mi njegova pomoć nije potrebna. Zaspala
sam prije no što sam odmotala jedan cijeli svitak.
Silna galama probudila me iz dubokog sna. Omamljena iscrpljenošću,
zgrabila sam debeli veo, ogrnula se njime i sletjela niza stubište da vidim što je
uzrok toj zbrci i galami. Iskolačenih očiju na blijedom licu, Ivana je poletjela za
mnom.
„Što se događa, Eliana?”
„Ne znam.” Vika je postajala sve jača i razgovjetnija; na kraju sam uspjela
razabrati riječi.
„Požar! Požar!” urlao je netko.

115
 Šesnaesto poglavlje

Prošli smo kroz oganj i vodu,

onda si pustio da odahnemo.
Ps 66,12


Pred ulazom u kuću dočekao me je jeziv prizor. Iz očeva ureda sukljao je gust
dim. Njegovu sobu zahvatio je požar.
U sobi su bile sve zalihe robe koju smo bili netom naručili. Ivanin miraz
pretvarao se u dim pred mojim očima. Sledila sam se i nekoliko trenutaka nisam
mogla uopće razmišljati. Viriato, koji je običavao ostati dokasna u našoj kući kad
je imao posla, stvorio se kraj mene napola golih prsa, s kosom koja mu je stršila
u svim smjerovima, prestravljena i blijeda lica. Bilo ga je strašno pogledati.
Okrenula sam se prema njemu kao da je sam Božji anđeo spasenja.
„Viriato! Što da radimo?”
Nije odgovorio na moje pitanje, već je jurnuo u sobu zahvaćenu požarom te
se činilo kako misli da je može ugasiti samim dahom iz svojih pluća. Vrisnula
sam, uvjerena da srlja u sigurnu smrt. Došavši k sebi, povikala sam slugama da
donesu vedra s vodom i deke te poslala Ivanu da upozori majku nadajući se da
će obje biti na sigurnom.
Prije no što smo mogli i sami utrčati unutra i pomoći mu, Viriato je posrćući
izjurio iz vatre, kašljući i dašćući. U rukama je nosio veliku hrpu tkanine.
Pokušao je spasiti bar nešto od naših zaliha.
Jurnula sam u sobu s vedrom punim vode u ruci znajući da će sluge, kad vide
mladu ženu kako se suočava s paklom, nadvladati strah i priskočiti mi u pomoć.
Ispraznila sam vedro, ali od toga nije bilo nikakve koristi: ručaš sam stajala
ondje potpuno beskorisna buljeći u plamen koji se sve više razbuktavao oko
mene. Soba je bila puna namještaja i bala tkanine. Vatra je sve proždrla jačajući
sa svakim komadom koji je gutala.
Zgrabila sam deku i gurnula je u vjedro što ga je nosio jedan od slugu dok se
nije potpuno namočila i udarala njome po plamenu. Borila sam se da spasim
cijelu kuću. Bilo nam je preostalo još samo malo vremena da spriječimo širenje
požara na preostali dio zgrade. Ne uspijemo li ugasiti vatru, moja će obitelj sve
izgubiti.
116
 „Iznesite mog oca iz kuće”, povikala sam prema Joelu pokušavajući
nadglasati buku koja nas je okruživala. „I majku, i Ivanu, i sve starije sluge koji
su možda još u krevetu. Neka svi iziđu.”
Vlažna deka pokazala se djelotvornijom od vode i ubrzo su nam se u borbi
protiv vatre pridružili i ostali sluge. Nekoliko njih zamalo se ugušilo u dimu i
morali su odustati, lakome snaga počela napuštati, nisam se predavala. Iziđem li
sada iz sobe, mislila sam, sluge će se povesti za mnom i izgubit ćemo sve. Uza
svu svoju odvažnost i snagu Viriato sam nije mogao obuzdah požar koji je gutao
sve pred sobom.
Sada već nisam vidjela udaljeni zid - dim je bio suviše gust. Iznenada, zapela
sam nogom za niski stolić i spotaknuta se. Ruke su mi same od sebe poletjele
naprijed dok sam pokušavala održati ravnotežu, ali bilo je uzalud. Prestravila
sam se vidjevši da padam prema vatrenom zidu. Osjećala sam da mi vrućina
dodiruje lice, liže mi kosu i trepavice. Dim i vrućina ugušili su vrisak koji mi se
penjao u grlu.
Dvije snažne ruke grubom silom zgrabile su me straga i od igle me od poda.
Načas sam poletjela uvis i odmah zatim, bubnuvši, pala na nečija tvrda prsa.
Niz obraze mi potekoše suze. Nisam mogla vidjeti čije su me ruke odnijele iz
pakla.
„Eliana! Bože, smiluj mi se. Zamalo si stradala pred mojim očima.”
„Etane”, gušila sam se u stazama. „Etane, moramo se vratiti tamo.”
„Ja ću se vratiti. Ti ostaješ i ovdje.”
„Ne, Etane.”
Etan me gurao prema zidu pritišćući mi rukom prsa. „Ako mi sada kažeš ne,
svezat ću te konopcima i izbaciti te van; razumiješ li me, ženo? I uz to ću
izgubiti dragocjeno vrijeme.”
Buntovno sam zurila u njega.
„Eliana, doveo sam još slugu. Viriato i ja pokušat ćemo izići na kraj s vatrom.
Budeš li ti tamo, nas dvojica bit ćemo izbezumljeni od straha za tvoju sigurnost i
nepotrebno ćemo se dovesti u opasnost. Želiš li preuzeti tu odgovornost na
sebe?”
Buljila sam u njega. Žestoko sam odmahnula glavom.
„Onda ostani ovdje. Prepusti ovo mojoj brizi. Obećavaš?”
„Obećavam.”
Trud da održim obećanje jednostavno me ubijao: izbezumljivalo me što
stojim vani, svijest o tome da Etan, Viriato i ostali dovode u opasnost svoj život
dok ja stojim na sigurnome i ne činim ništa da im pomognem. S mjesta na
kojemu sam stajala vidjela sam unutrašnjost sobe. Počela sam očajavati. Plameni
jezici činili su se neugasivi.
117
 Sluge koji nisu više mogli podnijeti vrućinu i dim u sobi jurcali su po ostalim
prostorijama i iznosili dragocjenosti kako se vatra ne bi proširila i na njih.
Pridružila sam im se, vukla tepihe, tapiseriju i namještaj u dvorište, vraćala se
navrat-nanos natrag da spasim još nešto.
Nije mi bilo jasno kako nas je ova nesreća mogla snaći. U trenutku kad sam
izlazila iz prostorije, u njoj nije gorjela nijedna svijeća. Osobno sam provjerila
svijećnjak. Nitko nije imao razloga ulaziti u sobu poslije mene. Nitko nije imao
što tražiti u njoj u tako kasan sat.
Na moje neizrecivo olakšanje, vatra je za pola sata počela jenjavati. Etan,
Viriato i nova grupa radnika što ju je Etan doveo od svoje kuće uspjela je
obuzdati vatru koja je prijetila širenjem na preostali dio kuće. Od očeva ureda
nije ostalo gotovo ništa, ali ostali dio kuće bio je izvan opasnosti.
Etan i Viriato bili su iscrpljeni. „Jeste li ozlijeđeni?” upitala sam čim su izišli,
„Ne uzrujavajte se, gospodarice”, rekao je Viriato brišući lice svježim
ručnikom što sam ga u međuvremenu donijela. „Ja sam suviše snažan, a Etan je
previše tvrdoglav da bismo dopustili da nas svlada sitnica kao što je vatra. Prošli
smo bez ijedne ogrebotine.''
Etan me privukao bliže svjetlu lampe. „Izgorjele su ti trepavice i obrve.”
Nježno mi je dodirnuo čelo; trgnula sam se od bola, „Vatra ti je oprljila kožu.
Daj da ti vidim ruke.” Zgrabio me je za zapešća i okrenuo m dlanove prema
gore; i meni samoj skrivilo se lice kad sam ih pogleda. Bili su puni plikova i
krvavi.
„Pogledaj što si učinila samoj sebi,”
Posjeo ne na stubu na dnu stubišta i poslao slugu po pomast i čiste platnene
uveze. Nježnim pokretima nalik na milovanje perom obrisao mi je ruku i čelo te
nanio pomast. Trudila sam se ne zadrhtati od bola. Pokušavajući usmjeriti pažnju
na nešto drugo, upitala sam ga: „Što je izazvalo požar? Što ti se čini?”
„Ne znam. Sve je uništeno do neprepoznatljivosti.” Zagrcnuo se. Čađa na
njegovu licu nije mogla skriti samrtničko bljedilo. „Mogla si nastradati, Eliana.
Malo je nedostajalo. Kad sam vidio da ulaziš u vatru..” Odmahnuo je glavom i
ostavio ostatak rečenice u zraku.
Prije no što sam stigla odgovoriti, Viriato je donio golem zavežljaj tkanina što
ih je uspio izvući iz sobe. Spustio ga je pred moje noge i kleknuo. „Žao mi je,
gospodarice. Ništa od ovoga nije moguće spasiti. Ako ih nije uništila vatra, jest
dim. Nepovratno su uništene.”
Zgrabila sam rub tkanine na vrhu hrpe i povukla je, „Jao meni, ne zelenu sa
zlatnom niti! Samo ne zelenu!” Pogled na prekrasnu zelenu tkaninu, najbolju
koju sam izradila, pocrnjelu od čađi i nagorjelu žeravkama, shrvao me.
Zagnjurila sam glavu u napola zavijene ruke i gorko zaplakala.
118
 „Ivanin miraz!” jadikovala sam.
Etan me pustio da se isplačem. Kad sam isplakala sve suze, primio me za
bradu i prisilio me da podignem pogled prema njemu. „Ovo mora prestati. Ne
možeš dalje ovako, sama. Ne želim da bude tako. Misliš da me štitiš tako što
odbijaš udati se za mene. Ali to mi nanosi još veću bol - stajati po strani i gledati
te kako podnosiš sve to. Toga je dosta, Eliana. Želim da se udaš za mene.
Pomoći ću ti u brizi oko obitelji. Uspjet ćemo uz Božju pomoć.”
Zaustila sam nešto reći, no prije nego što sam stigla izgovoriti ijednu riječ
prislonio mi je dva prsta na usne. „Znam koja je tvoja najmilija riječ. Spremaš se
reći ne. Razmisli još jednom, Eliana. Mogao bih te stalno podsjećati na naš
ugovor. Prijetiti ti sudom. Ali neću to učiniti. Sve što ti imam reći jest da mi
zadaješ strahovitu bol odbijajući se udati za mene.”
Bila bih se srušila na pod da me Etan nije pridržao.
„Želiš me zaštititi od boli? Onda se udaj za mene.”
Podigla sam pogled: dva oka kao dva zlatna novčića gledala su u mene i
izazivala me govoreći mi da se samo pokušam usudili odbiti ga. Shvatila sam da
ne želim. Bilo mi je dosta borbe, dosta ponosa, dosta opiranja. Više od svega
željela sam Etana. Kimajući glavom, prošaptala sam: „Donosim ti u miraz
bezbroj nevolja.”
Njegov osmijeh rastapao mi je nutrinu. „Odlučiš li se udati za mene, prihvatit
ću bilo koji miraz koji doneseš.”
Viriato je trljao ruke. „Znači li to da će ubrzo biti pečene janjetine?”
Bila sam već zaboravila da Viriato sjedi pored nas i da je morao čuti cijeli
razgovor. Činilo se da ga moje sandale iznenada očaravaju pa sam se sagnula da
ih namjestim. „Nakon ovog požara budi zahvalan Bogu ako ti poslužim kuhanu
repu”, promrmljala sam.
Počešao se po trbuhu. ,,U tom slučaju pretpostavljam da prasence ne dolazi u
pitanje?”
„Da!” uskliknuli smo zajedno Etan i ja. Nasmiješila sam se. Cijelih sat
vremena uvjeravala sam se da se moje nevolje približavaju kraju.

* * *
„Bogu hvala što si onu tkaninu ponijela sa sobom, inače nam ne bi ništa
ostalo”, rekla sam Ivani dok smo ribale zidove. Činilo se da je svaki pedalj kuće
pokriven masnim pepelom. Kuća nam je vonjala po njegovu oštrom mirisu.
Čistili smo puna tri dana, ali vonj je ostao i dalje.
„Da sam bar sve ostavila u radionici. Da jesam, sve zalihe ostale bi
sačuvane.”
119
 „Zahvalimo Bogu što nam je poštedio život.” Ivana je čvršće privezala čvor
na svom rupcu. „Osim toga, još uvijek imamo krov nad glavom.”
„Imaš pravo, sestrice. Sve je moglo ispasti daleko gore. Katkad zaboravim na
to. I zaboravim da bih trebala biti zahvalna,”
„Eliana? Jesmo li ostali bez novca za moj miraz?”
„Neka te to ne zabrinjava. Etan i ja pobrinut ćemo se za tebe i za Huzu.”
„Žao mi je što sam ti na teret.”
Bacila sam svoju haljinu i ovila joj ruke oko uskog struka. „Kako bi mi mogla
biti na teret? Ti si dražesna Božja milost.”
„Htjela bih pomoći. Stavi me u radionicu. Sigurna sam da mogu brzo naučiti
posao.”
Prasnula sam u smijeh. „Još nismo u tako beznadnoj situaciji. Mogla bih ti
dati da nešto vezeš čim dobijemo nešto tkanine.”
Poslijepodne je bilo neuobičajeno sparno; ne bi se reklo da smo na pragu
zime. Bila sam ljepljiva od znoja; djelo tijelo vonjalo mi je na čađ. Otišla sam u
svoju sobu, oprala se i izvadila iz škrinje prvu tuniku koja mi se našla u rukama.
Pravokutni komad ljubičaste tkanine koji sam opazila u naborima tunike poletio
je u zrak i pao na tepih. Nekoliko trenutaka nisam ga mogla prepoznati. Tkanina
je bila tamnoljubičaste boje s jedva primjetnom nijansom grimizne. Gdje sam je
već vidjela? A onda sam se sjetila.
Darovala mi ju je Lidija.
Prošlo je više mjeseci od one noći kad mi ju je dala. Naravno, bila je na
sigurnome, zaštićena na dnu škrinje. Unatoč tomu, boja nije bila izblijedjela;
tkanina je i dalje bila mekana i privlačna. Njezi blistavi nabori ukazivali su na
raskošnost. Zamišljeno sam je opipala prstima.
„Ivana, pokrij glavu velom. Idemo u posjet gospodaru Ezeru.”

* * *
Najprije sam razgovarala s Etanom i posavjetovala se s njim prije nego što se
bacim na svoj plan. Nova zamisao koja mi je odjednom sinula pružala je nove
mogućnosti, ali je istodobno bila puna opasnosti. Znala sam da se moj otac ne bi
izložio takvu riziku. Etan je bio čovjek drugačijega kova. Bio je odvažniji,
spremniji za nove ideje i nije se bojao neuspjeha. Nikad nije riskirao
nepromišljeno. Ali nije ni propuštao priliku kad bi mu se ukazala.
Znala sam da će nam se, složi li se s mojim planom, ukazati prilika da
nadoknadimo gubitak koji nam je progutala vatra. Bila je to sićušna šansa,
dapače samo nagovještaj šanse. Ali ipak je bila šansa.
Etan me je slušao pažljivo kao i uvijek, a zatim je pažljivo razgledao Lidijinu
120
tkaninu. Ugao usnica malko mu se nakrivio. „Možemo dobiti sve, a izgubiti
možemo malo i ništa. Da sam na tvom mjestu ja bih probao.”
„Siguran si? To je sav novac koji imamo. Prevarim li se...!” Odmahnula sam
glavom. „U tom slučaju zauvijek bih upropastila očev posao.”
„Ili bi ga sačuvala. Tvoj plan obećava. Dostojan je moje oštroumne Eliane.”
Vrhovima prstiju pomilovao mi je stražnji dio ruke. „A sada idi i razgovaraj s
mojim ocem.”
Nakon razgovora s njim nije mi bilo stalo do razgovora s njegovim ocem.
Željela sam biti u njegovoj blizini i imala sam djetinju potrebu pitati ga misli li
doista da sam oštroumna. A on je, fakin, to znao. Iz njegova vučjeg osmijeha
vidjela sam da jedva čeka da mu ponovno postavim to pitanje kako bi me kasnije
mogao zaskočiti i, vraćajući mi milo za drago, zadirkivati me zbog moje potrebe
za komplimentima.
Frknula sam nosom i otišla. Nije mi pomoglo što je njegov smijeh i dalje
odzvanjao u mojim ušima.

* * *
„Da, doista sam popustila i na kraju naručila određenu količinu ljubičaste
boje iako sam se dugo tome opirala. Etan me uspio nagovoriti da se upustim u taj
rizičan pothvat. Boja je stigla prošlog mjeseca, ali kao što sam i strahovala, ni
Etan je nije mogao prodati. Nitko ne želi riskirati s novom bojom koju ste kupili
od nepoznatog dobavljača. Napose ne s ljubičastom. Mnogi od nas pokušali su s
tijatirskom ljubičastom i razočarali se. Eumenova boja možda je dvaput jeftinija
od kraljevske ljubičaste dobivene iz školjaka, ali i za nju je trebalo izdvojiti
popriličnu svotu. Naši trgovci više vole potrošiti novac na nešto što je sigurno.”
Gospodar Ezer počešao se po bradi. „Jesi li spremna pokušati, Eliana?”
„Možda. Koliko imate?”
Zaliha gospodara Ezera bila je, nasreću, malena. Duboko sam uzdahnula i
zaronila. „Uzet ću sve.”
„Ne želiš konkurenciju?” Uputio mi je zubati osmijeh.
„Ne još, gospodaru Ezere.”
„Dat ću ti je po cijeni koju sam platio za nju, uključujući porez i prijevoz.
Zasada još ne želim zarađivati na tebi.” Podigao je ruku ne davši mi da reknem
što sam zaustila. „Poslušaj što ti imam reći, dijete. Kad drugi trgovci vide kako
se prodaju tvoje tkanine, počet će se penjati uza zidove mog dućana da se
domognu moje nove zalihe. Vidiš, činiš mi uslugu propagirajući boju koju nisam
uspio prodati ni po najpovoljnijoj cijeni.
Ustvari, toliko sam siguran u tvoj uspjeh da ću od Eumena na vrijeme naručiti
121
veliku količinu boje za vunu koja stiže u proljeće. Kad vide kako se tvoja robi
prodaje, i drugi će poželjeti isprobati novu boju. Onda će doći red na mene da i
ja nešto zaradim.”
Znala sam da njegova velikodušnost ima više veze sa sažaljenjem nego s
poslovnom pronicavošću. S obzirom na golemi gubitak koji nas je snašao zbog
požara i na to da sam za manje od mjesec dana trebala postati njegovom snahom,
želio mi je priskočiti u pomoć ne povrijedivši moj ponos. Uistinu, radi svoje
obitelji morala sam se riješiti ponosa. Bez oklijevanja sam prihvatila njegovu
velikodušnost. Unatoč njegovoj pomoći, izložila sam se opasnosti da izgubim i
ono malo preostale gotovine i platila skroman iznos što ga je gospodar Ezer
zatražio.
Molila sam se Gospodinu da ne uništim svoju obitelj. Molim te, Gospodine,
da blagosloviš ovaj moj pothvat radi Ivane, Etana i moje majke i oca. Ne
dopusti, molim te, da učinim neku pogrešku koja bi donijela još veće nevolje
mojoj obitelji.
U tom trenutku uhvatila me drhtavica. Iako je toga dana vladala silna vrućina,
čak ni najtoplija odjeća nije mogla zaustaviti drhtanje mojih udova.

122
 Sedamnaesto poglavlje

Dušmanin mi dušu progoni,

o zemlju pritisnu život moj;
u tmine me baci da stanujem
kao oni koji su davno umrli.
duh moj već zamire u meni,
srce mi trne u grudima.
Ps 143, 3-4


Prvih tjedan dana nakon požara svakodnevno smo objedovali u kući
gospodara Ezera. Jeruša je naš dom proglasila neprikladnim za stanovanje idućih
sedam dana i tražila da jedemo kod njih.
Obroci u njihovoj kući padali su mi vrlo teško jer nisam mogla zaboraviti
Avigailine opore riječi, Josip je umro dok je ona pazila na njega. Bile su to riječi
optužbe. Je li rekla nešto netočno? Unatoč tomu, nisam joj mogla oprostiti.
Srdžba i strah da će me ponovno izgrditi natjerali su me da je zaobilazim u
širokom luku.
Pokazalo se da to nije nimalo lako. Ona i Danijel često su s djetetom dolazili
u kuću gospodara Ezera. Djetetu su dali ime Izak i ono mu je savršeno pristajalo
jer se neprekidno smijalo svojim bezubim desnima.
Jedne sam večeri došla u kuću gospodara Ezera potpuno klonula i raščupana
jer nisam imala vremena presvući se nakon cjelodnevnog napornog rada.
Gospodarica Jeruša pozvala je na večeru brojno društvo - bili su to uglavnom
Avigailini rođaci koji su došli iz Galileje. Zbunjena svojim neurednim izgledom,
pronašla sam mjesto na dnu stola, daleko od počasnih gostiju. Na moje
iznenađenje, Avigail je sjela do mene s djetetom u naručju.
„Što kažeš na mog sina Eliana?” Okrenula je dijete prema meni tako da mu
bolje vidim lice. Izak mi je dobacio širok osmijeh dobivši jamice na svom
bucmastom lišcu.
Odmahnula sam glavom. „Mogao bi otopiti kamen tim svojim osmijehom.
Gospodin te je blagoslovio prekrasnim djetetom.”
„Da si se udala za Etana umjesto što si ga pustila da čeka toliko dugo, dosad
si i sama mogla imati dijete.”
123
 Zatvorila sam usta i izgovarala u sebi Davidove riječi: „Čuvat ću put svoj da
ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati dokle god preda mnom bude
bezbožnik.” Što se mene ticalo, Avigail je bila taj bezbožnik. Kao da joj je
Šaulova vračara u Endoru bila u rodu. A opet, što bih dobila da je uvrijedim? To
bi samo rasrdilo Etana i brata mu Danijela.
Pri samom vrhu široke prostirke prostrte na podu spazila sam mladu ženu s
rukama prekriženim u krilu, nogu smjerno podvinutih pod sobom. Na trenutak je
podigla glavu. Njezine krupne smeđe oči počivale su neko vrijeme na Etanu, a
zatim je oborila pogled. Obrazi su joj se zacrvenjeli. Nekoliko časaka kasnije
nijemim je pogledom još jednom pogledala u njegovu smjeru. Etan se dotle bio
premjestio u udaljeni kutak prostorije. Pogledom je, širom otvorenih očiju,
pretraživala prostoriju sve dok ga nije ugledala. Prepoznala sam taj pogled - bio
je gladan, prepun čežnje. Koliko puta sam i sama iskala Etana takvim pogledom?
„Tko je ona mlada žena?” upitala sam Avigail. „Ona s velom boje cinobera u
smeđoj tunici?”
„To je moja rođakinja Saraj. Došla je s roditeljima iz Galileje u posjet
Jeruzalemu.”
„Vrlo je lijepa.”
„Jest. Čak je i Etan to primijetio, a njega nije lako impresionirati.'
„Rekao ti je to?”
„Jutros.” Avigail je milovala Izakov obraščić. „Da ne poštuje ugovor između
tvog i svog oca, sigurna sam da bi pogledavao prema njoj s više zanimanja nego
što sada to sebi dopušta. Sebično je od tebe, Eliana, što ga toliko dugo držiš u
neizvjesnosti. Niti može uživati u bračnim radostima, niti ih može tražiti u
zagrljaju druge žene.”
„Vjenčanje je za mjesec dana, Avigail.”
„To si već rekla. Vjerovat ću tek kad se dogodi. Ta gotovo ti je devetnaest!
Još malo i proći će ti vrijeme za udaju, ako već nije. Jadni Etan. Samo osjećaj za
čast vezuje ga uz tebe.”
Ustala sam kao oparena. „Oprosti, Avigail. Zaboravila sam dati neke važne
upute poslužitelju.”
Zgrabila sam Ivanu za ruku i odvukla je sa sobom. „Idemo kući”.
Ivana je strpala ostatak kruha u usta. Jedan obraz bio joj je izbočen. „Ali
nisam završila s jelom, Eliana. Upravo se spremaju poslužiti kokoš s kaparima,
moje najdraže jelo. Zar ne može! pričekati još malo?”
„Ne mogu. Ti ostani ako si tako gladna. Ja idem.”
„Što radiš?” Etan nam se ispriječio na putu, čela nabrana od zbunjenosti.
„Valjda još ne odlaziš! Jedva da si išta dodirnula od hrane.”
„Umorna sam”, rekla sam.
124
 Etan se nije micao s mjesta. Obrve su mu se spustile. „Odlaziš zbog Avigail?
Vidio sam da sjedi tik uz tebe. Opet ti je rekla nešto uvrjedljivo?”
„Mir s tobom, Etane. Jedva čekam da se domognem svoje postelje.”
Etan je načas oklijevao, zatim se okrenuo oko svoje osi i pomaknuo se u
stranu mahnuvši tobože službeno rukom. Opazila sam da Saraj zuri u nas:
njezino prekrasno lice bilo je raznježeno od slatke čežnje. Doimala se
privlačnom mladom ženom. Poželjela sam da se popne u kola i potegne sve do
Egipta, da ostane ondje zauvijek u društvu faraona.

* * *
Nakon što su narudžbe vune i lana stigle, rad s novim tkaninama uzimao nam
je svaki slobodan trenutak. Nadahnuće za svoj plan dobila sam iz Hrama
Gospodnjeg. Kao žena nisam, naravno, nikad bila u prilici vidjeti zavjesu koja je
odvajala Svetinju nad svetinjama od ostalog dijela Hrama. No čula sam opis koji
se čitao iz Knjige Zakona. Debelo, isprepleteno platno načinjeno od plavog,
ljubičastog i grimiznog prediva s vješto utkanim kerubinom.
Lidijin ljubičasti šal podsjetio me na to čitanje i odlučila sam istkati vunene i
lanene tkanine s različitim nijansama tih triju boja, samo njih. Bez zelene, žute,
narančaste i ružičaste. Umjesto njih usredotočit ćemo se na tri gladne boje i
ponuditi ih zajedno potencijalnim kupcima nadajući se da će to povećati
vrijednost svake od njih pojedinačno. Ako je Gospodin odabrao da te tri boje
vise jedna pored druge u njegovu Hramu, bila sam sigurna da će rezultat biti
nešto što će se svidjeti ljudskom srcu.
Kvalitetu mog plana trebala je dodatno povećati ljubičasta boja koju je bilo
moguće nabaviti, a usto je bila i visoke kvalitete. Nitko u Jeruzalemu osim nas
nije imao tu boju. Naša ponuda bit će apsolutno jedinstvena i dostupna svima s
razmjerno dobrim prihodima za razliku od razglašene ljubičaste boje koja se
dobivala od morskih puževa, a koju su sebi mogli priuštiti samo najbogatiji
aristokrati.
Kad smo izradili prvi asortiman uzoraka od vune i lana te ih poredali na
drvenoj pozadini obojenoj zlatnom bojom, svakomu tko ih je vidio bilo je očito
da svaka pojedina od izloženih tkanina povećava ljepotu ostalih. Poput ljusaka
egzotičnih riba iz dalekih zemalja o kojima sam čula od Etana naše tkanine
ljeskale su se ljepotom i milovidnošću pretapajući se iz jedne nijanse u drugu.
Većina naših kupaca naručivala je sve tri boje. Jednostavno se nisu mogli
odlučiti koja im se više sviđa. U tom prvom tjednu imali smo više narudžbi naše
kolekcije nego za bilo koju drugu vrstu robe tijekom više godina.
Užasan strah koji sam dugo osjećala počeo je iščezavati. Konačno sam počela
125
vjerovati da nisam upropastila očev posao, već da sam ga, dapače, očuvala.
Razmišljala sam o ruci Božjoj koja je očito doprinijela ostvarenju ovog plana
i o njegovoj mudrosti koja je bila u samoj njegovoj srži. Prvi put morala sam
priznati da nas je spasio sam Bog. Ne moja oštroumnost, ne Etanova smionost,
nego neizmjerna dobrota Božja. Koliko smo puta bili na samom rubu propasti, a
on nas je izbavio? Koliko je puta naš posao potonuo do samog dna, a on nas je
spasio? Uputila sam Gospodinu molitvu zahvalnicu onog popodneva kad je
Viriato donio golem svežanj narudžbi koje je prikupljao nekoliko dana.
Etan je došao onog jutra kad su naši prvi komadi bili završeni i spremni za
isporuku. Izabrao je komad ljubičastog platna te još jedan grimizni i izdvojio ih
za sebe. Kad je ustrajao u tome da će platiti punu cijenu za njih, izgubila sam
strpljenje.
„Ne dolazi u obzir da mi platiš. Za tjedan dana, kad se vjenčamo, sve ovo
pripadat će tebi. Nisam mislila da će ti se svidjeti ove nijanse. Nikad nisam
vidjela da nosiš nešto ovako šareno.”
Nasmiješio se. „Previše je ženskasto za mene. To je dar.”
„Za koga?” upitala sam sumnjičavo. Nisam mogla podnijeti pomisao da ove
prekrasne tkanine kupuje nekoj drugoj ženi. Nisu bile za Jerušu koja je više
voljela obične boje i koja je rekla da je prestara za ovako blistave nijanse.
Iznenada, pred očima mi se, nepozvano, ukazalo Sarajino lice.
Glasno se nasmijao. „Nije važno. Samo ti meni prodaj tkaninu.”
Namrštila sam se. ,,U redu. Uzet ću novac kad već inzistiraš. Već sljedećeg
tjedna bit će u tvojoj novčarki.”
Nije se obazirao na moj ispad i to me je još više podbolo. „Zacijelo je vrlo
ružna”, rekla sam zapisavši njegovu narudžbu u svitak.
„Tko?”
„Žena kojoj kupuješ ovo.”
Izvalio se na kauč i posegnuo za grozdom grožđa. „Zašto tako misliš?”
„Samo ružna žena misli da će joj ovakva raskoš uljepšati izgled”, rekla sam
zaboravivši da je lijepa Klaudija prije samo nekoliko sati naručila pun naramak
tkanina istih boja.
Ubacio je još jedno zrno u usta. „Mršava je kao držak metle i siguran sam da
je sva posuta bradavicama.”
„Lažeš! To se vidi iz načina na koji obuzdavaš smijeh. Za koga su tkanine?
Reci mi!”
„Za tebe, guskice. Bit ćeš prekrasna u njima. Ni kraljica od Šebe u svoj svojoj
slavi neće ti biti ravna po ljepoti kad staviš na sebe sve te boje. Udruže li tvoja i
moja majka snage, mogle bi ti na vrijeme istkati tuniku za naše vjenčanje.”
„Kraljica od Šebe!” Zurila sam u svoje cipele umrljane bojom što su virile
126
pod naborima moje dugačke haljine. „Možda ću više nalikovati njezinoj ropkinji
što je upravo stigla iz nekog zabitog sela.” Unatoč svojim riječima, zarumenjela
sam se od zadovoljstva, začuđena što sam mu prvo ja pala na pamet, a ne posao
kad je ugledao naše tkanine. Lice mi se razvuklo u osmijeh, ali odmah sam se
pribrala. „Ja nemam ni jedne bradavice!”
„To ćemo vidjeti prve bračne noći.”
Zora idućeg dana svanula je ne najavljujući katastrofu koja će nas uskoro
snaći. Nebo je bilo isto kao i svakog drugog jutra; ptice su jednako glasno
cvrkutale kao svake zore. Kako sam mogla znati da će se samo nekoliko sati
kasnije cijeli svijet oko mene srušiti? Kako sam mogla naslutiti da će mi se srce
raspasti na komadiće? Ni pretpostaviti nisam mogla da ću sama, vlastitom rukom
i vlastitom odlukom, prouzročiti ovu katastrofu.
Ustala sam ranije nego sto sam mislila, na brzinu se odjenula i odjurila u
radionicu. Moja majka i Jeruša dogovorile su se da će preuzeti brigu o svim
pojedinostima vezanim uz vjenčanje ostavljajući Etana i mene slobodnim da se
bavimo našim poslom koji je iziskivao sve više pažnje. Bližio se podne kad je
Viriato otišao na sastanak s Etanom. Nisam očekivala da ću ih vidjeti prije kasne
večeri kad su se trebali pojaviti la večerom.
Vratila sam se u kuću da nešto na brzinu prezalogajim i napišem pismo
jednom pouzdanom trgovcu lanom od kojega smo i inače naručivali robu te
zatražim da nam pošalje novu pošiljku. Budući da je lan koji smo naručivali bio
već iscijeđen i osušen, naše smo pošiljke mogli primati u svako vrijeme godine.
Osušeni lan nije ovisio o vremenu žetve i mogao se mjesecima držati u skladištu.
Pisanje pisma uzelo mi je više vremena nego što sam očekivala jer u očevim
papirima nisam mogla pronaći trgovčeve ranije račune. Među ostalim milostima
koje nam je Bog podario u noći kad je buknuo požar bila je i ta što su poslovne
knjige i papiri ostali sačuvani. Te noći odnijela sam ih u svoju sobu s namjerom
da ih pregledam. Da nije bilo te sretne okolnosti, pretvorili bi se zajedno sa svim
ostalim u pepeo i prouzročili nepopravljivu zbrku u našim poslovima.
Na kraju sam ipak pronašla papire koje sam tražila i dovršila pismo. Odlučila
sam nakratko otići k ocu i upoznati ga s uspješnom prodajom novih boja, reći
mu kako smo na kraju ipak uspjeli zaraditi dovoljno novca za Ivanino vjenčanje.
Prošla sam prstima kroz njegovu prorijeđenu kosu. „Etan i ja vjenčat ćemo se
za tjedan dana, tata.” A njega neće biti ondje da to vidi. Bi li mario da je kojim
slučajem dovoljno zdrav da može biti prisutan?
Bila sam u vrtu na putu prema radionici kad me je Kalv zaustavio. Nekoliko
tjedana nije dolazio k nama. Pretpostavljala sam da mu je bilo neugodno zbog
načina na koji se zadnji put ponio prema meni kad je vikao na mene i zatim
odjurio. Bilo mi je olakšanje ne vidjeti ga. Željela sam da ste što duže drži
127
podalje od naše kuće.
Stajao je nepomično preda mnom zapriječivši mi put. Pokušala sam ga
odvratiti upornim i prkosnim pogledom kao i uvijek. Međutim, Kalv je bio imun
na moju zlovolju.
„Rečeno mi je da ste zamalo stradali u požaru”, rekao je.
Prekrižila sam ruke na prsima. „Razočaran?”
„Ne budite smiješni. Bila bi užasna šteta uništiti nešto tako lijepo.
Prevrnula sam očima.
Na licu mu se pojavio osmijeh. „Uvijek nepristupačna mojim medenim
riječima. Recite mi, znate li kako je požar počeo?”
„Ne. To ostaje zagonetka.”
„Da niste zaboravili ugasiti svijeću?”
„Naravno da nisam zaboravila. Nisam ja potpalila požar.”
„Hm, negdje je morao početi. Možda Vam je Jupiter poslao munju s neba
zbog Vaše srdžbe.”
„Da su vaši izmišljeni bogovi htjeli poslati munju na Zemlju, pogodila bi Vas,
Kalve. Sigurna sam da zaslužujete njihov gnjev više od ikog drugog. A sada,
moram u radionicu. Vi možda imate dovoljno vremena da se motate ovuda i
dangubite dok ja moram neprekidno raditi kako bih platila brdo poreza koji će
usrećiti vašeg Cezara.”
Ni sama ne znam što mi je trebalo da ga podbadam. Odrastanje u narodu koji
već stotinu godina nosi u svom tijelu trn ropstva stranoj sili naučilo nas je da
svoje ogorčenje držimo za sebe. Nikad dotad nisam se s toliko nepoštovanja
ponijela prema nekom Rimljaninu.
Umjesto da mi se ukloni s puta, iskoračio je još jedan korak prema meni.
Osjećala sam žuljeve na njegovoj koži dok mi je prstom nježno prelazio preko
čela na mjestu gdje je vatra ostavila crveni biljeg. „Zacijelo je jako boljelo.”
Ustuknula sam korak natrag. „Kalve, pametnije Vam je ne dirati Židovku.
Pustite me da prođem, molim Vas.”
Iznenada me je zgrabio za ruke i privukao me k sebi. Otimala sam se, a srce
mi se uzlupalo od straha. Stisak njegovih ruku na mojima bio je nalik na stisak
željeznih okova. „Što radite?” Gušila sam se u suzama udarajući ga nogama u
goljenice. Moji udarci završavali su na tvrdoj koži njegovih čizama zadajući više
bolova mojim nego njegovim nogama.
„Trebao sam ovo učinit prije nekoliko mjeseci. Očitati Vam lekciju.”
„Meni ne treba nikakvi lekcija. Ostavite me na miru, Rimljanine.”
Prasnuo je u smijeh i privukao me još više k sebi. „Lijepo mirišeš. Još bolje
izgledaš. A sala ću vidjeti kakav okus imaš.”
Znala sam da se šali. Ali nisam znala koliko daleko će ga njegova
128
nepredvidljiva narav odvesti u ovoj gnjusnoj šali. Na moje užasavanje, prislonio
je svoje usne na moje. Njegov poljubac bio je vruć i neizrecivo nasrtljiv.
Otimala sam se iz sve snage. U grlu sam osjećala gorčinu. Dok smo se divlje
hrvali, rubac mi se u jednom trenutku odvezao i pao na zemlju. Kalv mi je
gurnuo prste u kosu i vukao je svom snagom. Skvičala sam od bola.
„Budi mirna i neću ti nauditi. Samo jedan poljubac. To je sve što tražim.
Prestani se otimati i sve će biti začas gotovo.”
Pokušavala sam ga stisnutim šakama odgurnuti od sebe i ugristi ga. Prasnuo
je u smijeh. „Malo znaš o muškarcima. Tvoje opiranje još više me nadražuje. U
tvom je interesu da budeš mirna. Tko zna? Možda ti se čak svidi. Sumnjam da te
je onaj tvoj Etan ikad dodirnuo kao pravi muškarac.”
„Svinjo”, pljunula sam.
„Zbog ovoga ćeš požaliti. Kad se okrenem protiv tvoje obitelji, požalit ćeš
zbog svog oštrog jezika i divljeg ponašanja.”
Njegove riječi šibale su me poput željeznih kuka na kraju rimskog biča.
Prestala sam se otimati. Mogao je to učiniti. Imao je moć i vlast učiniti nam
pakao od života. Stajala sam ondje dršćući od bijesa i osjećaja nemoći dok me je
on ljubio okrutnom prisnošću zbog koje sam ga mrzila više no što sam ikad
mrzila ijedno ljudsko biće.
A onda se neka iznenadna sila umiješala između nas i razdvojila nas.
Zbunjena trzajem koji nas je razdvojio, zatreptala sam očima. Prizor koji mi se
ukazao pred očima natjerao me da poželim smjesta umrijeti. Preda mnom su
stajali Etan i Viriato. Obojica su se tresla od nesavladivog bijesa. Lica su im
odražavala žestinu koja je ključala u njihovoj krvi.
U tom sam trenutku shvatila da više ništa neće biti kao prije.

