BIBLIOTEKA NAUČNO-FANTASTIČNIH ROMANA

Urednik
BRANKO GJURGJAN

1. knjiga

ARTHUR C. CLARKE
OSTAJEM NA MARSU

Za izdavača: LJUBO GRUBOR

IZDAVAČKO PODUZEĆE: »EPOHA«

ZAGREB, BOGOVIĆEVA UL. 3
 1

»A vi prvi put idete gore«, reče pilot naslonivši se lijeno na sjedalo, koje se micalo amo
tamo u ležištu. Bezbrižno stavi ruke na šiju, što nimalo ne ohrabri njegova putnika.
»Da«, odvrati Martin Gibson ne dižući pogled s kronometra, koji je otkucavao sekunde.
»To sam i mislio. U vašim pripovijestima nikad to niste točno opisali. Što će vam sve te
besmislice o onesvješćenju zbog ubrzanja. I zašto ljudi uopće pišu takve gluposti? To škodi
našem poslu!«
»Žao mi je«, odgovori Gibson. »No čini mi se, da vi govorite o mojim ranijim djelima. U
to doba još se nije putovalo u Svemir, pa sam morao dozvati maštu u pomoć.«
»Možda imate pravo«, nerado se složi pilot. Ni najmanje se nije obazirao na strojeve, iako
je trebalo uzletjeti za dvije minute. »Mora da se smiješno osjećate uoči ovog putovanja, o kome
ste toliko pisali, a tek ga sada prvi puta doživljavate.«
Gibson se sâm ne bi ovako izrazio, ali on je mogao shvatiti i tuđe mišljenje. Tuceti
njegovih heroja i zlikovaca, kao hipnotizirani promatrali su nemilosrdnu kazaljku za sekunde
očekujući, da ih rakete odbace u neizmjernost. A sada, kao što to uvijek biva, kad se dugo čeka,
stvarnost je dostigla maštu. U njegovoj vlastitoj budućnosti ista ga stvar očekuje za devedeset
sekunda. Da, bilo je to smiješno, pravi primjer poetske pravde.
Pilot ga letimično pogleda, pa se – videći, kakvi ga osjećaji prozirniju – vedro nasmiješi.
»Nemojte dopustiti, da vas preplaše vlastite priče. Ja sam jednom, za okladu uzletio
stojeći, iako je to bio prokleto glup pothvat.«
»Pa ja se ne bojim«, odgovori Gibson, ali glas ga je odavao.
»Hm«, promrmlja pilot i udostoji se da pogleda na sat. Kazalo za sekunde trebalo je da
učini još jedan krug. »Čemu se onda tako držite za stolac. Svinut ćete ga, učinjen je od beryl-
mangana. «
Gibson se sramežljivo opusti. Nadao se, da će nekako smisliti odgovore za takvu
situaciju, ali oni nisu zvučili nimalo vjerodostojno.
»Naravno, to ne bi bilo ugodno, kad bi trajalo više od nekoliko minuta«, još je uvijek
bezbrižno govorio pilot, ali je Gibson ipak primijetio, da oštro motri ploču s instrumentima. »Ah,
evo, sisaljke za gorivo već rade. Nemojte se uzrujavati, kad okomito uzletimo, i kad se počnu
događati čudne stvari; pustite samo sjedalicu, da se ljulja kako joj drago. Zatvorite oči, ako vam
to pomaže. Čujete li, pogonske rakete već rade. Treba nam deset sekunda, da dobijemo pun zalet.
U tome nema ničeg neugodnog osim buke. Vi se jednostavno morate pomiriti s time. KAŽEM
VAM, VI SE JEDNOSTAVNO MORATE POMIRITI S TIME.«
No Martin Gibson nije učinio ništa slična. On je već slatko skliznuo u nesvjesticu i to pri
akceleraciji koja još nije prešla brzinu kućnog dizala.
Došao je k sebi tek nakon nekoliko minuta, odnosno nakon gotovo tisuću kilometara, i
pomalo se sam sebe stidio. Jedna sunčeva zraka sjala mu je ravno u lice, pa je shvatio, da je
zaštitni kapak, zacijelo skliznuo u stranu. Iako sjajno, svijetlo nije bilo tako nepodnošljivo
žestoko, kao što je očekivao; naknadno je opazio, da je ono samo djelomično prodiralo kroz
tamno obojeno staklo.
Pogleda pilota, koji je, nagnut nad pločom s instrumentima, marno ispisivao dnevnik. Sve
je bilo tiho, samo se od vremena na vrijeme čuo čudnovat, prigušen prasak, kao sićušna
eksplozija, a to je Gibsona zabrinjavalo. Uljudno se nakašlja, da najavi svoj povratak svijesti, pa
upita pilota, odakle ti zvukovi.
 »Toplinska stezanja u strojevima«, odvrati mu ovaj kratko. »Oni se okreću pet tisuća puta
u minuti i zbog toga se moraju vrlo brzo hladiti. Da li vam je bolje?«
»Dobro mi je«, odgovori Gibson, a tako se i osjećao. »Mogu li ustati?«
Psihološki on je bio sasvim utučen. Kasnije se oporavio, ali se još uvijek nesigurno
osjećao, iako toga ni sam nije bio svjestan.
»Ako baš želite« – reče pilot sumnjičavo. »Ali pazite, uhvatite se za nešto čvrsto.«
Gibsona prožme čaroban osjećaj sreće. Došao je trenutak, koji je čekao čitavog života.
Bio je u Svemiru! Šteta što je propustio uzlijetanje, ali on će sve ispraviti, kad bude pisao o tome.
Na udaljenosti od tisuću kilometara Zemlja još uvijek izgledaše veoma velika. Ipak on
osjeti neku vrst razočaranja. Uskoro shvati, zašto je tako. On je vidio nekoliko stotina fotografija
i filmova o Zemlji snimljenih s raketa, te je iznenađenje bilo pokvareno, jer je točno znao, što
treba očekivati. Bile su tu neizbježne hrpe oblaka na sporom putovanju oko svijeta. U središtu
Zemljina diska oštro su se ocrtavale granice između kopna i mora, vidjelo se bezbrojno mnoštvo
najsitnijih pojedinosti. Međutim, prema obzorju to se gubilo u sve gušćoj magli. Čak i u presjeku,
duboko dolje ispod njega, gdje se pružao jasan pogled, veći dio oblika jedva se mogao
prepoznati, i zato su postali bez značenja. Meteorolog bi, bez sumnje, pao u zanos oduševljen
živom meteorološkom kartom, koja se rasprostirala pod njima – no većina je meteorologa već
ionako bila u svemirskim stanicama, a ondje im se pružao još bolji vidik. Gibson se uskoro umori
tražeći gradove i ostala djela ljudskih ruku. Čovjeka je otrežnjavala pomisao, da ljudska
civilizacija u tisuće godina nije uzrokovala bitnijih promjena panorame.
Zatim se poče osvrtati na zvijezde i tu ga dočeka drugo razočaranje. One bijahu tu, na
stotine njih, blijede i bezbojne, tek puste prikaze onih do sljepila sjajnih mirijada, koje je
očekivao. Krivnja je bila u tamnom staklu okna; u namjeri da podjarmi Sunce, ono je lišilo
zvijezde njihova blistava sjaja.
Gibson osjeti neku neodređenu zlovolju. Samo je jedna stvar ispala onakva, kako ju je
očekivao. Osjećaj lebdenja, osjećaj da se pukim oslanjanjem prsta o jedan zid može odbaciti do
drugog zida kabine, oduševljavao ga je upravo onako, kako se nadao. Prostorije su nažalost bile
suviše stiješnjene za bilo kakve nadobudne pokuse. Osjećaj da čovjek nema težine prenosio je u
divno stanje, kao u bajci, pogotovu otkad su otkrivene droge, koje su organe ravnoteže stavljale u
nepokretnost, pa je svemirska bolest već pripadala prošlosti. To ga je od svega srca radovalo.
Kako li su samo trpjeli njegovi junaci! I njegove junakinje, po svoj prilici, iako se to nikad nije
spominjalo. Sjećao se prvog leta Rabina Blaka u prvobitnom izdanju »Prašine Marsa«. Kad je to
pisao, bio je pod snažnim utjecajem D. H. Lawrenca.1 Uostalom, bilo bi veoma zanimljivo, kad bi
se jednog dana sastavio popis autora, pod čijim utjecajem nije bio u bilo koje doba svoje
književne karijere.
Izvan svake je sumnje, da Lawrence veličanstveno opisuje fizičke osjećaje. Gibson je
potpuno promišljeno pošao, da ga porazi na njegovu vlastitom tlu. Čitavo jedno poglavlje
posvetio je svemirskoj bolesti i opisao sve njezine simptome: najprije nagovještaje mučnine, koja
se ponekad mogla spriječiti snagom volje, zatim podzemna komešanja, koje čak ni najveći
optimisti nisu mogli zanijekati, vulkanske kataklizme konačnih stanja i krajnje, spasonosno
iscrpljenje.
To je poglavlje bilo remek-djelo snažnog realizma. Prava je šteta, što su izdavači, s
obzirom na neki osjetljivi klub »Prijatelja Mjeseca« tražili, da se izbaci. Mnogo je truda uložio u
to poglavlje; dok je pisao, on je zaista proživljavao sve te osjećaje. Štoviše i sada...
*   *   *

»Veoma me čudi«, reče dežurni liječnik, kad je, sad već smireni pisac, dolebdio kroz
zračnu pretkomoru. »Odlično je podnio sve zdravstvene testove, a zacijelo je primio uobičajene
injekcije prije nego što je napustio Zemlju. Mora da je psihosomatičan.«
»Ne tiče me se, što je s njim«, jadao se gorko pilot, dok je grupa kretala u srce Svemirske
stanice br. 1. »Pitam se samo, tko će oprati moj brod?«
Nitko nije bio osobito sklon da odgovori na to pitanje, koje je vapilo iz dna pilotova srca,
a najmanje od svih Martin Gibson. Pisac je jedva bio svjestan bijelih zidova, što su se nejasno
ocrtavali u njegovu vidnom krugu. Zatim mu se polako počne vraćati osjećaj težine, a blagi žar
prožme mu udove. Napokon postade potpuno svjestan okoline. Nalazio se u nekoj bolničkoj sobi,
a čitava baterija infracrvenih svjetiljaka obasjavala ga je sjajnom toplinom, koja je kroz tijelo
prodirala sve do kostiju, i koja ga je omlitavila.
