Pavao Pavličić: Pismo što ga je ivan radak poslao iz sjeverne italije svome

prijatelju u naš grad

U ovoj pripovijetci pratimo glavnog lika Ivana Radaka kroz pismo koje šalje
prijatelju. Naime, Ivan Radak je otišao u Italiju, ali ima poteškoća s učenjem
jezika. Ne zna ga najbolje i uvijek misli da riječi imaju neko drugo, prikriveno
značenje od onoga u rječniku. Upravo zbog toga je odlučio naučiti jezik kao
materinji. Učio je s profesorom De Vitisom tako što su istraživali stare zapise.
Jednom prilikom otkrio je da su protestanti imali svoj tajni jezik: To je, zapravo,
isti ovaj, obični latinski ili talijanski jezik, samo što u njemu riječi znače nešto
sasvim drugo no inače, i može se posve pravilno i smisleno govoriti i pisati
svakidašnjim jezikom, a da se te riječi istodobno logično povezuju u nekom
drugom jeziku u nešto posve novo, što će također biti sustavno i shvatljivo.
Tako je, na primjer, riječ voda mogla značiti ići (s tim da bi deklinacija u
običnom jeziku služila kao konjugacija u tajnom), riječ knjiga mogla je značiti
sanjati, riječ more – gledati. Ovo je klasičan primjer izostanka realnosti.
Potpuno je nerealno da su protestanti izmislili tajni jezik koji je logičan i kao
svakidašnji jezik i kao tajni. Kada je ovo otkrio, Ivan Radak je sve više vremena
provodio s knjigama, toliko vremena da je taj jezik primjenjivao i na
svakodnevicu. Tvrdi da mu je zbog toga bilo teško i napisati pismo jer su mu u
podsvijesti stalno nova značenja. Vidimo sličnost sa Borgesovim djelima
Babilonska knjižnica i Vrt razgranatih staza. Možemo tajni jezik promatrati kao
mozaik kojega je potrebno posložiti kako bi se informacije mogle dalje nizati.
Jedina razlika između dvojice autora je što Pavličić navodi konkretan primjer
irealnog dok se Borges koristi potpuno apstraktnim pojmovima: vremenom,
labirintom i sl.
Veliko zvono
U ovome djelu pratimo majstora Luku i zvona. Majstor Luka imao je kćer koja je
dobila upalu pluća i ni jedan doktor ili svećenik joj nije mogao pomoći. Njegova
kćer je odjednom samo ozdravila i Luka se htio nekako zahvaliti „nekome“ što
je ona živa. Spominje se kako nikad nije bio vjernik, ali tada je osjećao duboku
povezanost s božanskim i s prirodnim. Odlučio je napraviti zvono za crkvu.
Zvono je zvonilo svečano i svaki put bi u Luki pobudila osjećanja. Međutim,
Luka je htio napraviti još zvona koja bi mogla zvoniti ovisno o osjećanjima
(jedno zvono zvoni tužno, drugo sretno, treće ponosno itd.). Majstor nikada
nije bio zadovoljan svojim zvonima, nije više slušao zvonjenje prvog zvona,
počeo je piti, ostao bez kćerke. Jedno jutro je išao posjetiti svoje zvono i u to
vrijeme je crkvenjak došao zvoniti, a pjesma se više nije čula. Kasnije pronalaze
majstora mrtvog, a zvono od onda ne zvoni. Majstor Luka je previše zaokupljen
izradom zvona da ne primjećuje stvarnost ispred sebe. On se zatvorio u svoj
paralelni svijet i svemir i tamo izrađuje zvona. Pavličić se ponovno bavi
konkretnijim temama za razliku od Borgesa. Možemo primijetiti i sličnosti s
prethodnom pripovijetkom. Oba protagonista opsjednuta su jednim
predmetom.
Pakleni stroj
U ovome djelu glavni lik je poželio izgraditi stroj koji ništa ne radi, stroj bez
svrhe. Međutim, gradska uprava je unajmila špijune koje će promatrati
Kazimira Grahovca. Svaki put kada je Kazimir mislio da se bliži kraj njegovom
izumu, ali onda je naišao neku svrhu stroja te ga je morao „pokvariti“. Špijuni su
bili tako nadareni da su oni krenuli izrađivati iste stvari kao i Kazimir. Gradska
uprava se ovim izumima obogatila i imala je velike koristi od Kazimira i špijuna.
Kazimir je sve više očajavao i težio idealnom stroju, sve dok nije shvatio da ga je
gradska uprava prevarila i preuzela sve njegove ideje. Kao i u prethodnim
djelima vidimo da je i protagonist u ovome opsjednut jednim predmetom –
strojem. U ovome djelu primjećujemo više postmodernističkih obilježja.
Izostanak realnosti možemo primijetiti u pokušavanju izrade stroja koji ničemu
ne služi. Za razliku od Borgesa, Pavličić protagonistima daje imena i zapošljava
ih. Dakle, Pavličić nam ipak daje određeni vid realnosti i stvarnoga svijeta.