129
 Osamnaesto poglavlje

Smiluj mi se, Jahve, jer sam u tjeskobi,

od jada slabi mi oko, duša i tijelo.
Život mi se troši u gorčini,
ljeta moja u jecaju
PS 31,10


Prije no što sam se mogla i pomaknuti, Kalv se sagnuo i izvukao iz korica
svoj španjolski mač takvom brzinom da su mu pokreti bili kao u magli, U drugoj
ruci stiskao je bodež. Ratobornu uglatu, košćatu i mišićavu vilicu isturio je
naprijed, a kroz potamnjelu kožu vidjele su mu se ljubičaste vene. Usne su mu
bile još vlažne od poljubaca.
„Ne!” vrisnula sam i bacila se pred Etana pokušavajući ga zaštititi.
„Prestani!”
Pred od su mi iskrsnuli rudnici cinobera. Vidjela sam Viriata i Etana kao
robove na galiji. Ne poginu li od maca, skončat će kao robovi. Pomislila sam na
Etana kako se zlopati u otrovnom zraku rudnika sumpora i odjednom sam se
počela gušiti kao da sama udišem otrovni zrak.
„Miči se, Eliana”, samrtnički je mimo rekao Etan.
Viriato je iskoračio naprijed: krupno tijelo bilo mu je napeto poput luka,
spremno za okršaj. Krotki Viriato kakvoga sam poznavala nestao je. Doimao se
poput vulkana koji samo što ne eruptira i ne počne rigati usijanu crvenu lavu.
„Ne miješaj se u ovo, Viriato. Ovo je moja borba”, rekao je Etan.
Viriato je stiskao šake. Nekoliko je časaka neodlučno oklijevao, kao da nije
sposoban udovoljiti Etanovu zahtjevu. Zatim je, jedva primjetno, kimnuo
glavom i iskoračio ustranu. Etan me je obujmio oko struka i premjestio me.
Usta su mi bila suha kao pepeo. Srlja u smrt, pomislila sam. Život će mu biti
uništen čak i ako preživi okršaj s rimskim stotnikom. Ljubav prema njemu i strah
istodobno su mi se poput oluje dizali u srcu i nisu mi dali disati. Stajao je na
rubu provalije spreman razmrskati se o oštro kamenje na inu.
Zbog mene, zbog osvete i muškog ponosa bio je spreman upropastiti svoju
budućnost. Nisam mogla stajati po strani i ne učiniti ništa. Morala sam ga
zaustaviti pod svaku cijenu. S obzirom na hitnost trenutka, pao mi je na pamet
130
samo jedan način. Jedino sam ga tako mogla spasiti. Čak sam i tada to znala.
Znala sam cijenu koju ću morati platiti. Znala sam da uništavam vlastiti svijet.
„Poslušaj me, Etane.”
„Umukni i miči nam se s puta. Viriato, drži je i ne ispuštaj je iz ruku dok ne
završimo s ovim.”
„Etane, željela sam ga! Željela sam da me poljubi.”
Zastao je. Oči su mu odjednom postale tamne, nalik na smeđu zemlju u
ledeno zimsko jutro. „Lažeš.”
„Jesi li vidio da se otimam? Jesi li vidio da se pokušavam otrgnuti od njega?”
„Držao te”, glas mu više nije bio tako siguran. Samopouzdanje mu je napuklo
i kroz pukotinu se uvlačila sumnja. „Zarobio te.”
„Nije. Zamolio me da me poljubi. Odobrila sam mu svojom voljom.” Lice mu
je bilo nezdravo blijedo. Čelo mu se orosilo grašcima znoja. „Zašto?” provalilo
je iz njega kao cviljenje, kao slabašna, bolna tužaljka. Oštrija od bodeža, ta
kratka riječ zasijecala mi je dušu.
„Zato što sam ga željela.”
Zbunjeno je odmahnuo glavom. „Nije istina.”
„Što misliš, zašto sam odgađala naše vjenčanje? Čeznula sam za njim.”
Decim Kalv se uspravio, a stisak ruke na dršku mača ponešto mu je olabavio.
Tiho, a onda sve jače, iz njega je provalio smijeh. ,,S veseljem sam očekivao
dobar boj, ženo. Na prijevaru si mi uskratila užitak da mu polomim nekoliko
kostiju.”
„Pusti ga da živi. Bilo je dosta štete za danas.” Dosta da traje cijelog mog
života. Osjećala sam kako mi se led uvlači u vene. Dok god budem živjela, neću
zaboraviti pogled u Etanovim očima. Taj smeteni pogled koji me je optuživao za
nevjeru, prepun boli, izmiješan sa žeravkom gnjeva.
Etan je teško uzdahnuo natjeravši me da zadrhtim. Okrenuo se na mjestu bez
riječi i otišao. Viriato me probadao nemilosrdnim pogledom. Svladao me osjećaj
mučnine. Zateturala sam, pala na koljena i povraćala sve dok mi želudac nije u
grčevima izbacio i ono malo hrane što sam bila pojela. Prislonila sam glavu na
koru drveta, nemoćna i drhtava. U meni nije bilo ni trunke snage.
Kalv mi je pružio komad čistog platna. Pljesnula sam ga po ruci. „Pusti me na
miru.”
„Hajde, gospodarice”, obratio mi se Viriato pomažući mi da se osovim na
noge. „Idemo kući.”
Kimnula sam glavom i pošla za njim ostavljajući Kalva u vrtu. Na moje
olakšanje, Rimljanin me je bez prigovora pustio da odem. Koračala sam kao u
izmaglici, nesvjesna bilo čega oko sebe, tjerana naprijed jedino Viriatovim
žurnim hodom. Uveo me u kuću, rekao mi da zabravim vrata i otrčao. Znala sam
131
da žuri Etanu kako bi ga utješio. Kako bi bar malo uklonio bol koju sam mu
zadala.

* * *
Nakon što je žestina mojih osjećaja malko jenjala, neko vrijeme bavila sam se
mišlju da Etanu napišem pismo i priznam mu istinu. Sigurno bi mi povjerovao.
Sada kad ga je gnjev trenutka prošao, sigurno će biti razumniji. Spremniji
zaboraviti Kalvovu nasilnost. Nisam mogla podnijeti da Etan misli loše o meni.
Nisam mogla podnijeti pomisao da ga ostavim da i dalje trpi bol prouzročenu
mojom nevjerom.
No što sam dulje razmišljala o tome što učiniti, to sam više gubila
samopouzdanje. Bio je to Etan koji nije zaboravljao ono što mu je važno. Etan
koji je zbog svog tvrdoglavog ponosa stavljao na stranu svaki bakrenjak koji sam
mu platila. Etan koji je inzistirao na tome da Viriato radi za mene zato što je
otkupljen mojim novcem. Kad je bio usmjeren jednom cilju, Etan nije znao za
zapreke.
Hoće li čovjek poput njega zaboraviti uvredu koju mi je nanio Decim Kalv?
Hoće li se u ime mira i zdravog razuma praviti da se nije ništa dogodilo? Etan
kojeg sam poznavala neće dopustiti da Kalvova opačina prođe nekažnjeno.
Čovjek koji je mom napadaču prišao s odlučnošću koja ledi krv u žilama neće
dopustiti da stvar ostanu samo na tome.
Niti će se Kalv, sa svojom nepredvidljivom ćudi i nestalnim raspoloženjem,
povući. Neće se ispričati. Ne će pokušati umiriti olujne vode što su divljale u
Etanovim grudima. On će ih još više uzmutiti. Bit će borbe. Rimljanin će ubiti
Etana. Čak i da Etan pobijedi u borbi, bit će uhićen, stavljen u okove, prodan u
roblje i poslan u polaganu smrt u nekoj dalekoj i zabačenoj zemlji, suviše
dalekoj da bih je mogla pronaći.
Nisam smjela riskirati Nisam mogla vjerovati da će, kad sazna istinu, Etan
jednostavno odšetati. Židovski muškarci nisu podnosili da rimski vojnici
seksualno napastuju njihove žene. Čak ni stogodišnja okupacija nije od njih
učinila pripitomljene pse koji mirno podnose udarce svojih gospodara. Etan će
zahtijevati pravdu. A Rim mu je neće dati. Rimljani neće kazniti stotnika zato što
se odvažio biti malko obijestan s nekom Židovkom. Ne. Etan neće tražiti pomoć
od Rima.
Kako bih ga zaštitila, moram mu sama zadati ranu. Moram mu na prijevaru
uskratiti radosti bračnog života. Naša budućnost u dvoje žrtvovana je da bi on
imao budućnost. Osjetila sam hladnoću u duši pomislivši na život bez njega. Ne
moći nikad vidjeti njegovo milo lice, ne moći nikad poljubiti te usne koje su mi
132
uputile toliko ljubaznih riječi, ne moći nikad više držati te ruke koje su bile moja
snaga i vodile me kroz najteže životne nedaće... Bio je to moj izbor, drugog
nisam imala.
Palo mi je na um da me je Bog konačno kaznio. Jednim potezom lišio me
sreće. Znala sam da Etan zaslužuje bolju ženu od mene. Činilo se da se Bog
slaže s tim. Pomislila sam na milovidnu Saraj koja čeka na nekom sjenovitom
mjestu, čeka svoju priliku da pruži ljubav Etanu. Ona će se sigurno pokazati
daleko vrjednijom suprugom i majkom nego što bih ja ikad mogla biti. Ona neće
iskusiti nevolje kao što su željezni okovi, neće imati financijskih briga, neće
imati okaljan ugled, neće je pratiti sjenka mrtvog brata koja neprekidno
optužuje. Doći će dan kad će Etan zahvaljivati Bogu na tome što je umakao
životu sa mnom koji bi ga samo sputavao.
Savila sam prazni pergament i sklonila tintu ne napisavši ni jedne riječi. Suha
oka, sjedila sam do ranih jutarnjih sati u mraku i opraštala se od ljubavi.

* * *
Potvrda o raskidu zaruka stigla je tjedan dana kasnije. Donio ju je neki mladi
pisar koji ju nije htio dati ni u čije osim u moje ruke. Etan je, kako se činilo,
odlučio zabaciti me tiho i bez izazivanja javne sablazni. Premda me je smatrao
preljubnicom, nije imao srca razglasiti moju sramotu svijetu. Moj život mogao
se nastaviti dalje, nepromijenjen. Više ga nikad neću vidjeti, osim možda u
prolazu. Možda ću ga tek nakratko vidjeti u Hramu ili na ulici. Otišao je od
mene zauvijek. I odlučio je učiniti to tako da mi ne našteti.
To je bio razlog što je moja ljubav prema njemu postala još dublja i potisnula
u meni sve druge osjećaje dok nije ostala samo neispunjena glad za njom.
Stotinu sam puta na dan govorila sebi da ću otići k njemu i pokušati se opravdati
u njegovim očima. Preklinjala bih ga da pusti Kalva na miru i da zaboravi onaj
strašni dan. I stotinu sam puta gušila u sebi tu žudnju. Uistinu, s vremenom sam
postala uvjerena da je Bog namijenio bolji život Etanu i da je njegova volja da se
razdvojimo.
Moja majka i Ivana zurile su u mene s neshvaćanjem kad sam im rekla za
raskid. One nisu znale za ono što je Decim Kalv učinio. Nisam ih željela dodatno
opterećivati brigama s kojima su se, s obzirom na stanje mog oca, već morale
nositi.
„Ne želim se udavati. Neću to nikad učiniti”, rekla sam im. „Nije pošteno da
Etan živi i dalje u nedoumici. Željela sam da bude slobodan i oženi se drugom,
da ima djecu i živi svojim životom.”
„Ali ti ga voliš”, uskliknula je Ivana, a niz glatke obraze potekle su joj suze.
133
 „Volim ga,” rekla sam, „ali ipak se ne želim udati za njega.” Moje laži
gomilale su se iz sata u sat.
„Ne razumijem te, Eliana”, hladno je rekla moja majka. „Brak se ne tiče samo
tebe. Trebala si misliti na obitelj prije no što si donijela tako glupu odluku.”
Tri dana nije razgovarala sa mnom nakon toga. Nisam je krivila. Neudane
žene nisu običavale ne slušati svoje roditelje i nisu razvrgavale zakonski bračni
ugovor. No što sam joj još mogla reći? Istinu? Smjesta bi otrčala Etanu i sve mu
izbrbljala. Jesam li joj trebala ispričati Etanovu verziju događaja? Da sam
namjerno i planirano poljubila Kalva? Odmahnula sam glavom. Bolje je da misli
da sam buntovna i neposlušna nego da me smatra bestidnom preljubnicom.
Ubilo bi je tad bi vjerovala da me je Rimljanin oskvrnuo.
Život je morao i a dalje. I dalje je trebalo namaknuti novac za Ivanin miraz,
platiti poreze, troškove. Zakopala sam se u poslove koliko sam više magla.
Stvari koje su mi nekoć donosile zadovoljstvo, radovale me donosile mi
razonodu pretvorile su se u ružnu i mrsku gnjavažu boju sam, unatoč svemu,
morala podnositi zbog svoje obitelji. Rad mi više nije donosio radost.
Nije mi bilo jasno kako ćemo preživjeti bez Etana i Viriata. Nisam stizala
razgovarati s kupcima. Joel mi je pomagao koliko je mogao. No njegove vještine
bile su suviše ograničene.
Jednoga jutra, dva tjedna poslije razvrgnuća zaruka, u našu je kuću došao
Viriato.
Zaustavila sam se na mjestu, „što radiš ovdje, Viriato?”
„Došao sam pomoći, gospodarice.”
„Ne budi smiješan. Etan ti to nikad neće oprostiti. Odlazi prije nego sazna.”
Počešao se po zatiljku svojom širokom rukom. „On me poslao. Zna da Vam je
potrebna moja pomoć.”
Steglo me je u grlu. „To je svakako istina. Koliko dugo možeš ostati?”
„Koliko Vam bude potrebno.”
„Onda ostani, i dobrodošao.” U meni više nije bilo ponosa. Prešla sam
granicu dostojanstva, zakoračila s one strane samopoštovanja. Ništa mi nije
značilo to što u Božjim očima nisam počinila grijeh preljubništva. Sramota me i
dalje prekrivala poput rana na gubavcu. Nisam je mogla očistiti.
Duboko sam uzdahnula drhteći cijelim tijelom i smogla snage pogledati u
Viriatove oči. Očekivala sam da ću u njima vidjeti optužbu. Gađenje.
Odvratnost. Ništa od toga nisam vidjela. Umjesto toga, samo se tužno
osmjehnuo i ispružio ruku. „Dođite, gospodarice. Ne gubimo vrijeme.”
Da nije bilo Viriata, sigurno bismo bankrotirali. Još je jednom preuzeo na
sebe teret kontaktiranja s kupcima. Za mjesec dana nadoknadili smo gubitke. Za
šest mjeseci zaradila sam dovoljno za Ivanin miraz i da mogu platiti poreze
134
rimskom caru.
Spasila sam svoju obitelj od potpune propasti. Cijena koju sam morala platiti
bila je visoka. Bila sam potpuno iscrpljena. Tjelesno i duševno. Još nisam bila
ušla u dvadesetu, a činilo mi se da sam nalik na krhku grančicu koja samo što se
nije prelomila.

* * *
Do Ivanina vjenčanja preostala su još samo dva kratka tjedna. Iako sam bila
sretna zbog nje, pomisao na to da ću ostati bez njezina društva oduzimala mi je
san. Izgubila sam Etana, a s njim i njegove roditelje. Jeruša, koja mi je bila poput
druge majke, sada me je zaobilazila u širokom luku kao da sam opasan
kriminalac. Jednom sam nabasala na nju prigodom mikve4. Čim me je vidjela,
pokupila je svoje stvari i izjurila van, kose još mokre od obreda. Ranivši srce
njezina sina, ranila sam i njezino. Već sama moja prisutnost otvorila joj je
zjapeću ranu. Osjećala sam se kao da se cijelo moje biće pretvorilo u otrov koji
zadaje bol i donosi tugu gdje god se ja pojavila.
Vremena za prijateljice nisam imala. Tjednima nisam viđala Klaudiju. Nešto
lakše bilo mi je izbjegavati društvo mojih vršnjakinja, Židovki, s kojima sam
prijateljevala u djetinjstvu. One ne bi prestajale s pitanjima o mojoj rastavi. S
pitanjima s kojima se nisam mogla suočiti niti odgovoriti na njih.
Vjerno me podržavala jedino Ivana. Kad bi mi majka oštro uzvratila, ona me
branila. Kad se Etanovi roditelji ne bi obazirali na mene u javnosti, ona bi
njihovo ponašanje nazvala pristranim i okrutnim. Noću bi mi pokadšto češljala
kosu sve dok je ruke ne bi zaboljele i tiho mi pjevušila u uho da me utješi. Bile
smo više od sestara. Bile smo družice srca. No ubrzo će me napustiti. Viriato je
bio sasvim blizu toga da mi postane prijatelj. Ali on je bio muškarac i nisam mu
mogla govoriti o svemu onome što mi je bilo na duši. Ne bi bilo dolično.
Jednom sam ga upitala zašto me nikad nije izgrdio zbog onog što sam učinila.
„Trebao si me prezreti zbog Etana.”
Prekrižio je ruke na prsima. „Zato što sam Vas viđao nakon Etanova odlaska.
Vidio sam Vas iscrpljenu i zračili ste tugom kakvu nikad nisam vidio na tako
mladom licu. Ne razumijem zašto ste ga iznevjerili, no siguran sam da ste već
platili više nego dovoljno. Osim toga, ona rimska svinja više se nikad nije
pojavila ovdje, a to je već nešto. Očito je da Vas nikad nije učinio sretnom. Rekli
ste mu da kupi svoje prnje?”
Uzdahnula san. „Nisam ga nikad ni pozvala.”
Viriato se uspravio u svoj svojoj visini. „Je li Vam se nametao poslije svega?
Lagali ste? Doznam li ikad...”
135
 „Mir s tobom, Viriato”, rekla sam brzo. „Nisam ga poticala. No nakon što je
jednom došao, nisam mu se mogla oprijeti.”
Bolje je gomilati laž na laž nego dovesti u opasnost živote onih koje najviše
volim.

136
 Devetnaesto poglavlje

Trpljenja mnoga i velika bacio si na me;

ali ti ćeš me opet oživjeti
i opet me podići iz dubine zemlje.
Povećaj dostojanstvo moje
i opet me utješi.
Ps 71,20-21


Moja majka, Ivana i ja otputovale smo u iznajmljenim zaprežnim kolima u
Tiberijadu, novu Herodovu prijestolnicu podignutu na obali Galilejskog mora.
Oca smo, zbog njegova stanja, morali ostaviti kod kuće i povjeriti ga brizi
pouzdanih slugu. Viriato je pošao s nama da nas prati i štiti na našem dugačkom
putovanju. Uz to, jela koja su se trebala posluživati na Ivaninu vjenčanju godit
će njegovu profinjenom apetitu.
Židovi nisu htjeli nazivati novu prijestolnicu njezinim rimskim imenom, već
su zadržali njezino staro ime - Rakat, ime seoceta koje spominje sam Jošua u
svojoj knjizi. Herod Antipa obnovio je to razrušeno selo i pretvorio ga u grčku
fantaziju s ljekovitim kupalištima punima vrućih mineralnih izvora, stadionom i
veličanstvenom palačom po mjeri njegova raskošnog ukusa. Govorilo se da ni
jedan pobožan Židov ne bi bio voljan živjeti u njoj jer je pod njezinim temeljima
bilo pronađeno drevno groblje zbog čega su farizeji cijelo područje proglasili
nečistim.
Budući da je gospodar Shual obavljao službu nadglednika Herodove palače,
nije mogao biti tako izbirljiv kao što bi farizeji željeli. Obitelj mu je bila iz
Kafarnauma, nešto sjevernije od Tiberijade. Vjenčanje je, međutim, trebalo biti u
Tiberijadi kamo su se Huzini roditelji preselili. Ivana će živjeti s njima u
prizidanom dijelu što ga je Huza podigao uz roditeljski dom blizu palače.
Huza se pobrinuo za naš smještaj u iznajmljeno kud. Ivanini kovčezi s
njezinom novom odjećom i bogatim tkaninama što sam ih uspjela izdvojiti za
nju poslani su nešto ranije u njezin novi dom.
Ujutro na dan vjenčanja Huzina majka i mlađa sestra otpratile su nas do
kupališta gdje smo trebale obaviti svečanost obrednog pranja. Ivana je sjala od
radosti dok smo joj prale kosu i ukrašavale je nakitom. Glatka koža na njezinim
137
gipkim udovima u koju smo u trljali ulje narančina cvijeta trebala je dugo
mirisati. Dugačku kosu spleli smo joj u pletenice, a u uvojke smo joj pričvrstili
zlatne i srebrne perle.
Vrativši se u naše privremeno prebivalište, odjenuli smo je u vjenčano ruho
počevši s plavom tunikom, otežalom od zlatnog veza, izvezenom brižljivo
Ivaninim rukama. Trebali su joj mjeseci da je završi. Povrh tunike za ramena
smo joj zlatnim pribadačama u obliku ružina cvijeta pričvrstili velik ljubičasti
ogrtač koji joj je elegantno padao niz tijelo. Oči smo joj obojali antimonijevim
sulfidom u prahu i dodali trunku boje njezinim usnama i obrazima. Glavu smo
joj okrunili zlatnom dijademom, kako i priliči kraljici.
Zatim smo joj, u skladu s našom tradicijom, brižno i polagano stavili na glavu
velik neproziran veo i njime joj pokrili lice.
Bili smo spremni već u ranim večernjim satima kad je po nju došao Huza s
razdraganim prijateljima. Na putu prema kud dizali su golemu buku pušući u
trublje i pjevajući slavljeničke pjesme pa se ne može red da smo bili iznenađeni
kad smo ih vidjeli pred vratima.
Huza je na sebi imao lanenu tuniku išaranu prugama i bio je opasan remenom
koji je blistao pri svjetlu svijeća. Njegov ogrtač pristajao je Ivaninu plastu. Ja
sam mu poslala tkaninu od koje je izrađen kao vjenčani dar. Na glavi je imao
zlatnu krunu poput kralja jer su mladoženja i mlada na dan vjenčanja trebali biti
kralj i kraljica. Uzeo je Ivanu za ruku i premda je nije mogao vidjeti kroz tamni
veo, lice mu je zablistalo kad joj je dodirnuo ruku.
Huzini prijatelji gorućim su lampama okitili cestu sve do kuće gospodara
Shuala u kojoj se trebalo održati svadbeno slavlje. Huza je zaštitničkom rukom
vodio Ivanu znajući da ne vidi dobro ispod vela koji joj je pokrivao lice. Mi
ostali koračali smo za njima kličući i smijući se, zadirkujući mladence kad bi
usporili, a kad bi ubrzali, opet smo ih zadirkivali, ovaj put zato što su tako
nestrpljivi da što prije stignu do bračne odaje.
Vjenčano slavlje, tijekom kojega su posluživana probrana jela vina i jela koja
su zadovoljavala čak i Viriatov profinjeni ukus trajalo je sedam dana. Pjevali
smo pjesme o ljubavi i slušali glazbu harfe i lutnje. U sjećanju mi je posebno
ostao trenutak kad je Huza podigao Ivanin veo. Iskolačene oci napunile su mu se
suzama kad je ugledao njezino ljupko lice.
Jedan od Huzinih prijatelja pjevao je Davidov psalam o ljubavi i pritom
izvodio komične pokrete koji su nas nasmijali do suza. Prišao je Huzi, uputio mu
čeznutljiv pogled i zapjevao: „Najzgodniji si među sinovima ljudskim”, a zatim
mu pao pred noge i poklonio mu se kao nekom svjetskom moćniku praveći se da
ljubi njegove kožne sandale.
Zatim se okrenuo prema Ivani te zapjevao i njoj: „Kralj će se uželjeti tvoje
138
ljepote. Budući da je on tvoj gospodar, pokloni mu se.” Nato je prekinuo pjesmu
i rekao joj: „Idi, nevjestice, pokloni se.”
Kad se Ivana povinovala i ljupko poniknula glavom, uzviknuo je: „To nije
dosta! Pokušaj spustiti glavu malo niže. Huzi će biti potrebno mnogo klanjanja
da bi bio zadovoljan.”
Nakon što je pjevanje završilo, bučna je družina utihnula iščekujući najvažniji
trenutak kad je Huza trebao isprositi mladenkinu ruku. Huza je skinuo svoj
ogrtač i prostro ga nad mojom sestrom kao znak svoje doživotne privrženosti.
Zatim je, citirajući riječi proroka Ezekijela, svečano izgovorio svoj zavjet Ivani:
„Prođoh kraj tebe i u te se zagledah. I gle, dob tvoja - dob je ljubavi! Raširili na
te skute svoje i pokrili ti golotinju. Prisegli i sklopili Savez s tobom, i ti moja
postade.”
Ivana nije mogla skinuti pogleda s Huze. Njihova ljubav doimala se
opipljivom, činila se svetom, pouzdanom, odanom. Sreća koju sam osjećala zbog
sreće svoje sestre nabujala je u meni poput gorskog potoka u proljeće. Istodobno
se jedan kutak moje duše skvrčio od boli zbog mog vlastitog jalovog života.
Nekoć sam sanjala o tome kako Etan izgovara te riječi nada mnom. Nikad neću
doživjeti tu radost. Gorčina mi se penjala u grlu i gušila me. Goračina zbog
Decima Kalva čije mi je sebično poigravanje upropastilo život. Da sam ga mogla
prokleti na smrt, bila bih to učinila.

* * *
Prije povratka u Jeruzalem vidjeli smo da se Ivana sretno skrasila u svom
novom domu. Već mi je tada nedostajala. Tko će me sada držati u zagrljaju noću,
blažiti moju usamljenost, tješiti me u mojim strahovima? Tko će mi spravljati
posebne obroke i podsjećati me na dobre stvari u životu? Bog ju je blagoslovio
usadivši joj u srce čežnju. No njezina odsutnost samo je produbila prazninu u
mojoj nutrini.
Toliko gubitaka. Toliko odsutnosti. A ja nisam imala ništa čime bih ispunila
prazninu koju su ostavili u meni.
Sutradan nakon našeg povratka kući u posjet mom ocu došao je njegov
prijatelj Gamaliel. Njegova omiljenost kao vjerskog učitelja posljednjih je
godina neprekidno rasla i stvarala mu obveze koje su ga priječile u odlascima u
usputne posjete. Mog oca nije vidio još od naše nesreće. Otpratila sam ga do
očeve sobe.
„Bojim se da mu danas nije dobro, učitelju Gamaliele. Vjerojatno će
prespavati Vaš posjet”, rekla sam. Dala bih sve da se probudi, ali čak ni
Gamaliel, uza svu svoju svetost, nije mogao učiniti čudo. Čuda su bila djelokrug
139
starih proroka. Izrael već stotinama godina nije vidio istinsko čudo Božje.
Gamaliel je kleknuo pored očeva kreveta. Čelo mu se namrštilo. „Nisam znao
da mu je tako loše. Ljudi kažu da i dalje radi.”
,,U radionici ima posla preko glave”, rekla sam.
Oštro me pogledao ispod čupavih obrva.
„Shvaćam. Molit ću se za njega. I za tebe, gospodarice Eliana. Čini se da
imaš pune ruke posla.”
„Hvala Vam, učitelju.”
Prepustila sam ga njegovim molitvama. Trnci nelagode prošli su mi niz
kralježnicu kad sam se sjetila njegova pronicljivog pogleda. Tim očima ništa ne
može promaknuti, u to sam bila sigurna. Zacijelo je morao primijetiti da je
čovjek koji leži na slamarici prešao u svijet u kojemu se više ne budi. Bilo je
dosta da kaže jednu riječ i mi se možemo oprostiti s poslom. Imao je strahovit
utjecaj.
Barem je Ivana bila na sigurnom i udomljena. Ja sam, međutim, morala i
dalje skrbiti za roditelje. Ako izgubimo posao, izgubit ćemo i kuću. Ne budemo
li zarađivali, nećemo moći plaćati porez Rimljanima. Odmahnula sam glavom.
Hoće li naše financijske teškoće ikad prestati? Hoće li me novac zauvijek držati
u smrtnom stisku?
Gamaliel me zatekao u očevu starom uredu. Skočila sam sa noge kad je ušao.
„Učitelju Gamaliele”, promucala sam. „Ja sam... upravo tražila neke papire koje
sam mislila odnijeti ocu da ih pregleda.” Laž je izlazila iz mojih usta u ukočenim
slogovima.
„Bez sumnje, bez sumnje. Samo polako. Tvoj je otac sretan što ima kćer na
koju se može osloniti u vremenima nevolje.”
Moji stisnuti mišići malčice su se opustili nakon njegovih rijeci. Stajala sam
ondje nepokretno kao panj ne znajući što bih sa sobom. Žene nemaju često čast
da ih posjećuje član Sinedrija.
„Tvoje su zaruke s Etanom Benom Ezerom razvrgnute, koliko čujem.”
Osjećala sam kako mi se boja povlači iz obraza. „Da, učitelju.”
„Nije rekao zašto to čini.”
„Sigurna sam da je imao valjan razlog.” Bila bih ispila čašu punu tinte da sam
mogla izbjeći ovaj razgovor.
S nemalim strahom gledala sam kako se smješta u stolici. Prekrižio je noge i s
iščekivanjem gledao prema meni. „Zašto mi ne bi objasnila što se dogodilo?”
„Možda je bolje da pitate njega.”
Slegnuo je ramenima. „Odlučio sam pitati tebe.”
„Zavrjeđuje bolju suprugu.” Zurila sam u rub tepiha.
„Kako to misliš?”
140
 „Učitelju Gamaliele?”
„Da, dijete?”
„Ne mogu razgovarati o tome.”
,,A što ako ti kažem da neću nikom otkriti tvoju tajnu kakva god ona bila? Ne
će biti kazne, neće biti kamenovanja, neće biti osude. Samo ispovijed za koju
ćemo znati samo ti i ja.”
„Ne razumijem. Ne očekuje li se od onih koji tumače Zakon da uzdrže
pravednike u Izraelu? Nisu li oni odgovorni za moralni boljitak naroda?”
Nasmiješio se. Stezanje usana gotovo se sasvim izgubilo pod njegovim
čekinjastim brkovima i gustom bradom. „Zašto me ne pustiš da sam brinem o
svojim odgovornostima? Dao sam ti svoju riječ. Što možeš izgubiti?”
Koljena su mi počela klecati. Pomisao na to da bih ikojem živom stvoru
mogla reći svoju tajnu, da bi to moglo proći nekažnjeno i bez straha da ću time
ugroziti Etanov život pokazala se suviše velikim iskušenjem. Riječima koje su
provalile iz mene potpuno nekontrolirano, nespretno i zbrkano rekla sam
Gamalielu istinu o onome što se zbilo onoga strašnog poslijepodneva i o kobnoj
odluci koju sam bila prisiljena donijeti.
Gamaliel je prekrio lice dlanom. „Da si mi rekla ranije, bio bih pokušao
posredovati u tvoju korist. Pokušao bih ga argumentima uvjeriti da ne vraća milo
za drago Rimljaninu. Da sam bio na mjestu tvoga oca, učinio bih sve što mogu
da ti pomognem.” Vrtio je glavom. „Prekasno je. Sada ne mogu ništa učiniti.”
Namrštila sam se. „Što želite reći?”
„Etan se zaručio prošlog tjedna dok ste bili na sestrinu vjenčanju u Galileji.
Vjenčanje će biti za mjesec dana. Ne žele čekati. Sada se ne mogu miješati u
njihove stvari. Etan bi se našao u nemogućem položaju. Novi bračni ugovor
zakonski je valjan i obvezuje oboje. Čak ni tvoja tragična priča ne može ga
poništiti.”
Koljena su me izdala i stropoštala sam se u stolicu nasuprot svomu gostu.
Znala sam da će ovaj dan doći. Mislila sam da sam se u srcu pripremila za to. No
ništa vas ne može pripremiti za ubod okrutnog noža.
„Zaručio se sa Saraj?” upitala sam.
„Da. Poznaješ je?”
„Vrlo je lijepa.”
„Izgleda da je očarana njime. Molim se da mu bude dobra supruga.”
„Ja ću se također moliti za njegovu sreću. Zaslužuje ju više od ikoga drugoga
koga poznajem.” Boljelo me je u grlu. Boljelo me u glavi. Boljelo me u duši.
„Donio sam nešto za tvog oca. Ali možda će više koristiti tebi.” Uručio mi je
debeo svežanj pergamenta. „Ovdje su različiti tekstovi iz Zakona i Proroka.
Mislio sam da će ga razvedriti i poslužiti mu kao vodič u njegovoj bolesti. Ali
141
čini mi se da je već dobrano zašao na drugu stranu. Molit ću se da ti riječi koje
ćeš naći na ovim stranicama donesu utjehu.”
„Dajete riječi Svetoga pisma jednoj ženi?”
Pljesnuo je dlanovima po koljenima i ustao. „Vjerujem da u ovom slučaju
Bog neće imati ništa protiv.”
Kad je Gamaliel otišao, razmišljala sam o njegovim riječima: „Da sam bio na
mjestu tvoga oca, učinio bih sve da ti pomognem.” Ja nisam imala oca koji bi mi
pomogao. Koji bi me zaštitio. Koji bi se brinuo za mene. Koji bi mi bio oslonac
u životu. Nisam imala oca jer je ležao u nesvijesti i bio bolestan. Ali, istinu
govoreći, ja sam svog oca izgubila davno prije njegove nesreće. Izgubila sam ga
jednog sunčanog dana na vrhu brežuljka kad se nisam dovoljne brinula o svome
bratu. Ta rana bila je u samoj srži mojih životnih nedaća. Bila sam bez oca.

* * *
Svitak što mi ga je učitelj Gamaliel donio bio je napisan na grčkom koinéu,
ne na hebrejskom. Nakon što je cijeli jedan naraštaj boravio u babilonskom
sužanjstvu, mnogi naši ljudi zaboravili su svoj materinski jezik. Govorili smo
aramejski i razumjeli smo grčki. No prosječni Židov nije poznavao hebrejski.
Nisam bila sposobna čitati tekst na hebrejskom i samo sam površno razumijevala
tekst koji sam čitala.
Grčkim sam, međutim, vladala dobro i Gamalielov svitak počela sam čitati s
ljubavlju koju nikad dotad nisam osjećala prema Božjoj Riječi. Sveto pismo prvi
put počelo mi je odjekivati u duši ne samo kao niz pravila kojima sam se dužna
pokoravati već i kao nešto što mi pruža utjehu.
Trpljenja mnoga i velika bacio si na me:
ali ti ćeš me opet oživjeti
i opet me podići iz dubine zemlje.
Povećaj dostojanstvo moje
i opet me utješi5.

Hoće li me Bog koji je na mene navalio tolika trpljenja i nedaće doista utješiti
i oživjeti? Sićušna žeravka nade razgorjela se u mojoj nutrini.
Dotad se moja religioznost svodila isključivo na pribivanje obredima u
kojima nisam sudjelovala srcem. Bila sam potpuno svjesna svojih nedostataka.
Griješila sam na nebrojeno načina. Moj vlastiti otac nikad mi nije oprostio.
Kakvog je smisla imalo pokušati se približiti Bogu? Tko bi se želio približiti
Bogu koji te samo podsjeća da si promašen čovjek? Tko bi se želio približiti
glasu koji samo negoduje i optužuje? Poslije Josipove smrti pobjegla sam od
142
njega što sam dalje mogla.
Sada, dok sam čitala Sveto pismo što mi ga je Gamaliel donio, odjednom san
počela shvaćati da Bog nipošto nije ljutiti sudac. Nisam mogla potpuno prihvatiti
da se njegova ljubav proteže na mene, ali počela sam više žudjeti za njegovom
blizinom. Žudjeti da mi jednog dana oprosti i ozdravi me. Skrb za moju obitelj
nije mi bila dovoljna, nije me u potpunosti zadovoljavala. Posao kojemu sam
nekoć posvetila cijelo svoje biće na kraju me razočarao. Shvatila sam da mi Bog
kojeg sam pronašla u Svetomu pismu može biti jedini izvor utjehe. Čitala sam
pohlepno njegovu Riječ i pripijala se uz taj tračak nade.

143
 Dvadeseto poglavlje

Spasi me, Bože, svojim imenom

i jakošću svojom izbori mi pravdu.
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih
Ps 54, 1-2


Toga ljeta Jeruzalem je poharala suša. Zimske kiše bile su škrte i razina vode
u Gihonu, izvoru istočno od Jeruzalema koji nam je darivao obilje plodova, bila
je vrlo niska. Razina vode u svim jeruzalemskim ribnjacima, uključujući Gornji,
Donji i Stari ribnjak, pa čak i Kraljev ribnjak, koji su kanalima bili spojeni s
izvorom Gihon, pala je na najnižu granicu. Palestini je oduvijek prijetila
nestašica vode. Naš je narod zbog toga bio nemiran. I predobro smo znali da nas
život ovisi o tome hoće li naši izvori i rijeke presušiti.
Tlačenje Rimljana, uza svu svoju žestinu i nepravednost, ipak nam je donijelo
stanovite koristi. Uz bolju trgovinu i poboljšane ceste, izgradili su nam vodovod
i znatno veće i djelotvornije bazene. Koliko god bezbožni i okrutni bili, nitko
nije mogao osporiti činjenicu da su bili iznimno sposobni graditelji. Bili smo
zahvalni što je četverokutni bazen Siloam, sa svojom blistavom arhitekturom i
elegantnim stupovima, dovoljno velik da čak i u sušnom razdoblju može
opskrbiti mnoštvo stanovnika Jeruzalema vodom.
Naša je radionica ovisila o izdašnim količinama vode bez koje nije mogla
funkcionirati. Bojenje tkanina iziskivalo je nekoliko temeljitih ispiranja. Često
sam morala podmititi ovog ili onog rimskog činovnika da zadovoljim naše
potrebe za vodom. Postupno sam počela shvaćati da je vođenje posla protkano
mnoštvom problema. Nevolje nisu bile neobičnost niti iznimka. Život trgovca
bio je redovito ispunjen neočekivanim izazovima. Opstajali su samo oni koji su
bili sposobni svakodnevno udovoljiti zahtjevima što su ih novi problemi donosili
sa sobom. Promišljeno planiranje bilo je od neprocjenjive važnosti. No život je
nosio sa sobom toliko iznenađenja da ih ni uz najbolje planove niste mogli
predvidjeti. Radila sam od jutra do mraka da bih održala naš posao na površini.

