James Bowen 2svijet Prema Bobu

Book as passion & BalkanDownload
1
James Bowen
SVIJET PREMA
BOBU
Prevela s engleskoga
Lia Paić
Znanje
Zagreb, 2016.
2
Svima onima koji svoje živote posvećuju pomaganju
beskućnicima i životinjama u nevolji.
3
Sadržaj
1. Noćni čuvar ……………………………………………………...1
2. Novi trikovi …………………………………………………….11
3. Bobmobil ……………………………………………………….23
4. Čudan par ………………………………………………………35
5. Duh na stubištu ………………………………………………...45
6. Inspektor za smeće ……………………………………………..53
7. Mačak na hokstonskom krovu ………………………………...63
8. Nitko nije tako slijep …………………………………………...75
9. Bobova velika noć vani ………………………………………...89
10. Priča o dva grada ……………………………………………....97
11. Dvije cool mačke …………………………………………..…113
12. Bobova radost ……………………………………………..….127
13. Državni neprijatelj br. 1 ………………………………..…….139
14. Ponos i predrasude ……………………………………..…….149
4
15. Onaj koji me spašava …………………………………………159
16. Doktor Bob ……………………………………………………173
17. Ulični instinkti ………………………………………………..181
18. Očekivanje Boba. ……………………………………………..191
Epilog – Uvijek ……………………………………………….199
Zahvale ………………………………………………………..207
5
Ima nečega u prisutnosti mačke . . .
koja, čini se, ima koristi od toga što je sama.
LOUIS CAMUTI
Kad bi se čovjeka moglo križati s mačkom, to bi popravilo
čovjeka, ali bi pokvarilo mačku.
MARK TWAIN
6
PRVO POGLAVLJE
Noćni čuvar
Bio je to jedan onih dana, kada sve što može poći krivo i pođe krivo.
Započelo je kad mi budilica nije zazvonila pa sam zaspao, što je značilo da

smo moj mačak Bob i ja već kasnili kad smo krenuli uhvatiti autobus u blizini
moga stana u Tottenhamu, u sjevernom Londonu, na putu za Islington gdje
sam prodavao časopis za beskućnike The Big Issue. Putovali smo jedva pet
minuta kad se sve počelo pogoršavati.
Bob je sjedio u svom uobičajenom položaju, napola spavajući na sjedištu do

mene kad je iznenada podigao glavu i sumnjičavo promatrao. U dvije godine
otkako sam ga susreo, Bobova sposobnost da nanjuši nevolju postala je gotovo
nepogrešivom. U nekoliko trenutaka autobus se ispunio trpkim, žestokim
smradom, a uspaničeni je vozač najavljivao da je naše putovanje »okončano« i
da svi moramo izaći. »Smjesta«.
Nije baš bila evakuacija Titanica, ali autobus je bio tričetvrt pun tako da je
došlo do mnogo kaotičnog guranja i laktanja. Činilo se da se Bobu ne žuri pa
smo pričekali da ostali izađu i bili među posljednjima koji su izašli iz autobusa,
što je, kako se ispostavilo, bila mudra odluka. Autobus možda i jest grozno
smrdio, ali je barem bilo toplo.
Došli smo do stanice nasuprot novom gradilištu odakle su ledeni vjetrovi

šibali velikom brzinom. Bilo mi je drago što sam, dok sam jurio iz stana, oko
Bobova vrata žurno omotao debeli, vuneni šal.
Pokazalo se da ova uzbuna nije bila ništa ozbiljnije od pregrijanog motora,

ali je vozač morao čekati mehaničara autobusne kompanije da to popravi. Tako
7
je, usred mnogo gunđanja i prigovaranja, nas dvadesetak ostalo stajati na

ledeno-hladnom pločniku gotovo pola sata dok smo čekali zamjenski autobus.
Kasnojutarnji je promet bio grozan tako da smo do vremena kad smo Bob i
ja iskočili na našem odredištu, Islington Greenu, putovali dulje od sat i pol. Sad
smo već ozbiljno kasnili. Propustit ću veliku potražnju u vrijeme ručka, jednog
od najunosnijih razdoblja za prodaju časopisa.
Kao i obično, petominutni hod do našeg terena na stanici podzemne

željeznice Angel bio je stani-kreni. Tako je bilo uvijek kad je Bob bio sa mnom.
Ponekad sam hodao, a on je bio na kožnom povodcu, ali češće smo putovali
tako da je sjedio na mojim ramenima znatiželjno gledajući svijet, poput
promatrača na pramcu broda. To nije uobičajeni prizor tako da nikad nismo
mogli hodati dulje od desetak metara, a da ga netko nije poželio pozdraviti ili
pogladiti ili snimiti fotografiju. To mi uopće nije smetalo. On je bio
karizmatičan, upadljiv momak, a ja sam znao da voli pažnju, pod uvjetom da je
prijateljska. Nažalost, to mu nisam mogao uvijek zajamčiti.
Prva osoba koja nas je danas zaustavila bila je sitna ruska gospođa koja je
očito o bavljenju mačkama znala koliko i ja o recitiranju ruske poezije.
»Oh, koschka, tako lijep,« rekla je zadržavši nas u Prolazu Camden, uličici
restorana, barova i dućana antikviteta koja se proteže uzduž južnog dijela
Islington Greena. Zastao sam da ga može prikladno pozdraviti, ali je ona
smjesta posegnula za Bobom i pokušala mu dotaknuti nos. Ne baš mudar potez.
Bobova trenutna reakcija bila je da se žestoko ritne, da se obrani od nje

širokim zamahom šape te vrlo glasnim i naglašenim mijjjaaauuuu. Srećom nije
ogrebao gospođu, ali ju je ostavio pomalo uzdrmanom tako da sam morao
potrošiti nekoliko minuta da se uvjerim da je sve u redu.
»To OK, to OK, ja samo želi biti prijatelj,« rekla je, a bila je blijeda kao krpa.
Bila je postarija i zabrinuo sam se da bi se mogla srušiti od srčanog udara. »Ne
biste to smjeli nikada napraviti životinji, gospođo,« rekao sam joj smiješeći se i
pokušao biti ljubazan koliko je to moguće. »Kako biste vi reagirali da vam je
netko pokušao staviti ruke na lice? Imate sreću da vas nije ogrebao.«
»Nisam ga mislila uznemiriti,« rekla je.
8
Pomalo sam je žalio.
»Hajde vas dvoje, budimo prijatelji,« rekao sam pokušavajući djelovati kao
mirotvorac.
Bob se isprva skanjivao. Zatim se predomislio. Ali je na koncu popustio

dopustivši joj da prijeđe rukom, vrlo blago, po stražnjoj strani njegova vrata.
Gospođa se ponašala vrlo pokajnički i bilo je se vrlo teško osloboditi.
»Ja jako žao, jako žao,« nastavljala je govoriti.
»Nema problema,« rekao sam, sada već spreman na sve samo da krenem.
Kad smo se konačno oslobodili gospođe i stigli do stanice podzemne,

naprtnjaču sam stavio na pločnik tako da se Bob mogao raširiti po njoj — naša
redovna rutina — zatim sam izložio hrpu časopisa koju sam prethodnog dana
kupio od lokalnog koordinatora za The Big Issue u Islington Greenu. Postavio
sam si cilj da danas prodam barem tridesetak primjeraka jer sam, kao i obično,
trebao novac.
Uskoro sam ponovno postao frustriran.
Zlokobni, čelični oblaci lebdjeti su nad Londonom od sredine jutra i prije

no što sam uspio prodati ijedan časopis, nebesa su se otvorila prisilivši Boba i
mene da se sklonimo nekoliko metara dalje od našeg terena, u pothodnik u
blizini banke i nekih poslovnih zgrada.
Bob je žilavo stvorenje, ali doista mrzi kišu, osobito kad je ledeno hladna
kao danas. Izgledao je kao da se smanjio. Činilo se da je njegovo sjajno krzno
boje marmelade također postalo nešto sivlje i manje uočljivo. Nimalo
iznenađujuće, manje ljudi nego obično zaustavilo se kako bi stvorilo gužvu oko
njega pa sam tako prodao i manje časopisa no što je uobičajeno.
Uz kišu koja se činila da neće prestati, Bob je uskoro jasno dao do znanja
da se ne želi zadržavati. I dalje mi je odašiljao vrlo kritične poglede i, poput
neke vrste riđeg ježa, zgrbio se u loptu. Shvatio sam poruku, ali i znao što je
realnost. Približavao se vikend i trebao sam zaraditi dovoljno novca da oboje
možemo dalje. No moja hrpa časopisa i dalje je bila debela kao i kad sam stigao.
9
Kao da se dan nije odvijao dovoljno loše, sredinom poslijepodneva mladi

policajac u odori počeo mi je zadavati muke. Nije to bilo prvi put, a znao sam
da neće biti ni posljednji, ali danas doista nisam trebao tu gnjavažu. Znao sam
zakon; bio sam savršeno ovlašten ovdje prodavati časopis. Imao sam svoju
registriranu osobnu ispravu uličnog prodavača i, osim ako izazivam javnu
smetnju, mogu prodavati časopise na ovom mjestu od zore do sumraka.
Žalosno, činilo se da on nema ništa pametnije za raditi pa je ustrajao na tome
da me pretraži. Nisam imao pojma zbog čega me pretraživao, po svoj prilici
zbog droge ili opasnog oružja, ali nije pronašao nijedno.
Nije bio previše zadovoljan zbog toga pa je tako počeo postavljati pitanja o
Bobu. Objasnio sam da je legalno registriran na mene i da je mikročipiran. Čini
se da je to još više pogoršalo njegovu zlovolju pa je otišao djelujući turobno kao
vrijeme.
Ustrajao sam još nekoliko sati, ali do rane večeri, kad su uredski službenici već
bili otišli kući i ulice se počele ispunjavati pijancima i klincima koji izazivaju
nevolje, odlučio sam otići.
Bio sam mrzovoljan; jedva sam uspio prodati deset časopisa i prikupiti samo
djelić onoga što obično očekujem da ću zaraditi. Dovoljno sam vremena proveo
živeći od limenki graška po sniženoj cijeni i jeftinijih štruca kruha da sam znao
kako neću skapati od gladi. Imao sam dovoljno novca da pokrijem potrošnju
plina i struje te kupim obrok ili dva i za Boba. Ali to je značilo da ću tijekom
vikenda vjerojatno trebati ponovno krenuti na posao, nešto što doista nisam
želio, uglavnom zbog toga što je prognozirano još kiše i što sam se i sam osjećao
loše.
Dok sam sjedio u autobusu na putu kući, osjećao sam kako mi prvi znakovi
gripe prodiru u kosti. Boljelo me i imao sam nalete vrućice. Sjajno, samo mi je
još to nedostajalo, pomislio sam opuštajući se na sjedalu autobusa i prepuštajući
se dremuckanju.
Do sada se nebo već pretvorilo u crnu boju nalik tinti, a ulične su svjetiljke
bile u punome sjaju. Bilo je nečega u noćnom Londonu što je očaravalo Boba.
Dok sam tonuo u san i prenuo se iz njega, on je sjedio i zurio kroz prozor,
izgubljen u vlastitu svijetu.
10
Promet u Tottenhamu bio je jednako gust kao i ujutro te je autobus mogao

samo miljeti puževim korakom. Negdje nakon Newington Greena vjerojatno
sam čvrsto zaspao.
Probudio me osjećaj laganog tapkanja po nozi i osjećaj da brkovi lagano

dotiču moj obraz. Otvorio sam oči i vidio Bobovo lice blizu svojega, dok me
šapom tapkao po koljenu.
»Što je?« rekao sam blago zlovoljno.
On je samo nakrivio glavu kao da pokazuje prema prednjoj strani autobusa.

Zatim se pokrenuo sa sjedala prema prolazu dobacujući mi blago zabrinute
poglede dok je to radio.
»Kuda si krenuo?« upravo sam htio upitati, ali sam pogledao van i shvatio
gdje smo.
»Oh, sranje,« rekao sam smjesta skočivši sa sjedala.
Pograbio sam svoju naprtnjaču i dodirnuo gumb u posljednji čas. Trideset

sekunda kasnije i bilo bi prekasno. Da nije bilo mog malog noćnog čuvara,
projurili bismo pokraj naše autobusne stanice.
Na putu kući navratio sam do samoposluge na uglu naše ulice i kupio si

jeftine tablete protiv gripe. Bobu sam također kupio neke grickalice i vrećicu
njegove omiljene pileće večere — bilo je to, na kraju krajeva, najmanje što sam
mogao učiniti. Bio je to jadan dan i bilo bi lako žaliti samoga sebe. Ali, ponovno
u toplini malog, jednosobnog stana, promatrajući Boba kako proždrljivo jede
hranu, shvatio sam da, ustvari, nemam razloga žaliti se. Da sam ostao spavati u
autobusu mnogo duže lako sam mogao završiti miljama daleko. Gledajući kroz
prozor vidio sam da je vrijeme, u najmanju ruku, postajalo sve gore. Da sam
ostao vani na toj kiši, lako sam mogao razviti nešto mnogo gore od blage gripe.
Ipak sam to uspješno izbjegao.
Znao sam da sam imao sreće i u dubljem smislu. Stara poslovica kaže da je
mudar čovjek onaj koji se ne žali zbog stvari koje nema već je zahvalan za dobre
stvari koje ima.
Nakon večere sjeo sam na sofu umotan u deku i pijuckao grog od meda,
limuna i vrele vode nadoliven s nešto malo viskija iz stare minijature. Pogledao
11
sam u Boba koji je zadovoljno dremuckao na svom omiljenom mjestu blizu

radijatora, odavno zaboravivši nevolje od ranije. U tom času nije mogao biti
sretniji. Rekoh sebi da bih i ja trebao promatrati svijet na isti način. U ovom
trenutku moga života bilo je toliko mnogo dobrih stvari zbog kojih sam trebao
biti zahvalan.
Sad je prošlo malo više od dvije godine otkako sam našao Boba kako leži ranjen
u prizemlju ove iste stambene zgrade. Kad sam ga opazio na slabom svjetlu
hodnika, izgledao je kao da ga je napala druga životinja. Imao je rane sa stražnje
strane nogu i po tijelu.
Najprije sam pomislio da pripada nekome, ali — nakon što sam ga viđao
nekoliko dana na istom mjestu — odnio sam ga gore u svoj stan i njegovao do
ozdravljenja. Morao sam pljunuti gotovo svaki peni koji sam imao kako bih mu
kupio lijek, ali bilo je vrijedno toga. Uistinu sam uživao u njegovu društvu i
brzo smo stvorili dobar odnos.
Pretpostavio sam da će to biti kratkotrajna veza. Činilo se da je lutalica pa

sam prirodno pretpostavio da će se vratiti na ulice. Ali nije me htio napustiti.
Svakog sam ga dana stavljao van i pokušavao ga poslati njegovim putem i
svakog me dana slijedio niz cestu ili se pojavljivao u hodniku navečer
pozivajući se na noćenje. Kažu da mačke odabiru tebe, a ne obratno. Shvatio
sam da je on odabrao mene kad me jednog dana slijedio do autobusne stanice
na Tottenham High Roadu udaljene milju ili više. Bili smo daleko od kuće pa
kad sam ga otjerao i promatrao kako nestaje u živahnom mnoštvu, pomislio
sam da ga vidim posljednji put. No, dok je autobus kretao, pojavio se niotkuda,
uskočio kao riđa mrlja, smjestio se na sjedalo do moga. I to je bilo to.
Otada smo bili nerazdvojni, par izgubljenih duša koje sastavljaju kraj s
krajem na ulicama Londona.
Slutio sam da smo zapravo srodne duše, svaki je od nas pomagao onom
drugome iscijeliti rane problematične prošlosti. Dao sam Bobu društvo, hranu
i toplo mjesto na koje će noću položiti glavu, a zauzvrat on je meni dao novu
nadu i svrhu u životu. Blagoslovio je moj život privrženošću, ljubavlju i
raspoloženjem, kao i osjećajem odgovornosti koji nikad ranije nisam osjetio.
12
Također mi je dao i neke ciljeve te pomogao sagledati svijet jasnije no što sam
mogao dugo, dugo vremena.
Duže od desetljeća bio sam ovisnik o drogi, spavao neudobno u vežama i

skloništima za beskućnike ili u nužnom smještaju u blizini Londona. Golemu
komadinu tih izgubljenih godina bio sam nesvjestan bilo čega, na heroinu,
umrtvljen od osamljenosti i bola svoga svakodnevnog života.
Kao beskućnik postao sam nevidljiv većini ljudi. Kao rezultat toga,
zaboravio sam kako funkcionirati u stvarnome svijetu i kako komunicirati s
ljudima u mnogim situacijama. Na neki sam način bio dehumaniziran. Bio sam
mrtav za svijet. Uz Bobovu pomoć polagano sam se vraćao u život. Osjetno sam
napredovao u oslobađanju droge skidajući se s heroina i zatim metadona. I dalje
sam bio na lijekovima, ali sam vidio svjetlo na kraju tunela i nadao se da ću
uskoro biti potpuno čist.
Nije to bilo jednostavno jedrenje, daleko od toga. To nikada nije

jednostavno za ovisnika koji se oporavlja. I dalje sam običavao praviti dva
koraka naprijed i jedan natrag, a raditi na ulici nije pomagalo. Nije to bilo
okruženje koje je prepuno darova ljudske ljubaznosti. Nevolja je uvijek bila iza
ugla ili se barem činilo da je za mene tako. Bio sam majstor u privlačenju
nevolje. Uvijek sam to bio.
Istina je da sam očajnički čeznuo da se oslobodim tih ulica i ostavim taj život
iza sebe. Nisam imao pojma kako bi to bilo moguće, ali želio sam pokušati.
Za sada, važno je bilo cijeniti to što imam. Po mjerilima većine ljudi baš se
i nije činilo mnogo. Nikada nisam imao puno novaca i nisam živio u blistavom
stanu ili imao auto. Ali je moj život bio na mnogo boljem mjestu nego što je
bio u nedavnoj prošlosti. Imao sam svoj stan i radio sam kao prodavač The Big
Issuea. Po prvi put u mnogo godina kretao sam se u pravom smjeru — i imao
sam Boba koji mi je nudio prijateljstvo i vodio me mojim putem.
Ustao sam i uputio prema krevetu na rani počinak, sagnuo sam se i nježno
ga pogladio po stražnjoj strani vrata.
»Gdje bih dovraga, bio bez tebe, mali momče?«
13
DRUGO POGLAVLJE
Novi trikovi
Svi smo mi stvorenja od navika, a ni ja ni Bob se ne razlikujemo od svih drugih.

Naši zajednički dani započinju dobro poznatom rutinom. Neki ljudi svoja jutra
započinju slušanjem radija, drugi vježbanjem ili šalicom čaja ili kave. Bob i ja
započinjemo naša igranjem igrica.
Onog trenutka kad se probudim i ustanem, on se iskobelja iz svog ležaja u

kutu spavaće sobe, došeta do moje strane kreveta i počne znatiželjno zuriti u
mene. Uskoro nakon toga počinje stvarati živahnu buku, pomalo nalik
telefonu. Zvvvvvvvrrrrrr, zvvvvvmrrr.
Ako to ne pridobije moju punu pažnju počinje proizvoditi drugačiju buku,

nešto malo tugaljiviju i molećiviju buku, nešto kao vaaaaau. Katkad stavi svoje
šape na madrac i podigne se tako da su nam oči gotovo u istoj razini.
Tada lupka šapom u mom smjeru, zamalo kao da me gurka da prepoznam

njegovu poruku: »Ne ignoriraj me! Budan sam satima i gladan sam, pa gdje je
moj doručak?« Ako je moj odgovor prespor, ponekad pojačava napad šarma i
čini ono što ja zovem »mačkom u čizmama«. Poput lika u filmovima o Shreku,
stoji tamo na madracu i začuđeno zuri u mene svojim prodornim zelenim
očima. Dirljivo je sladak — i sasvim neodoljiv. Uvijek me nasmije. I to uvijek
funkcionira.
Stalno držim paketić njegovih omiljenih zalogaja u ladici uz krevet. Ovisno

o tome kako se osjećam, možda mu dopustim da dođe gore na krevet na
maženje ili na čašćenje ili, ako sam raspoložen za igru, bacim ih na tepih da ih
lovi naokolo. Često provedem prvih nekoliko minuta dana dobacujući mu
zalogajčiće i promatrajući ga kako ih dolje hvata. Mačke su izvanredno okretna
14
stvorenja pa ih Bob često presretne u letu, poput igrača kriketa ili bejzbola koji
uhvati loptu na vanjskome polju igrališta. Skoči i uhvati ih šapama. Nekoliko
ih je puta čak uhvatio ustima. To je pravi spektakl.
U drugim zgodama, ako sam umoran ili nisam raspoložen za igranje, sam
će se zabaviti.
Jednog ljetnog jutra, primjerice, ležao sam na krevetu i gledao jutarnji TV

program. Ukazivalo je na to da će biti doista vruć dan, a to se već osjećalo na
petom katu naše zgrade. Bob je bio sklupčan na sjenovitom mjestu u spavaćoj
sobi, činilo se da spava. Ili sam tako pretpostavio.
Odjednom se uspravio, skočio na krevet i, koristeći ga gotovo kao

trampolin, bacio se na zid iza mene tresnuvši ga prilično teško svojim šapama.
»Bobe, koji ti je vrag?« rekao sam iznenađen. Pogledao sam na krevet i vidio
da tamo leži mala stonoga. Bob ju je promatrao i očito je bio spreman zdrobiti
je u ustima.
»Oh, nećeš druže,« rekao sam jer sam znao da kukci mogu biti otrovni za
mačke. »Ne znaš gdje je to sve bilo.«
Prostrijelio me pogledom kao da kaže »kvaritelj veselja«.
Uvijek sam bio zapanjen Bobovom brzinom, snagom i okretnošću. Netko

mi je jednom natuknuo da je sigurno u srodstvu s mačkom pasmine Maine
Coon ili risom ili nekom vrstom divlje mačke. Sasvim je moguće jer Bobova je
prošlost potpuna tajna za mene. Ne znam koliko je star i ne znam ništa o životu
koji je vodio prije nego što sam ga pronašao. Ako ne napravim njegovu DNK
analizu, nikada neću znati odakle je ili tko su mu bili roditelji. Uostalom, da
budem iskren, nije me ni briga. Bob je Bob. I to je jedino što trebam znati.
Nisam ja bio jedini koji je naučio voljeti Boba zato što je šarena, nepredvidljiva
pojava.
Bilo je proljeće 2009. i do tada smo Bob i ja prodavali The Big Issue malo
više od godinu dana. U početku smo imali teren ispred stanice podzemne
željeznice Covent Garden u središtu Londona. Ali smo se premjestili u Angel,
15
Islington, gdje smo izborili malu nišu za sebe, a Bob je stvorio malu ali
oduševljenu gomilu obožavatelja.
Koliko sam znao, bili smo jedini ljudsko/mačji tim koji je prodavao The Big
Issue u Londonu. Ako je i postojao neki drugi, sumnjao sam da je mačji dio
partnerstva bio konkurencija Bobu kad je riječ o privlačenju — i
zadovoljavanju — mnoštva.
Tijekom naših prvih dana zajedno, dok sam još bio ulični zabavljač koji
svira gitaru i pjeva, on bi sjedio tamo, poput Buddhe, promatrao svijet koji ide
za svojim poslom. Ljudi su bili očarani — a ja mislim i pomalo hipnotizirani —
njime i zastali bi, pogladili ga i porazgovarali s njim. Često bi priupitali za našu
priču, a ja bih im govorio kako smo se sreli i stvorili naše partnerstvo. I to bi
otprilike bilo to.
Otkako smo počeli prodavati The Big Issue, međutim, postao je mnogo
aktivniji. Često bih sjeo na pločnik da se poigram s njim i razradili smo
nekoliko trikova.
Započelo je samo Bobovim zabavljanjem ljudi. Volio se igrati pa sam donio

igračkice koje bi on razbacivao i hvatao. Omiljena mu je bila mali sivi miš koji
je nekoć bio ispunjen mačjom metvicom.
Već odavno u mišu nije ostalo ni traga od mačje metvice i sad je bio
islužena, mokra i zablaćena te prilično jadna stvarčica. Šavovi su se počeli
rastvarati i, iako je uvijek bio siv, sad je postao stvarno prljava nijansa sive.
Imao je veliku količinu drugih igračaka, neke od njih dali su mu obožavatelji.
Ali je »kržljavi miš«, kako sam ga zvao, i dalje bio njegova najdraža igračka.
Dok smo sjedili s vanjske strane stanice podzemne željeznice Angel držao
bi ga u ustima tresući ga s jedne strane na drugu. Katkad bi ga zavrtio držeći ga
za rep i pustio tako da bi odletio nešto dalje, a zatim bi se bacio na njega i cijelu
igru započeo ispočetka. Bob je volio loviti prave žive miševe tako da je
očigledno oponašao taj lov. To bi uvijek zaustavilo ljude u prolazu, a poznavao
sam neke svakodnevne putnike koji bi proveli deset minuta stojeći tamo kao
da su hipnotizirani Bobom i njegovom igrom.
Više iz dosade nego zbog ičeg drugog i ja sam se počeo igrati s njim na
pločniku. Započeli bismo s igrom rukovanja. Ja bih pružio ruku, a Bob bi
16
ispružio svoju šapu da je prihvati. Samo smo ponavljali ono što smo radili kod
kuće, ali se činilo da su ljudi to smatrali dražesnim. Stalno su se zaustavljali i
promatrali nas snimajući fotografije. Da sam svaki put dobio funtu kad bi se
netko — obično gospođa — zaustavio i rekao nešto kao »aah, kako je to slatko«
ili »to je divno« bio bih dovoljno bogat da, pa recimo, ne moram više sjediti na
pločniku.
Smrzavanje stražnjice na ulicama baš i nije najbolja zabava tako da je moje

igranje s Bobom postalo više od jednostavne zabave za prolazeća mnoštva.
Pomoglo mi je da mi prođe vrijeme i da malo više uživam u danima. Nisam to
mogao poreći: također je pomoglo ohrabriti ljude da kupe primjerke časopisa.
To je bio još jedan od blagoslova Bobova boravka kod mene.
Do sada smo na stanici Angel proveli već tolike sate da smo svoju predstavu
počeli razvijati malo dalje.
Bob je volio svoje zalogajčiće, a ja sam znao da će se vinuti do izvanrednih

visina da ih dohvati. Tako, primjerice, ako sam držao kolačić tri ili više stopa
iznad njega, stao bi na stražnje noge u nastojanju da mi iz ruku ščepa zalogaj.
Obavio bi šape oko mog zgloba da se vrati u ravnotežu, a zatim bi ga jednom
šapom pokušao dograbiti.
Predvidljivo, to bi izazvalo buru oduševljenja. Do sada su sigurno već

stotine ljudi hodale ulicama Londona sa slikama Boba koji poseže za nebom u
mobitelima i fotoaparatima.
Nedavno smo taj trik razradili još bolje. Stisak koji je primijenio kad je
uhvatio moje ruke kako bi dograbio grickalicu bio je čvrst poput škripa. Tako
bih ga svako toliko polagano i vrlo blago podigao u zrak kako bi se njihao
nekoliko centimetara iznad zemlje.
Visio bi tako nekoliko sekunda dok se ne bi pustio i pao ili bih ga ja lagano
spustio na zemlju. Naravno da bih uvijek provjerio da ima meko prizemljenje
i obično bih stavio naprtnjaču ispod njega.
Što smo više predstava izvodili, činilo se da nam više ljudi odgovara i
postajali su velikodušniji, ne samo u kupovanju The Big Issuea.
17
Od prvih dana na Angelu ljudi su bili nevjerojatno ljubazni, ostavljali bi

obroke i grickalice ne samo za Boba nego i za mene. Ali su nam počeli davati i
komade odjeće, često rukom pletene ili one koje su sami šili.
Bob je sad već imao kolekciju šalova u svim mogućim bojama. Toliko,
ustvari, da mi je po nestajalo mjesta da ih sve zadržim. Vjerojatno ih je imao
dva tuceta ili čak i više! Uskoro će za šalove postati isto ono što je Imelda
Marcos bila za cipele.
Ponekad je bilo i pomalo neodoljivo znati da dobivamo takvu toplinu,

podršku i ljubav. Ali se nikada ni na trenutak nisam zavaravao da ima i onih
koji osjećaju potpuno drugačije prema nama. I nikad nisu bili jako daleko...
Približavao se petak navečer, dio tjedna kad je prometna gužva najveća, a

gomile koje prolaze pokraj stanice Angel iz minute u minutu postaju sve gušće.
Dok sam kružio ulicom pokušavajući prodati svoju hrpu časopisa, Bob je bio
potpuno nesvjestan meteža, odsutno je mahao repom s jedne strane na drugu
dok je ležao na mojoj naprtnjači na pločniku.
Tek kad je sve zamrlo, oko devetnaest sati, primijetio sam gospođu kako
stoji malo dalje od nas. Nisam imao pojma koliko je dugo tamo stajala, ali je
usredotočeno, gotovo opsjednuto, zurila u Boba.
Iz načina kako je mrmljala i povremeno kimala glavom, naslutio sam da nas

nekako ne odobrava. Nisam je namjeravao uvlačiti u razgovor, najmanje zato
što sam bio prezaposlen pokušavajući prodati posljednjih nekoliko primjeraka
časopisa prije vikenda.
Nažalost, ona je imala drugačije ideje.
»Mladiću, zar ne vidite da je ova mačka u nevolji?« rekla je približavajući

nam se.
Vanjštinom je nalikovala školskoj učiteljici ili čak ravnateljici škole, iz neke

javne škole za višu klasu. Bila je srednjih godina, govorila je odsječnim,
kristalnim engleskim akcentom i bila odjevena u prljavu i neizglačanu suknju
18
od tvida i jaknu. S obzirom na njezin nastup odmah sam posumnjao da bi je

ijedna škola zaposlila. Bila je otresita, na granici agresivnosti.
Naslutio sam da je nevolja na pomolu pa joj nisam odgovorio. Ona je,

međutim, očigledno čvrsto odlučila započeti svađu.
»Promatrala sam vas neko vrijeme i vidim da vaš mačak maše repom. Znate
li što to znači?« upitala je.
Slegnuo sam ramenima. Znao sam da će u svakom slučaju ona sama

odgovoriti na vlastito pitanje.
»To znači da nije sretan. Ne biste ga smjeli ovako iskorištavati. Mislim da

niste sposobni brinuti se za njega.«
Bio sam toliko puta u sličnoj situaciji otkako smo Bob i ja počeli zajedno
raditi na ulicama. Ali bio sam pristojan pa sam, umjesto da kažem gospođi da
se ne miješa u tuđe poslove, umorno još jednom počeo braniti sebe.
»Maše repom jer je zadovoljan. Da nije želio biti ovdje, gospođo, brzo bi
otišao. On je mačak. Oni odabiru s kim žele biti. Može pobjeći kadgod poželi.«
»Pa zašto je onda na povocu?« ispalila je samodopadna izraza lica.
»Na povocu je samo ovdje i kad smo na ulici. Jednom je pobjegao i bio
užasnut kad me nije mogao pronaći. Puštam ga da obavi svoje potrebe. Dakle,
ponavljam, da nije bio sretan, kako vi tvrdite, bio bi otišao onoga trena kad sam
mu skinuo povodac, zar ne?«
Vodio sam ovakav razgovor stotinama puta ranije i znao sam da bi za 99

ljudi od njih 100 ovo bio razborit i prihvatljiv odgovor. Ali ova je gospođa bila
dijelom onog jednog postotka koji nikada ne bi povjerovao mojoj riječi. Bila je
jedan od onih ljudi koji u sve sumnjaju i smatraju da su uvijek u pravu, a ti si
uvijek u krivu — i još više u krivu ako si dovoljno drzak da ne shvatiš njihovo
mišljenje.
»Ne, ne, ne. Dobro je poznata činjenica da ako mačka maše repom, to je
znak da je u nevolji,« rekla je, sad još življe. Zamijetio sam da joj je lice bilo
poprilično crveno. Mahala je rukama i prilično prijeteći koračala oko nas.
19
Mogao bih reći da je Bobu bilo neugodno zbog nje; imao je silno dobar radar
kad je trebalo prepoznati neugodnost. Ustao je i krenuo uzmicati prema meni
tako da je sada stajao između mojih nogu, spreman skočiti izmaknu li stvari
kontroli.
Jedno ili dvoje drugih ljudi zaustavilo se znatiželjni da vide oko čega je sve
to komešanje tako da sam znao da imam svjedoke učini li gospođa ili kaže bilo
što neprikladno.
Nastavili smo se prepirati još minutu ili dvije. Pokušao sam umiriti njezine
strahove rekavši joj ponešto o nama.
»Zajedno smo već duže od dvije godine. Ne bi bio sa mnom ni dvije minute
da loše postupam s njim,« rekao sam u jednom trenu. Ali bila je nepopustljiva.
Štogod sam rekao, samo je odmahivala glavom i podsmjehivala se. Jednostavno
nije bila spremna saslušati moje mišljenje. Bilo je to do krajnjih granica
frustrirajuće, ali nisam mogao učiniti ništa više. Pomirio sam se s činjenicom
da ima pravo na svoje mišljenje. »A zašto se ne složimo da imamo različita
mišljenja?« rekao sam u jednom trenu.
»Hffff, « rekla je zamahujući rukama prema meni. »Ne slažem se ni sa čime

što kažete, mladiću.«
Konačno, na moje silno olakšanje, okrenula se da ode mrmljajući i

odmahujući glavom dok se miješala u gomilu koja se gurala oko ulaza u stanicu
podzemne željeznice.
Promatrao sam je trenutak, ali mi je pažnju odvratio par kupaca. Srećom,

njihovo je stajalište bilo potpuno suprotno od onoga koje je pokazala ova
gospođa. Njihovi su osmijesi bili dobrodošlo olakšanje.
Jednome od njih pružao sam sitniš kad sam začuo buku iza sebe koju sam
odmah prepoznao. Bio je to glasan, prodoran miiijaaauuuuu. Okrenuo sam se i
vidio ženu u kostimu od tvida. Ne samo da se vratila, sad je Boba držala u svojim
rukama.
Nekako ga je, dok mi je pažnja bila zaokupljena nečim drugim, uspjela

zahvatiti i podići s naprtnjače. Sad ga je nespretno tetošila, bez privrženosti ili
empatije, jedna joj je ruka bila ispod želuca, a druga na leđima. Bilo je to čudno,
20
kao da nikada u svom životu nije podigla neku životinju. Mogla je držati komad
mesa koji je upravo kupila u mesnici ili krupno povrće na tržnici.
Bob je očito bio bijesan zbog takvog grubog postupanja i migoljio se kao lud.
»Što dovraga, namjeravate?« viknuo sam. »Spustite ga, smjesta, ili ću pozvati
policiju.«
»Treba ga odvesti negdje na sigurno,« rekla je, a na sve crvenijem licu

ukazivao joj se blago smućen izraz.
Oh, Bože, ne, sprema se pobjeći s njim, pomislio sam, pripremao sam se
ispustiti svoju hrpu časopisa i krenuti u vruću potjeru ulicama Islingtona.
Srećom, ona to još nije bila smislila jer je Bobov dugi povodac još uvijek bio
privezan za naprtnjaču.
»Ne, nećete,« rekao sam stupajući naprijed da je spriječim.
Moj ju je pokret zatekao nespremnu što je Bobu dalo priliku. Ispustio je

drugi miiijaaauuuuu i oslobodio se ženina čvrstog stiska. Nije ju ogrebao, ali je
ukopao svoje šape u njezinu ruku, što ju je prisililo da se uspaniči i iznenada ga
je spustila na pločnik.
Prizemljio se uz mukli udarac, zatim je na trenutak stajao režeći i sikćući i

keseći zube na nju. Nikada ga nisam vidio tako agresivnog prema nekome ili
nečemu.
Nevjerojatno, iskoristila je taj argument protiv mene.
»Ah, gle, vidite, on je ljut,« rekla je, pokazivala je na Boba i obraćala se

ljudima koji su promatrali odvijanje događaja.
»Ljut je jer ste ga podigli bez njegova dopuštenja,« rekao sam. »Samo meni
dopušta da ga podignem.«
Nije popuštala tako lako. Očito je osjetila da ima nekakvu publiku i

namjeravala im je odglumiti.
»Ne, on je ljut zbog načina kako postupate s njim,« rekla je. »Svatko to može
vidjeti. Zbog toga bi vam ga trebalo oduzeti. On ne želi biti s vama.«
21
Ponovno smo stigli do trenutka kad su svi zadržali dah čekajući da vide što
će se dalje događati. Bob je prekinuo tišinu.
Ženi je uputio doista preziran pogled, zatim je bešumno krenuo natrag

prema meni. Počeo je trljati glavu o vanjsku stranu moje noge i počeo glasno
presti kad sam spustio ruku da ga pogladim.
Zatim je sjeo na zemlju i ponovno me nestašno pogledao, kao da kaže,

»Možemo li sada nastaviti s još nekoliko trikova?« Prepoznavši taj pogled,
zavukao sam ruku u džep kaputa i izvadio grickalicu. Gotovo smjesta Bob se
podigao na stražnje noge i pograbio mi ruke. Zatim sam mu grickalicu spustio
u usta izmamivši nekoliko glasnih aaaahova odnekud iza sebe.
Bilo je prilika kad su Bobova inteligencija i sposobnost razumijevanja

onoga što se događa oko njega bile nevjerojatne. Ovo je bio jedan od takvih
trenutaka. Bob je u potpunosti zabavio gomilu. Kao da je želio dati izjavu. Kao
da je govorio: »Ja sam s Jamesom i ja sam doista sretan što sam s Jamesom. I
svatko tko kaže drugačije griješi. Kraj priče.« To je svakako poruka koju je
većina promatrača primila. Jedno ili dvoje njih bili su poznata lica, ljudi koji su
i ranije kupovali časopise od mene ili su se zaustavljali pozdraviti Boba.
Okrenuli su se ženi u kostimu od tvida i pojasnili joj situaciju.
»Poznajemo ovoga momka. On je cool,« rekao je mladi čovjek u poslovnom

odijelu.
»Da, pustite ga na miru. Nikome ne čine nikakvu štetu i doista se dobro

brine za svoga mačka,« rekla je druga sredovječna gospođa. Jedno ili dvoje
drugih ljudi također su pružili podršku. Iako su različiti glasovi upadali u
razgovor, nijedan od njih nije podupro gospođu u kostimu od tvida.
Izraz koji se tada pokazao na njezinu licu ispričao je vlastitu priču. Postala
je crvenija nego ikad, u stvari gotovo ljubičasta. Frfljala je i gunđala na trenutak
ili dva, ali bez ikakva smisla. Očito je konačno shvatila situaciju i uvidjela da je
ovu bitku izgubila. Tako je okrenula pete i nestala još jednom u gomili, ovoga
puta — hvala Bogu — za stalno.
»Jeste li OK, Jamese?« upitao je jedan od promatrača kad sam se sagnuo

provjeriti Boba. Glasno je preo, ali mu je disanje bilo mirno i nije bilo nikakva
znaka bilo kakve ozljede kad ga je ispustila na tlo.
22
»Dobro sam, hvala,« rekao sam, ali nisam bio potpuno iskren.
Mrzio sam kad bi ljudi mislili da na neki način iskorištavam Boba. To me

duboko vrijeđalo. Na neki smo način bili žrtve svojih okolnosti. Bob je želio
biti sa mnom, u to sam bio potpuno siguran. To je dokazao puno puta. Nažalost,
u ovom je trenutku to značilo da mora provoditi svoje dane sa mnom na
ulicama. To su bile jednostavne činjenice moga života. Nisam imao izbora.
Loša strana je da nas je to učinilo lakim metama, osobama izloženim osudi

ljudi. Imali smo sreće jer većina nas je ljudi procjenjivala dobrima. Naučio sam
prihvatiti da će uvijek biti onih koji neće.
23
TREĆE POGLAVLJE
Bobmobil
Bilo je blago, rano ljetno poslijepodne i odlučio sam ranije prekinuti s poslom.
Sunčano vrijeme kao da je izmamilo osmijeh na svačijem licu i ja sam izvukao
korist od toga, prodao sam svoju zalihu časopisa za nekoliko sati.
Otkako sam počeo prodavati The Big Issue prije nekoliko godina naučio
sam biti razborit pa sam odlučio uložiti nešto novca u kupnju dodatnih časopisa
za ostatak tjedna. S Bobom na ramenima uputio sam se prema Riti,
koordinatorici na sjevernoj strani Islington High Streeta, na putu prema
autobusu za povratak kuci.
Izdaleka sam vidio da vodi živahan razgovor sa skupinom uličnih

prodavača u crvenim prslucima koji su se nagurali oko nečega. Pokazalo se da
je to bicikl. Dobro sam se slagao s Ritom pa sam znao da se mogu obzirno
zafrkavati.
» Što je ovo, Rita?« našalio sam se. »Krećeš na Tour de France?«
»Ni ne pomišljaj na to, Jamese,« nasmijala se. »Netko mi ga je upravo uvalio

u zamjenu za deset časopisa. Doista ne znam što ću s njim, da budem iskrena.
Bicikli baš i nisu moj interes.«
Bilo je očigledno da bicikl nije u prvorazrednom stanju. Bilo je tragova hrđe

na upravljaču, a staklo na prednjem svjetlu je napuklo. Boja je na nekoliko
mjesta bila okrhnuta i zarezana, a još je k tomu jedan od blatobrana bio napola
slomljen. Izgledalo je, ipak, da je mehanički u prihvatljivu stanju.
»Je li u voznom stanju?« upitao sam Ritu.
24
»Mislim da je,« slegnula je ramenima. »Promrmljao je nešto o tome da treba

malo pripaziti na jednu kočnicu, ali to je sve.«
Vidjela je da moj um radi prekovremeno.
»Zašto ga ne isprobaš?«
»Zašto ne?« rekao sam. »Možeš li pripaziti na Boba trenutak?«
Nisam baš bio Bradley Wiggins*, ali sam tijekom djetinjstva vozio bicikl i
ponovno u Londonu. Kao dio rehabilitacije nekoliko godina ranije nakratko
sam bio uključen u tečaj biciklizma pa sam ponešto znao o održavanju bicikala.
Dobro sam se osjećao shvativši da nešto od tog usavršavanja nije uzalud
potrošeno.
Predavši Bobov povodac, uzeo sam bicikl i preokrenuo ga kako bih ga

dobro pregledao. Gume su bile napuhane, a izgledalo je da je lanac dobro
nauljen i da se okreće prilično slobodno. Sjedalo je bilo malo prenisko za mene
pa sam ga malo podigao. Zatim sam izveo bicikl na cestu i na brzinu ga
isprobao. Zupčanici su bili ponešto kruti i, kao što me Rita upozorila, prednje
kočnice nisu ispravno radile. Morao sam primijeniti maksimalan pritisak na
ručicu da postignem ikakvo kočenje, no ni to nije bilo dovoljno da se bicikl
zaustavi. Računao sam da je problem u žici unutar kabela. Bit će to lako
popraviti, nagađao sam. Stražnje su kočnice, međutim, bile u redu, i to je bilo
sve što sam trebao znati.
»Što to znači?« rekla je Rita kad sam je o svemu tome izvijestio.
»To znači da je dobar za vožnju,« rekao sam.
Do tada sam već bio odlučio.
»Znaš što, dat ću ti deseticu za njega,« rekao sam.
_____
*Sir Bradley Mare Wiggins, (rođen 28. travnja 1980.) profesionalni je britanski biciklist koji se
natječe za tim WIGGINS. Nadimkom »Wiggo«, započeo je biciklističku karijeru na stazi, ali je prešao
na cestovni biciklizam i jedan je od nekoliko biciklista koji je požnjeo značajan uspjeh na elitnoj
razini u obje vrste profesionalnog biciklizma.
25
»Stvarno. Siguran si?« upitala je Rita, pomalo iznenađena.
»Da,« odgovorio sam.
»OK, dogovoreno. Trebat će ti i ovo,« rekla je tražeći ispod svojih kolica i

izvadila prilično izobličenu, staru crnu biciklističku kacigu.
Oduvijek sam volio stvarati zalihe, sakupljao sam svakojake sitnice i neko
je vrijeme moj mali stan bio pun svakakve starudije, od krojačkih lutaka do
cestovnih znakova. Ali ovo je bilo drugačije. Ovo je bilo jedno od prvih i
razboritih ulaganja koje sam napravio u posljednje vrijeme. Znao sam da će
bicikl biti koristan u Tottenhamu gdje sam ga mogao koristiti za kratka
putovanja do dućana ili liječnika. Vrlo ću brzo vratiti tih deset funta kroz
ušteđene autobusne karte. Za duža putovanja na posao u Angel ili u središnji
London i dalje ću koristiti autobus i podzemnu. To je putovanje bilo previše
nesigurno za bicikliranje zbog prometnih ulica i križanja koje sam morao
svladati. Neki su od njih bile poznate točke biciklističkih nezgoda.
Tek tada, dok sam u mislima planirao putovanja koja ću odsada moći
prelaziti biciklom, odjednom sam se dosjetio.
»Ah, a kako ću ga otpremiti kući?«
Vozači autobusa ne dopuštaju ukrcavanje bicikala, a nije bilo izgleda da ga

ukrcam u podzemnu. Smjesta bi me zaustavili, već na rampi. Mogao sam ga
otpremiti nadzemnom željeznicom, ali nije bilo linija koje bi prolazile u blizini
mojega stana.
Postoji samo jedna mogućnost, pomislio sam.
»OK, Bobe, čini se da ćemo ti i ja ovo odvesti kući,« rekao sam.
Bob je upijao sunce na pločniku u blizini Rite, ali me cijelo vrijeme

promatrao. Kad sam sjeo na bicikl, nakrivio je glavu na jednu stranu kao da
kaže: »Kakva je to čudna naprava i zašto ti sjediš na njoj?«
Ponovno me sumnjičavo pogledao dok sam stavljao biciklističku kacigu,

podizao naprtnjaču na ramena i krenuo biciklom prema njemu.
26
»Dođi, druže, penji se,« rekao sam mu posežući za njim i puštajući ga da mi

se popne na ramena.
»Sretno,« rekla je Rita.
»Hvala. Mislim da će nam trebati sreća!« rekao sam.
Promet na Ulici Islington High bio je gust i, kao obično, zapravo stajao na
mrtvoj točki. Tako sam neko vrijeme bicikl gurao uzduž pločnika, prema
Islington Memorial Greenu. Prošli smo pokraj nekoliko policajaca koji su me
čudno gledali, ali nisu ništa rekli. Nije postojao zakon protiv vožnje bicikla s
mačkom na ramenu. No dobro, nije ga bilo koliko sam ja znao. Nagađam da su
me mogli zaustaviti da su to htjeli učiniti. Očito je bilo pametnijih stvari kojima
su se mogli baviti toga poslijepodneva, hvala Bogu.
Nisam želio biciklirati uzduž Ulice High pa sam tako gurao bicikl preko
pješačkog prijelaza. Privukli smo mnogo pogleda; pogledi na licima ljudi kretali
su se od iznenađenja do veselja. Više se osoba zaustavilo u svojim stazama
pokazujući na nas kao da smo posjetitelji s drugog planeta.
Nismo zastajkivali i presjekli smo preko ugla Greena, pokraj knjižare