»Dakle«, reče dežurni liječnik.
Gibson se blijedo smješkao.
»Žao mi je, što je došlo do toga. Hoće li se ponoviti?«
»Ni sam ne znam, kako vam se to i prvi puta dogodilo. To je potpuno neuobičajeno. Mi
pretpostavljamo, da je djelovanje droga, kojima sada raspolažemo, bez griješke.«
»Čini mi se, da je to moja vlastita pogreška«, ispriča se Gibson. »Vidite, u mene je vrlo
snažna mašta. Počeo sam naprosto razmišljati o simptomima svemirske bolesti, i to potpuno
objektivno, ali prije nego sam shvatio...«
»Hajde, prestanite«, oštro naredi liječnik, »inače, morat ćemo vas smjesta vratiti na
Zemlju. Ako želite na Mars, ne smijete izvoditi takve stvari. Kako ćete onda izgledati nakon
tromjesečnog putovanja?«
Gibsonovo izmučeno tijelo zatrese se u drhtaju. No on se hitro oporavljao, pa je mora
proteklih sati već pomalo padala u zaborav.
»Sve će biti u redu«, obeća on, »nego, pustite me iz ove sparne pećnice, prije nego se
skuham.«
Iako malo nesiguran, on se uspravi. Tu, u Svemiru, nakon povratka normalne težine
osjećao se čudno. Tada se dosjeti, da se Svemirska stanica br. 1 okreće oko svoje osi. Nastambe
su bile sagrađene oko vanjskih zidova, tako da je centrifugalna sila dočaravala silu teže.
Velika pustolovina, mislio je mirno, nije baš dobro počela. Međutim, odlučio je, kako ne
će dopustiti, da ga nemilosrdno vrate kući. Nije se radilo samo o njegovoj taštini: povratak bi
učinio loš dojam na javnost, i ugled bi mu opao. Stresao se na samu predodžbu ovakvih naslova:
GIBSON NADRLJAO. SVEMIRSKA BOLEST IZBACILA PISCA ASTRONAUTIČARA IZ
STROJA. Čak bi se i trijezni tjednici našalili s njegovim slučajem, a o »Timu« da se i ne govori.
Ne, na to nije smio ni pomisliti.
»Sva je sreća, što nam je preostalo dvanaest sati do odlaska broda«, reče dežurni liječnik.
»Prije nego vam izdam zdravstveno uvjerenje povest ću vas u odjel nul-gravitacije, da vidimo,
kako ćete se snaći.«
Gibson se složi, da je to dobra ideja. Dosada nikad nije ozbiljno razmišljao, da bi to
putovanje moglo postati ne samo neudobno, već i opasno, a sebe je oduvijek smatrao potpuno
sposobnim za taj pothvat. Možete se smijati svemirskoj bolesti, dok je... sami ne iskušate. Nakon
toga ona vam se čini potpuno drugačijom.
Unutrašnja stanica, ili kako su je obično nazivali – Svemirska stanica br. 1 – bila je na
visini od upravo 2000 kilometara iznad Zemlje, i obilazila je planetu svaka dva sata. Bijaše to
prva čovjekova stepenica na putu prema zvijezdama, pa iako više nije bila tehnički nužno
potrebna za svemirski let, igrala je znatnu ulogu u rentabilnosti međuplanetarnog putovanja. Sva
su putovanja na Mjesec i planete ovdje počinjala; glomazni atomski brodovi lebdjeli su uzduž
ove Zemljine predstraže, dok su se tereti s majčice Zemlje tovarili u brodska skladišta. Rakete,
pokretane kemijskim gorivom, koje su saobraćale po sistemu skela, vezivale su stanicu s
planetom ispod nje, jer je zakonom bio zabranjen svaki promet atomskih vozila do visine od
tisuću kilometara iznad Zemlje. Neki su čak smatrali, da je i ova granica sigurnosti nepodesna,
zato što bi radioaktivna eksplozija bilo kakve jedinice nuklearnog pogona, za nepunu minutu
ispunila čitav taj prostor.
Svemirska stanica br. 1 nastala je za proteklih godina procesom dodavanja, tako da je
njezini prvobitni projektanti više uopće ne bi prepoznali. Oko središnje kuglaste jezgre sakupili
su se opservatoriji, laboratoriji za veze s fantastičnim sistemima radio-antena i čitava zavrzlama
naučne opreme, u kojoj se mogao snaći samo stručnjak. Uprkos svim tim dodacima, glavna se
zadaća umjetnog mjeseca sastojala u tome, da opskrbi svježim gorivom male brodove, kojima je
čovjek izazivao bezgraničnu osamljenost Sunčeva sistema.
»Sigurni ste, da vam je sada dobro?« upita liječnik Gibsona, dok je ovaj izvodio pokuse
nogama.
»Čini mi se«, odgovori on ne predajući se.
»Dođite onda u čekaonicu, da nešto popijete – nešto fino, toplo«, doda liječnik, da
izbjegne nesporazum. »Sjednite, čitajte novine i pričekajte pola sata, dok odlučimo, što ćemo s
vama.«
To je bio vrhunac! Gibson se sada nalazio na dvije tisuće kilometara iznad Zemlje, svuda
oko njega treperile su zvijezde, pa ipak, prisiliše ga da sjedi u nekakvoj najobičnijoj zubarskoj
čekaonici i da pijucka slatki... čaj! U prostoriji nije bilo prozora, možda zato, što bi pogled na
nebesa, što se žurno okreću, loše djelovao na rad liječnika. Da ubije vrijeme, ne preostade mu
ništa drugo nego da preleti hrpu časopisa, koje je već čitao, i s kojima bijaše vrlo teško baratati,
zato što su to bila ultralaka izdanja, štampana vjerojatno na cigaretnom papiru. Na sreću, pronađe
stari primjerak nekog časopisa sa jednom svojom pričom. Bilo je to tiskano još odavno, tako da je
potpuno zaboravio, kraj priče, i to ga usreći do liječnikova povratka.
»Puls vam je, čini se, normalan«, nerado reče dežurni liječnik. »Pođimo sada u sobu nul-
gravitacije. Samo me slijedite i ne čudite se onome, što će se događati.«
Nakon te zagonetne opaske on povede Gibsona u neki prostran, jarko osvijetljen hodnik,
koji kao da je od mjesta, gdje su stajali, zaokretao prema gore, u obadva smjera. Gibson nije imao
vremena da prouči taj fenomen, jer liječnik otvori neka pokrajna vrata te se uputi uz metalne
stepenice. Pisac automatski pođe nekoliko koraka za njim, a zatim postade svjestan nečega, što se
nalazilo nad njim, pa se zaustavi i nehotice u čudu uzvikne.
Neposredno ispod njegovih nogu nagib stepenica iznosio je pristojnih 45 stupnjeva, no
ubrzo je postajao sve strmiji, da se nakon nepunih dvanaestak metara stepenice uspnu vertikalno.
Nakon toga, a taj bi prizor mučno djelovao na svakoga, tko bi se prvi put pred njim našao,
stubište je bez ikakva obzira raslo, sve dok se stepenice nisu nadvile nad njim i napokon se
izgubile iz vida, iznad i iza njega.
Na njegov uzvik liječnik se osvrnu i ohrabrujući nasmije.
»Ne vjerujte vlastitim očima«, reče. »Pođite i pogledajte, kako je to lako.«
Oklijevajući, Gibson krenu za njim. U to shvati, da su se događale dvije čudnovate stvari.
Prvo – osjećao se sve lakšim, a drugo – uprkos tome, što su stepenice očito postajale sve strmije,
nagib neposredno ispod njega stalno je iznosio 45 stupnjeva. Zapravo i sam se vertikalni smjer
stepenica lagano naginjao, kako se uspinjao, tako da se – uprkos sve većem zavoju – strmina
stubišta nije mijenjala.
Ubrzo Gibson sam sebi objasni zagonetku. Prividnu gravitaciju imalo se pripisati
centrifugalnoj sili, koja je nastajala, dok se stanica vrtjela polako oko svoje osi. Što se on više
približavao središtu, to se sila smanjivala do nule. I samo stubište zaokretalo je prema osi u nekoj
spiralnoj krivulji – nekad je znao i matematičko ime te krivulje – tako da je nagib ispod nogu
ostajao postojan, uprkos radijalnom polju gravitacije. Ljudi, koji su živjeli u svemirskim
stanicama, brzo su se privikavali na takve pojave, štoviše, kad bi se vratili na Zemlju, normalne
stepenice izgledale su im isto tako neobične.
A kad su se ispeli na kraj stepenica, pisac više nije imao stvarnog osjećaja za »gore« i
»dolje«. Našli su se u dugoj i praznoj valjkastoj prostoriji, koja je bila isprekrižana užetima, a iz
udaljenog ugla, kroz okno, palila je zraka sunca. Gibson primijeti, da se zraka postojano kreće
preko metalnih zidova kao kakav reflektor, te na čas nestaje, a zatim zasja sa drugog prozora. To
je bio prvi znak, kojim su Gibsonu njegova osjetila najavila, kako zapažaju činjenicu, da se
Stanica zaista okreće oko svoje osi. Otada je on grubo mjerio trajanje vrtnje prema tome, koliko
je vremena sunčanoj svjetlosti trebalo, da se vrati u početni položaj. »Dan« ovoga malog
umjetnog svijeta trajao je; manje od 10 sekunda, no i to je bilo dovoljno, da se na njegovim
vanjskim zidovima stekne osjećaj gravitacije.
Pedalj po pedalj, osjećajući se kao pauk u mreži, Gibson se uz pomoć konopaca kretao za
liječnikom. Tegleći sami sebe kroz zrakoprazan prostor, oni stigoše do promatračnice, koja se
nalazila na vrhu neke vrsti dimnjaka, iz kojega su stršile osi Stanice. Otuda im se pružao jasan
pregled njezine opreme i uređaja, a gotovo neograničen bio je i vidik prema zvijezdama.