Zavjera kartografa
Tribuson u ovoj noveli govori o španjolskim kartografima koji se planiraju
pobuniti protiv inkvizicije Ferdinanda II. i Izabele Kastiljske. Iz kronika Enrica
Munuela doznajemo kako su kartografi kovali zavjeru kojoj je cilj bio
uspostavljanje sustava varki na kartama. Oni su izmislili otok Piedrabuena koji
se „nalazi“ tridesetak milja južno od Baleara. Inkvizicija je i dalje buktala. 1496.
godine francuski moreplovac žalio se Ferdinandu II. kako su karte koje je
dostavio francuskoj vladi netočne. Međutim, iako je otok izmišljen, mnogi
pomorci su ga pronašli veoma lako dok ga drugi nisu uopće vidjeli. 1808. godine
prestaje inkvizicija i svaki dokaz o postojanju Piedrabuene se gubi. Tribuson,
poput Pavličića, govori o ljudima s imenima, ali on priču gradi na stvarnim
povijesnim osobama. To ponovno daje jedan određeni vid realnosti. Međutim,
izostanak realnosti vidimo u izmišljanju otoka kojega jedni pronalaze, a drugi
nikako. Izmišljeni otok može se dovesti u vezu s Borgesovim Tlönom. Tribuson
se poziva i na kronike, djela raznih autora te zbog toga vidimo intertekstualnost
u djelu.
Na samome kraju možemo zaključiti da Borges djela bazira na izmišljenim
likovima u izmišljenim situacijama, Pavličić na ljudima s imenom i prezimenom
u svakodnevnim situacijama, a Tribuson sve temelji na stvarnim povijesnim
podatcima i likovima.

Danilo Kiš: Enciklopedija mrtvih

Kroz ovo djelo pratimo glavnu junakinju koja boravi u Švedskoj. Gospođa
Kristina Johanson je protagonisticu dovela do Kraljevske biblioteke i pustila je
preko noći kako bi sama mogla istražiti svaki kutak knjižnice. Knjižnica je bila
raspoređena po prostorijama, a svaka prostorija je bila označena jednim
slovom. Protagonistica je došla do prostorije sa slovom M i u jednoj knjizi
pronašla čitavu biografiju svoga oca, do najsitnijih detalja. Ona shvaća da su sve
knjige u ovoj knjižnici Enciklopedije mrtvih. Narednih nekoliko stranica se divi
autorima tih enciklopedija jer su u njima zapisani i najsitniji detalji: od kojeg
drveta je napravljen lijes njegove majke, razmještaj u svim stanovima u kojima
je živio, djevojke s kojima se družio, njegov pogrebni tok i sl. Protagonistica se
zadubila u enciklopediju ne znajući koliko je vremena uopće prošlo. Na
posljednjim stranicama pronalazi cvijet koji je bio osnovni cvjetni motiv koji je
crtao njezin otac. Zatim se budi u vodi. Protagonistica shvaća da je sanjala, ali
zapisala je sve što je vidjela u snu. Pokazala je crtež doktoru koji je liječio
njezina oca. Doktor potvrđuje da je tako izgledao tumor njezina oca. Vidimo
mnoge sličnosti s ostalim postmodernističkim piscima i djelima. Prvo što
primjećujemo je izostanak realnosti. Potpuno je irealno da netko uspije zapisati
nečiju biografiju do najsitnijih detalja i da to napravi za sve ljude koji su umrli.
Nadalje, nerealno je da je protagonističin otac predvidio kako njegov tumor
izgleda. Na samom kraju uočavamo hibridnost zbog ispreplitanja jave i sna.
Vidimo sličnosti s Borgesom. Javlja se motiv sna kao i u djelu Kružne razvaline.
Razlika je što Borgesov junak ne shvaća da sanja sve do zadnjeg trenutka, a
Kišova junakinja odmah shvaća da sanja. Javlja se i motiv knjižnice kao u djelu
Babilonska knjižnica. I jedna i druga knjižnica su podijeljene po prostorijama te
sadrže veliki broj knjiga. Razlikuju se u tome što je Borgesov junak muškarac
dok je Kišov glavni lik žensko. Također, Borgesov lik traži knjigu po knjižnica dok
Kišova protagonistica odmah pronalazi knjigu koju je tražila. Pavličić i Kiš oboje
unose elemente svakodnevice. Potpuno je realno da je glavna junakinja otišla
na putovanje u Švedsku kako bi se odmorila isto kao što je potpuno realno da
Pavličićevi junaci imaju ime i prezime te posao i hobije. Tribuson i Kiš se oboje
bave povijesnim temama. Međutim, Tribuson se koristi stvarnim povijesnim
temama dok se Kiš bavi poviješću protagonističina oca.