Waterstones i okrenuli na glavnu cestu za sjeverni London, Essex Road.
»OK, evo nas, Bobe,« rekao sam pripremajući se ući u gust promet. Uskoro
smo krivudali povlačeći se uz autobuse, kombije, automobile i kamione.
Bob i ja smo uskoro prokužili stvar. Kad sam se usredotočio na to da

ostanem uspravan, osjetio bih ga kako se iznova namješta. Radije nego da stoji
odlučio se, razborito, polegnuti oko moga vrata nisko položene glave i
usmjeren prema naprijed. Očito se htio smiriti i uživati u vožnji.
Bila je polovica poslijepodneva i mnogo je djece išlo kućama iz škole. Uzduž

cijelog Essex Roada skupine djece u odorama zaustavljale bi se i mahale nam.
Pokušao sam im odmahnuti, ali sam malo izgubio ravnotežu tako da je Bob
skliznuo s moga ramena.
»Ups, oprosti druže. Neću to ponoviti,« rekao sam kad smo obojica povratili
ravnotežu.
27
Napredovali smo, ali ponekad presporo. Ako smo se morali zaustaviti zbog
prometa, odmah bi nas zazvao netko tko nas je poželio fotografirati. U jednom
su trenutku dvije školarke tinejdžerice iskočile na cestu i snimile se s nama.
»Oh moj Bože, to je tako slatko,« rekla je jedna od njih naslonivši se tako
jako na nas dok je pozirala za fotografiju da nas je gotovo prevrnula.
Nekoliko godina nisam vozio bicikl i nisam baš bio u prvorazrednoj fizičkoj
kondiciji. Tako bih s vremena na vrijeme uzeo mali predah privlačeći svaki put
grupu promatrača. Većina je smiješkom pokazivala svoje odobravanje, ali ih je
nekoliko odmahnulo glavom s neodobravanjem.
»Glupi idiot,« čuo sam sredovječnog momka u odijelu kako govori dok
korača pokraj nas.
To uopće nije bilo glupo. Zapravo, bilo je prilično zabavno. A mogao bih
reći da se i Bob dobro zabavljao. Glava mu je bila tik uz moju i čuo sam ga kako
zadovoljno prede u moje uho.
Putovali smo cijelim putem niz Newington Green, a zatim prema Kingsland
Roadu odakle je put išao nizbrdo prema Seven Sisters. Radovao sam se tom
odsječku puta. Većinu putovanja, osim nekoliko malih kosina tu i tamo, put je
bio prilično ravan. Na tom mjestu, međutim, znao sam da se spušta nizbrdica
duga oko milju. Bio bih se u stanju prilično lako spuštati nizbrdo.
Na svoje oduševljenje, vidio sam da postoji biciklistička staza koja je bila

potpuno prazna. Bob i ja smo uskoro jurili nizbrdo, topli ljetni vjetar puhao
nam je kroz kosu. »Juuuu-hhuuuu! Nije li ovo sjajno, Bobe?« rekao sam u
jednom trenu. Osjećao sam se pomalo poput Elliotta u E.T.-ju — nisam baš
očekivao da ćemo uzletjeti i letjeti preko vrhova krovova sjevernog Londona,
očito, ali smo se u jednom trenutku vozili sigurno blizu tridesetak kilometara
na sat.
Promet u glavnoj ulici nama zdesna bio je u općem zastoju i ljudi su spuštali
prozore kako bi pustili malo zraka. Neki od izraza na njihovim licima dok smo
mi pro fijukali pokraj njih bili su sjajni.
Dvoje djece izvuklo je glave kroz krovni prozor svog automobila i vikalo
prema nama. Nekoliko je ljudi samo gledalo u potpunoj nevjerici. Bilo je to
28
razumljivo, pretpostavio sam. Pa ne vidite vrlo često riđeg mačka kako juri
nizbrdo.
Trebalo mi je samo oko pola sata da stignem kući, što je bilo prilično
impresivno s obzirom na toliko mnogo neplaniranih zaustavljanja.
Čim smo se zaustavili na zajedničkom prostoru ispred stanova, Bob je

jednostavno skočio s mojih ramena kao što se iskrcavao iz autobusa. Bilo je to
tipično za njegov ležeran stav prema životu. Sve je on to lako svladao; tek jedan
uobičajeni dan u Londonu.
Ponovno u stanu, ostatak poslijepodneva i večeri proveo sam popravljajući

bicikl. Uskoro sam popravio prednje kočnice i generalno ih servisirao.
»Evo ga,« rekao sam Bobu dok sam se divio svome djelu. »Mislim da smo
dobili naš bobmobil.«
Nisam baš bio siguran, ali sam pomislio da je pogled koji mi je uputio
signalizirao njegovo odobravanje.
Ljudi me često pitaju kako Bob i ja tako dobro međusobno komuniciramo.
»Jednostavno je,« obično odgovorim. »On ima vlastiti jezik, a ja sam naučio
razumjeti ga.«
Može zvučati neuvjerljivo, ali je istina.
Njegovo je glavno sredstvo komunikacije jezik tijela. Ima čitav niz znakova
koji mi točno govore što osjeća i što je još važnije, što želi u svakom pojedinom
trenutku. Primjerice, ako želi ići na zahod dok hodamo ulicama, počne lagano
gunđati i režati. Zatim se počne vrpoljiti na mojim ramenima. Ne trebam ga ni
pogledati da znam što smjera; izviđa naokolo gdje je mjesto s nešto mekanog
blata gdje može obaviti svoje potrebe.
Ako pak hoda na povocu i umori se, oglasi se blagim, prigušenim

gunđanjem ili zastenje i zamrmlja. Također odbija učiniti ijedan korak. Samo
me gleda kao da mi kaže, »Hajde, čovječe, podigni me, iscrpljen sam«.
Ako se uplaši, penje se na moja ramena ili ako stoji na podu, izvodi obratni
manevar tako da stoji između mojih nogu u položaju da ga u slučaju potrebe
29
podignem. Njemu na čast, rijetko ga nešto uplaši. Zvuk kola hitne pomoći ili
policijskog automobila koji prolaze uz zavijanje sirena jedva da ga uopće
uznemiri. Vrlo je vičan tomu budući da živi i radi u središtu Londona. Jedina
stvar koja ga malo uplaši je stlačeni zrak u kočnicama velikih kamiona i
autobusa. Svaki put kad čuje taj glasan, siktavi zvuk trzne se i izgleda
preplašeno. Ako čuje vatromet također postaje pomalo nervozan zbog glasnih
prasaka i eksplozija, ali općenito uživa promatrati sjajna, blistava svjetla na
nebu s prozora moga stana.
Ima i drugih znakova. Primjerice, mnogo mogu reći o njegovu raspoloženju

iz načina na koji miče repom. Ako dremucka ili spava, rep mu je, naravno,
nepomičan i miran. Ali dok je budan često maše njime i koristi različite
pokrete. Najčešće je mahanje blago kretanje s jedne strane na drugu, poput
brisača na vjetrobranskom staklu pri najmanjoj brzini. To je njegovo mahanje
od zadovoljstva. Beskonačne sam sate proveo sjedeći s njim posvuda u Londonu
i vidio ga kako to radi kad ga nešto zabavlja ili zbuni. Gospođa koja ga je
pokušala ukrasti na stanici Angel nije bila prva koja je krivo protumačila
njegove pokrete. I drugi su napravili istu pogrešku i pogrešno ih protumačili
kao znak ljutnje. Bob se naljuti, ali to pokazuje sasvim drugačijim pokretima
repa kad lagano trza njime, kao mrežica za ubijanje muha.
Ima i domišljatijih poruka. Ako je, primjerice, zabrinut za mene dođe mi

doista vrlo blizu kao da me ispituje. Ako se osjećam loše, često se plaho približi
i osluškuje mi pluća. Čini mnogo divnih stvari za mene. Ima taj običaj da dođe
i protrlja se o mene predući. Također protrlja svoje lice o moju ruku i tako
nakrivi glavu da ga mogu počešati iza uha. Životinjski bihevioristi i zoolozi
imaju pravo na svoja mišljenja, ali meni je to bio Bobov način da mi kaže kako
me voli.
Naravno, najčešća poruka koju mi želi prenijeti odnosi se na hranu. Ako

želi da pođem u kuhinju i nahranim ga, primjerice, kreće se bubajući vratima.
Tako je bistar, lako bi mogao obiti dječju bravu koju sam morao posebno
prilagoditi da ga držim podalje tako da uvijek moram otići i provjeriti. Dok
stignem tamo, on se već povukao na mjesto uz radijator u kutu gdje će navući
svoj najneviniji pogled. Ali to ne potraje dugo i uskoro će preklinjati za zalogaj.
Bob je silno uporan i ne ostavlja me na miru dok ne dobije ono što želi.
Može postati prilično nezadovoljan ako ga namjerno zanemarujem i pokušava
30
sve vrste trikova od tapšanja po koljenu do izgleda »mačka u čizmama«. Nema

kraja njegovoj kreativnosti kad je riječ o ispunjavanju praznine u njegovu
trbuščiću.
Neko mu je vrijeme najveći izazov bio odvlačiti mi pažnju dok igram

računalne igrice na polovnom Xboxu koji sam pokupio u dućanu rabljene robe.
Većinu je vremena bio sasvim zadovoljan dok me promatrao kako se igram.
Neke su ga igrice fascinirale, osobito one s utrkama motora. Stajao bi pokraj
mene doživljavajući svaki zavoj i manevar. Jednom zgodom, mogao bih se
zakleti da sam vidio kako mu se tijelo za gegalo dok smo zajedno svladavali
vrlo oštar zavoj. Međutim, bio je neumoljiv kad se radilo o akcijskim igricama
s mnogo pucnjave. Ako sam igrao neku takvu igricu, odvukao bi se u drugi kut
sobe. Ako bi igrica — ili ja — postali preglasni podigao bi glavu i gledao.
Poruka je bila jednostavna: »Molim te stišaj to, zar ne vidiš da pokušavam
dremuckati?«
Igrica me doista mogla sasvim zaokupiti. Bilo je uobičajeno da započnem s

igricom u devet navečer i ne završim do vrlo sitnih sati. Ali Bob to nije
uvažavao i sve bi pokušavao da zadobije moju pažnju, osobito kad je bio gladan.
Bilo je trenutaka, međutim, kad sam bio neosjetljiv na njegov šarm pa je

poduzimao drastičnije mjere.
Jedne večeri igrao sam igricu s Belle kad se Bob pojavio. Večerao je
nekoliko sati ranije i odlučio je da mu treba zalogajčić. Prošao je cijelu
uobičajenu rutinu privlačenja pažnje, proizveo je cijeli niz glasova, prebacivao
mi se preko stopala i trljao mi se o noge. Ali oboje smo bili tako silno angažirani
postizanjem sljedeće razine te igrice da uopće nismo odgovarali.
Na trenutak je odmaglio kružeći oko područja gdje su bili uključeni TV i

Xbox. Nakon jednog trenutka pomaknuo se prema kontrolnoj konzoli i glavom
pritisnuo veliki na dodir osjetljivi gumb u sredini.
»Bobe, što smjeraš?« upitao sam nedužno, još uvijek previše zaokupljen
igricom da bih shvatio što radi.
Trenutak kasnije, zaslon se zacrnio i Xbox je ostao bez napajanja. Dovoljno

je pritisnuo gumb da ga uspije isključiti. Bili smo na polovici doista zamršene
31
razine igrice pa smo trebah biti bijesni na njega. Ali smo oboje samo sjedili s
istim izrazom nevjerice na licima.
»Je li upravo učinio ono što mislim da jest?« upitala me Belle.
»Pa, i ja sam to vidio pa vjerojatno jest. Ali ne vjerujem u to.«
Bob je tamo stajao i izgledao slavodobitno. Njegov je izraz sve govorio: »A

kako ćete me sad ignorirati?«
Ne oslanjamo se uvijek na znakove i jezik tijela. Katkada imamo čudnu vrstu

telepatije kao da obojica znamo što onaj drugi misli ili radi. Također smo
naučili jedan drugoga upozoriti na opasnost.
Nekoliko dana nakon što sam kupio bicikl, odlučio sam povesti Boba u
obližnji park koji su netom obnovili. Do tada mu je već bilo sasvim udobno
vozikati se uokolo na mojim ramenima i postajao je sve sigurniji, naginjao bi se
pri ulasku i izlasku iz skretanja poput putnika na stražnjem sjedalu motocikla.
Pokazalo se da je park malo razočaranje. Osim nekoliko novih klupa i

ukrasnog grmlja te pristojnog igrališta za malu djecu, činilo se da se nije
promijenilo mnogo. Bob je, usprkos tomu, bio zainteresiran za istraživanje.
Ako bih osjetio da je siguran, povremeno bih ga puštao s povoca, tako da može
uživati puzeći oko raslinja dok obavlja svoje potrebe. Upravo sam to bio učinio
danas i sjedio sam čitajući strip i upijajući nekoliko zraka sunca kad sam u
daljini začuo lajanje psa.
Uh, oh, pomislio sam.
Isprva, otprilike sam procijenio da je udaljeno nekoliko ulica. Ali kako je

lajanje postajalo glasnije, shvatio sam da je mnogo bliže. Malo podalje vidio
sam velikog njemačkog ovčara prijetećeg izgleda kako trči prema ulazu u park.
Pas je bio udaljen manje od 150 metara i nije bio na uzici. Bio sam siguran da
traži nevolju.
»Bobe!« viknuo sam u raslinje gdje je, znao sam, bio zauzet provodeći svoj
zov prirode. »Bobe, dođi ovamo!«
32
Na trenutak me uhvatila panika. Ali, kao i toliko puta ranije, bili smo na
istoj valnoj dužini i njegova je glava uskoro iskrsnula iz grmlja. Mahao sam mu
rukama ohrabrujući ga da mi se pridruži, a da ne diže previše galame. Nisam
želio da me pas uoči. Bob je smjesta shvatio što se događa i jurnuo je iz grmlja.
Nije se bojao pasa, ali je pametno birao svoje bitke. Sudeći po buci koju je
stvarao njemački ovčar, to nije bio pas s kojim smo poželjeli započeti bitku.
Pa ipak, Bobovo sjajno riđe krzno nije bilo teško uočiti u zelenilu pa je pas
uskoro počeo ubrzavati prema nama lajući još žešće. Na trenutak sam imao
strašan osjećaj da je Bob malo prekasno napustio grmlje pa sam zgrabio bicikl i
spremio se na vožnju u vatrenu liniju bude li potrebno. Znao sam da bi Bob,
ako ga presretne njemački ovčar, mogao biti u ozbiljnoj nevolji.
Međutim, kao i puno puta dosad, podcijenio sam ga.
Trčao je svom snagom preko trave i stigao je taman kad sam čučnuo na
koljeno. U jednom neprekinutom pokretu bacio sam ga na rame, zajašio ravno
na bicikl i — s Bobom koji stoji na mojim ramenima — dosegnuo pedale i
odvezao se iz parka.
Frustrirani nas je njemački ovčar slijedio kratko vrijeme, u jednom je

trenutku trčao uz nas dok smo žurili niz ulicu. Čuo sam Boba kako sikće na
njega. Nisam mu mogao vidjeti lice, ali ne bi me uopće iznenadilo da mu se
rugao.
»I što ćeš sad s tim u vezi, gangsteru?« vjerojatno je govorio.
Kad sam skrenuo na glavni put prema našem stambenom bloku, osvrnuo
sam se da vidim ovčara kako se polako gubi u daljini gdje mu se bio pridružio
vlasnik, stasit, kršan momak u crnoj jakni i trapericama. Mučio se da psa zaveže
na uzicu, ali to je bio njegov problem, ne moj.
»Ovo je bilo blizu, Bobe,« rekao sam. »Hvala Bogu na bobmobilu.«
33
ČETVRTO POGLAVLJE
Čudan par
Rijetko sam imao posjetitelje u stanu. U blizini nisam imao - mnogo prijatelja
i u zgradi sam živio povučeno. Pozdravio bih se sa susjedima, ali bih na prste
jedne ruke mogao nabrojati koliko je puta netko od njih navratio na čavrljanje.
Tako sam uvijek bio oprezan kadgod bi netko pokucao na vrata ili pritisnuo
kućni interfon dolje na ulazu. Odmah bih pretpostavio najgore, očekujući da
se nađem suočen s nadstojnikom ili utjerivačem dugova koji me ganja zbog
novca koji nisam imao.
Bila je to moja neposredna reakcija kad se odmah nakon devet sati jednog
jutra oglasilo zvono interfona, baš kad smo se Bob i ja spremali na posao.
»Tko je sad to, dovraga?« rekao sam, instinktivno posegnuvši za zavjesama

iako odozgo s petog kata nisam imao pogled na ulaz.
»Jamese, Titch je. Mogu li se popeti s Princezom?« rekao je poznati glas

preko zvučnika.
»Ah, Titch. Naravno, dođi gore, pristavit ću čajnik,« rekao sam odahnuvši
od olakšanja.
Titch* je bio, kao što mu i samo ime nagovještava, sitan čovjek. Bio je žilav
i imao kratku prorijeđenu kosu. Poput mene, bio je ovisnik koji se oporavlja i
koji je počeo prodavati The Big Issue. Imao je problema i posljednjih je mjeseci
nekoliko puta prenoćio kod mene. Imao je neprilika s poslom nakon što je
_______
* Titch, u neformalnom britanskom engleskom znači sitnu osobu (op.prevod.)
34
postao koordinator u Islingtonu. Uzeli su mu značku i dali šest mjeseci

suspenzije. Još je uvijek čekao da mu skinu zabranu i doista se borio da sastavi
kraj s krajem.
Osjećao sam se kao da su mi dali drugu priliku u životu otkako sam sreo
Boba pa sam tako i ja Titchu dao drugu priliku. A i prilično mi se sviđao. Znao
sam da duboko u sebi ima dobro srce.
Drugi razlog zašto smo se Titch i ja dobro slagali je što smo obojica radili na
ulici s našim ljubimcima kao pratiocima. U Titchovu je slučaju to bio njegov
vjerni labrador-staford-irski bul terijer Princeza. Bila je lijep pas blage ćudi.
Kad je ranije ostajao kod mene, Princezu bi ostavio negdje drugdje. Znao je da
imam Boba i da bih mogao imati problema sa psom u kući. Ali, iz nekog
razloga, danas to nije bio slučaj. Pripremao sam se na to što bi se moglo dogoditi
kad su njih dvoje stigli na vrata.
Bobove su se uši naćulile na zvuk kucanja. Kad je vidio da Titch i Princeza

ulaze, prva mu je reakcija bila izviti leđa u luk i zasiktati. Mačke izviju leđa u
luk kako bi izgledale veće u borbi. Zbog toga i nakostriješe dlaku. U ovom
konkretnom slučaju, međutim, Bob se nije trebao uznemirivati. Princeza je
doista bila miran i privržen pas. Mogla je biti i pomalo nervozna. Tako se u
trenutku kad je vidjela Boba i njegov način suočavanja, samo smrznula na
mjestu. Bio je to potpuni obrat uobičajenih uloga, gdje fizički veći pas uplaši
manju mačku.
»U redu je, Princezo,« rekao sam. »Neće te povrijediti.«
Zatim sam je odveo u spavaću sobu i zatvorio vrata da se osjeti sigurnom.
»Jamese, druže. Ima li šanse da se pobrineš za Princezu tijekom dana?« pitao

je Titch prelazeći ravno na stvar kad sam mu pružio veliku šalicu čaja. »Moram
otići i srediti stvar sa svojim socijalnim osiguranjem.«
»Naravno,« rekao sam znajući koliko dugo vremena takve stvari mogu
potrajati. »Ne bi trebao biti problem. Zar ne, Bobe?«
Pogledao me zagonetnim pogledom.
»Danas radimo na Angelu. Bit će joj dobro s nama tamo, zar ne?« rekao sam.
35
»Ma da, nema problema,« rekao je Titch. »Dakle, jel' u redu da je ovdje
pokupim večeras oko šest?«
»OK,« rekao sam.
»Dobro, bolje da sad odjurim. Moram biti na početku reda ako želim da me
vidite prije Božića,« rekao je Titch promolivši glavu u spavaću sobu.
»Budi dobra djevojčica, Princezo,« rekao je prije odlaska.
Kao što je već bio ponovno dokazao tog jutra, Bob nije imao većih problema
sa psima, osim ako su bili agresivni prema njemu. Čak i tada, mogao se ponašati
prilično dobro te režanjem i glasnim siktanjem otpratiti nekoliko mješanaca
preplašena izgleda. Tijekom naših ranih dana uličnih predstava po Covent
Gardenu čak sam ga vidio kako agresivnom psu zadaje udarac šapom po nosu.
Bob nije bio oprezan samo s psima. Nije bio baš ni veliki obožavatelj drugih
mačaka. Bilo je slučajeva kad sam se pitao zar doista nije svjestan toga da je
mačka. Činilo se da na njih gleda kao na inferiorna bića, nedolična da dišu isti
zrak kao on. Naš put na posao i s posla postao je kompliciraniji posljednjih
mjeseci zbog otkazivanja autobusne službe koja nas je vozila ravno od
Tottenham High Roada do Angela. Tako smo se počeli voziti drugim
autobusima, a jedan od njih zahtijevao je od nas da se iskrcamo u Newington
Greenu, otprilike milju od Angela. Kad je novca bilo malo, hodali bismo do
Angela. Dok bi to činili, Bob bi njuškao i zurio kadgod bismo prošli pored kuće
u kojoj je živjela neka mačka.
Ako je ikada vani vidio drugu mačku, dao bi joj do znanja izričito naglašeno
da je to njegov teritorij.
Kad je jednom vidio prugastu domaću mačku kako se šulja po Islington

Greenu, Bob se preobrazio. Tako se jako propinjao da dohvati tog uljeza koji
osvaja njegov teritorij da je izgledalo kao da na drugoj strani povoca imam
osobito agresivna psa. Morao je pokazati svoj autoritet nad cijelom situacijom.
Očito, već je osjetio potrebu da to isto učini s Princezom.
Ako sam imao kakvih strahova to je da bi Princeza mogla biti mala smetnja.
Sa psima je bilo mnogo teže nego s mačkama. Za početak, niste ih mogli staviti
36
na ramena dok hodate ulicom, što vas je, uskoro sam to otkrio, znatno
usporavalo.
Hodanje s Princezom do autobusne stanice bila je prava užasna gnjavaža.

Vukla je povodac, zaustavljala se i njušila usputne travnate površine i skretala
kako bi čučnula i obavila potrebu ne manje od tri puta na prostoru manjem od
dvjestotinjak metara.
»Hajde, Princezo, ili nikad nećemo stići,« rekao sam već požalivši svoju
odluku. Iznenada sam se sjetio zašto nikada nisam poželio usvojiti psa kao
ljubimca.
Ako sam se i borio da uspostavim neku kontrolu nad njom, Bob, međutim,
nije imao takvih nevolja. U autobusu je zauzeo svoj uobičajeni položaj na
sjedalu do prozora, odakle je budno pazio na Princezu koja je bila sklupčana
ispod mojih nogu. Bobovo je lice uvijek bilo izražajno. Pogledi koje je upućivao
Princezi svaki put kad bi posegnula za njegovim teritorijem tijekom putovanja
bili su veseli. Područje ispod sjedišta baš i nije bilo prostrano i Princeza bi se
povremeno promeškoljila kako bi promijenila svoj položaj. Svaki put kad bi to
napravila Bob bi joj uputio pogled koji je jednostavno govorio: »Zašto ne sjediš
mirno, ti glupi psu?«
Vrijeme vani bilo je grozno, kiša je bubnjala. Kad smo stigli u Islington,
odveo sam Boba u mali park u Islington Greenu da brzinski obavi potrebu i
odlučio pustiti Princezu zbog tog istog posla. Velika pogreška. Trebalo joj je
beskonačno mnogo vremena da pronađe odgovarajuće mjesto. Zatim sam
shvatio da sam zaboravio ponijeti sa sobom plastične vrećice pa sam morao
tražiti po kanti za smeće nešto čime ću zahvatiti i podići njen izmet. Moja uloga
čuvara psa nije mi baš ležala.
Uz kišu koja je svake minute postajala sve jačom, sklonio sam se pod tendu
kafića. Kad se pojavila konobarica, ocijenio sam da je mogu zamoliti za šalicu
čaja, tanjurić mlijeka za Boba i malo vode za Princezu. Zatim sam skočio unutra
na zahod, njih dvoje ostavio sam privezane povocima za stol.
Ostavio sam ih samo nekoliko minuta, ali kad sam se vratio bilo mi je jasno
da je došlo do nekog gurkanja za položaj. Kad sam otišao Bob je sjedio na stolici,
a Princeza je stajala ispod stola. Ali kad sam se vratio Bob je sjedio na stolu,
lizao je tanjurić mlijeka, dok je Princeza sjedila ispod stola i nije baš izgledala
37
sretno sa svojom zdjelicom vode. Nisam imao pojma što se zbivalo, ali je Bob
očito ponovno zauzeo dominantniji položaj.
Kao i obično, Bob je privlačio i pažnju prolaznika. Unatoč vremenu, dvije

su se gospođe zaustavile da ga poglade i pozdrave. A jadna Princeza jedva da je
bila i primijećena. Kao da i nije bila tamo. Na neki sam čudan način znao kako
se osjeća. I ja ponekad živim u Bobovoj sjeni.
Kiša je konačno popustila i krenuli smo prema Angelu i našem terenu. Dok
smo Bob i ja zauzeli naše uobičajene položaje, Princeza je legla nešto dalje, a
glavu je namjerno postavila tako da je pogledom mogla obuhvatiti većinu
pozornice oko nas. Dio mene pomislio je da će biti teret, ali se ispostavilo da je
upravo suprotno: pokazala se prilično korisnom.
Dok sam koračao naokolo pokušavajući uvjeriti prolaznike da izvade dvije

funte za časopis, Princeza je sjedila pozorno, s glavom na pločniku, a očima je
kružila poput nadzorne kamere, pažljivo je odmjeravala svakoga tko nam se
približio. Ako bi dobili njeno odobravanje, ostala bi ukorijenjena na mjestu, ali
ako bi imala ikakvu sumnju, odjednom bi sjela uspravno, spremna uplesti se.
Ako joj se ne bi svidio nečiji izgled, malo bi zarežala ili čak zalajala. Obično je
to bilo dovoljno da prenese poruku.
Otprilike sat vremena nakon što smo se smjestili, neki pijanac koji je nosio
limenku ekstra jakog europskog piva došao je krivudajući putem prema nama.
Mogli su biti prokletstvo za moj posao na Angelu. Gotovo svakog dana od mene
bi zatražio funtu za pivo netko pod utjecajem Special Brewa*. Princeza ga je
opazila, ustala i zalajala kao kratko upozorenje, kao da kaže »izbjegavati«. Nije
baš bila najveći pas na svijetu, ali je izgledala dovoljno zastrašujuće. U tom je
smislu bila više stafi nego lab. Uskoro je pijanac skrenuo drugim smjerom
dodijavati nekoj drugoj jadnoj duši.
Princeza je bila na najvećem oprezu kadgod bi netko kleknuo pogladiti i

pozdraviti Boba. Zakoračila bi prema njima, isturila glavu tako da može biti
_____
* Special Brew su Danci originalno osmislili za Winstona Churchilla. Njegov posjet Kopenhagenu
1950. bio je proslavljen >posebnim< napitkom proizvedenim njemu u čast. Piće je slijedilo dansku
tradiciju proizvodnje novog piva, kako bi se proslavio neki izniman događaj. Churchillovo omiljeno
piće bio je konjak pa su tako pivari u Carlsbergu stvorili jače pivo s okusom konjaka. Za Božić 1952.
Special Brew je lansiran u Danskoj, a u Britaniji je dostupan od 70-ih.
38
sigurna da s najmanjim članom našeg trija postupaju s doličnom pažnjom.

Ponovno, ako se s nekim nije slagala, jasno bi izrazila svoje osjećaje i oni bi
uzmaknuti.
Zapravo mi je posao učinila malo lakšim. Bio je izazov držati Boba na oku
dok istodobno pokušavaš prodati časopis, osobito kad je na ulici bila gužva.
Incident s gospođom u kostimu od tvida učinio me posebno opreznim.
»Hvala, Princezo,« počeo sam redovito govoriti pružajući joj zalogajčić iz

svoje naprtnjače.
Čak joj je i Bob uputio nekoliko odobravajućih pogleda. Negdje duboko u

njegovu mačjem umu bio sam siguran da preispituje svoje mišljenje o našem
neočekivanom novom članu. »Pa možda na kraju krajeva i nije tako loša,«
vjerojatno je razmišljao.
Vrijeme je i dalje bilo loše cijelo poslijepodne pa kad se sat počeo polako
micati prema šestici, počeo sam iščekivati Titcha. Prodavanje časopisa išlo mi
je dobro i želio sam krenuti prema kući. Nije bilo vrijeme da se dokasna ostaje
vani. Ali od njega ni traga. Došlo je i prošlo šest poslijepodne i još uvijek ništa.
Vidio sam jednu od koordinatorica The Big Issuea kako ide kući s posla. Svi su
poznavali Titcha pa sam je upitao je li ga vidjela.
»Ne, zapravo ga nisam vidjela tjednima,« rekla je. »Ne od sve te nevolje,
znaš već.«
»Aha,« rekao sam.
Do šest i trideset postao sam potpuno razočaran. Znao sam da ljudi s ulice
baš i nisu najbolji kontrolori vremena na svijetu, ali ovo je postajalo smiješno.
»Hajdemo vas dvoje, idemo prema kući. Može doći i pokupiti te tamo,
Princezo,« rekao sam skupljajući sve svoje stvari. Bio sam ljut na Titcha, ali i
pomalo zabrinut. Bob je otrpio Princezu u stanu nekoliko minuta, ali imati je
»na spavanju« bilo je nešto sasvim drugo. Predvidio sam mnogo Princezina
lajanja, pritužbi susjeda i besanu noć za sebe.
39
Zaustavio sam se u većoj samoposluzi da nabavim nešto hrane za Princezu.

Nisam pojma imao što voli jesti pa sam uzeo konzervu standardne pseće hrane
i neke pseće keksiće.
Kad smo se smjestili večerati, Bob se još jednom osigurao da je hijerarhija

jasna. Kad je Princeza krenula prema zdjeli vode koju sam stavio za nju, Bob je
psiknuo i glasno zarežao prisilivši uljeza na povlačenje. Morao je prvi polizati
vlastitu zdjelicu mlijeka.
Ipak im nije trebalo dugo da postignu nagodbu. Zapravo je Bob bio tako
zadovoljan novim društvom da joj je dopustio da počisti ostatke iz njegove
zdjelice za večeru.
Sad sam već sve vidio, pomislio sam u sebi. A zapravo nisam.
Do deset navečer već sam bio skršen i zaspao sam pred televizorom. Kad sam
se probudio, ugledao sam nešto zbog čega sam poželio imati videokameru.
Zaradio bih malo bogatstvo u onim televizijskim emisijama sa životinjama koje
prikazuju slatke životinjske klipove.
Bob i Princeza su oboje bili izvrnuti na tepihu i mirno spavali. Kad sam ih
napustio, bili su na suprotnim stranama sobe, Bob je bio blizu svog omiljenog
mjesta uz radijator, a Princeza u blizini vrata. Dok sam spavao, Princeza je
očigledno poželjela toplinu radijatora i ušuljala se uz Boba. Glava jedva da joj
je bila stopu od Bobova nosa. Da nisam znao, pomislio bih da su cjeloživotni
dobri prijatelji. Zaključao sam ulazna vrata, ugasio svjetla i krenuo prema
krevetu ostavivši ih tamo. Nisam čuo ni glasa ni od jednog od njih dvoje do
sljedećeg jutra kad me probudio zvuk lajanja.
Trebao mi je trenutak da se sjetim da imam psa u kući.
»Što nije u redu, Princezo?« rekao sam još uvijek napola u snu.
Kažu da neke životinje osjećaju da im je vlasnik u blizini. Moja najbolja

prijateljica Belle ponekad ostane u stanu s nama i rekla mi je da je Bob često
osjetio kad sam dolazio kući. Nekoliko puta je skočio na prozorsku dasku u
kuhinji i uznemireno gledao na ulicu nekoliko minuta prije nego što bih stigao
40
na kućna vrata. Princeza je očito imala isti dar jer sam nekoliko trenutaka
kasnije začuo zvono. Bio je to Titch.
Pogled na njegovo neobrijano i prilično iscrpljeno lice kazivao je da je noć

proveo neudobno, što je, poznavajući Titcha, bilo sasvim moguće.
»Stvarno mi je žao što sam te sinoć ostavio na cjedilu, ali nešto je iskrsnulo,«
rekao je ispričavajući se. Nisam ga upitao što je to bilo. I sam sam imao takvih
noći, i previše njih.
Napravio sam još jednu šalicu čaja i stavio nešto kruha u toster. Izgledao je
kao da bi mu dobro došlo nešto toplo u trbuhu.
Bob je ležao do radijatora, s Princezom sklupčanom nekoliko stopa dalje,

oči su mu ponovno bile usredotočene na novu prijateljicu. Izraz na Titchovu
licu bio je sjajan. Bio je preneražen.
»Ma gledaj ovo dvoje, kako su se samo sprijateljili,« nasmijao sam se.
»Vidim, ali jedva vjerujem,« rekao je široko se nacerivši.
Titch nije bio čovjek koji bi propustio neku priliku.
»Bi li se mogao ponovno pobrinuti za nju budem li u škripcu?« upitao je

glasno žvačući tost.
»Zašto ne?« rekao sam.
41
PETO POGLAVLJE
Duh na stubištu
Kiša je danima bila neumoljiva, pretvorila je ulice Londona u minijaturne

bazene za kupanje. Bob i ja smo se redovito vraćali kući promočeni do kože
tako sam danas odustao i krenuo kući ranije.
Stigao sam kući sredinom poslijepodneva, očajnički željan skinuti sa sebe

mokru odjeću i pustiti Boba da se ugrije uz radijator.
Lift u mojoj zgradi bio je u najboljem slučaju nepredvidljiv. Nakon što sam
nekoliko minuta više puta zaredom pritiskao gumb da se spusti s petog kata,
shvatio sam da je ponovno u kvaru.
»Divno,« promrmljao sam za sebe. »Ponovno duga šetnja uzbrdo, Bobe.«
Pogledao je u mene bespomoćno.
»Hajde, popni se,« rekao sam spustivši rame tako da se može popeti.
Upravo smo krenuli posljednjim nizom stuba između dva odmorišta, s

četvrtog na peti kat, kad sam na odmorištu iznad nas primijetio lik u sjeni.
»Ostani ovdje na trenutak, Bobe,« rekao sam spuštajući ga na stube i krenuo

gore sam.
Kad sam se približio, vidio sam da je to čovjek, a on se prislonio o zid. Bio

je pogrbljen, hlače su mu bile djelomično spuštene i nešto metalno držao je u
rukama. Odmah sam znao što radi.
42
U prošlosti, socijalni su stanovi bili na zlu glasu kao skrovište za narkomane

i dilere. Ovisnici bi pronašli način da uđu i koristili su stubišta i hodnike za
uzimanje kokaina i marihuane ili da si ušpricaju heroin, kao što je činio ovaj
momak. U godinama otkad sam se uselio, policija je značajno popravila
situaciju, ali smo još uvijek povremeno viđali mlade ljude kako se time bave na
stubištu u prizemlju. Nigdje nije bilo ni približno tako loše kao u prijašnjem
zaštićenom projektu socijalnog stanovanja, u Dalstonu, koji je bio preplavljen
kokainskim ovisnicima. Ali je ipak bilo mučno, osobito za obitelji koje su
živjele u stanovima. Nitko ne želi da mu djeca koja dolaze kući iz škole nalete
na narkića koji se fiksa na stubištu ispred njihova doma.
Za mene je to, naravno, bio podsjetnik na prošlost koju sam očajnički želio
ostaviti iza sebe. I dalje sam se borio sa svojom ovisnosti; uvijek ću. To je,
nažalost, životinjska priroda u čovjeku. Ali, otkako se družim s Bobom,
napravio sam znatan napredak i bio sam na putu potpunog oporavka. Nakon
što sam se skinuo s heroina, a zatim i metadona, prepisan mi je lijek koji se zove
Subutex, blaži lijek koji je polako ali sigurno smanjivao moju ovisnost o
drogama. Savjetnik u jedinici za ovisnost o drogama usporedio je ovaj
posljednji dio mog oporavka s pristajanjem zrakoplova: polagano ću se
ponovno prizemljiti. Sada sam na Subutexu bio već nekoliko mjeseci. Mjenjač
za prizemljivanje bio je spušten i vidio sam svjetla na pisti ispred sebe.
Spuštanje se odvijalo prema planu, gotovo sam ponovno bio na čvrstu tlu.
Mogao sam i bez ovoga, pomislio sam u sebi.
Vidio sam da je momak u srednjim četrdesetima, kratko podšišane kose.

Nosio je crni kaput, majicu i traperice te par prljavih tenisica. Srećom, nije bio
agresivan. Zapravo je bio baš suprotno tomu. Doista je bio pomirljiv, što je bilo
prilično neuobičajeno. Nesebičnost baš i nije bila jača strana heroinskih
ovisnika.
»Oprosti, prijatelju, maknut ću ti se s puta,« rekao je muklim akcentom East

Enda vadeći svoj »alat« iz noge i navlačeći hlače. Mogao sam reći da je završio
s fiksanjem. Oči su mu imale onaj izdajnički, staklast pogled.
Odlučio sam ga pustiti prvog. Nisam tako lud da u potpunosti vjerujem

ovisniku. Htio sam ga imati ispred sebe gdje ga mogu vidjeti.
43
Bio je prilično nestabilan na nogama i posrtao je nizom stuba prema

odmorištu petog kata, kroz vrata i u hodnik prema liftu.
Bob je kaskao uz zadnji niz stepenica iza mene na kraju svoga povoca.
Upravo sam ga htio pustiti u sigurnost pa sam posegnuo za vratima našeg stana.
Baš sam bio stavio ključ u vrata i pustio Boba unutra, kad sam začuo glasno
stenjanje. Okrenuo sam se i vidio momka kako se ruši. Samo je iznenada pao
kao vreća krumpira udarivši o zemlju s treskom.
»Čovječe, jesi li dobro?« rekao sam trčeći prema njemu. Jasno da nije bio.
Odmah sam vidio da je stvarno loše. Činilo se da ne diše.
»Oh, Bože, on se predozirao!« pomislio sam prepoznajući simptome

predoziranja.
Srećom, imao sam svoju jeftinu Nokiju uz sebe. Nazvao sam 999 i zatražio
hitnu pomoć. Gospođa na drugom kraju žice uzela je moju adresu, ali mi je
zatim rekla da će potrajati barem deset minuta da stignu.
»Možete li mi opisati njegovo stanje?« upitala je mirna i profesionalna glasa.
»Bez svijesti je i ne diše,« rekao sam. »A koža mu mijenja boju.«
»OK, zvuči kao da mu se srce zaustavilo. Zatražit ću od vas da mu date KPR.

Znate li što je to?« rekla je gospođa.
»Da, znam. Ali morat ćete me voditi kroz to stvarno pažljivo.«
Navela me da ga okrenem na stranu i provjerim jesu li mu dišni putevi čisti.

Zatim sam ga morao okrenuti na leđa tako da mogu primijeniti pritisak na
grudni koš kako bih mu pokrenuo srce. Zatim sam mu morao upuhati zrak u
usta pokušavajući izazvati njegov odgovor.
Vrlo brzo sam mu pritiskao grudni koš objema rukama brojeći dok sam to
radio. Kad sam stigao do trideset, stao sam da vidim ima li ikakve promjene u
njegovu stanju.
Gospođa iz hitne službe još uvijek je bila na liniji.
»Odgovara li?« upitala je.
44
»Ne. Ništa. Ne diše,« rekao sam »Pokušat ću ponovno.«
Nastavio sam s time vjerojatno nekoliko minuta žestoko mu pritišćući

grudni koš u kratkim stiscima i zatim mu izdahnjujući u usta. Osvrnuvši se na
to kasnije, bio sam iznenađen kakav mir sam osjetio. Sada shvaćam da je to bila
jedna od onih situacija kad mozak krene u drugu funkciju. Emocionalna
stvarnost onoga što se događa nije se uopće pojavila u mom umu. Umjesto toga,
usredotočio sam se samo na fizičku stranu svega pokušavajući navesti momka
da prodiše. Unatoč mojim najvećim naporima stanje mu je ostalo isto.
U jednom trenutku počeo je proizvoditi zvuk klokotanja i hrkanja. Čuo sam

za »smrtni hropac« koji čovjek proizvede kad ispusti zadnji dah. Nisam želio
misliti na to, ali sam se bojao da sam to čuo.
Nakon što mi se činilo da je prošlo cijelo stoljeće, začuo sam zvono i rekao
im da se popnu. Hvala Bogu, naš je ekscentrični lift ponovno radio pa su začas
stigli na peti kat. Odbacili su svoje torbe i izvukli set za KPR za provođenje
električnih šokova. Zatim su mu razrezali majicu.
»Odstupite, gospodine,« rekao mi je jedan od njih. »Sad ćemo mi preuzeti

odgovornost.«
Sljedećih pet ili više minuta radili su grozničavo da ga pokrenu. Ali je

njegovo tijelo ležalo tamo, mlitavo i beživotno. Sada je šok popuštao i stajao
sam u prolazu tresući se.
Konačno je jedan od ljudi iz hitne klonuo i okrenuo se drugome: »Ne.

Otišao je,« rekao je. Polako i doista nevoljko prebacili su preko njega srebrnu
deku i odložili svoj uređaj.
Ja sam stajao kao da me pogodila munja. Bio sam potpuno ošamućen. Dečki
iz hitne pitali su me jesam li dobro.
»Samo moram ući i sjesti na trenutak, mislim,« rekao sam im.
Bob je bio u stanu cijelo vrijeme, ali se sada pojavio na ulazu, možda je
osjetio da sam uzrujan.
45
»Hajde, druže, hajde unutra,« rekao sam podigavši ga. Iz nekog razloga
nisam htio da vidi tijelo koje je tamo ležalo. Sigurno je vidio slične prizore na
ulicama središnjeg Londona, ali sam osjetio želju da ga zaštitim.
Nekoliko minuta kasnije netko je pokucao na vrata. Policija i medicinski

tehničari stigli su u hodnik, a mladi je redar stajao na mojim vratima.
»Zaključujem da ste vi bili osoba koja ga je našla i nazvala 999,« rekao je.
»Daaa,« rekao sam. Do tada sam se već malo sabrao, ali sam se i dalje osjećao
potreseno.
»Učinili ste pravu stvar. Mislim da niste mogli učiniti mnogo više za njega,«
rekao je pozornik uvjerljivo.
Opisao sam kako sam ga pronašao na stubištu i vidio ga da silazi.
»Činilo se da ga je zahvatilo stvarno brzo,« rekao sam.
Rekao sam im da sam ja ovisnik koji se oporavlja što je, mislim, utišalo
svaku sumnju koju su možda imali da sam nekako povezan s tim momkom.
Znali su kakvi su ovisnici, kao uostalom i ja. Na kraju dana jedino za što ih je
briga su oni sami. Toliko su sebični da bi doslovno prodali vlastitu baku ili
pustili svoju djevojku da umre. Da ovisnik otkrije drugog ovisnika koji se
predozirao na ovakav način napravio bi dvije stvari; ispraznio gotovinu iz
džepova jadnog čovjeka, oslobodio ga ikakva nakita i zatim pobjegao — i to
brzo. Možda bi nazvao hitnu, ali ne bi htio ni na koji način biti umiješan.
Policajci su, čini se, znali i za stanove i njihovu tešku prošlost. Bili su
prilično uviđavni.
»OK, gospodine Bowene, to je sve što trebam za sada, nije vjerojatno da

ćemo trebati daljnje iskaze za istragu, ali ćemo zadržati vaše podatke u
predmetu u slučaju da bude potrebno da ponovno razgovaramo,« rekao mi je
policijski službenik.
Čavrljali smo još trenutak ili dva. Rekao mi je da su našli osobnu iskaznicu
kod momka i također neke lijekove s njegovim imenom i adresom. Ustanovilo
se da je bio na slobodnom danu iz psihijatrijske bolnice.
46
Do vremena kad sam ispratio službenika ponovno u hodnik, mjesto je bilo

posve raščišćeno. Kao da se ništa nije ni dogodilo. U stanovima je bilo tiho kao
u grobu. U ovo doba dana kao da nikoga nije bilo tu.
U tišini sam iznenada osjetio da sam shrvan onime što sam upravio vidio.
Nisam dulje mogao susprezati svoje emocije. Ponovno u stanu jednostavno sam
briznuo u plač. Nazvao sam Belle na mobitel i zamolio je da dođe prenoćiti.
Trebao sam nekoga za razgovor.
Sjedili smo dobrano iza ponoći i ispili nekoliko piva previše. Sliku momka
koji se ruši nisam mogao istjerati iz glave.
Danima sam bio u stanju blagog šoka. S jedne sam strane bio potresen što je taj
jadni momak umro na takav način. Svoje posljednje trenutke proveo je na podu
neke anonimne socijalne zgrade, u društvu potpuna stranca. Život ne bi trebao
tako funkcionirati. On je bio nečiji sin, možda nečiji brat ili čak nečiji otac.
Trebao je biti s njima ili svojim prijateljima. Gdje su bili oni? Zašto se nisu
brinuli za njega? Također sam se pitao zašto mu je zaboga bilo dopušteno izaći
jedan dan iz psihijatrijske bolnice ako je bio tako ranjiv?
Ali, iskreno, najviše me pogodila spoznaja da sam to vrlo lako mogao biti i
ja. To sad može zvučati smiješno, ali sjećam se razmišljanja da je to pomalo
izgledalo kao Škrtac kojeg je posjetio duh njegove ne tako davne prošlosti.
Najveći sam dio desetljeća živio tako. I ja sam bio fantomski lik, skrivao se
po stubištima i uličicama, izgubljen u svojoj heroinskoj ovisnosti. Naravno,
nemam pravih sjećanja o pojedinostima. Veliki blokovi mog života iz toga
vremena bili su potpuno zamućeni. Ali sigurno sam mogao nagađati da je
vjerojatno bilo na desetine — možda stotine — prilika kad sam mogao umrijeti
sam na nekom anonimnom uglu Londona, daleko od roditelja, rođaka ili
prijatelja od kojih sam se izolirao.
Razmišljajući o tome nakon smrti ovoga čovjeka, jedan dio mene nije
mogao zaista povjerovati da sam živio na taj način. Jesam li se stvarno bio sveo
na to? Jesam li stvarno sebi radio takve stvari? Dio mene nije mogao zamisliti
kako sam, zaboga, bio sposoban ugurati iglu u svoje meso, ponekad čak i četiri
puta na dan. Činilo se nestvarnim, osim što sam znao da je to bila stvarnost. Još
47
sam nosio ožiljke, doslovno. Trebao sam samo pogledati svoje ruke i noge da ih
vidim.
Oni su me podsjetili na to kako je moja situacija i dalje krhka. Ovisnik

uvijek živi u opasnoj situaciji. Uvijek ću imati ovisničku osobnost i neka pitanja
mentalnog zdravlja za koja sam znao da me čine sklonim destruktivnom
ponašanju. Trebao je samo jedan trenutak slabosti i ponovno bih mogao biti na
nizbrdici. To me plašilo. Ali također i pojačalo moju odlučnost da nastavim to
polagano spuštanje na zemlju o kojem je govorio moj savjetnik. Nisam ponovno
želio biti taj anonimni čovjek na stubištu. Morao sam nastaviti ići naprijed.
48
ŠESTO POGLAVLJE
Inspektor za smeće
Svi mi imamo svoje opsesije u životu. Za Boba je to ambalaža.
Miješana zbirka kutija, kartona, papira za umatanje i plastičnih boca koje

koristimo u našem svakodnevnom životu u stanu posve ga je očaravala. A neki
su ga materijali privlačili više od drugih.
Folija s mjehurićima, naravno, izvor je beskonačne zabave. Koje dijete ne

voli stiskati mjehuriće? Bob potpuno poludi od uzbuđenja svaki put kad ga
pustim da se igra s njom. Uvijek ga pomno promatram. Svaki put kad stisne
mjehurić šapom ili ustima, okrene se i pogleda me kao da kaže: »Jesi li čuo to?«
Papir za umatanje druga je zanimljivost. Svaki put kad razmotam poklon

za njega, više ga zanima igranje sa šarenim papirom nego sa samom igračkom.
Također je beskonačno opsjednut šuštavim, pucketavim celofanom koji se
koristi u paketima žitnih pahuljica i u koji samoposluživanja umataju kruh.
Nikada me ne prestaje čuditi, ali može provesti pola sata šuškajući lopticom od
celofana. Loptice od zgužvanih aluminijskih kuhinjskih folija imale su jednak
učinak.
Nije, međutim, upitno koja mu je vrsta ambalaže bezuvjetno najomiljenija:

kartonske kutije. Zapravo, svaku kutiju na koju naiđe vidi kao igračku,
predmet dizajniran da mu osigura nekoliko sati zabave. Ako ikad prođem
pokraj Boba s kartonskom kutijom u ruci, nasrne na mene kao da će je ugrabiti.
Nije važno je li to kutija žitnih pahuljica, karton mlijeka ili veća kutija, on
poskoči, brzo udara šapama kao da kaže: »Daj mi to, hoću se igrati s tim,
SADA«.
49
Također se voli skrivati u većim kutijama, to je njegova navika koja me često

može živcirati.
Ne puštam Boba da sam šeće izvan našeg stana, a prozori su uvijek zatvoreni
da ne izlazi kroz njih. (Znao sam da mačke imaju sposobnost »samo
uspravljanja« u zraku, a bili smo »samo« pet katova visoko, ali nisam želio
ispitivati njegove sposobnosti letenja!) Dakle, kad ga jedne ljetne večeri nisam
mogao pronaći ni na jednom uobičajenom mjestu, blago sam se uspaničio.
»Bobe, Bobe, gdje si, druže?« rekao sam.
Svugdje sam pogledao, za što mi nije trebalo mnogo vremena s obzirom na

veličinu stana. Ali nije mu bilo ni traga u mojoj spavaćoj sobi ili u kuhinji ili
kupaonici. Počeo sam istinski brinuti za njega kad mi je iznenada palo na pamet
da sam kutiju koja je sadržavala neku polovnu odjeću koju mi je dao
dobrotvorni službenik odložio u ormar za sušenje. I zaista, otvorio sam ormar
i ugledao osebujan riđi oblik zagnjuren usred kutije.
Istu je stvar ponovno učinio nedugo zatim, s gotovo katastrofalnim

posljedicama.
Belle je pristala doći pomoći mi malo u pospremanju. Nije to bio

najorganiziraniji ni najuredniji od domova, čak ni u najboljoj situaciji. Tomu
nije pomoglo ni to što sam godinama sakupljao stvari. Ne znam jesam li
podsvjesno u duši njegovao snove o otvaranju staretinarnice ili sam samo bio
očaran starom kramom, ali sam nekako sakupio svu silu sitnica, sve od starih
knjiga do mapa, razbijenih radija i tostera.
Bella me uvjerila da izbacim nešto od toga starog smeća pa smo napunili

nekoliko kartonskih kutija kramom. Neke smo namjeravali baciti u smeće, a
druge odnijeti u dućane rabljene robe ili u mjesno reciklažno dvorište. Belle je
uzela kutiju da je iznese u smeće ispred stana i čekala da stigne lift, kad je
osjetila da njezina kutija poskakuje. To ju je izbezumilo pa sam je iz stana čuo
kako vrišti. Dok sam otvorio vrata da vidim u kakvoj je nevolji, ona je ispustila
kutiju na pod i otkrila u njoj Boba. Iskobeljao se iz zbirke starih knjiga i časopisa
gdje se sklupčao spreman za dremuckanje.
Uskoro nakon toga stvarno sam mu napravio krevet od kartonske kutije.