»Ostavit ću vas ovdje nekoliko trenutaka«, reče liječnik. »Imate tu što da gledate i mogli
biste se sasvim ugodno osjećati. Ako ne bude tako, eh onda – sjetite se, da vas na dnu stepenica
čeka normalna gravitacija!«
Da, mislio je Gibson, a isto tako i povratak na Zemlju prvom raketom. No on je odlučio,
da izdrži test i da dobije potvrdu o zdravstvenom stanju.
Bilo je gotovo nemoguće pomiriti se sa činjenicom, da se Svemirska stanica okreće, a ne
Sunce i zvijezde; u to je morao vjerovati, odnosno sam sebe uvjeriti svjesnim naporom volje.
Zvijezde su se okretale tako brzo, da su se tek one sjajnije mogle razabrati, a Sunce je, kad se
Gibson osmjelio da ga pogleda krajem oka, bio zlatan komet, koji je prelijetao nebo svakih pet
sekunda. Pomoću ovako Ubrzanog toka prirodnih pojava bilo je lako shvatiti, zašto drevni ljudi
nisu vjerovali, da se Zemlja okreće, i zašto su sva kretanja pripisivali vrtnji nebeske sfere.
Djelomično sakrivena masom Stanice, Zemlja je bila nalik velikom polumjesecu, što se
ispriječio preko polovice neba. On je polako rastao, dok se Stanica kretala po svojoj putanji oko
Zemlje; za četrdesetak minuta bit će pun, sat nakon toga postat će potpuno nevidljiv – jedno crno
polje prekrit će Sunce, dok Stanica bude prolazila njegov Ugao sjene. Zemlja će proći kroz sve
faze, od mlađa do punog mjeseca i natrag, točno za dva sata. Kad je čovjek razmišljao o tim
pojavama, gubio je osjećaj vremena; uobičajene podjele na dane i noći, mjesece i godišnja doba,
ovdje bijahu bez ikakva značenja.
Na udaljenosti od po prilici jednog kilometra od Stanice, tri svemirska broda, što su
upravo bili »u luci«, kretali su se njenom putanjom, iako ničim uz Stanicu nisu bili vezani. Jedan
od njih bila je mala raketa u obliku strijele, koja je Gibsona uz toliko napora i neudobnosti prije
jednog sata dovela sa Zemlje. Drugi je bio teretni brod, od otprilike tisuću tona nosivosti, koji je
saobraćao s Mjesecom. A treći, to je naravno bio Ares, koji je blistao u svom sjaju boje aluminija.
Gibson zapravo nikad nije prežalio lijepe svemirske brodove aerodinamične linije, san
ranog dvadesetog stoljeća. Svemirski brodovi u obliku dviju blistavih, međusobno povezanih
lopta nisu mu se sviđali; ma da ih je svijet prihvatio, on se s njima nije mogao pomiriti. Jasno,
bile su mu poznate nepobitne prednosti ovakve gradnje. Nije bilo nikakve potrebe za
aerodinamičnu liniju, kad brod nikada nije ni ulazio u bilo kakvu atmosferu. Zbog toga se i nacrt
jedino usklađivao sa zahtjevima građe i uređaja. Budući da su se jako radioaktivna prijevozna
sredstva morala kretati što je moguće dalje od nastanjenih mjesta, rješenje u obliku dvostruke
kugle i dugog valjka, što ih je povezivao, pokazalo se najjednostavnijim.
Bilo je to, po Gibsonovu mišljenju, ujedno i najružnije rješenje, iako se jedva tko zbog
toga brinuo, zato što će Ares praktično čitav svoj život provesti duboko u Svemiru, gdje će ga
promatrati jedino Zvijezde. Sada je Ares već vjerojatno bio uzeo gorivo, pa je čekao točno
proračunan trenutak, da motori ožive, i da se brod – napustivši putanju, u kojoj se dosad kretao i
u kojoj je proveo prve dane svoga postojanja – vine dugačkom hiperbolom prema Marsu.
A kad se to bude zbivalo, on će se već nalaziti na njemu, da se napokon upusti u davno
očekivanu pustolovinu, za koju nikada nije vjerovao da će je zaista doživjeti.
 2

Kapetanov ured na Aresu nije mogao primiti više od tri čovjeka, dok je djelovala
gravitacija. Međutim, kad je brod bio u prostoru slobodnom od djelovanja sile teže, u njemu
bijaše dovoljno mjesta za šestoricu, a sedmi je, po želji, mogao hodati po zidovima ili po stropu.
U grupi, koja se pod nadrealističkim uglovima skupila oko kapetana Nordena, svi su osim
jednoga već putovali Svemirom i znali su, što se od njih očekuje. Pa ipak. Nije to bio običan
skup. Prvo putovanje svakoga novog svemirskog broda posebna je svečanost. Osim toga, Ares je
uspostavljao novu prugu. On je bio dosad prvi svemirski brod, koji je sagrađen samo za prijevoz
putnika. Kad bude u punom pogonu, njime će putovati trideset članova posade i oko sto pedeset
putnika, uz pomalo spartansku udobnost. Na prvom putovanju omjer bijaše obrnut, i sada su
šestorica članova posade očekivali jedinog putnika.
»Nije mi još sasvim jasno«, reče Owen Bradley, stručnjak za elektroniku, »što ćemo s tim
momkom, kad stigne ovamo«. »Čija li je uopće bila ta mudra ideja?«
»I ja sam upravo o tom razmišljao«, odvrati kapetan Norden gladeći rukama tjeme, gdje
se još prije nekoliko dana nalazila njegova bujna plava kosa. Svemirski brodovi rijetko vode sa
sobom stručne brijače. Iako se na njima uvijek nađe mnoštvo žustrih amatera, svatko želi
odgoditi koban dan šišanja, što je duže moguće. »Vi ste svi, naravno, čuli za g. Gibsona.«
Ova je primjedba izazvala svu silu odgovora, od kojih neki nisu izražavali osobito
poštovanje.
»Po mome mišljenju, njegove su pripovijesti dosadne«, primijeti dr. Scott, »osobito one
novije. ‘Marsova prašina’ nije bila tako loša, no ona je danas potpuno zastarjela.«
»Glupost«, promrmlja astrogator Mackay, »novija su mu djela mnogo bolja, pogotovu
otkad se Gibson zanima osnovnim pitanjima i otkad se okanio senzacionalizma.«
Provala gnjeva maloga, blagog, tihog Scotta začudila je sve prisutne. Prije nego je itko
uspio da nastavi, prekide ih kapetan Norden.
»Niste izabrali trenutak, da se bavite književnom kritikom, ako nemate ništa protiv. Bit će
i zato vremena. Slušajte, Udruženje za svemirsku plovidbu želi, da vam već u početku objasnim
dvije tri stvari. G. Gibson veoma je važna osoba, odličan gost, koji je pozvan na ovaj izlet, da bi
kasnije o tome napisao knjigu. Ne radi se o reklamnom triku.«
»Ni u kom slučaju«, sarkastično upadne Bradley. »Naravno, Udruženje se nada, da
njegovi budući klijenti ne će biti, hm... obeshrabreni onim, što pročitaju. Ali, i kad to ostavimo po
strani, ostaje činjenica, da mi pravimo historiju; naše putovanje treba da bude pošteno opisano.
Stoga pokušajte, da se – barem za neko vrijeme – pristojno ponašate. Gibson će prodati najmanje
pola milijuna primjeraka svoje knjige... Vaš budući ugled možda ovisi o vašem vladanju za
slijedeća tri mjeseca!«
»Zvuči kao opasna ucjena«, reče Bradley.
»Shvati to, kako hoćeš«, nastavi veselo Norden. »Ja ću objasniti Gibsonu neka ne
očekuje, da bude poslužen, kao što će to biti kasnije, kad dobijemo kuhare i konobare, i tko zna,
što još sve ne. On će to razumjeti i ne će svakog jutra čekati, da mu se doručak donese u krevet.«
»Hoće li pomagati pri pranju suđa?« upita netko praktičan.
Norden nije stigao da se pozabavi tim problemom društvene etikete, jer se odjednom začu
neko zujanje iz odjela za veze, a u zvučniku se javi glas.
»Stanica 1 zove Ares – vaš putnik stiže.«
Norden okrenu prekidač i odgovori: »U redu, čekamo.« Zatim se obrati momčadi.
 »Kad ugleda sve te ošišane glave, taj će jadnik pomisliti, da je stigao na promociju na
nekom srednjovjekovnom sveučilištu. Jimmy, ti ga dočekaj, pomogni mu da prođe kroz
pretkomoru, kad pomoćni brod pristane.«
Martin Gibson bijaše već sasvim dobro raspoložen, jer se riješio prve velike prepreke –
dežurnog liječnika u Svemirskoj stanici 1. Gubitak težine, čim je napustio Stanicu, i, kratak put
pomoćnim brodom pokretanim komprimiranim zrakom nije mu pokvario raspoloženje. Ono, što
je ugledao na samom ulasku u kabinu kapetana Nordena, smjesta ga vrati u prijašnje mučno
stanje. Čak kad uopće nije djelovala gravitacija, bilo je ugodnije pomišljati, da je u kabini nešto
određeno kao »gore«. Po navici se zbog toga pretpostavljalo, da će stolice i stolovi biti na
suprotnoj površini, t. j. na podu. Na nesreću, većina je odlučila drugačije, i tako su dva člana
momčadi visjela poput stalaktita sa »stropa«, dok, su se druga dva odmarali u sasvim
proizvoljnim položajima u zraku. Gibsonu se činilo, da samo kapetan stoji onako, kako treba. A
da dojam bude još gori, ovi ljudi, inače sasvim pristojna izgleda, zbog obrijanih glava djelovali su
sablasno, pa je cijela slika izgledala kao porodični sastanak u Drakulinu dvorcu.
Nasta kratka stanka. Momčad je proučavala Gibsona. Pisca su svi odmah prepoznali. Već
od prvog bestsellera »Grmljavina u zoru«, koji se pojavio prije dvadesetak godina, njegovo je lice
bilo poznato u javnosti. Bio je on bucmast čovječuljak oštrih crta lica, nešto ispod četrdeset i
pete, a njegov glas iznenađivao je dubinom, i zvučnošću.