* * *
144
 Jednog popodneva u posjet mi je došao Viriato u čijoj su pratnji bili Tit i
Klaudija. „Nisam te vidjela više od dva mjeseca, ti zabušantice jedna“, rekla je
Klaudija. „Što radiš sa sobom?“
„Oprosti mi, Klaudija.“ Umotala sam svitak koji sam pažljivo proučavala.
„Bila sam tako nepažljiva, ,,I Tit je tu! Baš lijepo od vas što ste mi došli u
posjet.“
„Posjet, taman posla. Treba mi nova garderoba. Pozvan sam u Rim.“
„ Hoće li Vam napokon dati položaj kakav zaslužujete?“
„Možda mi još odrube glavu. Tko to može znati s obzirom na to da je Sejan
za kormilom? Bilo kako bilo, nadam se najboljemu. Ne će me valjda optužiti da
sam postao seljačina otkad nisam u Rimu.“
Pažljivo sam odmjerila pogledom njegovu elegantno odjevenu figuru. „To je
nemoguće. Putuje li Klaudija s Vama?“
Klaudija je uskliknula: „Naravno!“, a Tit je istodobno i vrlo odrješito rekao:
„Ne.“ Pogledala sam sad jedno, sad drugo pokušavajući skriti osmijeh. „Vidim
da je ta stvar još uvijek predmet pregovora. Viriato, da se kladimo? Što misliš,
kakvi su tvoji izgledi, Klaudija?“
Tit je progunđao. „Molim te, Eliana, ne ohrabruj je. Boravak u Rimu
preopasan je za nju. Dočekaju li me dobre vijesti, poslat ću po nju. Budu li
vijesti loše, ne želim da se izlaže opasnostima.“
„Nađeš li se u opasnosti, dragi, bit ću tim više uz tebe.“ Klaudija je
pomaknula hrpu papirusa na stolu i graciozno sjela na sam rub. Premda se trudila
izgledati ležerno i bezbrižno, na njezinu blijedom licu mogli su se primijetiti
tragovi osušenih suza. Tit se također, kad sam ga pažljivije pogledala, doimao
napetim i uplašenim iako mu je na licu bio uobičajen osmijeh. Putovanje u Rim
uznemirivalo ih je više nego što su željeli pokazati. Namrštila sam se zabrinuta
za njihovu sigurnost.
„Red mi, Viriato, kladiš li se na moga muža ili na mene?“ upitala je Klaudija.
Viriato je odmahnuo glavom. „Ni na jedno, gospođo. Nisam od onih koji se
klade. Osim toga, bez obzira na to za koga se odlučim, jedno od vas će se
sigurno uvrijediti. Izgledi su mi loši u oba slučaja.“
Tit i Klaudija prasnuli su u smijeh. Klaudija je uzela u ruke Gamalielov dar
koji sam bila upravo odložila na stranu. „Radiš li još uvijek na onim dosadnim
računima, Eliana?“
„Jedini račun zabilježen u toj knjizi jest onaj koji ćemo jedrog dana svi mi
morati podastrijeti Bogu. To je dio našeg Svetog pisma.“
Žurno je vratila svitak na stol blizu mene. „Ispričavam se. Nisam htjela biti
nepristojna.“
„Želiš li čuti nešto od onoga što sam nedavno pažljivo pročitala?“
145
 „Ima li u toj knjizi nešto o nepokornim suprugama?“ upitao je Tit. „Ako ima,
volio bih čuti kakvu im kaznu vaš Bog određuje.“
Klaudija je uzdahnula. „Mene više zanima čuti što kaže o nesusretljivim
supruzima.“
,,A da muževe i žene ostavimo za neko drugo vrijeme? Upravo sam dovršila
čitanje ovog psalma. Napisao ga je naš najveći kralj David. Napisao ga je dok je
bio još mlad, prije nego što je postao moćan vladar. Kao ratnik spasio je Izrael
od velike opasnosti i zbog toga je bio vrlo popularan u narodu. Bio je talentiran i
naočit, pobjednik u ratu, pjesnik i glazbenik. Bog je blagoslovio Davida.“
,,U to vrijeme u Izraelu kraljevao je čovjek imenom Šaul. Šaul je bio toliko
ljubomoran na Davida da više nije mogao podnositi zavist koja ga je izjedala pa
je odlučio ubiti mladića koji mu je postao suparnik. Ovaj psalam nije samo
pjesma. On je molitva. Molitva koja traje preko tisuću godina. Sve dok ljude
poput Vas, Tite, budu nepravedno progonili moćni, despotski vladari, Davidove
molitve ulijevat će života i snage u naša srca. Poslušajte. Evo što on kaže
Gospodinu:
Spasi me, Bože, svojim imenom
i jakošću, svojom izbori mi pravdu!
Poslušaj, Bože, moju molitvu
i usliši riječi usta mojih!
Oholice ustadoše na mene
i moj život traže silnici:
na Boga se ne osvrću
Evo, Bog mi pomaže,
Gospodin krijepi život moj...
Od srca rado ću ti žrtvovati,
slavit ću ti ime, Jahve, jer je dobrostivo,
jer ti me izbavi iz svake nevolje6.
„Je li tvoj Bog izbavio Davida iz ruku njegovih neprijatelja?“ upitao je Tit.
„Učinio je upravo to. Jednom se Davidu pružila prilika da potajice ubije
Šaula. Ali odbio je dići svoju ruku na Božjeg pomazanika. Nije htio postati zao
da bi se borio protiv zla. Vjerovao je da će ga Bog zaštititi, da će obraniti njegov
ugled i njegov život. Bog je to i učinio, Šaul je poginuo u strašnoj borbi. Na
kraju je platio za svoje grijehe kao što ćemo platiti i svi mi, bez iznimke. Kao što
će Sejan jednog dana platiti. David se popeo na Izraelovo prijestolje, doživio
visoke godine i imao mnogo sinova.“
„Sviđa mi se taj tvoj Bog. Izgleda da nije toliko koristoljubiv kao oni u našem
panteonu. Šteta što ne želi pomoći jednom Rimljaninu.“
Slegnula sam ramenima. „Tko može reći da poznaje um Božji? Sjećate li se
146
velikog perzijskog cara Kira?“
„Naravno. U školi sam morao znati kojim se sve taktikama koristio u
bitkama. Je li bio pristaša vašega Gospodina?“
Nasmiješila sam se. „Ništa više nego vi, rekla bih. Nešto prije nego što je
osvojio vlast i postao poznat širom svijeta, jedan od naših proroka, zvao se
Izaija, izrekao je proročanstvo o njemu obećavši mu Božju pomoć.“
Ja sam Jahve i nema drugoga;
osim mene Boga nema.
Iako me ne poznaš, naoružah te.7

„Bog se zavjetovao da će mu dati pobjedu, shvaćate, Tite. Iako Kir nije
poznavao Gospodina, Bog mu je obećao da će ići pred njim i poravnati mu
putove tako da može pobijediti u bitki zato što će on jednoga dana pomoći
našemu narodu. Možda će Gospodin učiniti isto i vama.“
Nisam mogla razumjeti vlastite postupke. Čemu govoriti o Gospodinu
Rimljanima kad sam mu se i sama jedva obraćala? Shvatila sam da sam počela
vjerovati u Božje milosrđe, da sam počela vjerovati da će on iskazati milosrđe
čak i Rimljanima iako ni sama nisam shvaćala što je to. Voljela sam Klaudiju i
Tita unatoč njihovu strašnom nasljeđu. Nije me bilo briga što su Rimljani.
Željela sam da ih naš Bog spasi i da im njegova ruka pomogne. Željela sam da
im njihov neprijatelj Sejan ne naudi. Tko je veći od najvećeg čovjeka u Rimu?
Samo Gospodin.
„Zašto tvoj Bog inzistira da ne postoje drugi bogovi? Čak i Jupiter uza svu
svoju moć priznaje da postoje i drugi bogovi.“ Klaudija se igrala peteljkom
smokve. „Doima se krajnje isključivim. Mora postojati samo on, ni jedan drugi
bog. Zašto bih se odrekao Junone, Apolona i Venere ako se želim moliti tvom
Bogu. Zašto se ne bih molio svima njima?“
„Zašto si ostavila sve druge muškarce i priklonila se Titu? Zato što je tvoj
suprug i zato što tvoje srce i tvoje tijelo pripadaju njemu. Drugi muškarci nisu ti
potrebni. On te ljubi i samo ti on ugađa. Isto je i s Bogom, samo u još većoj
mjeri jer te on ljubi tisuću puta više, tisuću puta više te štiti, tisuću je puta
veličanstveniji i moćniji od tvog divnog supruga. Ne bi se mogao pomiriti s tim
da juriš za drugim bogovima kao što se Tit ne bi mogao pomiriti da imaš
ljubavnike.“
Tit je zabacio glavu i prasnuo u smijeh. „Tako ti i treba, draga. Čini mi se da
sada bolje razumijem tog Boga.“ Igrao se kožnatom naramenicom svog remena.
„Što misliš, Eliana, bi li prihvatio moju žrtvu? Bi li mu bilo drago da njemu u
čast prinesem žrtvu ljevanicu? Možda bi to omekšalo njegovo srce za moju
stvar.“
147
 Počešala sam se po čelu. „Ja ne poučavam Zakon. Ali, koliko se sjećam,
jedan od naših najvećih proroka, Samuel, jednom je rekao da je Bogu milija
poslušnost nego prinošenje žrtve. Zašto mu se ne molite i ne zatražite pomoć od
njega? Umjesto da mu prinesete žrtvu, dajte mu svoje srce. Priklonite mu se.“
Viriato, koji je dotad šutio, zadovoljno se smijuckao. „Nije ništa bolja od
Etana. Stalno me pokušava preobratiti u Židova. Čak i Saraj kaže da sve više
nalikuje svećeniku.“
Ukočila sam se na spomen Sarajina imena. Kao po nekom prešutnom
dogovoru nitko a kući nikad nije spominjao Etanovo ime, a još manje Sarajino
ime koje je bilo tabu. Viriato se zacrvenio. „Oprostite, gospodarice. Nisam
htio...“
„Ne brini, Viriato. To nema nikakve važnosti. Morat ću se priviknuti na
spominjanje njezina imena.“
Klaudija me obujmila oko struka. Nije znala zašto sam prekinula zaruke.
Vjerujem da je i sama mogla vidjeti moje jade kakvi god bili moji razlozi.
Potapšala sam je po ruci u znak privrženosti i izišla iz njezina zagrljaja. „Da
pogledamo neke od tkanina za Vas, gospodaru Tite? Imam ih nekoliko koje će
Sejana natjerati da pozeleni od zavisti.“

* * *
Na dah Etanova vjenčanja nebo je bilo pokriveno gustim, tmastim oblacima,
ali kiše nije bilo. Nebo je cijeli dan bilo sivo i neumoljivo.
Nisam bila sposobna raditi. Nisam mogla jesti. Nisam se mogla usredotočiti
ni na što. Prvi put nakon Josipove smrti uspela sam se na vrh brežuljka do mjesta
gdje ga je ubola pčela. Sjela sam na suhu travu, a glavom su mi prolazile misli o
tom strašnom danu. Bar je Etan bio živ. On je bio pošteđen muka ropstva i smrti.
Toliko sam učinila za njega. Imao je priliku započeti novi život. Imao je pred
sobom nadu, radost i budućnost.
A ja? Što će biti sa mnom? Budućnosti za mene nije bilo. Nikad se neću udati.
Nikad neću imati djecu. Nikad neću nikomu pripadati. Nikakav uspjeh na ovome
svijetu nije mogao promijeniti tu činjenicu. Mogla sam proizvesti najelegantnije
tkanine koje je svijet vidio, mogla sam tisuću puta sačuvati očev posao od
propasti, steći ugled kakav u Jeruzalemu nije imao nitko pa ipak, ništa od svega
toga ne bi uklonilo bol iz mog usamljenog srca. Osjećala sam se odbačenom i
napuštenom, izoliranom u svijetu koji me jedva primjećivao. Preplavio me val
samosažaljenja.
Hitan poziv prenuo me iz mojih tužnih misli. „Gospodarice Eliana! Dođite!
Trebaju Vas u kući. Dođite odmah!“
148
 Preplašena, skočila sam kao oparena. „Što se dogodilo, Joele?“
„Vaš otac, gospodarice.“ Vrtio je glavom.
Sjurila sam se još jednom niz padinu onog brežuljka, bez obuće i u panici, s
teškim bremenom nadolazeće smrti.

* * *
Kleknula sam pored postelje na kojoj je ležao moj otac slušajući njegovo
polagano i teško disanje dok je moja majka plakala i udarala se šakama po
grudima. Molila sam se iz sve snage da otvori oči, da me pogleda i opet me
nazove svojom kćeri. Činilo mi se, kad bi me još samo jednom priznao kao
svoju, kao svoju vlastitu kćer, svoje vlastito dijete, mogla bih sve podnijeti.
Mogla bih podnijeti ispraznost svog života znajući da mi je na kraju oprostio.
Znajući da ima potrebu za mnom i da mu opet pripadam.
Umro je ne rekavši ni riječi.
Izmaknuo se iz naših života ispustivši svoj posljednji plitki dah. Gamaliel je
dotad bio već stigao i molio se pored mrtvaca. Budući da je dodirnuo mrtvaca,
idućih sedam dana bit će nečist i morat će se podvrgnuti temeljitom čišćenju
pepelom crvene junice kako bi se mogao vratiti svojim dužnostima. Rijetko bi se
koji član Sinedrija izložio sličnoj neudobnosti zbog prijatelja iz djetinjstva.
Oca smo položili da počiva uz Josipove kosti. Odsada će praviti društvo jedan
drugomu, nadala sam se. Očevi jadi konačno su završili. Moji će se, nasuprot
tomu, umnožavati.

149
 Dvadeset i prvo poglavlje

Kad je čovjek bolestan,

njegov ga duh podiže,
a ubijen duh tko će podići?
Iz. 18,14


Budući da je moj otac preminuo, nisam se više mogla pretvarati da radim po
njegovim uputama. Možda u Rimskom Carstvu postoje gradovi u kojima
neudana žena može voditi posao. Jeruzalem nije spadao u takve gradove.
Radionicu je trebalo prodati. Kroz četiri naraštaja obitelj mog oca uspješno je
vodila obrt. Ja sam bila ta koja ga je dokrajčila. Na kraju nisam ispunila
neizgovorena očekivanja tih naraštaja. Bez oca nisam bila sposobna sačuvati ono
što su oni teškom mukom stekli.
Očevo zdravlje bilo je krhko. Još se samo tankom niti nalik na onu što ju
ispreda pauk bio držao za život. No sjena njegove prisutnosti bila je dovoljna da
mogu nastaviti posao. Sada kad je otišao, više nisam mogla voditi radionicu bez
iluzije njegova autoriteta koji me podržavao.
Sve dok je Etan stajao iza mene, znala sam da ću čak i kad izgubim oca moći
nastaviti uz Etanovu pomoć. Kao njegova supruga imala bih više slobode nego
kao neudana kći moga oca. Onoga dana kad su naše zaruke raskinute, znala sam
da gubim i posao kojim se moja obitelj bavila toliko dugo i san o udaji za
čovjeka kojega sam ljubila.
Dio mene bio je spreman povući se iz posla. Već sam se tjednima u duhu sve
više odvajala od posla koji mi je nekoć bio skrovište. Pa ipak, izgubiti ga sasvim
i neopozivo značilo je doživjeti težak udarac.
Osjećala sam odgovornost prema muškarcima i ženama koji su godinama
naporno radili kod nas. Željela sam da se o njima netko nastavi brinuti, da se
mogu opet zaposliti. Nisam mogla prodati naš posao bilo komu. Morala sam biti
sigurna da će se novi vlasnik skrbiti za naše ljude.
Zamolila sam Viriata da razgovara s gospodarom Ezerom. Znala sam da mi
Etanov otac neće izići u susret; imao je stotinu razloga da me prezire. Ali nisam
imala drugog izlaza. Poznavao je sve ljude koji su na ovaj ili onaj način bili
povezani s našim obrtom. Vjerovala sam da nam može naći pravog kupca.
150
„Zbog prijateljstva s mojim ocem“, rekla sam Viriatu, „reci mu da nam
pomogne.“
Naravno, zajedno s poslom trebalo je prodati i našu kuću; bila je izgrađena na
istoj čestici zemlje. Takva kupnja iziskivala je velik iznos novca, Bojala sam se
da nećemo naći kupca jer sam iz vlastitog iskustva znala da trgovci obično
nemaju toliko ušteđevine. Znala sam da ću morati prihvatiti bilo kakvu ponudu,
čak i ako ponuđena cijena bude nerazumno niska. Bez novca koji nam je
donosila radionica nisam mogla podmirivati ni troškove poreza niti plaćati naše
sluge kojih nije bilo malo.
Gospodar Ezer poslao nam je odgovor samo tri dana nakon što sam ga preko
Viriata zamolila za pomoć. „Kaže da je pronašao kupca za Vas“, rekao mi je
Viriato.
„O kome je riječ?“
„Nije mi to rekao. Kupac očito želi ostati anoniman.“
„Zašto? Zbog čega bi to želio?“
Viriato je slegnuo ramenima. „Gospodar Ezer kaže da je pouzdan.“
Činilo mi se nerazumno dati naše nasljedstvo u ruke nekomu koga ne
poznajemo. Poslije svega, kakav smo drugi izbor imali? Potpisala sam ugovore i
dobila neočekivano velik iznos novca koji je donekle ublažio moje muke. Iznos
je bio više nego pošten. Iznenađena, zahvalila sam gospodaru Ezeru pismom.
Moja je majka više žalila zbog gubitka doma nego zbog smrti supruga.
Opraštala se od njega postupno bdijući uz njegovu bolesničku postelju. Tijekom
dugih mjeseci njegove bolesti navikla se na pomisao da će ga izgubiti. No nije
bila pripremljena za gubitak doma.
Planirali smo se preseliti u Tiberijadu da bismo bili što bliže Ivani. Bila je to
jedna od rijetkih svijetlih točaka u mom životu, znati da ću uskoro moći opet
vidjeti svoju sestru.
Sljedećeg jutra nasla sam majku zaposlenu pakiranjem kovčega punog papira.
„Što je to?“
„Računi i potvrde primitaka tvog oca, i tko zna što sve ne. Ništa nije bacao.
Mogu ti ustrebati jednog dana, Eliana. Nikad ne znaš.“
„Možda bismo ih trebali dati novom vlasniku. Ako su povezani s poslom u
radionici, trebao bi ih imati.“
„Nisam ih pregledala. Ne razumijem se u to. Znam da među njima ima i
osobnih papira. Kako bi bilo da ih pregledaš i zadržiš ono što misliš da pripada
nama?“
Na pomisao da ću preko ruku morati prevrnuti brdo računa okrenuo mi se
želudac. „Ponesimo ih sa sobom u Tiberijadu. Pozabavit ću se njima kasnije.
Ako nađem nešto što može biti od važnosti novom vlasniku, dat ću mu.“
151
 Majka je trljala lijevu ruku i rame. Imala je tamne podočnjake, a njezino
nekoć ljepuškasto lice nagrđivale su prerano dobivene bore. Bilo mi ju je žao.
Proteklih nekoliko godina izgubila je mnogo više nego ja. Osjetila sam potrebu
da je zagrlim i pokušam je utješiti, ali mojoj majci dodiri nisu ništa značili.
Nisam se mogla sjetiti kad me je zadnji put zagrlila i znala sam da će se, zagrlim
li ja nju sada, pretvoriti u komad drveta.
„Umorna si, majko“, rekla sam joj blago. „Zašto ne odležiš nekoliko sati?
Keziah ti može donijeti večeru u sobu.“
Sljedećeg jutra majka je ustala kasnije nego obično. Koža joj je bila nezdravo
sive boje. „Vrati se odmah u krevet“, rekla sam joj uznemireno i poslala po
liječnika.
„Vjerujem da je to od srca“, rekao je liječnik kad je završio s pregledom.
„Treba joj više odmora.“
Duboko sam uzdahnula. Trebalo je spakirati cijelu kuću. Otpustiti sluge.
Sjesti u zaprežna kota i potegnuti sve do Galileje. Kako da majci osiguram više
odmora? Tražila sam od nje da cijeli dan ostane u krevetu i pokušala je na sve
moguće načine uvjeriti da sve poslove možemo obaviti sami, bez nje.
Te večeri dobila sam menstruaciju. Nisam je očekivala u to vrijeme. Jedva me
što moglo tako uznemiriti kao ta neugodnost, pa još usred priprema za
preseljenje. Žene koje su imale mjesečno pranje bile su smatrane nečistima.
Majka nam nije mogla priskočiti u pomoć zbog bolesnog srca, a ja sam bila
paralizirana krvarenjem koje je ovaj put došlo ranije no obično. Prekrižila sam
ruke i izvikivala naredbe, razočarana što im ne mogu pomoći. Poslije tri dana
krvarenje je prestalo. Radilo se očito o poremećaju u funkcioniranju mog tijela.
Uza sve to, nešto me izjedalo. Neka jedva primjetna zabrinutost koje se nisam
mogla riješiti pratila me u stopu.
Tjedan dana kasnije, unatoč tomu što je krvarenje prestalo te me se sada
moglo smatrati čistom, odlučila sam otići žurno do bazena Bethesda u sjevernom
dijelu grada, u blizini Ovčjih vrata. Ovaj je bazen u našem narodu bio na glasu
sa svojim ljekovitim svojstvima.
Oko bazena okupio se velik broj bolesnika koji su se nadali ozdravljenju.
Neki su od njih sjedili, drugi su ležali na prostirkama i čekali, nadali se. Prema
legendi, anđeo je Gospodnji u određena doba godine ulazio u bazen i burkao
vodu. Žena koja bi nakon burkanja prva ušla u vodu izišla bi iz nje zdrava. Sjela
sam i čekala gledajući oko sebe širom otvorenih očiju. Hromi, slijepi, nemoćni,
paralizirani stajali su u redu u pet trijemova zaposjevši svako slobodno mjesto,
lica obješenih od tjeskobe i boli, žudeći očajnički za izlječenjem.
Nisam pokušala ući u bazen, čak ni kad bi se površina vode, iz meni
nepoznatog razloga, samo blago namreškala. Ta kako bih mogla oduzeti priliku
152
nekom drugom, istinski bolesnom i prva zakoračiti u bazen?
Pomislila sam da moj, kako mi se činilo, uništeni život ipak nudi mnoge
blagoslove. Sačuvala sam svoje zdravlje, vid mi je bio dobar, snaga me nije
napustila. Imala sam majku i sestru koje su me voljele. Bila sam živa. Otišla sam
s bazena Bethesda zahvalnija nego ikad u mnogo vremena.

* * *
Što da kažem o našem odlasku iz jedinog doma koji sam poznavala osim da
nam je on tjerao suze na oči i zadao nam duboku bol? Oprostili smo se od svih
kućanstava u našem susjedstvu i od slugu u radionici; bila sam iznenađena kad
sam vidjela duboku tugu u njihovim očima dok su se opraštali od nas. Ti su me
ljudi voljeli, shvatila sam sva potresena. Nisam im bila samo gospodarica. S
vremenom su me zavoljeli.
U znak zahvalnosti za vjerno služenje našoj obitelji svakom od njih dala sam
novčić. Uz to uspjela sam pronaći nekoliko komada ne pretjerano skupe tkanine
i darovala svima po komad. Začudila sam se vidjevši u njihovim očima suze dok
sam im uručivala tkaninu; muškarci i žene čvrsto su i sa zahvalnošću stiskali
skromni dar i prisjećali se vremena kad smo ih tkali. Poželjela sam da ih mogu
sve povesti sa sobom u Tiberijadu. Kako ću čeznuti za njihovim društvom!
Neposredno prije odlaska primila sam Klaudijino pismo. Uspjela je iskamčiti
Titovo odobrenje da može otputovati u Rim zajedno s njim. Bila sam zabrinuta
zbog njihova neizvjesnog položaja i nadala sam se da ću uskoro primiti vijesti od
nje.
Možda je tvoj Bog odlučio napraviti čudo - ne znam kako bih drugačije
objasnila našu dobru sreću. Titu je oprošteno. Zasad ostajemo u Rimu. Naš
povratak u Palestinu nije nemoguć iako te to, nadam se, biti u posve drugačijim
okolnostima.
Već sada mi nedostaješ, draga Eliana. Piši mi i izvijesti me o novostima kad
god uzmogneš. Jeste li ti i Etan poslije svega pronašli rješenje? Ne mogu
vjerovati da si se doista željela rastati od njega. Više je nego očito da ga voliš
ljubavlju većom od ijedne koju sam dosad vidjela kod neke žene. Oprosti mi što
se petljam u tvoje osobne stvari. Stalo mi je samo do tvoje sreće.
Tvoja prijateljica
Klaudija
Nije znala ništa o onome što mi se dogodilo s Decimom Kalvom. Rekla sam
joj ono što sam rekla svima - da se jednostavno ne želim udati jer me okolnosti
života priječe da uđem u sretnu i jednakopravnu bračnu zajednicu. Nisam je
željela opterećivati svojim problemima znajući da i sama ima već dovoljno
153
svojih.
Otpisala sam joj izražavajući zadovoljstvo dobrim vijestima što sam ih
primila od nje.

Od Etana sam otišla za stalno. Možda ćeš se iznenaditi kad ti kažem da se
oženio drugom. Tako je najbolje, Klaudija. Zaslužuje dobru ženu koja će ga
usrećiti. Mislim da je Saraj prava žena za njega.

Ustuknula sam kad sam vidjela te riječi napisane crno na bijelom. Gledajući
ih, moj gubitak učinio mi se na neki neobičan način manje neopozivim, manje
stvarnim. Rekla sam joj da se uskoro selimo i opisala joj gdje se nalazi naš novi
dom za slučaj da se odluči dopisivati sa mnom. Zapečatila sam pismo i poljubila
vosak. Nisam mogla znati hoću li je više ikad vidjeti za trajanja ovoga života?

* * *
Viriato nas je i opet pratio na našem putovanju do Galileje. Pošao je s nama
samo zato da nas zaštiti od mogućih opasnosti ne želeći ni čuti da bismo putovali
sami iako smo iznajmili velika i dobro zaštićena kola. Nakon toga namjeravao se
vratiti u Jeruzalem Etanu kamo je i pripadao.
Huza je iznajmio skromnu kućicu za mene i majku u slijepoj uličici u blizini
svoje kuće tako da budemo što bliže Ivani. Sa svoje dvije sobe, zidovima od
neobloženog kamenja, kamenim podovima i vrtom veličine starog tepiha u našoj
sobi za primanje kućica nam je pružala daleko manji komoditet od onoga koji
smo imali u Jeruzalemu. Ipak, imala je ravan krov na kojemu ste za toplih
zvjezdanih večeri mogli ugodno spavati. Bila je i više nego dovoljna za naše
potrebe. S obzirom na to da nismo imali nikakvih prihoda, željela sam da nam
novac koji smo imali potraje bar nekoliko godina kako ne bismo pali na teret
Ivani i njezinu suprugu. Bilo je bolje živjeti skromno nego riskirati da
zapadnemo u siromaštvo i dugove u godinama koje su nas čekale.
Od slugu samo je Keziah pošla s nama. Bila je siroče i podizana je u našem
domu još od svog najranijeg djetinjstva. Slomili bismo joj srce da je nismo
poveli sa sobom. Bila sam zahvalna na njezinoj neprimjetnoj, strpljivoj
prisutnosti. Na nju sam gledala gotovo kao na komad namještaja koji mogu
zadržati. Dugi niz godina u njoj sam gledala isključivo korisnu radnicu, odanu,
blage ćudi i poslušnu. Poslije Ivanina vjenčanja Keziah kao da je počela
primjećivati moju utučenost. Bez riječi preuzimala je na sebe niz poslova što ih
je Ivana radila meni za ljubav. Spravljala mi je posebna jela, donosila cvijeće u
moju sobu, češljala mi nježno zamršenu kosu sve dok je ne bi odmrsila. Odlučila
sam zadržati Keziah zato što sam u njoj s vremenom počela gledati nešto više od
154
obične sluškinje. Bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikad donijela.
Sutradan, nakon što smo se preselili u našu novu kuću, zbio se još jedan
rastanak, ovaj put s Viriatom. „Tako, znači, napuštaš nas. Tko će moći zamijeniti
mog diva?“ rekla sam onog studenog jutra u koje je odlazio.
Nasmiješio se, a ožiljak se pod njegovim okom nabrao. „Vratit ću se i
pobrinuti se da nemate nepremostivih teškoća.“
Oči su mi se napunile suzama. „Pobrini se za njega, Viriato. Potrudi se da
bude sretan i da mu bude dobro.“
Obrisao je lice svojim širokim dlanom. „Učinit ću sve što je do mene,
gospodarice.“
Kimnula sam glavom. „Pobrini se da ne završiš ponovno u nekom rudniku. I
pod svaku cijenu izbjegavaj rimske vojnike.“
„Pronašao sam bolji način da im se osvetim, ne brinite. Jednostavno im
zaračunam dvostruko veću cijenu kad kupuju našu robu.“
Morala sam se nasmijati. „Užasno ćeš mi nedostajati. Piši kad stigneš.“
Viriato je napravio grimasu. „Što ću kad se žalite da ne možete pročitati moj
rukopis.“
„Onda neka pisma budu kratka. I potrudi se da budu čitljiva.“
Svi smo se smijali kad je odlazio, ali meni se srce cijepalo od boli, Tek nešto
kasnije sjetila sam se da mi je toga dana bio dvadeseti rođendan.

* * *
„Zabrinuta sam za majku. Vene nama naočigled“, rekla je Ivana pomažući mi
objesiti o zid babilonsku tapiseriju što ju je Etan svojedobno bio donio. „Zadiše
se već nakon tri stube.“
„Liječnik kaže da je to zbog njezina srca. Mora se više odmarati“, rekla sam
namrštivši se.
„Kako da je prisilimo da ne radi ništa? To bi je ubilo. Znaš i sama da naša
majka ne može bez posla.“
„A da je odvedemo u jedno od tiberijadskih ljekovitih kupališta? Topli izvori
u Emausu na glasu su kao lječilišta.“
Ivanino se lice ozarilo. „To je izvrsna ideja. Zamolit ću Huzu da se pobrine za
to.“
Ivana bi se i sad sva razvedrila na sam spomen muževa imena. Pet mjeseci
nakon vjenčanja izgledalo je da se vole više nego kad su se zaručili. Već poslije
tri sata u našem društvu žalila se da joj Huzi nedostaje. Hajde de, bar sam jednu
stvar učinila kako treba. Potrudila sam se da se može udati za čovjeka kojeg voli.

155
 * * *
Odlazak u ljekovito kupalište nije pomogao majci. Nije joj pomoglo ni štošta
drugo što smo tražili od nje. Preminula je prije no što je zima došla kraju. Ivana,
Huza i ja žurno smo otputovali u Jeruzalem i prema njezinoj želji položili
njezino tijelo uz supruga i sina.
Gospodar Ezer i Jeruša bili su prisutni u pogrebnoj povorci. Držali su se
ukočeno i bili su ljubazni prema nama. Nisam ih mogla kriviti, naravno. Iako ih
Etan nije upoznao sa svim pojedinostima događaja kojemu je djelomice
svjedočio, znali su da sam pogazila obećanje i neoprostivo povrijedila njihova
sina. Kako bi mogli bit blagi prema meni? Kako bi mi mogli oprostiti nevjeru?
Živeći godinama s ocem, naučila sam da će mi biti najbolje ako se povučem u
pozadinu i pokušam im biti što manje na očima. Činilo se da cijene moju
nenametljivu šutnju premda su otišli dosta rano kako je to običaj i nalagao.
Sjedila sam sama pored groba i trpjela boli. Otac, majka, brat, zaručnik, dom,
prijatelji... Nikog više nije bilo. Kako ću podnijeti teret tolikih gubitaka? Nisam
više mogla ni plakati. Kao da su moje suze presahle nakon toliko mnogo nevolja.
Oh, kako sam čeznula da bar na trenutak nekomu doista pripadam. Znala sam
da me Ivana voli, ali ona je sada pripadala svom suprugu i njegovoj obitelji. On
je postao središte njezina svijeta i pravo je da bude tako. Ja sam bila tek dodatak,
zakašnjela misao. Jednoga ću dana možda biti tetka usidjelica koja je razmazila
njezinu djecu. Bit će to produžetak moje obitelji.

* * *
Vratili smo se u Tiberijadu tog istog tjedna. Onog dana kad sam stigla u svoj
novi dom koji je sada, izuzmemo li Keziaha i mene, bio prazan, počela sam
krvariti.
Moje me tijelo izdalo.
Plakalo je krvlju te se činilo da oplakuje uništenje svake ljubavi. Krvarilo je
neutješnom tugom.
Postala sam nečista. Bila sam kao Egipat koji je poharalo deset pošasti.
Umjesto žaba i skakavaca Bog mi je poslao smrt nevjerstvo, samoću, bolest i
izdvojenost. Nova pošast čekala me na svakom koraku.
Godinama sam znala da sam nedostojna. Da sam kriva. Grješna. Moja je
krivnja sada postala javna stvar, vidljiva svima. Moj dodir činio je druge
nečistima. Postala sam teret svakomu, ne blagoslov. Postala sam izopćenik -
predmet gnušanja i sažalijevanja.

156
 Dvadeset i drugo poglavlje

Ako žena imadne krvarenje dulje vremena izvan svoga mjesečnog pranja
ili ako se njezino mjesečno pranje produžuje, neka se smatra nečistom
sve vrijeme krvarenja kao da su dani njezina mjesečnog pranja. Svaka postelja
na koju legne za sve vrijeme svoga krvarenja bit će joj kao i postelja za
njezina mjesečnog pranja. I svaki predmet na koji sjedne neka postane
nečistim kao što je bio nečist u vrijeme njezina mjesečnog pranja.
Lev 15,25-26


„Keziah, ne moraš ostati sa mnom. Naći ću ti prikladan dom ovdje u Galileji
ili u Jeruzalemu ako ti se ondje više sviđa. Nije ugodno služiti ženi koju se
smatra nečistom.“
Dvanaest mjeseci prošlo je otkad je počela moja bolest. Dvanaest mjeseci
skršenih nada. Bilo je dana tijekom tih mjeseci kad je krvarenje prestajalo. Sate i
sate provodila bih u čuđenju nadajući se da me taj bič konačno prestao šibati.
Prema Zakonu, trebalo je proći sedam dana od vremena menstrualne nečistoće
prije no što bi se ženu moglo opet smatrati čistom. Ali ja nikad nisam imala
sedam neprekinutih dana.
Jednom prilikom imala sam cijela četiri dana slobode. A onda sve iznova,
novi ciklus mojih muka. Bilo je dana kad su simptomi bili vrlo blagi, kad ih
gotovo nije ni bilo, već su me samo blijedo podsjećali da još nisam punopravan
dio našeg društva. Drugih bih dana, međutim, krvarila sve dok se ne bih mogla
pomaknuti. Moje tijelo pretvorilo se u tamnicu iz koje nisam mogla pobjeći.
Koju nisam mogla napustiti. Bila sam u lancima, zarobljena iza njezinih
polomljenih rešetaka. Nisam mogla čak ni u sinagogu, ni slaviti Pashu u
zajedništvu sa svojim narodom.
Činilo mi se nepravedno tražiti od Keziah da sudjeluje u mom tegobnom
životu punom ograničenja. Iz kuće sam izlazila rijetko da ne bih svojim dodirom
nanijela neugodnost drugima. Moj svijet sveo se na život unutar četiriju zidova
našega doma. Nisam mogla raditi. Nisam mogla pružiti pomoć nikomu.
Keziah je vrtjela glavom, a debela pletenica poskakivala joj je na leđima.
„Ne, gospodarice! Ne šaljite me nikamo. Radije ću ostati s Vama u Vašoj bolesti.
Gdje bi mi moglo biti bolje nego ovdje? Nikad se niste ponijeli loše prema meni.
157
Tko bi mogao biti tako ljubazan prema meni kao Vi?“
Uzdahnula sam. „Kad je već tako, zasad ostani. Možeš se predomisliti ako ne
ozdravim.“
„Bit će Vam bolje, gospodarice. Sigurna sam u to. Bog će Vas iscijeliti.“
Nisam mogla ne nasmiješiti se njezinoj živoj vjeri. „Prošla je cijela godina
dana, Keziah. Tri liječnika dolazila su k meni. Jedan od njih toliko je slavan da
bi mogao liječiti i samog tetrarha Heroda. Čini se da nitko ne zna što bi sa
mnom.“
„Trebate biti strpljivi kao Abraham i žena mu Sara.“
Gunđala sam. „Oni su čekali preko dvadeset godina! Prestani me bodriti. Na
kraju ćeš me rasplakati.“
Keziah je prasnula u smijeh. ,,E, pa imam iznenađenje za Vas. Razveselit će
Vas, obećavam Vam.“
„Kakvo iznenađenje?“
„Vidjet ćete.“
Digla sam bespomoćno ruke u zrak i sjela za stol da napišem pismo Viriatu.
Pisao je bar jednom mjesečno i izvješćivao me o događajima u Jeruzalemu.
Lidijina ljubičasta boja - s vremenom sam počela tako misliti o njoj - ušla je u
modu ispunjavajući tako najoptimističnija očekivanja gospodara Ezera. Imali su
posla preko glave. Imala sam osjećaj da mi je Viriato nešto zatajio, ali što se tu
moglo, postojale su granice koje ni jedno od nas nije moglo prijeći. Etana i Saraj
nikada nismo spominjali.
Jednom sam ga priupitala za očevu radionicu i za našu kuću. Uvjeravao me je
da je sve u najboljem redu i da su radnici zadovoljni svojim novim stanjem.
Nikad nije spominjao novog vlasnika. Predmnijevala sam da bi to mogao biti
sam gospodar Ezer. Boljeg rješenja nije bilo, mislila sam, premda mi nije bilo
jasno kako je uspio smoći toliko novca i platiti nam tako darežljivo. Polovicu
novca dala sam Ivani i Huzi. Druga poslovica trebala mi je dostajati do kraja
života iako bi bolje bilo, kažu li liječnici što misle, da on bude kratak. Proždirali
su denare kao riba vodu. Morali ste im platiti neovisno o tome jesu li vas
izliječili ili su vas mučili svojim lijekovima bez ikakva rezultata.
Bila sam usred rečenice kad sam začula kucanje na vratima. Namrštila sam
se. Ivana bi ušla u sobu ne čekajući da je pozovem. Vrata je otvorila Keziah, a na
pragu je stajao moj stari prijatelj Viriato.
Skočila sam na noge, a iz grudi mi se oteo uzdah oduševljenja. Na licu mu je
sijevnuo stari, dobro poznati osmijeh. „Neka Vam Jahve podari svoj blagoslov,
gospodarice.“
„Jahve, ma nemoj! Zašto mi nisi javio da dolaziš?“
Ušao je u sobu i upravo se spremao sjesti na jastuk s kojeg sam se netom bila
158
digla. „Ne!“ povikala sam. „Ne sjedaj na njega.“
Pogledao me ispitivačkim pogledom. „Čuvate ga za rimskog upravitelja?“
Zacrvenjela sam se od neugodnosti. Nisam mu pisala o svojoj bolesti. Bilo
me je stid. „Nečist je, Viriato. Sjedni na kauč. Udoban je i dovoljno prostran čak
i za diva kao što si ti.“
Obrve su mu se spojile u jednu. „Sviđa mi se ovaj jastuk“, rekao je. „Nimalo
ne marim za vaše propise o čistoći, gospodarice.“ Sjeo je na jastuk na kojemu
sam ja sjedila.
Na trenutak sam ostala bez riječi. „Sad je gotovo. Nećeš smjeti dolaziti u
doticaj s drugim Židovima dok se ne očistiš.“
Ispružio je svoje goleme nožurde i raskomotio se. „Baš me briga. Ali nešto
bih ipak htio znati. Zašto mi niste ništa rekli o svojoj bolesti? Došao bih prije da
sam znao.“
Dobacila sam optuživački pogled Keziah. Široki osmijeh iščezao joj je s lica i
stala je mijesiti tijesto za večernji objed. Hoćeš li se već jednom maknuti s mog
mjesta, ti krupni Luzitanče? Nemam gdje sjesti“, rekla sam.
„Zašto ne sjednete na kauč kad je tako udoban?“
Zatresla sam nogom kao da su mi dvije godine. „Zato što sam nečista. Ivana
može sjediti na kauču kad nam dođe u posjet samo ako ga nisam dodirnula.“
„Shvaćam.“ Viriato se pomaknuo da mogu sjesti na jastuk. Sada se umjesto
mene on razvalio na kauču.
„Ne!“ vrisnula sam.
„Što je sad?“
„Postao si nečist kad si dodirnuo mjesto na kojemu sjedim. Ne možeš više
ležati na kauču. Moraš se očistiti.“
Gunđao je. „Iskreno, nisam mislio da ću ikad o ičemu reći ovo što ću sada
reći. Ovo je gore od vaših propisa o hrani. Što ako netko dodirne Vas?“
„Postaje nečist.“
„Što, čak i ako Vas zagrli vlastita sestra?“
„Postat će nečista.“
„Što ako netko nosi tkaninu što ste je istkali na onom razboju u uglu?“
„Nečist.“ Vilica mi je bila čvrsto stisnuta. „Vjerujem da napokon počinješ
shvaćati. Nečista sam. Ljudi me se gnušaju.“
Viriato je svoju glomaznu ruku trljao o zatiljak. „Gospodarice, da niste to više
nikad rekli.“
„Istina je, Viriato. Imam bolest krvarenja. Dodijava mi cijelu godinu. Ne
nadam se da će prestati.“
„Žao mi je što čujem da ste trpjeli, gospodarice Eliana.“ U njegovim krupnim
smeđim očima vidjela sam sućut.
159
 „Trebao bi sažalijevati sebe. Morat ćeš oprati svoju odjeću i okupati se, a za
ljude ćeš i dalje biti nečist sve do večeri. Nije nimalo zgodno.“
„Odlično. Buduću da smo oboje nečisti, idemo do kraja i jedimo što nam se
svidi. Kasnije se možemo pokajati.“
Prasnula sam u smijeh. Nisam si mogla pomoći. „Ah, ti i tvoj želudac.
Dopuštaš mu da se petlja u tvoj odnos s Bogom.“
„Hja, a onda, tu je i činjenica da mi želi odrezati dijelove tijela kojih se ne
kanim odreći.“
Ugrizla sam se za usnu. Razgovor o mom krvarenju odjednom mi više nije
bio tako neugodan. Viriato je bio lišen osjećaja stida. Zamolila sam Keziah da
donese drugi jastuk; Viriato je sjeo pored mene i nastavili smo razgovor do
kasno u noć.
Odsjeo je u krčmi u Tiberijadi i ondje proveo cijeli tjedan. Svaki dan dolazio
nam je u posjet i sa sobom donosio vedrinu i zanimljive priče o našem obrtu.
Jadničak, morao se kupati i prati odjeću svakog dana prije povratka u krčmu
nakon zalaska sunca. Činio je to bez prigovaranja, a kad sam mu jednom
zamjerila, rekao mi je: „Kupanje i čista odjeća čine me zgodnijim. Da samo
vidite kakvu pomutnju žene naprave kad uđem u krčmu.“
„Sigurna sam da misle da si neodoljiv. Jesi li napokon pronašao sebi ženu?“
„Vezati se lancima samo za jednu ženu? Nisam takav glupan.“
Vidjela sam da želi okrenuti cijelu stvar na smijeh, no znak sam da žudi za
stvaranjem vlastite obitelji. U Judeji je to bilo posebno teško jer bi većina mojih
sunarodnjaka radije bila gladna nego dala kćer poganinu.
„Bog ima nekoga za tebe, Viriato. Nekoga tko se neće osjećati sputan
lancima, već će biti istinski blagoslov tvom životu. Čekaj da ti Jahve otkrije svoj
naum, on će ispuniti želje tvoga srca.“
„To bih mogao reći i ja Vama.“

* * *
Viriatov posjet bio je poput daska svježeg povjetarca koji mi je ulijevao novu
snagu i davao mi ohrabrenje. Nakon njegova odlaska odlučila sam pokušati s
novim liječnikom. Odustala sam od odlazaka liječniku nakon što mi je treći dao
napitak koji me je puna tri dana tjerao na povraćanje. U svojoj drskosti išao je
toliko daleko da je tražio da mu platim iznos cijele mjesečne plaće iako se moje
stanje nije ni za dlaku promijenilo.
Poslala sam Keziah da kupi debeo svitak pergamenta; bila sam odlučila
napisati prikaz svoga života. Pisanje me zaokupljalo danima. Na moje
iznenađenje, opisivanje ovih događaja donijelo mi je stanovito olakšanje.
160
Pergament je nekritičnom nepristranošću podnosio težinu svakog mog jada. Pero
mi je postalo prijatelj.
S dozom strepnje zamolila sam Huzu da mi nađe drugog liječnika. Većina
liječnika miješala je duhovno područje s liječenjem tijela i smatrala je ispod časti
dati bolesniku lijek posvećen tuđem bogu ili blagoslovljen nekim magijskim
zazivom. Tražili su od mene da prinesem žrtvu ljevanicu sad ovom, sad onom
idolu.
Nisam htjela imati nikakve veze s tim. Zakon je Božjem narodu zabranjivao
da traži pomoć od vračara i vještica. Uz to, idolatrija se smatrala teškim
grijehom. Jahve je osuđivao prakticiranje magije neovisno o okolnostima; dobra
magija jednostavno nije postojala.
Nekolicina liječnika rabila je biljne lijekove, a neki se nisu ustručavali ni
operacijskih zahvata. Oni su se u svom liječenju oslanjali isključivo na tjelesno
područje. S takvima sam se mogla posavjetovati. Katkad sam morala dugo
putovati da pronađem takva liječnika. Laknulo mi je kad je Huza našao
iscjelitelja poznatog po uspješnom izlječenju mnogih bolesnika, i to upravo u
Tiberijadi. Taj liječnik bio je pozvan da pomogne Herodovoj ženi koja je
bolovala od bolesti želudca.
Sira je učio za liječnika u Grčkoj i, prema vlastitim riječima, prisegnuo je da
će se u liječenju bolesnika držati etičkih načela.
„Kakva je to zakletva bila?“ upitala sam ga.
„Među ostalim zavjetovao sam se da bolesnici o kojima budem skrbio neće
podnositi bol niti kakvu drugu štetu, da ću se ponašati ispravno i koristiti svoje
znanje na bogobojazan način te da će moji posjeti biti na korist bolesniku.“
Uputila sam mu usiljen smiješak. „Kad je tako, dobrodošli u moj dom.“
Pokazalo se da je Sirina etika prilično skupa. Platila sam traženi iznos i molila
se za zdravlje.
„Ne uzrujavajte se“, rekao mi je kad sam mu opisala kako su me ranije
bezuspješno liječili. „Imam mnogo lijekova za Vašu bolest. Ne pomogne li
jedan, pokušat ćemo s drugim.“
Impresionirana širinom njegova znanja i samopouzdanjem poklonila sam mu
svoje povjerenje. Prvi lijek što ga je napravio bio je načinjen od aleksandrijskog
kaučuka, stipse i posebne vrste šafrana, čuvenog po svojim ljekovitim
svojstvima. Sira je sve to usitnio istucao zajedno u stupi napravivši gustu kašu
veličine srebrnjaka. Mješavinu je zatim rastopio u vinu i dao mi da popijem.
Moram priznati da sam probala i gorih okusa.
Tjedan dana ispijala sam svježi pripravak i čekala da vidim hoće li djelovati.