Računao sam na to da će ako spava u takvoj kutiji biti manje opsjednut drugim
50
kutijama. Izvadio sam jednu stranu kutije i stavio u nju malu deku. Tamo mu
je bilo vrlo udobno. Volio je to.
Međutim, nije se posve oslobodio svoje opsesije. I dalje je bio duboko

zainteresiran za kantu za smeće u kuhinji. Kadgod bih nešto stavio u kantu
podigao bi se na stražnje noge i gurnuo nos unutra. Da sam mu se ikad
usprotivio uputio bi mi pogled kao da kaže: » Hej, što to tamo bacaš? Još nisam
odlučio želim li se time igrati ili ne.« Neko sam ga vrijeme počeo iz šale zvati
inspektorom za smeće. Međutim, nije to uvijek bilo smiješno.
Jednog sam jutra baš izlazio iz kade kad sam začuo čudnu buku koja je dolazila
iz kuhinje. Razabrao sam slab, metalni, stružući zvuk, kao da se nešto vuče
naokolo. Bio je popraćen nekakvim zvukom tihog stenjanja.
»Bobe, što to sad izvodiš?« pitao sam grabeći ručnik da osušim kosu i
krenuo istraživati.
Nisam se mogao prestati hihotati kad sam vidio što me dočekalo.
Bob je stajao nasred kuhinjskog poda s praznom konzervom mačje hrane

nataknutom navrh glave. Konzerva mu je stajala na glavi pod živahnim kutom
baš iznad linije oka. Izgledao je kao mješanac Crnog Viteza iz filma Monty
Python i Sveti Gral i velškog stražara izvan Buckinghamske palače s visokom
šubarom iznad očiju.
Bilo je očigledno da ne vidi baš puno jer je hodao natraške kuhinjskim

podom povlačeći konzervu sa sobom u pokušaju da je se oslobodi. Bio je vrlo
oprezan, vukao se natrag korak po korak, povremeno klimajući konzervu ili je
pomalo podižući lagano udarajući njom o pod u nadi da će je udarci maknuti s
mjesta. Plan mu je uspijevao. Bilo je to komično promatrati.
Nisi morao biti Hercule Poirot ili Columbo da shvatiš što se dogodilo. U
kutu prostorije vidio sam crnu vreću sa smećem koju sam tog jutra namjeravao
staviti u kantu za smeće na kotačima u prizemlju. Obično bih ispraznio kantu
i vreću stavio vani po noći, upravo zato da Boba spriječim da se igra s njom. Ali
iz nekog sam razloga danas to zaboravio i ostavio je na kuhinjskom podu.
Velika pogreška.
51
Bob je očito iskoristio prednost moje odsutnosti i rasporio te pregrizao dno

vreće kako bi mogao okušati sreću prekapajući po njoj. Nije pronašao ništa osim
stare limenke. Na njegovu nesreću, u svom entuzijazmu da istraži njezin
sadržaj, glava mu se zaglavila u njoj. To je ono što ste vidjeli na You Tubeu ili
na video klipovima u emisijama poput You've Been Framed. Doveo se u strašan
škripac i ispuštao je prilično tužan i dirljiv stenjući zvuk. Nije to bilo prvi put
da je učinio nešto takvoga. Jednoga sam dana sjedio u dnevnoj sobi kad sam
čuo čudan zvuk koji je dolazio iz kuhinje, nešto poput kuckanja. Kuc... kuc...
kuc za kojim je slijedio brži kuc, kuc, kuc, kuc.
Zatekao sam Boba kako hoda s malom posudom maslaca zakačenom za

jednu od šapa. Volio je maslac pa je očigledno pronašao posudicu i umočio šapu
kako bi je mogao sasvim polizati. Nekako je zabio šapu u posudicu i sad je hodao
naokolo s tim. Svako malo podigao bi šapu i kucnuo njom o vrata ormara u
pokušaju da je makne. Na koncu sam mu morao pomoći da je makne. Vidio
sam da i ovdje moram učiniti istu stvar.
Očigledno je žalio samoga sebe i znao je da je učinio nešto glupo.
»Bobe, ti luckasti dječače. Što si to učinio?« rekao sam saginjući se da mu

pomognem. Hvala Bogu da nije sasvim gurnuo glavu u konzervu, pomislio sam.
Imala je nazupčani rub tamo gdje je bila otvorena pa sam bio pažljiv pri
uklanjanju konzerve s njegove glave. Pomirisao sam konzervu. Nije baš bila
najugodnijeg mirisa s kojim sam se ikad susreo, to je bilo sigurno.
U trenutku kad sam mu izvadio vrh glave iz konzerve Bob je jurnuo u kut.
Komadići hrane bili su mu prilijepljeni na uši i stražnju stranu glave pa se
mahnito počeo lizati i prati. Dok je to činio, promatrao me prilično smetenim
pogledima, kao da kaže: »Da, znam da je to bilo budalasto. Nemoj mi reći da ti
nikad nisi napravio nešto glupo.«
Kad smo se sat ili kasnije uputili na posao, još je uvijek imao taj isti, prilično
smeten izraz, a ja sam se još uvijek smijao zbog toga.
Prvi znak da nešto nije u redu došao je nekoliko dana kasnije kad je počeo
jesti više nego obično. Bobova dnevna prehrana bila je sad već dugo vremena
dobro uređena rutina. Iako sam teško dolazio do novca, uvijek sam ga
pokušavao hraniti finom hranom »Znanstvena formula« iz najpopularnijih
brendova mačje hrane. Obroke sam mu davao pažljivo slijedeći preporučene
52
količine. Tako bi ujutro imao vrhom punu čajnu šalicu visoko hranjivih keksa,
a krajem dana, otprilike sat prije spavanja dobio bi kao večernji obrok još pola
čajne šalice keksa zajedno s polovicom vrećice mesa.
Ta bi dva obroka bila nadopunjena grickalicama koje bi dobio dok smo radili
vani. To je uvijek bilo više nego dovoljno da bude sretan i zdrav. Zapravo,
obično bi ostavio četvrtinu jutarnjih keksa jer mu je bilo previše. Nekad bi ih
ostavio tamo, drugi put bi ih pojeo neposredno prije no što bismo krenuli na
posao, kao obrok sredinom jutra.
Nekoliko dana nakon što je zaglavio glavu u konzervu, međutim, primijetio

sam da proždrljivo jede cijeli svoj doručak dvostruko brže. Čak je i oblizivao
zdjelu.
Bio je i zahtjevniji. Uvijek sam ja odlučivao kad ću mu dati nagradu za

trikove. Ali sada je sam počeo tražiti grickalice. Nešto drugačije bilo je i u
načinu kako moli za te grickalice. Nije to bio uobičajeni tugaljivi izgled »mačka
u čizmama«. Kao da mu je hrana stvarno krajnje potrebna. A isto je bilo i kad
smo došli kući. Obično je bio prilično ležeran oko dobivanja večere, ali me
počeo gnjaviti čim bismo bili na vratima. Bio bi poprilično uznemiren sve dok
mu ne bih napunio zdjelu. Zatim bi pohlepno nagurao sve u sebe što je brže
moguće i pogledao me pogledom iz Olivera Twista. »Molim te, tata, mogu li
dobiti još?«
Zabrinjavajuće je, međutim, bilo da ni nakon duže od tjedna takva

ponašanja nije dobivao na težini.
To je čudno, pomislio sam u sebi jedne večeri kad je završio s večerom, a i

dalje je izgledao kao da bi mogao još jesti.
Mojim sumnjama da nešto nije u redu pomogla je i činjenica da je išao češće

na zahod. Bob je bio, poput većine mačaka, stvorenje od navike kad se radilo o
odlasku na zahod. Tijekom godina je svladao svoju nesklonost odlasku na
posudu s pijeskom kod kuće i tamo bi ujutro obavio svoje potrebe. Zatim bi
ponovno išao kad smo bili u Londonu u gradu. Iznenada, međutim, ta se navika
promijenila i počeo je ići tri ili više puta dnevno. Možda je išao i više od toga,
koliko znam. Jednom sam ga uhvatio da koristi zahod u stanu. Nisam ga vidio
da ga koristi od tada, iz nekog razloga. Možda nije volio da ga gledam? Ali, kako
53
sam sve više brinuo zbog te promjene njegovih navika, primijetio sam da je
voda u zahodskoj školjci katkada drugačije boje.
Također je počeo tražiti da ga češće vodim na zahod na Angelu. To je uvijek

bio pravi posao, pakirati i krenuti prema Greenu tako da on može obaviti svoje,
ali to se moralo učiniti.
»Što to s tobom nije u redu, Bobe?« rekao sam gubeći strpljenje s njim nakon
nekoliko takvih dana. Jednostavno me suzdržano pogledao kao da mi kaže da
se bavim svojim poslom.
Trenutak kad sam znao da imam pravi problem, međutim, bio je kad sam
otkrio da vuče stražnjicu po podu. Prvi put sam to primijetio jednog jutra ubrzo
nakon što sam se probudio. Vidio sam ga duboko usredotočena kako juri
donjim dijelom po tepihu u dnevnoj sobi.
Nisam bio baš najzadovoljniji.
»Bobe, to je odvratno, što to uopće radiš?« kritizirao sam ga.
Uskoro sam shvatio da to sigurno znači da ima problem. Kao i obično,

nedostajalo mi je novaca i nisam ga želio potrošiti na posjet veterinaru i
neizbježne troškove za lijekove što će uslijediti. Tako sam sljedećeg jutra na
putu za posao odlučio svratiti u mjesnu knjižnicu te malo prerovati po
internetu. Imao sam neke svoje sumnje, ali sam morao biti siguran. Moja je
slutnja bila da ima nekakvu trbušnu infekciju koja uključuje parazite. To nije
nužno objašnjavalo jedenje, ali je bilo u skladu s češćim odlaskom na zahod i
vučenjem trbuha po podu.
Najviše sam se bojao da je riječ o infekciji parazitom. Prisjetio sam se svoga

djetinjstva u Australiji kad sam vidio kako se kod para mačaka razvijaju gliste.
Nije bilo ugodno, a bilo je i zarazno. Mnogo djece u Australiji dobilo bi gliste
od svojih mačaka. Bilo je to stvarno odurno.
Naravno, istraživati bolest na internetu uvijek je najveća pogreška koju

možeš učiniti. Već sam to bio učinio ranije, ali lekciju nisam shvatio ozbiljno.
Doista, u roku od oko pola sata uvjerio sam sebe da su Bobovi simptomi u
skladu sa stvarno ozbiljnom vrstom glista, rudarskom glistom ili trakavicom.
54
Nijedna od njih obično nije smrtonosna bolest, ali mogu biti stvarno neugodne,
izazvati ozbiljan gubitak težine i pogoršanje krzna ako se ne liječe.
Znao sam da nemam izbora nego provjeriti njegovu kakicu kad sljedeći put
ode na zahod. Nisam morao dugo čekati. U roku od otprilike jednog sata otkako
smo se smjestili na Angelu, počeo je izvoditi svoju izdajničku buku i pokrete te
sam ga morao odvesti u Green. Pripremio sam se na to da podmuklo bacim brz
pogled prije no što prekrije svoj izmet mekom zemljom. Nije baš dobrostivo
primio moje upletanje.
»Žao mi je, Bobe, ali moram pogledati,« rekao sam pregledavajući njegov
izmet grančicom.
Može zvučati bizarno, ali bio sam oduševljen kad sam tamo ugledao neka
sitna, bijela migoljeća stvorenja. Bile su to gliste, ali samo sićušne.
»Barem nije trakavica ili rudarska glista,« utješio sam se.
Odlazeći kući te večeri, osjetio sam čudnu, blago zbunjujuću mješavinu

osjećaja. Odgovorni vlasnik mačke u meni bio je doista zlovoljan. Toliko sam
pazio na njegovu prehranu, izbjegavao sirovo meso i druge stvari za koje se zna
da su riskantne kad je riječ o glistama. Također sam bio revan u redovitom
provjeravanju buha koje mogu djelovati kao domaćini glistama. Osim toga, bio
je stvarno čist i zdrav mačak, a ja sam osiguravao da stan bude u pristojnom
stanju njemu za život. Osjetio sam kao da se to negativno odražava na mene.
Osjetio sam kao da sam ga ostavio na cjedilu. S druge strane, međutim, odahnuo
sam jer sam sada znao što trebam činiti.
Srećom, znao sam da će sljedećeg dana pokretni kombi Plavog križa biti u
Islington Greenu. Stoga smo krenuli rano kako bismo izbjegli duge redove koji
bi se uvijek stvorili prije no što bi savjetovanje započelo.
Osoblje je dobro poznavalo Boba i mene; bili smo redoviti posjetitelji

tijekom godina. Bob je tamo bio mikročipiran i najveći sam dio godine
navraćao da polako otplatim troškove koje sam si natovario na glavu za to i
druga liječenja. Osim toga sam ga često dao pregledavati i zbog buha.
Veterinar koji je toga jutra bio na dužnosti zatražio je da mu opišem

problem, zatim je na brzinu pogledao Boba i uzorak kakice koji sam bio stavio
55
u plastičnu kutijicu od tableta koja se povlačila po kući prije no što je došao do

predvidljiva zaključka.
»Da, bojim se da je dobio gliste, Jamese,« rekao je. »Što je nedavno jeo? Išta
izvan uobičajenog? Je li prekapao po kantama ili što slično?«
Kao da mi se lampica upalila u glavi. Osjećao sam se tako glupo.
»Oh, Bože, da.«
Potpuno sam zaboravio incident s limenkom. Sigurno je našao komadić

stare piletine ili nekog drugog mesa u njoj. Kako sam to mogao smetnuti s uma?
Veterinar mi je dao poduku o lijeku i špricu kojom ću ga primijeniti.
»Koliko će dugo potrajati da se to iščisti?« upitao sam.
»Trebalo bi krenuti nabolje za nekoliko dana, Jamese,« rekao je. »Javite mi

ako simptomi potraju duže.«
Nekoliko godina ranije, kad sam prvi put uzeo Boba k sebi i morao mu davati
antibiotike, morao sam to raditi rukom, umećući mu tablete u usta i zatim mu
trljati grlo kako bi im pomogao na silaznom putu do trbuha. Šprica će,
teoretski, postupak učiniti jednostavnijim. No ipak je trebao imati povjerenja
u mene kako bih mu umetnuo čudnu napravu u grlo.
Kad smo se te večeri vratili u stan, vidio sam da mu se ne sviđa njezin izgled.
Ali dokaz koliko mi vjeruje bio je što je odmah dopustio da mu stavim plastiku
u usta i pustim tabletu prije trljanja grla. Pretpostavljam da je sigurno znao da
mu neću učiniti ništa što nije bezuvjetno neophodno.
Kao što je veterinar i predvidio, za nekoliko je dana Bob bio ponovno

normalan. Apetit mu se smanjio i uskoro je ponovno normalno jeo i išao na
zahod.
Dok sam razmišljao što se dogodilo, izgrdio sam samoga sebe. Odgovornost
za brigu o Bobu bila je tako pozitivna snaga u mom životu. Ali trebao sam malo
bolje prihvatiti tu odgovornost. On nije bio honorarni posao koji mogu odraditi
samo kad sam raspoložen za to.
56
Osjetio sam se osobito nemarnim jer nije bilo prvi put da Bob pati zbog svoje
navike prekapanja po kantama. Otprilike godinu ranije, bio je poprilično
bolestan nakon istraživanja unutrašnjosti kante za smeće na kotačima ispred
stambene zgrade.
Rekao sam sebi da više nikada ne smijem ostaviti vreću sa smećem da tako
leži okolo. Prije svega, bilo je glupo od mene što sam to učinio. Čak i da je sve
zapečaćeno, Bob je bio tako dosjetljiv i radoznao karakter da bi pronašao svoj
put u nju.
Ipak, više od svega, uzdahnuo sam s olakšanjem. Nije često bio loše ili
bolestan, ali kadgod bi bio, pesimist u meni uvijek je stvarao najgore moguće
zaključke. Onako šašavo i predramatično kako je bilo, tijekom proteklih dana
zatekao sam se kako ga zamišljam da umire i sebe kako moram nastaviti živjeti
bez njega. Bila je to mogućnost o kojoj je bilo zastrašujuće i razmišljati.
Uvijek sam govorio da smo partneri, da podjednako trebamo jedan drugoga.

Duboko u sebi sam vjerovao da to nije uistinu tako. Osjećao sam da ja njega
trebam više.
57
SEDMO POGLAVLJE
Mačak na hokstonskom krovu
Bob i ja samo uvijek bili prilično osebujan par. Naposljetku, nema mnogo
visokih tipova koji hodaju ulicama Londona s riđim mačkom na ramenima. Za
nama se zasigurno okreću glave.
Nekoliko mjeseci tijekom ljeta i jeseni 2009. čak smo privlačili i više pažnje.
Nažalost, trpio sam i previše boli da bih uživao u toj pažnji.
Problemi su započeli godine ranije kad sam putovao u Australiju posjetiti

majku. Moja mama i ja uvijek smo imali težak odnos, a najveći dio desetljeća
bili smo otuđeni. Osim za kratka posjeta Londonu, posljednji sam je put vidio
kad me otpratila u zračnu luku kao osamnaestogodišnjaka koji je krenuo iz
Australije »uspjeti« kao glazbenik u Londonu. U izgubljenom desetljeću koje je
uslijedilo, jedva da smo razgovarali. Vrijeme je malo iscijelilo rane pa kad mi
je ponudila da mi plati da je posjetim u Tasmaniji, činilo se ispravnim otići.
Uz Bobovu sam pomoć upravo uspio napraviti znatan napredak i skinuti se

s metadona. Osjećao sam se slabim i trebao sam predah. Bob je ostao s mojom
prijateljicom Bellom, u njezinu stanu u blizini Hoxtona u sjevernom Londonu,
ne predaleko od Angela.
Dugi letovi u Australiju i natrag ostavili su, međutim, traga na meni. Bili su
mi poznati rizici od sati koje provedeš nepomičan na dugotrajnim letovima,
osobito kad si visok poput mene i dao sam sve od sebe da izbjegnem predugo
sjedenje u zgrčenom sjedećem položaju. Ali usprkos tomu što sam dao sve od
sebe da hodam po zrakoplovu što je češće bilo moguće, kući sam stigao s
izjedajućim bolom u gornjem bedru.
58
Isprva je to bilo savladivo i izlazio sam na kraj s tim uz uobičajene tablete

protiv bolova bez recepta. Polako ali sigurno, međutim, postalo je gore. Počeo
sam osjećati nevjerojatno grčenje, kao da mi je krv prestala protjecati, a mišići
se zakočili. Znam da ljudi ne osjećaju rigor mortis, mrtvačku ukočenost, ali sam
posumnjao da bi to bio taj osjećaj da je osjećaju. Bilo je kao da sam živo truplo.
Bol je uskoro postala tako grozna da nisam mogao sjediti ni ležati u nekom
normalnom položaju. A da jesam, osjećao bih neprestanu mišićnu bol. Dakle,
kadgod bih gledao televiziju ili jeo obrok kod kuće u stanu morao sam sjesti s
nogom na jastuku ili na drugom stolcu. Kad bi došlo vrijeme spavanja, morao
sam spavati s nogom podignutom preko ruba uzglavlja.
Išao sam nekoliko puta liječnicima, ali su oni samo prepisivali jače tablete
protiv bolova. Tijekom mračnih dana svoje heroinske ovisnosti, davao sam si
injekcije svugdje po tijelu, uključujući i prepone. Siguran sam da su osjećali da
je moje stanje, kakvogod bilo, samo neki zaostatak moje loše prošlosti. Nisam
navaljivao, jedan dio mene još je bio naviknut na to da bude prevaren. To je
pojačalo onaj stari osjećaj koji sam imao kao beskućnik da sam nekako
nevidljiv, da me društvo ne smatra svojom brigom.
Stvarni problem za mene bio je što sam još uvijek morao zarađivati za
hranu. To je značilo da se, bez obzira na to koliko mi je to bilo teško, i dalje
ujutro moram izvući iz kreveta i svakodnevno ići na Angel.
Nije bilo lako. Onog trena kad bih spustio nogu na pod bol bi sunula uvis
kroz nogu poput elektrošoka. Mogao sam napraviti samo tri ili četiri koraka.
Tako je hodanje do autobusne stanice postalo maratonom, često mi je trebalo
dvaput ili triput više vremena nego obično.
Bob isprva nije znao što se događa. Stalno me podrugljivo pogledavao, kao
da kaže: »Što to radiš, čovječe?« Ali bio je pametan momak pa je uskoro shvatio
da nešto nije u redu i počeo je mijenjati svoje ponašanje u skladu s tim. Ujutro,
primjerice, umjesto da me pozdravi svojim uobičajenim repertoarom zvukova,
gurkanja i molećivih pogleda, počeo me gledati ispitljivim i blago sažalnim
pogledom. Kao da je govorio: »Osjećaš li se išta bolje danas?«
Ista je priča bila kad bismo se uputili na posao. Bob bi često hodao uz mene
umjesto da zauzme svoj uobičajeni položaj na mojim ramenima. Očigledno je
59
više volio putovati na gornjoj palubi, kako ja to kažem, ali bi kaskao uz mene
koliko god je mogao. Mislim da je vidio da trpim bol.
Kad bi osjetio da predugo guram dalje doista bi me pokušao natjerati da se

zaustavim i sjednem. Presjekao bi mi put pokušavajući me voditi u smjeru
klupe ili zida gdje bih mogao predahnuti. Smatrao sam da je bolje završiti
putovanje nego se zaustavljati svakih nekoliko koraka pa se tako, na neko
vrijeme, to pomalo razvilo u dvoboj Bobove i moje volje.
Sigurno je bilo baš zabavno kad bi nas ljudi u Tottenhamu vidjeli kako
oprezno biramo put niz cestu u blizini stana. Kad bi me čuo da se žalim na bol,
Bob bi stao i pogledao me pogledom koji je predlagao da predahnem ili
sjednem. Uzvratio bih mu pogledom i rekao: »Ne, Bobe, moram se nastaviti
kretati.« Da nisam tako patio, vjerojatno bih i sam to smatrao zabavnim.
Vjerojatno smo nalikovali nekom starom bračnom paru koji se rječka.
Nakon nekog vremena, međutim, postalo je sasvim jasno da ne mogu tako

nastaviti dalje. Često bih stizao kući s posla iscrpljen i samo bih otkrio da lift
ponovno ne radi. Hodanje do petog kata bilo je izrazito bolno i moglo je
potrajati cijelu vječnost. Tako sam počeo ostajati kod Belle.
U tome je bio cijeli niz prednosti. Za početak, njezin je stan bio na prvome
katu umjesto na petom, što mi je prištedjelo mnogo gnjavaže. Odlazak na posao
također je bio manje bolan postupak zbog autobusne stanice koja je bila
udaljena samo nekoliko metara.
Malo je pomoglo, ali je bol i dalje postupno postajala sve gorom. Moja
bojazan od spuštanja noge na pod sad je postala već tako velika da sam jednog
jutra odlučio napraviti štaku. S Bobom sam se uputio u omanji park u blizini
Bellina stana i pronašao granu s palog drveta koja je savršeno pristajala pod
moju ruku omogućujući mi da rasteretim bolnu nogu dok hodam. Trebao mi
je otprilike dan da prokužim kako je koristiti.
Upućeno mi je mnogo čudnih pogleda, razumljivo. S dugom kosom i

čupavom bradom sigurno sam izgledao kao neka vrsta modernog Merlina ili
Gandalfa iz Gospodara prstenova. Kao da to nije bilo dovoljno čudno, pogled
na riđeg mačka koji mi sjedi na ramenima sigurno je dočaravao slike čarobnjaka
koji hodaju naokolo sa svojim »zaštitnicima«. Istina je da me zapravo nije
60
brinulo na što to nalikujem u tom času. Bilo što što je ublažavalo bol, bilo je
dar s neba.
Stići bilo kuda pješice postalo je prava patnja. Napravio bih nekoliko koraka
i zatim se presavio i sjeo na najbliži zid od cigle. Pokušao sam koristiti bicikl,
ali to je ispalo nemoguće. Onog trenutka kad bih primijenio pritisak na pedalu
desnom nogom, bio sam u agoniji. Bobmobil je ponovno bio u hodniku u
Tottenhamu, skupljao je prašinu.
Uopće nije bilo upitno da Bob razumije da sa mnom nešto ozbiljno nije u
redu i katkada bih osjetio kao da gubi strpljenje. Nekih jutara, dok bi me
promatrao kako se mučim navući hlače kako bih se spremio za posao, uputio
bi mi tužni pogled kao da kaže: »Zašto si to činiš? Zašto ne ostaneš u krevetu?«
Odgovor na to, naravno, bio je da nemam izbora. Bili smo dekintirani, kao i
obično.
Moja dnevna rutina postala je prava gnjavaža. Sišli bismo s autobusa u

Islington Greenu i uputili se u mali park tako da Bob može obaviti svoje
potrebe. Od tamo, od šepao bih do mjesta koordinatora The Big Issuea, baš
ispred kafića Starbucks. Zatim bih prešao glavnu cestu i uputio se prema stanici
podzemne i našem terenu.
Stajanje tamo pet ili šest sati na dan nije bilo izvedivo. Bio bih se
onesvijestio. Srećom, jedan od cvjećara ispred stanice podzemne jednog je dana
vidio u kakvom sam stanju i prišao mi je držeći dva vjedra koja je koristio za
držanje cvijeća.
»Evo vam ovo, sjednite na to. I neka Bob sjedne na drugi,« rekao je
ohrabrujuće me potapšavši po leđima.
Doista sam to cijenio. Nije bilo načina da budem u stanju stajati duže od
nekoliko minuta u komadu.
Isprva sam bio zabrinut da će sjedenje na vjedrima biti katastrofa za moj

posao. (Ljudi su se uvijek smijali kad sam prodavanje The Big Issuea nazivao
poslom, ali je to stvarno bio. Morao si kupiti časopise da bi ih prodavao, pa si,
kao prodavač, morao donositi dobru prosudbu o zalihi i ekonomiziranju iz
tjedna u tjedan. Princip nije bio zapravo ništa drugačiji od vođenja divovske
korporacije, a ulozi jednako visoki, ako ne i viši. Uspiješ i preživio si, promašiš
61
i mogao si skapati od gladi.) Obično bih koračao naokolo ispred stanice

nagovarajući i umiljavajući se ljudima da se odvoje od svoje teško zarađene
gotovine. Kad sam počeo sjediti na vjedru, bio sam prestrašen da me ljudi
jednostavno neće vidjeti da sjedim tamo. Trebao sam bolje znati. Bob se
pobrinuo za to.
Možda zato što sam sjedio s njim većinu vremena, ali tijekom tog razdoblja
postao je pravi mali šoumen. U prošlosti sam obično ja poticao rutinu
zaigranosti. A sad je sam preuzeo inicijativu. Očešao bi se o mene i pogledao
me kao da kaže: »Hajde, druže, izvadi grickalice, idemo izvesti nekoliko trikova
i zaraditi nekoliko funta«. Bilo je trenutaka kad sam bio uvjeren da točno zna
što se događa. Bio sam siguran da je shvatio da što prije zaradimo pristojnu
količinu novaca ranije ćemo moći kući i ja ću odmoriti nogu. Bilo je
nevjerojatno kako je toliko razumio.
Poželio sam da i sam katkada vidim život tako jasno.
Živjeti kod Belle s Bobom imalo je svojih loših i dobrih strana. I dalje sam
očajnički pokušavao shvatiti što to ne valja s mojom nogom, ali sam se samo
nadao da će problem nekako nestati budem li je odmarao. Dok sam provodio
kolikogod sam mogao vremena ne stojeći na nogama, Belle se brinula za mene,
kuhala mi fine obroke i prala rublje, a Bob se dobro slagao s njom. Tijekom
vremena koje je proveo s njom dok sam bio u Australiji, očigledno su stvorili
čvrstu vezu. Ona je bila jedina druga osoba kojoj bi on ikad dopustio da ga
podigne, primjerice.
Nije bilo sumnje da njezin dom također smatra sigurnim skloništem. Prošle
godine, kad je pobjegao s Angela jedne večeri nakon što ga je napao pas, uputio
se u Bellin stan iako je bio prilično udaljen. Trebali su mi sati da shvatim da se
tamo sklonio. Bila je to najduža noć u mom životu.
Bliskost njihova odnosa sigurno mi je život učinila lakšim. Ali je i davala

Bobu dopuštenje da bude zločest.
Jednog sam jutra ustao i uputio se u kuhinju napraviti si šalicu kave

očekujući da ću Boba naći smještenog tamo. Baš kao i kod kuće, bio je sklon
62
motati se po kuhinji rano u jutro, uglavnom u nadi da će pokupiti neki komadić

hrane. Bilo je trenutaka kad je doista pravi proždrljivac.
Danas mu, međutim, nije bilo ni traga. Nije bilo ni traga od Belle.
Tog je jutra jako padala kiša, ali se vrijeme već raščistilo. Sad je bilo stvarno
sjajno sunčano jutro i temperatura se već dizala. Prognoza je predviđala
nepodnošljivu vrućinu kasnije u danu. Primijetio sam da je Belle već otvorila
prozor u kuhinji kako bi pustila svježi zrak u stan.
»Bobe, gdje si ti druže?« pitao sam tražeći ga, još uvijek samo u boksericama
i majici.
Nije mu bilo traga ni u dnevnoj sobi ni u hodniku pa sam se uputio u

stražnju spavaću sobu gdje je spavala Belle. Kad sam vidio da je prozor tamo
odškrinut, odmah me obuzeo osjećaj straha.
Bellin je stan bio na prvom katu, a prozor stražnje spavaće sobe gledao je na
krov proširenja prizemnog stana ispod nas. Taj je krov gledao na dvorište i još
dalje na parkiralište zgrade. Od tamo je bila kratka šetnja do glavne ceste, jedne
od najprometnijih u tom dijelu sjevernog Londona.
»Oh, ne, Bobe, nisi izišao tamo, zar ne?«
Uspio sam protisnuti glavu kroz otvor u prozoru i pretražiti vrhove donjih
krovova. Krovovi proširenja stršali su cijelom dužinom zgrade. I doista, pet
stanova dalje od Bellina, sjedio je Bob sunčajući se na krovu.
Kad sam izviknuo njegovo ime, polako je okrenuo glavu u mom smjeru i
zbunjeno me pogledao. Kao da kaže: »Što ti je?«
Nije me smetalo to što se sunča. Više me zabrinjavala činjenica da može

otklizati s klizava krova ili da može otići dolje u dvorište, a od tamo van na
glavnu cestu kroz parkiralište.
Uspaničio sam se i počeo skidati sigurnosne vijke s prozora, tako da ga mogu

potpuno otvoriti i popeti se na krov. Nakon nekoliko minuta mogao sam se
provući kroz otvor. Još se uvijek nisam stigao odjenuti.
63
Krovne pločice od škriljevca bile su klizave od ranojutarnje kiše pa nije bilo

lako zadržati ravnotežu, osobito s obzirom na činjenicu da sam patio zbog noge.
Nekako sam, međutim, ipak uspio odskakati preko vrhova krovova do mjesta
gdje je sjedio Bob. Bio sam u njegovoj blizini kad sam shvatio da sam u propaloj
misiji.
Bob se iznenada pokupio i sitnim koracima krenuo natrag preko krovova

prošavši nonšalantno pokraj mene. Kad sam ga pokušao dohvatiti, samo je
zarežao na mene i napravio iznenadan skok prema Bellinu otvorenom prozoru.
Ponovno mi je uputio preziran pogled. Uskoro je nestao u stanu.
Ja sam, naravno, morao proći dug put. Trebalo mi je nekoliko minuta da se

mučno probijem natrag po klizavim pločama. Na moju potpunu nepriliku,
nekoliko se lica pojavilo na prozorima. Izrazi na njihovim licima kazivali su
mnogo toga. Bili su mješavina šoka, blagog sažaljenja i veselja.
Nekoliko trenutaka nakon povratka u sigurnost stana čuo sam zatvaranje

kućnih vrata i vidio Belle kako stoji na hodniku s malom vrećom iz dućana.
Prasnula je u smijeh.
»Pa gdje si, dovraga, bio?« pitala je.
»Na prokletom krovu pokušavajući spasiti Boba,« rekao sam.
»Oh, pa on stalno odlazi tamo,« rekla je odmahnuvši rukom. »Katkada čak

ode i u dvorište. Uvijek se vrati gore.«
»Stvarno bih volio da si mi to rekla ranije,« rekao sam odvukavši se u svoju

privremenu spavaću sobu konačno se odjenuti.
Nije prošlo dugo prije no što se situacija izokrenula. Uskoro nakon toga
Belle je psovala njegove nestašne običaje.
Kao što sam upravo otkrio, Bob je volio istraživati stražnju stranu Belline
stambene zgrade i u potpunosti je iskoristio činjenicu da je na prvom umjesto
na petom katu.
64
Na neki je način to bilo zdravo. Bob je volio izlaziti tamo da obavi svoje
jutarnje i večernje potrebe. Ali, naravno, to mu je također omogućavalo da
vježba svoje druge prirodne instinkte.
Znao sam da je lov dio njegove prirode. Nije bitno koliko ljudi mogu misliti
da su slatke male pahuljaste lopte, mačke su i grabežljivci — ozbiljno
učinkoviti grabežljivci. Kad smo se smjestili u Bellin stan, počeo nam je
donositi poklone. Jednog smo dana sjedili u prednjoj sobi kad je stigao s malim
mišem koji mu je visio iz usta. Pažljivo mi ga je spustio pred noge, kao da mi
nudi dar.
Kaznio sam ga zbog toga.
»Bobe, ponovno ćeš se razboljeti ako to pojedeš,« rekao sam.
Stvarno sam znao da ne mogu ništa učiniti, osim da ga držim u kućnom

zatvoru, što nisam želio učiniti. A nisam namjeravao pribjeći stavljanju zvona
na njega, barem ne u ovoj fazi.
Predvidljivo, to je značilo da mu je ponašanje postalo malo poduzetnije.
Jednog jutra ležao sam na svom krevetu i čitao kad sam začuo najglasniji
mogući krik. Bila je to Belle.
»Oh, moj Bože, oh moj Bože.«
Skočio sam i odjurio u dnevnu sobu gdje je glačala. Tamo je, sjedeći na vrhu
hrpe svježe izglačanih košulja i krevetnih plahta, bila mala smeđa žaba.
»Jamese, Jamese, pokupi je i riješi je se. Molim te,« rekla je polako se

smirujući.
Primijetio sam Boba kako stoji na ulazu u kuću i pokušava shvatiti što se
dogodilo. Na licu mu je bio čudan izraz što sam mogao nazvati samo
zločestoćom. Kao da je točno znao što se dogodilo.
Stavio sam malu žabu na jedan dlan i poklopio je drugim. Zatim sam otišao
dugim putem kroz ulazna vrata do mjesta sa stražnje strane zgrade, a Bob me
slijedio svaki korak puta.
65
Vratio sam se natrag, počeo čitati knjigu i sve zaboravio. Ali tada, otprilike
sat vremena kasnije, čuo sam drugi vrisak, popraćen zvukom treska o zid.
Ovoga je puta dolazio iz hodnika.
»Što je sad?« rekao sam uputivši se prema gunguli.
Belle je stajala na jednom kraju hodnika s rukama na glavi i užasnuta izraza

na licu. Pokazala je niz hodnik na par papuča koje je očigledno bacila niz
hodnik.
»Sad je u mojoj papuči,« rekla je.
»Što je u tvojoj papuči?« upitao sam zbunjen.
»Žaba«.
Morao sam suspregnuti smijeh. Ali sam, ponovno, pronašao žabu i odnio je
natrag u vrt. Ponovno je Bob marširao za mnom, trudeći se da izgleda kao čista
slučajnost što se ta žaba sad pojavila u stanu drugi put u razmaku od oko sata.
»Ostani tu, druže,« rekao sam osjećajući da se moram uvjeriti da sam se

ovoga puta valjano riješio žabe.
Pogledao me s neodobravanjem, a zatim se okrenuo i pokunjeno se odšuljao

natrag u kuću kao da kaže: »Stvarno se uopće ne znaš zabavljati!«
Koliko god da nam je bilo ugodno kod Belle, nakon nekog sam vremena počeo
shvaćati da nije idealno, osobito za moj odnos s Bobom.
Bol u nozi učinila me razdražljivim i, općenito, bilo je manje zabavno biti

mi u blizini nego inače. Tako smo, možda i neizbježno, kako se vrijeme vuklo,
Bob i ja počeli provoditi sve manje i manje vremena zajedno. Nejasno svjestan
da spavam duže i da nisam baš najboljeg raspoloženja kad se probudim, ne bi
uvijek dolazio u spavaću sobu na ranojutarnju igru. Često bi umjesto toga Belle
smućkala doručak za njega. Također bi se redovito upućivao kroz prozor
istraživati stražnju stranu zgrade i ponekad ga ne bi bilo dugo vremena.
Zamišljao sam da se sigurno dobro zabavljao tamo vani.
66
Jednako sam tako poprilično sumnjao da jede još negdje. Počeo je stizati
kući sa svojih dugih zasjedanja vani na krovu i u dvorištu oko vremena večere.
Ali, kad bi Belle ili ja stavili zdjelu ispred njega, jedva da bi se malo poigrao s
hranom. Isprva me pomalo obuzela malodušnost. Ponovno jede po kantama,
pomislio sam u sebi. Ali smo Belle i ja provjerili smetlište sa stražnje strane
kuće i došli do zaključka da nije bilo načina do uđe u goleme zaključane
kontejnere. Objašnjenje je moralo biti u nečem drugom.
Jednog dana, dok smo išli na posao, vidio sam starijeg gospodina u
prizemlju, podizao je svoju poštu. Bob ga je vidio i fiksirao ga onim značajnim
pogledom.
»Bok, mlado momče,« rekao je čovjek. »Lijepo je ponovno te vidjeti.«
Iznenada je sve imalo smisla. Sjetio sam se one dječje knjige Inge Moore Sid
od šest večera, o mački koja oduševi svakoga na svom putu i svake večeri u
svakoj kući zasluži večeru. Bob je izveo isti štos. Postao je Bob od šest večera.
Na neki je način to bio znak kako je tu smiren i sretan. Ali bio je to i znak
da se privikava na život bez mene u središtu njegova svijeta. Ležeći noću,
pokušavajući razmišljati o svemu i svačemu osim o sijevajućoj boli u nozi,
počeo sam se pitati o nečemu o čemu se uopće nisam pitao cijelo to vrijeme što
smo zajedno. Bi li mu bilo bolje bez mene?
Bilo je to pošteno pitanje. Kome je trebalo vući se naokolo s obogaljenim

bivšim narkićem bez novaca i bez izgleda za posao? Kome je trebalo da bude
po ulicama po svakojakom vremenu da ga gurkaju i podbadaju prolaznici ?
Osobito ako su postojale više prijateljski nastrojene, manje komplicirane duše
da ti svakoga dana daju pošten obrok.
Oduvijek sam osjećao da Bobu mogu dati dobar život kao bilo tko drugi, ako
ne i bolji. Bili smo srodne duše, nalikovali smo jedan drugome, mislio sam. Po
prvi puta otkako smo zajedno, nisam bio više tako siguran u to.
67
OSMO POGLAVLJE
Nitko nije tako slijep
Nevjerojatno je što bol može učiniti ljudskom umu. Osobito noću, ležiš, ne
možeš spavati, haluciniraš, razmišljaš o najšašavijim stvarima. U jednom sam
trenutku, primjerice, počeo fantazirati da su mi amputirali nogu. Zamišljao sam
da imam protetski ud umjesto sijevajućeg i napuhanog kakav sam sad imao —
i zapravo me ta misao utješila.
Drugi put, šepao sam kroz parkiralište mjesnog samoposluživanja kad sam
ugledao kolica koja tamo stoje slobodna. Čovjek je spuštao hidrauličnu rampu
na stražnjoj strani malog kombija, odakle će, pretpostavljao sam, vlasniku
kolica netko pomoći izaći. Pomisao da mogu putovati a da ne moram opteretiti
nogu bila je stvarno privlačna. Na djelić sekunde pomislio sam da ih ukradem.
Bilo me sram istog trena kad mi se ideja stvorila u glavi.
Dok sam tako ležao nekih noći kao u nekoj vrsti groznice, također bih se
zatekao kako sve više razmišljam o Bobu, ili točnije o gubljenju Boba. Što je
noga bila gore, bio sam sve uvjereniji da je on spreman otići. Zamišljao sam ga
u društvu starca iz susjedstva, kako mu ugađa i iskazuje preveliku pažnju.
Zamišljao sam ga kako leži na sunčanu krovu kod Belle bez ikakve brige, dok
ja odlazim šepajući prodavati The Big Issue.
To baš i nije bio veliki skok mašte. Ponovno kod Belle provodio sam sve više
vremena sam, ležeći u svojoj sobi i spavajući. Kao rezultat toga, imao sam manje
strpljenja za Boba nego inače. On bi mi se plaho približio na krevetu očekujući
da se igramo hvatanja grickalica, ali ja ne bih odgovarao. Katkad bi se pokušao
omotati oko moje noge što mi je bilo nepodnošljivo. Do sada je već moja noga
bila žestoke crvene boje, a bol je bila nemilosrdna.
68
»Odlazi i igraj se negdje drugdje, Bobe,« rekao bih istresajući ga na jednu

stranu. On bi nevoljko skliznuo s mene i uputio se prema vratima sobe
dobacujući mi razočarani pogled dok bi odlazio. Nije bilo nimalo iznenađujuće
što je ljubav počeo tražiti drugdje, govorio sam kasnije samome sebi.
Sad mu i nisam neki prijatelj.
Znao sam da to ne pomaže nikome, a najmanje meni, ali nisam znao što
učiniti da se iskopam iz te crne rupe koja me polagano satirala posljednjih
nekoliko tjedana. Jednoga jutra, međutim, probudio sam se i odlučio da je toga
dosta. Jednostavno sam morao učiniti nešto s tim u vezi. Nije me bilo briga što
liječnici misle o meni i o mojoj prošlosti: želio sam neke odgovore, želio sam
da taj problem nestane. Odjenuo sam se, pograbio štaku i uputio se u mjesnu
liječničku ordinaciju, odlučan da dobijem pravi pregled.
»Imate zanimljivu štaku, g. Bowen,« rekao je liječnik kad sam se pojavio u

sobi za konzultacije.
»Potreba je majka izuma,« rekao sam zataknuvši kolac izložen vremenu u

kut i penjući se na stol za pregled gdje mi je počeo pregledavati bedro i nogu.
»Ovo baš ne izgleda dobro. Trebate rasteretiti tu nogu oko tjedan dana.
Možete li uzeti slobodno na poslu?« upitao me.
»Ne, ne zapravo. Prodajem The Big Issue,« rekao sam mu.
»OK, pa trebate pokušati cijelo vrijeme nogu držati podignutom,« rekao je.
»Osim toga, treba napraviti krvnu pretragu koja je poznata kao D-dimer koja
otkriva razinu zgrušavanja u krvi. Nagađam da vaš problem leži u tome.«
»OK,« rekao sam.
»Sad, što ćemo učiniti s obzirom na tu vašu štaku? Mislim da to može bolje
nego s granom,« rekao je.
»Nema šanse za kolica?« rekao sam odjednom se sjetivši onih koja sam vidio
na parkiralištu.
69
»Bojim se da ne. Ali mogao bih vam ponuditi pristojan par štaka dok
pokušavamo smanjiti taj otok i upalu.«
Do kraja jutra bio sam ponosan vlasnik para pravih metalnih štaka, zajedno
s gumenim ručkama, držačima ruku i amortizerima udaraca. Uskoro sam
muklo zveketao putom, a noge su mlatarale ispred mene. Bio sam prilično
svjestan kako je to moralo izgledati. Osjećao sam se budalasto, čak i budalastije
nego što sam izgledao sa štapom pod rukom. Osjećao sam što ljudi misle o meni.
Bilo je to deprimirajuće.
Međutim, prošlo je vrijeme za samosažaljenje. Nisam gubio vrijeme i

sljedećeg sam dana otišao da mi naprave nalaz krvi. To nije bilo tako
jednostavno, naravno. Lakše je govoriti o uzimanju uzorka krvi kod heroinskog
ovisnika koji se oporavlja nego to obaviti.
Medicinska sestra na klinici zatražila je da zavrnem rukave, ali kad je

pokušala pronaći venu nije uspjela.
»Hmmm, da možda pokušamo s drugom rukom,« rekla je. Ali dogodilo se

isto.
Razmijenili smo poglede i shvatili. Nisam to trebao izgovoriti.
»Možda bih ja to trebao učiniti,« rekao sam.
Suosjećajno me pogledala i dala mi iglu. Kad sam pronašao venu u nozi, dao
sam joj da izvadi uzorak. Poniženja zbog oporavljanja od droge bila su
beskonačna, ali nisam namjeravao dopustiti da me odvrate.
Nekoliko dana kasnije kad sam nazvao kliniku, liječnica mi je potvrdila moje
najgore sumnje. Rekla mi je da sam dobio duboku vensku trombozu ili DVT.
»Imate krvni ugrušak koji bih rado dalje istražila. Zato trebate otići u
bolnicu University College na ultrazvučni pregled,« rekla mi je.
Na neki je način to bilo olakšanje. Oduvijek sam sumnjao da sam si izazvao

problem onim dugim putovanjima u Australiju i natrag. Osvrnuvši se unatrag,
vidio sam da sam zatomljivao tu misao zbog svakojakih glupih razloga,
djelomično zbog toga što nisam htio zvučati paranoično, ali djelomično i zbog
70
toga što nisam htio da se moje sumnje potvrde. Znao sam da DVT može izazvati
razne probleme, napose koronarne, a osobito udare.
S obzirom na sve to bio sam na iglama tijekom sljedećeg tjedna dok sam
čekao na termin ultrazvuka. Bob i ja smo i dalje odlazili na posao, ali sam to
činio samo površno i reda radi. Bio sam užasnut da ću učiniti nešto što može
potaknuti moždani udar ili srčani napad. Čak sam prestao surađivati s njim kad
smo zajedno sjedili na vjedrima. Pogledavao bi me s vremena na vrijeme
očekujući da izvadim grickalicu da možemo početi izvoditi predstavu za
putnike. Većinu vremena nisam bio zainteresiran za to i okrenuo bih glavu.
Pogledam li unatrag, bio sam sasvim zaokupljen sobom. Da sam pogledao,
siguran sam da bih vidio razočaranje ispisano na njegovu licu.
Kad je došao dan pregleda, odvukao sam se do bolnice UC na Euston Roadu i

prošao kroz prostoriju s budućim majkama koje su čekale na odjelu za
ultrazvuk. Čini se da sam bio jedina osoba koja nije uzbuđena što je tamo.
Odveo me specijalist koji mi je nabacio namaze gela na nogu tako da je

mogao voditi sondu, istu onu kojom su to radili budućim majkama. Pokazalo
se da imam masivni, 15 cm dugačak krvni ugrušak. Specijalist me posjeo i rekao
mi da pretpostavlja da je započeo kao mali ugrušak, ali se povećao i dalje se
zgrušavao duž ruba vene.
»Vjerojatno ga je vruće vrijeme potaknulo, a zatim ste ga pogoršali

hodanjem,« rekao je. »Prepisat ćemo vam lijek za razrjeđivanje krvi i to bi se
trebalo srediti.«
Laknulo mi je. Nažalost, nisam baš bio sasvim izvan opasnosti.
Prepisan mi je antikoagulans koji se mnogo koristi za razrjeđivanje krvi

potencijalnih žrtava udara. Ali nisam obratio nikakvu pažnju na letak koji je
bio s lijekom. Nije mi palo na pamet da bi moglo biti popratnih pojava.
Nekoliko noći nakon što sam počeo uzimati tablete ustao sam oko 5 ujutro
zbog odlaska na zahod. Vani je bilo crno kao u rogu, ali je bilo taman toliko
svjetla u stanu da pronađem put do kupaonice i natrag. Dok sam hodao
hodnikom, osjetio sam da mi nešto curi niz bedro. Upalio sam svjetlo i bio
71
užasnut kad sam vidio da mi je noga prekrivena krvlju. Kad sam se vratio u
sobu i upalio svjetla, vidio sam da su plahte na krevetu također namočene
krvlju.
Bob je spavao u kutu, ali se probudio. Shvatio je da nešto nije u redu i naglo
se uspravio da bi stao uz mene.
Nisam imao pojma što se događa. Ali sam znao da se moram otputiti u
bolnicu — i to brzo. Nabacio sam traperice i pulover te istrčao iz stana uputivši
se prema Tottenham High Roadu gdje sam mislio da mogu uhvatiti autobus.
Kad sam stigao u bolnicu UC, odmah su me primili. Rekli su mi da mi je

antikoagulans razrijedio krv do te mjere da je počela curiti kroz pore oslabljene
kože gdje sam se obično ubadao.
Zadržali su me u bolnici dva dana, dok nisu sredili količinu lijeka. Konačno
su se odlučili za drugi lijek koji neće imati takav učinak. To je bila dobra vijest.
Loša je vijest bila da sam se morao ubadati u trbuh sljedećih šest mjeseci.
Ubadanje je bilo grozno iz više razloga. Za početak, uštrcavanje izravno u

trbušne mišiće bilo je bolno. Osjećao sam kako sadržaj šprice ulazi u tkivo.
Drugo, bio je to još jedan podsjetnik na moju prošlost. Mrzio sam ponovno
imati špricu i iglu kao dio svoga svakodnevnog života.
Što je najgore od svega, nije funkcioniralo.
Čak i nakon što sam se ubadao novim lijekom nekoliko tjedana, noga mi
nije bila ništa bolje. Nisam mogao hodati duže od dva koraka, čak ni sa štakama.
Sad sam već počeo očajavati. Još jednom sam zamišljao kako sasvim gubim
nogu. Vratio sam se u bolnicu UC i objasnio situaciju jednome od liječnika
kojeg sam već ranije vidio.
»Najbolje da vas primimo na tjedan dana. Provjerit ću kakvo je sada stanje s

krevetima,« rekao je podižući telefon.
Nisam baš bio najsretniji zbog toga. To je značilo da neću moći raditi, a već
sam bio izgubio dva dana u bolnici. Ali sam znao da u ovom stanju jednostavno
ne mogu nastaviti. Rekli su mi da imaju krevet od sljedećeg dana. Tako sam te
noći otišao kući i objasnio situaciju Belli. Pristala je pobrinuti se za Boba, što
72
mi je bila velika utjeha. Znao sam da je tamo sretan. Sljedećeg sam jutra ustao
i spakirao malu torbu stvari koje ću ponijeti sa sobom u bolnicu.
Nisam bio baš najbolji bolnički pacijent. Ključ je u riječi pacijencija,

strpljivost. To nije nešto za što su me ikad optužili. Lako postanem rastresen.
Tijekom prvih nekoliko dana uopće nisam dobro spavao, čak i kad bi mi
dali lijek da mi pomogne zaspati. Neizbježno, počeo sam ocjenjivati svoj život
i ležao sam tamo brinući o svemu — o nozi, o dugoročnom zdravlju, o svom
terenu na Angelu i, kao i uvijek, o nedostatku novaca. Također sam se grizao i
zbog Boba.
Pomisao da bismo trebali krenuti svatko svojim putem odbijala je nestati.