Kapetan Norden poče predstavljati slijeva nadesno. »To je moj tehničar, poručnik Hilton,
a ovo dr. Mackay, naš navigator. On ima doktorat, ali nije liječnik kao naš dr. Scott. Poručnik
Bradley stručnjak je za elektroniku, a Jimmy Spencer, koga ste upoznali na ulazu, prinova je i
namjerava da postane kapetan, kad odraste.«
Gibson promatraše malu grupu pomalo iznenađeno. Bilo ih je vrlo malo: pet muškaraca i
mladić. Mora da su mu se misli odrazile i na licu, jer se kapetan Norden nasmija, pa nastavi.
»Nema nas mnogo, zar ne? Ali treba da se sjetite, da je brod uglavnom automatiziran.
Osim toga u Svemiru se nikad ništa i ne događa. Kad započne redovna putnička plovidba, dobit
ćemo posadu od trideset ljudi... Na ovom putovanju natovareni smo teretom, tako da zapravo
putujemo kao brzi teretni brod.
Gibson je pažljivo promatrao ove ljude, njegovo jedino društvo u slijedeća tri mjeseca.
Prvi dojam – obično nije imao povjerenja u utiske na prvi pogled, iako se uvijek trudio, da ih,
stekne – mogao bi se nazvati čuđenjem zbog toga, što su izgledali kao sasvim obični ljudi.
Naravno, izuzevši nevažne stvari, kao što je bio čudnovat položaj pojedinaca privremena
ćelavost. Ni po čemu nije se moglo pogoditi, da se bave bilo kakvim romantičnijim zanatom, koji
je izmišljen na svijetu, otkad su posljednji kauboji trampili svoje bijedne konjiće za helikoptere.
Na znak, koji Gibson nije ni primijetio, svi se oproste i izađu, izbacujući sami sebe
divnom točnošću i bez ikakva napora kroz otvorena vrata. Kapetan Norden sjedne nazad na stolac
i ponudi Gibsonu cigaretu. Pisac sumnjičavo prihvati ponudu.
»Ne branite pušenje?« upita kapetana. »Zar time ne trošite kisik?«
»Pa svi bi se pobunili«, smijao se Norden, »kad bih im zabranio, da tri mjeseca ne puše, a
osim toga potrošak kisika pritom je neznatan.«
Kapetan Norden ne pristaje u očekivani kalup, nujno je razmišljao Gibson. Prema
najboljim ili barem prema najpopularnijim književnim tradicijama, kapetan velikoga svemirskog
broda treba biti sijed, smion veteran, koji je pola svoga života proživio u eteru i koji je poznavao
Sunčev sistem i njegove putove kao džep svojih starih hlača. Osim toga on bi morao biti vrlo
strog oficir, a kad bi naređivao, podčinjeni bi imali stati u stav mirno i – što baš ne bi bilo lako pri
nul-gravitaciji, zatim ukočeno pozdraviti, te odmarširati vojničkim korakom, što bi pod danim
uvjetima, bilo još teže.
 Umjesto svega toga, kapetan Aresa imao je zacijelo manje od četrdeset godina i moglo bi
ga se mirno usporediti s kakvim prosječnim poslovnim čovjekom. Što se tiče strogosti – Gibson
do sada nije primijetio ni traga ma kakve discipline. Kasnije je shvatio, da taj dojam nije bio
sasvim točan. Na Aresu je jedino vladala nepovrediva samodisciplina; uostalom to je bila jedina
moguća vrsta discipline među ovakvim sojem ljudi.
»Tako, vi još nikad niste bili u Svemiru«, reče Norden pogledavši zamišljeno putnika.
»Žao mi je, nisam. Nekoliko puta pokušavao sam da se ubacim na putovanje na Mjesec,
no to mi nije pošlo za rukom, jer se onamo može samo službeno. Velika je šteta, što je putovanje
u Svemir još uvijek tako prokleto skupo.«
Norden se smješkao. »Ares će vjerojatno pridonijeti, da se to izmijeni. Moram da kažem,
doda on, da, ste uspjeli napisati dosta, toga o ovoj temi, hm... iako ste raspolagali vrlo malim
praktičnim iskustvom.«
»Je l’ de«, reče bezbrižno Gibson pokušavši da se nasmije. »Općenito se misli, kako
autori treba da dožive sve ono, što opisuju u knjigama. To je zabluda. Dok sam bio mlađi, čitao
sam sve, što mi je došlo u ruke o temi svemirskog putovanja i trudio se, da dadem mojim djelima
pravu boju sredine, u kojoj se odvijaju. Ne zaboravite, da sam sve međuplanetarne romane pisao
u mladosti, dok sam kasnije jedva doticao tu temu. Čudno je, da ljudi uopće povezuju moje ime s
temama Svemira.«
Norden se pitao, koliko je piščeva skromnost bila iskrena. Gibson je zacijelo savršeno
dobro znao, da su ga proslavili romani o svemirskim putovanjima, a to je i potaklo Udruženje, da
ga pozove na ovaj izlet. Norden shvati, da je situacija pružala izvanredne mogućnosti za zabavu.
No s tim je trebalo počekati; u međuvremenu on će ovog »suhozemca« uputiti u kolotečinu života
na Aresu i u njegov mali svijet.
»Držimo se normalnog Zemljina vremena po Greenwichu, i »noću« se obustavlja svaka
djelatnost. Nema noćnih dežurstava kao nekad. Brod se pod kontrolom instrumenata kreće i dok
mi spavamo, pa ne moramo neprestano biti na dužnosti. To je jedan od razloga, zbog kojega
imamo tako malobrojnu posadu. Budući da na ovom putovanju raspolažemo s dosta prostora, to
je svatko dobio zasebnu kabinu. Vaša soba zasada je jedina opremljena za putnike. Nadam se, da
će vam biti ugodna. Da li je vaša prtljaga na brodu? Koliko su vam dopustili da ponesete?«
»Stotinu kilograma. Zasada se nalazi u pretkomori.«
»Stotinu, kilograma?« Norden jedva prikri čuđenje. Taj momak kao da namjerava
emigrirati! Mora da je ponio čitavo porodično nasljedstvo sa sobom. Kao pravi astronautičar,
Norden se užasavao nad suviškom tereta i bio je uvjeren, da Gibson nosi svu silu
nepotrebnih tričarija. No, ako je Udruženje to već odobrilo, i ako nije prevršio dopuštenu težinu,
on nije imao što da se buni.
»Dozvat ću Jimmyja, da vas povede u kabinu. Na ovom putovanju on je naša »djevojka za
sve«. Radi, da bi platio sebi put i da ponešto nauči o letenju Svemirom. Mnogi od nas počinju
tako, da za vrijeme školskih praznika učine izlet na Mjesec. Jimmy je bistar momak. Već je
diplomirao.«
Gibson je već smatrao sasvim prirodnim, da i brodski »mali« ima diplomu. Pođe s
Jimmyjem, koji kao da je bio malo zbunjen njegovom prisutnošću, u odio za putnike.
Reprezentativna kabina, koju su dodijelili Gibsonu, bila je malena, ali dobro projektirana i
ukusno namještena. Podesna rasvjeta i zidovi s ogledalima stvarali su utisak, da je mnogo veća, a
krevet za sklapanje preko »dana« okretao se i služio kao stol. Vrlo je malo stvari podsjećalo na
odsutnost gravitacije; bilo je poduzeto sve, da se putnik osjeća kao kod kuće.
Čitav slijedeći sat Gibson je sređivao svoje stvari i iskušavao sobne uređaje. Najviše mu
se svidjelo ogledalo za brijanje, koje se na pritisak dugmeta pretvaralo u okno s izgledom prema
zvijezdama. Pitao se, kako je to bilo udešeno. Napokon je sve spremio na svoje mjesto i više nije
imao ama baš ništa da radi. Legne na krevet i pričvrsti elastične pojase oko grudi i bedara.
Predodžba težine nije bila osobito uvjerljiva, iako je i to bilo bolje nego ništa, jer je ipak stvaralo
kakav, takav osjećaj da sila teže djeluje.
Ležeći mirno u toj zgodnoj sobici, koja će za budućih stotinu dana biti njegov dom,
zaboravljao je na razočaranja i ostale tričavosti, što su mu ogorčile odlazak sa Zemlje. Sada se
više ni za šta nije trebao brinuti; prvi puta otkako pamti, njegova je budućnost potpuno ležala u
tuđim rukama. Sastanci, predavanja, apatija, sve je to ostalo za njim, na Zemlji. Blaženi osjećaj
da je napetost popustila bijaše previše lijep, da bi potrajao, no on je želio, da ga sačuva što duže.
Nakon neodređenog vremena plašljivo kucanje trgnu Gibsona iz sna. Prvog se časa nije
snalazio, zatim se osvijesti, pa odriješi remenje i skoči s kreveta. A kako su mu pokreti još bili
slabo usklađeni, on najprije udari u »strop«, a tek zatim dohvati vrata.
Pred njim se nađe zapuhani Jimmy Spencer.
»Kapetan vas pozdravlja, gospodine, i poručuje vam, da dođete promatrati uzlijetanje.«
»Svakako«, reče Gibson. »Pričekajte samo, dok ponesem kameru.«
Časak kasnije pojavi se on s novom novcatom Leicom XXA, opremljenom pomoćnim
lećama i svjetlomjerima, koju je Jimmy promatrao s neprikrivenom zavišću. Oni brzo stigoše na
promatrački balkon, koji se poput pojasa protezao unaokolo Aresova trupa.
Po prvi puta Gibson ugleda zvijezde u punom sjaju. Ni atmosfera, ni tamno staklo nisu
mu ometali pogled, jer se nalazio na noćnoj strani broda, gdje su sjenila bila pomaknuta.
Nasuprot Svemirskoj stanici, Ares se nije okretao oko svoje osi nego je bio podržavan u
uspravnom, položaju pomoću gyroskopa smještenih u njemu. Zbog toga se činilo, kao da su
zvijezde nepokretne na nebu.
Gibson je netremice promatrao blistave zvijezde, koje je tako često i tako jalovo
pokušavao opisati u svojim knjigama, pa zaključi, kako bi bilo vrlo teško analizirati vlastito
uzbuđenje. Uostalom, on je nerado uništavao ganuća, koja su se mogla iskoristiti u štampi.
Čudno, ali ni sjaj ni mnoštvo zvijezda nisu ga se dojmili. S vrhova planina na Zemlji i s
promatračnica aviona, koji su letjeli na velikim visinama, već je više puta promatrao nebeski
svod, doduše nešto manji od ovoga, ali nikada još nije imao tako živ osjećaj, da se zvijezde
nalaze svuda unaokolo, duž horizonta, pa čak i ispod vlastitih nogu.