* * *
161
 Jednog jutra tijekom terapije u posjet mi je došla Ivana. Primijetila sam da
blista nekom novom srećom, „Imat ću dijete“, rekla je prije no što je stigla sjesti.
Nikad dotad nisam bila tako nesretna zbog ograničenja koje mi je moja bolest
nametala. Nisam je mogla zagrliti niti je držati u naručju kako sam željela.
„Neka je hvaljen Jahve!“ uskliknula sam. „Tako sam sretna zbog tebe,
sestrice. Huza je zacijelo izvan sebe od radosti.“
„Već dva dana ne dodiruje tlo nogama.“
,,A njegovi roditelji? Sigurno se i oni vesele unučetu.“
„Njegova majka ne prestaje graktati o sinovoj spolnoj sposobnosti. Ne mogu
je kriviti zbog toga s obzirom na to da veliča mog prekrasnog supruga.“
„Voljela bih da ti mogu biti od praktične koristi, Ivana. Što misliš, kad bih
istkala nekoliko lanenih i vunenih komada odjeće, a Keziah ih oprala prema
obrednim pravilima, bi i Huzina majka dopustila da dijete nosi tu odjeću?“
Ivana je slegnula ramenima. „Nije me briga što ona misli. Moje dijete nosit će
sve što mu njegova tetka izradi. Jesi li donijela kakvih boja sa sobom od kuće?“
„Nekoliko uzoraka - dovoljno za potrebe djeteta. Možemo izbijeliti nekoliko
komada. Ostalo mi je nešto plave i Lidijine ljubičaste boje.“
Ivana je pljesnula rukama. „Prekrasno. Imat ću najbolje odjeveno dijete u
cijeloj Judeji.“

* * *
Sirin prvi lijek pokazao se nedjelotvornim. No bar nisam bila bolesnija nego
kad sam ga počela uzimati. Terapija koja je uslijedila poslije ove bila je od luka
iz Perzije. Sira je bio vrlo precizan u pogledu omjera svake supstance. „Devet
glavica. Ni jedna manje, ni jedna više“, rekao mi je dok je pažljivo mjerio
količinu luka i vina. Luk se nekoliko sati kuhao u vinu na laganoj vatri.
Kad sam iskapila punu čašu ovog napitka, rekao je: „Hajde u miru i budi
iscijeljena od svoje bolesti.“
Otišla sam, ali krvarenje nije prestalo. Dao mi je da pijem vino s lukom triput
dnevno, cijeli tjedan, no bilo je uzalud.
Nekoliko mjeseci osjećala sam bolove i nelagodnost u želudcu. Imala sam
učestale grčeve. Iako nisu bili pretjerano jaki, primijetila sam da čak i umjereni
bol, ako napada tijelo iz sata u sat, iz tjedna u tjedan, uzima snagu iz kostiju
poput pijavice. Gubila sam snagu iz dana u dan.
Neprekidno krvarenje nije pomagalo. Sira mi je prepisao jela s više mesa da
se oporavim. No sve što bih pojela, odmah bih izgubila krvarenjem.
Tjelesna nelagodnost pojačala se novom brigom. Ivana mi već četiri dana nije
došla u posjet, što je bilo neuobičajeno. Pretpostavila sam da je razlog u tome što
162
se ne osjeća dobro. Poslala sam Keziah da se raspita o njezinu zdravlju.
„Nisu me pustili k njoj, gospodarice“, rekla je kad se vratila zadihana od brza
hoda. „Nisu me pustili unutra, već sam morali čekati u dvorištu poput psa
lutalice.“

163
 Dvadeset i treće poglavlje

Pogledaj na me i smiluje se meni

jer osamljen sam i nevoljan,
Odgnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje
Ps 25, 16-18


Obuzela me malodušnost. Predmnijevala sam da žele zaštititi Ivanu i dijete od
moje blizine jer sam bila bolesna. Nisam ih mogla kriviti što žele zaštititi moju
sestru i nisam se htjela uplitati u njihovu odluku. Kako će opor moj život biti
tijekom svih mjeseci njezine trudnoće bez njezina društva! Već na samu pomisao
na to hladna strepnja uvlačila se u moje biće. Moji dani bit će neizdržljivi bez
nje.
Sjetila sam se ulomka koji sam dva dana prije pročitala u Gamalielovu
pergamentu:
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavi; život ti ispunjava dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.8
Meni su to bile samo riječi. Tada mi nisu ništa značile. U njima nije bilo
istine. Nije bilo utjehe. Kako bi Bog mogao oprostiti moje bezakonje? Znala sam
da me neće iscijeliti, da me neće izbaviti iz jame u koju sam propala.
Nekoliko trenutaka pitala sam se hoću li ikad moći blagosivljati Jahvu onako
kako je David govorio, hoću li mu moći vjerovati. Pripiti se uz njega i vjerovati
u njegovu dobrotu iako me je kaznio. Otpočinuti u njemu iako me je svladao
umor. Kad bih mogla shvatiti tajnu takve vjere, tada bih i bez Ivanina društva
mogla biti vjerna Bogu i upoznati njegov mir koji prožima djelo čovjekovo biće.
Sljedećeg dana primila sam pisamce od Huze. Srušila sam se na jastuk kad sam
164
pročitala što piše u njemu.
Ivana je izgubila dijete.
Nije tako rekao u pismu, naravno, no ja sam znala da me njegova obitelj
smatra krivom za gubitak njezina djeteta. Moja bolest bila je prokletstvo koje je,
ovako ili onako, prouzročilo pobačaj.
Gorko sam plakala kako već mjesecima nisam znajući koliko će teško gubitak
djeteta pasti Ivani. Nisam joj mogla ni na koji način pomoći niti je utješiti sve
dok sam i sama bila sputana vlastitom bolešću. Huzina majka mojoj je sestri
zabranila prekoračiti prag moje kuće. Njezina mržnja natjerala me da obratim
više pažnje svojoj bolesti i da pokušam pronaći način da se izliječim.

* * *
Vidjevši da mi napitak od luka i vina ne pomaže, Sira mi je odredio novu
terapiju: morala sam izići iz grada i stajati na raskrižju. Nije mi rekao što bih
ondje trebala raditi. Izišli smo iz kuće u podne kad se većina ljudi sklanja od
žarkih sunčevih zraka. Iz meni nepoznatog razloga Sira je odabrao posebno
mjesto: zaustavio se na sjedištu dvaju uskih puteljaka kojima nikad nisam
kročila.
„Ostani ovdje“, rekao mi je pokazujući prema križanju putova. Na svu sreću,
na tom mjestu nije bilo ni životinja ni ljudi. Stala sam na mjesto koje je označio.
Izvadio je drvenu čašu i napunio je vinom do vrha,
Dao mi je čašu i naredio: ,,Pij.“ Otpila sam gutljaj. Piće je imalo okus po
vinu, ,,A sad me pogledaj“, rekao je zapovjedničkim tonom. Učinila sam kako je
tražio od mene. Lice mu je poprimilo nekakav čudnovat, gorljiv izraz koji me
sasvim zbunio.
Prije no što sam stigla upitati što ćemo činiti nakon toga, kad je muškarac
divovskog stasa bubnuo u mene straga urličući neke nerazumljive riječi. Naježila
mi se sva kosa na vratu. Nikad se nisam tako uplašila. Vrišteći, otrgnula sam se
od njega i bacila se prema Siri. Mislila sam da se u mene zaletio neki čudovišni
zloduh. Okrenuvši se prema njemu, vidjela sam da je to običan muškarac,
krupne i privlačne vanjštine, čist i uredan i očito pri zdravoj pameti.
Nazalnim je glasom rekao: „Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti.“
„Što?“ povikala sam, a zatim se srušila na zemlju drhteći.
Sira je čučnuo ispred mene. „Strah je bio dio liječenja. Vjerujemo da tijelo
ispušta iscjeljujuće tjelesne sokove kad bolesnikom ovlada silan strah. Kako se
osjećaš?“
„Kako se osjećam?“ promucala sam želeći da moj strah prijeđe na njega.
„Osjećam se kao da su mi se noge pretvorile u pernate jastuke. Vi ste luđak,
165
razumijete li Vi mene? Zacijelo ću morati dodatno platiti za ovu vrstu terapije.“
„Ustvari, to je istina. Moram platiti Samuelu, znate.“
Što reći, bila sam nasmrt preplašena. No ozdravila nisam. Na sreću, Sira cijeli
tjedan nije ponovio ovu terapiju.

* * *
Tjedan dana kasnije netko je opet neočekivano pokucao na naša vrata. Nakon
što ih je Keziah, koja je rekla da ne zna tko bi to mogao biti, otvorila, pred njima
smo ugledale Ivanu. Doimala se bezvoljnom i slabašnom.
„Ivana!“ Skočila sam i pritrčala joj pazeći da je ne bih slučajno dodirnula.
„Što je? Nešto se dogodilo?“
„Nedostajala mi je moja sestra. Došla sam u posjet.“
„Je li tvoja svekrva ukinula zabranu?“
Zvana je slegnula ramenima. „Zabranila mi je da zakoračim nogom u tvoju
kuću. Koliko vidim, ni jednom od ovih elegantnih papuča nisam zakoračila
preko tvog kućnog praga, nije li tako?“
Prasnula sam u smijeh. „Nadam se da ti muževa obitelj neće praviti probleme
zbog mene.“
„Nisam više mogla podnijeti da te ne vidim, Eliana. Tako sam žalosna, a ti
znaš kako ćeš me razvedriti.“
Oteo mi se uzdah. „Žao mi je, draga. Silno mi je žao što si izgubila dijete.
Molim se Bogu da ti uskoro da drugo.“
Kimnula je glavom i blijedo se nasmiješila. „Zar u kući nemaš stolac da
sjednemo pred vrata dok razgovaramo? Nemam puno vremena.“
U nekoliko dana to nam je prešlo u naviku. Ivana bi došla i sjela onkraj vrata i
nas dvije bismo razgovarale. Ponekad bismo čavrljale o svakodnevnim stvarima,
a ponekad o teškoćama s kojima smo se susretale. Držale smo se jedna druge s
ljubavlju, sa sućuti žaleći jedna drugu. Topao melem ljubavi bio nam je
dovoljan. Naše boli bile su duboke, ali naša ljubav bila je još dublja. Kako je
vrijeme odmicalo, nada je nadvladala naše strahove.
„Kada ti Sira treba dati sljedeći napitak?“ upitala me Ivana jednog sparnog
popodneva.
Ramena su mi se objesila. „Poslao mi je pismo u kojemu kaže da je zbog
hitnih obiteljskih razloga morao otputovati u Efez. Vraća se tek dogodine.“
,,Oh, ne!“
Poslao mi je dugačak popis s hranom koju smijem jesti i koju moram
izbjegavati sljedećih nekoliko mjeseci. Kaže da me jedino ispravan način
prehrane može izliječiti.“
166
 ,,A što ako ne bude tako?“
„Kaže da ima još nekoliko lijekova koje možemo isprobati kad se vrati, a ja
se ne mislim predavati očajanju.“
„Sviđa mi se taj Sira. Doima se čestitim čovjekom.“
Slegnula sam ramenima. „Kao liječnik, svakako.“
Hihotale smo se. Bilo je korisno smijati se apsurdima u našim životima.
„Je li ovo privatna gozba ili može sudjelovati tko hoće?“
„Moj muž!“ dahnula je Ivana. Sudeći po crvenilu na njezinim obrazima, očito
nije govorila Huzi gdje i kako provodi popodneva.
„Pitao sam se kamo je moja žena opet nestala. Pomislio sam da je
najvjerojatnije ovdje.“
„Nisam ušla u kuću, kao što vidiš. Nisam prekršila obećanje“, Ivanin je glas
drhtao. Bilo je očito da, iako ne mari za želje svoje svekrve, nerado krši njezine
zapovijedi.
„Žao mi je, Huza“, rekla sam. „Ja sam kriva. Trebala sam je poslati natrag
kući čim je došla. Bilo je sebično od mene što sam je poticala da ostane.“
Huza je uzrujano počešao prsa. „Mir vama. Bilo bi okrutno ispriječiti se
između dviju sestara koje se toliko vole. Ne tražim tikvu žrtvu. Moja majka, eh -
ona je nešto sasvim drugo.“
Ivana je primila Huzu za ruku. „Nećeš joj reći?“
„Neću, naravno, Ivana. Siguran sam da moja majka misli sve najbolje. To ne
znači da je uvijek u pravu, naravno. Vidio sam koliko si bila nesretna kad si
izgubila naše dijete. A onda si se počela opet smiješiti i bila si opet moja stara
Ivana. Tada sam pomislio da vjerojatno posjećuješ Elianu. Ona je koristan lijek
za tvoju dušu, ma što moja majka mislila o tome.“ Ovio je ruku oko Ivaninih
rameni. „Imaš li još jedan stolac za svoga brata, Eliana?“
Nije čak ni pitao je li stolac što ga je Keziah donijela nečist. Kako je sretan
bio onaj dan kad je Huza oženio moju sestru, „Kakve nam vijesti donosiš iz
palače?“ upitala sam, sretna što nam se pridružio u razgovoru.
„Moj otac, kao što možda znaš, razmišlja o tome da odstupi s položaja
upravitelja Herodove palače. Muče ga zglobovi i ima učestale bolove. Činim što
mogu da mu pomognem, ali upravitelj ima mnoštvo poslova. Jučer je zamolio
tetrarha da mene postavi za upravitelja.“
,,I što je Herod rekao?“
„Rekao je da će razmisliti.“
„Što znači da očekuje obilat dar“, rekla je Ivana.
Posao u palači, shvatila sam odmah, nije bio manje prljav od onih manje
uzvišenih. „I, hoće li se tvoj otac pobrinuti za to?“
„Vjerujem da hoće. Moj otac želi preuzeti neki niži položaj koji nije toliko
167
fizički zahtjevan; ne želi se odreći ugleda koji donosi pripadnost Herodovu
domaćinstvu.“
„Voljela bih da mogu pomoći“, rekla sam zamišljeno. Nekoć bih ti bila istkala
prekrasnu tkaninu, dovoljno blistavu da bude po volji čak i Herodu s njegovim
profinjenim ukusom.“

* * *
S približavanjem zime kraju Viriato me ponovno posjetio. Dotad sam
bolovala već pune dvije godine. Zbog neprekidnog krvarenja i bolova bila sam
jako smršavjela i često sam osjećala umor. Još teže od simptoma koji su me
progonili kao sjena kad bih ujutro ustajala podnosila sam tegobe usamljenosti.
Ponekad bih žudjela za samo jednim dodirom. Samo jednim zagrljajem. Ali biti
u društvu Viriata bilo je kao uzeti neki okrjepljujući lijek. Njegova prisutnost
pomagala mi je da zaboravim na svoju bolest.
Te je godine zbog strašne pošasti koja je udarila mladu janjad u Palestini i
pokosila ih velik broj zavladala nestašica vune. Žalili smo zbog gubitka i smijali
se mnoštvu apsurda do kojih je nestašica dovela.
„Bili smo prisiljeni uvoziti vunu iz Italije. Nakon što smo Rimljanima platili
poreze, cijene su tako skočile da samo vrlo bogati mogu sebi priuštiti kupnju
novog komada tkanine ove godine. Muške tunike su kraće, a prošlog tjedna vidio
sam Rimljanku čija je tunika sezala samo do sredine listova.“
„Ne će biti!“ nasmijala sam se. Kakav je prizor to morao biti! Što je njezin
muž rekao na to?“
„Hvalio ju je zbog štedljivosti kad već nije mogao zbog skromnosti. Muškarci
su poludjeli za njom. Prije no što sam došao ovamo, vidio sam nekoliko žena s
još kraćim tunikama. Skratile su svoje stare, dugačke suknje.“
Vrtjela sam glavom razmišljajući o hladnim i vlažnim zimskim danima i o
nelagodi što ju žene golih nogu zasigurno osjećaju pri takvu vremenu, o čemu i
siromašni imaju reći koju. „Zašto bi se ijedan muškarac okretao i čeznutljivo
gledao par nogu bijelih od hladnoće, s kožom nalik na onu očerupane guske?“
Viriato je slegnuo ramenima. „Temperatura ženske kože ne utječe na
muškarčevu sklonost čeznutljivom gledanju.“
Nasmiješila sam se. „Muškarci su mi oduvijek bili zagonetka. Razgovarajmo
radije o nečemu što razumijem. Kako napreduje radionica?“
„Prilično dobro. Ne proizvode inventivne tkanine kakve ste Vi izrađivali kad
ste je vodili. Ali kvaliteta je i dalje visoka, a radnici su pouzdani.“
Kimnula sam glavom. Mogla sam napisati pismo Joelu i zamoliti ga za više
informacija da sam htjela. Sada je sigurno već znao tko je novi vlasnik iako taj
168
nikad nije zakoračio nogom na svoje imanje, već je unajmio poslovođe koji su
radili za njega. Nisam imala hrabrosti otkriti tu konačnu tajnu vezanu uz moju
prošlost. Bolje ju je ostaviti u rukama gospodara Ezera.
„Kako je Etan?“ pitanje mi je pobjeglo s usana prije no što sam stigla
promisliti o njegovoj prikladnosti. Ni sama ne znam što me natjeralo da prekršim
obećanje koje sam zadala samoj sebi da ne tu spominjati njegovo ime. Zacijelo
me želja da čujem o njemu natjerala da zaboravim na bol koju sam osjećala pri
samom spomenu njegova imena.
Viriato je gledao u pod. „Očekuju dijete, gospodarice.“
S mukom sam progutala kuglu gorčine koja mi se stvorila u grlu. Poslije
svega, to i jest bio razlog što sam mu dala slobodu da ode od mene. Željela sam
da proživi sretan i ispunjen život Moja bolest samo je potvrdila opravdanost
moje odluke. Da se oženio mnom?, bio bi kao lancima vezan uz mene i zbog
svoje poslušne naravi nikad se ne bi rastavio od mene. Ne bi imao dijete. Ne bi
imao čak ni ženu. Bar ne pravu. Decim Kalv učinio je uslugu oboma.
„Sretna sam zbog njega. Oduvijek je želio biti otac.“

* * *
„Opet očekujem dijete!“ Ivana je poskakivala na vrhovima nožnih prstiju,
odveć uzbuđena da bi sjedila na stolcu što smo joj ga iznijeli pred vrata
očekujući njezin posjet.
Pljesnula sam rukama. „Veličaj Boga koji nas spašava! Znala sam da će te
opet blagosloviti djetetom.“ Ruke su mi žudjele da je zagrle.
„Uhvati se opet posla na dječjoj odjeći, sestro. Lanenoj i vunenoj, to sam
mislila.“
„Ivana“, glas mi se kolebao.
Zastala je usred uzbuđenog naklapanja, zbunjena ozbiljnim tonom moga
glasa.
„Mnogo sam razmišljala o ovome jer sam znala da će doći ovaj trenutak.“ Oči
su mi se napunile suzama i na trenutak nisam mogla govoriti od straha da se
neću moći obuzdati i da ću udariti u plač. Duboko sam udahnula i pokušala
potisnuti poplavu osjećaja koja je prijetila da će me potopiti.
„Ivana“, pokušala sam opet. Ovaj put glas mi je bio čvršći. „Ne želim da
svraćaš ovamo dok si trudna.“
Odmahnula je glavom; oči su joj bile širom otvorene od čuđenja. „Ne misliš
to ozbiljno?“
„Poslušaj me. Sigurno želiš biti sigurna da si učinila sve što je u tvojoj moći
da izneseš dijete do kraja. Sigurno ne bi htjela da osjećaš bilo kakvu krivnju dok
169
ga nosiš.“
„Potrebna si mi, Eliana. Ne zabranjuj mi da te posjećujem. Tvoje stanje nema
nikakva utjecaja na mene.“ Niz obraze su joj se kotrljale suze.
Srce mi se slamalo. Ali nisam se smjela raspasti, zbog nje. Nisam smjela
popustiti pred njezinim mahnitim preklinjanjima. Morala sam biti jaka.
Zašto dobrota katkad siječe oštrije od maca?
„Sestrice draga, ne možemo biti sigurni u to. Te su stvari tajna. Učinimo sve
da se tebi i djetešcu ništa ne dogodi. Molit ću za tebe svakog dana. Piši mi što
češće možeš, mila.“
„Eliana!“ Pružila je svoju dugačku ruku prema meni.
Zatvorila sam joj vrata u lice prije nego što me je stigla dodirnuti. Naslonivši
se na njih da se ne bih stropoštala na pod, ugrizla sam se snažno za usnu da ne
zajecam.
Sve stroge mjere opreza bile su uzaludne. Prošli su mjeseci odvojenosti i
izolacije, a Ivana je svejedno izgubila dijete.
Bio je to najstrašniji zamislivi gubitak jer je to značilo da više neću moći
vidjeti svoju sestru. Ona je izgubila dijete, a ja sam izgubila nju. Povukla sam se
od nje kako bi se ispunila želja njezina srca. Otada su joj moja vrata bila
zatvorena. Da mi nije došla u posjet u samom početku, onda kad je zatrudnjela,
možda bi zadržala dijete. Možda joj je sama moja nazočnost donijela
prokletstvo. Nisam željela biti odgovorna za to. Mislila sam, ne budem U je
viđala, možda će joj to donijeti sreću. Osim svoje odsutnosti, imala sam joj malo
što dati. To sam joj dala iako sam time oplijenila sebe.
Napisala mi je nekoliko pisma preklinjući me da razmislim još jednom. Malo
što sam tako željela u životu kao da popustim pred njezinim preklinjanjima.
Nisam popustila, zbog nje. Nisam se željela predomisliti. Nisam se htjela
smekšati.
Sada su mi društvo pravila jedino njezina pisma i Keziah. Nisam imala čak ni
tu utjehu da joj povremeno napišem pismo. Nisam htjela da dodirne ništa što
sam ja dirala.

170
 Dvadeset i četvrto poglavlje

Zar u Gileadu nema balzama?

nema li ondje liječnika?
Ta zašto ne dolazi ozdravljenje kćeri naroda mojega?
Jr 8,22


Treće godine moje bolesti Sira se vratio iz Efeza. „Donio sam novi šafran iz
Grčke. Čuven je po svojoj iscjeliteljskoj moći.“
„Znate da ću pokušati sa svime osim s vraćanjem.“
Odmahnuo je rukom. „Imamo sve što trebamo u mojoj torbici.“
Lijek je bio mješavina kumina, neke vrste graška i Sirina novog šafrana koji
sam masno platila. Sve je to skuhao u vođi, procijedio i dao mi da popijem.
„Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!“ povikao je iz svega glasa
nakon što sam ispila pripravak do zadnje kapi. Jedva sam ustala s poda kad sam
osjetila da mi krv ponovno otječe iz tijela.
„Tek su prvi dani“, rekao je kad je vidio moje zabrinuto lice. „Pokušat ćemo
opet za mjesec dana.“
Poslije mjesec dana učinak njegova pripravka bio je isti kao i prvi put.
Njegov je čuveni šafran zatajio.
„Imamo još jedan lijek s kojim možemo pokušati“, rekao je. Trudio se da mu
glas zvuci veselo, ali ton je bio prigušen kao nikad dotad.
Viriato mi je poslao pismo u kojemu je stajalo da je Etan dobio kćer. Dali su
joj ime Rahela. Tipično za muškarca, u pisma nije bilo ništa o onome što sam
žudjela doznati. Ima li Etanove oči? Smiješi li se? Slaže li se sa svojim
nećakom? Spava li noću?
Kako će samo tetošiti malenu! Bio je kao stvoren za ulogu oca jednoj
djevojčici. Njezin, uviđavan, uvijek spreman zaštiti slabijega, a opet voljan
dopustiti onu vrstu slobode koja tjera na mrštenje većinu Jeruzalemaca. Iako nije
bila moje dijete, pri pomisli na nju obuzimao me je neki neobičan osjećaj
nježnosti. Nikad neću moći vidjeti Rahelu. Ipak voljela sam je zato što je bila
Etanova kći. Uključila sam je u svoje molitve. Blagoslivljala sam je svakog dana
kao da je potekla iz moje vlastite utrobe.
171
 * * *
„Ovaj je lijek kompliciraniji od drugih.“ Sira je popravio svoju besprijekornu
tuniku.
Prevrnula sam očima. „Koliko će me stajati?“
Ruke su mu poletjele u zrak. „Kako možeš biti tako prozaična? Što znači
novac kad je zdravlje u pitanju?“
„Moje zdravlje rado bi zadržalo krov nad mojom glavom i nahranilo moj
želudac. Koliko?“ Kad je rekao cijenu, morala sam sjesti na stolicu. „Sira, zar ne
možeš smisliti neku jeftiniju terapiju?“
Pravo govoreći, gospodarice, ovo je moj posljednji pokušaj. Čuvao sam ga za
kraj jer je najteži. On je ono što Vam treba; uvjeren sam u to.“
Što sam mogla? Ako se ne podredim, morat ću priznati poraz. U tom slučaju,
cijeli život bih se pitala nisam li propustila posljednju priliku za ozdravljenje.
„Mamite me, liječniče. Molit ću se Bogu da blagoslovi Vaš trud.“
Trebalo mu se to priznati. Dobrano se naradio oko tog lijeka. Unajmio je
slugu koji je iskopao sedam jaraka na komad u zemlje što ga je iznajmio od
nekog seljaka. Svaki od njih bio je dubok toliko da je u nj mogao stati odrastao
čovjek. Na dno svake jame pažljivo je naslagao hrpu suhog drveća pomiješanu
sa svježe odsječenim izdancima vinove loze na kojima je još stajalo lišće. ,,S
čokota vinove loze kojoj još nema ni četiri godine“, rekao je. „Još nisu
obrezivane.“
Shvatila sam zašto je lijek tako skup. Zapalio je granje u svim jamama i iz
njih se počeo izvijati dim. Uručivši mi čašu mladog vina, uzeo me za ruku,
odveo do prve jame i pažljivo me spustio u nju. Dok sam otpijala vino iz čaše,
dim me je tjerao na kašljanje. Izvukao me iz jame govoreći: „Hajde u miru i budi
iscjeljenja od svoje bolesti“, a onda me je odveo do druge jame i spustio me u
nju. I tako redom, sedam puta. Oči su me pekle, koža mi je gorjela, odjeća
smrdjela po dimu što se dizao iz mladih izdanaka vinove loze. U glavi mi se
vrtjelo od vina i dima i osjećala sam mučninu.
Ali - prestala sam krvariti.
Prošao je jedan dan, zatim drugi, pa treći, četvrti, peti, šesti. Počela sam
sanjati o svemu onome što ću raditi kad budem proglašena čistom. Moći ću
slobodno hodati naokolo bez straha da će ljudi u gađenju okretati glavu od mene.
Moći ću slobodno otići u posjet Ivani. Moći ću je zagrliti i razgovarati cijeli dan
s njom ako mi se svidi. Moći ću opet započeti s poslom! Disati punim plućima.
Oh, kako sam sretna bila. Nada mi je dala krila: mogla sam poletjeti.
Osvanuo je sedmi dan. Posljednji dan prije no što sam mogla otići svećeniku
koji me je trebao proglasiti iscijeljenom. Samo sat prije zalaska sunca, jedan
172
jedincati sat prije no što ću opet biti slobodna, ponovno sam prokrvarila. Ovaj
put, krvarenje je bilo toliko obilno da cijeli tjedan nisam mogla ustati iz postelje.
Nejaka i nesigurna na nogama, ležala sam na slamarici, nesposobna povjerovati
da sam odmakla toliko daleko, ali da se unatoč tomu nisam oslobodila svojih
muka.
Mračan oblak očajanja spustio se na mene toga sedmog dana. Ugušio je život
u meni i oduzeo mi svaku nadu. Te noći kradom sam u krevet donijela nož i
skrila ga pod pokrivač. Kad je Keziah zaspala, izvukla sam ga i dugo zurila u
njega pitajući se hoću li imati hrabrosti prerezati žile na zapešćima i tako
skončati svoj bijedni život kao što su to činili Rimljani. Oni su, začudo, u
samoubojstvu gledali častan čin. Mi Židovi vjerovali smo da naš život pripada
Bogu i da čovjek koji oduzima sebi život čini težak grijeh.
Strah da ću djelu vječnost biti suočena s njegovom osudom te me je večeri
natjerao da vratim nož u korice. Ipak, punih deset dana bio je sa mnom u
krevetu. Izvlačila sam ga kad bi svjetlo svijeće bilo prigušeno i kad bi sobu
ispunjavalo Keziahino jedva čujno hrkanje: Svake noći iznova morala sam
donijeti odluku. Živjeti ili umrijeti? Zurila sam u blještav srebrni metal svjesna
da moja sudbina ovisi o oštrini sječiva. Smrt se svake noći hrvala sa životom. Na
kraju je pobijedio život. Nisam mogla podnijeti pomisao na Ivaninu tugu, na
Božju kaznu. No crni prekrivač očajanja neprekidno je lebdio nada mnom
prateći me u stopu svakog mog budnog trenutka, progoneći me čak i noću u
snovima.
Bogu hvala, poslije nekoliko tjedana obilno je krvarenje jenjavalo, ali i dalje
se nastavljalo. Nekih dana bi sasvim prestalo da bi se poslije samo nekoliko sati
opet pojavilo. Svi su u susjedstvu znali da sam nečista.
Jednom prilikom, kad je Keziah dobila groznicu praćenu teškim napadajima
kašlja, bila sam prisiljena sama donijeti vodu s bunara. Iako sam otišla oko
podneva kako bih izbjegla gužvu, morala sam pričekati neku Židovku da napuni
svoj vrč. Ugledavši me, namrštila se. „Što ti radiš ovdje?“
„Trebam vodu.“
„Gadiš mi se! Ne smiješ dirati bunar.“
„Nisam htjela. Donijela sam vlastiti...“
„Baš me briga što si donijela. Odlazi odavde ili ću vrištati pa ćeš sebi
nakopati na vrat cijelo susjedstvo. Batine će te naučiti da svoje tjelesno
onečišćenje ne širiš među poštenim svijetom.“
Duboko sam uzdahnula nastojeći suspregnuti srdžbu koja samo što mi se nije
otela s jezika i odlučila otići. Nikakvi razlozi ne bi je mogli natjerati da
promijeni mišljenje. Ostati ondje i prepirati se s njom značilo je tratiti vrijeme.
Okrenula sam se naglo na mjestu i u tom trenutku ugledala ženu tamne kose,
173
odjevenu u jednostavnu smeđu tuniku i ogrtač iste boje. „Daj mi to“, rekla je
uzevši mi vrč iz ruke. Po njezinu naglasku pomislila sam da bi trebala biti
sirofeničkog podrijetla.
U Tiberijadi je u to vrijeme živjelo mnogo stranaca. Budući da su farizeji
razglasili da se pod gradskim temeljima nalazi staro groblje, mnogi pobožni
Židovi nisu htjeli živjeti ovdje. Herod je zbog premalog broja stanovnika pozvao
pogane da se nasele u gradu. Grci su u gradu izgradili stadion i u njemu su na
više mjesta postojali prirodni izvori tople vode pa su stranci radije dolazili živjeti
ovamo nego u neki drugi dio naše zemlje.
Mi Židovi živjeli smo s njima u miru iako smo mi gledali svoja, a oni svoja
posla. Druženja među nama bilo je malo, tek koliko je to tražila nužda.
Stajala sam ondje otvorenih usta ne shvaćajući što žena zapravo hoće.
Otkoračala je prema bunaru, izvukla teško vjedro puno vode i pažljivo nalila
moj vrč sijevajući cijelo vrijeme pogledom prema mojoj židovskoj mučiteljici.
Vrativši se, uručila mi je vrč pun vode. Židovka, moja susjeda, srdito je
otpljunula i udaljila se.
Riječi zahvalnosti koje sam uputila ovoj sirofeničanki otišle su u vjetar jer je
ona bila već otišla ne dočekavši da vidi koliko sam joj zahvalna.
Sinulo mi je da je moja susjeda Židovka, držeći se čvrsto Zakona, dodala još
jednu osudu mom već ranjenom srcu. Ova žena, poganka, koja se nije
opterećivala našim strogim zakonima i koja nije znala da Gospodin spašava
čovjeka, uvelike se potrudila i pomogla mi. Pokazala je sažaljenje i milosrđe
prema potpunom strancu.
Razmišljala sam o tome kako je Zakon dobar jer nam ga je dao Jahve i jer
smo po njemu postajali pravednici. Što smo to učinili s Božjom milošću
sadržanom u njemu te je postao oružje protiv bolesnih i bespomoćnih? Kako se
dogodilo da smo izopačili veličajnost Božjih propisa do te mjere da stranci i
nevjernici imaju više sućuti prema bližnjemu nego narod Božji?

* * *
Ivanu nisam vidjela godinu dana. Nije ju smjela posjetiti čak ni Keziah da joj
ne bi prenijela moju bolest. Ivana mi je pisala svaki dan - katkad kratka pisamca,
katkad dugačka pisma, katkad prave poslanice na kojima su bili uočljivi tragovi
njezinih suza, a katkad opet pisma u kojima me je, sva sretna, obavještavala o
zbivanjima u svom domu.
Huza je u međuvremenu postavljen za nadzornika Herodova domaćinstva.
Bila je to složena i jedinstvena dužnost, posve različita od dužnosti običnog
upravitelja kućanstva. Huza je zapovijedao cjelokupnom Herodovom poslugom.
174
Čak i njegovi tjelesni čuvari morali su ga izvješćivati o troškovima i o svojim
svakodnevnim dužnostima. Zbog mnoštva najraznovrsnijih poslova bio je vezan
uz palaču, no kako je odrastao pod očevim tutorstvom, poznavao je sve
zamršenosti svoga posla i uspješno izlazio na kraj sa zajedljivima tetrarhom i
njegovim mnogobrojnim zahtjevima.
Premda sam pročitala svako Ivanino pismo, nisam mogla odgovoriti ni na
jedno ti je pergament na kojemu sam pisala ne bi onečistio. Od mene je imala
samo muk i moje molitve.
Mnoge sate provela sam u predenju vune i tkanju na mom jednostavnom
razboje koji sam donijela sa sobom iz Jeruzalema. Počela sam čak proizvoditi
boje u kućnoj radinosti eksperimentirajući s jeftinim biljkama koje su se mogle
kupiti na tržnici. Tkanine koje sam tkala iznenađivale su me svojom
jednostavnom ljepotom. Neke od njih uspijevala sam prodati poganima u svom
susjedstvu. Na njih je veći dojam ostavljala kvaliteta mojih proizvoda nego
nečistoća moje utrobe Nisam mogla živjeti pristojno s jednim razbojem i parom
slabašnih ruku. Ipak, s dodatnim prihodom dobivenim od prodaje tkanina
uspijevala sam podmiriti svakodnevne troškove. Osim toga, to mi je čuvalo
duhovno zdravlje i omogućavalo mi da budem zaposlena i korisna, pa makar i na
neki ne osobito važan način.
U četvrtoj godini moje bolesti Ivana mi je pisala da opet nosi dijete. U
njezinim riječima mogli su se istodobno osjetiti i strah i radost. I predobro je
znala da se njezine nade mogu izjaloviti i da ne može potpuno vjerovati sreći
koja joj je bila obećana. Ovaj sam put, međutim, bar znala da sam učinila sve što
sam mogla da je zaštitim od svoje bolesti. Zajedno s Keziah svake sam se noći
molila za Huzu, moju sestru i dijete koje je raslo u njezinoj utrobi.
U četvrtom mjesecu trudnoće Ivana je izgubila dijete.
Dotrčala je k meni tjedan dana kasnije zastrašujuće mršava i prepuna tuge.
Prošlo je toliko vremena otkad sam je zadnji put vidjela. Vidjevši je tako
oslabljenu i bolesna izgleda, u meni se nešto slomilo.
Širom sam otvorila vrata i poletjela joj u zagrljaj. Kakvog je smisla imalo
tjerati je od sebe u ovim okolnostima? Unatoč svim mjerama opreza koje sam
poduzela, nije mogla iznijeti dijete do kraja.
Godinama mi je bilo uskraćeno da je vidim: sada sam je konačno držala u
zagrljaju i plakala nad njezinom mukom, jedva vjerujući da je mogu dodirnuti.
Milovala sam joj kosu, brisala joj suze, ljubila obraze, stezala joj čvrsto lomne
ruke. Cijelo poslijepodne nisam je ispuštala iz ruku. Ne vjerujem ni da se ona
željela odmaknuti od mene. Pripijale smo se jedna uz drugu poput uboge
siročadi, a ne poput dviju odraslih žena koje su se nagledale svijeta.
Te večeri pridružio nam se i Huza. Nije došao da odvede svoju ženu kući, već
175
da nađe utjehu. Držeći Ivanu u zagrljaju, plakao je i on lijući muške suze koje bi
potresle i srce od leda. Njihova bol bila je opipljiva, nalik na zvijer oštrih pandža
koja im izjeda život. Nisam mogla učiniti ništa da je ublažim.

* * *
Sutradan sam otišla pisaru i izdiktirala mu pismo. Tako ono neće biti okaljano
mojom obrednom nečistoćom. Težak položaj u kojemu su se nalazili Huza i
Ivana dao mi je snage da se odlučim na taj nerazuman postupak, kad već to
nikad nisam učinila za sebe. Napisala sam pismo Gamalielu, uvaženom članu
Sinedrija, omiljenom učitelju Zakona, i zamolila ga za pomoć. Žena koja je
krvarila, koju je Bog prokleo, a društvo u kojemu je živjela odbacivalo, usudila
se uteći nekom na tako visoku položaju i moliti za milost, za nadu, za zagovor.
Predmnijevala sam da se neće obazreti na moju molbu. Ne bih ga krivila da je to
učinio.
Mjesec dana kasnije stigao je njegov odgovor. „Dođi k meni“ stajalo je u
jednostavnom pismu, ,,i povedi sa sobom svoju sestru i njezina supruga.“
Huzi je trebalo dva mjeseca da se oslobodi svojih obveza u Herodovoj palači.
Zaputili smo se prema jugu s nekom egipatskom karavanom. Strance nije bilo
briga za vjersku osjetljivost koju je moja bolest vrijeđala. Nakon pet godina opet
sam bila unutar zidina Jeruzalema. Iz njega sam otišla poražena. Vratila sam se
skršena.