Sad smo bili zajedno već više od dvije i pol godine i on je bio najodaniji prijatelj
kojeg mogu zamisliti. Ali sva prijateljstva prolaze kroz faze, a neka dođu i kraju.
Vidim da posljednjih tjedana baš i nisam bio najsjajnije društvo. Trebam li
upitati Bellu želi li ga zadržati ? Možda bih trebao pitati dragog čovjeka iz
susjedstva s kojim je već, činilo se, sklopio prijateljstvo? Bio bih, naravno
shrvan da ga izgubim. Bio mi je najbolji prijatelj, moja stijena. Nisam imao
nikog drugog u svom životu. Duboko u sebi trebao sam ga da se držim podalje
od neprilike, da zadržim duševno zdravlje. Ali istodobno, morao sam napraviti
ispravan izbor. Doista nisam znao što učiniti. Ali me tada pogodilo. Nije bila
moja odluka.
Kao što stara izreka kaže, mačke odaberu tebe, a ne obrnuto. To je ono što
se dogodilo s Bobom i sa mnom godinama ranije. Iz kojeg god razloga, vidio je
u meni nešto zbog čega je želio ostati. Oduvijek sam vjerovao u karmu,
shvaćanje da ti se u životu vrati ono što si pružio svijetu. Možda mi je njegovo
društvo darovano kao nagrada za nešto dobro što sam učinio ranije u životu?
Nije da se sjećam da sam učinio nešto tako dobroga. Sad sam morao pričekati
da vidim hoće li me ponovno odabrati. Ako je želio ostati sa mnom, bit će to
njegova odluka. I samo njegova.
Njegov ću odgovor saznati vrlo brzo, bio sam siguran.
Kad su došli rezultati posljednjeg kruga ispitivanja, rekli su mi da doza lijeka

koja mi je prvotno propisana nije bila dovoljna.
73
Oni su je namjeravali povećati, ali su me također htjeli zadržati duže da se

uvjere da doista ima učinak.
»Bit će to samo nekoliko dana više, samo da vidimo da funkcionira i da nema

popratnih pojava,« rekao mi je liječnik.
Belle je načas navratila vidjeti me, ostavila je dvije knjige i nekoliko

stripova. Rekla mi je da je Bob dobro.
»Mislim da je pronašao još nekog tko ga hrani tako dobro kao onaj stari
momak,« rekla je smijući se. »On doista živi kao Bob od šest večera.«
Nakon nekoliko dana bilo je očigledno da je nova doza konačno sredila moj
DVT. Kad sam pogledao nogu, oteklina se počela smanjivati, a boja vraćati u
normalu. I sestre i liječnici su to vidjeli pa nisu gubili vrijeme da me se
oslobode.
»Nije dobro za vas da ležite tu cijeli dan, g. Bowen«, stalno mi je ponavljao

jedan od njih.
Tako su inzistirali da se dignem i hodam hodnikom barem dvaput dnevno.

Bilo je stvarno veselje moći koračati, a da se ne lecneš od boli. Kad sam
opteretio nogu, nisam imao onaj osjećaj mučnog trganja. I dalje je boljelo, ali
ni približno tako jako kao ranije.
U skladu s obećanjem, oko tjedan dana nakon što su me primili, liječnici su

mi rekli da mogu kući. Javio sam Belli dobru vijest. Poslala mi je poruku da će
pokušati doći u bolnicu kasnije toga poslijepodneva.
Bolnička papirologija potrajala je duže nego što sam se nadao tako da se

približavala večer kad sam se izvukao iz pidžame, odjenuo se, skupio svoje
stvari i od šepao prema izlazu na Euston Roadu. I dalje sam imao štake, ali ih
zapravo nisam trebao. Mogao sam opteretiti nogu bez stvarnog bola.
Belle mi je ponovno poslala poruku da mi kaže da će me čekati vani.
»Ne mogu doći u bolnicu. Objasnit ću kad se vidimo,« napisala je.
Dogovorili smo se da se nađemo kod zloglasne skulpture suvremene

umjetnosti pred glavnim ulazom. Čuo sam da ljudi u bolnici razgovaraju o
74
umjetničkom djelu, golemom, šest tona teškom uglačanom oblutku. Bolnicu je

koštao desetine tisuća funta po svemu sudeći, a trebao je djelovati na to, da se
pacijenti i posjetitelji »osjećaju bolje« kad dolaze i odlaze. Nije me osobito
oduševio, ali sam zasigurno osjetio korist od njega kad je moje tijelo osjetilo
hladan večernji zrak vani. Na trenutak ili dva oslonio sam se na njega dok sam
pokušavao povratiti dah nakon hodanja duž hodnika, što mi se bez pomoći
štaka učinilo miljama daleko.
Došao sam nekoliko minuta prerano pa nije bilo još traga od Belle. To nije
bilo nikakvo iznenađenje u ovo doba večeri; vidio sam da već nastaje večernja
prometna gužva. Pomirio sam se da ću neko vrijeme čekati, ali tada, na moje
olakšanje, vidio sam je kako se pojavljuje s autobusne stanice preko ceste.
Nosila je golemu torbu nalik putnoj u kojoj je, pretpostavio sam, imala nešto
čiste odjeće i moju jaknu. Isprva nisam uočio, ali kad je došla bliže vidio sam
bljesak riđe dlake kako izviruje iz nezatvorenog vrha torbe.
Kad je došla do dna stepenica, vidio sam kako mu izviruje glava.
»Bobe,« rekao sam uzbuđeno.
U trenutku kad je čuo moj glas počeo se probijati iz torbe. Začas su mu

prednje šape bile na Bellinoj ruci, a stražnje na vrhu torbe, spreman skočiti
naprijed.
Još smo bili nekoliko stopa udaljeni kad je Bob nahrupio iz torbe prema
meni. Bio je to »najatletskiji« skok koji sam ikad vidio da je napravio i to je
mnogo govorilo.
»Hej, stani tamo, momče,« rekao sam zateturavši naprijed da ga uhvatim,

zatim sam ga držao na svojim grudima. Zakvačio se za mene poput priljepka
koji se čvrsto drži stijene koju udaraju valovi. Zatim je njušku gurnuo u moj
vrat i počeo me trljati svojim obrazima.
»Nadam se da nemaš ništa protiv, ali evo zašto nisam mogla ući. Morala sam
ga donijeti,« rekla je Belle široko se osmjehujući. »Vidio me kako pakiram
nekoliko stvari za tebe i poludio je. Mislim da je znao da dolazim po tebe.«
Kakve god sumnje da sam imao o našoj zajedničkoj budućnosti, u tom su

trenutku izbrisane. Na putu kući, Bob je sav bio na meni — doslovno. Umjesto
75
da sjedi uz mene, sjedio mi je u krilu, puzao po ramenima i sjedio sa šapom na

mojim grudima predući zadovoljno.
Činilo se da me nikada više ne želi pustiti da odem. I ja sam osjećao isto.
Kaže se da nitko nije tako slijep kao oni koji ne žele vidjeti. U danima i tjednima
koji su slijedili, shvatio sam da sam bio nespreman ili možda nesposoban vidjeti
ono što je bilo očigledno. Daleko od toga da me želio napustiti, Bob je bio
očajan u želji da mi pomogne olakšati bol i da me dovede na put oporavka. Dao
mi je prostora da se oporavim. Ali me također i njegovao bez moga znanja.
Belle mi je rekla da kadgod sam spavao u svojoj sobi, Bob bi me provjeravao.

Ležao bi na mojim grudima i čak bi me ponekad provjeravao.
»Blago bi te lupnuo po čelu i čekao da reagiraš. Mislim da se samo htio

uvjeriti da si još uvijek s nama,« nasmiješila se.
Drugi put bi se, rekla mi je, omotao oko moje noge.
»Bilo je kao da pokušava primijeniti čvrsti zavoj ili takvo što. Bilo je kao da
ti želi ukloniti bol,« rekla je. »Nikada ne bi dovoljno dugo ležao miran da bi on
dugo ostao tamo. Ali znao je gdje te boli i definitivno je pokušavao pomoći ti.«
Nisam vidio ništa od toga. I što je još gore, kadgod bi Bob pokušavao
pomoći ili me utješiti kad sam bio budan, ja bih ga otjerao. Bio sam sebičan.
Bob me volio — i trebao — jednako koliko sam ja volio i trebao njega. Neću to
zaboraviti.
Ležanje u krevetu danima usredotočilo je moje misli i na nešto drugo. Nekoliko

tjedana nakon što sam ponovno bio na nogama, poduzeo sam najvažniji korak
u posljednjih nekoliko godina. Možda čak i u cijelomu životu.
Kada sam zapravo čuo te riječi na redovitom sastanku s mojim savjetnikom

za droge u specijalističkoj ustanovi za ovisnost u Camdenu, isprva im nisam
povjerovao.
76
»Mislim da ste došli do završnice, Jamese,« rekao mi je.
»Oprostite, kako to mislite?«
»Napisat ću vam posljednji recept. Još nekoliko dana uzimanja lijekova i

mislim da ćete biti spremni nazvati se čistim.«
Kliniku sam sad već posjećivao nekoliko godina. Tamo sam stigao kao
konfuzna osoba, ovisna o heroinu i na strmoglavom putu prema preuranjenoj
smrti. Zahvaljujući sjajnom skupu savjetnika i sestara, od tada sam se vratio iz
ponora.
Nakon skidanja s heroina, a zatim i metadona, moj novi lijek, Subutex,

pomogao mi je polagano ali sigurno da se potpuno odviknem od opijata. Sad
sam ga uzimao oko šest mjeseci.
Zovu ga čudesnim lijekom i, barem što se mene tiče, upravo to i jest.

Omogućio mi je da smanjim bolesnu potrebu za drogama blago i bez štucanja.
Polako sam smanjivao dozu Subutexa, najprije s 8 na 6 miligrama, zatim na 4
pa na 2. Od tada sam počeo uzimati čak i manje doze, mjerene u 0,4 grama. Bio
je to prilično lagan proces, mnogo lakši no što sam predviđao.
Tako nisam bio baš siguran zašto sam tog jutra napustio ustanovu osjećajući
se tako osjetljivim zbog činjenice da uskoro potpuno prestajem uzimati
Subutex.
Trebao sam biti oduševljen. Bilo je vrijeme za ono meko spuštanje

zrakoplova o kojem mi je govorio jedan od mojih savjetnika. Ali ja sam bio
čudno na rubu i takav sam ostao sljedeća dva dana.
Te prve noći, primjerice, počeo sam se preznojavati i imati manje

palpitacije. Nisu bile ozbiljne. Nije to bilo ništa u usporedbi s onim kroz što
sam prolazio kad sam se skinuo s metadona. To je bilo pakleno. Bilo je gotovo
kao da očekujem da se dogodi nešto grozno, da imam neku dramatičnu
reakciju. Ali ništa se nije dogodilo. Samo sam se osjećao, pa eto, sasvim dobro.
Bob je bio prilagođen mom raspoloženju i osjetio je da trebam malo više

nježnosti. Nije bio otvoren; nije trebao izvoditi nijednu od svojih
kasnovečernjih dijagnoza ili me lupkati po glavi kako bi provjerio dišem li još.
77
Samo se smjestio malo bliže na sofi i povremeno me dodatno protrljao glavom

po vratu.
Nastavio sam sa svojim životom kao obično sljedećih nekoliko dana. Bob i
ja smo se uputili natrag u stan u Tottenhamu gdje smo se ponovno prilagodili
tamošnjem životu. Bilo je takvo olakšanje ponovno moći normalno hodati i
voziti bicikl s Bobom na njemu.
Na kraju je nastupio blagi osjećaj antiklimaksa. Pet ili šest dana nakon što
su mi dali zadnji recept, vidio sam da je u paketu preostala samo jedna tableta.
Istisnuo sam tabletu ovalna oblika, stavio je pod jezik dok se nije potpuno
rastopila, a zatim sam iskapio čašu vode. Zgužvao sam metalnu foliju u lopticu
i bacio je na pod da je Bob uhvati.
»Evo ti, druže. Ovo je posljednja od onih koje dobiješ za igru.«
Te sam noći otišao u krevet očekujući neugodnu noć. Nikad neću zaspati,
pomislio sam u sebi. Bio sam siguran da će moje tijelo uzdrmati muke prestanka
uzimanja droga. Ali nije se dogodilo ništa. Očekivao sam noćnu moru, vizije,
nemirno prevrtanje i okretanje. Ali ničeg nije bilo. Možda sam se jednostavno
iscrpio zabrinutošću, ali čim sam glavu spustio na jastuk, ugasio sam se poput
svjetla.
Kad sam se sljedećeg jutra probudio, sabrao sam svoje osjećaje i pomislio u
sebi: Isuse. To je to. Čist sam. Pogledao sam kroz prozor na londonski obzor.
Nažalost, nije bilo veličanstveno plavo nebo. Nije baš bio takav kliše. Ali je
svakako bio jasan dan. I, upravo kao i onda kad sam se skinuo s metadona,
učinio se nekako sjajnijim i šarenijim.
Znao sam da dani, tjedni, mjeseci i godine koji se protežu preda mnom neće
biti laki. Bit će trenutaka kad ću se osjećati opterećenim, depresivnim i
nesigurnim i znao sam da će mi se u takvim trenucima vraćati sitničava napast
i da ću razmišljati o uzimanju nečega što umrtvljuje bol, ubija osjetila.
To je bilo ono zbog čega sam bio posegnuo za heroinom. Bila je to

usamljenost i beznadnost koja me odvela u njegove ruke. Ali sad sam bio
odlučan da se to neće ponovno dogoditi. Život nije bio savršen, daleko od toga.
Ali bio je milijun puta bolji no što je bio kad sam stvorio svoju ovisnost. Tada
78
nisam mogao vidjeti dalje od sljedećeg ušlagiravanja. Sad sam osjećao kao da
vidim daleko naprijed. Znao sam da mogu gurati dalje.
Od toga dana nadalje, svaki put kad bih osjetio da popuštam rekao bih sebi:
»Ustraj, ne, ne spavam na ulici, nisam sam, to nije beznadno. Ne treba mi.«
Još sam neko vrijeme nastavio viđati savjetnika, ali uskoro mi ni to nije
trebalo. Nakon otprilike mjesec dana otkako sam uzeo svoju posljednju tabletu
Subutexa oprostio se sa mnom.
»Ne trebam vas više viđati,« rekao mi je izvodeći me kroz vrata. »Ostanite
u kontaktu i sretno. I dobro ste to obavili.«
A ja sam sretan što mogu reći da ga odonda nisam ni vidio ni čuo.
79
DEVETO POGLAVLJE
Bobova velika noć vani
Dok smo hodali južno preko Temze po mostu Waterloo, svjetla

Westminsterske palače i Londonskog oka blještavo su sjala na noćnom nebu
kasnog studenog, a pločnici su bili puni ljudi. Većina se kretala u istome
smjeru, od West Enda i Cityja prema vlakovima na stanici Waterloo. Neki su
bili uredski službenici umorna izgleda, vukli su se kućama s kasno noćnog
posla, drugi su bili veselija raspoloženja nakon večernjeg izlaska u West End.
Približavalo se deset i trideset, kraj njihova dana. Za mene i Boba, s druge

strane, bio je to početak nečega što je nagovještavalo da će biti vrlo, vrlo duga
noć.
The Big Issue me uvjerio da sudjelujem u novom događanju koje su

organizirali. Prvi put sam o tome pročitao u časopisu nekoliko mjeseci ranije.
Bilo je nazvano »Velika noć vani« i bilo je planirano da se podudari s
osamnaestim rođendanom časopisa. Imajući to na umu, neki je pametni
veseljak odlučio da bi bila dobra ideja organizirati šetnju od 18 milja ulicama
Londona usred noći.
Ideja je bila da obični ljudi hodaju pustim ulicama grada između deset
navečer i sedam ujutro sa skupinom prodavača The Big Issuea tako da nešto
nauče o stvarnosti života beskućnika i spavanja na ulicama. Oglasi u časopisu
nazivali su to »fantastičnom prilikom da se pridružite istomišljenicima koji
imaju smisla za pustolovinu i želju pomoći osposobiti beskućnike i ranjive ljude
diljem Velike Britanije«. Još nismo završili čak ni hodanje do starta cijelog
događanja, a već sam se počeo pitati je li ta pustolovina preteška za mene i
Boba, osobito s obzirom na probleme koje sam još nedavno imao s nogom. Bila
je to nemilo hladna noć — a iz minute u minutu postajalo je sve hladnije.
80
Odlučio sam sudjelovati iz nekoliko razloga. Prije svega, bila je to prilika za

zaradu koje dodatne funte. Svaki prodavač koji je sudjelovao u šetnji imao je
pravo na 25 do 30 besplatnih primjeraka The Big Issuea. To je značilo da sam
potencijalno mogao zaraditi 60 funta. Osim toga, vidio sam to kao mogućnost
razgovora s ljudima o časopisu i životima ljudi koji su ga prodavali.
Unatoč usponima i padovima koje sam imao s tvrtkom i dalje sam vjerovao
u njezinu zadaću. Bio je to neupitno spas za mnoge ljude koji su živjeli na
ulicama. Zasigurno mi je pomoglo dati smjer i svrhu — da i ne spominjem
dovoljno novca da se izbjegne gladovanje — dok traje.
Sastajali smo se kod kina IMAX na zaobilaznici Bullring na južnoj strani

mosta Waterloo. Bila je to prikladna lokacija. Ne tako davno, zaobilaznica —
no dobro, zapravo labirint betonskih, podzemnih hodnika ispod nje — bila je
dom gradu straćara koji je Londoncima bio poznat kao Kartonski grad. Tijekom
1980-ih i ranih 1990-ih postao je domom za više od 200 »beskućnika«, kako su
nas zvali socijalni radnici. Mnogi od onih koji su se tamo zadržavali, bili su
narkomani ili alkoholičari u prolazu, ali su mnogi stvorili domove za sebe iz
drvenih paleta i kartonskih kutija. Neki su čak imali dnevne sobe i spavaće
sobe s madracima. Bilo je to sklonište, ali ne nužno sigurno, petnaest godina.
Bio sam tamo kratko tijekom njegovih posljednjih dana, krajem 1997. i
početkom 1998. kad su svi bili deložirani kako bi se napravilo mjesto za kino
IMAX.
Moja su sjećanja na to mjesto bila površna, ali kad sam ušetao u IMAX, vidio
sam da su organizatori šetnje napravili malu izložbu slika o povijesti
Kartonskog grada. S Bobom na ramenima, razgledao sam zrnate crno-bijele
slike zbog lica koja bih prepoznao. Kako se pokazalo, gledao sam na pogrešnom
mjestu.
»Bok, Jamese,« rekao je ženski glas iza mene. Odmah sam ga prepoznao.
»Bok, Billie,« rekao sam.
Ranije, oko godine 2000, kad je moj život spao na njegove najniže grane,
Billie i ja postali smo prijatelji, pomagali smo jedan drugome da se izvuče i
pravili si međusobno društvo. Nismo se susreli od pražnjenja Kartonskog grada
i kad smo se privijali jedno uz drugo protiv hladnoće u skloništima koja su
81
dobrotvorne ustanove poput Centrepointa i St. Mungo'sa običavale otvoriti

tijekom zimskih mjeseci.
Pokazalo se da je i Billie preokrenula svoj život. Doživjela je bogojavljenje

jedne noći kad je spavala na otvorenom u središnjem Londonu i u snu ju je
omeo prodavač The Big Issuea. Isprva je bila ljutita što ju je probudio. Čak nije
ni znala što je časopis. Ali ga je pogledala i tada shvatila ideju. Ponovno je
izgradila svoj život i, desetljeće kasnije bila je »dijete s postera« za Fondaciju
The Big Issuea.
Prisjećali smo se tih loših starih dana uz šalicu čaja.
»Sjećaš se onog oglašavanja u Admiralty Archu tijekom te doista snježne

zime?« rekla je.
»Daaa, koja je to godina bila? 1999. ili 2000. ili 2001.?« upitao sam.
»Ne sjećam se. Te su godine samo magla, zar ne?« rekla je rezignirano
slegnuvši ramenima.
»Hm da. Pa ipak, mi smo tu, što je više no što se može reći za neke od onih
jadnih nesretnika s kojima smo tada bili.«
Sam bog zna koliko je mnogo ljudi koji su bili na ulicama s nama umrlo od
hladnoće ili droge ili nasilja.
Billie je bila vrlo predana toj šetnji.
»To će ljudima dati ideju kroz što smo morali prolaziti,« rekla je. »Neće
moći klisnuti kući u topao krevet, morat će ostati tamo s nama.«
Ja baš nisam bio tako siguran. Nitko, kolikogod dobro shvaćao ne može
shvatiti kako je to živjeti na ulicama.
I Billie je, poput mene, tih dana imala društvo. Njeno je bila ženka škotskog
ovčara graničara zvana Solo. Bob i Solo su se odmjeravali nekoliko minuta, ali
su odlučili da nemaju oko čega brinuti.
Neposredno prije 22.30 stigao je John Bird, osnivač The Big Issuea. Susreo
sam ga nekoliko puta i došao da zaključka da je karizmatična ličnost. Kao i
82
obično, bio je jako važan, i svakog je oduševio malim nadahnjujućim govorom

o razlici koju je časopis napravio tijekom svojih 18 godina. Do sada se već
skupilo stotinu ili više ljudi, zajedno s dvadesetak prodavača, koordinatora i
osoblja. Svi smo se mi postrojili u noći, spremni za odbrojavanje za Johna Birda.
»Tri, dva, jedan,« izviknuo je i mi smo krenuli.
»Evo idemo, Bobe,« rekao sam provjeravajući da je udobno smješten na

mojim ramenima.
Za mene je to bilo pravo putovanje u nepoznato. S jedne sam strane bio

uistinu zabrinut hoće li moja noga izdržati 18 milja hodanja, ali sam s druge
bio oduševljen što nisam na štakama i što ponovno normalno hodam. Bilo je
takvo olakšanje ne hodati putem uz »klonk, klonk, klonk« cijelo vrijeme i ne
morati njihati nogama ispred sebe na svakom koraku puta. Tako, kad smo
krenuli na prvu etapu oko South Banka i preko Mosta Millenium, rekao sam
sebi da jednostavno uživam.
Po običaju, Bob je uskoro privlačio mnogo pozornosti. Atmosfera je bila

zabavna i mnogo prikupljača dobrovoljnih priloga počelo ga je slikati dok smo
hodali. Nije baš bio u najprijateljskijem raspoloženju, što je bilo razumljivo.
Odavno je prošlo njegovo vrijeme spavanja i osjećao je hladnoću koja je dolazila
od Temze. Ali sam ponio velikodušnu zbirku grickalica kao i nešto vode i
zdjelicu za njega. Također su me uvjerili da će biti zdjela mlijeka na
odmorištima. Dat ćemo im najbolji snimak, pomislio sam.
Bob i ja smjestili smo se u skupinu u sredini procesije koja je išla svojim

putem duž obale rijeke. Bila je to mješavina studenata i dobrotvornih radnika
kao i nekoliko sredovječnih žena. Očigledno su to bili iskreni ljudi koji su na
neki način željeli pomoči. Jedna od gospođa počela me ispitivati uobičajene
stvari: »Odakle ste?«, »Kako ste završili na ulici?«
Tijekom proteklog desetljeća priču sam već ispričao stotinama puta.

Objasnio sam kako sam došao u London iz Australije kad mi je bilo 18. Rođen
sam u Velikoj Britaniji, ali su se moji roditelji rastali i mama me povela sa
sobom kad se odselila u Australiju. Sljedećih smo se godina često selili iz jednog
mjesta u drugo i postao sam problematičan. Kad sam stigao u London, nadao
sam se da ću postati glazbenik, ali zapravo nije ispalo tako. Živio sam s
polusestrom, ali sam se porječkao s njezinim mužem. Počeo sam spavati po
83
sofama svojih prijatelja, ali mi je na kraju ponestalo mjesta za prenoćiti. Završio

sam na ulici, ali s tim je sada gotovo. Eksperimentirao sam s drogama ranije, ali
kad sam postao beskućnik to mi je postao način života. Bio je to jedini način da
se isključi činjenica da sam osamljen i da mi je život upropašten. Anestetiziralo
je bol.
Dok smo razgovarali, prošli smo zgradu u blizini mosta Waterloo gdje se
sjećam da sam spavao nekoliko puta. »Nisam je često koristio,« rekao sam
gospođi pokazujući je. »Jedne noći dok sam noćio tamo, okraden je jedan
momak i grkljan mu je prerezan dok je spavao.«
Pogledala me blijeda lica.
»Je li umro?« upitala je.
»Ne znam. Jednostavno sam pobjegao,« rekao sam. »Da budem iskren,
brinete samo o tome da nekako sami progurate noć. Tu je svaki čovjek za sebe.
Eto na što te svede život na ulici.«
Žena je stajala tamo, samo je na trenutak promatrala prolaz, kao da izgovara

kratku, tihu molitvu.
Nakon otprilike sata i pol stigli smo do prvog odmorišta — plutajućeg

restorana Hispaniola na Embankmentu na sjevernoj strani Temze.
Poslužio sam se ponuđenom juhom dok je Bob pohlepno srkao mlijeko koje
je netko ljubazno donio za njega. Osjećao sam se prilično pozitivno po pitanju
cijele te stvari i već sam zbrajao milje koje sam prešao — i koliko ih još dolazi.
Ali tada, dok smo silazili s broda, došlo je do malog zastoja. Možda zato što
je dobio hranu ili možda zato što je znao da moja noga još uvijek nije potpuno
oporavljena, Bob je odlučio napustiti brod. Dok je bešumno hodao niz rampu,
na samom kraju svog povoca, odšetao je ravno drugom prodavaču The Big
Issuea koji je stizao nogostupom sa psom, stafordskim terijerom. Smjesta je
krenuo na Boba i morao sam skočiti pred njega te ga rukama i nogama
zaustaviti da ne nasrne na Boba. Da budem iskren, vlasnik je, propisno izgrdio
svog psa i čak ga je pljusnuo po nosu. Stafordi su na zlu glasu da su nasilni, ali
mislim da ovaj to nije bio. Bio je samo znatiželjan, ne zao. Nažalost, izbezumio
je Boba. Kad smo ponovno počeli hodati, omotao se čvrsto oko mene,
84
djelomično zbog nervoze, ali uglavnom zato što je to bio njegov način zaštite
od hladnoće. S Temze se dizala magla od koje su se ledile kosti.
Jedan dio mene htio je okončati s tim i odvesti Boba kući. Ali razgovarao
sam s parom organizatora i uvjerili su me da nastavim. Srećom, kako smo se
udaljavali od rijeke, temperatura se malo podigla. Vijugali smo svojim putem
kroz West End i uputili se na sjever.
Počeo sam razgovarati s drugim parom, lijepom plavokosom djevojkom i

njezinim francuskim dečkom. Više ih je zanimala priča kako smo se Bob i ja
spojili. To mi je odgovaralo. Ovakvo hodanje Londonom vratilo mi je
uspomene, mnoge od njih premračne i bolne za pričanje. Kao ovisnik o heroinu
koji živi na ulici, sveo sam se na to da činim neke odvratne stvari samo da
preživim. Nisam baš bio raspoložen podijeliti te pojedinosti ni sa kim.
Prvih otprilike šest milja moja je noga bila sasvim dobro. Bio sam previše
zabavljen onime što se događalo oko mene da bih razmišljao o njoj. Ali kako je
noć odmicala, počeo sam osjećati sijevajuću bol u bedru gdje je bio DVT. Bilo
je to neizbježno. Ali i dodijavajuće.
Sljedećih otprilike sat vremena ignorirao sam to. Ali svaki put kad bismo
stali zbog šalice čaja, osjećao sam oštru, trgajuću bol. Ranije sam bio u sredini
procesije, hodao sam uz najveći broj prikupljača financijskih sredstava. Ali
zaostajao sam sve više, dostigavši naposljetku začelje kolone. Par prikupljača
financijskih sredstava i momak iz ureda The Big Issuea bili su na kraju kolone
i slijedio sam ih otprilike milju. Ali morao sam nekoliko puta predahnuti kako
bi Bob obavio svoje potrebe, a ja zapalio cigaretu. Iznenada sam shvatio da smo
se odvojili od ostatka.
Sljedeće službeno odmorište bilo je u Camdenu, u pubu Roundhouse,

udaljenom nekoliko milja. Stvarno nisam mislio da bih mogao stići toliko
daleko. Kad smo prošli autobusnu stanicu s noćnim autobusom u našem
smjeru, odlučio sam.
»Što kažeš, Bobe, hoćemo li odustati?«
85
Nije rekao ništa, ali vidio sam da je spreman za svoj krevet. Kad se autobus
pojavio i otvorila se vrata, uskočio je u njega i na sjedalo nakostriješivši se od
zadovoljstva što je na toplom.
Autobus je bio iznenađujuće pun s obzirom na to da je bilo dobrano iza tri

ujutro. Sjedili smo prema stražnjem dijelu autobusa, bili smo okruženi
grupicom klubaša, još pripitih od noćnog izlaska u West Endu ili gdjegod su
bili. Bio je tu i par samotnih ljudi koji su tamo sjedili kao da su na putu za
nigdje. Sve sam to već, naravno, prošao.
Ali to je bila prošlost. Noćas sam se osjećao sasvim drugačije. Noćas sam bio
prilično zadovoljan sobom. Znam da hodanje desetak milja nekim ljudima
možda i ne izgleda kao neki pothvat, ali ostvariti to s obzirom na stanje u
kakvom je moja noga bila nekoliko tjedana ranije, bilo je — barem za mene —
isto što i trčanje Londonskog maratona.
Također sam se ponovno našao s nekim poznatim licima, posebice Billie.

Bilo je lijepo ponovno je vidjeti i saznati da je dobro. Sve u svemu, baš sam
osjećao kako sam učinio nešto pozitivno, da sam nešto vratio. Tolike sam
godine proveo uzimajući od ljudi, uglavnom zato što nisam imao što dati. Ili
barem, nisam mislio da imam išta za dati. Noćas mi se pokazalo da to nije nužno
istina. Svatko ima nešto čime može doprinijeti, nije važno koliko malo bilo.
Dijeleći svoje iskustvo noćas, primjerice, osjetio sam kao da sam povezan s
nekoliko ljudi i možda sam im otvorio oči u stvarnost života na ulici. To nije
trebalo odbaciti. To je bilo vrijedno nečega. A tako sam, počeo sam si mirno
govoriti, i ja bio vrijedan nečega.
86
DESETO POGLAVLJE
Priča o dva grada
Kad sam razgrnuo zavjese u spavaćoj sobi i pogledao van na krovove sjevernog
Londona, bilo je očigledno da je hladno vrijeme koje su prognozeri predvidjeli
završilo svoje putovanje iz Sibira ili kojegod zaleđene pustoši koja ga je poslala
u našem smjeru.
Debele gomile čelično-sivih oblaka bile su naslagane ponad naših glava i

čuo sam kako vani vjetar zapuhuje i zviždi. Ako je ikada postojao dan da
ostaneš u kući, toplo ušuškan, danas je bio taj dan. Nažalost, to nije bio luksuz
koji sam si doista mogao priuštiti.
U tom je trenutku bilo osobito škakljivo. I u plinsko i u strujno brojilo

trebalo je ubaciti novčiće, tako da je stan bio ledeno hladan. Bob se naučio
ugnijezditi u blizini kreveta noću nadajući se da će moći upiti nešto od topline
koju sam stvarao ispod popluna. Za sada je, barem, bilo bitno da i dalje
prodajem The Big Issue i nisam si mogao priuštiti da uzmem nekoliko
slobodnih dana — čak i ako je vrijeme bilo neugodno kao danas.
Dakle, kako sam uzeo svoju napunjenu naprtnjaču, jedino je pitanje bilo
hoće li Bob poći sa mnom. Kao i uvijek, bit će to njegova odluka. Znao sam da
je to bila odluka koju je općenito dobro donosio.
Mačke su — poput mnogih drugih životinja — vrlo dobre u »čitanju«

vremena i drugih prirodnih događaja. Kako se čini, vrlo su vješte u predviđanju
potresa i tsunamija, primjerice. Najvjerojatnije objašnjenje koje sam čuo je da
su osjetljive na tlak zraka. Iz toga slijedi da također mogu otkriti promjene u
zraku koje predviđaju da dolazi loše vrijeme. Bob je zasigurno pokazao
nadarenost za otkrivanje da je kiša u zraku. Mrzio je biti mokar i često bi se
87
sklupčao i odbio izaći van kad bi vrijeme bilo naizgled lijepo, a nebesa bi se
otvorila sat ili dva kasnije kad bih sam krenuo na ulicu.
Dakle, kad sam mu pokazao povodac i šal, a on je normalno krenuo prema

meni, nagađao sam da su mu instinkti za predviđanje vremena govorili da je
sigurno izaći.
»Jesi li siguran u to, Bobe?« rekao sam. »Sretan sam i ako idem sam danas.«
Pokupio sam jedan od njegovih najdebljih i najtoplijih šalova. Čvrsto sam

mu ga omotao oko vrata i krenuo van u sivilo.
U trenutku kad sam nogom stupio na ulicu, vjetar me prerezao poput

skalpela. Štipao je. Osjetio sam kako se Bobov trbuh uvija još čvršće nego
obično oko moga vrata.
Strepio sam da ćemo na autobusnoj stanici morati čekati pola sata, ali
srećom se naša redovna linija pojavila za nekoliko minuta pa smo se Bob i ja
uskoro ukrcali. Osjećaj topline iz grijača na stražnjoj strani noge nakratko mi
je podigao raspoloženje. Ali se uskoro sve okrenulo nagore.
Jedva smo deset minuta bili na cesti kad sam primijetio kako se vani
kovitlaju prve pahulje snijega. Isprva ih je bilo samo nekoliko međusobno
udaljenih, ali već za nekoliko trenutaka, zrak je bio gusto ispunjen bijelim
pahuljama koje su se, kako sam vidio, već počele lijepiti za pločnik i krovove
parkiranih automobila.
»Ovo ne izgleda dobro,« rekao sam Bobu koji je bio skamenjen

transformacijom koja se događala vani na ulici.
Do vremena kad smo stigli do Newington Greena, oko milju daleko od

Angela, promet se gotovo sasvim zaustavio. Suočio sam se pravom kvakom 22
— znao sam da će danas biti naporno zaraditi nekoliko funta i da će uvjeti biti
stvarno teški, ali sam istodobno jako trebao novac. Nisam bio siguran da imam
dovoljno za povratak kući, a kamoli da stavim nekoliko funta u strujomjer
tijekom sljedećih dan ili dva.
»Hajde, Bobe, ako danas želimo zaraditi nešto, bolje da hodamo još tu
milju,« rekao sam s mukom.
88
Iskočili smo na pločnik i otkrili da svi hodaju puževim korakom, izgledaju

mrki dok izabiru put duž doista nesigurne površine. Za Boba je, međutim, ovo
bio fascinantan novi svijet, jedan koji će uskoro biti željan istražiti. Stavio sam
ga na ramena kao i obično, ali jedva da sam prošao nekoliko metara prije nego
što se premjestio spreman spustiti se na zemlju.
Nije mi palo na pamet, ali kad sam ga spustio dolje shvatio sam da je to
Bobu prvi put da je vani po snijegu, barem sa mnom. Stajao sam i promatrao ga
kako šapom lagano lupka prašinastu bjelinu, a zatim uzmiče kako bi se divio
otisku koji je ostavio na djevičanskoj površini. Na trenutak sam zamislio kako
mora izgledati svijet njegovim očima. Sigurno je izgledalo tako bizarno vidjeti
da odjednom sve postaje bijelo.
»Hajde, druže, ne možemo se vući cijeli dan,« rekao sam nakon minutu ili
dvije.
Do sada je snijeg već bio jako gust, bilo je teško vidjeti ispred sebe.
Bob se i dalje silno zabavljao podižući nogu pa je zatim spuštajući u sve

dublji snijeg. Naposljetku je, međutim, postao tako dubok da je njegov trbuh
bio u ravnini s bijelim kristalima.
»Hajde, druže, da te vratimo gore,« rekao sam, zgrabio ga i postavio natrag

na ramena.
Problem je sada bio što je snijeg padao tako uporno i gusto da se slijegao na
nama obojici. Svakih nekoliko metara morao sam očistiti novi snijeg sa svojih
ramena, a zatim to isto učiniti i Bobu.
Imao sam poprilično star i bezvrijedan kišobran koji sam izvadio iz

naprtnjače. Ali bio je gotovo potpuno beskoristan na jakom vjetru pa sam vrlo
brzo odustao.
»Ovo nije dobro, Bobe. Mislim da ti treba pronaći kaput,« rekao sam. Uletio
sam u malu trgovinu otresajući noge od snijega na ulazu.
Isprva je vlasnica, Indijka, izgledala šokirano kad nas je vidjela kako tamo
stojimo, što jedva da je bilo stvarno iznenađujuće. Sigurno smo izgledali
bizarno. Ali joj se raspoloženje uskoro razvedrilo.
89
»Hrabri ste kad po ovakvu vremenu hodate naokolo,« nasmiješila se.
»Ne znam baš za hrabrost,« rekao sam. »Ludost bi možda bila bliža istini.«
Nisam bio sasvim siguran što zapravo tražim. Najprije sam razmišljao o
novom kišobranu, ali bili su mi preskupi. Imao sam samo nešto sitniša. Ali
zatim mi je nešto palo na pamet pa sam se uputio u odjel gdje su bile
uskladištene kuhinjske potrepštine. Vidio sam rolu malih, čvrstih vreća za
smeće.
»To bi moglo poslužiti, Bobe«, mirno sam rekao.
»Koliko je samo jedna vreća?« upitao sam.
»Ne mogu ih prodavati pojedinačno. Moram vam prodati cijelu rolu. To je

dvije funte,« rekla je.
Nisam želio pljunuti toliku lovu. Stvarno nisam imao ni prebijena novčića.
Ali sam zatim primijetio da na vrhu blagajne ima male crne vrećice za kupce
da nose svoju kupovinu.
»Ima li šanse da uzmem jednu od ovih?« upitao sam.
»OK,« rekla je gledajući me smeteno. »One su po 5 penija.«
»OK, uzet ću jednu. Imate li škare?«
»Škare?«
»Da, želim prorezati rupu na njoj.«
Tada me pogledala kao da sam stvarno lud. Ali, vjerojatno po svom

urođenom nagonu, sagnula se iza blagajne i stvorila male škare za šivanje.
»Savršeno,« rekao sam.
Pograbio sam zatvoreni dio vrećice i izrezao mali polukrug otprilike

veličine Bobove glave. Zatim sam otvorio vrećicu i provukao Bobovu glavu
kroz nju. Improvizirani mu je pončo pristajao poput rukavice i savršeno pokrio
njegovo tijelo i noge.
90
»Oh, razumijem,« rekla je gospođa smijući se. »Vrlo mudro. To bi trebalo

poslužiti.« Trebalo nam je oko petnaest minuta da stignemo do Angela.
Malobrojni su nam ljudi upućivali začuđene poglede dok smo prolazili pored
njih, ali iskreno rečeno većina je više bila zaokupljena sigurnim stizanjem iz
točke A u točku B po snijegu koji je šibao.
Znao sam da nema izgleda da preživimo izvan podzemne na našem

uobičajenom terenu. Pločnik je bio krcat bljuzgavim snijegom. Tako smo se
Bob i ja smjestili u najbliži pothodnik gdje je glavnina putnika tražila sklonište.
Doista nisam želio držati Boba predugo na hladnoći pa sam se dodatno

potrudio oko prodaje časopisa. Srećom, činilo se da se mnogo ljudi sažalilo na
nas i posegnuli su u svoje džepove. Moja je hrpa časopisa uskoro brzo nestajala.
Do kasnog sam poslijepodneva sakupio dovoljno novca da možemo

preživjeti dan ili dva, ocijenio sam. Glavno je bilo da imam dovoljno da mogu
pokrenuti plin i struju dok se, nadajmo se, vrijeme ne popravi.
»Sad, sve što nam je preostalo je stići kući,« rekao sam Bobu dok smo se još
jednom sagnuli u ledeni vjetar i uputili se natrag prema autobusnoj stanici.
Mora postojati neki lakši način od ovog da se zaradi korica kruha , pomislio
sam u toplini autobusa.
Zarađivanje novaca bilo je tako teško, posebice zbog toga što je jaz između
onih koji ga imaju i onih koji ga nemaju postajao sve veći. Raditi na ulicama
Londona stvarno je bila priča o dva grada, kao što su me podsjetili nekoliko
dana kasnije.
Stajao sam baš ispred dvorane na stanici podzemne Angel s Bobom na

ramenima oko vremena ručka, kad sam zamijetio nekakvo komešanje na rampi
za poništavanje karata gdje su se putnici pojavljivali iz vlakova. Skupina ljudi
vodila je živahan razgovor s čuvarima. Kad je razgovor završio, pustili su ih,
kako se činilo, bez plaćanja i krenuli su u našem smjeru.
Smjesta sam prepoznao krupnog, blago raščupanog, plavokosog lika u

središtu skupine. Bio je to gradonačelnik Londona, Boris Johnson. Bio je s
91
mladićem, pretpostavljam svojim sinom i malom skupinom elegantno

odjevenih pomoćnika. Išli su ravno prema mom izlazu.
Zapravo nisam imao vremena za razmišljanje pa sam jednostavno reagirao

instinktivno dok mi se približavao.
»Što mislite o jednom The Big Issueu, Borise?« rekao sam zamahujući po
zraku časopisom.
»Pomalo se žurim,« rekao je. Izgledao je užurbano. »Čekajte.«
Svaka mu čast, počeo je kopati po džepovima i izvukao hrpu kovanica koje

je zatim ispustio u moje ruke.
»Evo vam. Vrjednije od britanskih funta,« rekao je.
Nisam shvatio što je mislio, ali sam svejedno bio zahvalan.
»Zaista vam velika hvala što podupirete Boba i mene,« rekao sam uručujući
mu časopis.
Dok ga je uzimao, nasmiješio se i blago nakrivio glavu prema Bobu.
»Lijepa je mačka koju imate,« rekao je.
»Oh, da, on je zvijezda, ima čak i vlastitu putnu kartu pa može putovati
naokolo.« rekao sam.
»Izvanredno. Stvarno,« rekao je prije nego što se uputio u smjeru Islington

Greena sa svojom svitom.
»Sretno, Borise,« rekao sam dok je nestajao s vidika.
Nisam htio biti neuljudan i provjeriti što mi je dao trenutak ili dva ranije
ali, sudeći po težini i broju novčića, činilo se da je više nego što pokriva cijenu
časopisa.
»Bilo je to velikodušno od njega, zar ne, Bobe?« rekao sam loveći novčiće
koje sam na brzinu spremio u džep.
92
Kad sam pogledao u hrpicu gotovine, međutim, srce mi je potonulo. Svi

novčići nosili su oznaku Confoederatio Helvetica.
»Oh, ne, Bobe,« rekao sam. »Dao mi je proklete švicarske franke«.
Tek sam tada shvatio, takoreći.
»To je mislio kad je rekao vrjedniji od britanske funte,« promrmljao sam u

sebi.
Osim što, naravno, nisu bili vrjedniji.
Očigledno mu nije palo na pamet da, dok se strane novčanice mogu

razmijeniti u većini banaka i mjenjačnica, kovanice ne mogu. Bile su stvarno
bezvrijedne. Barem meni.
Jedna od naših prijateljica na stanici podzemne, Davika, prošla je trenutak

ili dva kasnije.
»Vidjela sam te s Borisom, Jamese,« nasmiješila se. »Je li te dobro shvatio?«
»Zapravo i nije,« rekao sam. »Dao mi je hrpu švicarskih franaka.«
Odmahnula je glavom.
»To su ti bogataši,« rekla je. »Oni žive na drugačijem planetu od nas

ostalih.«
Samo sam mirno kimnuo u znak slaganja. Nije bilo prvi put da mi se dogodi
takvo što.
Nekoliko godina ranije zabavljao sam po Covent Gardenu. Približavalo se

pola osam navečer, vrijeme početka predstava u većini kazališta i opernih kuća
u tom području i mnogo je ljudi panično klipsalo kako su se pojavljivali iz
podzemne željeznice. Nimalo iznenađujuće, nitko od njih nije imao vremena
primijetiti me kako udaram po žicama s Bobom pri nogama, ali me primijetio
lik s leptir mašnom koji je izgledao osobito smeten.
Vidio me s nekoliko metara udaljenosti i smjesta posegnuo u džep. Bio je

to lik veličanstvena izgleda s grivom sijede kose. Mogao bih se zakleti da sam
ga prepoznao s televizije, ali ga nikamo nisam mogao smjestiti. Kad sam ga
93
vidio da poseže u džep na hlačama i vadi šuštavu novčanicu, pomislio sam da

mi se sreća nasmiješila. Bila je crvena i izgledala je kao veliki apoen, možda
novčanica od 50 funta. Bila je to jedina novčanica za koju sam znao da na njoj
ima crvene boje.
»Evo ti ga na, moj čovječe,« rekao je tutnuvši mi u ruku dok je usporavao

na kratak trenutak.
»Živjeli! Hvala vam puno, zaista,« rekao sam.
»Ugodna večer,« rekao je smijući se dok je ubrzavao i otrčao prema Piazzi.
Nisam imao pojma zašto se smijao. Pretpostavljao sam da je bio dobre volje.
Pričekao sam nekoliko minuta dok gomila nije malo oslabila prije nego što
sam ponovno izvadio zgužvanu novčanicu iz džepa.
Nije mi trebalo dugo da shvatim da to nije novčanica od 50 funta. Kao što

sam i mislio, bila je crvena, ali je imala sliku bradatog tipa kojeg nikad prije
nisam vidio. Na njoj je bila napisana brojka 100. Tekst je bio ispisan nekim
istočnoeuropskim jezikom. Jedina riječ koja mi je izgledala poznata bila je
Srbije. Nisam imao pojma koliko je ili je mogla vrijediti. Mogla je biti i više od
50 funta, koliko sam ja znao. Spakirao sam svoje stvari i uputio se u mjenjačnicu
s druge strane Piazze za koju sam znao da je dokasna otvorena za turiste.
»Zdravo, možete li mi reći koliko ovo vrijedi, molim?« rekao sam djevojci
koja je bila iza prozora.
Pogledala je novčanicu i uputila mi zbunjen pogled.
»Ne prepoznajem je, pričekajte, da provjerim s nekim drugim,« rekla je.
Otišla je u stražnji ured gdje sam vidio da sjedi neki stariji tip.
Nakon kratkog razgovora vratila se.
»Čini se da je srpska, to je 100 srpskih dinara,« rekla je.
»OK,« rekao sam. »Mogu li ih promijeniti?«
94
»Da vidimo koliko to vrijedi,« rekla je tipkajući po računalu, a zatim

kalkulatoru.
»Hmmm,« rekla je. »To ispada tek 70 penija. Dakle, ne možemo vam je
zamijeniti.«
Osjetio sam razočaranje. Potajno sam se ponadao da bi moglo biti dovoljno

novca da Bob i ja proguramo vikend. Slabi izgledi. Bilo je dana kad sam postajao
stvarno depresivan zbog škripca u kojem sam se našao. Navršio sam tridesetu.
Većina momaka moje dobi ima posao ili automobil, kuću i plan za mirovinu,
možda čak i ženu i nekoliko djece. Nisam imao ništa od svega toga. Dio mene
ustvari nije to ni htio, istini za volju. Ali jesam čeznuo za sigurnosti koje su
neke od tih stvari donosile. Bio sam sit života od mojih domišljatosti na ulici. I
bio sam sit toga da me ponižavaju oni koji apsolutno nemaju pojma — a nekad
ni razumijevanja — o životu koji sam morao voditi. Bilo je dana kad sam
osjećao da sam blizu granice izdržljivosti. Nekoliko dana nakon tog incidenta
s gradonačelnikom, osjetio sam da sam je dosegnuo.
Bob i ja završili smo rano posao i uputili se u podzemnu, uskočili u Northern

Line prema Eustonu, zatim smo se prebacili na Victoria Line za Victoria
Station. Dok smo se vozili kroz tunele, Bob je hodao ispred mene na svom
povocu. Znao je kamo smo se uputili.
Sastajali smo se s mojim ocem, to nam je posljednjih mjeseci postalo

uobičajeno. Odnosi između nas bili su prilično napeti u prošlosti. Kad su se
moji roditelji rastali, moja je majka dobila skrbništvo i odvela me na drugu
stranu svijeta, u Australiju tako da jedva da me poznavao dok sam odrastao kao
dječak. Do vremena kad sam stigao u London kao tinejdžer, bio sam prava
pokora. U roku od godine dana otkako sam došao ovamo, nestao sam s lica
zemlje i počeo spavati na otvorenom. Kad sam se ponovno digao s dna,
pokušavao mi je pomoći da se vratim na pravi put, ali, da budem pošten, bilo
me gotovo nemoguće spasiti.
Postali smo malo bliži kad sam se počeo popravljati i stekli smo naviku
sastajanja na piću u pubu na Victoria Stationu. Osoblje je tamo bilo prilično
prijateljsko i dopustilo bi mi da se ušuljam s Bobom pod uvjetom da ostane
skriven od ostalih gostiju. Naučio sam ga držati pod stolom gdje bi sretno
95
dremuckao. Bilo je to jeftino i vedro mjesto pa smo obično tamo i objedovali.