Svemirska stanica 1 kao sjajno uglačana i zamršena igračka lebdjela je u ništavilu,
nekoliko metara ispod njih. Njezina udaljenost i veličina ni na koji se način nisu mogle
procijeniti, jer se Stanica ni s čim u Svemiru nije mogla usporediti, a osjećaj perspektive bio se
sasvim izgubio. Zemlja i Sunce nisu bili na vidiku – brod ih je zakrivao svojim trupom.
Iz neposredne blizine začu se bestjelesni glas skrivenog spikera.
»Za sto sekunda krećemo. Molim vas, zauzmite svoja mjesta!«
Gibson se automatski trgne, pa se okrenu Jimmyju, da upita za savjet. Prije negoli mu je
pošlo za rukom da sastavi bilo kakvo pitanje, njegov mu vodič žurno dobaci: »Moram na
dužnost!« i nestade u dražesnom skoku ostavivši Gibsona sama sa svojim mislima.
Slijedeća minuta i pol prošla je vrlo polako, iako su je prekidali spikeri najavljujući
vrijeme. Gibson se pitao, tko bi mogao biti najavljivač; glas nije bio sličan Nordenovu. Možda je
to bio samo snimak glasa, pokrenut automatom, koji je upravo preuzeo upravljanje nad brodom.
»Dvadeset sekunda do odlaska. Pripreme za pokretanje strojeva trajat će još deset
sekunda.«
»Deset, sekunda do odlaska.«
»Pet sekunda, četiri, tri, dvije, jedna...«
Vrlo nježno, nešto neodređeno zgrabi Gibsona, pa ga kliznu niz zaobljeni zid, posut
oknima, do površine, koja je odjednom postala pod. Bilo je teško shvatiti, da su gore i dolje opet
promijenili položaj, a još je teže bilo povezati njihovo ponovno pojavljivanje s onom udaljenom,
prigušenom grmljavinom, što je razbila tišinu broda. Daleko, u onoj kugli, koja je činila drugi
sastavni dio Aresa, u tome tajanstvenom, zabranjenom svijetu razbijanja atoma i automatskih
strojeva, kamo čovjek nije imao pristupa, razmahale su se sile, koje vladahu i samim zvijezdama.
Ipak, Gibson nije osjetio povećanje nemilosrdne akceleracije, koje uvijek prati uzlijetanje raketa
na kemijski pogon. Prostor, u kome je Ares manevrirao, bio je neograničen, brod je mogao
uzlijetati, kako je htio, da zatim skrene sa svoje sadašnje putanje, pa da se polagano uputi
hiperbolom prema Marsu. Krajnja snaga atomskog broda mogla je pokrenuti njegovu masu od
dvije tisuće tona akceleracijom, koja je iznosila desetinu gravitacije; trenutačno je potisak
strojeva bio ograničen na manje od polovice te vrijednosti.
Ubrzo se Gibson ponovno orijentirao. Uz ovako malenu akceleraciju, po piščevu računu,
težina broda iznosila je manje od četiri kilograma, a njegovo se kretanje zasada nije ni osjećalo.
Svemirska stanica 1 naoko se nije pomakla sa svoga položaja, pa je trebalo počekati još nekoliko
minuta, da se primijeti, kako se Ares doista polako udaljuje od nje. Tada se Gibson sa
zakašnjenjem sjeti kamere i stade snimati odlazak. Kad je napokon riješio, ili se barem nadao, da
je riješio zamršen problem, kako da odradi ispravno osvjetljenje pri snimanju malenog, gorućeg
objekta na kao ugljen crnoj pozadini, Stanica se već znatno udaljila. Za manje od deset minuta
ona se pretvorila u daleku, svijetlu točku, koja se jedva razlikovala od zvijezda.
A kad je Svemirska stanica 1 potpuno iščezla, Gibson krenu na dnevnu stranu broda, da
snimi nekoliko fotografija Zemlje, koja se gubila iz vida. Kad ju je prvi puta ugledao, bila je nalik
tankom ali golemom polumjesecu, prevelikom da ga obuhvati jednim pogledom. Zasada je
primjećivao, da zemljin polumjesec raste, jer je Ares morao još jednom zaokružiti u spirali, da se
onda vine prema Marsu. Tek za dobar sat vremena Zemlja će se vidljivo smanjiti; u
međuvremenu ona će ponovno od mlađa narasti do pune veličine.
Eto, tako to izgleda, mislio je Gibson. Tu dolje čitav je moj život, životi svih mojih
predaka sve do prve želatinozne kapi u prvobitnom oceanu. U trenutku kad je napuštao rodnu
grudu, nijedan istraživač ili kolonizator za sobom nije ostavio toliko, koliko ja sada ostavljam.
Ispod ovih oblaka čitava je povijest ljudskoga roda, a ja ću uskoro malim prstom moći zakloniti
sve ono, što je još prije jednog ljudskog vijeka predstavljalo cjelokupno područje ljudske vlasti,
kao i sve ono, što je čovjek umješnošću očuvao od zuba vremena.
Taj nemilosrdni obrat od poznatog nepoznatom bio je gotovo isto tako neizbježan kao
smrt. I zato se samo ogoljela duša, ostavivši sva bogatstva za sobom, može uputiti u mrak i noć.
Jedan sat kasnije, kad je Ares najzad postigao putnu brzinu i oslobodio se Zemlje, Gibson
je još uvijek gledao s promatračnice. Nije se moglo reći, u kojem, se trenutku to zbilo, jer je
Zemlja još uvijek zaklanjala veći dio nebeskog svoda, a strojevi su brujali prigušeno, kao daleka
grmljavina. Proteći će još desetak sati neprekidnog rada prije nego oni izvrše svoj zadatak. Tada
ne će biti više potrebni, pa će ih posada iskopčati do kraja putovanja.
Kad se to dogodilo, Gibson je spavao. Iznenadna tišina i potpun gubitak gravitacije, u
kojoj je brod uživao nekoliko proteklih sati, vrate mu nejasan osjećaj zbilje. Sneno se ogleda
tamnom sobom i napokon mu se pogled zaustavi na isječku neba osutog zvijezdama, što ga je
uokvirilo okno. Zvijezde bijahu potpuno nepokretne. Naprosto je bilo nemoguće vjerovati, da se
Ares već istrgao iz Zemljine putanje, i to takvom brzinom, da ga ni Sunce više ne bi moglo
zaustaviti.
Pospano pričvrsti pojase preko sebe, da spriječi lebdenje. Tek za stotinjak dana osjetit će
ponovno težinu.
 3

Kad je niz zvonkih glasova s brodskog zvučnika probudio Gibsona iz duboka sna, kroz
okno je virio onaj isti isječak neba sa zvijezdama. Hitro se obuče i požuri na promatračnicu. Pitao
se, što se u toku noći dogodilo sa Zemljom.
Svakoga bi stanovnika Zemlje zbunilo, kad bi odjednom ugledao dva mjeseca. Jedan do
drugoga, oba u prvoj četvrti, stajala su sad na nebu. No jedan je za polovicu bio veći od drugoga.
Tek nakon nekoliko sekunda Gibsonu sine, da istovremeno promatra Mjesec i Zemlju, a nakon
još nekoliko trenutaka on shvati činjenicu, da je manji i udaljeniji mjesec njegov svijet.
Ares, nažalost, nije prolazio sasvim blizu Mjeseca; ipak, on je bio deset puta veći, nego
što ga je ikad Gibson vidio sa Zemlje. Duž isprekidane linije, koja je na Mjesecu dijelila dan od
noći, jasno se ocrtavao lanac kraterâ, a neosvijetljeni dio njegove plohe slabo se razaznavao u
svijetlu, koje se odbijalo od Zemlje. Odjednom se Gibson nagnu pitajući se, nisu li ga oči
prevarile. Da, o tom nije moglo biti sumnje: usred Mjesečeve površine, što se hladno i blijedo
svjetlucala očekujući zoru, koja će svanuti tek za nekoliko dana, u sumraku su se iskrila sićušna
svijetla poput krijesnica. Prije pedeset godina ona još nisu postojala. To naime bijahu svijetla
prvih gradova na Mjesecu. Ona su kazivala zvijezdama, da je nakon milijarde godina, život
napokon stigao i na Mjesec.
Obzirno kašljucanje s neodređene udaljenosti prekinu Gibsonovo sanjarenje. Neznatno
pojačani glas primijeti zatim, kao u razgovoru:
»Umoljavamo g. Gibsona, da pođe u blagovaonicu, gdje će naći malo tople kave i nešto
žitnih pahuljica.«
Brzo pogleda na sat. Ta on je potpuno zaboravio, na doručak – neviđen slučaj! Sigurno su
ga tražili u njegovoj kabini, a kako ga nisu našli, obratiše mu se preko brodskog zvučnika.
Ispričavajući se, uleti u blagovaonicu. Posada je upravo živo raspravljala o tehničkim
prednostima pojedinih tipova svemirskih brodova.
Gibson je jeo promatrajući sudionike ovoga burnog razgovora. Zamjećivao je ponašanje i
karakteristike svakog pojedinca i pamtio ih. Nordenovo predstavljanje pomoglo mu je tek toliko,
da svakog prepozna, no on ih još nije upoznao kao određene ličnosti. Bilo je čudno pomisliti, da
će prije nego putovanje završi, poznavati svakog od njih bolje nego većinu znanaca na Zemlji. U
sićušnom svijetu Aresa nije moglo biti skrivanja ni tajni.
Upravo je govorio dr. Scott. Kasnije će Gibson shvatiti, da u tome nema ništa neobična.
Scott je bio razdražljive naravi, sklon da se na trenutačni izazov upusti u razgovor o temama, za
koje možda nije bio spreman. Njega je s najviše uspjeha prekidao stručnjak za elektroniku i veze,
Bradley, sušti cinik, koji je, čini se, zlobno, uživao, da malom doktoru upada u riječ. On je
povremeno u razgovor ubacivao iverke bomba, koji bi načas, no nikad duže vremena, zadržali
Scotta. Mali Škot Mackay, po struci matematičar, također je s vremena na vrijeme uskakao u
bitku, govorio je brzo, a izražavao se pedantno s upravo matematičkom točnošću. Gibsonu se
činilo, da bi se on bolje snalazio u auli sveučilišta nego na svemirskom, brodu.