* * *
„Iscjeljenje je u Božjim rukama“, rekao je Gamaliel posjetivši nas u svratištu
koje nam je Huza osigurao. „Može ga dati posredstvom čuda, ako mu se tako
svidi, ili se može poslužiti liječnicima kao oruđem svoje milosti. Koji god način
da odabere, moć iscjeljenja u Jahvinim je rukama.
„Što znači kad on uskrati iscjeljenje, učitelju Gamaliele?“ upitala sam.
„Tko može proniknuti u Božji um? Znam da se neki farizeji ponašaju kao da
mogu. Oni kažu da je bolest znamen Božje nemilosti. Da je to znak koji ukazuje
na grijeh onoga koji je pogođen bolešću. Znamen nevjere i nepokajanosti.“
Slegnuo je ramenima. „Bilo bi pretjerano reći da to nisu valjane mogućnosti. Ali
ja mislim da mi podcjenjujemo Boga ako mislimo da možemo u potpunosti
shvatiti svaki njegov postupak. Premda grijeh može katkad prouzročiti bolest
tijela, to nije uvijek slučaj. Jednako tako, ni nedostatak vjere nije jedini razlog
zašto bolestan čovjek ne ozdravljuje.“
„Što je onda razlog, gospodine? Zašto je moju ženu pogodila tako strašna
bolest?“ upitao je Huza, glasa promuklog od susprezanja suza.
176
 Gamaliel se igrao resom što mu je visjela na odjeći. „Ne znam, mladiću.
Možda Bog ina neki razlog zašto oklijeva. Možda ti odgađanjem želi dati neku
pouku koja je za tvoju dušu važnija od toga da imaš dijete.“
„Hoćete li moliti za njih, učitelju? Hoćete li moliti za Ivanu i Huzu da
uzmognu imati zdravo dijete?“ upitala sam. „Možda će Jahve čuti Vaše molitve.“
Okrenuo se prema meni. „A što je s tobom? Zar ti ne nastojiš u molitvi?“
Oborila sam glavu. „Možda nisam zaslužila.“
„Rabin Hillel jednom je rekao: Ne sudi prijatelja dok se ne nađeš u njegovoj
koži. Nije na meni da ti sudim, Eliana. Ono što znam o tebi jest da si dobra i
velikodušna djevojka. Već danas molit ću za tebe.“
Drhtavom rukom pokrila sam usta. „Bit ćete nečisti ako me dodirnete.“
„Dobra kupelj i nekoliko sati izdvojenosti od buke i zahtjeva života nikomu
ne naudi. Prestani se izjedati.“
„Neka Vas Jahve blagoslovi, učitelju Gamaliele.“
„Prije nego što započnem, imam jedno pitanje za tebe. Jeste li prepustili sud
Bogu, itko od vas? Gajite li srdžbu prema njemu zato što vas sve ove godine nije
iscijelio? Što je uzeo Ivaninu djecu prije no što su se rodila? Zbog tolikih
gubitaka u vašim životima? Smatrate li njega odgovornim?“
Otvorila sam usta i odmah ih zatvorila nalik na ribu kad ju se izvadi na suho.
„Tko sam ja da sudim Bogu?“
„Nisam rekao da je to ispravno. Pitao sam jeste li to učinili. Srce se ne
pridržava uvijek: pravila pravičnosti. Zato i prinosimo toliko žrtava u Hramu.“
„Možda sam ga katkad smatrala okrutnim i bezosjećajnim. Uglavnom zbog
Ivane, mislim.“
,,U tom slučaju moraš se pokajati. Moraš naučiti gledati ga onakvim kakav
jest, Eliana, ne onakvim kakav se nadaje tvojim osjetilima. Ne kao ravnodušnog
kradljivca snova za što ga u svom srcu optužuješ. Moraš ga postupno upoznati
onakvim kakvim su ga upoznali sužnji u Babilonu. Poznavati ga duboko u svojoj
duši kao Onog koji ima planove za tebe - planove za tvoju dobrobit, ne za zlo,
Onog koji ti daje budućnost i nadu. To nije pouka koju je moguće istinski shvati
ti u vremenima sreće. Te istine o Bogu moraš naučiti u sužanjstvu patnje i
bolesti, baš kao što su ih sužnji u Babilonu morali naučiti dok su stenjali pod
jarmom svojih osvajača. Moraš naučiti da mu vjeruješ kad nema nikakvih
zemaljskih dokaza koji bi govorili u prilog tvojoj vjeri.
„Čak i ako danas budem molio za tebe, to još uvijek ne znaci da će tvoje tijelo
biti iscijeljeno. Ali tvoje srce, Eliana, ono može već danas početi ozdravljati.
Tvoja se duša može pripraviti za planove koje će Bog tek otkriti za tvoj život.“
Gamaliel je molio za nas jednostavno i s vjerom. Mi smo se svi pokajali pred
Bogom zbog naših kamenih srdaca koja su odbijala njegovu dobrotu i ljubav.
177
Obećali smo mu da ćemo ga ljubiti ako ne ispuni želje našega srca.
„Jahve nam je dao dragocjeno obećanje preko proroka Jeremije“, rekao je
Gamaliel nakon što je završio molitvu. „Jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu,
obilno nahraniti dušu klonulu!“
„Vi ste iscrpljeni, djeco moja. Klonuli ste. Želim da znate da se Božje srce
uzdiže k vama na poseban način jer on želi da budete zadovoljni. On vam može
nadoknaditi godine što su ih pojeli skakavci. Nemojte se predavati očajanju,
nego vjerujte Jahvi svim svojim srcem. Ne oslanjajte se na vlastito
razumijevanje.“
Kakav mir nastupa kad se prepustite Božjoj milosti! Kakvo olakšanje kad se
prestanete boriti s Bogom i svijetom i sa sobom. Bila sam na kraju svojih snaga.
A ipak, na neki neobičan način započinjala sam najvažnije putovanje svoga
života. Kao i Job, shvatit ću da Bog okreće moju sudbinu.
Onoga dana kad je Gamaliel molio za mene moje tijelo nije ozdravilo. Bila
sam i dalje u tamnici, zarobljena krvarenjem svoga tijela, bez mogućnosti bijega.
No crni pokrivač očaja koji mi je zadavao bol do same koštane moždine bio je
rasječen davši mi slobodu da još jednom doživim mir. Sam Bog rasparao je tamu
koja me pokrivala otvorivši mi put da započnem svoje kolebljivo putovanje
prema njemu. Bog je vidio moju klonulost i naumio raščistiti moje sumnje.

178
 Dvadeset i peto poglavlje

Jer ja znam svoje namjere koje s vama namjeravam - riječ je Jahvina,

naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu. Tada
ćete me zazivati, dolaziti k mene, moliti i ja ću vas uslišati.
Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.
I pustit ću da me nađete - riječ je Jahvina.
Izmijenit ću udes vaš i sabrati vas iz svih naroda
i sa svih mjesta kamo vas odagnah.
Jr 29,1-14


Biti u Jeruzalemu značilo je moći viđati Viriata. Došao je k nama odjeven u
crveni plašt i krasnu lanenu tuniku.
„Nosiš crveni plašt, Viriato?“ Obrve su mi se uzvinule na sredinu čela. „Etan
očito dobro plaća svoje radnike u posljednje vrijeme.
„Teško je naći dobrog slugu.“ Nije mogao skriti samozadovoljno glupo
smijuljenje.
„Kriješ nešto od mene. Vidi ti se po nosu. Van s tim! Red, kakvu tajnu
skrivaš?“
Slegnuo je ramenima trudeći se izgledati ležerno. „Dobio sam nešto novca od
kuće. Otac mi je preminuo prije nekoliko godina. Novac sam uložio u posao s
gospodarom Ezerom. Isprva nije išlo lako. Ali ima neko vrijeme da nam je posao
dobro krenuo. To je sve.“
„Uvijek zaboravim da dolaziš iz imućne obitelji.“
„Otac mi je bio trgovac, kao i vaš. Držao je ovce i prodavao vunu. Bio je
osrednje imućan, u najboljem slučaju. Dok je bio živ, sav novac koji je imao bio
je u ovcama i zemlji. Nakon njegove smrti moj brat napustio je posao i prodao
sve što je otac stekao. Tako sam i ja došao do određene svote novca. Unatoč
tomu, novac koji sam dobio nasljedstvom nije bio dovoljan za započinjanje posla
pa je uskočio Etan. Prodao je komad zemlje koji je kupio prije nekoliko godina.
Cijene su u međuvremenu narasle pa je dobro zaradio.“
„Drago mi je da te je Jahve blagoslovio, Viriato. Radiš li s vinom ili s
bojama?“ Nisam mogla odoljeti znatiželji u kakav je posao moj stari prijatelj
uložio svoj novac.
179
 „Pomalo s jednim i drugim.“ Izvukao je torbu skrivenu ispod ogrtača. „Donio
sam vam nekoliko darova.“
„Darova?“ uskliknula je Ivana razvedrivši se.
„Da, gospodarice. Ovaj je za Vas.“ Izvadio je komad tamnozelene tkanine
koji je bio u potpunom kontrastu s Ivaninim nježnim bojama. „Gospodar Huza
će se otimati s Vama za njega. Imam samo ovaj komad za Vas.“
„Naravno, tako bogata boja bolje pristaje mojoj očaravajućoj ljepoti“,
zadirkivao je Huza.
Ivana mu je iščupala tkaninu iz ruku. „Naravno, opet sanjariš, mužu.“
„A ovi su za Vas, gospodarice Eliana.“ Stavio je preda me dva komada
tkanine, jedan svijetloplave boje, drugi nježnoružičaste. Obje tkanine bile su
protkane srebrnom niti. Bila sam osupnuta. Bile su jednako lijepe kao one
izrađivane u radionici moga oca.
Srce mi se uzlupalo dok sam prelazila prstima po tkanju. Prepoznala sam
posebne uzdužne i poprečne niti; one su bile potpis naše radionice. ,,Oh, Viriato!
Ti i Etan kupili ste obrt moga oca?“
„Jesmo, gospodarice.“
„Zašto mi nisi to rekao?“
,,U početku nismo znali hoćemo li uspjeti. Nismo imali dovoljno novca, a bez
Vašeg talenta kao podrške...“ Slegnuo je ramenima. „Mislili smo da je najbolje
ne davati Vam previše nade prije nego što vidimo hoćemo li se održati.“
Progutala sam suze koje su mi udarile na oči. „Uspjeli ste, koliko vidim.“
„Trebalo je dugo čekati i naporno raditi. Ali u pravu ste, gospodarice.
Radionica je ove godine dobro poslovala.“
„Prestani me nazivati gospodaricom. Dapače, prikladnije je da ja tebe
nazivam gospodarom. Vijesti koje donosiš usrećile su me. Bolji ishod nisam
mogla ni zamisliti. Sada kad znam da ti i Etan držite kormilo nekadašnje
radionice mog oca nije mi tako teško kao onda kad sam je izgubila.“
„Olakšanje mi je čuti to od Vas, Eliana. Bojao sam se da će Vas naša odluka
povrijediti To je još jedan od razloga zašto Vam nisam odmah rekao.“
„Povrijediti? Kako bih mogla biti povrijeđena kad se i danas tako velikodušno
brinete za mene?“ Zatim mi je na um palo nešto što me natjeralo da zastanem.
Progutala sam pljuvačku trudeći se zadržati sigurnost u glasu. Žive li Etan i Saraj
u kući?“
„Ne. Odbio je to. Žive u prizidanom dijelu što ga je Etan podigao na kući
svoga oca. U Vašoj nekadašnjoj kući uglavnom primamo kupce. Ja stanujem u
jednom malenom krilu.“
„Koju si sobu uzeo?'
Počešao se po ožiljku, što je bio siguran znak da mu je neugodno. „Istinu
180
govoreći, to je Vaša nekadašnja soba, gospodarice. Etan kaže da u njoj ima
najviše dnevnog svjetla.“
Ivana i ja prasnule smo u smijeh zamišljajući ga u našem nekadašnjem
okruženju sa ženskim namještajem. „Spavaš li na krevetu s pjenastom lanenom
posteljinom i zlatnim vezom na jastucima?“ zanimalo je Ivanu.
Viriato se namrštio. „Nisam imao vremena obratiti pažnju na takve stvari i
unijeti neophodne promjene.“
Slika Viriata kako spava na tom mekanom krevetu, urešenom tipično ženskim
detaljima bila je neodoljiva. Ivana i ja prepustile smo se veselom čavrljanju dok
je Huza ulagao plemenit napor da ostavi dojam nezainteresiranosti, a Viriato se
mrštio kao medvjed.

* * *
Vrativši se u Tiberijadu, Ivana i ja počele smo pozorno čitati tekstove Svetoga
pisma koje mi je Gamaliel dao pet godina ranije. S vremena na vrijeme znala
nam se pridružiti i Keziah, pa i Huza kad su mu obveze to dopuštale. Jednog
poslijepodneva Ivana i ja upravo smo bile završile s čitanjem o bijegu našeg
naroda iz Egipta, o potjeri faraona i njegove vojske i o neprijelaznom moru koje
se ispriječilo pred njima. Jedno od najvećih čuda što ih je Jahve učinio za naš
narod bilo je razdvajanje mora.
„Možeš li zamisliti da prolaziš po suhom između dvaju golemih zidova vode
koji samo što se ne sruše na tebe?“ upitala je Ivama.
„Ne čini li ti se da se nas dvije nalazimo u pomalo sličnoj situaciji?“ upitala
sam.
Ivana se raskomotila na kauču. „Kako to misliš?“
„Naši predci u taj su se čas suočili s mnoštvom opasnosti. S obiju njihovih
strana uzdizao se zid vode kakav nitko nikad nije vidio. Vjetar je bjesnio; more
se uzburkalo i prijeteći hučilo kao lav što se sprema obrušiti na svoj plijen.
Faraonova vojska sjedila je na obali, spremna krenuti u potjeru za njima. Kako je
Iako sa svakim korakom na tom pogibeljnom prolasku našemu narodu moralo
biti vidjeti te pogibelji. Kako se lako mogao prepustiti strahu i malodušnosti.
Umjesto da se nadaju Jahvinu izbavljenju, mogao ih je lako svladati strah i nije
bilo ništa lakše nego odustati.
Nas dvije možemo učiniti isto, sestrice. Možemo se prepustiti očajanju zbog
tvoje neplodnosti ili zbog moje bolesti. Možemo se usredotočiti na opasnosti
koje nam prijete. Ti se možeš opterećivati sve hladnijim odnosom Huzinih
roditelja prema tebi i misliti da će jednoga dana i Huza okrenuti glavu od tebe. Ja
mogu očajavati zbog moje bolesti i pitati se kako to da mi nijedan lijek ne
181
pomaže. Mogu se utopiti u strahu da ću spasti na prosjački štap zato što trošim
silan novac na lijekove koji mi ne pomažu.
To su vode koje se ruše na nas, koje nas sa svih strana okružuju poput
uspjenjenog mora opisanog u Svetome pismu kad Židovi prelaze Crveno more.
One su vojske našeg faraona koji nas progoni. Ali umjesto da dopustimo da nas
naše teškoće smute i utjeraju nam strah u kosti, možemo uprijeti pogled u put
koji Jahve otvara pred nama te korak po korak poći naprijed i naučiti da budemo
vjerni u našim patnjama.“

* * *
U šestoj godini mog krvarenja Viriato je došao poslom u Tiberijadu i ostao tri
dana duže provevši ih sa mnom i Ivanom. Jednoga jutra, dok smo nas dvoje bili
sami, upitala sam ga za Rahelu.
Oči su mu zaiskrile. „Vrlo je plaha za dijete od tri godine; toliko muke s tako
malenim stvorenjem nećeš naći na cijelom Božjem svijetu.“
„Govori li?“
,,I te kako iako se razumiju samo njezini roditelji i njezin maleni nećak.
Trebali biste vidjeti kako šušljeta. Jednostavno je neodoljiva. Izuzmemo li Vas,
nisam vidio tako odlučno žensko biće.“
„Mota te oko svog malenog prstića, je li tako?“
Viriato je smetano slegnuo ramenima. „Mene, svog oca, djeda, baku. Svi koji
je vide pretrgavaju se da joj udovolje. Dobro je što je tako dražesna; kad nije po
njezinome, samo što ne sruši kuću svojom vriskom.“
Prebirala sam po rubu jastuka zamišljajući prekrasnu djevojčicu svojeglave
ćudi. „Dobiva li česte napadaje bijesa?“
„Moglo bi ju se iskoristiti kao tajno oružje protiv Rimljana. Katkad pomislim
da će probušiti strop svojim vrištanjem. Jedino Etan uspijeva izići na kraj s
njom. Ne obazire se ni na koga drugoga i ne boji se čak ni farizej. Jednom sam
joj pokazao farizeja u crnoj odjeći s dugačkom bradom koji se doimao vrlo
opakim i rekao joj da ću je dati njemu ne bude li se ponašala kako treba.“
„I, što je učinila?“
„Isplazila mu je jezik. Ni sam Cezar ne bi je mogao natjerati da ga posluša.
Da nije tako dražesna, morali bismo svi pobjeći glavom bez obzira u neku drugu
zemlju.“
Pokrila sam usta rukom da bih prikrila smijeh. „Ne može biti tako divlja.“
„Hm,“ zadovoljno se nasmiješio Viriato, „njezin sam rob, priznajem. Hrabra
je i dražesna. Ali čak ni ja ne mogu prikriti mane njezine opake ćudi.“
Nešto me je bocnulo u trbuhu dok sam u duhu pokušavala predočiti Etana
182
kako pokušava uloviti prekrasnu malenu djevojčicu i ukrotiti njezinu divlju ćud.
Hoću li ga ikad prestati voljeti? „Etan je zacijelo presretan.“
Viriatovo lice odjednom je postalo ozbiljno. „Saraj je bolesna.“
Zabezeknuta, oslonila sam se o naslon kauča. „Koliko bolesna?“
„Boje se da neće izdržati godinu dana, Eliana.“
Nije izdržala. Nije prošlo ni šest mjeseci, a ona je umrla. Prelijepa mlada
djevojka čije su oči sa žudnjom pratile svaki Etanov korak, majka njegove
prekrasne kćerke položena je u grob da počiva u njemu sa svojim ocima.
Pokopali su je negdje u Galileji, tako mi je Viriato rekao, da bude blizu svoje
majke koja je umrla nedugo prije toga.
Nekoliko dana, dok je bio zaposlen pripremama za njezin pogreb, Etan je
zacijelo morao biti vrlo blizu meni. Najviše nekoliko sati hoda. Da sam ga bar
mogla utješiti! Da sam mu bar mogla obrisati suze! Umjesto toga, sjedila sam
kao prikovana na svom nečistom jastuku i lila nečiste suze za čovjekom kojega
više nikad neću moći dodirnuti.

* * *
Bila je deveta godina otkako sam se razboljela; lunjala sam svojom
nevelikom kućom i skupljala sve što mi se činilo vrijednim: odjeću, nakit, tapete,
zlatne i srebrne pladnjeve i pehare, dragocjene podsjetnike na život koji sam
nekoć živjela. Skinula sam sa zidova tapiserije i goblene te sve to složila u hrpu
nasred naše sobe.
„Hoćeš li mi pomoći prodati ovo?“ upitala sam Huzu.
„Zašto ne daš da ti pomognem? Ivana i ja nismo potrošili mnogo od
nasljedstva koje vam je ostalo od tvog oca. Možemo uštedjeti novca. Ti si moja
sestra, Eliana. Dužan sam se brinuti za tebe i smatram to povlasticom.“
Nasmiješila sam se. „Ne mislim da ne cijenim tvoju velikodušnost. Ipak, više
volim rabiti vlastiti novac dok mogu. Možda dođe dan kad neću imati druge,
nego obratiti se tebi za pomoć. Molimo se Bogu da se založi za nas prije nego
što se to dogodi. U međuvremenu, ovdje, u ovoj hrpi pravo je malo bogatstvo.
Bit će dovoljno za mene i Keziah nekoliko godina.“ Naravno, to je vrijedilo
samo za slučaj da ne moram plaćati toliko liječnicima.
Huza je prošao prstima kroz svoju prorijeđenu kosu. „Ove stvari podsjećaju te
na djetinjstvo, Eliana. Sigurno ti je bolno rastati se od njih.“
„Moje su uspomene u mom srcu, brate. Te stvari ne znače mi toliko da ne bih
mogla bez njih.“
Ipak, među njima bio je jedan predmet za koji to nisam mogla reći. Slučajno
je to bio najvrjedniji predmet koji sam imala. I meni najdragocjeniji. Nisam
183
imala snage ostati bez njega. Nisam mogla podnijeti pomisao na to da ću morati
gledati praznu i izblijedjelu površinu na zidu na kojemu je nekad visio
podsjetnik na čovjeka kojega ću zauvijek voljeti. Nadasve rijetki babilonski
goblen koji mi je Etan darovao zadržala sam kod sebe kao najveću dragocjenost.

* * *
Ništa nije ukazivalo na to da će Ivanin i Huzin život poremetiti nepredviđen
izazov vezan uz događaje u palači. Nakon što je godinama živio i braku s
princezom Phasaelis, Herod Antipa otpustio ju je jer se zaljubio u ženu svoga
brata Herodijadu. Herodijada je po svoj prilici gajila iste osjećaje prema Herodu
jer se i ona rastala od svoga muža kako bi se mogla udati za Antipu. Skandal koji
je nastao prilično je dugo potresao našu zemlju. Od krajeva se nije očekivalo da
bulu tako los moralni primjer. Trčanje za ženom vlastitoga brata nisu odobravali
ni najslobodoumniji Židov.
S pojavom ovih nepopularnih promjena svakodnevni ustaljeni red koji je
vladao u palači odjednom se pretvorio u svoju suprotnost. Phasaelis je odjurila
svom ocu, kralju Aretasu. Herodijada i njezina privlačna kći Saloma preselile su
se u palaču donijevši sa sobom nerazumne zahtjeve. Jadni Huza provodio je
duge sate u palači pokušavajući umiriti mnoge sluge kojima se Herodijada
odmah nije svidjela. Još dulje sate provodio je nastojeći udobrovoljiti novu
gospodaricu kuće.
Iz dana u dan moj zet nije znao s kakvom će se krizom možda već sutra
morati suočiti. Mnogih noći nije uopće dolazio kući. Znala sam da se Ivana
osjeća usamljenom i da je zabrinuta za mužev posao. Tih mjeseci mnogo smo
večeri provele u molitvama. Iako su to bila teška vremena, ona su nas približila
jednu drugoj i Bogu.
Kad god je mogao, Huza bi pobjegao od posla i pridružio nam se u molitvi.
Govorio je da su mu ta vremena kad je molio sačuvala razum. Ipak, nisu mu
sačuvala kosu. U neko doba počeo je gubiti čitave čuperke tako da mu se mogla
vidjeti koža lubanje. Nasreću, Huza je bio toliko zgodan da unatoč gubljenju
kose nije izgubio privlačnost.

* * *
Nakon što mi je Huza dao novac od prodaje mog pokućstva i posoblja,
nevoljko sam otišla jednom drugom liječniku, ovaj put Grku koji je pokrenuo
posao u južnoj Pereji. Čuvši da minerali iz Slanog mora posjeduju iscjeliteljsku
moć, potrudio se da dođe do njih i ostao u tom poslu dovoljno dugo da je stekao
glas mudrog čovjeka.
184
 Putovanja mi nikad nisu padala lako. Od neprekidnog krvarenja oslabjela
sam; trebalo mi je više odmora nego drugim ženama. Židovi su izbjegavali
putovati u mojoj blizini da ih ne bih slučajno dodirnula i onečistila.
Povrh toga, pokraj svih mojih briga, sada su me, osim tragova liječenja,
počeli opterećivati i troškovi putovanja, boravka u svratištima i putarine. Jednom
kad ostanem bez novca dobivenog od prodaje svojih stvari, neću imati od čega
živjeti.
Odlučila sam se na ovo putovanje zato što je Anaksimander, liječnik kojemu
sam se zaputila, izliječio nekoliko ljudi koji su se smatrali neizlječivima.
Jednako je važno bilo i to što se on nije zanimao za zloduhe i čini. Vjerovao je
da poremećaji imaju prirodan uzrok i stoga sam očekivala da će i njegov način
liječenja biti prirodan.
Kad smo se prvi put sreli, postavljao mi je tako neugodna pitanja da sam u
nekoliko navrata zamalo prekinula razgovor i otišla. Čovjek jednostavno nije
imao osjećaj za pristojnost. Njegovo dugačko blijedo čelo sjajilo se od znoja dok
je pisao na svom pergamentu. „Akutni effluvium krvi. Kronični bolovi u donjem
dijelu abdomena. Kriza traje devet godina. Učestalo pogoršanje općeg stanja
bolesnika nakon povremenih prekida krvarenja.“ Dok je zapisivao, glasno je
izgovarao riječi misleći valjda da razumijem značenje tako zbunjujućih riječi kao
što su effluvium, kronični i pogoršanje.
„Jesi li slučajno primijetila da ti neke vrste jela ili aktivnosti pogoršavaju
stanje?“
„Nisam.“
Zavrnuo je rukave. Vidjela sam da otvara jednostavnu kutiju od maslinova
drveta. U njoj je bilo više vrsta prijetećih metalnih instrumenata: dugih i kratkih,
debelih i tankih, duguljastih i žlicolikih, namijenjenih izvlačenju, guranju i
komadanju tijela. „Moram te pregledati.“
„Pregledati?“ upitala sam slabašno.
„Ah, vi Židovi i ta vaša zaokupljenost čednošću. Kako da ti postavim točnu
dijagnozu ako ne pronađem uzrok tvojoj bolesti. Tvoja služavka može ostati ako
želiš.“
„Ako mislite da je to prijeko potrebno.“
Legla sam leđima na kauč, ukočena od smetenosti. I jest, temeljito me
pregledao. Čeprkao je i ubadao, i njuškao, i zurio, i zastajao usred muka koje mi
je zadavao, i ponovno zapisivao. Suze su mi se slijevale niz obraze. Umjesto da
mu platim, bila bih mu najradije dala ćušku.
„Postoji neravnoteža među tvojim tjelesnim sokovima. Pustimo li ti krv, vratit
ćemo ravnotežu u tvoje tijelo.“
„Oprostite, Analsimanderu, ali čuli ste me kad sam Vam rekla da dolazim k
185
Vama zbog krvarenja? Da krvarim već devet godina?“ Ruke su mi same od sebe
poletjele u zrak. „Kako će mi pomoći još krvarenja?“
„Ti ne znaš ništa o tome, ženo. Želiš li se izliječiti ili ne želiš?“
Slegnula sam ramenima. Kako mi može nauditi ako mi pusti još krvi?
„Nastavite, liječnice.“
Zatražio je od mene da legnem potrbuške. Oštrom britvom zarezao mi je pet
dubokih i preciznih zasjeka na najnižem dijelu leđa. Napravila sam grimasu.
Osjetila sam kako mi krv kapa niz bok. Spretnim pokretom Anaksimander
uhvatio je krv u posudicu s tankim stjenkama. Boji se da mu ne zamrljam kauč,
pomislila sam. Sjeo je pored mene i gledao kako život otječe iz mene u
polaganim mlazovima. Keziah je utonula u stolici blizu mene, blijeda kao zid,
grizući nokte.
Odjednom me uhvatila slabost i zavrtjelo mi se u glavi. Liječnik se na kraju
valjda uvjerio da sam izgubila dovoljno krvi. Pritisnuo je ručnik na zasjeke i
zaustavio krvarenje. Da mi bar može tako jednostavno zaustaviti krvarenje,
pomislila sam.
„Moraš se sedam dana odmarati. Pij gustu juhu od mesa mladog bika pet puta
dnevno. U ovom rupcu je blato; po isteku tog vremena stavljaj tople obloge od
ovog blata na trbuh i donje dijelove tijela. Blato je iz Slanog mora i posjeduje
veliku iscjeliteljsku moć. Nanosi ga bar triput dnevno kako bi ti cijelo vrijeme
bilo toplo na tim mjestima. Na kraju se okupaj u uzburkanoj rijeci, po
mogućnosti hladnoj. Oslobodit ćeš se bolesti budeš li se pažljivo pridržavala
mojih uputa.“
Jedino čega me je oslobodio bio je moj novčanik.
Na povratku kući u kojoj smo stanovali tijekom našeg boravka u Pereji
morala sam se oslanjati na Keziah. Da me nije snažno obgrlila oko struka, bila
bih se srušila nasred ulice. Zbog gubitka krvi toliko mi se vrtjelo u glavi da sam
cijelim putem teturala. Srušila sam se u krevet i dvanaest sati bila bez svijesti.
Kad sam se probudila, pored kreveta sam ugledala Keziah sa zdjelom krepke
juhe u rukama. Ova poslastica morala je iziskivati priličan napor i znatna
financijska sredstva. Neopisivo je gadila mom suhom grlu. Ostala sam punih
sedam dana u postelji bez zanovijetanja. Nije to bilo samo zbog toga što sam se
željela doslovno pridržavati liječnikovih uputa. Nisam se mogla micati od
slabosti. Anaksimanderov lijek zamalo me uništio.
Kad se napunilo sedam dana, Keziah je prema Grkovim uputama napravila
topao oblog od blata. Takav lijek ne bih dala najgorem neprijatelju. Blato me je
opeklo pri dodiru s nježnom kožom donjeg dijela mog trbuha. Tri dana škripala
sam zubima i poslušno ga nanosila na trbuh prema uputstvu liječnika.
Morali smo hodati gotovo dva sata da bismo došli do rije Jordan gdje me je
186
čekala posljednja faza mog liječenja. Izabrali smo mjesto na kojemu je struja
bila najjača, gdje je voda bila uzburkana i snažno se pjenila. Na temperaturu,
naravno, nisam mogla utjecati. Meni se činila hladnom preko svake mjere.
Zakoračila sam u vodu do gležnjeva i zgranula se.
„Jeste li sigurni, gospodarice? Voda je na tom mjestu vrlo duboka.“
„Bit će sve u redu“, rekla sam ne posve sigurna da je moje samopouzdanje na
mjestu. Gospodine Bože, čuvaj me, pomolila sam se. Izlij na me svoj ljekoviti
melem i ozdravi me. Neka me po tvojoj milosti ova pošast krvarenja zauvijek
napusti.
Zagazila sam još dublje, do visine bedara. Zgrabila sam neku dugačku granu i
čvrsto se držala za nju odupirući se snazi riječne struje koja je prijetila da me
odnese. Oprezno sam učinila još jedan korak; voda mi je sada bila do struka.
Iznenada, noga mi se okliznula i potonula sam.
Nisam znala plivati.
Nekoliko dugačkih trenutaka borila sam se s bujicom; tijelo mi se bolno
kovitlalo, pluća su mi vapila za zrakom. Nekako mi je pošlo za rukom pronaći
oslonac za nogu. Struja me je povukla dublje u vodu i sada mi je sezala do grudi.
Nekoliko puta duboko sam udahnula i ostala na mjestu dok mi se nije utišalo
lupanje u grudima. Zatim sam zatvorila oči i prepustila se oplakivanju vode.
Očisti me, Jahve, ovom rijekom. Speri s mene moju sramotu. Kao što si u
Nehemijino vrijeme ponovno podigao srušene zidine jeruzalemske, siđi nada me
i obnovi ovo uništeno tijelo.
Kad sam izišla iz vode, osjećala sam se smireno. Na moje veselje, tijelo mi
cijeli dan i noć nije prokrvarilo. Zatim se krvarenje vratilo zarobivši me više
nego ikad ranije jer sam uslijed Araksimanderova liječenja bila jako oslabjela i
izgubila gotovo svu snagu koju sam imala.
Plativši Anakimanderu i pokrivši sve izdatke našeg dvotjednog boravka u
Pireji, ostala sam gotovo bez prebijenog novaca. Uskoro neću uopće biti u stanju
održavati našu kuću. Što sam mogla učiniti?
Ivana i Huza obećali su da će mi pomoći da ostanem u kući, no ja sam
smatrala da su troškovi suviše visoki. Ivana je imala dovoljno svojih briga.
Nakon posljednjeg pobačaja nije više zatrudnjela i njezina svekrva Merab tražila
je od sina da je otpusti i nađe ženu koja će mu rađati djecu. Huza joj se
usprotivio, ali koliko se dugo muškarac može opirati neprekidnom prigovaranju
majke. Da sam prihvatila novčanu pomoć od Huze, to bi samo potaknulo Merab
na još jednu osudu moje sestre.
Jedne noći, dok sam pomno čitala Sveto pismo, naišla sam na odlomak Izaije,
proroka:

187
 O, svi vi koji ste žedni,
dođite na vodu;
ako novaca i nemate, dođite.
Bez novaca i bez naplate
kupite vina i mlijeka!
Dugo sam razmišljala o ovim riječima. Bog je obećao da će se pobrinuti za
one koji su se bojali gladi i žeđi. „Ako nemate ništa, dođite k meni“, govorio je.
„Ja ću se pobrinuti za vas.“
Ali u Božjim riječima postojalo je još nešto osim praktičnog jamstva. On nije
htio reći samo to da će se pobrinuti za nas u našoj oskudici. Predvidio je nešto
više za nas. Nakon što nam je obećao da će nam utažiti glad, Gospodar neba
izdao je neobičnu zapovijed: Poslušajte i duša će vam živjeti.
Bog je želio nahraniti naše gladne duše. Dođite i kupite ono što će vašoj duši
dati život. Ne trebate imati novac da budete zdravi. Glad vašega srca moguće je
utažiti onako kako se može napuniti vaš prazan želudac.
Čvrsto sam pritisnula svitak pergamenta o svoje grudi. Moje najveće potrebe
dosad bile su potrebe tijela. Mojemu tijelu bilo je potrebno iscjeljenje. Bio mi je
potreban novac. Jedno i drugo bilo mi je neophodno da budem zadovoljna,
dapače, bez toga ne bih mogla opstati. Pa ipak, je li to doista bilo najvažnije u
mom životu?
S neočekivanom jasnoćom sjetila sam se Josipove smrti i osjećaja krivnje
kojeg se nikad nisam uspjela riješiti iako je od tog tragičnog događaja proteklo
toliko godina. Kao da je bilo jučer, ponovno sam osjećala očeve optužbe i
njegovo neprekidno odbacivanje. Ponovno sam proživljavala tugu zbog njegove
ozljede i smrti i gubitka moje majke. Bol koju mi je nanio Etan, kad me je
napustio, još jednom me shrvala.
Da dušom kola krv koja teče iz svake rane koju je zadobila, sada bih bila
izmrcvaren leš. Više nego krov nad glavom, više nego iscijeljeno tijelo trebala
mi je ozdravljena duša. Jahve je obećao da je to moguće. Bilo je besplatno.
Zdravlje duše bilo mi je nadomak ruke. Ali ja nisam znala kako da dođem do
njega. Kako da pronađeš zdravlje i svetost kad si tako nedostojan? Moje je tijelo
možda bilo nečisto, ali srce mi je bilo još nedostojnije.
Nisam imala duhovnu valutu s kojom bih mogla doći k Bogu. Nisam imala
pravednosti; u mojim molitvama nije bilo dubine; nisam razumijevala njegovu
Riječ. Moj grijeh bio je vazda preda mnom. A ipak, postojalo je ono
nerazumljivo obećanje: „Ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate
kupite vina i mlijeka.“

188
 Dvadeset i šesto poglavlje

S Božjom pomoći hrabro ćemo se boriti,

Bog će zgaziti naše dušmane.
Ps 108,13


Zraka svjetlosti razdrla je tamne oblake koji su se nadvijali nad mojim
životom. Primila sam pismo od Klaudije u kojemu je stajalo da uskoro dolazi u
posjet Judeji s Titom. I ne samo to, Herod Antipa pozvao ih je u svoju palaču u
kojoj će provesti cijeli tjedan, što je značilo da će stanovati samo jedan subotni
hod9 daleko od moje kuće. Naravno, trebala su proći dva mjeseca da se pojavi
pred mojima vratima. Kako se oteglo tih šezdeset dana!
Vidjela sam da je Klaudija preneražena mojim izgledom. Prošlo je jedanaest
godina otkad smo se posljednji put vidjele. Bila mi je trideset i jedna godina i
bila sam daleko od prelijepe djevojke koju je nekoć poznavala. Smršavjela sam i
koža mi je bila blijeda. K tomu, ništa nije moglo skriti da mi je tijelo oslabjelo
zbog čega sam morala sjesti nakon najmanjeg tjelesnog napora.
,,Oh, Eliana!“ uskliknula je, a niz obraze joj potekoše suze prije no što me je
uspjela zagrliti. Prošlo je toliko vremena otkad me je netko tko me voli dodirnuo
tako nježno. I dalje nisam dopuštala Ivani da me dodirne da moja bolest ne bi
prešla na njezinu utrobu. Čak mi se ni Keziah nije smjela približiti; bio je to
jedini način da je zaštitim od zagađenja svojom bolešću. Nebo je znalo da je već
dugo prisiljena podnositi prijezir susjeda zato što živi sa mnom.
Nakon kratkotrajne zbunjenosti opustila sam se u Klaudjinu zagrljaju i
zaplakala. Voljela sam te rimske ruke koje ne sami što me nisu odbacivale već su
me i sve čvršće stiskale i bile vlažne od naših suza.
Na koncu smo se razdvojile i obje brisale suze. „Pričaj mi» Titu. Kako je on?“
„Dobro je. Eliana, ne znam objasniti razloge zbog kojih se lasa sudbina
okrenula ni zašto je naš nekadašnji neprijatelj Sejan odlučio oprostiti Titu i
odjednom mu postao sklon.
Sve ove godine nisu bile povoljne za cara. Tiberije se praktički povukao iz
javnog života. Zbog toga Sejan ima pune ruke posle; on praktički upravlja
Carstvom. Tko bi znao koliko ga buntovnih urota još čeka? Možda je odjednom
počeo cijeniti poštenje mojega muža. Zna bar to da mu Tit neće zabiti nož u leđa
189
dok mu se umilava ispraznim komplimentima.“
„Čime se Tit sada bavi?“
„Postavljen je za pretora kako smo se i nadali.“
„Ne znači li to da zapovijeda vojskom?“ upitala sam sjedajući na svoj jastuk i
oslanjajući se o zid.
„Može biti. U tom slučaju Tit postaje sudac koji djeluje kroz sud. Već
nekoliko godina stacionirani smo na Siciliji. Mislim da Sejan razmišlja o tome
da nas pošalje natrag u Palestinu i da će se to dogoditi vrlo brzo.“
„Oh, ne! Istinski mi je žao, Klaudija. Znam koliko si mrzila biti ovdje.“
Njezina punašna usta bljesnula su ljupkim osmijehom. „Mrzila sam što sam
morala gledati kako moj muž tone pod teretom službe koju može sasvim dobro
obavljati i netko daleko manje sposoban od njega. Kao pretor uživat će ugled i
utjecaj koji odgovaraju njegovim sposobnostima. Bit ćemo sretni ovdje.
Znaš, katkad pomislim da su nam tvoje molitve otvorile put prema sretnoj
sudbini. Sjećaš li se kako si nam pričala o tvom Bogu i kako je on pomogao
perzijskom kralju Kiru? Tit i sad to spominje.“
Odmahnula sam glavom. „Drago mi je čuti da ga se ta priča dojmila.“
„I jest. Za razliku od mnogih rimskih činovnika koji ovdje žive, Tit vrlo
pozitivno gleda na tvog Boga. Oni u njemu vide samo izvor problema - agitatora
revolucionara.“
Klaudija je ispružila noge i popravila suknju. „Tvoj Bog privlači moga muža
na neki neobičan način. Jednom je čak otišao u vanjsko dvorište vašeg hrama u
Jeruzalemu. Zbog toga je stekao prilično velike simpatije među pojedinim
židovskim činovnicima iako nije otišao tamo da bi zadobio njihovu naklonost.
Otišao je iz puke znatiželje.“
„Tit je bio dobar sa svima. Čak ni vas okrutni Sejan nije mu mogao dugo
odolijevati“
Klaudija se pljesnula po bedru i uspravila se. „Uf, zamalo sam zaboravila.
Pogodi na koga smo naišli u Herodovoj palači ovdje u Tiberijadi.“
„Na Huzu?“
„I na njega, naravno. Ali nisam mislila na muža tvoje sestre. Imala sam na
umu Decima Kalva. Sjećaš li ga se?“
„Sjećam. Sjećanje mi pomalo blijedi“, izustila sam kroz sleđene usne. „Nisam
ga vidjela niti čula za nj više od deset godina.“
„Nedavno je premješten u Galileju. Protjecanje vremena išlo mu je na ruku.
Promaknut je u višeg stotnika i sada zapovijeda kohortom.“
„Ovdje je, u Tiberijadi?“ nastojala sam ukloniti iz glasa strepnju koja mi je
ledila kosti.
„Kažem ti. Mogla bi naletjeti na njega, Eliana. Grad nije tako velik.“
190
 Zar se nikad neću riješiti tog čovjeka? „Ne vjerujem da će nam se putovi
križati. Rijetko izlazim iz kuće.“
„Neka te ne prenerazi ono što ću ti sada reći. Nekad sam mislila da mu se
sviđaš. Koliko sam ga samo puta vidjela da pilji u tebe onim svojim zamišljenim
pogledom karakterističnim za muškarce koji priželjkuju neku ženu.“
„Sačuvao me Jahve od toga da mu se sviđam,“ Protrnula sam.
„Nije ti po volji? Zato što je Rimljanin?“
„Zato što mu se ne može vjerovati.“
„Žao mi je sto to čujem. Priznajem, kad sam ovog tjedna naletjela na njega,
pomislila sam, bolje reći ponadala sam se da ti ne bi smetala nova veza. Kalv je
rastavljen, to znaš? A ti si jednako lijepa kao prije. Ma što kažem, čak i ljepša no
što si bila, tako krhka; muškarcima se to sviđa u žena.“
Nisam mogla doći k sebi od zaprepaštenja. „Jesi li izgubila razum?“
„Zašto ne? Sigurna sam da bolju ženu ne bi mogao pronašao tako lako.“
Progunđala sam: „Kao prvo, bio bi jeziv suprug. Radije bih da zauvijek
krvarim.“
Klaudija se zahihotala. „Tako si mi nedostajala. Moramo ti naći novog
liječnika. Da si u Rimu, dosad bi već deset puta bila zdrava.“
„Jednom me je liječio liječnik koji je učio u Rimu.“
,,I, što se dogodilo?“
„Ostala sam puno siromašnija kad je otišao.“
Klaudija je ispustila neki zvuk za koji je bilo teško reći dolazi li od gušenja ili
od glasnog smijeha. ,,A što je s onim prorokom o kojemu svi šapuću?“
„Kojem proroku?“ nisam mogla skriti prizvuk dosade u glasu. Osim
naklapanja o čudotvornim liječnicima ništa mi nije išlo tako na živce kao
razgovori o nekom novom proroku. Zbog moje bolesti ljudi su valjda smatrali
svojom dužnošću upozoriti me na pojavu svakog samoproglašenog sveca što je
provirio glavom iz nekog grma u divljini. Ja sam bila sasvim zadovoljna
čitanjem Jahvinih objava, izgovorenih kroz usta starih, priznatih proroka. Bila
sam zadovoljna njegovom Riječju. Novi proroci dolazili su samo s praznim
obećanjima i donosili su nevolje ljudima.
„Jedan je od vaših. Svi su zapanjeni čudima što ih čini širom Galileje i Judeje.
Slijepi vide, nijemi govore. Istinska čuda, koliko je moguće vidjeti.“
„Jesi li vidjela koje od njih?“
„Hm, nisam.“
„Evo ti. Dogodine ga se nitko više neće sjećati, a ja ću i dalje biti bolesna.“