Uvijek bi častio moj tata. Pa nikada neću imati novca da počastim njega, zar
ne?
Kao i uvijek, čekao me tamo.
»Kakve su novosti?«
»Nema ih puno,« rekao sam. »Postajem nezadovoljan prodavanjem The Big

Issuea. To je preopasno. A London je pun ljudi kojima se živo jebe za tebe.«
Ispričao sam mu tada priču o Borisu Johnsonu. Pogledao me suosjećajno,

ali je njegov odgovor bio predvidljiv.
»Ti se trebaš očistiti i trebaš si naći pravi posao, Jamie,« rekao je. (Bio je
jedina osoba koja me tako zvala.)
Odolio sam napasti da prevrnem očima.
»Lakše reći nego učiniti, tata,« rekao sam.
Moj je tata uvijek bio dobar radnik, marljiva osoba. Bio je fizički radnik do
srži. Diplomirao je, radio je svašta od trgovca starinama, servisa za perilice i
kućanske aparate, do posla s vozilima. Uvijek je bio sam sebi gazda. Mislim da
baš nije mogao shvatiti zašto nisam bio u stanju činiti isto. Njemu na čast,
nikada se nije odrekao svake odgovornosti. Pokušavao je pomoći. U jednoj sam
fazi zagrizao za ulazak u glazbenu produkciju i htio mi je pomoći da krenem
tim koracima, ali nije uspjelo. Namjera jest bila tu, ali nije bilo poticaja.
Ponovno se oženio nakon razlaza s mojom mamom i imao je dvoje djece, moju
polubraću Caroline i Anthonyja, za koje se brinuo. Postalo je komplicirano.
Nikada nisam stvarno razmišljao da radim s njim, a on to nikada nije

stvarno ni ponudio. Prilično ispravno, osjetio je da posao i obitelj ne treba
miješati. Osim toga, duboko u sebi znao je da nisam dovoljno pouzdan — ili
pristojna izgleda — za kontakte s ljudima.
»Što misliš o usavršavanju u računarstvu ili nešto poput toga? Ima puno
tečajeva naokolo,« rekao je.
96
To je doista bila istina, ali ja nisam imao kvalifikacije za upis na većinu

tečajeva. To je djelomično bila moja pogreška.
Prije nekoliko godina imao sam mentora, sjajnog momka koji se zvao Nick
Ransom koji je radio za dobrotvornu ustanovu Family Mosaic. Bio je zaista
dobar prijatelj. Ili je dolazio u moj stan ili sam ja odlazio u njegov ured u
Dalstonu gdje bi mi pomagao u svemu, od plaćanja računa do pisanja molbi za
posao. Pokušavao me uključiti u razne tečajeve, od popravljanja bicikla do
računarstva. Ali je borba da se oslobodim svoje ovisnosti bila potpuno
iscrpljujuća i nikada se nisam ozbiljno prihvatio posla. Ulično zabavljanje
uvijek je bilo lakši izbor za mene i kad je Nick promijenio posao, povoljna mi
je prilika kliznula kroz prste. Nije to bila prva zgoda koju sam zabrljao, a neće
biti ni posljednja.
Moj je tata rekao da će se raspitati da vidi događa li se nešto. »Posvuda je

prilično neugodno u ovom trenutku,« rekao je držeći primjerak večernjih
novina. »Svaki put kad pogledam novine, sve je to tužno i beznadno. Radna
mjesta se samo gase.«
Nisam bio toliko isključen iz stvarnosti. Znao sam da su milijuni ljudi u istoj
situaciji kao i ja, a svaki pojedini od njih s boljim kvalifikacijama. Bio sam toliko
nisko u hijerarhiji na tržištu rada da sam osjećao da čak nije ni vrijedno tražiti
posao.
Moj tata nije bio čovjek koji bi mi otkrio svoje osjećaje. Znao sam da je bio
nezadovoljan načinom na koji sam živio svoj život. Duboko u sebi znao sam da
osjeća da pokušavam. Razumio sam zašto je tako osjećao, ali istina je da sam
pokušavao. Samo na vlastiti način.
Da bismo nekako olakšali stvari, razgovarali smo malo o njegovoj obitelji.

Nisam bio osobito blizak s Anthonyjem i Caroline; sastajali smo se vrlo rijetko.
Upitao me što radim za Božić - proveo sam nekoliko Božića s njim, ali nije baš
bilo zabavno nijednome od nas.
»Provest ću ga s Bobom,« rekao sam. »Uživamo biti zajedno.«
Moj tata nije uistinu shvaćao moj odnos s Bobom. Večeras ga je, kao i
obično, povremeno pogladio i pripazio kad sam skočio na zahod. Čak je pozvao
konobaricu da mu donese tanjurić mlijeka i dao mu nekoliko grickalica. Ali
97
nije bio prirodni mačkoljubac. I jednom ili dvaput kad sam govorio koliko mi
je Bob pomogao da se sredim izgledao je zbunjeno. Smatram da ga ne mogu
kriviti zbog toga.
Kao i uvijek, moj je tata pitao »za zdravlje«, što sam uvijek shvaćao kao šifru
za »Jesi li još uvijek čist?«
»Dobro mi ide,« rekao sam. »Nedavno sam vidio kako je momak umro od
predoziranja na stubištu moga stana. To me poprilično izbezumilo.«
Izgledao je užasnuto. Nije imao razumijevanja za narkomansku kulturu ili

način na koji je funkcionirala i, kao i mnogo ljudi njegove generacije, bio je
pomalo uplašen od razgovora o tome. Iz tog razloga, mislim da nikada nije
stvarno shvatio u koliko lošoj situaciji sam bio kad sam bio na najnižim
granama na heroinu.
Viđao me tijekom tog razdoblja, ali kao i svi ovisnici, naučio sam držati tu
stranu svoga života skrivenom kad je potrebno. Sreo sam ga nekoliko puta kad
sam bio pod utjecajem droge. Samo sam mu rekao da imam gripu i
pretpostavljao da ne zna razliku. Ipak, nije bio toliko glup, vjerojatno je osjetio
da nešto nije u redu, ali ne bi bio u stanju reći što je to određeno. Nije imao
pojma o tome što znači uzimati drogu. I baš sam mu zavidio na tomu.
Zajedno smo proveli sat i pol, ali je zatim morao uhvatiti vlak natrag za
južni London. Dao mi je nekoliko funta da prebrodim ove dane i dogovorili
smo se da se ponovno vidimo za dva tjedna.
»Pazi na sebe, Jamie,« rekao je.
Stanica je još bila prometna. Bilo je vrijeme pred kraj najveće prometne
gužve. Preostalo mi je još nekoliko časopisa u torbi pa sam tako odlučio
pokušati i osloboditi ih se prije odlaska kući. Pronašao sam prazan teren ispred
željezničke stanice i uskoro mi je išlo prilično dobro.
Bob je imao pun trbuh i bio je u dobroj formi. Ljudi su se zaustavljali i žalili
se. Upravo sam premišljao hoću li potrošiti novac koji sam zaradio na curry za
van kad se ponovno pojavila nevolja.
Znao sam da je taj par nevolja u trenutku kad sam ih ugledao kako prelaze
put prema glavnom ulazu u Victoria Station. Prepoznao sam jednog od njih još
98
iz dana prodavanja The Big Issuea u Covent Gardenu. On je bio mišićav,

sjedokosi momak u srednjim četrdesetima. Nosio je napadan crveni kratki
kaput, ali sam znao da nije pravovaljani prodavač. Odavno su mu oduzeli bedž
zbog raznih prekršaja. Njegov mi prijatelj nije bio poznat, ali nisam ga ni trebao
poznavati da mogu reći da je divljeg karaktera. Bio je velika neman, a bio je
građen kao vreća krumpira.
Smjesta sam shvatio što rade. Manji je zamahivao jedinim primjerkom The
Big Issuea, zaustavljao ljude, skupljao novac, ali nikada nije uručivao časopis.
Izvodili su organizirano varanje zvano Jedno kupovanje, pri čemu su prodavači
koristili jedan zastarjeli časopis kako bi započeli lanac prodaje. Svaki put kad
bi netko uručio nešto novca, prodavač bi izišao s nekom ridajućom pričom o
tome kako im je to posljednji primjerak i da su u posebno groznom škripcu.
Bilo je to, u osnovi, prošenje. Nema druge riječi za to.
Bio sam zabrinut što su se uputili u našem smjeru. Zbilja, uskoro su bili
ispred ulaza u podzemnu, manji iz para se približavao putnicima na rubu
stubišta. Bilo je zasljepljujuće očigledno da nije službeni prodavač. Kratki je
kaput bio isparan u krpe i izgledao je kao da je izvučen iz kante za smeće.
Također je nedostajao službeni bedž koji pravovaljani prodavači nose na lijevoj
strani svojih prsluka.
Dok je njegov prijatelj išao za svojim poslom, veći je krenuo ravno prema
meni. Bio je jednako tako agresivan kako je i izgledao.
»Ej, ti, gubi se ili ću ubiti tu tvoju mačku,« rekao je lijepeći svoje veliko
crveno lice uz moje. Bilo je traga irskog u njegovu naglasku, a dah mu je
zaudarao na piće.
Bob je, kao i uvijek, prepoznao opasnost i već je siktao na njega. Kleknuo
sam i popeo mi se na ramena prije ikakve nevolje.
Ja nisam bio preplašen i držao sam se svog terena.
»Imam pravo prodavati ovdje i još imam samo ovih nekoliko primjeraka,«
rekao sam. »Ti znaš da je to što radiš pogrešno. Ti si samo pijavica koja ga
prisiljava da prosi za tebe.«
To mu se nije svidjelo i ponovno me upozorio.
99
»Imaš dvije minute da spakiraš svoje stvari i odjebeš,« rekao je. Privremeno
ga je zbunio prijatelj koji mu je mahao iz nekog razloga. Zatim se progurao
kroz gomilu.
Ljudi su tekli kao bujica iz stanice i u nju pa sam ih na nekoliko minuta

izgubio. Znao sam rezultat. Obojica su bili ovisnici o drogama i samo su izvodili
ovu prevaru sve dok ne bi imali dovoljno novaca da odu i nafiksaju se. Nadao
sam se da je signal njegova prijatelja označio da su dostigli cilj i da će nestati.
Ali nisam bio te sreće.
Za vrlo kratko vrijeme veliki se momak ponovno pojavio, a izgledao je ljući

nego prije. Doslovno su mu se usta zapjenila i pljuvao je psovke. »Zar nisi čuo
što sam ti rekao?« zarežao je.
Sljedeće što znam jest da me udario. Samo je došao do mene i bubnuo me

po nosu. Dogodilo se tako brzo, nisam čak ni vidio da je zamahnuo rukom.
Samo je brzo udario golemom šakom u moje lice. Nije bilo nade da izbjegnem
udarac.
»Kog vraga radiš?« rekao sam povlačeći se, Bob se čvrsto držao za mene.
Kad sam povukao ruku s lica vidio sam da je prekrivena krvlju. Šikljala je,
a nos je izgledao kao da je u njemu neka slomljena hrskavica.
Odlučio sam da to nije borba u kojoj mogu pobijediti. Nije bilo ni traga
policiji pa sam bio sam protiv prilično neugodnog para.
Raditi na ulici bilo je prilično riskantno, znao sam to. Ali bilo je vremena
kad je to bilo krajnje opasno. Čuo sam i priče da su prodavači The Big Issuea
bivali ubijeni. Bio je i jedan slučaj gore u Norwichu gdje su se dvojica ili trojica
momaka latila prodavača i nasmrt ga iscipelarila. Stvarno nisam želio biti
pridodan statistikama.
»Hajde, Bobe, idemo odavde,« rekao sam grabeći svoje stvari i odlazeći.
Osjetio sam mješavinu ljutnje i razočaranja. Bio sam očajan zbog promjene
sreće. Nisam mislio da mogu uzeti mnogo više od života. Ali, kolikogod se
trudio, nisam vidio kako se mogu otrgnuti. Iznenada je cijeli taj razgovor s
mojim ocem o poslovima i osposobljavanju nalikovao smiješnoj, potpuno
uzaludnoj nadi. Tko će narkiću koji se oporavlja platiti pristojnu plaću? Tko će
100
unajmiti nekoga sa životopisom oskudnim poput australske zabiti gdje sam

proveo dio svoga djetinjstva? Toga dana, kad sam se osjećao tako loše, odgovor
je bio jednostavan i prokleto očigledan kao i nos na mom licu: nitko.
101
JEDANAESTO POGLAVLJE
Dvije cool mačke
U vrijeme ručka jednoga dana u rujnu 2010. stigao sam na stanicu Angel i tamo
me dočekala Davika. Bila je prodavačica putnih karata i bila je jedan od naših
najodanijih prijatelja otkako smo Bob i ja počeli raditi u Islingtonu. Često bi
Bobu kupila neku grickalicu ili nešto za piti, osobito tijekom vrućeg vremena.
Danas je, međutim, samo htjela prenijeti poruku.
»Bok Jamese, tu je bio netko tko je tražio tebe i Boba,« rekla je. »To je bio
reporter iz jednih lokalnih novina. Zamolio me da ga nazovem ako si voljan
razgovarati s njim.«
»Stvarno?« pitao sam. »Mislim da mi ne smeta. Reci mu da može doći i

vidjeti nas u naše redovno vrijeme.«
Nije bilo prvi put da netko obrati pažnju na nas. Na internetu je bilo
nekoliko filmića o Bobu i meni koje je pregledalo više tisuća ljudi, nekoliko je
londonskih blogera pisalo lijepo o nama, ali nitko iz novina nije pokazao
nikakvo zanimanje. Da budem iskren, nisam baš povjerovao u to. Tijekom
godina bilo je svih vrsta čudnih i krasnih pristupa, 99 posto njih bez rezultata.
Nekoliko dana kasnije, međutim, stigao sam na Angel i zatekao momka

ispred stanice podzemne kako nas čeka.
»Bok, Jamese, moje je ime Peter,« rekao je. »Pitam se mogu li napraviti
intervju s vama za Islington Tribune?«
»Naravno, zašto ne?«
102
Nastavio je slikajući Boba smještenog na mojim ramenima, sa znakom

stanice podzemne željeznice Angel iza nas. Osjetio sam se pomalo
samopouzdano. Nisam baš bio odjeven za tu priliku i imao sam gustu rano
zimsku bradu, ali činilo se da je sasvim zadovoljan rezultatima.
Zatim smo malo čavrljali o mojoj prošlosti i kako smo se sreli. Nije baš bila
španjolska inkvizicija, ali mu je sigurno dalo dovoljno materijala za članak za
koji je rekao da će se pojaviti u sljedećem izdanju Tribunea. Ponovno, nisam to
shvatio zaista ozbiljno. Funkcionirao sam po načelu vjerujem kad vidim. Na taj
je način bilo jednostavnije.
Nekoliko dana kasnije, u četvrtak ujutro, Rita i Lee, koordinatori štanda

The Big Issuea u Islington Greenu prozvali su me.
»Hej Jamese, ti i Bob ste danas u novinama,« rekla je Rita vadeći primjerak
Tribunea.
»Jesmo li?« upitao sam.
I zbilja, bio je to članak o nama na pola stranice koji je napisao Peter

Gruner. Naslov je bio:
DVIJE COOL MAČKE...
PRODAVAČ THE BIG ISSUEA
I SKITNICA ZVANA BOB
Priča je započinjala:
Još od legendarnog Dicka Whittingtona čovjek i njegova mačka nisu postali

takvi nevjerojatni celebrityji na ulicama Islingtona. Prodavač The Big Issuea
James Bowen i njegov poslušni riđi mačak Bob, koji svuda idu zajedno,
privlačili su poglede i komentare otkako su se prvi put pojavili ispred stanice
podzemne željeznice Angel. Priča o tome kako su se sreli — o kojoj se naširoko
moglo čitati na blogovima na internetu — jedna je od tako izvanrednih
dirljivih priča da je samo pitanje vremena kad ćemo dobiti holivudski film.
Morao sam se glasno nasmijati na neke od novinarskih sloboda. Dick

Whittington? Holivudski film? I nisam baš bio jako zadovoljan kako sam
103
izgledao na slici poigravajući se gustom bradom. Ali bio je to sjajan članak,

morao sam priznati.
Zaletio sam se do prodavača novina i zgrabio nekoliko primjeraka da ih

ponesem kući. Bob me vidio kako ponovno gledam članak u autobusu te večeri
i kao da se iznenadio. Nije se događalo vrlo često, ali u kratkom djeliću sekunde
na licu mu je bio onaj blago zbunjeni izraz. Kao da je govorio: »Ne, ne može
biti. Može li? Stvarno?«
Mnogo je ljudi ipak znalo da smo to mi. A publicitet je uskoro ubrao

dividende iako samo male. Pristao sam dati intervju uglavnom zato što sam
mislio da će to biti dobro za prodaju mojih časopisa. Mislio sam da ću
pojavljivanjem u javnosti potaknuti nekoliko novih kupaca da se zaustave i
popričaju sa mnom na stanici podzemne Angel. I jest. U danima koji su
uslijedili sve nas je više ljudi počelo pozdravljati, ne samo na Angelu, nego i u
autobusu i na ulici.
Jednog sam jutra vodio Boba da obavi svoje potrebe u Islington Green kad
se skupina školaraca pojavila ispred nas. Mogli su biti jedva devet ili
desetogodišnjaci i bili su u školskim plavim odorama.
»Gledajte, to je Bob,« rekao je jedan od njih, mali dječak, uzbuđeno

pokazujući.
Bilo je jasno da ostatak razreda nema pojma o čemu on govori.
»Tko je Bob?«
»Onaj tamo mačak na čovjekovim ramenima. On je poznat. Moja mama

kaže da izgleda kao Garfield,« rekao je dječak.
Dirnulo me što nas prepoznaju mala djeca, ali nisam bio baš siguran da sam
sretan zbog usporedbe sa svjetskim najpoznatijim mačkom iz crtića. Garfield je
bio slavan po tome što je vrlo debeo, opsjednut jelom, lijen i blago antipatičan.
Također je mrzio bilo koji oblik vježbe ili teška rada. Bob je uvijek bio u izvrsnu
stanju, jeo prilično razumno, a imao je najprijateljskije, najležernije držanje od
svih mačaka na koje sam ikad naišao. I nitko nikada ne bi mogao reći da se
kloni rada.
104
Bilo je mnoštvo sličnih susreta tijekom dana nakon sto je objavljen članak,
ali je najznačajniji došao od nekoga s kim sam jednom ranije razgovarao.
Već mi je jedne večeri bila pristupila američka gospođa koja je rekla da je

književni agent. Ime joj je bilo Mary. Rekla mi je da živi u blizini i da je mnogo
puta zamijetila Boba i mene pred stanicom podzemne.
Upitala me jesam li razmišljao o tome da napišem knjigu o svom životu s

Bobom. Rekao sam da ću razmisliti o tome, ali iskreno govoreći, nisam je
shvatio ozbiljno. Kako sam i mogao? Bio sam ovisnik o drogama koji se
oporavlja i koji se bori da preživi prodajući The Big Issue. Nisam pisao dnevnik.
Nisam pisao čak ni poruke svojim mobilnim telefonom. Da, volio sam čitati i
pročitao sam sve knjige kojih sam se dočepao. Ali, koliko sam vidio, barem,
pisanje knjige bilo je otprilike toliko realno koliko i da sam izgradim svemirsku
raketu ili da vodim Parlament. Drugim riječima, bio je to potpuni i krajnji
promašaj.
Srećom, ona je ustrajala i ponovno samo razgovarali. Predvidjela je moju

zabrinutost i predložila da se susretnem s piscem koji je bio iskusan u
pomaganju ljudima da ispričaju svoje priče. Rekla mi je da je trenutno zauzet,
ali da će biti slobodan krajem godine i da će me posjetiti. Nakon članka u
Islington Tribuneu ponovno me kontaktirala kako bi potvrdila da se želim
sastati s njim.
Ako bude smatrao da ima materijala za knjigu o Bobu i meni, provest će sa

mnom neko vrijeme, ja ću mu pričati svoju priču, a zatim će mi pomoći
uobličiti je i napisati. Zatim će je ona pokušati prodati nekom izdavaču.
Ponovno, zvučalo je sasvim nevjerojatno.
Neko vrijeme nisam čuo ništa o tome, ali zatim, prema kraju studenog,
dobio sam poziv od tog pisca. Ime mu je bilo Garry.
Pristao sam se susresti s njim i odveo me na kavu u Design Centre preko

puta mog terena. Bob je bio s nama pa smo morali sjesti van na hladnoću koja
je grizla. Bob je bio bolji procjenjivač karaktera nego ja pa sam se pretvarao da
idem na zahod i ostavio sam ih same nekoliko puta. Slagali su se sjajno što sam
smatrao dobrim znakom.
105
Pokušavao je dokučiti je li moja priča prikladna za knjigu i bio je otvoren

koliko je to uopće moguće.
Što se mene ticalo, stvarno nisam baš želio ulaziti u mračnu stranu svojega
života. Ali dok smo razgovarali, rekao je nešto što je pogodilo u žicu. Vidio je
da smo i Bob i ja slomljene duše. Spojili smo se kad nam je obojici bilo najteže
u životu. Pomogli smo jedan drugome pokrpati život.
»To je priča koju morate ispričati,« rekao mi je.
Nikada nisam o tome razmišljao u tom smislu. Instinktivno sam znao da je

Bob bio golema pozitivna snaga u mom životu. Čak sam vidio na videu na You
Tubeu kako kažem da mi je spasio život. Nagađao sam da je to, do određene
mjere, bila istina. Samo nisam mogao zamisliti da je to priča koja bi ikoga
zanimala.
Čak i kad sam Garryja vidio zbog drugog, dužeg razgovora, sve je to
izgledalo kao prazno maštanje. Bilo je toliko mnogo ako i možda. Budu li Garry
i Mary voljni raditi sa mnom, možda će izdavač biti zainteresiran izdati knjigu.
Stvarno nisam vidio da će se sve te tri stvari poklopiti. Prepreke su mi se činile
prevelikima. Kako se približavala sezona svetkovina i kraj godine se nazirao na
vidiku, rekao sam si da je vjerojatnije da je Djed Božićnjak stvaran. Bob i ja
naučili smo voljeti zajedničke Božiće. Prve godine kad smo bili zajedno proveli
smo ga sami u stanu, podijelili smo nešto gotovih obroka i gledali TV. S
obzirom na to da sam nekoliko od proteklih deset Božića proveo sam, u hostelu
ili u stanju izazvanom heroinom, činilo se to najljepšim praznikom ikad.
Drugi sam propustio otputovavši u Australiju, ali smo uvijek od tada bili
zajedno.
Tijekom razdoblja do Božića dobivali smo, kao obično, mnogo darova, od

šalova za Boba do poklon-bonova za nas obojicu u dućanima poput Sainsbury's,
Marks and Spencer i H&M. Nije bilo upitno koji je Bobov najdraži: adventski
kalendar ispunjen njegovim omiljenim grickalicama. Smjesta bi se zaljubio u
njega, naravno, i brzo je naučio da rano ujutro digne galamu kad je bilo vrijeme
da se izvadi posljednja grickalica pri odbrojavanju do Božića.
Također smo dobili fantastičan kostim djeda Božićnjaka za životinje. Belle

mi ga je napravila za naš prvi zajednički Božić, ali se nekako izgubio. Ovaj je
106
imao ugodno crveni sako i vrlo upadljiv crveni šešir za Boba da ga nosi tijekom
sezone praznika. Prolaznici na Angelu bili su očarani.
Kad je stigao sam dan Božića, Bob je proveo više vremena igrajući se s
papirom za umatanje nego sa samim poklonom. Prevrtao se po tepihu
grickajući ga. Pustio sam ga i proveo poslijepodne gledajući televiziju i igrajući
video igrice. Belle je navratila na nekoliko sati. Meni je to izgledalo kao pravi
obiteljski Božić.
Bilo je nekoliko tjedana do Nove godine kad me nazvala Mary koja mi je rekla
da se glavni londonski izdavač, Hodder and Stoughton, želi sastati sa mnom, i
Bobom, naravno.
Nekoliko dana kasnije, otišao sam u njihove urede u prilično velikom

tornju u blizini Tottenham Court Roada. Isprva ljudi iz osiguranja nisu željeli
pustiti Boba u zgradu. Izgledali su zbunjeno kad smo rekli da će on biti glavna
tema knjige. Shvatio sam u čemu je stvar. Hodderovi drugi autori bili su ljudi
poput Johna Grishama i Gordona Ramsaya. Zašto bi, zaboga, oni objavili knjigu
o raščupanom tipu i njegovu riđem mačku?
Netko iz izdavačkog ureda sišao je dolje da to sredi, a nakon toga su se

pobrinuli da se Bob i ja osjećamo veoma dobrodošlima. Zapravo su s Bobom
postupali kao s članom kraljevske obitelji u posjeti. Dali su mu malu torbicu s
nešto grickalica i igračaka od mačje metvice i dopustili mu da lunja po
uredima istražujući. Kudgod otišao, dočekivali su ga kao neku slavnu ličnost.
Ljudi su snimali svojim telefonima i gukali nad njim. Znao sam da ima kvalitete
zvijezde, ali nisam shvatio da je to toliko moćno.
Ja sam, s druge strane, morao sjediti na sastanku na koji je načas navratila

dugačka kolona ljudi kako bismo razgovarali o njihovim različitim
specijalnostima, od marketinga i publiciteta do proizvodnje i prodaje. Bilo je tu
svih vrsta poslovnih razgovora o datumima izdavanja i projektnim
planovima. Jednako su tako mogli govoriti hrvatskim ili
mandarinskim. Ukratko, vidjeli su neke od materijala koje smo Garry i
ja napravili i htjeli su objaviti knjigu koja se temelji na tome. Između sebe, već
su došli i do naslova: Fantastični mačak Bob. Tennessee Williams mogao se i
okretati u grobu, ali ja sam mislio da je to vrlo domišljato.
107
Uskoro su zatražili da posjetim književnu agenciju u Chelseaju gdje je Mary

radila. Ponovno, bilo je to vrlo veliko i blago zastrašujuće mjesto. Bili su više
naviknuti dočekivati dobitnike Nobelove i nagrade Booker, pa je bilo i nekih
čudnih pogleda kad su ljudi shvatili da su u njihovu atmosferu ušetali prodavač
The Big Issuea i njegov mačak. Dok je Bob istraživao urede, Mary me provela
kroz ugovore koje su mi ponudili izdavači. Rekla mi je da je to dobra pogodba,
pogotovo s obzirom na to da sam »nepoznati autor«. Vjerovao sam joj i potpisao
svu papirologiju.
Tijekom proteklih deset godina bio sam vičniji potpisivanju recepata za

drogu i formulara za puštanje iz policije. Črčkanje vlastita imena smatrao sam
čudnim, ali, također, moram priznati, vrlo uzbudljivim.
Bilo je dana kad bih se ujutro probudio i mislio da je sve to bilo samo plod
moje mašte. To se uistinu nije moglo događati. Ne meni.
U to vrijeme nisam htio da Garry dolazi k meni u stan. Tako sam se počeo
sastajati s njim jednom ili dvaput tjedno u Islingtonu. Bilo je razloga za i protiv
takvog aranžmana. S jedne strane, to je značilo da nakon toga mogu namaknuti
novac i provesti nekoliko sati radeći. Ali je također značilo da imam Boba sa
sobom, pa je izazov pronaći mjesto gdje ćemo sjesti i razgovarati, osobito kad
je vrijeme bilo loše. Mjesni kafići ne bi pustili mačka u prostorije, a u blizini
nije bilo knjižnice. Tako smo morali pronaći alternative.
Prvi ljudi koji su nas pozvali unutra da se maknemo s hladnoće, ironično,

bili su Waterstones, knjižara na Islington Greenu. Tamo su me poznavali.
Često sam tamo navraćao s Bobom da pregledam odjel znanstvene fantastike.
Poslovođa knjižare, Alan, bio je na dužnosti i pitali smo ga smeta li mu da
radimo gore na katu u mirnom kutku. Ne samo da je odobrio već je članu
osoblja rekao da organizira dva stolca za nas u odjelu povijesti. Čak nam je
donio i kave.
Kad bi bilo sunca koristili smo mjesto na Essex Roadu koje je imalo stolove
vani. Tamo sam mogao i pušiti što je za mene bila premija.
Garry i ja odlučili smo da knjiga ne bude samo o mom životu s Bobom.

Željeli smo da ljudima ponudi neke spoznaje o životu na ulicama. Želio sam im
108
pojasniti kako je ljudima poput mene lako ostati nezamijećen, postati

zaboravljen i zanemaren od društva. Naravno, kako bih to postigao, morao sam
u pozadini iznijeti i svoju priču.
Doista se nisam radovao tom dijelu zadatka. Govoriti o sebi nije bilo nešto
što mi je bilo lako, a posebice kad se radilo o mračnijim stvarima. A toga je bilo
mnogo. Bilo je dijelova moga života kao ovisnika koje sam pokopao u
najudaljenije kutke svoga uma. Bilo je tu izbora kojih sam se duboko sramio,
učinjenih stvari koje nisam želio podijeliti ni sa kim, a kamoli ih staviti u
knjigu. Ali kad smo jednom počeli razgovarati, na moje iznenađenje, bilo je
manje bolno no što sam se pribojavao. Nisam si mogao priuštiti psihologa ili
psihoanalitičara, ali bilo je trenutaka kad je razgovor s Garryjem bio jednako
dobar kao razgovor sa psihijatrom. To me prisililo da se suočim s nekim bolnim
istinama i bilo je čudno katarzično, pomoglo mi je da malo bolje razumijem
sebe.
Znao sam da nisam osoba s kojom je lako imati posla. Imao sam prkosnu,
samo uništavajuću crtu koja me dosljedno dovodila u nepriliku. Bilo je prilično
očigledno da sam imao djetinjstvo koje me poremetilo. Rastava mojih roditelja
i moje lutajuće godine, lepršanje između Velike Britanije i Australije nisu baš
bile čvrst oslonac. Uvijek sam se jako trudio uklopiti i biti popularan kao dijete,
ali nikada nije funkcioniralo. Završilo je prežestokim nastojanjem — a rezultat
je da sam postao promašen čovjek i izopćenik.
Do vremena kad sam bio adolescent započeli su moji problemi u ponašanju.

Bio sam ljut i buntovan i razišao se s majkom i poočimom. U razdoblju od oko
dvije godine, između jedanaeste i trinaeste, stalno sam bio u Dječjoj bolnici
Princess Margaret kod Pertha. U jednom su mi trenutku dijagnosticirali da sam
bipolaran ili manično depresivan. Ne mogu se točno sjetiti koje od toga. Činilo
se da svaki tjedan dolaze s nekom novom dijagnozom. U svakom slučaju,
posljedica je bila da su mi propisivali različite lijekove uključujući litij.
Sjećanja iz toga doba bila su zbrkana.
Živo sjećanje koje mi se naglo pojavilo u mislima bilo je o odlasku u

ambulantu socijalnog osiguranja u Princess Margaret na tjedno ispitivanje krvi.
Zidovi ambulante bili su oblijepljeni plakatima pop i rock zvijezda, tako da su
mi ispitivanje krvi radili dok sam zurio u slike Gladys Knight i Pipsa.
109
Svaki put me liječnik uvjeravao da injekcija koju mi je trebao dati neće

boljeti. »Osjetit ćeš kao ogrebotinu,« rekao bi, ali je uvijek bilo gore od toga.
Bilo je to nekako ironično, pretpostavljam, ali sam godinama nakon toga imao
fobiju od igala. To je bilo mjerilo koliko je moja ovisnost o drogama bila duboka
da sam to nekako zaboravio i sretno se svakodnevno fiksao.
S druge strane, sjećam se kako sam, nakon odlaska iz bolnice, želio nešto
vratiti pa sam započeo poklanjati kutije sa stripovima. Uspio sam steći nešto
radnog iskustva u trgovini stripova u blizini i uvjerio sam šefa da mi dopusti da
odnesem kutije neprodanih časopisa djeci u bolnici. Mnoge sam sate proveo
igrajući zračni hokej i gledajući video-igrice u sobi za aktivnosti koju su imali
na dječjem odjelu, pa sam znao da će svi cijeniti nešto zanimljivo za čitanje.
Općenito, međutim, sjećanja na to vrijeme bila su prilično sumorna.

Otvorila su mi oči prema dimenzijama moje mladosti o kojima ranije nisam
zaista razmišljao.
U jednom trenutku, primjerice, radili smo na knjizi dan nakon što sam
gledao film dokumentarista Louisa Therouxa o tome kako roditelji u Americi
koriste sve više psiho aktivnih lijekova za liječenje svoje djece od poremećaja
poput ADHD-a, Aspergerova ili bipolarnog poremećaja.
Palo mi je na pamet da je to upravo ono što se meni dogodilo. I pogodilo

me da je takvo liječenje sigurno imalo golema utjecaja na mene kad sam bio
mlad. Pitao sam se što je bilo prvo. Bilo je to pitanje kokoš ili jaje: jesu li mi
davali lijekove jer sam bio neposlušan? Ili sam počeo postajati neposlušan zbog
svih onih posjeta liječnicima koji su me uvjerili da sa mnom sigurno nešto nije
u redu? Možda je najstrašnije od svega kakav su učinak svi ti lijekovi imali na
mene i moju mladu ličnost? Kao malo dijete smatrao sam sebe prilično
bezbrižnim karakterom, ali od tog vremena postao sam ono za što
pretpostavljam da biste nazvali »osoba sa psihičkim smetnjama«. Borio sam se
da se uklopim u društvo i patio od depresije i naglih promjena raspoloženja. Je
li postojala poveznica? Nisam imao pojma.
Ono što jesam znao, međutim, jest da nisam mogao kriviti liječnike, moju
majku ili bilo koga drugoga za put kojim je moj život krenuo nakon toga. Da,
oni jesu odigrali ulogu, ali ja snosim konačnu odgovornost. Nitko mi nije rekao
da postanem ovisnik. Nitko me nije prisilio da lutam ulicama Londona. Nitko
me nije natjerao da uzimam heroin. Bile su to pogrešne odluke koje sam
110
napravio slobodnom voljom. Nisam trebao ničiju pomoć da zabrljam vlastiti

život. Učinio sam savršeno dobar posao vlastitim snagama.
Ako ništa drugo, knjiga je bila prilika za mene da to postane kristalno

jasnim.
Na trenutak moj je tata ostao bez riječi. Izraz na njegovu licu bio je mješavina
nevjerice, sreće, ponosa — i blagog razumijevanja.
»To je mnogo novaca, Jamie,« rekao je nakon nekoliko časaka stavljajući na

stranu ček smeđe boje koji sam mu upravo uručio.
»Bolje da paziš s njim.«
Stvarnost onoga što se dogodilo do sada doista nismo shvatili. Ne samo moj
tata, nego ni ja. Bilo je sastanaka s izdavačima, potpisanih ugovora, čak i
članaka u novinama. Ali sve dok nisam dobio taj ček za predujam nisam
konačno shvatio.
Kad je prvi put upala kroz sandučić za poštu nekoliko dana ranije, otvorio
sam omotnicu i jednostavno sjeo i gledao u nju. Jedini ček koji sam bio vidio u
proteklom desetljeću bio je od DHSS-a*. Bili su na male iznose, 50 funta ovdje
ili 100 funta ondje, nikad ništa s više od dvije nule na njemu.
U usporedbi s nekim ljudima, posebice u Londonu, to uistinu nije bio velik

iznos novca. Za mnoge od putnika koji su prolazili pokraj mene svakoga dana
na svom putu za londonski City, pretpostavljam da to nije bila čak ni mjesečna
zarada. Ali za nekoga za koga je 60 funta bila vrlo dobra dnevnica, bio je to
vrlo visoki iznos gotovine.
Dolazak čeka, ipak, donio je dva trenutna problema. Bio sam užasnut da ću
ga odmah potrošiti, ali što me još više brinulo, nisam imao bankovni račun na
koji bih ga mogao uplatiti. Prije mnogo godina imao sam neki račun, ali nisam
njime upravljao baš dobro. Naučio sam živjeti od gotovine i nekoliko
______
* Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi, op. prev.
111
posljednjih godina nosio sam sve svoje čekove u »gotovinske konvertere«. Zbog
toga sam otputovao očevoj kući u južnom Londonu.
»Nadao sam se da se ti možeš pobrinuti za ovo umjesto mene,« upitao sam

ga preko telefona. »Mogu zatražiti novac od tebe kad i ako ga zatrebam.«
On se složio i ja sam ček indosirao na njegovo ime. (Nije neka velika

promjena, zato što smo dijelili točno iste inicijale i prezime.)
Bolje nego da se sastanemo kao i obično na Victoriji, pozvao me u svoje

susjedstvo. Otišli smo na nekoliko pića u njegov lokal i brbljali nekoliko sati.
»Dakle, to će biti prava knjiga?« upitao me, a nevjerovanje koje je pokazao

sve odonda kad sam mu rekao još se jednom ukazalo.
»Kako to misliš?«
»Pa je li to slikovnica ili dječja knjiga? O čemu će točno biti?« rekao je.
Bilo je to pošteno pitanje, pretpostavljam.
Objasnio sam da je to priča o tome kako sam sreo Boba i kako smo pomogli
jedan drugomu. Izgledao je pomalo zbunjeno.
»Pa hoćemo li ja i tvoja majka biti u njoj?« upitao je.
»Možda budeš spomenut,« rekao sam.
»Onda bolje da se obratim svojim odvjetnicima,« rekao je smijući se.
»Ne, ne brini. Jedina osoba koja ispada loša u svemu ovome sam ja.«
To ga je navelo da malo promijeni smjer.
»A hoće li to biti nešto dugoročno?« nastavio je. »Tvoje pisanje knjiga.«
»Ne,« rekao sam pošteno. »Neću postati sljedeća J.K. Rowling, tata. Svake
se godine izdaje na tisuće knjiga. Samo sitna manjina njih postane bestselerima.
Uistinu ne mislim da će priča o uličnom zabavljaču i ovisniku koji se oporavlja
112
te njegovu riđem mačku lutalici biti jedan od njih. Dakle, ovo će biti nešto
kratkoročno. To je lijepa neočekivana sreća i ništa više.«
»Razlog više da budeš oprezan s novcem,« rekao je dočepavši se prilike da

mi da razuman očinski savjet.
Bio je u pravu, naravno. Ovaj će novac olakšati pritisak na mene nekoliko

mjeseci, ali ne mnogo duže. Imao sam dugova koje je trebalo vratiti, a i moj
stan vapi za obnovom. Znao sam da moram biti realan što je značilo da moram
zadržati svoj posao u The Big Issueu. Neko smo vrijeme razgovarali o tome, ali
je zatim otišao na predavanje o relativnim zaslugama različitih shema ulaganja
i uštede. U tom sam trenutku učinio ono što sam tako često činio kad bi mi
roditelji govorili. Sasvim sam se isključio.
113
DVANAESTO POGLAVLJE
Bobova radost
Živjeti s Bobom bilo je jako poučno. Nisam imao mnogo mentora u svom životu
i prezirno sam odbio onih nekoliko dobronamjernih ljudi koji su me pokušali
voditi i savjetovati. Uvijek sam znao bolje od njih, ili sam tako zamišljao.
Bizarno je to priznati, ali s Bobom je bilo drugačije. Naučio me više nego

bilo koji čovjek s kojim sam se susreo. Otkako sam u njegovu društvu, naučio
sam važne lekcije o svemu, od odgovornosti i prijateljstva do nesebičnosti. Čak
mi je dao poduku iz teme za koju sam mislio da je nikad neću uistinu razumjeti
— roditeljstva.
Sumnjao sam hoću li ikada imati djecu. Nisam bio siguran jesam li dorastao
toj ulozi i, istini za volju, prilika se zapravo nije ni ukazala. Imao sam nekoliko
djevojaka tijekom godina, uključujući Belle, s kojom sam bio još uvijek doista
blizak i koja mi je bila vrlo draga. Ali osnivanje obitelji nikada nije bilo u
vidokrugu. Kao što je Belle jednom jezgrovito rekla, većinu sam vremena bio
prezaposlen ponašajući se i sam kao dijete.
Briga za Boba mi je, međutim, dala letimičan uvid u to kako bi izgledalo

biti otac. Shvatio sam da je roditeljstvo zapravo zabrinutost. Bilo to uzrujavanje
oko njegova zdravlja, držanje na oku kad smo vani na ulicama, život s Bobom
često izgleda kao briga za brigom.
To je zapravo u skladu s nečim što mi je otac rekao nakon što sam bio
odsutan iz Londona godinu dana. Bilo je to na vrhuncu moje ovisnosti pa su
oboje, i on i moja majka, bili izvan sebe od brige za mene.
114
»Nemaš pojma koliko roditelj brine o svome djetetu,« vikao je na mene,

bijesan na ono što je nazivao mojom sebičnošću što nisam u kontaktu s njima.
Tada mi to nije baš mnogo značilo. Otkako sam s Bobom, počeo sam
zamjećivati kroz kakav su pakao morali prolaziti moji roditelji. Poželim da
mogu vratiti vrijeme natrag i poštedjeti ih sve te boli.
To je loša novost. Dobra je da između uznemirenosti i brige, »roditeljstvo«

donosi sa sobom i mnogo smijeha. To je još jedna stvar kojoj me podučio Bob.
Predugo mi je vremena bilo teško pronaći mnogo radosti u životu. Naučio me
kako da ponovno budem sretan. Čak i najmanji, najbesmisleniji trenuci koje
dijelimo mogu donijeti trenutni smiješak na moje lice.
Jedne subote u vrijeme ručka, primjerice, odgovorio sam na kucanje na vratima

i zatekao momka s druge strane hodnika kako tamo stoji.
»Hej, samo sam pomislio da je ok da ti kažem da je tvoj mačak tamo.«
»Žao mi je, hmh, ali ne. Sigurno je nečiji drugi. Moj je ovdje,« rekao sam i
okrenuo se da izvidim po dnevnoj sobi.
»Bobe. Gdje si?«
Nije mu bilo ni traga.
»Ne, prilično sam siguran da je to on. Riđi, zar ne?« rekao je momak.
Izašao sam van u hodnik da bih otkrio Boba kako sjedi iza ugla, savršeno
miran na vrhu ormara na odmorištu, glave pritisnute o prozor, gleda dolje na
ulicu.
»Tu je već neko vrijeme. Primijetio sam ga ranije,« rekao je momak uputivši
se prema liftu.
»Oh. Hvala,« rekao sam.
115
Bob me samo pogledao kao da sam najveći remetitelj zabave na svijetu.