Kapetan Norden vladao se kao pomalo pristran sudac. Isprva je podupirao jednu, a zatim
drugu stranu trudeći se, da spriječi bilo čiju pobjedu. Mladi je Spencer već bio na poslu, a jedini
preostali član posade – Hilton, nije sudjelovao u raspri. Tehničar je mirno sjedio i promatrao
ostale s nepristranim smiješkom na ustima. Gibsonu se njegovo lice učini vrlo poznato. Gdje su li
se samo sreli? Ah, pa naravno, budala, kako to nije već prije primijetio? Bio je to veliki Hilton!
Gibson se okrenu da bi ga bolje promotrio. Zaboravivši upola pojeden doručak, on se sa
strahopoštovanjem i zavišću divio čovjeku, koji je u najvećoj pustolovini u povijesti svemirskih
letova uspio da brod Arcturuis dovede natrag na Mars. Dosad je svega šestoro ljudi uspjelo da
dođe na Saturn, od toga su tek trojica ostala na životu. Hilton je zajedno s postradalim drugovima
bio na tim udaljenim mjesecima magičnih imena – Titan, Encladus, Tathys, Rhea, Dione... On se
divio neusporedivoj krasoti velikih obruča, koji su prekrili nebo tako simetrično, kao da žele
usavršiti Prirodu. Bio je on u toj Ultima Thule,2 u kojoj su kružili vanjski divovi raspršene
Sunčeve porodice, da se vrati svjetlosti i toplini unutrašnjih svjetova, »Prije svršetka ovog
putovanja«, pomisli Gibson, »nas ćemo se dvojica porazgovoriti, jer ima mnogo stvari, koje bih
te želio upitati.«
Diskutanti se pomalo raziđu. Svaki je, doslovce, odlebdio na svoju dužnost, Gibson je još
uvijek maštao o Saturnu, kad mu priđe kapetan Norden i trgnu ga iz sanjarenja.
»Ne znam, kakav ste učinili raspored«, reče on, »ali držim, da ćete rado razgledati brod.
Napokon, to se obično u ovo doba putovanja i događa u vašim pripovijestima.«
Gibson se nasmiješi nekako mehanički. Zar ovi ljudi ne namjeravaju zaboraviti njegovu
prošlost? I dokle će samo trajati to zadirkivanje?
»Bojim se, da ste u pravu«, reče on kapetanu. »Pisac obično pribjegava takvoj šetnji, jer je
to najlakši način, da čitaoca uputi u rad broda. Osim toga i zaplet nastaje na licu mjesta. Sada se,
na sreću, može smatrati, da su tehničke pojedinosti poznate većini čitalaca, pa priča odmah
započinje. Ali u doba, kad sam počeo pisati o astronautici, a bilo je to negdje šezdesetih godina,
trebalo je najprije tisućama riječi opisati, kako radi svemirsko prometalo, kako djeluje atomski
pogon, i objasniti svu silu sitnica, bez čega se pripovijest ne bi mogla nastaviti. I tek nakon svega
toga počinjao je zaplet.«
»Znači«, reče Norden s najnedužnijim od svih smiješaka, »da ćemo vam mi pokazati vrlo
malo novoga na Aresu.«
Gibson pocrveni.
»Bit ću neobično počašćen, ako mi sve pokažete, bez obzira, da li se to podudara s
uobičajenim književnim kalupima ili ne.«
»Odlično«, podrugljivo se nasmije Norden. »Počet ćemo s kabinom za upravljanje.
Dođite!«
Iduća dva sata oni su lebdjeli kroz labirint hodnika, koji su se poput arterija ukrštavali
unutar Aresova kuglastog trupa. Gibson shvati, da će se uskoro potpuno snaći u unutrašnjosti
broda, tako da će žmireći pronalaziti put s jednog kraja na drugi; međutim, teže je bilo kretati se
naokolo. Na tom se putu on već jednom izgubio, a možda će mu se to još koji put dogoditi.
Budući da je brod bio kuglasta oblika, podijeliše ga u pojasove po širini, kao Zemlju.
Otuda nastadoše vrlo korisni nazivi s jasnom predodžbom geografije broda. Poći na »Sjever«
značilo je da ste se uputili u kabinu za upravljanje i prostorije za posadu. Izlet na »Ekvator« dao
je slutiti da ste krenuli ili u veliku blagovaonicu, koja je zauzimala veći dio centralne ravnine
broda, ili na promatrački balkon, što se protezao unaokolo broda. Južna hemisfera sastojala se
uglavnom od svakovrsnih strojeva i rezervoara za gorivo sa skladištima. Otkako Ares nije
upotrebljavao strojeve, on se okrenuo u Svemiru, tako da je sjeverna polukugla bila stalno na
sunčanom svijetlu, dok je »nenastanjena«, južna, ostala u mraku. Na samom Južnom polu bijahu
metalna vratašca sa snažnim službenim pečatima i natpisom: »Opasnost od radioaktivnog
zračenja. Otvoriti samo na izričiti nalog kapetana ili njegova zamjenika.« Iza njih nalazila se
dugačka uska cijev, kojom je, na udaljenosti od oko stotinu metara, trup broda bio povezan s
manjom kuglom. U njoj bijaše smještena električna centrala i atomsko gorivo. Gibson se pitao,
čemu su uopće bila potrebna vrata, kad kroz njih i tako nikad nitko nije smio proći, a zatim se
sjeti, da zacijelo postoji neka odredba, koja omogućuje pomoćnim robotima iz Komisije za
atomsku energiju da obave svoj posao.
Makar kako to izgledalo čudno, na Gibsona ne ostaviše najsnažniji dojam ni naučna ni
tehnička čuda, jer ih je ionako očekivao, nego prazne putničke kabine... ta košnica zbijenih ćelija
na pretežnom dijelu sjevernog umjerenog pojasa. Utisak nije bio najugodniji. Nova, još
nenastanjena kuća može djelovati usamljenije od napuštenih ruševina, u kojima je nekad bujao
život, i gdje možda još uvijek stanuju duhovi. Tu u jarko osvijetljenim hodnicima, što su
odzvanjali od samotnih koraka, snažno se osjećala očajna praznina. U budućnosti u ovim
kabinama i hodnicima bujat će život, no sada oni bijahu pusti, osamljeni, iako je kroz zidove
prodirala sunčana svjetlost, mnogo modrija nego na Zemlji i zbog toga neugodna i hladna.
Kad se vratio u svoju kabinu, Gibson bijaše iscrpen duhom i tijelom. Norden se pokazao
kao presavjestan vodič, a Gibson je sumnjao, da mu kapetan vraća milo za drago zbog njegova
zapitkivanja i da u tom uživa od svega srca. Da mu je bilo znati, kakve li su samo predodžbe
imali svi ovi ljudi o njegovoj književnoj djelatnosti? No nadao se, da će i to uskoro saznati.
Odmarao se u ugrađenom krevetu i sređivao dojmove, kad netko plaho zakuca na vrata.
»Prokletstvo«, reče Gibson tiho. »Tko je?«, nastavi nešto glasnije.
»Ja sam, Jim... Spencer, gospodine Gibson. Nosim vam radiogram.«
Mladi Jimmy dolebdi u sobu noseći kovertu sa znakom ureda radioslužbe. Iako je pismo
bilo zapečaćeno, Gibson je slutio, da je on jedina osoba na brodu, koja mu još ne zna sadržaj. On
uzdahne, jer mu je bilo potpuno jasno, o čemu se radilo. Od Zemlje nije mogao pobjeći. Lovili su
ga ma kuda pošao.
Poruka bijaše sažeta, sadržavala je tek jednu suvišnu riječ:
NEW YORKER, REVUE DES QUATRE MONDES, VJESNIK, MEĐUPLANETARNI
ŽIVOT TRAŽE SVAKI PO PET HILJADA RIJEČI. RADIOGRAFIRAJ DO SLIJEDEĆE
SUBOTE MOLIM. POZDRAV RUTH.
Gibson uzdahnu. Otputovao je sa Zemlje u takvoj strci te nije imao vremena, da se
konačno dogovori sa svojim posrednikom Ruth Goldstein. Razgovarali su telefonom, na brzinu,
jer se svaki nalazio na drugom kraju svijeta. Ipak, on joj je sasvim jasno rekao, kako želi, da ga
petnaestak dana ostave na miru. Time doduše nikada ništa nije postizao. Ruth je uvijek sretno
poslovala s puno povjerenja, da će on robu poslati navrijeme. Eh, ovaj se puta on ne da
tiranizirati, i Ruth će, doda vola, čekati. Ta zaslužio je odmor.
On zgrabi pisaći pribor, pa dok je Jimmy uporno gledao u stranu brzo napiše:
ŽALIM. ISKLJUČIVO AUTORSKO PRAVO OBEĆAO SVINJARU I KOKOŠARU.
POJEDINOSTI ĆU SLATI SVAKOG MJESECA. KAD ĆEŠ OTROVATI HARRYJA.
POZDRAV MART.
Nasuprot poslovnoj, Harry je predstavljao književnu polovicu poduzeća Goldstein i drug.
Već je dvadeset godina bio sretno oženjen s Ruth, a Gibson ih posljednjih petnaest godina nije
prestajao uvjeravati kako su postali robovi navike, kako im je potrebna promjena, i kako čitava
stvar ne može potrajati.
Jimmy Spencer neprimjetno zaškilji i nestade s tom neobičnom porukom ostavivši
Gibsona sama sa svojim mislima. On će jednoga dana zacijelo početi da radi, no zasada pisaći mu
je stroj još bio skriven na dnu skladišta, tako da ga, s mjesta gdje se nalazio, nije ni vidio. Padao
je u iskušenje, da mu nalijepi etiketu s natpisom poput ovoga: »NEPOŽELJNO U SVEMIRU –
ISTOVARITI U VAKUUMU«, ali to ipak ne učini. Poput većine pisaca, koji ne ovise isključivo
o zaradi iz književnosti, Gibson se uvijek užasavao, da započne pisati. A kad bi jednom počeo,
sve bi bilo drugačije... barem ponekad.