* * *
191
 U razmaku od samo nekoliko dana u Tiberijadu su došla dva moja najbolja
prijatelja. Nekoliko tjedana ranije Viriato mi je poslao pismo u kojemu je stajalo
da dolazi poslom u Galileju i da će se nekoliko dana zadržati kod mene jer me
želi vidjeti. Te večeri, kad smo ga očekivale, začule smo kucanje na vratima.
Bila sam poslala Keziah da kupi namirnice za večeru. Nastojeći sačuvati ono
malo novca što nam je još bilo preostalo, obično smo jele vrlo jednostavno; osim
Huzinih velikodušnih darova u vinu i kolačima preostalim nakon Herodovih
gozbi, naš način prehrane bio je neprilagođen nekomu s vučjim apetitom kakav
je imao Viriato. Te večeri naumila sam ga poslužiti gulašem od pravog mesa.
Nisam mogla pred ovog orijaša iznijeti vodnjikavo varivo od ječma koje smo
najčešće jele.
Čuvši kucanje, pohitala sam prema vratima radujući se unaprijed što ću
vidjeti starog prijatelja. Otvorila sam širom vrata i uskliknula: „Uranio si i u
ovom času nemam ti što dati za jelo!“
S druge strane praga smiješio mi se Decim Kalv.
„Srdačnog li dočeka“, otezao je u govoru. „Čovjek bi se mogao lako
naviknuti na takav osmijeh i bez večere na stolu.“ Na sebi je imao zastrašujuću
vojničku odjeću; o ramenu mu je visio crveni ogrtač, a oklop od pločica i kožnati
remeni pokrivali su mu trup. Ispod ruke nosio je kacigu s perjem.
Ustuknula sam kao opržena. „Što radiš ovdje, Kalve?“
„Premješten sam u Tiberijadu.“
„To mi je rekla Klaudija kad me nedavno posjetila. Što te dovodi na moja
vrata? Valjda znaš da te ne želim vidjeti.“
,,A ja bih dao ne znam što da vidim tebe.“ Očešao se o mene zakoračivši
unutra i zatvorivši vrata iza sebe.
„Izlazi“, rekla sam škripeći zubima.
„Je li to način, govoriti takvo što čovjeku koji te traži već danima?“
„Ne znam otkuda ti potreba trošiti vrijeme na takvo što. Nemamo što reći
jedno drugom.“
Uzrujala sam se vidjevši da se baca na kauč i proteže noge kao da je kuća
njegova. „Sjedni, ženo. Trebam ti nešto reći.“
,,A što bi to bilo?“
„Čujem da si bolesna.“
„Jesam. Pretpostavljam da te to čini sretnim.“
„Ne budi glupa ako već ne moraš. Zašto bi me to činilo sretnim? Nikad ti
nisam želio nauditi.“
Frknula sam nosom. „Naudio si mi više od ikoga na ovome svijetu.“
Slegnuo je ramenima. „U takvoj sam poziciji da mogu popraviti štetu koju
sam ti možda nenamjerno nanio. Premda sam ti, pravo govoreći, učinio uslugu.
192
Onaj Etan koji ti je osvojio srce bio je...“
„Izgovoriš li samo jednu laž o njemu, izlazim.“
Oborio je vjeđe. „Razgovarajmo o nečem ugodnijem. Promaknut sam, znaš.“
„To se vidi.“ Pokazala sam na njegovu dojmljivu odoru sa zlatnim ukrasima.
„Osim toga, razveo sam se od žene.“
„Žao mi je što to čujem. Sigurna sam da ti to ne pada lako.“
„Dapače, to je nešto najugodnije što mi se dogodilo proteklih nekoliko
godina.“
Ugrizla sam se za usnu. „Neobičan si ti čovjek.“
Uspravio se na kauču. Euzija opuštenosti učas je iščezla. Njegovi čvrsti mišići
bili su napeti dok se naginjao naprijed. „Nisam uopće. Nikad se nisam želio
oženiti njome. Moj otac prisilio me zbog financijskih razloga. Dugovali smo
poveći iznos njezinoj obitelji. Poništili su naš dug kad sam je oženio.“
Nisam mogla ne osjećati sažaljenje prema ženi čiju je ruku bilo moguće
kupiti obilatim mitom. Oprezno sam sjela na svoj jastuk. „Bila je tako ružna?“
„Sasvim suprotno od toga. Bila je kao Venera. Došla je na zao glas kao
bludnica prije svog šesnaestog rođendana.“
Zgranula sam se. „Žao mi je.“
„Ni iz daleka toliko koliko je bilo žao meni koji sam bio lancima vezan za
jednu drolju. Činio sam sve da popravim stvari. Uzalud; nastavila je po svome i
nakon što smo se uzeli. Bio bih se već tada rastao od nje, no zakon je tražio da
joj vratim miraz koji je, uzgred budi rečeno, bio dosta velik i svakako je zasladio
tu groznu pogodbu sklopljenu u samome Hadu. Ja sam, međutim, već bio
potrošio sav novac, do posljednjeg denara i bio sam svjestan da neću moći brzo
zaraditi tako veliku svotu. Javio sam se dobrovoljno za službu u Galileji kako
bih bio što dalje od nje. Mislio sam da ću uštedjeti dovoljno da je se zauvijek
riješim. Na kraju sam uspio u tome.“
Privukla sam noge k sebi. „Drago mi je što si se oslobodio nevolje. Ali ne
vidim kakve veze to ima sa mnom.“ Ustao je s kauča i čučnuo na pod ispred
mene. „Želim te od trenutka kad sam vidio kako se poput tigrice boriš protiv
onog prljavog lopova, kako ga ujedaš i grebeš ga noktima. Bila si prelijepa.
Hrabra. Neustrašiva. A opet, tako čista. Potpuna suprotnost ženi koja me je
stavila u okove. Iako te godinama nisam vidio, nikad te nisam zaboravio.
Sudbina me je dovela ovamo gdje ti živiš. Ovaj put namjeravam prihvatiti
njezinu ponudu.“ Žuljevitom rukom primio me za bradu i natjerao me da ga
gledam u oči. Njegovo lice - mršavo, glatko izbrijano, lijepo oblikovano - bilo
mi je odvratno.
„Pusti me, Kalve“
„Tražim od tebe da budeš moja žena. Želim se skrbiti za tebe. Ne trebaš više
193
živjet u ovoj rupi.“
Otrgnula sam njegovu ruku sa svoje čeljusti. „Izgleda da ne razumiješ prirodu
moje bolesti. Čak i da želim, ne mogu biti žena nijednom muškarcu, k ne želim,
možeš biti siguran u to.“
„Znam. Tako, znači, malo krvariš. Vi Židovi ste tako osjetljivi na sve što se
tiče tijela. Uzet ću te takvu kakva jesi. Meni to ništa ne znači.“
Počela sam se gušiti i kašljati sve dok mi na oči nisu udarile suze. „Zar ne
znaš što je stid?“
„Ne znam.“ Nagnuo se prema meni i pokušao me poljubiti.
Odvalila sam mu šamar što sam jače mogla. „Trebao si to shvatiti zadnji put
kad si pokušao - ne zanimaš me.“
„Ako se dobro sjećam, tada si mi to dopustila.“
„Nisam imala izbora! Učinila sam što sam morala kako bih zaštitila svoju
obitelj. Kako bih zaštitila Etana i Viriata od tvog bijesa. Znam što bi im bio
učinio da su te samo malo isprovocirali. Ovaj put nemam koga štititi. Pusti ma
na miru, Kalve. Diže mi se želudac kad te vidim. Uvijek mi se dizao.“
„Lažljivice!“ Pritisnuo me uza zid. Bila sam preslaba da bih se mogla
oduprijeti. Dodirnuo je usnama moj obraz jer sam okrenula glavu pokušavajući
ga bespomoćno odgurnuti od sebe.
„Ljubazno molim, ruke dalje od nje, stotniče, ako smijem.“
Viriato! Bila sam potpuno zaboravila na njega. Stajao je na pragu moje kuće s
vratima širom otvorenim iza svojih leđa na kojima su se zbog svjetla mjesečine
ocrtavali obrisi njegova krupnog tijela. Ne opet! Ne opet! Neću valjda morati
opet gledati taj prizor strave koji prijeti onima koje volim.
Kalv me pustio i polako ustao. Sinulo mi je da sam vidjela osmijeh na
Viriatovu licu, da stoji mirno kao janje i da nema nikakva oružja uza se.
„Ostavi nas na miru“, pljunuo je Kalv.
„Bojim se da ne mogu.“ Viriato je prekrižio ruke na prsima.
„Želiš završiti u tamnici?“
„Za koji zločin?“
„Za bilo koji, bivši robe. Nemoj si utvarati da te ne mogu opet poslati u
rudnik cinobera.“
Zaječala sam i pokrila lice rukama. Iznenadna buka natjerala me da podignem
glavu. Na moje zaprepaštenje, pred vratima je stajao Tit s četom vojnika u
pratnji.
„Što se ovdje događa?“ upitao je hladno.
Kalv se uspravio i lupio se po prsima u znak službenog pozdrava. U tom času
sjetila sam se da moj prijatelj zauzima visok položaj u vojsci.
„Ništa vrijedno spomena, gospodine. Došao sam u posjet staroj prijateljici.“
194
Na Kalvovu licu nije se mogla vidjeti nikakva emocija.
„Eliana, je li te ovaj stotnik vrijeđao?“
Grčevito sam razmišljala. Tit neće zauvijek ostati ovdje. Nije pametno činiti
Kalva još većim neprijateljem no što mi je bio. „Udvarao mi se, no ja sam ga
odbila. Vjerujem da se upravo spremao otići, gospodine.“
„Ne prisiljavaj nas da te bacimo u tamnicu, stotniče“, rekao je Tit. Ljubaznom
gestom pokazao mu je vrata. „Vrata su ondje.“
Kalvove usne bile su blijede. Prije no što je stigao izići, Tit mu se obratio:
„Decime Kalve?“
„Da, gospodine?“
„Čuo sam slučajno posljednje riječi koje si uputio Viriatu. Znaj da sam bio
svjedok tvom ponašanju. Dogodi li se išta tom čovjeku ili gospodarici Eliani,
neću mirovati dok ne vidim da odgovaraš pred rimskom pravdom. Jesmo li se
razumjeli?“
„Potpuno.“
Potom je Tit otpustio vojnike koji su bili u njegovoj pratnji. „Smijem li ući?“
upitao je uljudno kao da je posrijedi obična noć tijekom koje se okupilo nekoliko
prijatelja željnih čavrljanja.
Naslonila sam se na zid i drhtala. „Izvolite. I neka vas Jahve blagoslovi što ste
nam pritekli u pomoć. Kako to da ste stigli tako brzo?“
„Naišao sam slučajno na Viriata nekoliko trenutaka prije no što je došao k
Vama. Čuo je dio Vašeg razgovora s Kalvom i dotrčao k meni sav zabrinut.
Drago mi je što sam se zatekao ovdje da Vam pomognem, Eliana. Je li Vam taj
čovjek već dosađivao?“
„Duže nego što je itko od nas shvaćao“, rekao je Viriato slabašnim glasom.

195
 Dvadeset i sedmo poglavlje

Dobro mi je što sam ponižen

da bih tvoja naučio pravila.
Ps 11,91


Viriato je čuo najveći dio mog razgovora s Kalvom. Sada je mnogo bolje
razumio događaje koji su me natjerali da se rastanem od Etana. Nisam više
vidjela nikakva smisla u skrivanju svoje tajne. Zastajkujući, ispričala sam svojim
prijateljima što se dogodilo prije mnogo godina.
„Zašto nisi došla k meni?“ upitao je Tit, blijed od srdžbe. „Naši vojnici često
se pretvaraju u gnjavatore u susretima s mještankama. Bogovi su nam svjedoci
da ih pokušavamo odvratiti od toga. Pravila zabranjuju takvo ponašanje.“
Duboko sam udahnula pokušavajući se smiriti, „što si mogao učiniti, Tite?
Imao si dovoljno vlastitih problema s kojima si se morao nositi. Sejan ti je puhao
za vratom i nisi mogao biti siguran hoćeš li idućeg tjedna osvanuti živ. Osim
toga, tada nisi imao vlast nad stotnikom unatoč svom patricijskom podrijetlu.“
„Zašto nisi rekla meni?“ rekao je Viriato. Glas mu je odavao bol. „Bio bih
vam pomogao, tebi i Etanu.“
„Kako? Tako što bi napao rimskog službenika nakon čega bi te poslali u drugi
rudnik u nekoj dalekoj zemlji bogu iza nogu? Ne bih mogla živjeti s tim. Ne bih
mogla kupiti Etanovu i svoju sreću po cijenu tvog uništenja. ''
„Znači, žrtvovala si vlastitu sreću da bismo mi bili slobodni?“ rekao je
Viriato.
„Netko je morao platiti tu cijenu. Nisam vjerovala da biste ti i Etan zadržali
prisebnost duha. Čak i da ste se u tom trenutku uspjeli obuzdati, što bi bilo
kasnije? Znala sam da Kalv neće stajali po strani. Bojala sam se da će mi se
nastaviti udvarati, bilo zbog loga što me je doista želio ili da bi vas dvojicu
izazvao na borbu. On je hirovit čovjek koji začas promijeni raspoloženje:
dovoljan mu je samo trenutak da se iz ljubaznog čovjeka prometne u divlju
zvijer. Ti i Etan bili biste u opasnosti sve dok je Kalv u Jeruzalemu.“
„Eliana!“ uskliknuo je Viriato. „Kad pomislim na sve što si izgubila da bi nas
zaštitila... to je stoput gore od života u rudniku, kažem ti. Znati što ste sve vas
dvoje propatili zbog mene, a ne moći podijeliti svoju muku s nekim drugim.“
196
 „Ne uzrujavaj se, prijatelju moj. Kalv je učinio uslugu svima nama. Bi li vam
bilo drago da je Etan naprtio sebi na vrat ženu poput mene? Oslobodivši se
mene, bar je dobio dijete. Slatku djevojčicu koju obožava. Doživio je ljubav
dobre žene, bar na nekoliko godina. Što bi imao sa mnom? Bolesnu ženu koju ne
bi smio čak ni dodirnuti, Jalovu ženu koja mu nema što pružiti. Ako mene pitate,
trebali biste Decimu Kalvu napisati pismo i zahvaliti mu iz sveg srca.“ Trudila
sam se izgledati bezbrižno, ali oči su me boljele od neisplakanih suza.

* * *
Jednog popodneva dva tjedna kasnije Keziah mi je rekla da ide po vodu.
„Ali imamo je dovoljno.“
„Naumila sam oprati rublje.“ Počešala se po ruci i svrnula pogled na drugu
stranu.
Namrštila sam se. „Keziah, završila si s pranjem prije dva dana. Nemamo
robe za pranje.“
„Zaboravila sam oprati svoju staru tuniku. Neću dugo, gospodarice.“
Iskrala se prije nego što sam je stigla upitati još nešto. Vrtjela sam glavom.
Sigurno se osjeća stiješnjenom i sputanom, zatvorenom među četirima zidovima
ne viđajući nikoga osim mene, pomislila sam i odlučila da ću je odsad češće
puštati iz kuće. Izvukla sam svoj svitak pergamenta i počela pisati o tome kako
se Decim Kalv ponovno pojavio u mom životu kad me je neki zvuk natjerao da
podignem pogled.
U sobi je stajao Etan. Zacijelo je ušao tiho poput mačke jer nisam čula
otvaranje i zatvaranje vrata. Isprva sam pomislila da je to samo plod moje mašte.
Trepčući očima, zurila sam u njega. Na moje zaprepaštenje, nije iščezao.
„Etane?“ promrmljala sam glasom tišim od šapta.
Zakoraknuo je prema meni bez riječi i prije no što sam se stigla usprotiviti,
zgrabio me za ruke i privukao me k sebi.
„Etane! Nečista sam!“
Prislonio mi je glavu na rame. „Nikad nisam upoznao ženu čišću od tebe.“
Pokušala sam se otrgnuti od njega. Osjećala sam se okaljanom svojom
bolešću; užasavala sam se tako intimnog dodira. Nije mi dao da se otrgnem od
njega. „Šuti, Eliana. Danima sanjam o ovom trenutku. Dopusti mi da te držim
ovako još nekoliko trenutaka.“ Uzeo me za prste i držao ruke koje su tako dugo i
tako bolno čeznule da ih netko uzme u svoje.
Nisam ga vidjela punih jedanaest godina. Pa ipak, sve na njemu doimalo mi
se bliskim kao onda kad smo bili mladi. Njegov miris. Boja njegova glasa.
Dodirivanje njegovih ruku koje su me obgrlile oko struka. Čvrstoća njegovih
197
grudi, blagost njegova daha koji mi je milovao sljepoočnice. Drhtala sam kao list
na olujnom vjetru.
„Viriato ti je rekao?“
„Čim se vratio.“ Odmaknuo me od sebe toliko da može gledati moje lice.
„Zašto mi nikad nisi rekla? Zašto mi nisi objasnila kasnije kad se prašina
slegla?“
„Može li se prašina sleći kad je posrijedi nešto ovakvo? Bojala sam se za
tebe: tvog poimanja pravde, Kalvove nepredvidljivosti. Nikakvo dobro nije
moglo izići iz toga što bi znao pojedinosti. Kasnije, kad si se zaručio, više nije
bilo važno.“
„Itekako je bilo važno! Mislio sam da si me iznevjerila. Da sam znao istinu,
bar bih si prištedio bol.“
„Poznavanje istine još bi te više zbunilo. Što si mogao učiniti? Prekinuti
zaručnički zavjet sa Saraj? Ostati s njom i osjećati krivnju zbog mene? Ne,
Etane. Moja odluka pokazala se ispravnom za sve nas. Nikad nisam požalila
zbog toga. Kad sam se razboljela, znala sam da nikad nismo trebali ni pripadati
jedno drugome.“
Etan se odmaknuo jedan korak i uzrujano prošao prstima kroz kosu. Zapazila
sam nekoliko sijedih vlasi na njegovim sljepoočnicama. Bilo mu je trideset
sedam, sjetila sam se s boli u srcu. Naša mladost prošla je tako brzo; nikada se
više neće vratiti.
„Čuo sam za tvoju bolest, ima tome nekoliko godina. Koliko dugo traje?“
upitao je.
„Jedanaest godina.“
„Jedanaest godina! Sigurno si obišla mnoštvo liječnika?“
„Pokušala sam sve što je bilo u mojoj moći. Bojim se da sam iscrpila sve
mogućnosti. Zadnji liječnik kojemu sam išla tražio je od mene da provedem
sedam dana u Asklepijevu hramu. Nisam to učinila, naravno. Kako bih? Radije
bih da mi se Jahve nikad ne obrati nego da me izliječi neki idol.“
„Oh, Eliana.“ Obujmio mi je bradu dlanom. „Istinski mi je žao zbog patnji
koje si morala podnijeti.“
„Nije sve bilo tako loše, Etane. Patnje su me približile Jahvi - to blago nikad
neću izgubiti.“
Kimao je glavom. „Razumijem to, I sam sâm se osjećao tako više puta.“
Uzdahnuo je i pokazao na kauč. „Smijem li sjesti?“
„Trebala bih biti negostoljubiva i zabraniti ti.“ Uputila sam mu kolebljiv
osmijeh. „Sada kad si me dodirnuo, morat ćeš najprije proći kroz obred
očišćenja. Sofa i većina namještaja u kući nisu onečišćeni mojim dodirom zbog
Ivane, Huze i Keziah.“ Pogladila sam širok jastuk na podu pored mene. „Možeš
198
sjesti ovdje ako želiš. Sunce je zašlo i bojim se da ćeš biti smatran nečistim sve
do sutra navečer, čak i ako se okupaš i opereš svoju odjeću kad odeš od mene.
Žao mi je zbog neugodnosti koje sam ti priuštila.“
„Meni govoriš o neugodnosti obrednog čišćenja? Meni koji znam kroz što si
sve morala proći zbog mene?“ Odmahnuo je glavom. „Napustio sam te, Eliana.
Otišao sam od tebe kad sam ti bio najpotrebniji.“ Stiskao je šake. Ruke su mu
drhtale.
„Oboje znamo da to nije bila tvoja krivnja.“
Nezgrapnih pokreta, kao da ga je netko izudarao i sada osjeća jake bolove,
spustio se na jastuk pored mene. „Kad mi je Viriato rekao što si učinila, osjećaji
su mi se toliko uzburkali da uopće nisam znao kako se osjećam. Isprva sam se
osjećao krivim, a zatim me je spopao strahovit bijes. I sada osjećam da me taj
bijes drži. Znam da si morala lagati da me zaštitiš. Ali, Eliana, uzela si svu
budućnost u svoje ruke. Nisi se savjetovala sa mnom; sama si donijela odluka
koja je neopozivo promijenila naše živote.“
Osjećala sam kako mi lice crveni. „Etane, što sam drugo mogla? Spremao si
se nasrnuti na Kalva koji bi te bio ubio ili bi te bar ranio i dao te uhititi. Nisi bio
u stanju slušati razum. Ništa te nije moglo zaustaviti, ma što ja rekla.“
„Slažem se, jedva si što drugo mogla učiniti u tom trenutku. Mi što je s onim
kasnije? Sat, dan, tjedan dana nakon tog strašnog popodneva? Dotad sam već bio
došao k sebi.“
Počešala sam se po čelu. „Jesi li? Kako sam mogla biti sigurna da će biti
tako?“
„Trebala si mi vjerovati.“
„Sto puta mi je dolazilo da otrčim k tebi i sve ti priznam. A onda bih
pomislila: čemu sve to? Mogla sam ti donijeti samo probleme, Etane. Na kraju
sam pomislila da zaslužuješ bolju ženu od mene“
Udario je šakom o pod takvom silinom da sam poskočila. „Ja sam te odabrao.
Volio sam te, Eliana. Volio sam te više nego svoj život. Svojom odlukom slomila
si mi srce.“
„Slomila sam i svoje! Ali bar si živ. Imao si dobar život. Oženio si se
izvanrednom ženom. Imaš prekrasnu kćer. Sa mnom ne bi imao nijedan od tih
blagoslova.“
Njegov pogled uhvatio je moj. Oči su mu se pri svjetlu lampe činile neobično
tamnima, blistavima od siline osjećaja. „Nikad te nisam prestao voljeti. Čak i
kad sam mislio da te mrzim, moja ljubav bila je i dalje u mom srcu, tik ispod
površine.“
Obrisala sam suzu. Druga mi je pobjegla. „Bio si dobar prema meni, Etane.
Rastali smo se tiho, nisi govorio ružno o meni drugima. I poslao si Viriata k
199
meni. Bila sam ti zahvalna na razumijevanju s obzirom na ono što si mislio da
sam učinila u tom trenutku.“
„Sigurno si bila strahovito usamljena. Jesi li kad govorila o tome drugima?“
„Samo Gamalielu poslije očeve smrti.“
„Rekla si Gamalielu? Što ti je odgovorio?“
„Iznenadio me svojom blagošću. Prije nekoliko godina vidjela sam ga opet;
molio je za mene. Za moje izlječenje. I za Ivanu.“ Ispričala sam Etanu o tome
koliko Ivana čezne za djetetom. Znala sam da mi neće zamjeriti na tome.
„Što je s Kalvom? Je li ti opet dolazio nakon što ga je Tit izbacio one noći?“
„Na moje veliko olakšanje, nije. Etane, obećaj mi da mu se nećeš približavati.
Molim te.“
„Poslije žrtve koju si podnijela da bi Viriata i mene zaštitila od tog čovjeka,
ne bih mu mogao skinuti ni vlas s glave. Izliječila si me od bilo kakve želje za
osvetom.“
Osmjehnula sam se. „Znala sam da će se Bog poslužiti mnome da ti učvrsti
karakter.“
Vjetar je snažno puhao te noći. Tresao je rešetkama prozora zviždeći svoju
divlju melodiju i naguravši prašinu u kuću. „Pitam se što je s Keziah. Pošla je po
vodu. Nema je cijelu vječnost. Nadam se da se negdje sklonila od nevremena.“
Počela sam se brinuti za njezinu sigurnost.
Etan je naćulio uši. „Možda bih morao poduzeti nešto u vezi s tim.“
Zurila sam u njega. „Povlačim što sam rekla o tvom karakteru. Očito ga treba
još dugo izgrađivati. Umiješao si moju sluškinju u spletku meni iza leđa?“ .
Slegnuo je ramenima. „Htio sam biti nasamo s tobom. Imamo toliko toga reći
jedno drugome bez nazočnosti drugih.“
„Kad će se vratiti?“
„Nedostaje ti? Mislio sam da ću biti dobra zamjena za nju.“
Nešto me je bocnulo u trbuhu. Duboko sam uzdahnula i podsjetila se da sam
nečista. Za nas nije bilo budućnosti. On nije više bio moj Etan. „Pričaj mi o
svojoj kćeri. Viriato o njoj stalno pjeva hvalospjeve.“
Njegovo grubo lice iznenada je zračilo nježnošću. „Osam joj je godina. Umije
čitati i pisati.“
„Ti si je naučio?“
Slegnuo je ramenima. „Nije mi dala mira sve dok je nisam naučio. Sarajina
smrt duboko ju je kosnula. Kako nije imala majke, postala je jako privržena
mojim roditeljima. Ipak, najbliža je meni. Čim sve što ja činim.
Prasnula sam u smijeh. „Da mi je to vidjeti.“
Tupavo se nasmiješio. „Srce mi je puno radosti kad me slijedi u stopu. Ona je
najveća radost mog života.“
200
 „Drago mi je što je imaš. Svakog dana molim se za vas dvoje.“
Pogled mu je iznenada postao natmuren. „Doista, Eliana?“
Zrak kao da je odjednom otežao toliko da sam jedva disala. Da prekinem
napetost, podigla sam ruke u zrak glumeći bezbrižnost koju, dakako, uopće
nisam osjećala. „Imam puno slobodnog vremena, a to me podsjeća na radionicu,
ti prefriganče jedan. Što je s radionicom?“
„Sada pripada meni i Viriatu. Smeta li ti to?“
„Bila je to najbolja vijest koju sam čula kroz više godina kad mi je Viriato
rekao za to. Bolji ishod nisam mogla ni zamisliti. Bio si suviše velikodušan
prema meni. Obilato si preplatio posao mog oca. Da nije bilo tvog novca, ne
znam kako bih preživjela.“
„Platio sam ti poštenu cijenu.“ Osvrnuo se oko sebe, pažljivo promatrajući
stari namještaj, gole podove, zidove bez ukrasa. „Liječnici stoje mnogo novca. I
sam sâm se u to uvjerio kad se Saraj razboljela.
„Da.“
„Treba li ti pomoć, Eliana? Ti znaš da bih...“
„Hvala ti, Etane. Imam dovoljno.“
Namrštio se i nekoliko je trenutaka šutio. Osjećala sam da nije odustao od
teme, već da je samo pokušava razraditi na zanimljiviji način. Nisam željela da
mi nudi novčanu pomoć. To bi povrijedilo moj ponos. Nisam htjela postati
predmet njegove obzirnosti ili, još gore, sažaljenja.
„Kasno je. Trebao bi se zaputiti kući, Etane. Susjedi me ionako ne podnose.
Što zbog stotnika u punoj ratnoj spremi, što zbog rimskog pretora koji je
nedavno bio ovdje s četom vojnika, neće imati mnogo snošljivosti za muškarca
bez ženske pratnje ovdje u ovo doba noći.“
Etan je prekinuo moju tiradu i prešao na ono što je smatrao važnim. „Zašto te
susjedi osuđuju?“
„Nečista sam.“ Podigla sam glavu da mu pokažem da ne marim za njihov
prijezir,
Etanovi obrazi poprimili su tamnocrvenu boju. „Jesu li okrutni prema tebi?“
„Drže se po strani. Ne pridajem tomu važnost. Ne zanimaju me.
„Eliana, dopusti mi da ti pomognem.“
„Ne.“
Ispustio je dubok izdah. Oči su mu se suzile i pretvorile se u uske proreze.
Viđala sam taj pogled i ranije. Pokušala sam se sjetiti kada je to bilo, ali nisam
mogla. Ustao je bez riječi. „Neka te Jahve blagoslovi.“
Dok je odlazio, zatvorivši tiho vrata za sobom, iznenada sam se sjetila kada
sam vidjela taj neobičan pogled na njegovu licu. Bilo je to onoga dana kad ga je
zbacio njegov novi konj. Takav pogled imao je neposredno prije no što je
201
ponovno uzjahao tog divljeg stvora i pripitomio ga pretvorivši ga u poslušnog
roba koji sluša zapovijedi svoga gospodara.

202
 Dvadeset i osmo poglavlje

Predugo očekivanje ubija srce,

a ispunjenja želja drvo je života.
Izr 3,12


Očajanje je poziv na molitvu. Kad ti se nastani u kući, možeš potonuti i
možeš moliti. Ja sam opet očajavala i ovaj put potonula. Bila sam bez novca.
Novcem koji nam je preostao od nasljedstva mogla sam platiti hranu i stanovanje
za mjesec dana ako smo njime pažljivo raspolagali i povećali ga mojom
oskudnom zaradom od prodaje tkanina izrađenih kod kuće. Toliko sam se puta
molila Bogu da mi pomogne, ali ništa se nije promijenilo. Iz dana u dan postajala
sam sve siromašnija i sve me je više spopadalo očajanje. Jednoga jutra prestala
sam s molitvama i odlučila poduzeti nešto konkretno.
Stajala sam pred zidom na kojemu je visio Etanov goblen. Bio je to jedini
vrijedan predmet koji nisam prodala. Znala sam da će nas on držati na životu
punih godinu dana ako ga prodamo po pristojnoj cijeni.
„Keziah, pomozi mi da skinemo ovo sa zida.“
Iza svojih leđa čula sam teško disanje. „Ne možete to prodati, gospodarice!
Taj Vam je goblen vrlo drag.“
Uzdahnula sam. „Nemam izbora. Uskoro nećemo imati ni prebijenog
novčića. Donesi ga, molim te, ovamo, blizu prozora da ga pregledam pri svjetlu
sunca. Želim biti sigurna da mu ne treba nikakvih popravaka.“
Keziah se nije micala s mjesta. Prekrižila je ruke na prsima. „Jeste li se molili
da Vam ostane?“
Zinula sam u čudu. Keziah mi se nikad nije usprotivila. Posljednjih je godina
njezina vjera ojačala, znala sam to. Često bi se pridružila meni i Ivani u postu i
molitvi te postavljala pronicljiva pitanja o Svetom pismu. Premda nije znala
čitati, bila je vrlo bistra i upamtila je dugačke dijelove Zakona. Ipak, nikad nije
dovodila u pitanje moju vjeru.
„Vrijeme za molitvu je prošlost“, rekla sam. Znala sam da je ton moga glasa
zajedljiv, ali nisam mogla obuzdati jezik.
„Gospodarice! Vrijeme za molitvu ne može biti prošlost. Neću dotaknuti taj
goblen dok mi ne obećate da ćete dva tjedna moliti. Pokušajte doznati što je
203
Božja volja; ako ne otvori druga vrata, tek tada ću učiniti što kažete.“
Nakon dvanaest godini zajedničkog života crta koja dijeli sluškinju od
gospodarice bila je odavno zamagljena. Keziah mi je istovremeno bila sluškinja i
prijateljica. S vremenom je stekla pravo da mi prigovori, no rijetko se njime
koristila.
Uzrujanost je isparila. „Izgleda da nemam izbora. Ne smijem dodirnuti
goblen jer bih ga onečistila, a ti to ne želiš učiniti.“
Keziah se nasmiješila. „To je rezime. A sada, pomolimo se Bogu i molimo ga
da Vam pomogne.“
Nakon što smo prestali tražiti Božju volju, Keziah je rekla: „Gospodarice,
jeste li čuli za novog proroka iz Galileje?“
„Ne zanima me ni jedan novi prorok koji ne želi za pristojnu cijenu kupiti
moj goblen“, progunđala sam.
„Priča se da dodirom ozdravljuje ljude.“
„ A ja kažem da je vrijeme za naš podnevni objed.“

* * *
Onoga dana kad je Keziah obećala da će mi pomoći u oglašavanju prodaje
goblena, u moj je dom došao Etan. Trebala sam očekivati da će doći. Keziah je
bila u neprekidnom dodiru s Viriatom i Etanom i ne jednom dogovarala se s
njima meni iza leđa.
Primila sam se za laktove i očvrsnula svoje srce kako bih izdržala pogled na
Etanovo milo lice. „Što mi god mi želiš reći, moj je odgovor ne.“
„Neke se stvari nikad ne mijenjaju, vidim. Tvoja omiljena riječ i dalje je ne.“
„Dobro znam da si se s Keziah urotio protiv mene. Rekla sam ti da ne želim
tvoju pomoć, Etane. Snaći ću se sama.“
„Slažem se. Tako i treba.“
„Doista? Tako treba?'
„Svakako. Došao san ovamo radi posla.“
Oči su mi se suzile. „Kakvog posla?“
„Naumila si prodati goblen koji sam ti darovao. Želim ga kupiti. Ta je
umjetnina nenadoknadiva, Eliana. Ako ga se već želiš riješiti, radije bih da ja
budem onaj koji će ga kupiti, ne netko drugi.“
,,Oh!“ Istini za volju, njegovu rezoniranju nije se moglo naći prigovora.
Goblen je bio rijedak i iznimno vrijedan. Etan mu se uvijeno divio. Bilo mi je
lako vjerovati da ga želi kupiti radi vlastitog zadovoljstva, a ne zato što me želi
izbaviti iz oskudice.
Ono što je uslijedilo bila je zacijelo jedna od najapsurdnijih trgovačkih
204
transakcija koje sa se ikad dogodile. Kupac je inzistirao na višoj cijeni, a
prodavač nije htio sklopiti posao dok se cijena ne snizi. Da tijekom cjenkanja
nisam bila na rubu suza, bila bih prasnula u glasan smijeh.
Spremivši svoju torbicu s novcem, Etan je rekao: „Priča se da se u Galileji
pojavio novi prorok s velikom moći. Jesi li čula za njega? Rođak moje žene Jair,
koji upravlja sinagogom u Kafarnaumu, čuo ga je kako poučava.“ Glas mu je
zvučao ležerno, ali ramena su mu bila ukočena.
„Keziah ne govori ni o čemu drugome ovih dana osim o njemu“, rekla sam
zijevnuvši.
„Bojim se da je to moja krivnja. Ja sam joj rekao za tog čovjeka.“
„Ne zanimaju me ni novi proroci, ni njihova zadivljujuća čuda.“ Zveckala
sam svojom kožnom novčarkom koja je, zahvaljujući Etanovoj velikodušnosti,
otežala od zlatnika. „Ovo će, s druge strane, donijeti veliko olakšanje u moj
dom.“
Toga dana Etan me je spasio od beskućništva. Svota koju mi je dao za goblen
trebala je biti dovoljna da Keziah i ja umjesto jedne preživimo dvije godine.
Kako ću nam osigurati hranu i boravište nakon toga, nisam znala. Zasad sam,
međutim, bila osigurana. Bog se pobrinuo za mene premda mi se, iskreno
govoreći, nije sviđao način kako je to učinio jer je vrijeđao moj ponos.
Zahvaljivala sam mu više-manje istim tonom kao i Etanu - preko volje i
uvrijeđeno. Jahve me nije ošinuo niti mi je Etan zbog toga zamjerao.

* * *
„Kažu da je velik prorok“, rekla je Ivana pljesnuvši rukama od uzbuđenja.
Bilo mi je dosta tog svetog čovjeka. Keziah nije prestajala govoriti o njemu.
Dolazila mi je svaki dan s novom pričom, još nevjerojatnijom od prethodne.
Sada joj se pridružila i moja sestra.
„Ivana, znaš da se veliki proroci među Izraelcima izmjenjuju poput godišnjih
doba.“
„Ovaj je drugačiji, uvjeravam te. Svi u našemu kraju govore o njemu.“
„Tko je taj čovjek? Otkuda je rodom?“
„Zove se Isus Nazarećanin.“
Namrštila sam se ne potrudivši se skriti sumnjičavost. „Iz Nazareta je, znači,
iz one zabite selendre? Vjerojatno je riječ o neukom seljaku koji neće završiti
dobro zbog svojih tvrdnji.“
„Priča se da su ljudi zadivljeni njegovim autoritetom i znanjem. Prošlog je
tjedna govorio u sinagogi u Kafarnaumu. Došao je neki čovjek opsjednut
nečistim duhom. Isus je istjerao zloduha iz njega, Eliana.“
205
 Prevrnula sam očima. „Da bar tko hoće istjerati prašinu odavde. Vrijeme je
tako suho - nakupi se čim je obrišeš.“
„Čuj me, sestro. Te iste večeri svi seljani koji su čuli za njega doveli su k
njemu bolesne članove obitelji.“
„Je li red bio dugačak? Sigurno je dobro zaradio te večeri.“
„Nije uzimao novac. I izliječio je sve koje su mu doveli. Neovisno o bolesti
od koje su bolovali, dodir njegove ruke sve ih je izliječio.“
Namrštila sam se. „To su naklapanja, Ivana. Kako možeš biti tako
lakovjerna?“
„Kako ti možeš biti tako cinična? Na tebi su se izmijenili svi liječnici,
doživjela si sva poniženja pod suncem nebeskim. Zar tom Božjem čovjeku nećeš
dati priliku da ti pomogne?“
„Najljepša ti hvala. Neću.“
Ivani je bilo dvadeset devet. Toliko je žarko željela dijete da sam se bojala da
je spremna povjerovati svakom slatkorječivom proroku varalici. Dvanaest
godina i sama sam bolovala i bilo mi je lako razumjeti kako joj je. Mene,
međutim, ništa nije moglo natjerati da poklonim povjerenje varalici koji se
pretvara da je prorok.
Stiglo mi je pismo od Etana. U njemu nije bilo ni spomena o novcu, radionici,
Kalvu ili prošlosti.
Želio je dovesti Raheli u Tiberijadu da je vidim.

Za tri tjedna putujem s kćeri u Kafarnaum gdje će neko vrijeme ostati s
rodbinom svoje majke. Stanovat ćemo u Jairovoj kući, njega sam ti već
spominjao. On upravlja sinagogom i rođak je moje pokojne žene. Rahela
obožava njegovu kćer Lilit. Iako Lilit ima već dvanaest godina - tri je godine
starija od Rahele - njih dvije velike su prijateljice. Možemo li se zadržati kod
tebe na povratku iz Kafarnauma da te upoznam s Rahelom?
Njegova me molba iznenadila. Nisam mogla dokučiti razlog tomu. Zašto bi
Etan dovlačio svoju kćer k meni? Bila sam joj potpuni stranac, sjenka iz
prošlosti njezina oca. S ovom paklenom bolešću, koja je iz mene isisavala život,
nisam joj ništa značila; nisam joj mogla biti ni poput ljubazne tetke koja je
radosno grli i obasipa je zanimljivim darovima.
Unatoč svojim dvojbama, nisam mogla odbiti njegovu molbu. Dijete za koje
sam godinama molila, djevojčica koju sam s vremenom zavoljela premda je
nisam nikad upoznala, uskoro će se naći u mom domu. Mogla sam je gotovo
vidjeti, čuti je, poznavati je. Vidjeti je u stvarnosti nadilazilo je sva moja
zamišljanja.
Znala sam, također, da mi obnova poznanstva s Etanom može slomiti srce.
206
Već je u meni probudio osjećaje i žudnje koje sam davno potisnula. Bio mi je
dovoljan samo pogled na Etana da počnem čeznuti za nečim što nisam mogla
imati. Za brakom. Za obitelji. Za ljubavlju. Za pripadanjem. Trebala mi je
unutrašnja snaga da se oprem ovom uzaludnom iskušenju. Imala sam snage
odbiti njegovu novčanu pomoć, Kalvovo isprazno udvaranje, oprijeti se čak
neodoljivoj želji da si skratim život i skončam prije vremena u grobu. Ali kako
sam se mogla oprijeti ljubavi?