Izraz na njegovu licu kao da je govorio: »Popni se ovamo i pogledaj ovaj prizor
sa mnom, stvarno je zanimljivo.«
»Bobe, kako si dovraga dospio tamo?« rekao sam posegnuvši da ga

dohvatim.
Belle je bila u posjeti i u kuhinji je na brzaka spremala sendvič.
»Jesi li ti pustila Boba van?« upitao sam je kad sam se vratio u stan.
»Ne,« rekla je podigavši pogled s radne površine.
»Ne mogu zamisliti kako je izašao u hodnik i sakrio se na vrh ormara.«
»Ah, čekaj malo,« rekla je Belle, lampica joj se upalila negdje u glavi. »Otišla
sam dolje prije otprilike sat vremena baciti smeće. Bio si u kupaonici. Zatvorila
sam vrata za sobom ali je sigurno klisnuo da ga nisam primijetila i zatim se
sakrio negdje kad sam se vratila gore. Tako je prokleto pametan. Ponekad bih
voljela znati što mu se zbiva u glavi.«
Nisam se mogao suzdržati od glasna smijanja. Bila je to tema o kojoj sam

spekulirao poprilično mnogo tijekom godina. Često bih se zatekao kako
zamišljam kroz koji je misaoni postupak Bob prolazio. Znao sam da je
besmislen pokušaj i da samo projiciram ljudsko ponašanje na životinju. Mislim
da to stručno nazivaju antropomorfizam. Ali nisam se mogao oduprijeti.
Na primjer, nije bilo teško shvatiti zašto je bio tako sretan što je danas
pronašao svoj novi položaj vani u hodniku.
Nije bilo ničega što bi Bob volio više od gledanja kako svijet prolazi oko
njega. U stanu, redovito bi se smjestio na dasku kuhinjskog prozora. Mogao je
tamo sretno sjediti cijeli dan, promatrati što se dolje događa, poput neke vrste
čuvara sigurnosti.
Glava bi mu pratila ljude dok hodaju prema našoj zgradi i od nje. Ako bi
netko skrenuo u ulaz naše zgrade, protezao bi se sve dok ga ne bi izgubio iz
vida. Može zvučati ludo, ali sam smatrao da je to nevjerojatno zabavno. To je
shvaćao tako ozbiljno da je izgledalo gotovo kao da ima popis ljudi kojima je
dopušteno ići tim putem u neko vrijeme u nekim smjerovima. Vidio bi nekoga
116
da prolazi i izgledalo je kao da kaže: »Da, OK, znam tko si ti« ili »Ma, hajde,
kasniš na autobus za posao«. Ponekad bi postao vrlo uznemiren, kao da
razmišlja: »Ej, stani! Ne prepoznajem te« ili: »Hej! Ti nemaš odobrenje, kamo
to misliš ići. Vrati se natrag.«
Lako sam mogao ugodno provesti pola sata promatrajući Boba kako
promatra druge. Belle i ja smo se običavali šaliti da je u ophodnji.
Bobov bijeg na hodnik danas bio je tipičan za još nešto drugo što se činilo
da isto voli. Igrati se skrivača. Pronalazio bih ga kako se skriva u svim
iznenađujućim zakucima i pukotinama. Osobito je volio sva mjesta gdje je
toplo.
Jedne sam se večeri otišao okupati prije spavanja. Dok sam gurkao vrata
kupaonice da ih otvorim nisam mogao a da ne pomislim kako je to baš čudno.
Umjesto da se lako otvore bilo je potrebno jače ih gurnuti. Činila su se nekako
teškima.
Nisam mnogo razmišljao o tome i pustio sam vodu u kadu. Gledao sam u
zrcalo uz umivaonik kad sam zamijetio da se nešto miče s druge strane vrata
između ručnika koje sam držao na vješalici. Bio je to Bob.
»Kako si, dovraga, dospio tamo gore?« rekao sam grohotom se nasmijavši.
Shvatio sam da se sigurno popeo na policu u blizini vrata i zatim, nekako,

od tamo skočio na ručnike, povlačeći se na njihov vrh. Izgledalo je prilično
neudobno, kao i nesigurno, ali on je izgledao uistinu sretan.
Kupaonica je bila omiljeno mjesto za igru skrivača. Drugi njegov čest trik
bio je da se sakrije na stalak za odjeću koji sam često koristio za sušenje rublja
u kadi, osobito tijekom zime.
Nekoliko sam puta dok bih prao zube ili sjedio na zahodu iznenada
primijetio da se odjeća pomiče. Bob bi se tada pojavio, gurao bi odjeću ustranu
poput zastora, a na licu mu je bio nekakav ku-ku izraz. Mislio je kako je to
sjajna zabava.
Bobova sposobnost upadanja u nevolje bila je drugi izvor beskonačne

zabave.
117
Volio je gledati televiziju i zaslone računala. Mogao je provoditi

beskonačne sate gledajući programe iz životinjskog svijeta ili konjske utrke.
Sjedio bi tamo kao da je hipnotiziran. Tako kad smo jednog poslijepodneva
prolazili pokraj blistavog novog Appleovog dućana u Covent Gardenu,
pomislio sam kako ću mu dati kolačić. Mjesto je bilo prepuno sjajnih novih
računala, prijenosnih i stolnih, nisam si ni približno mogao priuštiti nijedno od
njih. Ali Appleova je filozofija bila da svatko može ušetati i poigrati se
njihovom tehnologijom. Tako smo i učinili.
Proveli smo nekoliko minuta igrajući se računalima, pretraživali internet i

gledali video na YouTubeu kad je Bob uočio zaslon koji je imao displej u stilu
akvarija, s egzotičnim i stvarno šarenim ribama koje su plivale naokolo. Shvatio
sam zašto ga je to privuklo. Bilo je apsolutno čarobno.
Odveo sam ga do golema zaslona i pustio da nekoliko trenutaka bleji u

njega. Bilo je zabavno promatrati ga. Slijedio bi određenu ribu kako je
napredovala po zaslonu i zatim nestala. Zatim bi se kao prenerazio. Nije mogao
dokučiti što se događa i jurnuo bi iza golema zaslona očekujući da ribu nađe
tamo. Ali kad bi vidio samo srebrni zid i splet elektroda, pojurio bi natrag i
počeo pratiti drugu ribu.
To se tako nastavilo minutama dok iznenada nije postao mahnit i zapetljao

se u kabel. Privremeno sam bio rastresen i kad sam se okrenuo, vidio sam da
mu je oko šape omotan bijeli kabel. Snažno je vukao i postojala je opasnost da
za sobom povuče i jednu od golemih konzola.
»Oh Bože, Bobe, što to radiš?« rekao sam.
Nisam bio jedini koji je to uočio. Par Appleovih prodavača stajalo je tamo
smijući se.
»On je zvijezda, zar ne?« rekao je jedan od njih.
Nažalost, uskoro im se pridružio i drugi, stariji član tima.
»Ako nešto slomi, bojim se da ćete morati pokriti troškove,« rekao je. S
obzirom na cijenu proizvoda koji su bili izloženi u dućanu, nisam gubio
vrijeme da razmrsim kabel i da što prije odem od tamo.
118
Za Boba je London bio beskonačan izvor prilika da se ponaša zločesto. Čak je i

podzemna željeznica postala mjesto gdje se može ružno ponašati.
Kad smo se prvi put sprijateljili, tijesno bi se prilijepio uz mene svaki put
kad smo putovali podzemnom. Nije volio silaziti dolje pomičnim stepenicama
i liftovima i zastrašivale su ga svjetina i klaustrofobična atmosfera za vrijeme
najveće gužve. Tijekom godina, ipak je savladao svoje strahove. Imao je čak i
vlastitu identifikacijsku karticu koju mu je dalo osoblje stanice podzemne
željeznice Angel i ponašao se kao i svaki drugi Londonac koji ide za svojim
poslom. Kaska tunelima, uvijek hoda što je moguće bliže zidu, vjerojatno zbog
sigurnosti. Kad stignemo na peron, stoji iza žute linije, neustrašiv kad vlak ulazi
u stanicu, unatoč buci koju proizvodi. Čeka da prođe pokraj njega, zatim
strpljivo čeka da se vrata otvore prije nego što se mirno ukrca i provjeri ima li
slobodnog mjesta.
Londonci su poznati po tome da se ne upuštaju u razgovor sa suputnicima,

ali čak bi se i najhladniji malo smekšali kad bi ga vidjeli kako sjedi u vlaku i
studiozno uočava atmosferu. Slikali bi ga svojim telefonima, a zatim krenuli na
posao osmjehujući se. Život u Londonu može biti tako samotan i bezličan..
Pomisao da smo ljudima nekako olakšali dane baš me nasmije.
Putovanje podzemnom, ipak, ima i svojih opasnosti.
Jedne smo se večeri uputili kući iz središnjeg Londona i krenuli

podzemnom do Seven Sisters, stanice podzemne najbliže mom stanu. U to je
vrijeme bilo mnogo održavanja i popravaka u podzemnoj i Bob je bio očaran
raznim komadima opreme i terenskim alatima koji su se vidjeli tu i tamo.
Dok smo se uspinjali pokretnim stepenicama, zamijetio sam da je Bobov rep

ljepljiv. Kad sam izbliza pogledao vidio sam na njegovu repu neku vrstu crnog
materijala nalik na katran. Zatim sam vidio da je prošaran i uzduž tijela, od
sredine prsnog koša do polovice repa.
Bilo je prilično očigledno da se očešao o nešto tijekom vožnje u podzemnoj

jer toga na njemu prije nije bilo. Nisam znao što je to točno bilo. Izgledalo je
kao strojno ulje ili neka vrsta teškog maziva. Definitivno je izgledalo kao nešto
119
što je poteklo od nečeg mehaničkog. Nagađao sam da se sigurno nekako očešao

o tehničku opremu.
Ono što sam znao bilo je da je to potencijalno štetno. Činilo se da je Bob to

također shvatio. Vidio sam da je uočio prljavštinu i već je odlučio da nije dobra
ideja polizati to.
Moj je telefon bio gotovo prazan, ali imao sam dovoljno da nazovem
prijateljicu, Rosemary, veterinarku koja nam je pomogla jednom prije kad je
Bob bio bolestan. Voljela je Boba i uvijek je bila spremna pomoći. Kad sam
objasnio što se dogodilo, rekla mi je da štogod to bilo, treba se oprati.
»Motorno ili strojno ulje može biti vrlo otrovno za mačke, osobito ako se
proguta ili udahne. Može izazvati doista gadnu upalu i spaljivanje organa,
posebice pluća. Također može izazvati probleme disanja, napad, pa čak i smrt
u stvarno teškim slučajevima,« rekla je plašeći me. »Dakle, stvarno to trebaš
oprati. Dopušta li ti Bob da ga kupaš?« rekla je. »Ako to ne ode s njega, treba ga
odmah ujutro odvesti u Plavi križ ili nekom drugom veterinaru,« rekla je
netom prije nego što mi je nestalo novaca u telefonu i veza se prekinula.
Čini se da se mačke dijele u dvije kategorije kad dođe vrijeme kupanja: ima
onih koje ga mrze i onih koje ga vole. Srećom, Bob je istinski spadao u ovaj
drugi tabor. Zapravo, on je pomalo opsjednut svojim kupanjem.
Ništa ne voli više nego popeti se u kadu kad puštam vodu. Naučio je da
uvijek puštam toplu vodu radije nego vruću da se sve puši pa skoči u nju tako
da može pedalirati po njoj nekoliko minuta.
Zabavno je — i, naravno, vrlo slatko — promatrati ga kako nakon toga

hoda okolo dok podiže i otresa jednu po jednu šapu.
Također postane vrlo posesivan prema čepovima za kadu pa ih krade i

skriva. Završim koristeći provizorni čep kako bih pravi našao na podu dnevne
sobe gdje se Bob igrao s njim.
Katkad moram staviti neki uteg na čep da ga zaustavim u krađi i skrivanju.
S obzirom na sve to nije bio problem natjerati ga u kadu, tako da tu

tajanstvenu masnoću mogu skinuti s njegova repa.
120
Nisam ga morao držati. Koristio sam obje ruke da mu protrljam rep i bok
koristeći gel za tuširanje namijenjen mačkama. Zatim sam ga polijevao glavom
tuša. Izraz na njegovu licu dok su mu mlazovi vode namakali tijelo bio je veseo,
mješavina cerenja i kešenja. Konačno sam ga osušio ručnikom najbolje što sam
mogao. Ponovno ga nije trebalo puno uvjeravati da ga se protrlja. Volio je to i
cijelo je vrijeme preo.
Uspio sam s njega skinuti svu tu odvratnu stvar. Ali ostala mu je još blijeda
mrlja na repu i tijelu. Tijekom nekoliko sljedećih dana, međutim, mogao je to
lizati i polako je počelo nestajati. Svratio sam u Plavi križ u Islingtonu kasnije
u tjednu i na brzinu su ga pregledali. Rekli su mi da se nemam zbog čega
brinuti.
»Lakše reći nego učiniti, s ovim ovdje uvijek ima nešto zbog čega se
uzrujavate,« rekao sam sestri shvaćajući kasnije da zapravo počinjem zvučati
poput roditelja.
Incident u podzemnoj podsjetio me na jednu stvar koju sam uvijek imao na

umu. U godinama otkako smo našli jedan drugoga, pripitomio sam Boba do
određene mjere. Pa ipak, kad bismo to sveli na ono najvažnije, u srcu je ostao
lutalica.
Ne mogu biti sto posto siguran, no moj unutarnji osjećaj govori da je sigurno
proveo veliki dio svog mladog života snalazeći se na ulicama. On je Londonac,
rođen i odgojen, i nikad nije sretniji nego kad ga istražuje. Često se nasmijem
sebi i pomislim »možeš uzeti mačku s ulice, ali ne možeš uzeti ulicu iz mačke«.
Ima nekoliko omiljenih boravišta. Na Angelu, voli posjećivati Islington

Memorial Green, mali park gdje može slobodno prekapati naokolo po grmlju,
njuškati štogod mu zaokupi pažnju dok se bavi svojim potrebama. Ima nekoliko
obraslih uglova gdje može diskretno nestati na nekoliko minuta uživajući u
privatnosti. Nije da ga privatnost baš previše muči.
Također, na primjer, veoma voli igrališta u crkvenom dvorištu St Giles in

the Fields u blizini Tottenham Court Roada prema Ulici Neal i Covent
Gardenu, počne se vrpoljiti na mom ramenu dajući mi do znanja da želi sići u
svoju redovitu luku.
121
Groblje u St Gilesu oaza je usred jednog od najprometnijih dijelova grada,

s klupama za sjedenje i promatranje svijeta koji prolazi. Iz nekog razloga,
međutim, Bobova omiljena zahodska točka tamo zapravo ima pun pogled na
ulicu, uz set prečki na zidu. Nije nimalo zbunjen bujicom Londonaca koji
prolaze mimo i mirno pristupa svojim poslima.
Slična je priča bila kad smo radili na Ulici Neal gdje je više volio prostor
izvan poslovnog bloka na Ulici Endell. Na nju je gledalo nekoliko katova
konferencijskih dvorana i ureda tako da ponovno nije baš bila najprivatnija
točka u Londonu. Ali Bob se tamo osjećao ugodno i uvijek se uspijevao ugurati
u ukrasno grmlje tako da je mogao nastaviti sa svojim poslovima što je moguće
brže i učinkovitije.
Kadgod odlazi, on je, kao i sve mačke, vrlo metodičan po tom pitanju.
Iskopa si rupu dolične veličine, smjesti se nad nju dok obavlja potrebno, zatim
počne grepsti po zemlji kako bi prekrio dokaze. Uvijek je pretjerano pedantan
u izravnavanju svega toga, tako da nitko ne bi znao da je bio tamo. Uvijek me
intrigiralo zašto mačke to rade. Negdje sam pročitao da je to nešto u vezi
teritorija.
Vrtovi na Soho Squareu bili su mu drugo omiljeno mjesto, ako smo radili
na tom području. Osim što je bio jedan od najljepših malih parkova u
središnjem Londonu, za Boba je imao druge privlačnosti. Psi su ondje bili
zabranjeni, primjerice, što je značilo da mogu biti bezbrižan pustim li Boba s
povoca. Bilo je to i mjesto na kojem je Bob izgledao sretan, osobito ljeti. Bob je
bio očaran pticama, a park Soho Square bio ih je pun. Sjedio bi tamo,
raskolačenih očiju, zurio u njih, proizvodio čudan zvuk, kao raa, raa, raa.
Zvučalo je doista slatko iako je u stvarnosti, naravno, bilo vjerojatno prilično
zloslutno. Pročitao sam negdje da znanstvenici misle kako mačke oponašaju
jedenje kad vide potencijalni plijen. Drugim riječima, vježbaju njihovo
mljackanje na komadiće u ustima kad ih uhvate.
To je imalo smisla. Bob najviše voli lovljenje miševa i štakora i drugih

stvorenja kad ga se pusti po parkovima. U nekoliko je slučajeva dolutao do
mene s nečim što je pronašao — i vjerojatno ubio — dok je lunjao naokolo.
Jednog sam dana čitao strip na Soho Squareu kad je stigao s nečim posve
odvratnim što mu je visjelo iz usta. Bio je to dio štakorove glave.
122
»Bobe, od toga će ti stvarno biti zlo,« rekao sam.
Činilo se da to zna bolje od mene. Mislim da nije imao nikakve namjere to

pojesti. Umjesto toga odnio je to u kut i počeo se igrati, kao što se kod kuće
igrao sa svojim mršavim mišem. Devedeset devet puta od sto Bob je privlačio
zadivljene poglede prolaznika. Tom posebnom zgodom nekoliko ga je ljudi
pogledalo s krajnjim užasom.
Nikada nisam bio od onih vlasnika mačaka koji su svoje ljubimce vidjeli
kao male anđele, nesposobne učiniti išta zločesto. Daleko od toga. Znao sam
vrlo dobro da je Bob, poput svih članova svoje vrste grabežljivac i da je u tome
vrlo učinkovit. Da smo živjeli u nekim drugim krajevima svijeta, bio bih više
zabrinut. U dijelovima SAD-a, Australije i Novog Zelanda posebice pokušali su
uvesti zabrane izlaženja mačkama nakon mraka. Tvrde da domaće mačke rade
toliko štete te da je u opasnosti osobito ptičji rod. To u Londonu nije bio
problem. Dakle, što se mene tiče, Bob je bio slobodan činiti ono što mu
prirodno dolazi. Sve dok ne riskira da se ozlijedi ili si našteti.
Bez obzira na sve drugo, to je bila velika zabava za njega — i za mene.
Jednog dana, primjerice, ponovno smo imali na brizi Titchevu Princezu i

odlučio sam ih izvesti u mali park u blizini stambene zgrade gdje živim. To nije
najčarobnije zeleno mjesto u Londonu. Ima trošno košarkaško igralište i
područje s drvoredom. Ali to je za njih bilo dovoljno.
Sjedio sam na klupi s Bobom na izuzetno dugom povocu koji sam napravio
za njega, kad je iznenada ugledao sivu vjevericu.
I Princeza ju je uočila i par je uskoro odskakutao prema njoj. Vjeverica je,

prilično razumno, jurnula uz najbliže drvo, ali Boba i Princezu to nije
zaustavilo.
Promatrao sam ih kako zajedno pokušavaju iznaći način kako da vjevericu

istjeraju s drveta. Bilo je to kao da promatraš tim specijalaca koji pokušava
izvući lošeg momka iz sigurne kuće.
Princeza bi tu i tamo zalajala kako bi stavila na kušnju i preplašila vjevericu.

Svaki put kad bi se vjeverica pojavila ili pomaknula, dvojac bi popravio položaj.
Bob je pokrivao jednu stranu na otvorenom prostoru prema meni, dok je
123
Princeza pokrivala drugu vjeveričinu potencijalnu rutu za bijeg sa stražnje

strane drveta.
Siguran sam da su neki ljudi mislili kako sam pomalo lud. Ali ja sam tamo
sjedio cereći se i hihoćući, posve zaokupljen svakom očaravajućom minutom
njihove igre.
124
TRINAESTO POGLAVLJE
Državni neprijatelj br. I
Još je jedno ljeto došlo i podnevno je sunce već žarilo kad smo se Bob i ja
smjestili na sjenovito mjesto ispred stanice podzemne željeznice Angel. Upravo
sam izvukao zdjelicu i napunio je s nešto vode za Boba kad sam vidio kako se
približavaju dvojica muškaraca.
Obojica su bila odjevena ležerno, u traperice i pulovere. Jedan je bio u

kasnim dvadesetima dok je drugi bio, nagađao sam, otprilike desetljeće stariji,
vjerojatno u kasnim tridesetima. Gotovo istodobno iz svojih su džepova izvadili
značke koje su pokazivale da su policajci, članovi CSU-a, Jedinice za općinsku
sigurnost za Islington.
»Zdravi bili, gospodine. Možete li mi reći svoje ime?« upitao me stariji.
»Hm, James Bowen, a zašto?«
»G. Bowen, bojim se da smo imali pritužbu protiv vas za napad. To je

ozbiljna stvar pa ćemo vas morati zatražiti da nas otpratite u policijsku stanicu
i odgovorite na nekoliko pitanja,« rekao je mlađi momak.
Policajci u civilu bili su prilično čest prizor na ulicama i susreo sam ih

sasvim dovoljno. Srećom, za razliku od nekih svojih kolega koji su mogli biti i
pomalo agresivni i protiv prodavača The Big Issuea, ova su dvojica bila savršeno
uljudna.
Kad sam upitao mogu li si uzeti minutu da spakiram mjesto i sredim Boba,
rekli su mi da si uzmem vremena koliko god želim. Zatim su mi rekli da ćemo
ići do njihova sjedišta u Ulici Tolpuddle.
125
»Ne bi nam trebalo oduzeti duže od nekoliko minuta,« rekao je mlađi

policajac.
Bio sam iznenađen kako sam miran. U prošlosti bih počeo paničariti i
vjerojatno bih protestirao, možda čak i žestoko. Bilo je to mjerilo koliko sam
ovih dana bio kontroliraniji i pribraniji. Osim toga, nisam učinio ništa. Nisam
napao nikoga.
I policajci su se doimali prilično hladnima. Dok smo išli putem prema

postaji, hodali su prilično sretno ispred mene i Boba. Povremeno bi se jedan
povukao natrag da hoda s nama. U jednom trenutku, mlađi od dvojice upitao
me jesam li shvatio što se događa i znam li svoja prava.
»Da, naravno,« rekao sam.
Znao sam da nisam optužen ni za što i da im samo pomažem u njihovim

istragama. Nije bilo potrebe da zovem odvjetnika ili bilo što takvo, barem ne u
ovoj fazi.
Očigledno, moj se um zahuktao pokušavajući shvatiti tko je mogao

napraviti tu »pritužbu«. Već sam imao nekoliko misli.
Najočiglednije objašnjenje je bilo da je to bio netko tko mi je pokušavao

pokvariti dan. Žalosno, ali bilo je to prilično uobičajeno. Tijekom godina sam
vidio da se to događa drugim prodavačima i uličnim zabavljačima. Netko s
mržnjom ili samo zlobnom crtom napravio bi tužbu koju bi policija morala
provjeriti. Katkada bi to učinili samo zato da osobu maknu s njezina mjesta i
zatim bi ga tražili za sebe. Bilo je nekoliko ljudi u blizini kojima se, znao sam,
nije sviđala činjenica da sam teren u podzemnoj napravio uspješnim i voljeli bi
ga preuzeti. Bilo je to ružno, ali bila je to životna stvarnost, nažalost.
Druga, zlokobnija mogućnost bila je da je to netko tko pokušava potkopati

moju knjigu. Do sada su gotovo svi u zajednici The Big Issuea znali za to.
Mnoge su novine preuzele priču i nekoliko je prodavača komentiralo,
pozitivno ili negativno.
Jedan od koordinatora rekao mi je da je netko počeo govoriti naokolo da mi

ne bi smjelo biti dopušteno da više prodajem časopis. To sam već znao jer je
jedan od prodavača u središnjem Londonu svoje negodovanje izrazio
126
nedvosmisleno i ravno meni u lice. Također me nazvao »jebenim hipijevskim

pozerom« što je bilo prilično šarmantno, mislio sam. Glupo, zamišljao sam da
radim nešto pozitivno za časopis. Umjesto toga, ponekad se činilo da sam se
pretvorio u najvećeg neprijatelja svakog prodavača.
Do vremena kad smo stigli u postaju obojica policajaca bila su prijazna s

Bobom. Činili su se uistinu opčinjeni njime, toliko da je on bio njihov prvi
prioritet kad smo stigli u postaju.
»Prvo da smjestimo Boba prije nego što vas odvedemo u sobu za ispitivanje,«
rekao je stariji policajac.
Uskoro nam se pridružila plavokosa policajka u odori u kasnim

dvadesetima. Odmah se usredotočila na Boba koji je još uvijek bio omotan oko
mojih ramena pokušavajući prihvatiti nepoznati prizor.
»Ok, je li to Bob?« rekla je posežući za njim i pogladivši ga. Činilo se da ju

je smjesta zavolio i uskoro je trljao svoje lice o njezinu ruku predući dok je to
činio.
»Mislite li da će se ljutiti ako ga preuzmem?« pitala je.
»Ako vam priđe, samo hrabro,« rekao sam osjećajući da mu je već stvarno
ugodno s njom.
Kao što sam i slutio, dopustio joj je da ga zahvati i podigne.
»Zašto ne dođeš sa mnom i vidjet ćemo možemo li te zabaviti nečim finim

za pojesti ili popiti« pitala je.
Promatrao sam kako se uputila iza pulta glavne recepcije u područje ureda
sa stolovima i foto-kopirkama te faksovima. Bob je bio očaran svim tim
crvenim lampicama i zujećim strojevima i bio je sretan tamo. Pa sam ga ostavio
otišavši za policajcima.
»Ne brinite, siguran je s Gillian,« rekao mi je mladi policajac dok smo kroz
nekoliko vrata prolazili prema sobi za ispitivanje. Bio sam siguran da govori
istinu.
127
Kad smo se uputili u sobu za razgovore, odjednom sam osjetio leptiriće u

trbuhu. Objasnili su mi da će me ispitivati o takozvanim »potaknutim
prekršajima«. To su bili prekršaji u kojima su korisnici droga ili dileri počinili
kaznena djela poput krađe robe iz trgovine, pljačke ili napada kako bi kupili
drogu. Kao rezultat toga znao sam da ću vjerojatno trebati biti testiran na droge
kao i da će mi uzeti otiske prstiju.
Kako su se vremena promijenila? Prije otprilike godinu dana bio bih

ozbiljno zabrinut zbog toga. Ali sada uopće nisam imao zlih slutnji dok su
provodili takozvano Cozart testiranje i vatom na štapiću uzimali bris iz mojih
usta zbog tragova heroina ili kokaina. Znao sam da sam čist. Rekao sam to
policajcima, ali su rekli da nemaju izbora.
»To je sad propis, bojim se,« rekao je jedan od njih. Kad je to bilo gotovo,
posjeli su me i postavili mi nekoliko pitanja.
Pitali su me jesam li dan ranije bio na lokaciji negdje u Islingtonu. Adresa

mi uopće nije zvučala poznato. Zatim su spomenuli ime žene.
Godinama ranije, u dubinama svoje ovisnosti o drogama, kad bih bio

uhapšen zbog krađe u dućanu naučio sam da na svako pitanje poput ovoga
jednostavno odgovorim »bez komentara«. Ali sam znao da je to uistinu
iritantno za policiju pa sam pokušao surađivati.
»Volio bih vam pomoći, ali stvarno ne znam o čemu govorite,« rekao sam.
Nisu uopće postali ljuti ili bezobzirni u svom ispitivanju. Nije uopće bilo
rutine »dobar policajac, loš policajac«. Samo su kimnuli na moje odgovore,
zapisali neke bilješke i to je bilo to. Nakon nekih deset minuta ili manje bili
smo gotovi.
»OK, gospodine Bowen, trebate ostati ovdje još malo dok istražimo ovo,«
rekao je mlađi policajac.
Do sada je vani zasjalo sjajno, sunčano poslijepodne. Bio sam nestrpljiv da

opet vidim Boba i da se vratimo na posao. Ali je sat i dalje otkucavao i prije
nego što sam i shvatio, sjene su se počele produljivati. Bilo je uistinu
frustrirajuće, a i bio sam zabrinut za Boba. U jednom trenutku mi je policajac
na dužnosti ponudio šalicu čaja pa sam upitao za njega.
128
»On je OK, još uvijek je s Gillian u prizemlju,« rekao je. »Mislim da je bila
vani da mu kupi neke grickalice pa je on prilično sretno momče tamo dolje.«
Konačno, dvojica policajaca koja su mi se prva približila, vratila su se u sobu

za razgovore.
»Bojim se da smo potratili i vaše i svoje vrijeme,« rekli su. »Osoba koja je
dala tu pritužbu telefonom nije bila voljna doći i dati formalnu izjavu. Dakle,
nema potkrjepljujućih dokaza protiv vas pa tako neće biti ni optužbi.«
Očigledno mi je laknulo. Osjećao sam se i ljutito, ali odlučio sam to

zatomiti. Nije imalo smisla službeno se žaliti ili prijetiti pravnim postupkom,
posebice jer su svi bili tako pristojni. Bilo je najbolje što je moguće prije otići
odavde i vratiti se na posao.
Moja je najveća briga još jednom bio Bob. Što li su učinili s njim sve to
vrijeme?
Morao sam se otići potpisati za izlazak dolje na recepciju. Bob je bio tamo s
Gillian, izgledao je zadovoljan, kao i kad sam ga ostavio. Ali u trenutku kad me
ugledao, počeo je šibati repom, a uši su mu se naćulile. Skočio mi je na ruke.
»Oh, netko je sretan što vas vidi,« rekla je Gillian.
»Je li bio dobar dečko?« upitao sam je.
»Bio je zvijezda. Zar ne, Bobe?« rekla je.
Vidio sam da ga je smjestila u kut svog ureda. Rekla mi je da je bila vani u

trgovini i kupila mu nešto mačjeg mlijeka, vrećicu mesne hrane i golemi paket
njegovih omiljenih grickalica. Nije čudo što je sretan, pomislio sam.
Čavrljali smo trenutak ili dva dok mi nisu donijeli torbu i kaput odnekud
gdje su ga stavili tijekom mog razgovora gore na katu. Gillian mi je rekla da bi
ga pod normalnim okolnostima stavili sa psima lutalicama koje su tamo držali.
»Da su vas zadržali preko noći, morali bismo razmisliti da ga stavimo tamo,«
rekla je. »Ali srećom, sad to neće biti potrebno.«
129
Uskoro sam bio službeno oslobođen. Dvojica su se policajaca ponovno

ispričala.
»Samo je netko bio zloban, nagađam,« rekao sam im rukujući se s njima na

odlasku.
Do vremena kad sam napustio postaju, sunce je već skoro zašlo. Cijelog sam
dana bio paranoičan da mi je netko ukrao mjesto pa sam se uputio natrag na
Angel, tek da provjerim. Na moje olakšanje, tamo nije bilo nikoga.
»Jesi li dobro, Jamese?« upitao me jedan od prodavača cvijeća.
»Daaa, tek nečija neslana šala. Prijavili me za napad.«
»Stvarno? Pa što je to ljudima?« pitao je odmahujući glavom s gađenjem.
Bilo je to dobro pitanje, pitanje na koje nažalost, apsolutno nisam imao

odgovora.
Desetak dana kasnije, Bob i ja smo prodavali časopis tijekom najveće gužve kad
nam je pristupila privlačna plavokosa dama. Činilo se da ju je Bob prepoznao i
izvio svoju glavu prema njoj kad je kleknula pokraj njega.
»Ne sjećate me se, zar ne?« rekla mi je dok se igrala s Bobom.
Toliko se mnogo lica pojavljivalo pokraj nas svake noći ispred podzemne,
bilo je teško sve registrirati. Očigledno je vidjela da se naprežem.
»Policijska postaja u Ulici Tolpuddle? Ja sam se brinula za Boba onoga

dana,« nasmiješila se.
»Oh, da, naravno. Oprostite,« rekao sam iskreno postiđen. »Gillian, zar ne?«
»Čini se da ste obojica dobro,« rekla je.
Općinski su se policajci zaustavljali porazgovarati s nama tijekom godina,

ali nije izgledalo da je ona »na dužnosti«.
Za početak, nije bila u odori.
130
»Na putu kući na kraju svoje smjene,« rekla je kad sam to spomenuo.
»Zapravo nismo imali prilike mnogo razgovarati kad ste neki dan bili u
postaji, iz očiglednih razloga,« rekla je Gillian. »Pa kako ste se vas dvojica
spojili?«
Nasmiješila se i glasno nasmijala nekoliko puta dok sam joj potanko pričao
naše rane dane zajedno.
»Srodne duše, reklo bi se.«
Vidjela je da sam zaposlen i da špica samo što nije počela pa je uskoro otišla.
»Mogla bih navratiti i ponovno vas vidjeti ako je to u redu,« rekla je.
»Sigurno,« rekao sam.
Održala je obećanje i uskoro se redovito zaustavljala da nas vidi, često je

donosila poklone Bobu. Izgledalo je da mu se uistinu sviđa.
Gillian je bila velikodušna i prema meni. Jednom mi je zgodom donijela

kavu, sendvič i kolač iz mjesnih sendvič barova. Neko smo vrijeme čavrljali
oboje zaobilazeći ono što se dogodilo u postaji nekoliko tjedana ranije. Jedan
dio mene bio je znatiželjan da otkrije tko je napravio prijavu protiv mene, ali
sam znao da ne može ulaziti u previše pojedinosti. Bilo bi to preriskantno za
nju.
Objasnio sam joj što nam se događa s knjigom i kako se činilo da je proizvela
više neprijateljskog raspoloženja nego ičeg drugoga.
»Ah, ne brinite oko toga. Ljudi su uvijek ljubomorni na tuđi uspjeh. Zvuči
sjajno,« rekla je. »Vaši prijatelji i obitelj sigurno su ponosni na vas.«
»Da, jesu,« rekao sam uputivši joj plah pogled i paleći cigaretu.
Naravno, istina je bila da nemam previše prijatelja. Osim Belle, nije bilo
nikoga kome bih se mogao obratiti — u dobrim ili lošim vremenima. Imao sam
Boba i to je otprilike bilo to.
Bio je to, djelomično, život kakav sam si stvorio. Bio sam proizvod
okruženja u kojem sam proveo posljednje desetljeće.
131
Kad sam bio na drogama, povukao sam se iz svijeta. Moji najvažniji odnosi
tada bili su s dilerima. Ali čak i sad kad sam bio čist, zasnivanje prijateljstava
činilo mi se teškim. Bilo je nekoliko razloga. Novac, za početak. Da bi našao
prijatelje, moraš izlaziti i biti u društvu što košta, pa sam to činio vrlo rijetko.
Ali duboko u sebi, bilo mi je teško vjerovati ljudima. Tijekom najgoreg
razdoblja svoje ovisnosti o drogi ostajao bih u hostelima gdje si znao da te bilo
tko u bilo kojem trenutku može lišiti svih tvojih stvari. Čak i kad spavaš. Pa
sam tako postao vrlo oprezan. Bilo je tužno, ali sam se u velikoj mjeri i dalje
tako osjećao. Događaji u posljednjih nekoliko tjedana samo su to istakli. Netko
je podigao izmišljenu prijavu za napad protiv mene. Mislim da je to mogao biti
netko koga sam viđao svakoga dana u tjednu. Mogao je to biti netko koga sam
smatrao » prijateljem «.
Dakle, kad sam pogledao Boba kako se druži s Gillian, dio mene poželio je
da i moj život bude tako jednostavan i izravan kao njegov. Susreo ju je u
čudnim okolnostima, ali je smjesta osjetio da joj može vjerovati. Znao je
duboko u sebi da je časna osoba pa ju je tako prihvatio kao prijatelja. Znao sam
da neće biti lako, ali mi je trebalo da to radim više. Trebalo mi je to isto
uvjerenje. Da bih to učinio, međutim, morao sam promijeniti svoj život. Morao
sam se izvući s ulica.
132
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Ponos i predrasude
Bila je prva subota u srpnju i ulice središnjeg Londona bile su zakrčene zbog
proslave godišnje Pride povorke. West End je bio more boja — no dobro,
uglavnom ružičaste — jer je vruće vrijeme privuklo čak i više sudionika nego
obično. Prema vijestima, milijun ljudi usudilo se izaći na ulice kako bi
promatralo golemu smotru platformi na kotačima, ispunjenih transvestitima,
plesačima i spektakularnu zmiju kostima na svom putu od Oxford Circusa, niz
Regent Street do Trafalgar Squarea.
Odlučio sam ubiti dvije ptice jednim udarcem i proveo sam dan
promatrajući platforme i bajkovitu odjeću dok sam prodavao nekoliko časopisa
na terenu u Ulici Oxford u blizini stanice podzemne željeznice Oxford Circus.
Bio je to unosan dan za sve prodavače The Big Issuea pa sam tako, kao
»posjetitelj« iz Islingtona, pazio da se držim propisa. Neki su tereni, poput mog
mjesta ispred stanice podzemne Angel, bili namijenjeni samo jednom
ovlaštenom prodavaču, ali su drugi, poput ovog, bili slobodni za svakoga, pod
uvjetom da nitko drugi tamo ne radi. Također sam pazio da ne »vrludam«,
odnosno da ne prodajem hodajući ulicama. U prošlosti sam već bio došao u
sukob zbog tog pravila i nisam to ponovno želio učiniti.
Tijekom otprilike desetljeća otkako sam bio na ulicama, Povorka ponosa

izrasla je iz malog, prilično političkog marša u jedan od najvećih gradskih
uličnih partyja. Veći je bio samo Notting Hill Carnival. Ove je godine svjetina
bila nagurana u četiri ili pet redova na pojedinim mjestima, ali svi su bili u
nevjerojatno dobru raspoloženju, uključujući Boba.
133
Navikao je biti u velikim gomilama. Bilo je vremena kad je imao blagu

fobiju od ljudi u doista zastrašujućoj odjeći. Godinama prije otrčao bi nakon što
bi vidio momka u čudnom prevelikom odijelu ispred Ripleyova Vjerovali ili ne
na Piccadilly Circusu. Čini se, međutim, da su godine hodanja ulicama
Londona, a osobito Covent Gardena, ublažile njegove strahove. Već se bio
nagledao svega, od čudnih srebrom obojenih ljudskih kipova do francuskih
gutača vatre i velikih zmajeva tijekom proslave kineske Nove godine. Danas
nije nedostajalo skandalozne odjeće i ljudi koji pušu u rogove i zviždaljke, ali
je sve to svladao bez posebna napora. Cijelo je vrijeme sjedio na mome ramenu,
upijao atmosferu partyja i volio pažnju koju je dobivao od golemog mnoštva.
Priličan broj ljudi znao ga je imenom i upitali su mogu li se slikati s nama. Jedan
ili dvojica čak su rekli kako se raduju čitanju o nama u našoj knjizi.
»Prvo je treba napisati,« napola sam se šalio.
Kako se približavao kraj glavne povorke kasno poslijepodne, Bob i ja

uputili smo se prema Soho Squareu gdje je bila glazbena pozornica i neka druga
događanja te zaokrenuli u Ulicu Old Compton, dom mnogih londonskih
najpopularnijih gej barova. Ulica je bila posve pretrpana ljudima, mnogi od njih
bili su članovi procesije koji su se sada opuštali uz nekoliko pića. Otprilike na
pola dužine ulice odlučio sam zapaliti cigaretu. Nisam imao upaljač sa sobom
pa sam zastao pokraj stola ispred jednog od pubova i zamolio da mi posude
jedan. Na moje iznenađenje momak homoseksualac, koji je nosio samo
ružičaste slip gaćice i par anđeoskih krila i aureolu, izvadio je upaljač. Nisam
želio ni pomisliti gdje ga je držao.
»Evo ti ga, druže. Usput, lijepa mačka,« rekao je pripaljivajući mi cigaretu.
Još sam čavrljao s momkom kad sam osjetio da me netko lagano potapšao
po ramenu. Okrenuo sam se i vidio terensku radnicu Holly. Sudeći po tome
kako je bila odjevena u kratke hlače i majicu, pretpostavio sam da nije na
dužnosti, no to se ispostavilo krivim.
»Jamese. Ti vrludaš,« rekla je.
»Ne, ne vrludam, Holly. Zastao sam da zamolim momka za upaljač. Pitaj

njega ako hoćeš,« rekao sam.
134
»Vrludao si, Jamese. Vidjela sam te,« rekla je nepopustljivo. »Morat ću te

prijaviti.«
Bio sam preneražen.
»Što? Oh, ma daj, Holly. Prijavit ćeš me zato što sam tražio čovjeka da mi
da vatre?« protestirao sam pograbivši torbu u kojoj sam sada imao samo
nekoliko neprodanih časopisa. »Gotov sam za danas. Nisam čak ni izvadio svoje
časopise.«
»Da, da, baš,« rekla je stvarno sarkastičnim tonom prije nego što je skliznula
u gomilu.
Nisam bio siguran trebam li njenu prijetnju shvatiti ozbiljno ili ne. Svaki je
terenski radnik bio drugačiji. Neki su provodili svoje prijetnje, drugi su ih činili
samo da nešto ustvrde. Odlučio sam da mi neće pokvariti dan i nastavio sam
dalje uživajući u partijanerskoj atmosferi.
Uzeo sam si slobodnu nedjelju i otišao opet na posao u ponedjeljak, kao i

obično. Do tada sam sasvim zaboravio na Holly. Nevolja je počela u srijedu.
Stigavši u Islington neposredno prije podneva, otišao sam posjetiti Ritu,

koordinatoricu na Islington Greenu da kupim novu količinu časopisa.
»Žao mi je, Jamese. Ne mogu ti prodati. Ti si na popisu Da se vidi,« rekla je.
»Što?!«
»Izgleda da te netko vidio kako vrludaš po West Endu. Znaš ustaljeni

postupak. Moraš otići u Glavni ured u Vauxhallu.«
»Prokleta Holly,« pomislio sam u sebi.
Bilo je to krajnje iritantno iz više razloga. Prvo i najvažnije, naravno, bila

je potpuna glupost reći da sam vrludao. Imao sam takav problem i prije,
uglavnom zato što se toliko ljudi približavalo meni i Bobu dok smo hodali po
Londonu.
Znao sam da ne treba prodavati časopise dok sam u pokretu. To sam mogao
činiti samo s fiksnog terena. Uvijek sam to pokušavao objasniti ljudima i, dok
135
su neki bili zbunjeni pa čak i uvrijeđeni, obično bi se odmaknuli ne dajući mi

ništa. Nažalost, samo me trebao vidjeti neki drugi prodavač The Big Issuea ili
neki terenski radnik da vodim bilo kakav razgovor s prolaznicima i zbrojili bi
dva i dva kako bi dobili pet.
Bila je prava gnjavaža putovati skroz do Vauxhalla, ali znao sam da moram
zadržati svoj teren na Angelu. Knjiga je bila tek prolazna faza, znao sam da ne
mogu okrenuti leđa onomu što mi je još bilo kruh svagdašnji.
U uredu The Big Issuea morao sam sjediti pola sata prije nego što me primio
nadzornik. Kad sam konačno pozvan unutra, taj mi je momak rekao da su me
spomenuli na tjednom sastanku terenskih radnika gdje su raspravljali o
sporovima oko terena, prodavačima koji se nedolično ponašaju i drugim
temama.
»Bojim se da ćeš morati odslužiti jednomjesečnu suspenziju jer te jedan

terenski radnik vidio da vrludaš po stolovima,« rekao je.
Pokušao sam se obraniti. Ali bilo je to uzaludno. S The Big Issueom bio si
kriv osim ako si se formalno žalio. Već sam ranije prošao takav postupak kad
mi je baza bila u Covent Gardenu.
Ponovno, bio sam nepošteno optužen za vrludanje i svelo se na moju riječ

protiv njihove. Moja riječ očigledno nije bila dovoljno vrijedna i izgubio sam.
Znao sam da je ovoga puta bespredmetno žaliti se pa sam odlučio doživjeti

potpuni neuspjeh i prihvatiti suspenziju. Potpisao sam papirologiju koja se na
to odnosila, predao svoj kaput i identifikacijsku karticu i uputio se kući,
uzrujan ali pomiren s činjenicom da je to tako u životu.
»Kako ide ona izreka? Nijedno dobro djelo ne prođe nekažnjeno,« rekao
sam Bobu dok smo sjedili u podzemnoj na putu kući.
Zamislio sam da ću, s knjigom koju još trebam napisati, provesti mjesec
radeći na njoj, malo ću svirati i vratiti se na stanicu podzemne Angel za mjesec
dana. Da je barem bilo tako jednostavno.
136
Na kraju mjeseca vratio sam se u ured The Big Issuea. Nisam bio siguran da će
mi toga dana vratiti moj kaput i identifikacijsku karticu pa sam sa sobom uzeo
gitaru, u slučaju da trebam nastaviti svirati. Nisam trebao brinuti. Rekli su mi
da sam odslužio svoju »kaznu« i da mi vraćaju moje stvari. Također sam kupio
zalihu časopisa da ih odnesem na Angel.
»Natrag na posao, Bobe,« rekao sam kad smo uhvatili autobus i uputili se
preko Temze.
Kad sam stigao na Angel, izronio sam iz stanice i vidio da je moj teren
prazan. I dalje je bio registriran na mene pa tako tehnički nitko drugi nije ni
trebao biti tamo iako ne bih bio iznenađen da je netko iskoristio priliku.
Smjestio sam se kao i uvijek i vratio se poslu.
Bio sam tamo otprilike pola sata kad je stigao drugi prodavač. Bio je to
momak kojeg sam povremeno viđao. Bio je relativno nov za The Big Issue, a
imao je prilično zapuštenog i mrzovoljnog starog psa.
»Što radiš? To je moj teren,« rekao je.
»Ne, nije,« rekao sam izgledajući odsutno. »Ovo je moj teren sad već više
od godinu dana.«
»Možda jest bio tvoj teren prije godinu dana, ali je sada moj. Registriran
sam u glavnom uredu.«
»Što? Uistinu ne znam kako to misliš, druže. Bob i ja smo ovdje već dio
opreme. O nama su čak pisali i u novinama,« rekao sam pokušavajući ostati
razborit.
Samo je slegnuo ramenima i ispuhao obraze.
»A što da kažem?« promrmljao je. »Idi i razgovaraj s Ritom. Ona će te

obavijestiti.«
»I hoću, druže, ne brini zbog toga,« rekao sam odjurivši ravno preko Ulice
High prema mjestu koordinatora na Islington Greenu.
137
Odmah je bilo jasno da nešto nije u redu jer se Ritino lice naboralo kad me
ugledala.
»Oh, bok, Jamese,« rekla je odbijajući me pogledati u oči.
»Gledaj. Nije to bila moja odluka. Rekla sam mu da je to tvoj teren i da si

na jednomjesečnoj suspenziji. Držao se podalje četrnaest dana, ali je zatim
otišao do Vauxhalla i netko tamo me preskočio. Rekli su mu da ga može dobiti
na puno radno vrijeme. Nisam ništa mogla učiniti.«
Bio sam zaprepašten. Na trenutak mi je ponestalo riječi.
Može zvučati hvalisavo, ali ja sam taj teren pretvorio u stroj za zaradu
novca za The Big Issue i sebe, razumljivo. Dok ja nisam stigao, nitko tamo nije
želio raditi. Općeprihvaćeno mišljenje uvijek je bilo da su ljudi u prevelikoj
žurbi da bi se na tome mjestu zaustavili. Nisu imali vremena upuštati se u
razgovor s prodavačem. Ali, uglavnom zahvaljujući Bobu, naravno, ja sam se
tamo dokazao. Čak su i terenski radnici rekli da je broj ljudi koji su nas dolazili
vidjeti začuđujući. Kao što su bile i prodaje časopisa.
»Ne mogu vjerovati da si mi to učinila,« rekao sam Riti nastojeći shvatiti

zašto se to dogodilo. »Je li to zato što sam dobio tu pogodbu za knjigu i oni
pretpostavljaju da više ne trebam prodavati?« pitao sam. »Jer ako jest, sve su
krivo shvatili. To je samo mnogo vike ni za što. Moram zadržati posao
dugoročno.«
Ali Rita nije odgovarala. Samo je i dalje odmahivala glavom i govorila »Ne
znam« ili » Žao mi je.«
Na kraju sam samo odjurio s Bobom na ramenima.
Ako pogledam unatrag, nisam ponosan na ono što sam sljedeće učinio, ali
osjetio sam se tako prevareno i loše su postupili prema meni da sam odlučio
uzeti stvari u vlastite ruke.
Vratio sam se natrag na stanicu podzemne i ponovno se suočio s momkom.
»Gledaj druže, ovdje se plaća 20 funta za teren. Kako ti se to sviđa?« rekao

sam.
138
Duboko je razmislio na trenutak, zatim pograbio novčanicu, pokupio svoje

časopise i otišao odvukavši svoga psa. Jedva sam tamo bio deset minuta kad se
vratio doteglivši Holly.
»Jamese, ovo više nije tvoj teren,« rekla je.
»Da, je. Upravo sam momku platio 20 funta da ga dobijem natrag,« rekao
sam.
»To tako ne funkcionira, a ti to znaš, Jamese,« rekla je.
Sad mi se zavrtjelo u glavi. Nisam mogao razumjeti zašto mi to rade. Jesam

li se toliko loše ponašao? Jesam li bio toliko nepopularan među bratstvom The
Big Issuea? Sigurno jesam. Činilo se kao da me svi imaju na zubu.
»Onda, mogu li dobiti natrag svojih 20 funta?« rekao sam momku.
»Ne, nisam još ništa zaradio,« rekao je.
Vidio sam da nije kupio nijedan časopis pa tako nije mogao potrošiti 20
funta. Ovoga sam ga puta izgubio i počeo sam svirati dvadesetak metara dalje
od svog uobičajenog terena.
»Jamese, što to radiš?« rekla je Holly. Jednostavno sam je ignorirao i

nastavio svirati.
Izgubila se nakratko, ali se ponovno pojavila s policajcem i još jednim

terenskim radnikom, Johnom.
»Bojim se da ću vas morati zamoliti da se odmaknete, gospodine. U

suprotnom neću imati izbora nego da vas opomenem,« rekao je policajac.
»Jamese, također ćeš morati uručiti svoj kaput i identifikacijsku karticu,«

rekla je Holly. »Dobit ćeš još jednu suspenziju za ovo.«
Dobio sam ih tek nekoliko sati ranije. Ali sam ih predao.
Ovoga sam puta znao da će The Big Issue biti još stroži u kažnjavanju i da
ću dobiti šestomjesečnu suspenziju. Odlučio sam da je toga dosta. Odlučio sam
da ću okončati svoje poslovanje s njima. Zbog toga se nisam osjećao dobro.
139
Prodavanje časopisa učinilo je čuda za mene. Ali sam upravo iskusio duboki
osjećaj nepravde.
Nisam bio anđeo. Da budem pošten, ne mislim da je itko tko prodaje The
Big Issue uistinu anđeo. Svi mi imamo svojih pogrešaka. Ne bismo radili na
ulicama da nemamo, zar ne? Također sam shvatio da sam vjerojatno pretjerano
reagirao i razljutio se kad sam otkrio da mi je oduzet moj teren. Jednostavno
sam se osjetio izdanim, posebice zato što smo Bob i ja postali neslužbeni
veleposlanici za časopis. Nakon što smo otišli na prvu Noćnu šetnju, uistinu
smo postali javna lica događanja i bili smo atrakcija u mnogim publikacijama
za drugu šetnju koja se dogodila. Do tada sam već nekoliko puta izašao u
Islington Trihuneu i u Camden Journalu. Čak je i Independent objavio članak.
Svatko od njih spomenuo je da prodajem The Big Issue. Bila je to neka vrsta
besplatnog reklamiranja kakvu su željeli.
Utjelovili smo duh dobrohotnosti: pomogli su nam da si pomognemo. Ili sam

barem tako mislio.
Počeo sam se pitati jesu li oni to vidjeli drugačije. Možda su mislili da

postajem previše važan. Zapravo sam iščeprkao svoj izvorni ugovor s njima da
vidim jesam li možda prekršio neko pravilo pristajući da napišem knjigu. Ali,
možda iznenađujuće, tamo nije bilo ničega. Prodavači The Big Issuea očigledno
nisu dobivali ugovore s velikim izdavačima da napišu svoje priče.
Bilo je stvarno zbunjujuće. Zaista nisam znao što bih mislio. Još jednom,
počeo sam se pitati nije li publicitet koji Bob i ja dobivamo zapravo dvosjekli
mač. Ali znao sam što moram učiniti.
Nisam otišao u Vauxhall potpisati svoju šestomjesečnu suspenziju. Što se

mene ticalo, prodao sam svoj posljednji primjerak časopisa. Bilo mi je dosta sve
te politike i zabijanja noža u leđa. To je iznosilo na vidjelo ono najgore u
ljudima — ali što je još više zabrinjavalo, iznosilo je na vidjelo i najgore u meni.
Od sada nadalje trebao sam se usredotočiti na Boba, na knjigu i na sve one
stvari koje su poticale ono najbolje u meni.
140
PETNAESTO POGLAVLJE
Onaj koji me spašava
Drama na Angelu učinila me na neko vrijeme depresivnim i izgubljenim.