*   *   *
 Odmor je trajao punih tjedan dana. Za to vrijeme Zemlja postade tek jedna od
najblistavijih zvijezda, koja će se uskoro izgubiti u sunčanom sjaju. Već je bilo teško povjerovati,
da se ikad živjelo drugačije nego na malome, tihom svijetu Aresa. Posada se više nije sastojala od
Nordena, Hiltona, Mackaya, Bradleya i Scotta, već od Johna, Freda, Angusa, Owena i Boba.
Gibson ih je sve već bio upoznao, iako Hilton i Bradley sačuvaše neku čudnovatu
zatvorenost, u koju se nije moglo prodrijeti. Svaki je od njih bio izrazita, potpuno suprotna
karaktera, a inteligencija im je bila gotovo jedina zajednička crta. Nitko od njih nije imao
koeficijent inteligencije manji od 120. Pisac je sam sebe dovodio u škripac, kad bi se sjetio kako
je opisivao posadu svojih izmišljenih svemirskih brodova. Pade mu na um jedna od njemu
najdražih ličnosti – majstor pilot Graham iz »Pet Mjesecâ previše«. Graham je bio neobično
žilav, jednom je čak u zrakopraznom prostoru proživio pola minute bez svemirskog odijela, a
redovito bi popio punu bocu viskija na dan. Bila je to sušta suprotnost dru. Angusu Mackayu,
doktoru astronomije i članu Instituta za astronomska proučavanja, koji je upravo mirno sjedio u
kutu čitajući primjerak »Kanterberijskih priča«3 sav išaran primjedbama i pijuckajući mlijeko.
Pogreška Martina Gibsona, kao i mnogih drugih pisaca pedesetih i šezdesetih godina,
bijaše u tome, što su pretpostavljali, da se svemirski brodovi i njihove posade ne će razlikovati od
morskih. U nekim pojedinostima oni su se doduše podudarali, ali razlike bijahu mnogobrojne.
Problem je bio posve tehničke prirode i mogao se predvidjeti. Međutim, popularni su se pisci
sredine stoljeća priklonili liniji manjeg otpora. Oni su upotrebljavali zastarjeli postupak Hermana
Melvilla4 i dr. i latili se obrade predmeta, za koji bijahu savršeno nespremni.
Svemirski brod bio je sličniji bilo kojem prometalu u stratosferi nego ičemu, što je plovilo
površinom oceana, a tehnička sprema njegove posade trebalo je da bude na mnogo višoj razini od
spreme avionske posade. Čovjek poput Nordena pet je godina pohađao fakultet, tri je godine
proboravio na praksi u Svemiru, nakon toga završio je dvogodišnji tečaj astronautike za
napredne, da napokon stekne svoj sadašnji položaj.
Gibson se mirno kockao s doktorom Scottom, kad ih iznenadi prvi uzbudljivi doživljaj na
putovanju. U Svemiru se može igrati ograničen broj društvenih igara. Dugo su vremena samo
kartali i igrali šah. Tada se neki dovitljivi Englez dosjeti, da bi u odsutnosti sile teže igra na
osnovi leta kocaka, bila vrlo zgodna. Udaljenost između igrača i ploče povećana je na 10 metara,
a u igri su vrijedila pravila stvorena još prije više stoljeća u atmosferi pive i duhanskog dima
engleskih gostionica.
Gibson bijaše oduševljen, jer se pokazao kao sasvim dobar igrač. Gotovo mu je
neprestano polazilo za rukom da pobijedi Scotta uprkos doktorovoj... ili upravo zbog... doktorove
pomne tehnike igre, koja se sastojala u tome, da igrač najprije pažljivo položi »strijelu« usred
zraka, da se zatim povuče nekoliko, metara iza nje i škiljeći nacilja, te da je najzad otmjeno
odbaci dlanom.
Scott je optimistično ciljao na trostruku dvadeseticu, kad Bradley dolebdi u sobu noseći u
ruci radiogram.
»Ne uzrujavajte se. Slijede nas«, reče on prikrivajući uzbuđenje.
Svi zinuše, a on se opusti na vrata. Mackay se prvi oporavi.
»Objasni to, molim te«, reče energično.
»Patrolna raketa Mark III. krenula je za nama, grom i pakao! Upravo su je ispalili iz
Vanjske zemljane stanice, pa će nas stići za četiri dana. Oni bi htjeli, da je našim radio-
upravljačem uhvatim u prolazu. Nisu uzeli u obzir skretanje, koje će nastati na ovako velikoj
udaljenosti. Bit će to neizvedivo. Kad stigne u našu visinu, raketa će biti udaljena barem sto
tisuća kilometara od nas.«
»Zašto je šalju? Zar je netko zaboravio četkicu za zube?«
 »Čini se, da je natovarena lijekovima za hitnu upotrebu. Pogledaj doktore!«
Dr. Scott pažljivo prouči poruku.
»Zanimljivo. Nadaju se, da su pronašli protulijek za marsovsku groznicu. Nekakav serum,
izradio ga je Pasteurov institut. Mora da se izvanredno pouzdaju u taj lijek, kad su poduzeli sva ta
čuda, da nas stignu.«
»Za ime svijeta, što je to raketa Mark III., a o marsovskoj groznici da i ne govorimo«,
planu napokon Gibson.
Prije nego su ostali došli do riječi doktor Scott već je odgovarao.
»Marsovska groznica nije prava marsovska bolest. Uzročnik joj je neki organizam sa
Zemlje. Mi smo ga, vjerojatno, onamo prenijeli. Tamošnja mu klima pogoduje bolje od Zemljine.
Bolest je slična malariji, smrtnost je neznatna, ali ekonomske su joj posljedice ozbiljne. Gubitak
radnih sati na godinu iznosi u postocima . . .«
»Mnogo vam hvala. Sad sam, se prisjetio. A raketa?«
Hilton upadne u razgovor.
»Radi se o malenoj automatskoj raketi, upravljanoj pomoću radija, koja postiže vrlo
visoku konačnu brzinu. Upotrebljava se za prijenos tereta između svemirskih stanica ili u
slučajevima, kad svemirski brodovi nešto zaborave. Kad stigne u krug Aresova radio-upravljača
radio-valovi će je dovesti do nas. »Hej Bob«, okrenu se on iznenada Scottu, »a zašto je nisu
poslali ravno na Mars? Stigla bi davno prije nas.«
»Zato, što se to ne bi svidjelo njezinim malim putnicima. Moja će dužnost biti da odgojim
neke kulture, na kojima će živjeti, i da se brinem za njih kao dadilja. Nije to baš moj posao, ali
imam nešto prakse iz jednog rodilišta.«
»Ne bi li bilo zgodno, da netko od nas izađe i nacrta znak crvenog križa na brod«, reče
Mackay. Ovu opasku svi zapaze kao jedan od rijetkih astronautičarevih pokušaja, da se našali.
Gibson se duboko zamisli.
»Mislio sam«, reče on nakon kraće stanke, »da je život na Marsu podjednako zdrav za
dušu i tijelo.«
»Ne treba vjerovati svemu, što piše u knjigama«, otežući reče Bradley. »Ne shvaćam,
zašto ljudi uopće žele na Mars. Dosadan je, hladan, pun bijednih, poluizgladnjelih biljaka, koje
kao da je zamislio Edgar Allan Poe.5 Utrošili smo milijune u tu stvar, a nismo izvukli ni pare.
Trebalo bi poslati psihijatru na promatranje sve one, koji dobrovoljno putuju na Mars. Molim,
bez uvrede.«
Gibson se samo prijateljski smješkao. On se već navikao, da odbije oko devedeset posto
na račun Bradleyeva cinizma, ali još uvijek nije bio načisto, do koje se granice on tobože šali, a
gdje već postaje ozbiljan. Bilo kako bilo, kapetan Norden ponovno upotrebi svoj autoritet, ne
samo da zaustavi Bradleya, već i da spriječi prodiranje alarmantnih vijesti i malodušnosti u
štampu. Bijesno pogleda svoga stručnjaka za elektroniku.
»Moram vam kazati, Martine«, reče on, »da kakogod g. Bradley ne voli Mars, on također
ima vrlo loše mišljenje o Zemlji i Veneri. Zato ne dopustite, da vam kvari raspoloženje.«
»I ne ću«, nasmija se Gibson, »no htio bih vas još nešto upitati.«
»O čemu se radi?« upita Norden zabrinuto.
»Ima li g. Bradley isto tako loše mišljenje i o samom gospodinu Bradleyu?«
»Čudno, ali zaista je tako«, prizna Norden, »a to pokazuje, da je barem jedna njegova
ocjena ispravna.«
»Touché«,6 promrmlja Bradley, kome je ipak ponestalo riječi. »Povlačim se u silnom
gnjevu, da sastavim podesan odgovor. U međuvremenu, Mac, hoćeš li izračunati koordinate
rakete i javiti mi, kad nam dolazi u domet?«
»U redu«, odgovori duhom odsutni Mackay, pa se opet zadubi u Chaucera.7
 4

Nekoliko je dana Gibson bio suviše zauzet vlastitim, poslovima te nije mnogo sudjelovao
u ponešto jednoličnom društvenom životu Aresa. Pekla ga je savjest, a to se uvijek događalo
nakon odmora, koji bi potrajao više od tjedan dana, pa se punom parom bacio na rad. Raspakiran
je pisaći stroj, koji je sada zauzimao počasno mjesto u maloj kabini. Svuda naokolo ležahu listovi
rukopisa, jer Gibson bijaše neuredan na radu, i njih je sad trebalo vezivati elastičnim vezicama,
da ne odlete. Prava je bila muka s tankim indigo-papirom, koji bi se, ponesen zračnom strujom,
prilijepio na ventilator. Gibson je s vremenom svladao osnovne poteškoće života pri nul-
gravitaciji. Začudno je brzo usvajao nove navike, i one mu postadoše sastavnim dijelom života.
Gibson otkrije, da je veoma teško opisati dojmove iz Svemira. Nije se moglo naprosto
napisati: »Svemir je ogroman«, i ostati na tome. Opisivanje uzleta sa Zemlje iscrpe ga do
krajnosti. Zapravo on i nije lagao, no tko god bude čitao dramatski opis, kako je Zemlja nestajala
i ponirala u dubinu ispod rakete, ne će ni pomisliti, da se u to doba pisac nalazio u stanju blažene
nesvjestice, i da je nakon toga zapao u stanje, koje je bilo sve prije nego blažena svijest.