* * *
„Vidjela sam to vlastitim očima prošlog tjedna kad sam s Huzom putovala u
Kafarnaum“, rekla je Ivana, a lice joj je zračilo grozničavom svjetlošću. „Isus je
govorio u nekoj kući u Kafarnaumu.
Mnogi od nas okupili su se ondje da čuju njegovu riječ. Ljudi su ispunili
dvorište, ali i sjedili vani pod prozorima samo da ga čuju.
Zrak u kući bio je ustajao od silne množine zbijenih tijela. Ali nitko se nije ni
pomaknuo. Govorio je s takvim autoritetom da smo ga napeto slušali zaboravivši
na svaku neudobnost.
Iznenada, začuli smo nekakvo komešanje iznad nas. Ne možeš ni zamisliti što
se zatim dogodilo, Eliana. Nekoliko je ljudi donijelo svoga prijatelja bogalja
Isusu da moli nad njim. Bogalj je bio mlad čovjek ispijena lica i s tamnim
paćeničkim očima, uzet od struka naniže i vezan za postelju. Nosili su ga na
postelji do kuće u kojoj smo se nalazili u nadi da će vidjeti Isusa, no nisu se
mogli probiti kroz okupljeno mnoštvo. Popeli su ga na krov, uklonili cijepove i
spustili ga kroz rupu pred učiteljeve noge.“
Zahihotala sam se. „Što je na to rekao vlasnik kuće?“
„Nitko nije ni primijetio! Svi smo se smijali i klicali. Zatim nam je Isus dao
znak da se stišamo i svi su se umirili. Pogledao je prema krovu i nasmiješio se.
'Vidim da imate vjere', obratio se prijateljima onog bogalja. Zatim se okrenuo
uzetomu i rekao: 'Mladiću, oprošteni su ti grijesi.'„
Zgranula sam se. „To je rekao?“
„Jest. U kući je bilo nekoliko farizeja i pismoznanaca. Bilo je očito da im se
ne sviđa to što govori o oprostu jer, po njihovu mišljenju, samo Bog može
opraštati grijehe. Isus je, čini se, čuo njihovo gunđanje jer im je rekao: 'Zašto
tako mislite u srcima svojim? Što je lakše reći: 'Oprošteni su ti grijesi' ili 'Ustani
i hodaj'?' Zatim se okrenuo uzetomu i rekao mu: 'Ustani, uzmi postelju svoju i
hajde kući svojoj!“'
„Hrabar je, nema što. što se dogodilo kad mladić, zijevajući prema Isusu, nije
ustao sa svoje postelje?“
207
 „Nije ostao na postelji, Eliana. Mladić je pred našim očima skočio, uzeo svoju
postelju i otišao kući veličajući Boga tako glasno da smo ga čuli sve do polovice
puteljka. Potom se čulo tako zaglušno klicanje da dugo nisi mogao čuti ništa
osim radosnog klicanja.“
Namrštila sam se. „Uzeti je prohodao?“
„Hodao je bas kao ti i ja. što kažeš na to, sestro? Vjeruješ li sada da je Isus
pravi prorok?“
„Vidim da ti vjeruješ“, rekla sam s oprezom.
„Reći ću ti još nešto. Molio je za mene.“
„Zbilja?“
Neobeshrabrena mojim bezizražajnim glasom, Ivana je nastavila sa svojom
pričom. Nešto u njezinu glasu, u načinu na koji je govorila, čak u odsutnom
pogledu u njezinim očima naježilo mi je dlake na rukama. Bila je to moja
ljubljena sestra koju sam dobro poznavala, no unatoč tomu, odjednom je nisam
mogla prepoznati. Ivana mi se nikad nije činila tako sretnom, nikad kod nje
nisam vidjela takvu radost, čak ni na dan njezine udaje.
„Nikad nisam vidjela nježniji pogled u očima nekog muškarca“, rekla je.
„Kad je njegov pogled počivao na meni, činilo mi se da se kupam u ljubavi.
Huza se nakratko oslobodio posla i došao sa mnom. Molio je Isusa da me
blagoslovi. Učitelj je položio svoje ruke na moju glavu. Isprva sam osjetila mir
kakav nikad prije nisam poznavala. Osjetila sam da me napušta tuga koja me
držala u svojoj vlasti nakon višestrukih pobačaja. Nije prošlo dugo i dogodilo se
još nešto neobično. Strah s kojim sam godinama živjela iznenada je iščezao.
Strah da ću izgubiti Huzu i ostati sama. Strah da će me njegovi roditelji sve više
ružiti. Strah da sam potpuno promašena supruga. Sva prljavština koja se
nataložila u meni nestala je kao rukom odnesena, sloj po sloj i duša mi je bila
oslobođena od svakog tereta.
Koljena su me iznenada izdala i srušila sam se na pod plačući i dršćući. Znala
sam da sam iscijeljena. Znala sam da ću moći donijeti dijete. Zdravo dijete.“
Sledila sam se. Bilo je nemoguće pored da se dubok mir spustio na Ivanu. No
sigurnost njezine nade nije mi davala mira. Kako će se razočarati kad vidi da su
se njezine nade izjalovile, kad shvati da je i dalje neplodna. U sjećanju su mi
ostale noći kad sam ležala u krevetu stišćući čvrsto nož u ruci zato što su mi se
nade izjalovile.
„Predugo očekivanje ubija srce“, čitamo u Mudrim izrekama. Rijetko je kad
izrečena istinitija tvrdnja. Nasmiješila sam se Ivani za volju iako sam osjećala
mučninu u želudcu.

* * *
208
 Osjetila nas katkad iznevjere, a mudrost ovoga svijeta pokaže se čistom laži.
Događa se da Jahve kuje našu pobjedu iako nam razum govori da nas čeka
poraz,
Bila sam uvjerena da će se nade što ih je Ivana polagala u nekoga tko je samo
čovjek brutalno izjaloviti. No Bog koji plete čuda od tanahnih niti naše vjere
ispleo je čudo u utrobi moje sestre. Nakon dugog niza godina neplodnosti
ponovno je zatrudnjela. Nikad nisam bila tako sretna što sam se prevarila.
U svojoj drskosti, ne samo što se nisam prestala brinuti, već sam i dalje
sumnjala. Izgubila je tri djeteta. Premda je izgledalo kako njezina vjera da će se
ovo dijete roditi zdravo nije bila uzdrmana, strahovala sam da će ponovno
iskusiti gorčinu razočaranja. Ovaj put, međutim, nisam osjećala tako velik
prijezir prema tom Isusu iz Nazareta.
„Pođi s nama, Eliana“, preklinjala me Ivana. „Huza i ja vraćamo se u
Kafarnaum čuti njegovu riječ.“
„Mislim da neću poći s vama, draga.“
„Još sumnjaš u njega?“
Naslonila sam glavu na koljena osjećajući se nasmrt umornom. „Taj je čovjek
varalica, pa bi odlazak k njemu bilo čisto gubljenje vremena, ili je pravi prorok
Božji, a u tom slučaju sigurno mu nije do toga da se moja nečistoća prenese na
njega.“
„Mislim da griješiš. Taj je čovjek svet; nimalo ne sumnjam u to. Ali on u
svojoj svetosti rado prima ljude slomljena srca, grješnike, slabe. Čula sam ga
gdje govori: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.'
Ti si umorna, draga sestro. Nosiš golem teret. Pođi k njemu i dopusti mu da ti da
odmora.“
Na kraju sam ipak otišla. Nazarećaninove tvrdnje zaplijenile su moju dušu
spretnošću kojom ribar lovi ribu u svoju mrežu jer su riječi koje je izgovarao bile
tako blizu onomu što je Bog govorio na usta proroka Jeremije i što je nekoć
davno osvojilo moje srce.
„ Jer ja ću okrijepiti dušu iscrpljenu, obilno nahraniti dušu klonulu.“
Bile su to riječi uz koje sam se godinama pripijala. Riječi koje nisam znala
živjeti u potpunosti. A sada ih je izgovarao čovjek za kojega se činilo da je
njihovo ispunjenje. „Ja ću vas okrijepiti.“ Običan čovjek koji ima moć okončati
klonulost, podijeliti Božji mir onima što nose težak teret. Ono što sama nisam
mogla učiniti za sebe, ovaj je prorok tvrdio da može učiniti za mene. Može li se
ovo proročanstvo ispuniti? Jesam li mogla dopustiti sebi da odbijem njegovu
ponudu, ma koliko me razočaranja njegova laž stajala?

209
 Dvadeset i deveto poglavlje

Prolaze li suhom dolinom,

u izvor je vode promeću.
Ps 84,7


Otputovala sam sama u Kafarnaum kamo je taj Isus često dolazio. Ivana je,
iako zdrava, počela osjećati mučninu koja stvara teškoće mnogim trudnim
ženama i nije mogla na put, a Huza je bio zauzet pripremanjem jednog od
mnogih Herodovih i Herodijadinih gozbi. Keziah sam ostavila kod kuće znajući
da će se savjesno skrbiti za Ivanu. Nisam se usudila prepustiti Ivanu brizi Huzine
rodbine koja je bila tako sklona svakovrsnim osudama. Huza je bio suviše
zaposlen i smatrala sam da je Ivani potrebna Keziahina brižna skrb.
Na određen način bilo mi je draže putovati sama. Bila bih samo smetnja
nekomu tko bi putovao sa mnom. Putujući sama, neću nikoga opterećivati
ograničenjima kojima sam zbog svoje bolesti bila izložena. Sa sobom sam
ponijela svoj jastuk i posteljinu kako ne bih dovodila u nepriliku vlasnike
konačišta. Tako neće morati prati posteljinu nakon mog odlaska. Unatoč tomu,
morala sam ponijeti priličnu svotu denara koje nisam imala jer sam mislila da ću
tako biti bolje primljena.
Pričalo se da Isus često prelazi preko Galilejskog jezera i da svaki dan
propovijeda u drugom kraju. Nitko nije mogao biti siguran gdje će se pojaviti
sutradan. Ipak, mnoštvo je nekako uspijevalo nanjušiti gdje će to biti i okupljalo
se oko njega kad god se približavao. Trebala sam samo ostati nekoliko dana u
Kafarnaumu i čekati da se ponovno pojavi.
Zahvaljujući nekom ironičnom odstupanju u nedokučivim Božjim planovima,
Etan se također našao u blizini - boravio je kod Jaira, upravitelja sinagoge.
Nisam ga potražila. Naumila sam se vratiti kući na vrijeme i dočekati ga jer je
obećao doći. Pokušati uspostaviti dodir s njim u kući rođaka njegove žene bilo bi
krajnje neprilično.
Dva čovjeka, koja su najviše zaokupljala moje misli, bila su mi nadohvat
ruke. Isus iz Nazareta i Etan Ben Ezer. Unatoč tomu, nisam mogla dodirnuti ni
jednog od njih.
Iscrpljena kratkim putovanjem zaspala sam jedva sat vremena poslije dolaska
210
u prenoćište. Zebnja me poput psa pratila na svakom koraku mojih putovanja.
Što ako se pokaže da je taj Isus obični varalica? Što ako se ne izliječim? Što ako
Etan odustane od mene i više ga nikad ne vidim?
Strah je nesavladiva sila. Čak i kroz spiralu sna u koji sam utonula osjećala
sam kako me grize za stopala. Progonio me cijelu noć, hvatao me i pobjednički
mi se smijao.
„Taj čovjek kojega si došla vidjeti“, rekla mi je svratištarka s jakim
galilejskim naglaskom, „na obronku je brda, propovijeda.“
„Mislite, baš sada?“
Tresnula je kuhinjskom krpom po pladnju s datuljama po kojemu je šetkala
muha. „Ako je suditi po riječima mojih slugu koji su maločas prošli onuda, oko
njega se već okupilo mnoštvo naroda. Požurite prije no što propustite zabavu.“
„Hvala Vam. Možete li mi, molim Vas, pokazati put do tamo?“
„Jedan od naših slugu ide u tom smjeru. Pođite za njim.“
Na obronku brda u blizini Kafarnauma okupilo se mnoštvo svijeta koji je
došao slušati Isusa. Rijetko sam kad vidjela toliko svijeta na jednom mjestu.
More ljudi zbijenih jedni uz druge napeto je slušalo ovog Galilejca. Muško,
žensko, dijete, odrastao čovjek - izgledalo je da to nije važno. Sve njih vukla je
želja da ga vide i čuju.
Nisam se usudila prići bliže da kojim slučajem ne bih koga dodirnula i
prouzročila strku; odlučila sam stajati malo podalje i slušati što govori. S mjesta
na kojem sam sjedila mogla sam vidjeti samo nejasne obrise čovjeka koji je
privukao tako silno mnoštvo. Doimao se iznenađujuće običnim. Nije bio odjeven
u otmjeno ruho i, koliko sam mogla vidjeti, nije nosio nakit. Čula sam njegov
glas koji je jasno odjekivao obronkom brda - bio je to dubok, snažan i siguran
glas koji je u sebi imao neku toplinu kakvu ranije nisam osjetila.
,,A vama koji me slušate kažem: 'Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro
onima koji vas mrze! Blagoslivljate one koji vas proklinju. Molite za one koji
vas ogovaraju!'„
Svjetina je šutjela bez daha, bez riječi, bez pomaka. Razumjela sam njihovu
zapanjenost i njihovu šutnju. Zaprepaštenje nad ovim riječima prostrujalo je
krosa me poput potresa što ruši sve ispred sebe. Da ljubim svoje neprijatelje? Da
ljubim Decima Kalva? Da mu činim dobro? Da blagoslivljam Avigail čiji me je
oštar jezik ne jednom probo do kosti. Da molim za Kalva, ne da bude kažnjen,
nego da bude blagoslovljen? Da mu cvate cvijeće i da bude sretan? To je htio
reći taj Isus?
Upitala sam se što bi se dogodilo da je moj otac činio to za mene. Onda kad
nisam pazila na Josipa kako sam trebala, kad sam prouzročila njegovu smrt, što
bi bilo da me je moj otac ljubio umjesto da me odbacivao? Da me blagoslivljao?
211
Da je molio za mene? Koliko bi drukčije moj život izgledao da je moj otac
mogao živjeti po tim riječima?
No ljubiti Decima Kalva? Nije se čak ni ispričao zbog svojih postupaka. Nije
se stidio onog što je učinio. Kako sam mogla oprostiti bol koju mi je nanio
gubitak Etana? A s njime i gubitak naše radionice, naše kuće, svega što smo
imali. Dio mene istinski je vjerovao da je to što se nisam udala za Etana bio
najljepši dar koji sam mu mogla dati. Ali duboko negdje u svojoj duši oplakivala
sam njegov gubitak. Ta me rana i dalje pekla kad god bih se toga sjetila. Svaka
noć provedena u osami, svaki dan koji sam proživjela bez njegove nazočnosti,
svaki sat tišine bio je poput udarca biča koji peče. Etan je bio poput otvorene
rane koja ne zacjeljuje.
To da oprostim? Da molim za onoga koji mi je nanio neizlječivu ranu i koji
nije osjećao ni trunke žaljenja? Kako sam mogla oprostiti? Odgovor je došao
jednostavno i brzo: nisam mogla.

* * *
Sljedećih nekoliko dana bila sam više puta u prilici gledati Isusa kako služi
mnoštvu koje se tiskalo oko njega. Jednom je neki stotnik poslao nekoliko naših
narodnih starješina učitelju da ga zamole da mu pomogne. Židovski vođe koji su
govorili u ime stotnika molili su Isusa: „Ima vrijednog i teško bolesnog slugu
koji samo što nije umro. Molim te, pomozi mu. Ako je itko zavrijedio tvoju
pomoć, to je ovaj stotnik jer voli naše ljude i naš narod. Čak nam je izgradio
sinagogu od svog novca.“ Začudilo me njihovo iskreno zagovaranje rimskog
stotnika. Zašto bi ugledni Židovi pokazivali toliko ljubavi prema jednom od
naših neprijatelja?
Izgledalo je da Isus ne dijeli moje dvojbe; pošao je s njima, a mnoštvo ga je
pratilo u stopu. Koračala sam sporo iza njih, na sigurnoj udaljenosti. Kad smo se
približili stotnikovoj kući, nekoliko židovskih muškaraca pristupilo je Isusu
predstavivši se kao stotnikovi prijatelji.
„Gospodine,“ obratio se jedan od njih Isusu, „naš prijatelj, Rimljanin, poslao
nas je k tebi. Došli smo ti reći da ne moraš više zadavati sebi brige. Nema
potrebe da ulaziš u kuću, jer, kako je sam rekao, 'nisam dostojan da uđeš pod
krov moj. Takva je čast previsoka za mene. Zbog toga se i nisam usudio doći
osobno k tebi. Ali, ako bi se udostojio reći koju riječ ovdje gdje sada stojiš,
siguran sam da bi moj sluga ozdravio. Jer i ja, koji sam podložnik, imam pod
sobom vojnike i jednomu kažem: idi - i ode; drugom: dođi - i dođe. Gospodine,
znam da je isto i s tobom. Dovoljno ti je reći riječ i moj sluga će ozdraviti jer ti
imaš tu moć.“'
212
 Svjetina je bila zgranuta kad je čula sve to. Takvu poniznost bilo je teško naći
u bilo koga, a kamoli u Rimljanina.
„Zadivljen sam“, obratio se Isus okupljenom mnoštvu. „Zaista, kažem vam,
tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.“ Rekao je stotnikovim prijateljima da
se vrate u kuću i uputio im riječi ohrabrenja. Mnoštvo je čekalo pred vratima
pitajući se kakav će biti ishod svega toga. Primijetila sam da Isus stoji ondje
zatvorenih očiju i da se smiješi kao da je znao nešto što ostali nisu mogli
razumjeti. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Sama njegova prisutnost
privlačila me kao što vatra privlači promrzla putnika usred ledene pustoši.
Nekoliko trenutaka kasnije vrata su se uz tresak otvorila i istrčao je jedan od
stotnikovih slugu. „Izliječen je! Stotnikov sluga je izliječen! Eno ga, sjedi i jede
gulaš iz duboke zdjele. Tri dana nije mogao jesti. Potpuno je zdrav. Prije sat
vremena bio je pred vratima smrti. Bila je dovoljna jedna riječ učitelja i on je
ozdravio.“
Zaglušujuće klicanje razlijegalo se cijelim krajem. Pomislila sam da bi
svjetina u svom opijenom zanosu mogla zgaziti Isusa. On je, međutim, stajao
ondje nalik na neku nepomičnu silu i nijednim znakom nije pokazao da mu godi
veličanje mnoštva. Pomislili biste da mu vatreno odobravane mnoštva baš ništa
ne znači.
Spustila sam se na veliki kamen što je virio iz zemlje uz samu cestu. Kakvu to
moć ima ovaj čovjek? Kako jedan običan čovjek može izliječiti nekoga koga n?
vidi i ne dodiruje? Pa ipak, činilo se da sva ta strka i divljenje njemu ne znači
apsolutno ništa. Bila sam svjedok nečemu što iskvarenost ovoga svijeta nije
ukaljala i to me zaprepastilo.
Prišla mi je neka žena kojoj je na licu bio topao osmijeh. „Ja sam Marija.
Primijetila sam da sjediš ovdje sama i pomislila sam: pozdravit ću ovu ženu.“
„Ja sam Eliana“, odgovorila sam ukočeno. Iako mi je prijateljski pristupila,
nije mi bilo do razgovora s tom ljubaznom ženom. Bojala sam se da će, otkrije li
od čega bolujem, uzbuniti svjetinu i prisiliti me da pobjegnem. Nju, međutim,
nije zanimala moja prošlost.
„Učitelj uvijek podjeljuje blagoslov kamo god pošao“, rekla je. „Kad slijediš
Isusa, ni jedan dan nije običan.“
„Dobro ga poznaješ?“
„Pratim njega i njegove učenike kad god mogu i novčano pomažem njegovo
služenje. Izliječio me je od zlih duhova koji su me godinama opsjedali. Dugujem
mu život.“
„Što, dopušta jednoj ženi da putuje s njim?“
Na licu joj je blistao osmijeh. Njezino inače obično lice odjednom se ozarilo.
„Ima nas nekoliko među njegovim najvjernijim sljedbenicima i svaki dan
213
pristupaju nam novi. Raduje se dolasku žena baš kao i muškaraca. Nikad se
nisam osjećala tako sigurnom kao kad sam blizu Isusa.“
„Nemaš nikakva razloga da sumnjaš u njega?“
„Da sumnjam? Lice joj je zračilo iskrenošću i bilo je bez i najmanjeg znaka
prijetvornosti. Kleknuvši pored mene, rekla je: „On je moj učitelj i moj
Gospodin. Još više od toga, on je obećani Mesija. Došao je dati slobodu
sužnjima. Nekoć sam i sama bila takav sužanj. Sada sam slobodna.“
Čelo mi se nabralo. Primijetivši mrlju na svojoj suknji, uzela sam je zbunjeno
trljati. Nije se dala odstraniti. „Ozbiljna je to tvrdnja. Nije prvi čovjek koji je o
sebi govorio takvo što.“
„Ali on je jedini koji vraća vid slijepima, koji čini da hromi prohodaju, koji
vraća sluh gluhima. Premda posjeduje neizrecivu moć, vrlo je skroman. Nikoga
ne smatra nižim od sebe. Prije nekoliko tjedana, kad smo nakon dugog hodanja
zastali da se okrijepimo jednostavnim obrokom, mnoštvo mu je dovelo nekoliko
djece. Zamisli, djecu! Prljavih nogu, slinavih nosova, plačljivu smrdljivu
dojenčad. Njegovi učenici tjerali su ih od njega uzvikujući: 'Stid vas bilo! Ne
smetajte učitelju s tim slinavcima. Uzmite ih i odnesite njihovim dojiljama.
Njima učitelj još nije potreban.' Isus im je, međutim, rekao: 'Pustite malene na
miru. Ne priječite ih da mi dođu. Kraljevstvo Božje pripada njima.' Zatim je
položio ruke na svakog od njih i molio za njih.
Vidjela sam da oprašta grijehe, ne samo riječima koje ti slete na uho poput
ispraznog daška zraka, već snagom samoga Boga. Kad on proglašava oprost,
životi ljudi se mijenjaju. Ljudi se preobražavaju i postaju novi ljudi.
„Njegovi najbliži prijatelji, njih dvanaestorica koji putuju svugdje s njim,
jednom su ga vidjeli kako jednom jedinom riječju utišava oluju na moru. Ni smrt
se ne može oprijeti njegovoj moći. Prošlog tjedna, upravo kad smo stizali u grad
Naim u Judeji, primijetili smo pogrebnu povorku pored gradskih vrata. Pitali
smo ljude koga to pokapaju, a oni su nam odgovorili da majka udovica pokapa
sina jedinca. Da samo znaš kako je gorko plakala ta sirota žena. Jecaji su joj tako
snažno potresali mršavo tijelo da je jedva disala.
„Učiteljev se pogled raznježio dok ju je gledao u njezinoj boli. Volim taj
pogled na njegovu licu jer tada znam da čudo nije daleko. Sućut postaje ratno
oružje u Isusovim rukama. Nikakva tuga ne može mu se oprijeti.
„'Ne jadikuj', rekao je toj udovici. Žena je zinula u čudu kad je Isus hrabro
zakoraknuo prema mrtvačkim nosilima i dodirnuo ih. Svi su zastali - nosioci
lijesa i golemo mnoštvo koje je ispraćalo pokojnika. Zacijelo su mislili da je
sišao s uma! Još više su se zapanjili kad je glasno rekao: 'Mladiću, kažem ti,
ustani'„
„Glasno je to rekao? Što se dogodilo nakon toga?“
214
 Marija se počela smijati. „Mrtvac je ustao.“
„Ne!“
Kimala je glavom. „Ali pravo veselje nastupilo je tek kad je progovorio.“
„Što je rekao?“
„Rekao je: 'Čemu sav ovaj metež? Majko, jesi li plakala? Malo sam umoran.
Zašto ležim ovdje?'
Ne mogu se svega sjetiti. Ali Isus je uhvatio mladića, pomogao mu da siđe s
mrtvačkih nosila i predao ga rasplakanoj majci. Možda sad razumiješ zašto
kažem da je Isus Mesija? Bog je posjetio svoj narod baš kao što je svjetina
govorila da će se tog dana dogoditi.“
Marija je otišla od mene i vratila se svojim prijateljima nedugo nakon što je
podijelila sa mnom ova zadivljujuća otkrića. Svjedočila sam ozdravljenju
stotnikova sluge. No jesam li mogla povjerovati onomu što je Marija govorila?
Da bolesni bivaju iscijeljeni, da mrtvi ustaju, da sile same prirode bivaju
pokorene silom riječi koje izlaze s usana ovog čovjeka? Ako je sve ovo istina,
tada se čak ni naš najveći prorok Ilija ne može mjeriti s Isusom i veličinom
njegovih djela.
Hodajući umorno i teška koraka prema konačištu, progonila me jedna
jedincata misao. „Ljubite svoje neprijatelje.“ Morala sam čekati priliku da Isusa
zamolim za bilo što. Morala sam čekati da mu se približim i pogledam u njegove
oči i budem priznata od njega. Na neki iracionalan način, međutim, osjetila sam
da on traži nešto od mene. Da je glasno progovorio moje ime onoga dana na
vrhu brežuljka, njegovu zapovijed ne bih bila mogla shvatiti osobnije. „Moli za
one koji ti nanose bol.“ Neko nepokolebljivo uvjerenje ispunilo me neodoljivom
snagom. Tražio je od mene da to učinim. Da ljubim, ljubim, da ljubim Decima
Kalva; molim za njega. Blagoslovim ga.
Vjerojatno nikad neću biti dovoljno blizu Isusu da primim njegovu molitvu.
Možda se on doista raduje dječici, no sumnjam da bi bio dobrohotan prema ženi
koja bi svojim nečistim dodirom izazvala u njemu gađenje i izložila ga
neugodnosti. Unatoč tomu, osjećala sam neodoljivu potrebu da učinim ono što je
tražio od mene. Da oprostim čovjeku koji mi je upropastio život.
U svratištu, u kutu svoje sobice čiji su se zidovi mrvili srušila sam se na svoj
zgužvani jastuk. Gospodine Bože, već dugo hodam dolinom suza. Pretvori je,
molim te, u mjesto s okrjepljujućim izvorima. Molim te, Jahve, nauči me moliti
za moje neprijatelje. Preobrazi moje srce da mogu blagosloviti Decima Kalva.
Da mogu blagosloviti Avigail. A onda me je obasjalo novo otkrivenje od kojega
mi je zastao dah u grudima. Pomozi mi da oprostim svom ocu koji meni nije
oprostio.
215
 Trideseto poglavlje

Dragi moj podiže glas i govori mi:

Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi
jer, evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe.
Pj 2,10-12


Duh Božji može jahati na slabašnu povjetarcu, ali i na uraganu. Moja je
molitva bila nejaka i plašljiva. No prinijela sam je u iskrenoj želji da ugodim
Bogu. Molila sam više iz poslušnosti nego potaknuta snažnom vjerom ili čvrstim
uvjerenjem. Činilo se da on ne mari za moju nedostatnost jer mi je, unatoč mojoj
slabosti, toga dana pokazao veliku milost.
Moje hrvanje s Isusovim traženjem dolazilo je od osjećaja da ću, budem li
oprostila Kalvu, osloboditi tog čovjeka krivnje za sve zlo koje mi je učinio.
Činilo mi se da to znači da on neće nikad morati nikomu odgovarati za svoju
sebičnu okrutnost. Da će se sretno izvući i nastaviti sa svojim grijesima.
A onda mi je sinulo da moje opraštanje nema nikakva utjecaja na pravdu kad
je Kalv posrijedi. On možda ne mora odgovarati meni, ali zato će sigurno morati
odgovarati pred Bogom za svoje grijehe. U tom trenutku shvatila sam zašto je
Isus rekao da molimo za naše neprijatelje. Jadni Kalv! Ne bih željela biti u
njegovoj koži kad se bude morao suočiti s Jahvinim gnjevom. Tada sam prvi put
u životu osjetila sažaljenje prema tom čovjeku. Preobrazba koja se dogodila u
mom srcu osupnula me je.
Taj put kad sam molila, riječi su mi nesmetano silazile s usana. Pustila sam
svog neprijatelja i to me je i samu oslobodilo. Nikad prije nisam bila svjesna
toga koliku je gorčinu i srdžbu Decim Kalv usadio u mene sve dok taj teret nije
spao s mene poput raskinutih lanaca. Prvi put u mnogo godina osjetila sam se
laganom i čistom. Molila sam Jahvu da blagoslovi čovjeka koji mi je uništio
život i zbog kojega je moja obitelj izgubila svoj dom i svoj posao.
Nakon što sam oprostila Kalvu, bilo mi je lako oprostiti Avigail. Dok sam
molila za nju morala sam se više puta nasmijati sjećajući se njezinih besmislenih
216
riječi. Istina, bilo mi je više žao Danijele i moje molitve za njega bile su usrdnije,
priznajem to. Nisam si mogla pomoći. Sigurno nije bilo lako živjeti s tom
ženom. Anđeli Božji jamačno su je smatrali pravim iskušenjem. A opet, kad
malo bolje promislim, ni ja nisam bila prekrasni zalijevani vrt. Bila sam
iskušenje za cijelu nebesku vojsku, i to redovito, u to nije moglo biti nikakve
sumnje.
Kad je došlo vrijeme da molim za svoga oca, nisam imala problema moliti
Jahvu da ga obasja svojim blagoslovom. Voljela sam ga, no na svoje
iznenađenje, oprostiti mu nisam mogla. Nisam mogla oprostiti čovjeku koji mi je
tako dugo uskraćivao oprost i svoj očinski blagoslov. Oduzeo mi je oca.
Odrastala sam pod njegovim krovom, jela njegovu hranu, nosila njegovu odjeću,
vodila njegovu radionicu, slušala njegove riječi, a sve sam to činila kao siroče.
Moj me otac još za života učinio djetetom bez oca i to mu nisam mogla oprostiti.
Siroče je i dalje lilo gorke suze napuštenih.

* * *
Isusa sam drugi put vidjela kad je izlazio iz čamca. Bili smo na obali
Galilejskog jezera jedan subotnji hod daleko od Kafarnauma. Toga se dana na
obali okupilo silno mnoštvo jer je narod sat vremena prije zapazio njegov čamac
na pučini i okupio se, željno iščekujući njegov dolazak. Stajala sam malko
podalje od gomile promatrajući njega i njegove učenike koji su se iskrcavali iz
skromnog ribarskog čamca. Tek što je zakoračio na kopno, svjetina je pohrlila k
njemu tiskajući se, želeći ga dotaknuti bar jednom, iščekujući njegov blagoslov,
njegovu riječ. Vladala je zaglušujuća buka. Htjela sam vidjeti dosađuje li mu to
silno mnoštvo svojim brojnim zahtjevima, no on se samo smiješio neuznemiren
općom vrevom i otimanjem za njegovu pažnju.
Usred svega tog meteža ispružio je ruku, raskuštrao jarko crvenu kosu nekom
djetetu i izgovorio nekoliko riječi koje su dječarca natjerale u vrištav smijeh.
Isus mu je uzvratio osmijehom. Iako sam stajala malo podalje, mogla sam lijepo
vidjeti izraz na učiteljevu jednostavnom licu; smekšalo se od nježnosti i ozarilo
nekom živom, nezemaljskom toplinom kakvu nikad prije nisam vidjela ni na
jednom licu. Nešto kruto i stisnuto u mojoj nutrini počelo se topiti.
Tko može razumjeti putove vjere? Više od tjedan dana išla sam za ovim
čovjekom i gledala čudesa koja je činio, slušala njegova učenja, bila svjedokom
sućuti što ju je iskazivao siromašnima. A ipak, tek u tom, ni s čim povezanom
trenutku, kad je iskazao ljubav prema malenom dječačiću u poderanim
sandalama i prljavoj odjeći i pružio mu pažnju, tek tada sam povjerovala. On je
doista Mesija! pomislila sam. On je naš obećani otkupitelj!
217
 Mnogi su me pitali što mi je dalo hrabrost da učinim ono što sam učinila toga
dana. Nije to bila hrabrost, odgovarala sam. Bilo je to očajanje.
Jednostavno rečeno, mnome je više ovladalo očajanje negoli strah. I u svom
očajanju naučila sam se nadati. Nisam se prestala bojati. Nada je jednostavno
pobijedila strah u meni. Promatrajući posve obično lice tog čovjeka, na njemu mi
se načas ukazala posebna vrsta ljubavi. Bila je to ljubav koja je činila da nada
raste - nada kakvu nikad nisam iskusila. Nisam željela, nisam sanjala da se
dogodi nemoguće niti sam žudjela za nemogućim. Stajala sam na sigurnoj i
čvrstoj stijeni. Ta nada neće me nikad iznevjeriti - bila sam sigurna u to. I ta nada
preobrazila se u jednu jedincatu sveobuhvatnu misao:
Dotaknem li se samo njegove odjeće, ozdravit ću. Jednom kad mi je ta misao
ušla u glavu, nisam je se više mogla otarasiti. Nisam je mogla izbiti iz glave. Evo
mog iscjeljenja; taj je čovjek bio gileadski melem. On je bio kraj mojim suzama,
odmor od tereta koji sam nosila. Bio je sam Život.
Dotaknem li se samo njegove odjeće. Učinila sam korak naprijed. Dotaknem
li se samo... Učinila sam još jedan korak. Dotaknem li... Još jedan korak. Našla
sam se usred mnoštva naguravajući se sa svima ostalima. Ljudi su me dodirivali,
a ja tu nisam mogla ništa.
Prije no što sam se stigla približiti Isusu, pristigao je neki muškarac. Njegova
elegantna odjeća i zlatno prstenje na rukama odavali su bogataša. Prepoznavši
ga, svjetina mu se sklanjala sputa i prepuštala mu počasno mjesto. Neometan ni
od koga krenuo je prema učitelju i pao mu pred noge. Gomila je glasno
uzdahnula. Prizor je bio nesvakidašnji. Bogati nikad ne kleče pred drugima. Isus
je bio siromašan - otac mu je bio stolar. Prema mjerilima ovoga svijeta, bio je
daleko niže na društvenoj ljestvici od ovog uspješnog čovjeka. Kleknuvši,
bogataš je priznao da ga Isus, po Božjim mjerilima, nadvisuje. Nadvisivao je sve
nas.
„Učitelju, ja sam Jair, upravitelj sinagoge u Kafarnaumu“, rekao je.
Zinula sam u čuđenju, Jair, Etanov rođak? Divlje sam zvjerala pogledom oko
sebe i nekoliko koraka iza upravitelja sinagoge primijetila Etana. Stajao je
ukočeno, ruku prekriženih na prsima. Lice mu je bilo sivkasto. Samo sam ga
jednom vidjela tako smrknutog - onoga dana kad je vidio da me Kalv ljubi.
Jair se ponovno oglasio i obratila sam pozornost na njega nadajući se da će
objasniti potištenost koja mu se jasno vidjela na licu. „Molim te, učitelju. Dođi u
moj dom jer moja jedina kći umire. Nema joj ni dvanaest godina. Dođi i spasi je,
preklinjem te.“
To je sigurno Rahelina prijateljica Lilit koju Etan spominje u svome pismu!
Umire? Ne ćudi što je Etan tako tužan. Kakvi nas jadi progone na ovom svijetu!
U usporedbi s njezinim teškoćama, moje su se doimale beznačajnima.
218
 Jairovo lice, blijedo i smrknuto, vlažno od znoja i pokriveno prašinom, bilo je
uzdignuto prema Isusu. Drugog lijeka osim učitelja nije imao. I predobro sam
znala da ljudsko poznavanje medicine izdaje užasavajućom pravilnošću.
Bogatstvo ne dokida naša ograničenja. Ograničeni smo našim neznanjem,
zarobljeni našim neizlječivim tugama. Bespomoćan i shrvan, ovaj otac prepun
boli žudio je za čudom.
Lilit je živjela na ovom svijetu samo dvanaest godina. S oštrom boli u srcu
sinulo mi je da je živjela onoliko godina koliko sam ja bolovala. Tucet godina
života. Tucet godina patnje. A Isus je stajao između naših dviju
dvanestogodišnjih povijesti nalik na božansku šarku koja nosi težinu naših
uzaludnih nada.
Drugi oštar ubod boli osjetila sam duboko u svojoj nutrini kad sam vidjela
koliko duboko seže Jairova ljubav. Ljubav ovog čovjeka prema kćeri vrištala je
bolno i nijemo dok je ponizno klečao i, ne stideći se, preklinjao učitelja. Njegova
ljubav probadala mi je srce poput osude jer sam znala da moj otac mene nikad
nije ljubio takvom ljubavlju. Posebno nakon Josipove smrti. Možda nikad.
Stajala sam ondje osamljena, a u mojoj blizini nije bilo nikoga tko bi preklinjao
za mene, tko bi plakao zbog mene. Stajala sam napuštena, nezaštićena i slušala
ovog oca koji preklinje.
Isus je uzeo Jaira pod ruku, pomogao mu da se pridigne i kimnuo glavom
okrećući se da pođe zajedno s njim. U tom mi je trenutku sinulo. Mogućnost da
se izliječim nepovratno je izgubljena. Slabašna nada koja mi je govorila da me
čeka nova budućnost pred očima mi je iskliznula iz ruku. Isus to nije mogao
znati, ali odazivajući se Jairovu zaklinjanju, on je rušio sve moje nade. Nekoliko
trenutaka prije toga bila sam umjerena da će me sam dodir ruba učiteljeve odjeće
izliječiti. Preda mnom se otvarala mogućnost novoga života.
Sada se ta mogućnost udaljavala od mene odlučnim korakom. Bilo mi je
nepodnošljivo! Nisam si mogla dopustiti da prokockam ovu jedinstvenu priliku.
Naravno, nije mi padalo na pamet dodirnuti njegovo tijelo. Nisam htjela prenijeti
svoju prljavštinu na njega. Ne treba nikad saznati, mislila sam. Progurala sam se
kroz tijela koja su mi stajala na putu. U očajničkoj želji da mu pristupim slabo
sam marila za Zakon i za mišljenje drugih.
Prišuljala sam mu se iza leđa i prignula se k zemlji. Mnoštvo se i dalje tiskalo
oko njega zaklanjajući moje drsko prikradanje. Ispružila sam svoje nečiste prste i
zgrabila istrošeni prašnjavi rub njegova plasta. Bio je još vlažan od jezerske
vode. Glasno sam dahtala. Buka mnoštva zaglušila je moj usklik; njihova tijela
skrila su moje nedjelo.
Osjetila sam neobične trnce u prstima kojima sam dodirnula njegovu odjeću.
Vrućina koja kao da je dolazila od groznice prostrujila mi je kroz tijelo. Čak ni
219
onda kad sam se zamalo srušila u zid vatre koja je progutala radnu sobu mojega
oca nisam osjećala da mi plamen tako liže tijelo. U ušima su mi odzvanjale riječi
proroka Malahije: „Sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama.“ Činilo se
da se samo sunce uzdiže nad mojim tijelom, prodire u moje žile, propušta
vrućinu u moju krv.
I sad mi poteku suze kad pomislim na taj zadivljujući trenutak.
I sad zadrhtim potresena čudesnošću tog događaja. Jer istog trenutka kad sam
ga dodirnula, krv je prestala otjecati iz mog tijela. Sasvim je prestala. Znala sam
da više nikad neću bolovati od te paklene bolesti. Znala sam to jednako sigurno
kao što sam znala kiko se zovem.
Ustala sam, nesigurna na nogama, u glavi mi se vrtjelo. Znak sam da se
moram udaljiti od njega prije negoli me otkriju. Ukrala sam nešto što je bilo
njegovo. Uzela sam to bez njegova odobrenja. Htijući se izgubiti u mnoštvu,
teturajući sam se udaljila od njega,
Isus je zastao kao ukopan. Svi koji su išli za njim prema Jairovoj kući također
su stali. „Tko me dodirnuo?“ upitao je.
Stajala sam ondje i drhtala ne usuđujući se učiniti još jedan korak. Radost i
strah izmiješali su se u meni, noge su mi se tresle. Bila sam izliječena. Ali bila
sam uhvaćena!
Jedan od njegovih bliskih sljedbenika, krupan ribar imenom Šimun kojega su
zvali Petar, rekao je: „Učitelju, narod se okuplja i tiska se oko tebe. Kako to
misliš: tko te dodirnuo? Tko te ne dodiruje?“
Udahnula sam. Laknulo mi je. Bila sam spašena. Slušaj Petra, došlo mi je da
viknem. Slušaj što tvoj prijatelj govori.
Nije to učinio.
„Netko me je namjerno dodirnuo“, bio je uporan. „Osjetio sam da
iscjeliteljska moć izlazi iz mene.“ Osvrnuo se oko sebe želeći otkriti lopova koji
ga je oplijenio. Drhtala sam kao prut na vodi i zamalo sam se srušila. Ne mogu se
skriti od Mesije, znala sam to. Da nisam istupila, ubrzo bi doznao tko je to bio.
Prisilivši se da se pokrenem, pala sam pred njegove noge.
„Ja sam te dodirnula, učitelju“, rekla sam, jedva dišući. „Oprosti mi. Nisam
bila dostojna prići ti i zatražiti tvoju pomoć.“
Ništa nije rekao. Od suza nisam mogla vidjeti izraz njegova lica. Nisam
mogla razabrati spopada li ga bijes ili njegovo lice zrači milosrđem. Obrisala
sam suze i pokušavala doći do daha. Morat ću mu reći istinu.
„Dvanaest godina bolujem od krvarenja. Dvanaest godina sam nečista.“
Pokrila sam lice dlanovima i prisilila se da nastavim, „Svi me izbjegavaju.
Nijedan liječnik nije mi pomogao. Uzeli su mi novac, ali lijeka za mene nisu
imali. Onda sam krenula za tobom; znala sam da mi ti možeš pomoći. Znala
220
sam, dotaknem li samo tvoj plašt, ozdravit ću.“
Spustila sam ruke i pogledala ga. ,,I ozdravila sam, učitelju! Čim sam
dodirnula rub tvoje odjeće, krvarenje je prestalo.“
Smeđe oči boje dobre zemlje gledale su u mene. Nije bilo ni traga osudi ili
gađenju u tim neobičnim očima. Iz njih se prelijevala sućut. Iz njih je istjecalo
milosrđe. Kleknuo je, lice mu je bilo u ravnini s mojim. Zaplakala sam, a moje
tijelo potresali su jecaji.
„Kćeri“, tako me je oslovio. Prvi put poslije Josipove smrti netko me nazvao
kćeri. Ta riječ sišla mu je s usana i ušla u moju dušu poput pljuska neizrecive
ljubavi. Kako objasniti čudo? Riječi nisu kadre dočarati pomak neba. Izliječio mi
je tijelo. Sada mi je, nazvavši me kćeri, izliječio srce. Nazvao me svojom.
Zacijelo smo bili vršnjaci. Činilo se da to nije važno. Mislio je to što je rekao.
Obrativši mi se riječju kćeri, praznina u mom srcu počela se ispunjavati.
Ispunjavala se ljubavlju! Ispunjavala se nadom, osjećajem pripadanja,
zaštićenosti. Više nisam bila siroče. Nisam više bila odbačena. Kakve god
osjećaje moj otac gajio prema meni nakon Josipove smrti, oni više nisu imali
nikakve moći nada mnom.
Nisam znala može li čitati moje misli. Nasmiješio se kao da zna što mi je u
srcu. Kao da je moja duša pergament koji može čitati i kao da mu se sviđa ono
što je pročitao na njemu. „Tvoja te vjera izliječila. Pođi u miru.“
Isti čas znala sam zašto je zaustavio povorku koja je žurila prema Jairovoj
kući. Nije to bilo zato da mi prigovori. Nije to bilo zato da napravi predstavu za
mnoštvo niti da nešto dokaže. Učinio je to zato da me potpuno izliječi. Kleknula
sam, slomljena, bolesna, uzdrmana. Ustala sam iscijeljena, obasjana milošću
mira.
Mesija me dodirnuo. Više nikad neću biti ista. Preko glava mnoštva osjetila
sam nečiji pogled na sebi. Cijelo vrijeme dok mi je Isus govorio oči mnoštva bile
su uprte u mene. No nisam se mogla otresti težine tog pogleda. Bio je to Etan
čije su od boje zlata bile širom otvorene od zaprepaštenja. Ako je išta moglo
oplemeniti ovaj trenutak, tada je to bila njegova nazočnost ovdje, njegovo
svjedočenje mom ozdravljenju i sudjelovanje u slavi Božjoj.
Pogled mi je privukao sjedokosi muškarac koji je utrčao među mnoštvo
vičući. Naborani obrazi bili su mu vlažni od suza. „Gospodaru Jaire, dolazim iz
tvoje kuće. Kći ti je mrtva“, rekao je. „Nema više potrebe zamarati učitelja.“
Etan je pokrio lice rukama. Jair je zastenjao i srušio se na zemlju. Isus ga je
nježno pridigao. „Ne boj se. Vjeruj.“
Svjetina je htjela ponovno poći za njim, ali Isus im nije dopustio. „Ovaj put
samo Petar, Jakov i Ivan.“ Etan je pošao za njima, smrknuta Lica. Bila bih ga
obodrila da je bio bliže meni. Jair i Etan to nisu mogli znati. Ali ja sam to znala
221
bolje od većine: tu malenu djevojčicu čeka iznenađenje njezina života.