Duboko u sebi znao sam da sam učinio pravu stvar, ali je još uvijek bilo onih
trenutaka kad sam brinuo da sam povukao loš potez. Izjedao sam se da sam od
The Big Issuea napravio neprijatelja i da se nekako može vratiti da me ugrize.
Trebalo mi je otprilike tjedan dana da se otresem tih misli. Dao sam si ukor.
Rekao sam si da se nisam zauvijek mogao zadržati na tome. Morao sam se
odmaknuti i, posebice, morao sam se usredotočiti na pozitivne strane, osobito
na knjigu.
Predao sam rukopis izdavačima i činilo se da su zadovoljni njome. Dio mene

pitao se jesu li je pročitali i bojao sam se. Moja priča nije baš bila
najromantičnija ni najblistavija od svih pripovijedaka. Život na ulicama koji
sam opisao bio je sumoran i pokatkad duboko neugodan. Tjedan ili dva nakon
što smo Garry i ja predali rukopis, napola sam očekivao telefonski poziv koji će
reći: »Žao mi je, napravili smo užasnu pogrešku«. Ali to se nije dogodilo.
Umjesto toga rekli su mi da će je objaviti sljedećeg proljeća, u ožujku.
Sada sam imao cilj kojem sam mogao težiti, ali sam u međuvremenu morao
nastaviti zarađivati novac pa sam se vratio uličnom sviranju — i Covent
Gardenu.
Imao sam pomiješane osjećaje. S lošije strane, nakon što sam nekoliko
godina prodavao The Big Issue, činilo mi se pomalo kao korak unatrag. Ulično
sviranje je na neki način samo korak od prosjačenja. Mislio sam da sam te dane
ostavio za sobom.
141
Drugi je problem bio što se moj glas pogoršao. Izvikivanje »Big Issue, Big
Issue« stotinama i stotinama puta dnevno bilo je zahtjevnije za grlo od pjevanja
milozvučne pjesme tu i tamo. Kad sam tako pokupio svoju gitaru i ponovno
počeo pjevati osjetio sam da sam poprilično loš, sigurno lošiji od prethodnog
puta kad sam pjevao. I na sviranje gitare duže vrijeme također se trebalo
naviknuti. Za početak, nisam imao zadebljanu kožu na prstima.
To su bile negativnosti, ali bilo je i nekih pozitivnih strana. Pokušao sam se

usredotočiti na njih.
Najznačajnije, bio je to korak prema neovisnosti. The Big Issue je, sasvim
neupitno, bio dobra sila u mom životu. Njegova vodeća mantra uvijek je bila
da je nudio ruku pomoćnicu radije nego milostinju. To je zacijelo bila istina u
mom slučaju. To mi je pomoglo unijeti malo stabilnosti u život. Bez njih me
vjerojatno nikada ne bi zatražili da napišem knjigu.
Da, smatrao sam teškim pridržavati se pravila organizacije. Nešto je od toga

bila loša sreća, nešto se moglo pripisati neslaganju osobnosti, ali nešto od toga
— morao sam podići ruku — pripisivalo se i meni. Nisam bio dobar u
postupanju s autoritetom. Nikad to nisam bio.
Bilo je dobro ponovno biti svoj. Osjećao sam da mi se vratila sloboda.
Naravno, druga doista pozitivna stvar bila je da smo Bob i ja sad bili mnogo
poznatiji. Zahvaljujući raznim člancima u novinama i na internetu, bili smo
manji lokalni celebrityji.
Od prvoga dana uličnog pjevanja bilo mi je jasno da sad privlačimo veće

mnoštvo nego prije. Bilo je trenutaka kad bi nas okružio mali polukrug turista
i kupaca, snimali bi svojim fotoaparatima i čučnuli pomilovati Boba. Bio sam
šokiran koliko bi se mnogo ljudi koji su govorili stranim jezicima koje čak
nisam ni prepoznavao nasmiješilo, pokazalo i reklo: »Aaaah, Bob.«
Činilo se da Bob uživa u tome. Jedna od najtraženijih pjesama koju sam

izvodio bila je »Wonderwall« od Oasisa. Bilo ju je lako izvoditi. Samo bih
stavljao kapo na drugi razmak na vratu gitare i počeo udarati po žicama.
Odsvirao sam je stotinama puta, svaki put kad bih svirao te poznate akorde,
tekst je pogađao cilj mnogo jače, osobito onaj stih u refrenu koji glasi: »Možda
ćeš ti biti taj koji me spašava«. Kad sam pogledao dolje na Boba, shvatio sam da
142
je mogla biti napisana za njega. Ali tu nije bilo nikakvog možda. On me jest
spasio.
Druga pozitivna strana sviranja u Covent Gardenu, naravno, bila je da život

tamo nikada, baš nikada nije bio dosadan. Uskoro sam se sjetio da je mjesto
imalo nezavisni ritam i život. Najprometnije vrijeme dana bila je večernja
gužva, oko sedam, kad su horde ljudi kretale kući s posla, a još je veća horda
nadirala u posjet barovima, restoranima, kazalištima i opernim kućama.
Promatrajući s našeg položaja na Ulici Neal svijet kako prolazi, nikada nije
bilo teško »pročitati« tko se kamo uputio. S udaljenosti od kilometra mogli ste
prepoznati djecu koja su bila vani u noćnom izlasku. Svi su oni bili u minicama
i vrtoglavim petama, kožnatim jaknama i gelirane kose. Ljubitelji opere
općenito su bili najbolje odjeveni, često muškarci u crnim smokinzima, a žene
u gala večernjim opravama uz velikodušnu pomoć skupocjena nakita dodanog
uz sve ostalo. Neke od njih mogli ste čuti kako brbljaju niz ulicu u smjeru
Piazze i Royal Opera Housea. Područje je bilo puno čudaka. Kako smo se vratili
rutini, činilo se da još jednom privlačimo sve više njih.
Jednog poslijepodneva, već je nekoliko tjedana bilo ljeto, uočio sam

nepoznato lice na pločniku nekoliko metara udaljeno od nas.
Nije bilo neuobičajeno da se drugi ljudi smjeste na tom području i

pokušavaju zaraditi nekoliko funta. Nisam imao nikakvih problema s tim, sve
dok nisu sprječavali našu zaradu. Jedini suparnici koji su me stvarno uzrujavali
bili su »dobrotvorni«, nezavisni dobrotvorni radnici koji bi se rojili s vremena
na vrijeme na tom području i dodijavali ljudima.
Nisam bio licemjeran. Svi smo mi morali zaraditi za život pa i ja sam sam
bio pomalo bezobziran kad sam prodavao The Big Issue. Ali su »dobrotvorci«
otišli predaleko, a njihovo je ponašanje moglo biti skroz-naskroz neugodno i
nametljivo da je graničilo s dodijavanjem.
Ovaj momak, međutim, definitivno nije bio jedan od njih. Imao je tamnu
kožu, a bio je odjeven prilično elegantno, u odijelo. Imao je košaru čudna
izgleda koju je spustio na pod. Nagađao sam da je nekakav ulični zabavljač, ali
nisam imao pojma što očekivati.
143
Bio sam zaintrigiran i sjedio sam promatrajući ga nekoliko trenutaka,

nadajući se da može olakšati dosadu još jednog dana. Nisam bio razočaran.
Uskoro je posegnuo u košaru i izvadio žućkastu zmiju koju je zatim omotao
oko vrata. Nisam bio stručnjak za zmije, ali bih je opisao kao albino udava. Bio
je prilično debeo i dug oko metra. Zatim se počeo igrati s njim tražeći donacije
od prolaznika.
»Gledaj, Bobe, imamo krotitelja zmija,« nasmijao sam se promatrajući kako

se stvorenje koje je izgledalo impresivno ovija oko momka.
Bob je pažljivo odmjeravao situaciju, ali bilo je očigledno da zapravo nije

razumio što se događa. Bili smo dobrih deset metara daleko, nije mogao dobro
vidjeti pa se smjestio natrag u svoj omiljeni položaj u sjeni i utonuo u svoj
poslijepodnevni san.
Momak je bio tamo četrdesetak minuta kad nas je došao pozdraviti. Zmija
mu je još bila obavijena oko vrata kao da je poprilično velik komad nakita.
»OK, momci, kako ste danas?« rekao je jakim naglaskom za koji sam
pretpostavio da je portugalski ili možda brazilski.
Bob je dremuckao na poslijepodnevnom suncu, ali je živnuo i dobro

pogledao čudnog posjetitelja. Mogu reći da mu je um naporno radio, pokušavao
je shvatiti što je to stvorenje — i je li dobrodošla pojava u njegovu svijetu? Nije
mu trebalo dugo da dođe do zaključka.
Kad je Bob nakrivio glavu da bolje pogleda, zmija je odlučila isplaziti svoj
dugi, rašljasti jezik i izručiti prilično zastrašujuće psikanje. Bilo je to kao nešto
iz Knjige o džungli.
Bob se sasvim raspametio. Proizveo je doista glasan, zavijajući zvuk i skočio

na mene preklinjući me da ga zakvačim na svoje rame. Bio sam prilično siguran
da nije bio vezan za mene svojim povocem bio bi jurnuo i pobjegao, kao što je
jednom već napravio na Angelu kad je agresivan pas nasrnuo na njega.
»Oprosti, frajeru, nisam mislio preplašiti tvoju mačku,« rekao je momak

shvativši što je učinio i spuštajući zmiju sa svojih ramena. »Maknut ću se
odavde i vidjeti kako će mi ići niže dolje.«
144
Bob je ostatak poslijepodneva bio razdražljiv. Bio je toliko paranoičan zbog

susreta s onom zmijom da je napadao remene na mojoj naprtnjači. Godinama
je sjedio na toj naprtnjači i nikad nije imao problem. Ali je iznenada sve što ga
je podsjećalo na žutog udava trebalo promatrati s krajnjom sumnjom. I dalje je
grabio remenje zubima i bacao ga u zrak kao da ispituje je li živo ili nije.
Bobu je trebalo nekoliko dana da preboli zmiju. Bio je pomalo nervozan čim bi
nam bilo tko prišao na ulici ili gdje drugdje i dalje je provjeravao njihova
ramena kao da je zabrinut da ga tamo nešto vreba. Njemu je to sve sigurno bilo
zbunjujuće. Svih tih godina, bio je jedino stvorenje koje nose ulicama, omotano
oko čovjekova vrata. Mislim da ga je potpuno zbunilo vidjeti tamo drugo
stvorenje, pogotovo tako čudno i zastrašujuće.
Naravno, sve je to bilo dio povratka u šašavi svijet Covent Gardena.
Nisu svi na ulicama bili tako obzirni. Ostalo je to natjecateljsko i pokatkad

agresivno mjesto, puno ljudi koji samo žele imati najbolje mjesto.
Bob i ja smo sretno provodili vrijeme jednog poslijepodneva na Ulici Neal

kad je neki mladi momak namjestio pojačalo i mikrofon. Bio je odjeven u
dječačku skejtersku odjeću i nosio je bejzbolsku kapicu i tenisice Nike. Uočio
sam ga dok se namještao i čekao sam da se pojavi neki instrument, ali nije ga
bilo. Sve što je imao bio je mikrofon.
Ignorirao sam ga i vratio se sviranju vlastite glazbe.
Nisam ga, ipak, mogao dugo isključiti iz svog uma. Za nekoliko sam minuta
začuo zaglušujuću, ponavljajuću buku kako tutnji. Mladi je momak hodao
uokolo s mikrofonom proizvodeći sve zvukove usnama, tzv »beat boxing«.
Obožavatelj sam većine glazbenih formi, ali ovo stvarno nisam volio. Što se
mene ticalo, to ni izdaleka nije bila glazba, to je jednostavno bila buka.
Bob je dijelio moje mišljenje, bilo je očito. Možda zato što je proveo toliko
vremena slušajući me kako sviram akustičnu gitaru, činilo se da voli tu vrstu
glazbe. Također se bio navikao i na malo žešći rock. Svoje mišljenje o ovoj
»glazbi« odmah je učinio jasnim. Pogledao sam dolje na njega i vidio kako je
145
oborio oči uz nešto što sam mogao opisati samo kao potpuni prezir razliven
njegovim licem.
Bilo je vremena kad je Bob vodio mene, a ovo je bilo jedno od njih.
Ustao je, nakrivio glavu prema meni i dao mi do znanja da se sasvim sigurno
treba maknuti odavde. Pokupio sam stvari i odmaknuo se šezdesetak metara
niz ulicu gdje sam ponovno počeo svirati. Još sam čuo buku koja je dolazila od
mladog dečka, ali sam barem mogao čuti svoje misli.
Bila je to lažna nada.
Buka koju je taj dječak stvarao bila je toliko glasna da su se drugi sigurno
žalili jer je u roku od pola sata stigao policijski kombi. Promatrao sam s
udaljenosti kako dvojica policajaca izlaze i približavaju mu se. Vidio sam kako
dječak maše rukama iz protesta, ali to ga nije nikuda dovelo. Nekoliko minuta
nakon dolaska policije vidio sam kako od spaja svoj mikrofon i počinje se
pakirati.
Gotovo su se mogli čuti uzdasi olakšanja u okolnim uredima, kafićima i

restoranima.
»Hvala Bogu da je gotovo, zar ne Bobe?« rekao sam.
Moja je radost bila kratka vijeka. Policajci su vidjeli mene i Boba kako
sjedimo na pločniku i došli su popričati s nama.
»Nemate dopuštenje svirati ovdje, gospodine,« rekao je jedan od njih.
Mogao sam se prepirati izmotavanjem i reći da imamo pravo biti tamo što
smo na neki način i učinili. Ali odlučio sam ne svađati se. Ublažavanje mog
povratka u život u Covent Gardenu bilo je dovoljno teško i bez izazivanja
policije. Odaberi svoje bitke, Jamese, rekao sam si, prilično mudro, kako se
pokazalo.
Bilo je jedva iza podneva u Ulici Neal i gomile turista i kupaca počele su se
zgušnjavati. Bob i ja smo danas izašli malo ranije, djelomično zato što je to bilo
146
prvo pristojno vrijeme u tjednu, ali djelomično i zato što smo trebali otići do
kasnog poslijepodneva tako da se mogu vratiti za termin kod liječnika.
Pojavio mi se dosta jak problem s grudima i oko tjedan dana sam provodio
besane noći zbog kašljanja i hripanja. Trebao sam nešto poduzeti po tom
pitanju. Postajao sam doista ošamućen zbog nedostatka sna.
Jedva sam se smjestio i počeo svirati kad sam spazio gospođu u rebrastom
plavom džemperu i hlačama kako odlučno hoda prema nama. Odmah sam
shvatio da nije turistkinja. Kada se približila, vidio sam da džemper ima epolete
i bedževe te da je na njima poznati logo. Bila je iz RSPCA, Kraljevskog društva
za prevenciju okrutnosti prema životinjama.
U uobičajenim okolnostima bio sam veliki ljubitelj i podupiratelj RSPCA.

Rade dobar posao u sprječavanju okrutnosti prema životinjama i promidžbi
dobrobiti životinja općenito i bili su mi golema pomoć u prošlosti. Kad sam
prvi put našao Boba ranjenog u hodniku svoje stambene zgrade, odnio sam ga
u obližnju ambulantu otvorenu svima. Osim što su mi dali recepte za lijekove
koji će Bobu trebati kako bi se izliječile njegove rane, veterinar je dao i mnoge
dobre i razumne savjete kako postupati s njim i brinuti se za njega.
To je sada izgledalo kao vrlo daleko sjećanje. Danas sam imao vrlo jak dojam
da njihova prisutnost neće biti dobra vijest.
»Hej, Jamese, kako ste danas?« rekla je gospođa vadeći karticu sa svojim
identifikacijskim brojem. Pokazivala je da je inspektor.
Bio sam malo zbunjen činjenicom da mi zna ime.
»Dobro, hvala. U čemu je problem?«
»Zatražili su od mene da dođem i provjerim vas jer smo imali pritužbe da

loše postupate sa svojim mačkom, Bobom, zar ne?« rekla je.
»Što?! Loše postupam s njim? Kako?«
Bio sam užasnut. Vrtjelo mi se u glavi. Tko se žalio? I što su rekli da radim
Bobu? Na trenutak sam osjetio fizičku slabost, ali sam znao da moram ostati
pribran u slučaju da ovo postane ozbiljno.
147
»Sigurna sam da su to neutemeljene tvrdnje. Zapravo sam vas neko vrijeme

promatrala prije nego što sam došla i vidim da s Bobom dobro postupate,« rekla
je poškakljavši ga ispod brade. »Ali trebam pročavrljati s vama i zatim
pregledati njega kako bih se uvjerila da sve štima, ako je to OK.«
»Samo izvolite,« rekao sam znajući da zapravo nemam izbora.
Spustila je svoju naprtnjaču na tlo, izvadila bilježnicu i nekoliko

instrumenata te kleknula kako bi pregledala Boba.
Nije uvijek bio ljubazan prema ljudima koji su ga gurkali i bockali. Od

reagirao je na dvoje veterinara tijekom godina te se okomio i ogrebao sestru
koja je jednom malo grubo postupala s njim. Tako sam bio pomalo zabrinut
kako će od reagirati na ovu posljednju strankinju, osobito ako je pokupio moju
nervozu. Samo mi je to trebalo, pomislio sam u sebi.
Nije bilo prvi put da me ljudi optužuju za loše postupanje s njim, naravno.
Čuo sam već svakojake optužbe uperene protiv mene. Pritužbe su obično
spadale u tri kategorije. Prva je bila da ga izrabljujem i »koristim« za vlastitu
dobit. Moj odgovor na takav argument bio je uvijek isti. Kao što je jednom
netko rekao, mačka će ti biti prijatelj, ali ti nikada neće biti rob. Mačka nikad,
baš nikada neće učiniti nešto što ne želi učiniti. I nikada neće biti s nekim s
kim ne želi biti, bez obzira na to što ta osoba činila. Bob je bio vrlo čvrst
karakter, s vlastitom slobodnom voljom. On ne bi visio naokolo da nije imao
povjerenja u mene i da me nije volio. I njegov je izbor bio želi li izaći svakoga
dana sa mnom.
I dalje je bilo dana kad nije volio izaći na ulice. Bili su rijetki, da budem
pošten. Istinski je uživao biti vani, susretati ljude i dobivati pažnju. Ali kad bi
se sakrio ili odbio slijediti me van, uvijek sam poštovao njegovu odluku. Uvijek
će biti onih koji neće povjerovati u to, naravno, ali to je bila istina.
Druga uobičajena optužba bila je da loše postupam s njim jer ga držim na

povocu. Kad bih dobio funtu za svaki put kad sam čuo da netko kaže: »Oh, ne
biste ga trebali imati na povocu, on je mačka, a ne pas«, bio bih vrlo bogat
čovjek. Već sam toliko puta objasnio razloge da sam dosadan samome sebi pri
izgovaranju tih riječi. Oba puta kad je pobjegao, na Piccadilly Circusu i u
Islingtonu, uistinu mu je laknulo i prilijepio se za mene kad sam ga pronašao.
Zakleo sam se da više nikada neću dopustiti da se to ponovno dogodi. Ali, opet,
148
što se nekih ljudi tiče, mogao sam to ponavljati dok ne poplavim u licu. Za njih
je to bio otvoren i zatvoren slučaj: bio sam neka vrsta čudovišta koja zlostavlja
životinje.
Treća optužba protiv mene koja najviše uzrujava bila je da omamljujem

Boba. To sam čuo samo dva puta, hvala Bogu. Ali pogodilo me u živac oba puta.
S obzirom na ono kroz što sam prolazio posljednjih deset godina i na bitku koju
sam vodio da pobijedim svoju heroinsku ovisnost, smatrao sam to najbolnijom
uvredom od svih. Smatrao sam je uistinu, uistinu uvredljivom.
Dok sam promatrao inspektoricu kako pregledava Boba bio sam prilično
siguran da je netko pokrenuo jedno, dva ili čak sva tri od tih pitanja pred
RSPCA-om. Ali sam znao da mi ona to neće reći, barem ne dok ne dovrši
pregled i ne napiše nekakav izvještaj.
Izvadila je uređaj za očitavanje mikročipova da provjeri je li mikročipiran

što je, naravno, bio. Uređaj je pokazao moje ime i adresu kao Bobova pravnog
vlasnika.
»To je dobar početak,« rekla je osmjehujući se. »Iznenadili biste se koliko

mnogo vlasnika mačaka ne čipira svoje ljubimce, čak ni dan-danas.«
Zatim mu je provjerila krzno zbog buha, pogledala mu zube i provjerila

dah, pretpostavljam da vidi je li nešto loše s njegovom jetrom ili možda
bubrezima. Također mu je provjerila oči da vidi jesu li zamagljene. To me
navelo da se pitam je li me netko pokušao optužiti da ga drogiram. Krv mi je
uskipjela na pomisao da je netko to mogao reći RSPCA-u.
Nisam mario za sviranje dok se sve ovo odvijalo. Umjesto toga uvjeravao
sam malu skupinu ljudi koji su se zaustavili da je sve u redu. Jednostavno sam
se nadao da jest.
Dok sam koračao naokolo, pokušavao sam potisnuti sve te misli. Morao sam
biti pozitivan, rekao sam si. Nisam učinio ništa loše.
Nakon nekoliko minuta ona je završila svoj pregled i počela me ispitivati.
»Ima li ikakvih zdravstvenih problema koje ste primijetili, Jamese?« upitala

me s perom oslonjenim na bilježnicu.
149
»Ne,« rekao sam. Rekao sam joj da ga svakog tjedna vodim u kliniku Plavog
križa u Islingtonu. Uvijek su me hvalili zbog načina na koji se brinem za njega
i uvijek mu dali potvrdu da nije bolestan. »Nisu uočili ništa, tako da mislim da
je prilično zdrav,« rekao sam joj.
»To je dobro znati, Jamese,« rekla je. »Dakle, recite mi, kako ste vas dvojica
došli u kontakt prvi put?«
Ispričao sam joj priču, a ona je kimnula i cijelo se vrijeme smiješila.
»Zvuči kao da ste namijenjeni jedan drugome,« nasmijala se.
Činila se prilično zadovoljnom svime, zapravo je pogledala gore i uputila

mi osmijeh.
»On je dobar momak, zar ne? Pretpostavljam da nemate telefonski broj na

koji vas mogu dobiti,« upitala je.
Moja oštećena Nokia još je uvijek radila — jedva — pa sam joj dao broj.
»OK, za sada sam zadovoljna, ali možda ću vas trebati još jednom posjetiti.
Jeste li ovdje svaki dan?«
»Da, većinom svaki dan,« rekao sam osjećajući se već nelagodno.
»OK, uskoro ću vas nazvati ili ću svratiti da vas.«
Zatim je Boba zadnji put pogladila i uputila se u mnoštvo.
S jedne sam strane bio zadovoljan što je otišla bez neke velike drame. Kroz
glavu su mi prolazili najrazličitiji scenariji. Što ako pronađe nešto za što ja ne
znam, a vezano za zdravlje? Što da je rekla da ga treba odvesti sa sobom? To je
bio najgori zamislivi ishod što se mene ticalo. Pozlilo bi mi od brige.
Moje olakšanje bilo je ublaženo drugim brigama.
Znao sam da RSPCA ima značajne ovlasti kad je riječ o vlasnicima ljubimaca,
od mogućnosti da zaplijene ljubimca, da započnu pravni postupak protiv onoga
za koga se smatra da je kriv za zlostavljanje životinje. Zbog čega će doći u
sljedeći posjet? Što će reći svojima nadređenima? Kakav će izvještaj napisati?
Što ako sam optužen i, Bože oslobodi, oduzmu mi Boba? Nisam mogao spriječiti
150
da mi sve te stvari jure kroz glavu, kolikogod malo kontrole imao nad
situacijom.
Dobro sam porazgovarao sa samim sobom. Ponovno sam postao paranoičan.

To neće pomoći. Nije bilo razloga za to. Trebao sam te misli staviti na stranu.
Kad sam se uputio kući te večeri, još mi je u želucu bio čvor uznemirenosti.
Imao sam užasan osjećaj da će ovo visjeti nada mnom neko vrijeme.
Oko tjedan dana kasnije inspektorica RSPCA ponovno se pojavila. Ovaj je put
bila mnogo opuštenija i prijateljski nastrojena. Bob je dobro reagirao na nju kad
je još jednom kleknula kako bi ga pregledala.
Ovaj sam put bio malo sigurniji pa sam se upustio u razgovor s njom.
Ponovno je napravila neke bilješke i postavila mi nekoliko pitanja o tome

što smo radili taj tjedan i što smo planirali za naredne dane.
Sjela je i promatrala nas kako komuniciramo međusobno i s prolaznicima.

Inspektori RSPCA očigledno su obučeni da čitaju ponašanje životinja i vidjela
je da je on savršeno zadovoljan što je tamo i da izvodi male trikove za svoju
publiku.
Zatim je ponovno otišla i rekla da će se uskoro javiti. Dok je odlazila, još je

jednom Boba prijateljski pogladila, rukovala se sa mnom i nasmiješila.
Nastavio sam svirati još oko sat vremena, ali moje srce nije sudjelovalo u
tome. Taman sam se spremao spakirati kad sam vidio poznato lice kako prilazi
velikim koracima. Bila je to upraviteljica jedne od stambenih zgrada na Ulici
Neal. Već smo se i prije sukobili zbog mog sviranja kojem se iz nekog razloga
protivila. Izgledala je vrlo ljutito. Očigledno je promatrala s prozora i vidjela
službenicu RSPCA kako se rukuje sa mnom i odlazi.
»Ljudi gore pokušavaju spavati,« rekla je.
»Dva su sata poslijepodne,« rekao sam istinski zbunjen.
151
»To nije važno,« rekla je kao da sam trogodišnje dijete. »Ne smijete ovdje
svirati. Zar ne znate čitati znak?« rekla je pokazujući na ploču preko ceste na
strani zgrade gdje je radila.
»Ali ja ne sviram tamo, ja sviram s druge strane ceste,« rekao sam. »I imam
pravo to činiti ako želim. Terenski radnici pa čak i policija su mi to rekli.«
Ponovno, nije bila zainteresirana za raspravu o tome. Samo je htjela vikati i

bjesnjeti na mene.
»Dosta mi je i tebe i te proklete mačke. Idem zvati policiju i maknuti te

odavde,« rekla je odjurivši. Izgledala je još ljuća nego kad je stigla.
Njezino je obrazloženje zaista bilo smiješno. Kako sam uopće mogao

ometati ljude u spavanju usred poslijepodneva? Nisam imao nikakvo pojačalo
pa tako i nisam mogao proizvesti neku golemu količinu zvuka. A osim toga,
ovo je bila živahna ulica s mnogo prometa u svako doba dana i noći. Ako je išta
budilo njezine stanovnike, bila je to stalna buka dostavnih kombija i kamiona
te policijske sirene. To je bilo ludo.
Unatoč svemu tomu znao sam da je do određene mjere zakon bio na

njezinoj strani. Na tom su području postojala ograničenja za ulično sviranje i
morao sam biti vrlo pažljiv. Tako sam ostatak poslijepodneva vrlo pomno pratio
da se ne pojavi policija.
Zbilja, oko pola sata nakon što sam se suočio s gospođom, vidio sam na ulici
policijski kombi, oko stotinu metara udaljen od mog terena.
»Ne sviđa mi se ovo Bobe,« rekao sam skidajući gitaru i pakirajući je.
Do vremena kad su dvojica policajaca došetala do mene, bio sam spreman

otići.
»Morate se pomaknuti,« rekli su mi.
»Da, znam. Upravo odlazim,« rekao sam.
Incident me uistinu ozlovoljio. Bio sam uvjeren da je ta gospođa bila osoba

koja me prijavila RSPCA-u. Sad, kad se činilo da joj taktika nije upalila,
promijenila je smjer. Neće prezati ni pred čim samo da nas makne, činilo se.
152
Kad smo se te večeri vratili u stan, inspektorica RSPCA me nazvala na

mobilni telefon i rekla da se apsolutno ni zbog čega ne trebam brinuti.
»On je posebno stvorenje, a vi obavljate sjajan posao,« rekla je gospođa. »Moj

vam je savjet da ignorirate one koji vam kažu išta drugačije.« Bio je to
najmudriji savjet koji sam dobio nakon dugo vremena. I neobično za mene,
prihvatio sam ga.
153
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Doktor Bob
Postajalo mi je sve teže i teže izvući se ujutro iz kreveta. Već proteklih nekoliko
tjedana počeo sam strepiti od pogleda na kasno zimsko sunce, od svjetla koje
curi kroz prozor spavaće sobe.
Nije da nisam želio ustati. Nisam dobro spavao i obično bih se probudio s
prvim svjetlom. Razlozi zbog kojih sam se želio sakriti, nepokretan ispod
popluna, bili su sasvim drugačiji. Znao sam da će istog trenutka kad ustanem
ponovno početi napadi kašlja.
Već sam neko vrijeme patio od problema s grudnim košem, ali odnedavna
su postali stvarno teški. Razmišljao sam da je to zato što sam stalno na ulicama,
što radim vani. Ali sada, tek što bih ujutro ustao, moje su se grudi i pluća
ispunjavali sa sluzi i kašljao sam uistinu jako i gotovo neprestano. Povremeno
je bilo toliko loše da sam se presavijao od bola i počeo bih osjećati podražaj na
povraćanje i povraćati. To doista nije bilo ugodno za mene — ili bilo koga
drugoga, da budem pošten. Zvukovi koje sam proizvodio bili su prilično grozni.
Bilo mi je neugodno biti na javnim mjestima.
Počeo sam se stvarno zabrinjavati zbog toga. Pušio sam otkako sam bio
trinaestogodišnjak u Australiji, a tijekom godina sam udahnuo i mnogo više
toga od običnih cigareta. Također, jedna bivša djevojka iz davnih vremena
umrla je prije nekoliko godina od tuberkuloze nakon što je popušila mnogo
droge. Ostalo mi je sjećanje na nju kako nekontrolirano kašlje posljednjih
mjeseci svoga života. Čuo sam negdje da je TBC uistinu zarazan. Jesam li ga
dobio od nje? Propadaju li moja pluća? Kolikogod da sam se trudio, nisam
mogao zaustaviti sve lude misli koje su mi zujale u glavi.
154
Pokušavao sam se osloboditi kašlja dozirajući si jeftine lijekove iz

samoposluživanja. Ali to me nije dovelo nikuda. Bio sam kod liječnika, ali u toj
je fazi to lako mogla biti sezonska prehlada i on me zavarao prijedlogom da
trebam uzeti nekoliko paracetamola, odmarati se i smanjiti pušenje. Time se
uopće nije mnogo postiglo.
Bob je ponovno osjetio da nisam dobro i počeo je obraćati pažnju na mene.

Omotao bi se oko mene kao da nešto odmjerava. Naučio sam bio lekcije iz
prošlosti i ovaj ga put nisam otpremio.
»Evo mog doktora Boba,« našalio sam se jednoga dana.
Nisam sumnjao u to da izvodi neku vrstu dijagnostike. Kad bih ležao na sofi
ili na krevetu, često bi se raširio preko mojih grudi i blago preo.
Čitao sam da mačke imaju moć ozdravljivanja kostiju svojim predenjem.

Očigledno ima nešto u frekvenciji kojom vibriraju što nekako ojačava kosti.
Pitao sam se pokušava li nekako ozdraviti moj grudni koš. I što me više
zabrinjavalo, pitao sam se zna li on nešto što ja ne znam?
Na neki način, to je bilo ono što me zastrašivalo najviše od svega. Znao sam
koliko su mačke intuitivne kad je riječ o dijagnosticiranju bolesti kod ljudi.
Postoje dokazi da mogu predvidjeti epileptične napade, udare i druge bolesti.
Mačka o kojoj sam čitao, iz Yorkshirea, svom bi vlasniku upućivala »čudne
poglede« prije nego što bi dobio napadaj. Poznat je bio mačak imena Oscar koji
je živio u jednom staračkom domu u Americi i koji bi došao i sjeo sa
stanovnicima doma koji su provodili svoje posljednje sate. Nitko nije bio sasvim
siguran je li primijetio nešto vidljivo ili je bio u stanju osjetiti mirise koje
proizvode biokemijske promjene u tijelu osobe koja umire. Ono u što nije bilo
sumnje, međutim, jest činjenica da je Oscarova sposobnost da predvidi odlazak
ljudi bila nevjerojatna, tolika da su ljudi strepili od toga da ga vide kako se plaho
približava. Bilo je to kao da je mačak neka vrsta Anđela smrti. Nadao sam se da
Bob nije takav.
Nakon nekog vremena dogovorio sam drugi pregled, ovaj put s mladim
liječnikom kojeg mi je preporučio prijatelj. Sigurno je izgledao malo
suosjećajnije. Rekao sam mu za kašljanje i za povraćanje.
155
»Najbolje da vam poslušam pluća,« rekao je. Nakon što me pregledao

stetoskopom, poslao me na mjerenje vršnog protoka zraka, ispitivanje jačine
disanja i pluća. U djetinjstvu sam imao astmu pa sam znao da mi pluća baš i
nisu najjača.
Nije rekao previše. Samo je sjeo i pisao bilješke, puno previše njih, što mi
nije bilo po volji.
»OK, g. Bowene, želio bih da napravite rendgen pluća,« rekao je najzad.
Zatim je isprintao formular koji mi je dao.
»Uzmite ovo sa sobom u bolnicu Homerton i oni će znati što činiti,« rekao
je.
Znao sam da veoma pazi na to što i kako govori. Ali bilo je nečega na
njegovu licu što me malo uplašilo. Nije mi se svidjelo.
Uzeo sam formular kući i zakvačio ga na ormar u prednjoj sobi. Zatim sam
mirno zaboravio na njega. Mali dio mene nije se mogao suočiti s gnjavažom.
Nije bilo tako davno da sam bio hospitaliziran zbog DVT-a. Što ako će me opet
morati primiti u bolnicu? Što ako je to nešto još gore? Uistinu nisam volio
bolnice.
A povrh toga, bio sam i ranije u bolnici Homerton i znao sam da je prava
noćna mora. Zamislio sam u svojoj glavi jedan od onih dugih dana čekanja u
redu i trenutno postao nezadovoljan. Rekao sam si da si ne mogu priuštiti da
tamo protratim dan ne zarađujući novac.
Naravno, to su bile prilično slabe isprike. Istina je da sam bio užasnut od

pomisli što bi rendgenska snimka mogla pokazati. Bila je to čista, nojevska
nepopustljivost. Pretpostavljao sam da će, zabijem li glavu u pijesak i
zaboravim sve to, kašljanje i povraćanje te sve ostale neugodnosti jednostavno
nestati. Naravno da nisu. Samo je postalo gore.
Do prijelomnog je trenutka došlo jednoga dana kad sam posjetio izdavače.

Konačno sam počeo vjerovati da se knjiga događa. Napravili su maketu ovitka
na kojem je Bob sjedio na mojoj naprtnjači u zen položaju. Na stražnjoj je strani
bila moja slika dok je iznutra bila kratka bilješka »o autoru«. Još sam se morao
uštipnuti da povjerujem kako se to događa. Nažalost, usred sastanka sam imao
156
napadaj kašlja. Počelo me tjerati na povraćanje i osjećao sam kao da sam

spreman povratiti. Ispričao sam se zbog potrebe za toaletom i odjurio. Siguran
sam da su posumnjali da se loše ponašam i ne bih im mogao predbacivati ako
jesu. Ipak sam ja bio ovisnik koji se oporavlja.
Znam da je sigurno izgledalo prilično loše i da to ne mogu ponoviti u ožujku.

Objavljivanje knjige već se naziralo na vidiku i rečeno mi je da ću možda imati
nekoliko medijskih intervjua, čak i nastup na televiziji. Bilo je također
razgovora o potpisivanju knjiga gdje ću se sastati s čitateljima. Sve je to
izgledalo prilično ishitreno, ali da budem siguran, odlučio sam da moram ići
do kraja s tim i otići na rendgen.
Do sada sam već izgubio formular pa sam se vratio do ordinacije i posjetio

istog liječnika.
»Čini se da niste obavili rendgensko snimanje,« rekao je pregledavajući

zabilješke na svom računalu.
»Ne, hm, nisam otišao. Nisam imao vremena. Izgubio bih dan da sam otišao
tamo,« rekao sam, blago smeten. »Pisao sam knjigu.«
»OK,« rekao je i gledao me ne vjerujući, zatim je utipkao i isprintao novi

formular.
»Ovo je hitan prijem. To je usluga otvorena svima. Nećete morati visjeti

tamo dugo.«
»OK,« rekao sam pomalo preko volje.
Znao sam da se ovoga puta ne mogu izvući.
Otišao sam u Homerton i dvije su me sestre odvele u veliku prostoriju, jedna

od njih zatražila je da skinem košulju i stanem u čudnu napravu. Zatim je
krenula postavljati veliku metalnu ploču na moj grudni koš nakon što se
povukla iza zaslona.
Ponovno, mogla je to biti paranoja s moje strane, ali bio sam smeten
činjenicom da je kasnije napisala mnogo bilježaka.
»Kako je izgledalo?« upitao sam je tražeći nekakav znak.
157
»Dobro, ali poslat ćemo potpuni izvještaj vašem liječniku. Trebao bi biti
tamo za nekoliko dana.«
Izvukao sam neku utjehu iz njezina umirivanja, ali sam bio vrlo nervozan
sljedeća 72 sata.
Otišao sam posjetiti liječnika s pravim osjećajem zle slutnje.
Sklon sam misliti ono najgore pa sam bio spreman čuti nešto grozno. Bio
sam blago iznenađen kad je liječnik pogledao u bilješke prikopčane za kopiju
rendgenskih snimki i rekao: »Pluća su vam potpuno čista, g. Bowen.«
»Stvarno?« rekao sam.
»Da. Nema ni jedne crne točke što je, iskreno rečeno, neobično s obzirom
na to da ste mi rekli da pušite još od svoje trinaeste.«
»Ustvari,« nastavio je, »otišao bih tako daleko da kažem da se čini da imate
super zdrava pluća,« dodao je.
»Pa zašto onda tako silno kašljem cijelo vrijeme?« upitao sam zbunjen.
»Sumnjam da imate neku infekciju. Ništa se nije pokazalo na nalazima koje

smo napravili. Ali mislim da vaša pluća jednostavno pokušavaju izbaciti sve
smeće koje se tamo skuplja. Dakle, pokušajmo izliječiti infekciju,« rekao je
propisujući mi neke jake antibiotike.
»To je to? Antibiotici,« rekao sam s olakšanjem, ali blago šokiran otkrićem
da je tako jednostavno.
»Pa dobro, da vidimo hoće li funkcionirati,« rekao je. »Ako ne, morat ćemo
još malo istraživati.«
Bio sam sumnjičav. Nije moglo biti tako jednostavno, mislio sam. Ali bilo
je. Za nekoliko dana moja su se pluća osjećala mnogo bolje, a i kašalj se ublažio.
Moja agentica Mary bila je zabrinuta za moje zdravlje. Bila je uznemirena

da bi publicitet i potpisivanja do kojih će uskoro doći mogli biti previše za
mene. Imala je na umu moje najbolje interese, znao sam to.
158
»Izgledate mnogo bolje,« rekla mi je kad smo se susreli na sastanku o

objavljivanju knjige koje je bilo za samo nekoliko tjedana.
Ali kad sam dobio drugo mišljenje, uistinu sam znao da sam izvan opasnosti.
Ležao sam na krevetu i čitao strip. Niotkuda, Bob se pojavio i skočio na

mene. Kliznuo je na mene na isti način kako je to radio tijekom proteklih
nekoliko tjedana, postavio se na moj grudni koš i mirno preo. Nakon trenutka
ili dva stavio je uho na moje grudi obavljajući svoj mačji stetoskopski čin. Ležao
je tako trenutak, pomno osluškivao. A tada, koliko je brzo došao, otišao je.
Samo se digao i skočio s kreveta u smjeru svog omiljenog radijatora. Nisam
mogao, a da se ne nasmijem.
»Hvala, doktore Bobe,« rekao sam.
159
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Ulični instinkti
Kaže se da ožujak dolazi poput lava, a odlazi poput janjeta. Mjesec tek što je
započeo, a vrijeme je već bilo prevrtljivo. Bilo je dana kad je vjetar koji je puhao
niz uličice Sohoa i West Enda proizvodio takvu grubu, oštru buku da je gotovo
mogla biti lavlja rika. Nekih sam se dana mučio da osjetim vrhove prstiju dok
sam svirao gitaru. Srećom, Bob je bio malo bolje izoliran od mene.
Čak i sad, s proljećem iza ugla, on je još uvijek nosio svoj prilično raskošan
zimski kaput. A i njegov je trbuh još nosio nešto dodatne težine koju je nabacio
tijekom Božića. Hladnoća kao da ga uopće nije mučila.
Angel je nedostajao i Bobu i meni, ali iskreno rečeno, više smo uživali u
životu u Covent Gardenu.
Postali smo dva komedijaša i činilo se da nekako više pripadamo među

žonglerima i gutačima vatre, ljudskim kipovima i drugim uličnim izvođačima
koji su se potucali Piazzom i okolnim ulicama. Bilo je to natjecateljsko mjesto,
naravno, pa smo tako, kad smo se smjestili natrag u dnevni život u središnjem
Londonu, dotjerali svoju izvedbu.
Ponekad bih svirao gitaru sjedeći prekriženih nogu na pločniku s njim. On

je to uvijek volio i omotao bi se preko tijela moje gitare, upravo kako je to radio
tijekom naših prvih zajedničkih dana prije nekoliko godina. Rukovali smo se i
on bi stajao na stražnjim nogama kako bi prikupio grickalice. Također smo
imali i novi komad za party.
160
Nastao je u stanu jednog dana dok se igrao s Belle. Kao obično, bacakao je
svog otrcanog starog mršavog miša. Belle mu ga je htjela uzeti tako da ga može
pristojno oprati.
»Bog zna kakve je sve klice nakupio, Bobe,« čuo sam je kako mu govori.
»Potrebno mu je dobro ribanje.«
Oklijevao je izručiti svoju dragocjenu igračku. Kao i uvijek. Tada mu je

ponudila grickalicu. Odabir između to dvoje bio je prava dilema i on je na
trenutak oklijevao prije nego što se odlučio za grickalicu. Oslobodio je miša iz
svoje čeljusti dovoljno dugo da dobije mali zalogaj — a za Belle da mu pred
nosom odnese igračku.
»Dobro učinjeno, Bobe,« rekla je kasnije.
»Daj mi pet,« rekla je stavljajući svoju ruku u zrak poput američkih

nogometaša ili košarkaša koji tako pozivaju suigrače da proslave rezultat.
Sjedio sam tamo i vidio kako podiže šapu da joj oda priznanje. »To je bilo
cool,« nasmijao sam se. »Kladim se da ga ne možeš natjerati da to ponovi.«
»Kladim se da mogu,« rekla je Belle prije nego što je nastavila raditi baš to.
Otada je to povezivao s primanjem grickalice. Na Ulici Neal to je privuklo

svakojake obožavatelje uključujući i neke prilično slavne.
Bilo je to oko četiri sata u subotu poslijepodne i dvije djevojčice su zastale da

se dive Bobu. Bile su stare devet ili deset godina, a pratila ih je mala skupina
odraslih, uključujući i par krupnih momaka s tamnim naočalama nalik na
izbacivače. Sudeći po načinu na koji su revno nadzirali prizor dok su djevojčice
gladile Boba, sigurno su bili zaštitari.
»Tata, pogledaj ovo,« rekla je uzbuđeno jedna od djevojčica.
»Oh, da. To je cool mačka,« rekao je glas.
Ukočio sam se na mjestu. Smjesta sam prepoznao glas.
161
»Ne može biti,« rekao sam. Ali bio je.
Okrenuo sam se, a iza mene je stajao nepogrešivi lik sir Paula McCartneya.
Ne bih očekivao da se jedan od najvećih likova popularne glazbe svih

vremena upusti u razgovor s malim uličnim izvođačem. Naposljetku, on je bio
u nešto drugačijoj ligi od mene kad je riječ o skladanju. Ali izgledao je
šarmantno.
Imao sam svoje izdanje knjige naslagano ispred sebe na podu i vidio sam da
mu je zapelo za oko. Također sam imao smotak letaka kojima se oglašava prvo
potpisivanje knjige koje je organizirao izdavač. Bilo je za samo tri dana.
Događanje je trebalo obilježiti početak — i vjerojatno kraj — moje karijere

kao objavljena autora. Već sam strepio zbog toga i mahnito uručivao letke
svakome tko je pokazivao zanimanje, u nadi da ću barem izbjeći neugodnu
situaciju da sljedećeg tjedna budem u praznoj knjižari. Bio sam siguran da bih,
ako bih pretražio kante u Covent Gardenu, većinu njih našao tamo.
Glasić u glavi govorio mi je, oh, daj, daj mu jedan.
»Hm, napisao sam knjigu o meni i Bobu,« pokazujući na svog riđeg

kompanjona koji mi je sjedio do nogu. »Sljedeći tjedan ću potpisivati, ako želite
navratiti,« rekao sam uručujući mu letak.
Na moje iznenađenje, uzeo ga je.
»Pogledat ću,« rekao je.
Do tada se oko nas počela stvarati poveća gomila, a njegovi su zaštitari

postajali pomalo nervozni. Ljudi su snimali svojim fotoaparatima. Barem
jednom nisu snimali Boba.
»Bolje da se maknemo, djeco,« rekla je gospođa s njim. Do tada sam shvatio

tko je ona. Bila je to Paulova nova žena, Nancy Shevell, koju je oženio prošle
jeseni. Izgledala je uistinu cool.
»Doviđenja, čovječe i nastavite tako,« rekao je sir Paul dok je svojom rukom
hvatao njezinu i odjurio s pratnjom.
162
Nakon toga sam bio blago omamljen. Očaran, pretpostavljam da bi bio

točniji opis. Ostao sam u Ulici Neal još otprilike sat vremena, ali sam se uputio
kući sav u sedmom nebu.
Nije bilo apsolutno nikakva izgleda da sir Paul McCartney dođe na

potpisivanje. Zašto bi došao? Nitko drugi se neće pojaviti, pomislio sam za sebe.
Ali sve to sada i nije bilo važno. Ako i ne postigne ništa drugo i proda se samo
pet primjeraka, knjiga mi je već omogućila da postignem nemoguće. Brbljao
sam s članom The Beatlesa.
Bob je privlačio toliko pažnje ovih dana da bi se oko nas uvijek okupile male
gomile. Kasno poslijepodne onoga ponedjeljka nakon što sam sreo
McCartneyeve, grupica studenata koji su govorili španjolski skupila se na
pločniku, svi su snimali svojim fotoaparatima i telefonima. Uvijek je bilo sjajno
susretati ljude, bio je to dio privlačnosti onoga što sam radio. Ali moglo je biti
i zbunjujuće, a s obzirom na prirodu uličnog života, zbunjenost nikada nije bila
sjajna ideja.
Kad se gomila razišla i uputila u smjeru Covent Gardena, sjeo sam na

pločnik kako bih Bobu dao nekoliko grickalica. Kako je svjetlost već počela
blijedjeti, počela se ponovno javljati i studen. Sutradan je bilo dogovoreno
potpisivanje knjiga u Islingtonu. Htio sam razumno rano otići u krevet iako
sam znao da neću mnogo spavati. A ni Boba nisam htio držati mnogo dulje
vani. Dok sam ga gladio, smjesta sam zamijetio da mu je govor tijela vrlo
obramben. Leđa su mu bila zaobljena, a tijelo ukočeno. Nije bio zainteresiran
ni za hranu što je uvijek bio znak da nešto nije u redu. Umjesto toga, oči su mu
bile fiksirane na nešto u neposrednoj blizini. Nešto — ili netko — ga je
očigledno uznemirivalo.
Pogledao sam preko ulice i vidio tipa gruba izgleda koji je sjedio i zurio u
nas.
Kad život provodite na ulicama, razvijete trenutni radar kad je riječ o

ljudima. Odmah sam mogao uočiti pokvarenu jabuku. Ovaj je momak izgledao
pokvareno do srži. Bio je nešto malo stariji od mene, vjerojatno u kasnim
tridesetima. Nosio je ofucane traperice i imao denim sako. Sjedio je na
pločniku, prekriženih nogu, motao je cigaretu i pijuckao limenku jeftina
163
europskog piva. Bilo je očigledno u što gleda — i koje su mu namjere.

