Kako smo dočekali vatrene

Osvrt

Kako smo dočekali vatrene dokumentarni je film u produkciji HRT-a koji prikazuje
isječke dočeka Hrvatske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018.
godine. Hrvati su se, izgubivši od Francuske, iz Rusije vratili sa srebrenom medaljom, često
nazivanom „medaljom zlatnog sjaja.“

Gledajući film koji prikazuje gotovo pola milijuna ljudi koji ponosno nose hrvatske
dresove, mašu zastavama, u glas pjevaju navijačke pjesme i glasno viču imena nogometaša
koji su za našu državu osvojili visoko 2. mjesto, teško se ne naježiti i ne pustiti suzu od
ponosa. Događaj je to koji je ujedinio čitavu naciju, slavilo se danima i zaboravilo na
svakidašnje probleme. Nogometaši su također pjevali, plesali i plakali u autobusu otvorenog
krova, okruženi rijekama ljudi u crveno-bijelim kockicama, praćeni stihovima “Srce mi gori“
te se uvjerili kako su ispunili su srce svakog građana ove zemlje i građani su im to nesebično
vratili. Svjetsko prvenstvo 2018., a tako i doček nogometaša, kako u Zagrebu, tako i u
njihovim rodnim gradovima, vjerujem da se nikada neće i ne smije zaboraviti. Međutim, od
tog su događaja prošle nepune tri godine i sve se manje o njemu priča, a sve češće čujemo
negativne komentare na naše igrače. Jesmo li imali prevelika očekivanja od njih nakon
prvenstva? Je li nam ponos „splasnuo“? Ili nam je njihov uspjeh poslužio samo kao razlog za
slavlje?

„Trebamo zapamtiti to što su oni napravili, da nas to nosi dalje u svim životnim
poteškoćama i problemima.“ Jedna je to od izjava žene koja se našla u okupljenoj masi
navijača s kojom se ne bih složio. Istina je da su naši reprezentativci napravili veliku stvar za
našu državu, no kakve zapravo koristi od toga ima mali čovjek? Neosporno je to da smo svi
osjećali sreću i ponos, da je naša mala država postala poznatija i da ju je ovaj događaj na neki
način promovirao, no gdje je sav taj ponos i oduševljenje danas? Pada u zaborav. Gledajući s
druge strane, što bi bilo da su se reprezentacija vratila s osvojenim 5. ili 10. mjestom? Zar bi
to značilo da nisu „ostavili srce na terenu“? Mislim da ne bi. Srce na terenu bi ostavili
svakako, ali mi ih ne bismo tako dočekali. Neupitno je da je uspjeh nogometaša ogroman, no
mislim da smo malo pretjerali sa slavljem. Time smo na neki način diskriminirali ostale
sportaše koji su također postizali nevjerojatne rezultate, ali nikada nisu bili tako dočekani. Još
jedna tema o kojoj se vrlo malo pisalo jest novac. I danas, nakon tri godine, se teško može
doći do podataka koliko je ukupno novca potrošeno za dočeke nogometaša. Možemo samo
usporediti dva naslova članaka: „Doček reprezentativaca u Zadru - na moru, kopnu i u
zraku“, piše 2018. Lider media, dok 2019. Zadarski list piše: „Grad za reprezentaciju
potrošio 590.740 kuna!“. U to je vrijeme kriza u državi pala u drugi plan, a tome su itekako
pridonijeli mediji koji su nas iz sata u sat, iz minute u minutu izvještavali o lokaciji
nogometaša i atmosferi oko njih, kao da ništa drugo u tome trenutku ne postoji. „Hrvati su na
impresivan način proslavili veliki sportski uspjeh i barem na jedan dan zaboravili koliko su
im mizerni i jadni životi.“ pomalo neprimjereno i ružno piše Nacional.hr, no smatram da se
iz toga može izvući dio istine.

David Peić