* * *
Vratila sam se kući kao slobodna žena, u svakom smislu. Moje tijelo, moja
duša, moj duh primili su potpunost za kojom sam čeznula svih ovih dugih
godina. Istom sada razumjela sam zašto je Ivana mogla biti onako sigurna da će
roditi zdravo dijete. Prema Zakonu, trebalo je proći još pet dana da me mogu
službeno proglasiti čistom. Ali ja nisam ni najmanje sumnjala da je moje
iscjeljenje dovršeno.
Te večeri čekalo me novo iznenađenje. Pristupivši Jahvi s molitvom na
usnama te duše prepune hvale da valjda cijeli sat nisam mogla reći ništa drugo
osim aleluja, sinulo mi je da sam oprostila svom ocu. U mom srcu više nije bilo
ni gorčine, ni srdžbe prema njemu. Još čudnije, prvi put u šesnaest godina težina
krivnje i samoprijezira koju sam osjećala nakon Josipove smrti iznenada je
iščezla. Polovicu života provela sam s teretom osude, kao što utamničenik živi
pod teretom željeznih okova. Za samo nekoliko trenutaka Isus me očistio. Ono
što nisam mogla postići svim svojim naporima, savjesnim obdržavanjem
Zakona, on mi je dao besplatno. Oslobodio je još jednog utamničenika.

* * *
Etan će doći k meni čim uzmogne, znala sam to. Željno sam iščekivala njegov
dolazak. Bila sam nestrpljiva da čujem vijesti o Lilit i da mu ispripovjedim svoju
priču. Došao je brže nego što sam očekivala, već sutradan nakon mog dolaska
kući. Rahela nije bila s njim - željela je ostati još nekoliko dana sa svojom
prijateljicom Lilit.
„Obećavam ti da ćete se vas dvije vidjeti uskoro“, rekao je smjestivši se na
kauču i ispijajući iz čaše koju mu je Keziah poslužila. „Nisam se zadržavao kod
kuće, došao sam čim sam mogao.“ Duboko uzdahnuvši, odložio je praznu čašu
na stol.
„Pričaj mi o Lilit.“
„Eliana, da nisam vidio vlastitim očima, ne bih nikad povjerovao.“
Nasmijala sam se. „Znam točno što misliš, što se dogodilo kad je učitelj
došao?“
„Kao što možeš i zamisliti, kućom se razlijegao plač i tugovanje. 'Prestanite
plakati. Nije mrtva, već je samo zaspala', rekao je Isus, Znaš, neki ljudi su bili
tako drski da su mu se smijali.“
,,A ti? Jesi li mu se ti smijao?“ zadirkivala sam ga.
„Nisam mu se smijao. Kako bih mogao, nakon što sam vidio što se dogodilo s
222
tobom. Ali moram priznati, nisam vjerovao da može ista učiniti. Bolesno dijete
je jedno. Ali mrtvo?“ Etan je vrtio glavom. „Isus se nije obazirao na naš smijeh,
već je obazrivo zatražio od nas da iziđemo iz kuće i nije nikom dopustio da se
približi djetetu osim svojim prijateljima Petru, Ivanu i Jakovu te Jairu i njegovoj
ženi.
Jair mi je kasnije pričao što se zbivalo u sobi u kojoj je ležalo Lilitino tijelo.
Isus joj je prišao i uzeo je za hladnu ruku. 'Djevojčice, ustani', rekao je. Jair i
njegova žena bili su razdrti između nade i strepnje. Nisu znali koga su primili u
svoju kuću: sveca ili luđaka.
Tako je bilo sve dok Lilit nije ustala. Prohodala je po sobi kad su je upitali
može Ii se kretati. Nije osjećala bolove. Groznica je iščezla, slabost u
zglobovima također. Svi simptomi koje je imala netragom su nestali. Rumenilo
joj se vratilo u obraze i bila je opet srdačna kao onog dana kad sam je prvi put
vidio.“
„Što je bilo kasnije kad je izišla?“
„Hja, nitko se više nije smijao, uvjeravam te. Bili smo zapanjeni, osupnuti
njegovom moći koja je nadilazila sve što smo ikad vidjeli. Nekad sam mislio da
je Cezar najmoćniji čovjek na svijetu. Sad sam pametniji. Jednoga dana nitko se
neće sjećati Tiberijeva imena. Cezar će biti potpuno zaboravljen. Ali ime
Isusovo bit će slavno dok bude svijeta i vijeka.“

223
 Trideset i prvo poglavlje

Pokazat ćeš mi stazu u život,

puninu radosti pred licem svojim,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Ps 16,11


„Nešto bih te pitao. Ali prvo tražim od tebe da zaboraviš riječ ne“
Zurila sam u Etana potpuno zbunjena. Prošlog tjedna bio je samo nekoliko
sati kod mene i odmah otrčao Raheli. Danas je došao s njom kako je i obećao.
Kao devetogodišnjakinja prerasla je djetinju neobuzdanost ali ne i djetinji duh i
ljupkost.
„Lijepa si kao što sam zamišljala“, rekla sam joj kad su stigli, zadivljena
njezinim očima boje zlata, tako sličnim očevima.
,,I Vi ste lijepi, gospodarice Eliana.“
„Ja sam praktički već stara žena“, rekla sam uz osmijeh.
„Onda ste lijepi za staru ženu.“
Etan je pokrio usta rukom i slegnuo ramenima prema meni. „Hvala ti,
Rahela“, odgovorila sam i pozvala je da sjedne do mene. Nekoliko dana ranije
svećenik me proglasio čistom. Nije prošlo ni sat vremena, a ja sam spalila svaki
komad nečiste odjeće, jastuke i posteljinu u vatri u našem malenom vrtu.
Odjevena u ruho izrađeno od ružičaste i srebrne tkanine što mi ga je Viriato
svojedobno dao na dar sjedila sam na starom kauču uživajući u komforu koji je
pružao. Sitne ugodnosti i dalje sam doživljavala kao svojevrstan luksuz. S
Rahelom sam čavrljala puna dva sata. Pitala sam je što joj je najdraže raditi i
koja joj je najdraža boja. Odgovorila je da joj je najdraže odlaziti s ocem u
kupnju boja, a da joj je najdraža boja plava, kao plavetnilo Galilejskog jezera.
Ona se zanimala za moju bolest o kojoj joj je Etan govorio; suosjećanje koje mi
je iskazala doimalo se suosjećanjem odrasle osobe, što me je istinski iznenadilo.
Pogled joj je bio pomalo poput Isusova kad je došao u Jairovu kuću pomoći Lilit
i govorila je o njemu simpatičnom mješavinom znatiželje i čežnje.
Etan je bio onaj koji nas je prekinuo u razgovoru. „Rahela, zašto ne bi otišla s
Keziah i donijela nam nešto mesa i vina za večeru? Pobrini se da joj ne
zaračunaju više nego što treba. Rahela je vrlo spretna u cjenkanju. Dućandžije
224
bježe kad je opaze.“
Kad smo ostali sami, sjeli smo jedno nasuprot drugomu i nakon kratkotrajne i
neugodne stanke počeo je tako što mi je rekao da zaboravim riječ ne.
Pomislila sam da će mi opet ponuditi novčanu pomoć i isti čas osjetila sam da
se u meni budi moj stari ponos. „Ne“, rekla sam.
Prasnuo je u smijeh. „Eto ti što je usud.“ Dugim prstima nesvjesno se počešao
po zatiljku, što je činio uvijek kad je nervozan. S lica su mu nestali i posljednji
tragovi smijeha. Nagnuo se naprijed prema meni.
„Čekao sam te duže nego što je naš praotac Jakov čekao svoju Rahelu. Prije
nego što se nešto drugo ispriječi između nas, želim da se udaš za mene. Reci da i
dođi živjeti sa mnom u Jeruzalem. Živjet ćemo kao muž i žena. Volim te i dalje,
Eliana.“
Srce mi je zastalo, sigurna sam u to premda liječnici kažu da je to nemoguće.
Nadala sam se da će Etan s vremenom opet naučiti skrbiti se za mene. Nikad
nisam pomišljala da će tražiti od mene da se odmah udam za njega. Razmišljala
sam o tome koliko sam ga puta uskratila u našoj mladosti odgađajući njegovu
želju za ženidbom da bih ga na kraju neopozivo odbila. Ovoga puta, čvrsto sam
bila odlučila, bit će drugačije. Nadoknadit ću mu sve prošle uskrate. „Etane Bene
Ezere, udat ću se za tebe sutra ako želiš.“
Etan je skočio. „Ozbiljno to misliš?“
„Stara sam žena, što je i Rahela potvrdila. Ne mogu si priuštiti da i dalje
tratim vrijeme.“
Etan je prasnuo u smijeh. „Ako si tako stara, morat ću još jednom razmisliti.“
Trideset dvije godine živjela sam na ovom svijetu i još sam bila djevica, Bogu
hvala. „Preispitivanje odluka nije dopušteno. Bit će ti bolje da zatražiš odobrenje
od Huze - on je sada moj najbliži rođak.“
Etan me zgrabio za ruku. Prsti su mu bili topli i snažni. Ja sam pak bila čista i
mogla sam uživati u njihovu dodiru bez srama. „Toliko te volim, Eliana. Poslije
svih ovih dugih godina znati da ćeš konačno biti moja! Moram pronaći učitelja i
zahvaliti mu na tom daru jer nam je tvojim iscjeljenjem omogućio da se
vjenčamo.“
„Etane, vjerujem da je on Mesija. Običan čovjek ne može iscijeliti čovjeka.“
Etan je s ozbiljnim izrazom na licu kimao glavom. „Pomislio sam isto što i ti
onoga dana kad sam vidio da Lilit ustaje iz zagrljaja smrti. Kad sam te vidio tako
preobraženu...“ Odmahnuo je glavom. „On ti nije izliječio samo tijelo. Ona
tamna sjena koja te pratila od dana kad je Josip preminuo više ne postoji. Kao da
je prava Eliana bila godinama izgubljena i sada je pronašla svoj put kući.“
„Znaš li onaj psalam: 'Da mi Jahve ne pomaže, brzo bih sišao u mjesto tišine.
Čim pomislim: „Noga mi posrče“, dobrota me tvoja, o, Jahve, podupire.' Pamtim
225
je već nekoliko godina. Ona savršeno dočarava moj život posljednjih šesnaest
godina.
Da nije bilo Božje milosti, duša bi mi mnogo puta sišla u mjesto tišine.
Prazna. Beznadna. Beživotna. Njegova postojana ljubav uvijek me podupirala,
čak i kad toga nisam bila svjesna. Isus mi je postao Jahvina utjeha. Vratio mi je
život i izbavio me iz mjesta tišine.“
Etan mi je nekoliko trenutaka snažno stiskao ruku. U njegovim očima sjajile
su se suze. „Nadam se da ću ga čuti. Priča se da uskoro namjerava doći u
Jeruzalem.“
„Ne mogu zamisliti ništa bolje od toga da ga slušam zajedno s tobom. A da
povedemo sa sobom Viriata i Keziah? I Rahelu? I Klaudiju i Tita?“
Etan je prasnuo u smijeh. „Ne budeš li oprezna, dogodit će ti se da povedeš sa
sobom i Kalva.“
Ugrizla sam se za usnu. ,,I mogla bih.“ Rekla sam to napola u šali.
,,A sada prijeđimo na praktične stvari.“ Iskrivljen osmijeh ublažio je oštrinu
njegovih usta. „Malo mi je žao Huze. Mogao bi izgubiti i ono malo preostale
kose kad mu kažem novosti. On i Ivana jako su ti privrženi. Živjeli su u nadi da
ćeš ostatak svoga života provesti u njihovoj blizini. Osjećam se pomalo krivim
što ću te skriti od njih u Jeruzalemu.“ Prije no što sam stigla odgovoriti, privukao
me k sebi, „Ne toliko da bih se predomislio, ne brini. Nisam raspoložen čekati ni
jedan dan.“
Hihoćući se, privila sam se uz njegove grudi, ali odmah sam se odmaknula. „
A gdje misliš da ćemo živjeti, s obzirom na to da jedva čekaš da me umakneš?“
„Bi li ti bilo drago vratiti se u kuću u kojoj si provela djetinjstvo? Polovica je
sada moja.“
,,A Viriato?“
„Nemam ništa protiv da živi s nama ako želi. Bi li ti to smetalo?“
„Ne vidim boljeg rješenja. On mi je kao brat.“
,,U tom slučaju počni pakirati svoje stvari, nevjesto moja. Idem smjesta
Huzi.“
Čelo mi se nabralo. „Ne bismo li trebali najprije razgovarati s Rahelom?
Možda ne želi imati novu majku. Možda je bolje dati joj vremena da se privijene
na mene.“
Etan mi je uputio nakrivljen osmijeh. „Ne započinji s isprikama. Vas dvije
izvrsno se slažete. Već sam razgovarao s Rahelom. Malko je uzbuđena, što si
mogla i očekivati. Ali nije ništa manje sretna od mene što ćeš postati dio našeg
života.“

* * *
226
 Upravo sam pakirala svoje stvari kad je na vrata pokucao Kalv. Ovaj put u
kući je bila Keziah, a i Etan je trebao stići svaki čas. Ostavio je Rahelu i Ivanu
da razgledaju palaču i iskoristio priliku da posjeti nekog trgovca za kojega je
mislio da će biti zainteresiran za kupnju tkanine iz radionice.
Nisam osjetila strah kad sam ugledala Rimljanina. Kroza me nije prostrujio ni
najmanji drhtaj nemira ili odbojnosti. Budući da sam molila za njega,
sažalijevala sam ga i protiv svoje volje svaki put kad bih pomislila na njega, a to
je, naravno, bilo vrlo rijetko. Ne potrudivši se čak ni uspraviti se iz sagnutog
položaja u kojem sam se nalazila, upitala sam ga: „Što te dovodi pred moja
vrata, Decime Kalve?“
„Znači, istina je. Odlaziš.“
„Odlazim. Etan i ja namjeravamo se vjenčati čim stignemo u Jeruzalem.“
„Ostavio je svoju plahu ženicu radi tebe?“
Uspravila sam se uz dubok uzdah i počešala se po leđima. „Saraj je umrla
prije više godina. I bila je vrlo lijepa.“
Kalv je slegnuo ramenima. „Nije se mogla usporediti s tobom.“ U ruci je
držao bič i lagano udarao njime po čizmi. „Priča se da si izliječena.“
„Vjeruješ li u čuda, Kalve?“
„Ne.“
„Upravo gledaš u jedno. Židovski me prorok izliječio.“
„Ah, vi Židovi i vaši proroci! U svakom se grmu krije po jedan.“
Nasmijala sam se. „Nisu kao ovaj. Ovaj pomaže čak i rimskim stotnicima.“
„Ne treba mi pomoć nekog fanatika iz galilejske zabiti.“
„Možda bi promijenio mišljenje da ga sretneš“, rekla sam i okrenula se prema
drugoj kutiji što ju je Keziah izvukla iz zakutka iza zavjese. Ne prepoznavši je,
odigla sam poklopac i zavirila unutra. „Ma pogledaj! Na ovu sam kutiju potpuno
zaboravila. Prije dvanaest godina, kad smo odlazili iz Jeruzalema, moja je majka
tražila da je ponesemo sa sobom. Do vrha je puna starih priznanica i računa.
Kladim se da će Etan htjeti pogledati svaki, i najmanji komadić papira.“
Kalv se približio kutiji i povirio unutra. „Spali sve to staro smeće. Ne isplati
se vući ga u Jeruzalem poslije toliko godina.“ Usta su mu se pretvorila u ravnu
crtu, ukočenu od napetosti.
Uzdahnula sam. „Bojim se da se Etan ne bi složio s tim.“ Spustila sam
poklopac i odložila kutiju sa strane. Zatim sam dovukla kutiju punu posuda i
počela ih razvrstavati. „Keziah!“ viknula sam. „Dajmo kuhinjsko posuđe
sirotinji. U našoj kući u Jeruzalemu sigurno ćemo naći sve što nam je potrebno.“
Keziah je doviknula iz susjedne sobe: „I ovdje je hrpa posuđa! Pobrinut ću se
za to kasnije!“
„Kada odlaziš?“ upitao je Kalv.
227
 „Prekosutra. Rano ujutro.“
Prišao mi je. „Uvijek si mi bila kost u grlu, Eliana.“
Nasmijala sam se. Jednostavno se nisam mogla savladati. „To bih i ja mogla
reći za tebe, stotniče.“
„Dobar dan, Kalve“, rekao je Etan s vrata. Živci su mi bili napeti; pitala sam
se kako će reagirati kad vidi Rimljanina. Laknulo mi je kad sam vidjela da se
Etan raskomotio na kauču, opuštenih i odmjerenih pokreta. Osjetila sam napetost
u njegovim mišićima i budnim očima, ali to je bilo moguće samo zato što sam ga
suviše dobro poznavala.
„Jesi li uspješno obavio posao s trgovcem?“ upitala sam.
„Tako-tako. Nije neka velika narudžba, ali nije lose za početak.“
„Tako, dakle, poslije svih tih godina ženiš se Elianom“, upao mi je u riječ
Kalv. „Moraš mi dopustiti da proslavim tvoju dobru sreću Ima jedna krčma u
Tiberijadi u kojoj poslužuju najbolje vino izvar Herodove palače, a i hrana im je
vrlo ukusna iako je židovska. Ondje je jedna skrovita prostorija. Vrlo je pristojna
i u nju često zalaze mnogi vaši sunarodnjaci. Želim vas oboje izvesti na večeru.
Pokazati vam da prema vama gajim plemenite osjećaje. Poslije svega, jednom
smo bili prijatelji.“
Etan se uspravio i ukočio. „To je plemenito, Kalve. Nažalost, toliko toga
moramo obaviti prije odlaska.“
„Što? Spakirati ovo u ovoj potleušici? Za to vam neće trebati više od sat
vremena. Ako vam je draže, neću poći s vama. Platite svoj račun. Možete
povesti sa sobom Elianinu sestru i onu njezinu služavku ako želite. Krčmar me
poznaje. Ostavit ću mu poruku da vas dočeka.“
„Prihvaćamo poziv drage volje“, rekla sam prije nego što ga je Etan stigao još
jednom odbiti. Nije imalo smisla izazivati Kalva. Nije volio da mu netko kvari
raspoloženje, čak ni u jednoj tako nevažnoj stvari.
Nakon mog odgovora Kalv se opustio. Dao nam je upute kako da pronađemo
krčmu i žurno otišao.
„Neobičan čovjek“, rekla sam uzdahnuvši.
Etan je ispustio lagani izdah. „Ne vjerujem mu, Eliana.“
„Ni ja. Ali ne vidim razloga da ga vrijeđamo u jednoj tako beznačajnoj stvari.
Ne moramo se dugo zadržavati. Kakve štete može biti u tome?“
Na kraju smo otišli u tu krčmu kao obitelj povevši sa sobom Rahelu, Huzu,
Ivanu i Keziah. Kalv nije lagao kad je rekao da je blagovaonica vrlo pristojna,
vino odlično, a hrana prilično dobra.
Bila sam upravo okusila prvu žlicu ukusnog gulaša kad sam se sjetila da sam
Huzi naumila darovati Gamalielovo Sveto pismo za rastanak. Herodijada je slala
mog zeta da obavi nekakvu tričavu zadaću koja mu je trebala uzeti cijeli tjedan i
228
znala sam da ga neću vidjeti prije našeg odlaska.
Naravno, on i Ivana otputovat će u Jeruzalem čim prije budu mogli, no ja sam
mu željela dati taj pergament kao uspomenu na godine kad smo ga zajedno
pažljivo čitali i molili se, na teške godine kad su se naši snovi činili potpuno
neostvarivi. Znala sam da će ga čuvati kao svetinju. Nažalost, bila sam ga
ostavila u kući.
„ Moram se vratiti kući“, prošaptala sam Etanu na uho. „Zaboravila sam
ponijeti dar koji sam naumila dati Huzi.“
„Poći ću s tobom.“
Ispričali smo se i odjurili kući namjeravajući se vratiti prije no što se jelo
ohladi. Pred vratima nas je zatekao neobičan prizor. Kroz prozor je sijalo jarko
svjetlo nalik na svjetlo baklje. Bilo je to krajnje neobično jer smo unutra
očekivali mrak.
„Ostani ovdje“, zapovjedničkim mi je glasom rekao Etan prije no što je širom
otvorio vrata. Svjetlo u prednjoj sobi bilo je tako jarko da sam sve jasno vidjela.
Pred starom kutijom s dokumentima koju sam pronašla poslijepodne stajao je
Decim Kalv držeći u ruci baklju, s očiglednom namjerom da spali sve što se u
prostoriji nalazilo.
Ušla sam odmah za Etanom. „Što radiš, Kalve?“
„Ti dosadna ženo!“ povikao je Kalv. „Zašto bar jednom ne uradiš ono što se
od tebe očekuje?“
Prišla sam mu prije nego što me Etan stigao spriječiti. „Što te briga za te stare
papire?“ Isti sam čas sve jasno shvatila. „To su knjige s računima. Želiš uništiti
te stare knjige s računima?“
Kalv je šutio. Na čelu su mu sjali grašci znoja. Baklja se spuštala prema
drvenoj kutiji. Zaustavila se na udaljenosti od jednog pedlja.
Namrštila sam se. „Želiš spaliti te stare račune? Hajde, učini to. Zar misliš da
mi je stalo do njih poslije toliko godina? Što si učinio? Nisi platio mom ocu robu
koju si kupio? Nekad je to nešto značilo. Sada mi ne znači više ništa.“
Kalv je bijesno zurio u mene. „Ne misliš to ozbiljno“, rekao je kao da netko
čupa riječi iz njega.
„Kalve, opraštam ti tvoj dug. On nema više nikakve važnosti.“
„Što ako kažem da se radilo o pozamašnoj svoti?“
Slegnula sam ramenima. „Nije važno o kolikoj se svoti radilo. Opraštam ti
dug. Uzmi te knjige ako će ti tako biti lakše.“
Etan me čvrsto zadržavao iza sebe. „Samo malo. Ova sklonost vatri nije tvoj
novi hobi, zar ne, Decime Kalve?
„Što time želiš reći?“ upitala sam.
„Sjećaš li se noći kad je izgorjela soba tvoga oca? Nikad nismo utvrdili uzrok
229
požara. Nisi li mi rekla da si se toga dana prepirala s Kalvom oko računa? Već ih
je tada htio uništiti. Ti si to učinio, zar ne, Rimljanine? Ti si podmetnuo požar.“
Stotnik je slegnuo ramenima. „Jesi li ti to učinio?“ upitala sam uzdrmana
sjetivši se strašnog gubitka koji smo te noći doživjeli.
„Nikad ti nisam htio nauditi“, osorno je odvratio Kalv.
„Zatim konj“, rekao je Etan kao da je prečuo Kalvov odgovor. „Prisilio si
Elianina oca da ga uzme one noći kad je Avram priredio gozbu. Uvijek sam
mislio da je netko ozlijedio konja da ubije tebe. To si bio ti. Prčkao si oko sedla
zato što si Benjamina želio ukloniti s puta. Nisi mogao platiti dugove. Da spasiš
svoju kožu, odlučio si ga ubiti.“
„Je li to istina?“ I prije no što sam dorekla pitanje znala sam da je Etanov
zaključak točan. Glas mi se pretvorio u kreštavi šapat: „Naštetio si mom ocu
zbog novca?“ Pomislila sam na očeve patnje, na duge mjesece kad je, sav
polomljen, ležao između života i smrti. Iskra mržnje koju sam načas osjetila
zamalo se pretvorila u požar koji je prijetio da će me cijelu progutati.
„Ljubite svoje neprijatelje.“
Razgovijetno sam čula ove riječi kao da ih sam Isus izgovara preda mnom.
Mržnja koju sam nenadano osjetila raspršila se kao magla i u meni je ostala
samo neka neobična tuga.
„Te sulude optužbe plod su tvoje neobuzdane mašte“, rekao je Kalv kroz
sleđene usne. „Možeš li dokazati ijednu riječ pred sudom? Ako ne možeš, bolje
ti je držati jezik za zubima, Židove, ili ćeš se nagledati rimske tamnice.“
Etan je zakoračio prema njemu. „Mogu pokazati ove račune. Možda ne mogu
dokazati da si podmetnuo požar i da si planirao ubojstvo, ali mogu tražiti svoj
novac. Radionica je sada moja. Što si dugovao Benjaminu, sada duguješ meni.“
Kalv je podigao baklju u zrak kao da u ruci drži oružje. Etan se prignuo
spreman poletjeti prema njemu i oteti mu baklju. Mirnoćom za koju nisam znala
da ju posjedujem zgrabila sam upaljenu svijeću sa stola u svojoj blizini.
„Prestanite smjesta!“ poviknula sam. Vlastiti glas i meni je samoj zazvučao
hladno poput leda. Obojica su se kao okamenjeni u pokretu okrenuli prema
meni, Etanove usne bile su stisnute i blijede. Lagano sam mu se nasmiješila i
pogledala ga duboko u oči. Bez oklijevanja prinijela sam plamen svijeće
papirima u drvenoj kutiji i gledala kako nestaju u vatri. Plamenovi su
munjevitom brzinom lizali suhi papir.
Dvojica muškaraca stajala su kao uzeta u sredini prostorije. Kalv je spustio
ruku u kojoj je držao baklju i zurio u mene kao okamenjen.
„Što to radiš?“ povikao je Etan. „Zar si izgubila razum?“
„Rekla sam da mu opraštam dugove i to sam ozbiljno mislila, Etane.“ Zatim
sam se okrenula prema Kalvu. „Sjećaš li se proroka o kojem sam ti govorila,
230
onoga koji me izliječio? Rekao je da moramo ljubiti svoje neprijatelje. Da
moramo činiti dobro onima koji nas mrze. To činim, Kalve. Radi njega. Radi
sebe. Radi Etana. Odlučila sam ti oprostiti.“
„Ne razumijem. Kako možeš?“
„Donijela sam mnogo pogrešnih odluka u svom životu. Povrijedila sam ljude
do kojih sam najviše držala. Moj otac nije mi mogao oprostiti. Nisam se mogla
riješiti tereta krivnje. A onda me je taj prorok - zovu ga Isus - izliječio. Njegov
me dodir ozdravio. Izliječio mi je tijelo i dušu. Razumiješ li me, Decime? Moja
je krivnja iščezla - a na njezino mjesto došla je milost.“
„Pomislila sam, ako sam ja primila tu milost, tko sam ja da je uskraćujem
tebi? Uzmi taj dar. Daje ti ga naš Gospodin više negoli ja. Nemoj ga potratiti,
Decime.“
Kalv je u grčevima gutao pljuvačku. Oči su mu bile pune suza, no ja nisam
mogla razabrati što ih je prouzročilo: trpki dim što se dizao iz drvene kutije ili
moje riječi. Zaustio je nešto reći. Ni jedna riječ nije mu izišla iz usta. Žurno je
prošao pored mene, zatim pored Etana, projurio kroz vrata i nestao u noći.
„Bit će bolje da ugasiš tu vatru, Etane.“
Nekoliko je trenutaka zurio u mene, a zatim poletio prema kutiji. Papiri u njoj
već su se bili pretvorili u pepeo.
Palo mi je na pamet da sam spalila njegove dokumente, njegove račune. Kao
što je rekao, Kalv je sada bio dužan njemu. Upitala sam ga s osjećajem krivnje;
„Jesi li ljut na mene?“
„Zašto bih bio ljut?“
„Upropastila sam ti izglede da se osvetiš Kalvu i vratiš svoj novac.“
Prišao mi je i zagrlio me držeći me tako nježno te biste bili pomislili da u
rukama drži skupocjenu vazu od perzijskog stakla.
„Prekrasna si, ljubavi. Prekrasna si. Nikad se više neću obazirati na Kalva i na
štetu koju nam je učinio. Oslobodila si me od njega.“

231
 Epilog

Tko je našao ženu, našao je sreću

i stekao milost od Jahve
Izr 18,32


Poslije godina razočaranja, gubitaka i patnji Jahve je sabrao mnoge svoje
blagoslove, izlio ih na mene i preplavio me njima tako obilno te sam se katkad
morala upitati sanjam li ja ili je to doista stvarnost. Etan i ja uzeli smo se u miru.
Jeruša i Ezer lili su suze radosnice čuvši prvi put što se zapravo zbilo prije više
od deset godina. Dočekali su me kao da sam njihova davno izgubljena kći. To
sam valjda i bila. Ivana i Huza pribivali su mom vjenčanju, kao i Klaudija i Tit.
Viriato nije mogao skriti suze natjeravši u plač i mene samu. Naposljetku, ne
vjerujem da je ijedno oko ostalo suho tijekom svečanosti.
Svaka mladenka trebala bi prije udaje prođe kroz kušnju vatre. Premda
nikomu ne želim nesreću kakva je mene snašla, ona rađa mnogim dobrim
plodovima i ja zbog njih ne žalim. Jedna od posljedica moje dugogodišnje
usamljenosti očitovala se u mojoj velikoj ljubavi prema Etanu. Što god da je
rekao, nije me moglo ozlovoljiti niti razdražiti. Bila sam toliko sretna što mogu
dijeliti život s njim da ništa što je učinio nije moglo umanjiti moju ljubav prema
njemu. Nijedan trenutak u našem životu nisam uzimala kao nešto što se samo od
sebe razumije. Biti s Etanom značilo je biti u prisutnosti nečega čudesnog. Moj
brak s Etanom bio je ispunjen srećom, ne zato što nismo imali teškoća, već zato
što nikad nismo dopustili da se one ispriječe između nas.
Istina, katkad se znao požaliti da je moja najdraža riječ i dalje ne. Ta optužba
bila je potpuno neopravdana. Nikad mu nisam rekla ne kad me je želio poljubiti
ili zagrliti me.
Iako me Isus izliječio od bolesti, nisam znala hoće li se moja dugotrajna
bolest odraziti na sposobnost moje utrobe da zatrudni. Jahve je, međutim, učinio
da se moja čaša prelijeva radošću kad sam samo četiri mjeseca nakon udaje za
Etana mogla reći Raheli da će dobiti sestricu ili bracu.
„Sara je također bila stara kad je dobila Izaka i na kraju je sve ispalo dobro“,
rekla je Rahela.
Na moje veliko olakšanje, nas dvije lijepo smo se slagale. Zacijelo je osjećala
232
da je silno volim i to joj je bilo dovoljno, pa makar ja bila tako stara! Majka joj
je umrla kad je bila premalena da bi je se sjećala. Premda je i dalje gajila nježne
osjećaje prema Saraj, dio svojih osjećaja s lakoćom je preusmjerila prema meni.
Naravno, zvijezda njezina neba bio je Etan. S obzirom na to da je Etan bio
zvijezda i mog neba, nisam joj to zamjerala.
Nekoliko mjeseci kasnije u Jeruzalem je pristigao Isus. Jednom je i Viriato
pošao s nama da ga čuje. Više puta govorile smo mu o njemu i naše priče vrlo su
ga se dojmile pa ga je želio i osobno vidjeti. Kad je vidio da Isus krši vjerske
propise, uključujući i onaj koji se odnosio na iscjeljivanje u subotu, Viriato je
rekao da, ako ići za Jahvom znači postati sličan Isusu, i on će slijediti Jahvu.
Koliko znam, nikad se nije odrekao uživanja u svinjetini.
Ivana je rodila nekoliko mjeseci prije mene prekrasnog dječačića guste crne
kose i punašnih prstića. Dala mu je ime Josip. Veselilo me vidjeti je da putuje s
Isusom kad je god mogla, posebno kad je Huza bio zaposlen, privijajući Josipa
na grudi i vodeći ga uvijek sa sobom. Govorila je da je dijete najsigurnije u
Isusovu društvu i nikad se nije bojala povesti ga sa sobom na putovanja. Brižno
sam čuvala njezina pisma u kojima je opisivala dogodovštine tijekom svojih
putovanja i pripovijedala o mnogim životima koje je dotaknula ljubav našega
Mesije.
Moja kći Atarah došla je na svijet dva tjedna kasnije nego što smo očekivali.
Nije mi smetalo što porod kasni; suviše dugo čekala sam da mi se taj neostvarivi
san obistini da bih zbog toga zanovijetala. Zaplijenila nam je srca od prvog
trenutka čim je otvorila očice i promotrila nas svojim drjemljivim pogledom.
Rahela je morala priznati da tako prekrasno djetešce nije mogla donijeti na svijet
ni neka mnogo mlađa žena.
Usudila bih se reći da je priča o mom životu bila jedna od onih što su se
pronosile po cijeloj Judeji, pa i izvan njezinih granica. Možda jednoga dana ljudi
koji me nikad nisu upoznali čuju za mene i doznaju da je Isus iz Nazareta jednim
jedinim ukradenim dodirom i s nekoliko riječi koje preobražavaju ljudski život
okončao beskrajne jade jedne bespomoćne žene.

233
 Autoričine bilješke

Isus se samo jednom obraća nekoj ženi oslovljavajući je s kćeri - u
pripovijesti o ženi koja krvari (Mt 9, 20-22; Mk 5, 25-34; Lk 8, 4348). U Isusovu
rječniku nema improviziranih riječi. On svaki izraz bira krajnje promišljeno.
Stoga možemo s pravom smatrati da se on tako nježno i prisno obraća
neimenovanoj ženi s nekim posebnim razlogom.
Ovu neobičnu priču, od koje čovjeku nestaje daha, donose tri od četiriju
Evanđelja. Zašto bi Isus želio doznati tko ga je dodirnuo odugovlačeći na taj
način sa spašavanjem života jednoj djevojčici? Zašto bi tratio vrijeme, kojega
nisu imali dovoljno, i nazivao neku bijednu ženu kćeri? Središnja nit
pripovijedanja u romanu Mjesto tišine vrti se upravo oko ovih pitanja. Jedno
sigurno znamo: Isus je izliječio njezino tijelo. Vjerujem da joj je, riječima koje
joj je uputio, izliječio također i dušu.
O liku naše glavne junakinje znamo vrlo malo. Njezina osobna priča,
izuzmemo li bolest od koje je bolovala, nalik je na prazno slikarsko platno, a ja
sam tu prazninu popunila fikcionalnom pričom. Nitko sa sigurnošću ne zna što
je, u smislu suvremene medicinske znanosti, bio uzrok bolesnom stanju te žene.
Postoji nekoliko mogućnosti. Njezinu sam bolest opisala pretpostavljajući da je
ozbiljno bolovala od materničnih fibroma i da joj se stanje dodatno
zakompliciralo uslijed još nekoliko problema kao što su endometrijalni polipi.
Većina načina liječenja koji se spominju u romanu temelji se na postojećim
povijesnim dokumentima.
Iako Filon Aleksandrijski, kao i nekoliko drugih rabinskih tekstova,
sugeriraju da je život žene u Palestini prvog stoljeća bio prilično skučen,
arheolozi su otkrili dokaze koji pobijaju takve tvrdnje. Nema sumnje da je uloga
žene u to vrijeme bila vrlo složena. Tu stvarnost pokušala sam dočarati u
Elianinu životu.
Ne znamo ništa o tome kako su se svakodnevno provodili propisi o čistoći u
Isusovo vrijeme. Premda u Bibliji postoje upute koje su se odnosile na nečistoću
žene tijekom menstrualnog ciklusa, ne možemo u potpunosti razumjeti kako su
se ti propisi provodili u svakodnevnom životu. To je ujedno i razlog zašto su
234
pojedini zaključci u romanu više plod nagađanja stručnjaka nego pouzdanog
znanja.
U svojim romanima vrlo rado posežem za citatima drugih pisaca. Merabova
tvrdnja da se „žena gleda što prije udati, dok muškarac želi ostati što duže
neoženjen“ uzeta je od Georgea Bernarda Shawa.
Riječi kojima je Isus dočekao djecu koja su mu prišla u stvarnosti su
izgovorene poslije dijela u kojemu se govori o ženinu krvarenju, a koji je, po
svemu sudeći, nastao nešto kasnije. Dopustila sam sebi slobodu donijeti ih na
ovome mjestu iako izvorno pripadaju drugamo.
Lik Gamaliela temelji se na povijesnoj osobi koja ima određenu ulogu u
Djelima apostolskim (5,34-39). Prema crkvenoj tradiciji, on i njegov sin potajice
su postali Isusovi pristaše. Likovi Huze i Ivane također se temelje na biblijskim
karakterima (Lk 8,1-3). Ivana je bila jedna od žena koje su pratile Isusa i
novčano pomagale njegovo služenje. Nema dokaza da se poznata biblijska
epizoda odnosi baš na nju. Ona je iznašašaće moje književne mašte.
Premda Biblija pruža bogatu inspiraciju za romane poput ovoga, nju je
najbolje proučavati ne toliko čitajući književna djela koliko sam izvornik. Ova
pripovijest ne može ni na koji način nadomjestiti preobražavajući snagu koju će
čitatelj otkriti u Svetom pismu.

Scan: Bjondina
Obrada: Laura
Epub: macanderson
Za BalkanDownload preradio: Vuk

235
 Napomene

1 Hispanija je rimski naziv za Iberijski, odnosno Pirinejski poluotok.

2 Nišan (hebrejski) je kod Židova naziv za proljetni mjesec od 30 dana. Obično pada u
ožujku/travnju po gregorijanskom kalendaru.
3 Paenula je bio plašt koji su nosili Rimljani, bio je poput ponča, tj. velikog komada
materijala s rupom za glavu.
4 Obredno pranje.
5 Ps 71,20-21
6 Iz 54,3-9
7 Iz 45,5
8 Ps 103,1-5
9 Iznosi 2000 lakata, što je otprilike 1000 metara.

236