Razmišljao je kako da mi ukrade novac.
U proteklih nekoliko minuta većina španjolskih studenata i nekoliko drugih

ispustili su kovanice u kutiju gitare. Jedan simpatičan crni momak dao mi je 5
funta. Vjerojatno smo sakupili 20 funta u roku od pola sata. Nisam bio tako
glup da ostavim previše novca na vidiku svijetu i većinu sam već spremio u
naprtnjaču. On je očigledno to registrirao.
Nisam se, međutim, namjeravao sukobljavati s njim. Dok je bio na

udaljenosti, nije ni bilo potrebe. I sam sam bio u njegovoj koži. Znao sam kako
očajni ljudi mogu postati. Osjetio sam da je on nevolja, ali dok to ne dokaže,
namjeravao sam samo sumnjati u to. Neka prvi baci kamen i sve to, pomislio
sam u sebi.
Samo da budem siguran, međutim, pogledao sam preko u njega i kimnuo

mu kao da kažem: »Uočio sam te i znam o čemu razmišljaš. Samo zaboravi na
to.«
Ljudi s ulice govore istim jezikom. Možemo prenijeti stotinu riječi

jednostavnim pogledom ili izrazom tako da me smjesta razumio. Samo je za
gunđao, digao se i odšuljao. Znao je da će biti otkriven i to mu se nije sviđalo.
Uskoro se uputio u smjeru Avenije Shaftesbury, vjerojatno vrebati nekog
drugog.
Onog trena kad je momak zamakao za ugao, Bobov govor tijela se opustio i
ponovno se zainteresirao za zalogajčiće.
»Ne brini, druže,« rekao sam spuštajući keksić u njegova usta. »Otišao je
svojim putem. Nećemo ga ponovno vidjeti.«
Ulica je toga dana bila osobito prometna i uskoro smo sakupili više nego
dovoljno da Bobu i meni priskrbimo kupovinu za nekoliko dana u našem
mjesnom dućanu. Kad sam počeo pakirati, Bobu nije trebao drugi poziv da mi
skoči na ramena. Svake je minute postajalo sve hladnije.
Znao sam da mora obaviti svoje prije nego što se ukrcamo u autobus prema
kući pa smo se uputili na njegovo uobičajeno mjesto izvan bloka poreznih
ureda na Ulici Endell.
164
Da bismo stigli do tog mjesta, morali smo proći jednom od najužih i najlošije
osvijetljenih ulica na tom području. Dok smo prolazili onuda, svijet je iznenada
utihnuo. London ponekad može biti takav. Jedne je minute prepun do prsnuća,
a sljedeće pust. Bio je to dio mnogih gradskih proturječnosti.
Bio sam na pola puta niz ulicu kad sam osjetio da se Bob pomiče na mojim
ramenima. Isprva sam pomislio da mu je hitan odlazak na zahod.
»Izdrži još sekundu, druže,« rekao sam. »Gotovo smo stigli.«
Ali uskoro sam shvatio da se premješta, što je za njega neobično, da se

okrenuo da gleda nazad umjesto naprijed.
»Što nije u redu, Bobe?«
Pogledao sam niz ulicu. Tamo je bio momak koji je zatvarao svoj kafić i to
je bilo sve. Nisam više razmišljao o tome. Nizbrdica mi se učinila dovoljno
čistom.
Bob se nije doimao tako uvjerenim. Nešto ga je definitivno mučilo.
Jedva da sam napravio desetak koraka kad je odjednom proizveo najglasniji

zvuk koji sam ikada čuo od njega. Bio je to kao iskonski vrisak, prodoran
miiiijjjjjaaaauuuu, za kojim je slijedio stvarno glasan psik hssssssss. Istodobno
sam osjetio trzaj na svojoj naprtnjači, a zatim strahovit vrisak, ali ovog puta
ljudski.
Okrenuo sam se i ugledao tipa koji je ranije zurio u nas na Ulici Neal. Bio je
presavijen i držao je ruku. Vidio sam stražnju stranu ruke i velike ogrebotine.
Krv je šikljala iz njegovih rana.
Bilo je očigledno što se dogodilo. Nasrnuo je na moju naprtnjaču. Bob se

sigurno spustio preko mojih leđa i svojim se šapama okomio na njega. Duboko
ih je zabio u momkove ruke zaparavši kožu. Još je uvijek bio u borilačkom
raspoloženju. Bob je stajao na mom ramenu režeći i psičući.
Ali momak nije završio. Nasrnuo je na mene svojim šakama, ali sam se uspio
izmaknuti. Bilo je teško napraviti baš puno s Bobom koji balansira na mom
ramenu, ali sam opalio dobro usmjeren udarac u momkovu nogu. Nosio sam
165
svoje doista teške čizme Dr. Martens pa su postigle željeni učinak i na trenutak
je pao na koljena.
Uskoro se, ipak, ponovno podigao. Na trenutak smo samo stajali tamo i
vikali jedan na drugoga.
»Jebeni mačak, gledaj što mi je napravio na jebenoj ruci,« rekao je mašući

rukom koja je krvarila prema meni u polumraku.
»Tako ti i treba, htio si me napasti,« rekao sam.
»Jebeno ću ga ubiti ako ga ponovno vidim,« rekao je pokazujući na Boba.

Došlo je i do kratkog zastoja dok se momak ogledao naokolo po ulici. Našao je
mali komad drva kojim je nekoliko puta zamahnuo prema meni. Bob je kreštao
i psikao na njega živahnije nego ikad. Momak je s tim komadom drva krenuo
korak prema nama, zatim je bolje razmislio o tome i samo ga odbacio na stranu.
Uz još jednu bujicu psovki, okrenuo se na petama i posrćući otišao u sumrak
još uvijek držeći ruku.
U autobusu na povratku kući, Bob mi je sjedio na krilu. Preo je uporno i

sakrio je glavu pod moju ruku što je često činio kad smo se on — ili ja — osjećali
ranjivima. Nagađao sam da smo se obojica osjećali tako nakon našeg sukoba,
ali, naravno, nisam bio siguran.
To je bila radost i frustracija života s mačkom. »Mačke su tajanstvena

stvorenja — više toga im prolazi kroz glavu nego što smo svjesni,« napisao je
sir Walter Scott. Bob je bio tajanstveniji od većine njih. Na mnogo je načina to
bio dio njegove čarolije što ga je učinilo tako izvanrednim drugom. Kroz toliko
smo toga prošli zajedno, pa ipak je još uvijek imao sposobnost zapanjiti me i
iznenaditi. To je ponovno učinio večeras.
Tijekom godina smo imali sasvim dovoljno suočavanja, ali nikada nismo bili
ovako napadnuti. I nikada ga nisam vidio da reagira i brani me na takav način.
Uopće nisam bio u stanju pripravnosti za prijetnju kakvu je ovaj momak
predstavljao, ali Bob jest.
Kako je osjetio da momku ne treba vjerovati od trenutka kad ga je ugledao?

Mogao sam čitati znakove iz ljudske perspektive, ali kako je on to znao? I kako
166
je otkrio njegovu nazočnost dok smo odlazili iz Ulice Neal? Nisam nigdje vidio
ni traga od njega. Je li Bob načas opazio da se skriva u uličici? Je li ga nanjušio?
Nisam znao. Jednostavno sam morao prihvatiti da Bob posjeduje

sposobnosti i instinkte koji su izvan mog razumijevanja — i vjerojatno će to
uvijek ostati tako.
To je bio frustrirajući dio. Ponekad je društvo za razveseljavanje, ali je bio

i zagonetka. Nikada neću zaista znati što se dogodilo u njegovu mačjem mozgu.
Da, bili smo najbolji prijatelji. Imali smo gotovo telepatsku vezu. Instinktivno
smo znali što jedan od nas misli u nekom trenutku. Ali to razumijevanje nije
se protezalo na mogućnost dijeljenja naših najdubljih misli. Nismo mogli zaista
jedan drugomu reći što osjećamo. Kolikogod to luckasto zvučalo, često sam bio
tužan zbog toga. A tako sam bio i sada.
Držeći ga čvrsto uza se dok je autobus teturao svojim putem kroz londonski
promet, imao sam gotovo neodoljiv poriv saznati kakve je osjećaje iskusio tamo
u onoj pokrajnjoj ulici. Je li bio preplašen? Ili se vratio svojim temeljnim
instinktima? Je li jednostavno osjetio potrebu da obrani sebe — i mene — i
djelovao? Je li se time pozabavio samo u onom trenutku? I je li to značilo da je
već zaboravio na to? Ili razmišlja o istim stvarima kao i ja? Sit sam ovoga života.
Zlo mi je od toga što moram gledati preko tvoga ramena cijelo vrijeme. Želim
živjeti u sigurnijem, pitomijem, sretnijem svijetu.
Slutio sam da znam odgovor. Naravno da se radije ne bi borio s propalicama

na ulicama. Naravno, radije bi sjedio negdje na toplom nego se smrzavao na
pločniku. Koje stvorenje ne bi?
Dok je moj um radio na minimalnom gasu, zaronio sam u svoj džep i izvadio
zgužvani letak. Bio je to jedan od posljednjih koje sam imao. Ostale sam dao.
Na njemu je bila fotografija mene i Boba na mom ramenu i pisalo je:
Dođite i upoznajte
Jamesa Bowena i mačka Boba
James i Bob potpisivat će primjerke
svoje nove knjige
FANTASTIČNI MAČAK BOB
u Waterstonesu, u Islington Greenu, u Londonu
u utorak, 13. ožujka 2012. u 18.00 sati.
167
Bob je pogledao i vrlo blago nakrivio glavu. Ponovno se činilo kao da je

prepoznao sliku nas dvojice.
Sigurno sam u komadić papira buljio nekoliko minuta, izgubljen u svojim

mislima.
Sad sam se već tako dugo borio s istim starim pitanjima. Istini za volju, već
sam ih bio sasvim sit. Ali ova ih je večer ponovno iznijela van. Koliko ću još
puta morati staviti sebe i Boba na vatrenu liniju? Hoću li ikada razbiti krug i
otići s ulice?
Uredno sam izravnao letak i smotao ga u džep.
»Nadam se da je ovo odgovor, Bobe,« rekao sam. »Zaista se nadam.«
168
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Očekivanje Boba
Jedva da je bilo 9 sati ujutro, ali se moj trbuh već uskomešao poput miješalice
za beton.
Napravio sam tost, ali ga nisam mogao ni dotaknuti od straha da će mi

pozliti. Ako se sada osjećam ovako, upitao sam se, kako ću se, dovraga, osjećati
za devet sati?
Izdavači su organizirali potpisivanje, mislili su da će to biti dobra prilika da

se stvori nešto reklame u Londonu, a istodobno možda privuče nekoliko ljudi
da kupe primjerak ili dva. Kao što sam uručivao letke dolje u Covent Gardenu,
nekoliko sam puta obišao i Angel. Tamo smo još imali nekoliko prijatelja, hvala
Bogu.
Waterstones u Islingtonu bio je očigledno mjesto događanja. Knjižara je na

više načina bila dijelom moje priče. Ne samo da nam je njihovo osoblje
pomoglo kad nismo imali kamo ići prije godinu ili više, nego su bili prikazani
u jednoj od najdramatičnijih scena u knjizi. Jedne večeri, dotrčao sam na glavna
vrata, očajan i uspaničen kad je Bob pobjegao nakon što ga je prestrašio
agresivan pas na stanici podzemne željeznice Angel.
U danima koji su prethodili događanju počeo sam davati intervjue većem

broju novina, ali i radiju i televiziji. Kako bi mi pomogli da se naviknem na to,
poslali su me stručnjaku za medijsku obuku u središnjem Londonu. Bilo je
pomalo zastrašujuće. Morao sam sjediti u prostoriji sa zvučnom izolacijom,
snimati se, a zatim je to stručnjak analizirao. Bio je ljubazan sa mnom i podučio
me nekim trikovima zanata. Tijekom jednog od prvih snimanja, primjerice,
napravio sam klasičnu pogrešku. Dok sam govorio, igrao sam se kemijskom
169
olovkom. Kad su mi pustili snimku, jedino što se čulo bio je zvuk lupkanja
olovke o stol poput nekog maničnog rock bubnjara. Bilo je to nevjerojatno
zbunjujuće i loše.
Instruktor me pripremio za razne vrste pitanja kakva mogu očekivati.

Pretpostavio je, prilično ispravno, da će većina ljudi željeti znati kako sam
završio na ulicama, kako je Bob pomogao promijeniti moj život i što nam je
obojici namijenila budućnost. Također me pripremio da odgovorim na pitanja
jesam li čist od droge što sam sretno mogao potvrditi. Osjećao sam da nemam
što kriti.
Članci koje su pisale novine i blogeri bili su gotovo svestrano lijepi. Pisac iz
London Evening Standarda rekao je neke lijepe stvari o Bobu, napisao je da »je
oduševio London kao nijedna mačka još od dana Dicka Whittingtona«. Ali me
također malo uzrujao pisanjem o rupama u mojim trapericama i mojim
pocrnjelim »zubima i noktima«. Također me opisao kao nekoga tko ima
»preklinjući stav osobe koja je naviknuta na to da je se ignorira«. Upozorili su
me na to da očekujem takvo što; to je išlo uz priču, a bitna je stvar bila što sam
znao da sam »roba s greškom« kako me nazvao taj isti autor. Ipak nije bilo
ugodno.
Potpisivanje je bilo planirano dva dana prije službenog datuma izdavanja, 15.
ožujka, a slučajno je to bio i moj 33. rođendan.
Nadao sam se da to neće ureći cijelu stvar. Rođendani baš i nisu bili neki
razlog za slavlja u mom životu, svakako ne od mojih tinejdžerskih godina.
Trinaesti sam rođendan proveo na dječjem odjelu Dječje bolnice Princess

Margaret u zapadnoj Australiji. Bilo je to bijedno vrijeme mojega mladog života
i samo je ubrzalo moju silaznu putanju. Nedugo nakon toga počeo sam udisati
ljepilo i eksperimentirati s marihuanom. Bio je to početak mog dugog pada u
ovisnost o drogama.
Brzo premotavanje deset godina, do mog 23. rođendana i bio sam na ulicama
Londona. Mogao sam ih provesti u hostelu, ali sam jednako tako lako mogao
spavati na otvorenom u uličici oko Charing Crossa. U tom je trenutku moj život
bio na najnižim granama i nemam apsolutno nikakvih uspomena na njega.
170
Dani, tjedni, mjeseci i godine stapali su se jedni u druge. Po svoj prilici bih, da
sam znao da mi je rođendan, dan proveo pokušavajući prositi, posuditi ili —
najvjerojatnije — ukrasti novac koji mi je trebao da se počastim dodatnim
heroinom. Vjerojatno bih se opet lakoumno kockao kao što sam to učinio i
stotinu puta prije i riskirao predoziranje uzimajući »dodatni šut«. Lako sam
mogao završiti poput momka kojeg sam vidio kako umire na odmorištu moje
zgrade.
Deset godina kasnije, moj je život konačno krenuo pozitivnim smjerom. To

je razdoblje sada izgledalo kao drugi život i drugi svijet. Kad sam se osvrnuo,
bilo mi je teško povjerovati da sam proživio to razdoblje. Ali, bilo to dobro ili
loše, uvijek će ostati dijelom mene. A zasigurno je dio knjige. Odlučio sam da
svoju priču neću prikazati uljepšano. Zapravo je sve bilo tamo, sa svim manama
i nedostacima, što je bio još jedan od razloga zašto sam se osjećao tako
uzdrmano.
U satima prije potpisivanja trebao me snimiti fotograf i snimatelj iz

međunarodne novinske agencije Reuters. Želio je snimiti seriju fotografija
Boba i mene u našem normalnom, svakodnevnom životu, kako putujemo
naokolo podzemnom željeznicom i sviramo na Ulici Neal. Bio sam prilično
zadovoljan tom razonodom. Do vremena kad sam završio s fotografom, bila je
rana večer.
Vlažna hladnoća počela se spuštati kad smo se vratili u Islington i napravili

poznatu šetnju od stanice Angel. Nije bilo ni traga momku koji je preoteo moje
mjesto ispred stanice podzemne. Prodavač cvijeća rekao mi je da momak i
njegov pas izazivaju svakakve nevolje i da su ga koordinatori već skinuli s tog
mjesta. Sada nije bilo nikoga iz The Big Issuea tko bi prodavao časopis ispred
Angela.
»Kakva šteta,« rekao sam. »Napravio sam od tog mjesta lijepo mjesto za
zarađivanje.« Ali to više nije bila moja briga. Imao sam drugih stvari o kojima
je trebalo brinuti.
Bob i ja smo hodali kroz Islington Memorial Park prema Waterstonesu.

Uranili smo pa sam pustio Boba da obavi svoje i sjeo na klupu da uživam u
mirnoj cigareti. Dio mene osjećao se kao osuđenik koji uživa u zadnjem
171
prolaznom trenutku zadovoljstva prije nego što se suoči sa streljačkim vodom.

Ali je drugi dio mene imao osjećaj radosnog očekivanja. Osjećao sam kao da
sam na rubu novog početka svoga života; da, za potrebe boljeg izraza, počinje
novo poglavlje moga života.
Bilo mi je mučnije nego ikad. Toliko se mnogo proturječnih misli borilo za

mjesto u mojoj glavi. Što ako se nitko ne pojavi? Što ako gomile ljudi dođu i
pomisle da je knjiga smeće? Kako će Bob reagirati bude li tamo gomila ljudi?
Kako će ljudi reagirati na mene? Nisam bio tipični autor. Nisam bio uglađena
javna ličnost. Bio sam momak koji je još uvijek radio na rubu društva. Ili sam
se barem, tako osjećao. Znao sam da će ljudi zavoljeti Boba, ali sam bio užasnut
pomisli da će zamrziti mene.
Povukao sam zadnji dim cigarete, bilo je to zadnje za kolikogod bude

moguće. Živci su se ukrutili u meni do te mjere da sam osjećao kao da me netko
uistinu jako bubnuo u trbuh.
Srećom, Bob je bio dodatno opušten za nas obojicu. Proveo je nekoliko

minuta rujući naokolo na omiljenom mjestu, zatim se dovukao natrag do mene.
Samo me pogledao kao da kaže: »U redu je, druže, sve je dobro.«
Bilo je nevjerojatno kako me je u stanju smiriti.
Kad smo stigli u knjižaru oko pola sata prije nego što je potpisivanje trebalo
započeti, bilo je četvero ili petero ljudi koji su stajali vani u redu. Ah dobro,
barem se netko pojavio, pomislio sam u sebi s olakšanjem. Svi su nam se
osmjehivali, a ja sam im plaho mahnuo. Nisam mogao shvatiti da su ljudi
odvojili svoje vrijeme da bi došli i upoznali nas. Još je nekoliko ljudi bilo i u
knjižari. Svi su oni stajali u redu da plate i svi su držali primjerke knjige.
Alan, poslovođa, pozvao me na kat u prostoriju za osoblje gdje sam mogao

pričekati da počne potpisivanje.
»Možete dobiti čašu vina, a Bob tanjurić mlijeka. Ne uzbuđujte se prije nego
što sve započne,« rekao je osjetivši moju nervozu.
Nisam bio siguran trebam li zadržati bistru glavu ili popiti piće za hrabrost.
Odlučio sam se za prvo. Čašu vina popit ću kasnije.
172
Belle, Mary, Garry i skupina ljudi od izdavača bila je tamo da mi požele

sreću. Bila je tamo hrpa knjiga da ih potpišem pri prodaji u knjižari. Netko se
sjetio sjajne ideje da se napravi štambilj u obliku šape, tako da i Bob može
»potpisati« svaku knjigu. Bacio sam se na posao črčkajući po prvim
primjercima. Belle je dodala konačni kićeni dodir štambiljima šape. Bilo je
najmanje dva tuceta knjiga na hrpi. Jesu li bili sigurni da će ih prodati toliko?
Osoblje iz dućana izgledalo je pozitivno. U jednom je trenutku jedna od njih

došla blistajući.
»Proteže se oko cijelog bloka,« nasmiješila se.
»Što to?« pitao sam glupo.
»Red. Proteže se cijelim putem oko ugla. Tamo je vjerojatno stotinu ljudi, a
cijelo se vrijeme pridružuju i novi.«
Zanijemio sam. Nisam mislio da je moguće osjećati se još uznemirenije, ali

nekako jest. Do mene je bio otvoren prozor. Na trenutak, pomislio sam da se
popnem kroz njega, spustim se niz oluke i jednostavno pobjegnem.
Kako je sat otkucavao prema 18 sati, Bob mi se popeo na rame i uputili smo
se natrag prema glavnom prostoru knjižare. Na odmorištu u dnu prvog niza
stuba kleknuo sam i prikriveno pogledao prizemlje knjižare. Srce mi je
poskočilo u grlo. Ispunjavalo se ljudima.
Stol krcat knjigama bio je spreman za mene i Boba. Povorka ljudi koji su
čekali da prođu kraj njega protezala se duž polica s knjigama cijelim putem do
ulaza i van u mračnu ožujsku večer. Bili su u pravu. Sigurno je bilo stotinu i
više ljudi u njoj. Na drugoj je strani knjižare bio postrojen poseban red ljudi
koji su kupovali primjerke knjige. Bila je tamo čak i skupina fotografa i
televizijskih snimatelja.
Bilo je to nadrealno, izvantjelesno iskustvo. Do tada smo bili skriveni od

pogleda, ali kad smo se počeli spuštati posljednjim nizom stuba, fotoaparati su
počeli bljeskati i fotografi vikati.
»Bobe, Bobe, ovim putem Bobe.«
Odjeknuo je i pljesak i nekoliko uzvika ohrabrenja.
173
Moje godine na ulici s Bobom naučile su me da očekujem neočekivano.

Naučili smo se prilagoditi svakoj situaciji, katkada sasvim doslovno. Ovaj put,
međutim, izgledalo je da ulazimo na potpuno neistražen teritorij.
Jedno je, ipak, bilo sasvim jasno. Predaleko smo došli da propustimo ovu
priliku. Ako je iskoristimo, naše se vrijeme na ulici možda, samo možda, počne
približavati svome kraju. To novo poglavlje možda se upravo otvara za nas.
»Dođi, Bobe,« šapnuo sam mu gladeći ga po vratu prije nego što sam
konačno duboko udahnuo. »Sada nema osvrtanja.«
174
EPILOG
Uvijek
Ta je večer u ožujku 2012. vjerojatno bila najvažnija u mom životu. Nakon toga
više nije bilo sumnji. To je uistinu bio novi početak za mene i Boba.
Potpisivanje knjige u Islingtonu bio je put uspjeha izvan mojih očekivanja. Paul
McCartney nije uspio doći, ali više od 300 ljudi jest. Broj ljudi koji su nas željeli
upoznati sve je iznenadio, čak i knjižaru koja je ostala bez ijednog od svojih
oko 200 primjeraka u roku od pola sata.
»Toliko o mom proročanstvu da ćemo prodati samo 6 komada,« šalio sam se

s Alanom, poslovođom dućana, kad sam konačno uspio popiti s njim čašu vina
nakon tri sata potpisivanja i intervjuiranja.
Nitko nije mogao shvatiti kako smo uspjeli privući tako veliku gomilu. Leci
i reklama očito su odigrali svoju ulogu. Uspostavili smo Twitter koji je privukao
preko stotinu sljedbenika, ali čak ni to nije baš objasnilo strast kojom su ljudi
prigrlili Boba i mene.
Bio je to prvi znak da će se dogoditi nešto izvanredno.
Kad je Fantastični mačak Bob krenuo u opću prodaju dva dana kasnije,
činilo se da je odmah pogodio žicu i postao, ono što je The Times opisao kao
»trenutno najprodavaniji memoari«. Ušao je na popis najprodavanijih knjiga
prvog vikenda nakon objavljivanja — i ostao na britanskom popisu
najprodavanijih najveći dio godine, većinu tog vremena na prvom mjestu.
Svake bih nedjelje pokupio novine i pogledao na najnoviju tablicu polako
odmahujući glavom. Zašto je tako popularna? Što je osvojilo maštu publike?
Nakon nekog vremena odustao sam od pokušavanja da to shvatim. Što je još
čudesnije, knjiga je ubrzo pronašla i stranu publiku. Pri zadnjem rezultatu,
175
navedeno je da je prevedena na 26 drugih jezika. U Italiji je to bilo A Spasso

con Bob (Šetnja s Bobom). U Portugalu je bila Minha Historia con Bob (Moja
priča s Bobom). Činilo se da ima neku univerzalnu privlačnost. Kojigod jezik
bio, činilo se da ljudi vole tu priču, a najviše od svega, naravno, jednostavno
obožavaju Boba.
Kao rezultat toga, Bob i ja smo postali manji celebrityji, pojavljivali smo se
na televiziji i u radijskim programima kako bismo pričali o knjizi i njezinoj
popularnosti. To nije bilo nešto na što sam bio pripremljen, čak ni nakon
poslijepodneva s medijskim instruktorom. Naše prvo medijsko pojavljivanje,
na BBC-jevu programu Breakfast bilo je primjer. Stigao sam u studije u
zapadnom Londonu u cik zore, jako nervozan. Bio sam paranoičan da će Bob
biti preplašen zbog svjetala i čudnog okruženja. Ali on je sve to mirno primio,
sjedio je bezbrižno na sofi i promatrao se na monitorima ispred sebe. On je
naravno, bio zvijezda emisije, čak je uspio izvesti niz visokih petica za goste
koji su se činili svakim djelićem očarani njime kao i svi drugi. Jednako je bilo i
na drugim pojavljivanjima.
Kudgod išli, postavljali su mi ista pitanja. Ljudi su se posebno počeli pitati

kako uspjeh knjige mijenja život nama obojici.
Najznačajnija i najočiglednija promjena bila je da se Bob i ja više ne trebamo

izlagati nesigurnosti ulica. Trebalo je nešto vremena da kapnu financijske
koristi od uspjeha knjige pa smo tako nekoliko mjeseci nastavili nastupati u
Ulici Neal. Postupno, međutim, mogli smo ograničiti svoje pojavljivanje. Bilo
je tako veliko olakšanje probuditi se svakog jutra i znati da se nećemo morati
suočiti s hladnoćom i kišom te da neću morati iskusiti osjećaj nesigurnosti i
blaga očaja koji sam osjećao svakog dana kad sam kretao na Angel ili Covent
Garden.
Mali dio nas uvijek će ostati tamo, naravno. Možete zabavljača maknuti s
ulice... a Bob je oduvijek volio pažnju koju je dobivao od obožavatelja. Tako
smo se nastavili povremeno pojavljivati, jedina je razlika bila što smo to sada
činili da pomognemo drugim ljudima prije nego sebi.
Početkom 2013. smo se, primjerice, povezali sa životinjskim sirotištem

Plavi križ. Počeli smo skupljati novac za njih i Online i putem javnog
pojavljivanja kao i za naših povremenih dana uličnog nastupanja. U prvom smo
tjednu prikupili gotovo 5.000 funta. Bilo je fantastično moći uzvratiti nešto.
176
Bili su toliko ljubazni prema meni mojih prvih dana s Bobom i nastavili su nam
pomagati kad smo svraćali u njihovu dnevnu kliniku na Islington Greenu.
Sjetio sam se koliko sam često osjećao da je Bob moja nagrada za neki čin
ljubaznosti koji sam iskazao nekomu ranije u životu. Osjećao sam kao da je to
karma. Pomagajući Plavom križu, osjećao sam da sada uzvraćam njihovu
velikodušnost izvodeći drugi čin karme. Moj je cilj činiti to isto za prihvatilišta
za beskućnike u neko buduće vrijeme.
Naravno, ljudi su me također ispitivali je li me knjiga obogatila. Odgovor

na to je i da i ne. U usporedbi s onim kako smo živjeli financijski prije, sada
mogu biti miran. Ali nisam postao milijunašem preko noći. Važno je bilo da
sam, barem što se dogledne budućnosti tiče, znao da neću biti sveden na to da
temeljito pretražujem police u samoposluživanju kako bih za sitniš od 10 penija
kupio stari pečeni grah. Godinama sam se morao oslanjati na svoju pamet i
nekoliko državnih milostinja. Sada, prvi put u mnogo godina, imao sam
bankovni račun, pa čak i knjigovođu da mi pomogne upravljati poslovima
uključujući poreze. U proteklom desetljeću nisam zaradio dovoljno novaca da
budem kvalificiran plaćati porez. Činjenica da sad to počinjem raditi bila mi je
važna.
Kad ste beskućnik ili prodajete The Big Issue znate da ne doprinosite
društvu — i znate da vam društvo zbog toga zamjera. Mnogim je ljudima veliko
zadovoljstvo da vam to i kažu. U lice. »Nađi si posao, ti žicarski bezveznjače,«
bila je uobičajena rečenica za mene cijelo desetljeće. Rezultat je da te društvo
postupno sve više marginalizira. Ljudi ne razumiju da je nedostatak
samopoštovanja i opće beznađe koje osjećaš kad si beskućnik, ulični svirač ili
čak kad prodaješ The Big Issue dijelom rezultat toga. Želiš biti dijelom društva,
ali te to društvo učinkovito tjera. To postaje začarani krug.
Živjeti od svoje zarade bio je najopipljiviji znak da sam još jednom »član
društva«. I to je dobar osjećaj.
Bilo je još mnogo pozitivnih strana uspjeha knjige.
Poboljšala je odnose s mojim roditeljima. Među mnoštvom u Waterstonesu

one večeri u ožujku bio je moj otac kojeg sam nagovorio da dođe djelomično iz
radoznalosti, djelomično zbog moralne potpore. Zbunjen, ali oduševljen izgled
njegova lica kad je svjedočio redovima ljudi živjet će u mojem sjećanju dugo,
177
dugo. Nakon svih razočaranja osjećao sam da sam mu dao nešto zbog čega se
može ponositi. Konačno.
Bio je dirnut kad sam mu pokazao bilješku koju sam napisao zahvaljujući
njemu i mami u zahvalama. Po svemu sudeći prolio je suzu dok je čitao knjigu
po povratku kući. Nazvao me da mi kaže da sam to dobro napravio, a istu je
stvar rekao u drugim prilikama. Još mi je govorio da se ošišam i obrijem,
naravno, ali mi je barem prestao neprestano prigovarati da »si nađem pravi
posao«.
Nismo razgovarali o našim osjećajima o prošlosti vrlo detaljno. To nije bio

njegov stil. Nije ona vrsta ljudi koji imaju veliko otvoreno srce. Nagađam da
sam znao što misli, ali sam također znao da to ne može izraziti. Nije mogao
oblikovati riječi, ali to je bilo u redu. Bilo mi je dovoljno što znam.
Otputovao sam i u Australiju da ponovno provedem neko vrijeme s

majkom. Pročitala je knjigu i također plakala. Rekla mi je da je osjetila krivnju
zbog mnogih stvari koje su se dogodile, ali je bila dovoljno poštena da kaže da
sam, kao tinejdžer, bio noćna mora koja bi izazvala čak i najsvetiju majku.
Prihvatio sam to.
Bili smo otvoreni i pošteni jedan prema drugom i shvatili smo da ćemo od
sada nadalje biti prijatelji.
Još jedna zadovoljavajuća posljedica uspjeha knjige bio je učinak koji je

imala na ponašanje ljudi prema prodavačima The Big Issuea i beskućnicima
općenito. Škole i sirotišta pisali su mi govoreći kako im je priča o Bobu i meni
pomogla da bolje razumiju neugodan položaj beskućnika.
Bob i ja bili smo na Facebooku i Twitteru. Činilo se da svakog dana

dobivamo poruke od nekoga tko objašnjava da više ne prolazi kraj prodavača
The Big Issuea. Mnogi su mi rekli da se sada uvijek s njima upuste u razgovor.
Znao sam da sam imao svojih poteškoća s časopisom, ali sam osjećao golem
ponos u tome. To je dobra institucija koja zaslužuje svačiju potporu, osobito u
ova mračna ekonomska vremena.
Na dubljoj razini, naša je priča, čini se, povezivala s ljudima koji se

suočavaju s teškim vremenom u svojim životima. Stotine njih pisale su mi ili
nas kontaktirale putem društvenih mreža. Neki su pročitali našu priču o
178
preživljavanju i iz nje izvukli vlastitu snagu. Drugi su prepoznali snagu koju

životinje posjeduju u liječenju ljudi. Ponovno, bio sam silno ponosan svaki put
kad sam primio takvu poruku. Nikada ni u milijun godina nisam očekivao da
ću dirnuti život neke osobe, a osobito ne tisuće njih.
Nekoliko ljudi malo se zanijelo i iskazalo neku vrstu obožavanja prema

Bobu i meni. Bob možda jest bio svetac, ali ja nisam, to je sigurno. Ne možeš
provesti desetljeće boreći se za svakodnevnu egzistenciju na ulicama Londona,
a da te okolina ne oblikuje. Ne možeš živjeti dobar komad svoga života ovisan
o heroinu, a da te takvo iskustvo ne ošteti. Bio sam rezultat svoje prošlosti.
Dakle, znao sam da će mi trebati mnogo vremena da izgladim grube rubove

svoje ličnosti. I nikada neću sasvim otresti svoju prošlost, uglavnom zato što će
uvijek iskrsnuti ljudi koji će me podsjetiti na moje izgubljene godine.
Medicinski, još sam uvijek nosio ožiljke svojih ovisničkih dvadesetih godina.
Kazna koju sam zadao svojemu tijelu i dalje će iznuđivati svoju cijenu. Ukratko,
sveti James od Tottenhama nije postojao. Nikad nije i nikada neće. Osoba koja
bez svake dvojbe jest postojala, međutim, bio je netko tko je dobio svoju drugu
priliku u životu i tko je bio odlučan zgrabiti je. I ako to ikada izgubim iz vida,
sad imam stalne podsjetnike zašto je ta druga prilika toliko važna.
Nedavno sam primio pismo gospođe iz male seoske zajednice u Walesu čija
je bliska prijateljica upravo izgubila svoju dugu bitku protiv raka. Gospođa je
našu knjigu dala svojoj prijateljici tijekom tih posljednjih dana. Bila je toliko
dirnuta njome da je, zauzvrat, dala primjerak mjesnom svećeniku. Tijekom
svog svečanog govora na prijateljičinu pogrebu u maloj seoskoj kapelici
svećenik je držao primjerak naše knjige pred cijelom kongregacijom.
Spomenuo je koliko je mnogo knjiga značila gospođi na kraju njezina života i
pohvalio naše »divno putovanje nade«. Bob i ja bili smo, rekao je, primjer snage
»vjere, nade i ljubavi«. Čitanje toga dirnulo me do potopa suza. Bilo je
nevjerojatno dirljivo. Danima mi se motalo po glavi.
Puno, previše godina te su dragocjene kvalitete — vjera, nada i ljubav —

bolno nedostajale u mom životu. Ali mi je tada zaokret vjere dao sve tri. Svaka
je bila utjelovljena u tom vragolastom, zaigranom, snalažljivom, povremeno
mrzovoljnom, ali uvijek posvećenom mačku koji mi je pomogao preokrenuti
život.
179
Bob mi je pomogao vratiti vjeru u sebe i svijet oko sebe. Pokazao mi je nadu
kad uistinu nisam vidio mnogo od nje. Najviše od svega dao mi je bezuvjetnu
ljubav koju svatko od nas treba.
Tijekom jednog od mojih televizijskih pojavljivanja na BBC-ju, voditelj mi

je postavio pitanje koje me isprva zbunilo.
»Što ćete učiniti kad Bob više ne bude tu?« upitao je.
Postao sam malo emocionalan na samu pomisao da ga izgubim, ali kad sam
se pribrao, odgovorio sam što sam poštenije mogao. Rekao sam da znam da
životinje ne žive jednako dugo kao ljudi, ali da ću voljeti svaki pojedini dan
koji sam podijelio s njim. A kad mu dođe vrijeme da ode, nastavit će živjeti u
knjigama za koje je bio nadahnuće.
To su možda bile najistinitije riječi koje sam ikada izgovorio.
Svijet kakav je bio prije nego što sam upoznao Boba činio se odbojnim,
okrutnim i, da, beznadnim mjestom. Svijet koji sam naučio gledati njegovim
očima sasvim je drugačiji. Bilo je razdoblja kad nisam mogao razlikovati jedan
dan od sljedećega. Sada volim svaki dan. Sretniji sam, zdraviji i ispunjeniji nego
što sam ikada bio. Za sada sam, barem, izmaknuo životu na ulicama. Ispred
sebe vidim jasan put.
Nemam pojma kamo će nas sljedeće odvesti naša pustolovina. Ali znam da
će, sve dok je i on tu, Bob biti u središtu svih dobrih stvari koje će se dogoditi.
On je moje društvo, moj najbolji prijatelj, moj učitelj i moja srodna duša. I on
će sve to i ostati. Uvijek.
180
Zahvale
Pisanje ove knjige bilo je suradnički posao i trebam zahvaliti timu

nevjerojatno nadarenih ljudi koji su mi pružili potporu i koji su mi pomogli da
je završim. Garry Jenkins bio mi je glavna ruka vodilja, vješto je izvlačio priče,
a zatim ih oblikovao u rukopis. U Hodderu moram zahvaliti Roweni Webb i
Maddy Price, zajedno s Ciarom Foley koja je uredila rukopis. Također bih želio
izdvojiti briljantne publicistkinje Emmu Knight, Kerry Hood i Emilie
Ferguson. Veliko hvala i Danu Williamsu za njegove izvanredne crteže. U
Aitken Alexanderu potpuno sam obvezan svojoj fantastičnoj agentici Mary
Pachnos, kao i timu Sally Riley, Nishti Hurry, Liv Stones i Matildi Forbes-
Watson. Također hvala Joaquimu Fernandesu u Aitken Alexanderu i
Raymondu Waltersu u R Walters & Co za njihovo neprocjenjivo vođenje i
pomoć. Bliže kući, želio bih zahvaliti svojim najboljim prijateljima Kitty i
Ronu, što su bili uz mene kroz prilično ludu godinu. Povremeno nije bilo lako,
ali su ostali nepokolebljivi i odani i dugujem im više nego što mogu reći.
Također bih želio zahvaliti svojoj majci i ocu za njihovu ljubav i potporu, ne
samo protekle godine, već tijekom mračnijih i težih ranijih godina kad sam bio,
znam, daleko od dobroga sina. Ne mogu propustiti ovu priliku, a da ne
zahvalim mnoštvu ljudi koji su mi pisali ili izravno ili putem društvenih mreža,
šaljući svoje dobre želje i dijeleći svoja iskustva. Dao sam sve od sebe da
odgovorim što je moguće većem broju ljudi, ali se nadam da mi se može
oprostiti što nisam odgovorio svakome od vas. Odgovori su, ponekad, bili
sveobuhvatni. Najviše od svega, naravno, želio bih zahvaliti malom momku
koji je i dalje moje stalno društvo. I dalje ne znam jesam li ja našao Boba ili je
on našao mene. Znam, međutim, da bih bez njega bio potpuno izgubljen.
James Bowen, London, svibanj 2013.
181
Za najnovije vijesti, priče i slike

Jamesa i Boba, slijedite ih na Twitteru na
www.twitter.com/streetcatbob,
ili posjetite njihovu Facebook stranicu na
www.facebook.com/streetcatbob.
182

James Bowen 2svijet Prema Bobu

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

James Bowen 2svijet Prema Bobu

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BalkanDownload

Svima onima koji svoje živote posvećuju pomaganju

beskućnicima i životinjama u nevolji.

1. Noćni čuvar ……………………………………………………...1

2. Novi trikovi …………………………………………………….11

4. Čudan par ………………………………………………………35

5. Duh na stubištu ………………………………………………...45

6. Inspektor za smeće ……………………………………………..53

7. Mačak na hokstonskom krovu ………………………………...63

8. Nitko nije tako slijep …………………………………………...75

9. Bobova velika noć vani ………………………………………...89

10. Priča o dva grada ……………………………………………....97

11. Dvije cool mačke …………………………………………..…113

12. Bobova radost ……………………………………………..….127

13. Državni neprijatelj br. 1 ………………………………..…….139

14. Ponos i predrasude ……………………………………..…….149

15. Onaj koji me spašava …………………………………………159

16. Doktor Bob ……………………………………………………173

17. Ulični instinkti ………………………………………………..181

18. Očekivanje Boba. ……………………………………………..191

Epilog – Uvijek ……………………………………………….199

Ima nečega u prisutnosti mačke . . .

koja, čini se, ima koristi od toga što je sama.

Kad bi se čovjeka moglo križati s mačkom, to bi popravilo

čovjeka, ali bi pokvarilo mačku.

Započelo je kad mi budilica nije zazvonila pa sam zaspao, što je značilo da

Bob je sjedio u svom uobičajenom položaju, napola spavajući na sjedištu do

Došli smo do stanice nasuprot novom gradilištu odakle su ledeni vjetrovi

Pokazalo se da ova uzbuna nije bila ništa ozbiljnije od pregrijanog motora,

je, usred mnogo gunđanja i prigovaranja, nas dvadesetak ostalo stajati na

Kao i obično, petominutni hod do našeg terena na stanici podzemne

Bobova trenutna reakcija bila je da se žestoko ritne, da se obrani od nje

»Nisam ga mislila uznemiriti,« rekla je.

Pomalo sam je žalio.

Bob se isprva skanjivao. Zatim se predomislio. Ali je na koncu popustio

»Ja jako žao, jako žao,« nastavljala je govoriti.

Kad smo se konačno oslobodili gospođe i stigli do stanice podzemne,

Uskoro sam ponovno postao frustriran.

Zlokobni, čelični oblaci lebdjeti su nad Londonom od sredine jutra i prije

Kao da se dan nije odvijao dovoljno loše, sredinom poslijepodneva mladi

Promet u Tottenhamu bio je jednako gust kao i ujutro te je autobus mogao

Probudio me osjećaj laganog tapkanja po nozi i osjećaj da brkovi lagano

»Što je?« rekao sam blago zlovoljno.

On je samo nakrivio glavu kao da pokazuje prema prednjoj strani autobusa.

»Oh, sranje,« rekao sam smjesta skočivši sa sjedala.

Pograbio sam svoju naprtnjaču i dodirnuo gumb u posljednji čas. Trideset

Na putu kući navratio sam do samoposluge na uglu naše ulice i kupio si

sam u Boba koji je zadovoljno dremuckao na svom omiljenom mjestu blizu

Pretpostavio sam da će to biti kratkotrajna veza. Činilo se da je lutalica pa

Duže od desetljeća bio sam ovisnik o drogi, spavao neudobno u vežama i

Nije to bilo jednostavno jedrenje, daleko od toga. To nikada nije

»Gdje bih dovraga, bio bez tebe, mali momče?«

Svi smo mi stvorenja od navika, a ni ja ni Bob se ne razlikujemo od svih drugih.

Onog trenutka kad se probudim i ustanem, on se iskobelja iz svog ležaja u

Ako to ne pridobije moju punu pažnju počinje proizvoditi drugačiju buku,

Tada lupka šapom u mom smjeru, zamalo kao da me gurka da prepoznam

Stalno držim paketić njegovih omiljenih zalogaja u ladici uz krevet. Ovisno

Jednog ljetnog jutra, primjerice, ležao sam na krevetu i gledao jutarnji TV

Odjednom se uspravio, skočio na krevet i, koristeći ga gotovo kao

Prostrijelio me pogledom kao da kaže »kvaritelj veselja«.

Uvijek sam bio zapanjen Bobovom brzinom, snagom i okretnošću. Netko

Započelo je samo Bobovim zabavljanjem ljudi. Volio se igrati pa sam donio

Smrzavanje stražnjice na ulicama baš i nije najbolja zabava tako da je moje