Čim je napisao nekoliko članaka – koji će za kraće vrijeme umiriti Ruth, jer je ona u
međuvremenu poslala tri radiograma, jedan oštriji od drugoga – pođe na Sjever do ureda za
radio-vezu. Bradley primi listove rukopisa s očitim pomanjkanjem oduševljenja.
»Pretpostavljam, da će se počevši od danas svakog dana ponavljati slične stvari«, reče on
mrko.
»Nadam se, iako se bojim, da ne će biti baš tako. Sve ovisi o nadahnuću.«
»Na vrhu druge strane pogrešna je glagolska konstrukcija.«
»Što ne kažete?!«
»Na trećoj strani napisali ste ‘centrifugalna’, a govorili ste o ‘centripetalnoj’ sili.«
»Budući da sam plaćen po riječi, ne mislite li, da je plemenito s moje strane što
upotrebljavam ovako dugačke izraze?«
»Na četvrtoj strani dvije rečenice uzastopce počinju sa i.«
»Slušajte, hoćete li poslati tu prokletu pisaniju, ili treba da to sam učinim?«
Bradley se kesio.
»Eh, to bih rado vidio. Ozbiljno, trebalo je da vas, upozorim, da uzmete crnu vrpcu. S
plavom se ne postiže tako oštar kontrast. Zasada će ga odašiljač sasvim lijepo otposlati ali kad se
još malo udaljimo od Zemlje, bit će važno, da imamo lijep, jasan rukopis.«
Govoreći, Bradley ubaci »kvarto-listove« na ploču automatskog odašiljača. Gibson
zastravljeno promatraše, kako jedan po jedan nestaju u utrobi stroja, da se za pet sekunda pojave
u košarici, Čudna je bila pomisao, da vlastite riječi sada neprekidno struje Svemirom prevaljujući
milijun kilometara, za tri sekunde.
Ponovno je slagao listove rukopisa, kad se začu neka sirena, odnekle iz džungle
brojčanika, prekidača i skala, što prekriše čitav zid malog kabineta, Bradley prijeđe k jednom
prijemniku i počne veoma brzo raditi neshvatljive stvari. Iz zvučnika začu se prodoran zvižduk.
»Patrolna raketa je napokon na dometu našeg radio-upravljača«, reče Bradley. »Ali
daleko je. Kladim se, da će nas promašiti za sto tisuća kilometara.«
»Možemo li što poduzeti?«
»Gotovo ništa. Usmjerio sam radio-reflektor prema njoj, pa ako uhvati naše signale,
automatski će nam prići na nekoliko kilometara.«
»A ako ne uhvati?«
 »Tada će izletjeti iz Sunčeva sistema. Putuje dovoljno brzo, da utekne Suncu, kao što je i
s nama slučaj.«
»Divno. Koliko će trajati?«
»Što?«
»Da patrolna raketa napusti sistem.«
»Vjerojatno nekoliko godina. Radije pitajte Mackaya. Ja ne znam odgovore na s v a
pitanja – kao neke ličnosti u vašim knjigama!«
»Pa, vi biste mogli postati jedna od njih«, povuče se mrko Gibson.
Zbog približavanja rakete, Aresom zavlada neočekivano i dobrodošlo uzbuđenje. Budući
da je splasnuo prvobitni, bezbrižan ushit, putovanje Svemirom postalo je izvanredno jednolično.
U budućnosti bit će drugačije, zato što će brod biti pun života. Sada pak zbog usamljenosti, ljudi
su se osjećali potištenima.
Dr. Scott organizirao je opće klađenje povodom rakete, a kapetan Norden ne ispuštaše
zaloge iz ruku. Neki Mackayevi proračuni nagoviještali su, da će raketa promašiti Ares za oko
stotinu dvadeset i pet tisuća kilometara, s ispravcima od plus ili minus najviše trideset tisuća
kilometara. Veći se broj oklada kretao oko najvjerojatnije brojke, ali se pesimisti, nemajući
povjerenja u Mackaya, popeše s okladama na četvrt milijuna kilometara. Nisu se kladili o novac,
već o mnogo korisnije stvari, kao što su cigarete, slatkiši i drugi luksuzni predmeti. Budući da je
težina prtljage svakog pojedinog člana posade bila strogo ograničena, sve su te stvari vrijedile
mnogo više od papirića s potpisom guvernera državne banke. Mackay je čak uložio pola boce
viskija i na temelju toga isticao svoja prava na svemirski prostor u širini od dvadeset tisuća
kilometara. Astrogator se opravdavao, kako on nikada ne pije, ali kako ga je jedan zemljak
navodno molio, da mu donese ovu bocu na Mars, zato što ondje nije bilo nepatvorenog škotskog
viskija, a sam nije mogao sebi dopustiti put u Škotsku. Bila ta priča istina ili laž, Mackayu nitko
nije vjerovao, što ipak bijaše pomalo nedrugarski.
*   *   *

»Jimmy!«
»Molim, kapetane.«
»Jesi li provjerio količinu kisika?«
»Jesam, u redu je kapetane.«
»A što je s automatskim mjerilom, koje su oni fizičari postavili u skladištu? Radi li još
uvijek?«
»Čini se, da proizvodi istu vrst šumova kao u početku.«
»Dobro. Jesi li u kuhinji očistio onu prljavštinu od mlijeka, što je prekipjelo g. Hiltonu?«
»Jesam kapetane.«
»Znači, sve si poslove obavio?«
»Mislim, da jesam, no nadao sam se...«
»Krasno. A sada imam zanimljiv posao za tebe, nešto izvan uobičajenog toka stvari. G.
Gibson želi da gruva astronautiku. Zapravo bi svaki od nas mogao da mu protumači sve, što bi
htio znati. No ti si posljednji napustio školske klupe, i znanje ti je još svježe. Osim toga, ti se još
sjećaš, kako se početnik teško snalazi u novim pojmovima. Mi to često zaboravljamo i
pretpostavljamo, da su mnoge stvari već poznate. Zato nas početnici obično teško shvaćaju. G.
Gibson ti ne će oduzeti suviše vremena. Pozabavi se malo s njegovim pitanjima, zadovolji mu
znatiželju. Siguran sam, da će ti to poći za rukom.«
Jimmy izađe namrgođen.
*   *   *
 »Slobodno«, reče Gibson ne dižući pogleda s pisaćeg stroja. Vrata se otvore, i Jimmy
Spencer uleti u sobu.
»Donio sam vam knjigu, g. Gibson. Nadam se da ćete u njoj naći sve što želite. To su
Richardsonove ‘Osnove astronautike’, specijalno izdanje na laganom papiru.«
Položi knjigu pred Gibsona, koji preleti tanke stranice. Interes mu je hlapio usporedo s
brojem riječi na stranicama, jer ih je na svakoj idućoj bilo manje. Negdje na polovici knjige pisac
je ostavi, našavši stranicu, na kojoj je jedina rečenica glasila: »Supstitucijom vrijednosti
udaljenosti periheliuma od jednadžbe 15.3 dobivamo... Sve ostalo bila je čista matematika.
»Jeste li sasvim siguran, da je to najjednostavnija knjiga na brodu?« pitao je nesigurno
Jimmyja ne želeći da ga razočara. Malo se iznenadio, kad je saznao, da je Spencer određen za
njegova neslužbena tutora, no bio je dosta bistar, da prozre pravi razlog. Bilo gdje se našao neki
posao, koji nitko nije želio da uradi, po nekom nepisanom pravilu on bi uvijek pao u dužnost
Jimmyju.
»Oh, zaista, knjiga je potpuno jednostavna. Ne upotrebljava sustav vektora i ne bavi se
teorijom perturbacije. Trebalo bi, da vidite neke Mackayeve knjige, što ih ima sa sobom.
Pojedine jednadžbe zauzimaju po nekoliko štampanih stranica.«
»Na svaki način, hvala vam. Javit ću vam se, kad zapnem. Ima tome već dvadesetak
godina, što se ne bavim matematikom, a onda mi je dobro išla. Upozorite me, kad vam knjiga
bude trebala.«
»Nema žurbe, g. Gibson. Ne upotrebljavam je tako često, jer se već bavim naprednijim
stvarima.«
»Zaista? Ali molim vas, možete li mi, prije nego odete, odgovoriti na jedno pitanje, koje
mi se upravo nametnulo. Čini se, da se mnogi ljudi još uvijek boje meteora. Od mene traže, da
dadem najnovija obavještenja o tome. Jesu li zaista opasni?«
Jimmy se časkom zamisli.
»Mogao bih vam objasniti u grubim, crtama. No da sam na vašem mjestu, pošao bih do g.
Mackaya. On raspolaže tabelama s točnim podacima.«
»Imate pravo, poslušat ću vas!«
Gibson je sasvim mirno mogao telefonski upitati Mackaya, no svaka isprika za prekid
rada bila mu je dobrodošla i nije je htio propustiti. Mali je astrogator zvučno baratao velikim
elektronskim računskim strojem.
»Meteori?« upita Mackay, »da, da, vrlo zanimljiv predmet. Ipak, bojim se, da je o njima
objavljena sva sila informacija, koje zavode u bludnju. Nije tome davno, što su ljudi mislili, kako
će svaki svemirski brod biti prorešetan, čim napusti atmosferu.«
»Neki to još uvijek misle«, odgovori Gibson. »U najmanju ruku oni se boje, da se
putnički promet u širem smislu ne će odvijati bez opasnosti.«
Mackay nezadovoljno puhne.
»Meteori su mnogo manje opasni od munje, a obično i najveći ne prelaze veličinu
graška.«
»Ipak, oštetili su jedan, brod!«
»Mislite na ‘Kraljicu zvijezda’. Jedna ozbiljna nezgoda u posljednjih pet godina zaista nas
ne mora zabrinjavati. Zapravo još ni jedan brod nije stradao ili nestao zbog meteora.«
»A ‘Pallas’?«
»Nitko ne zna, što se s njime dogodilo. Postoje samo naklapanja, koja stručnjaci ne
prihvaćaju.«
»Mogu li napisati, da javnost može zaboraviti na to?«
 »Da. Doduše tu je još pitanje prašine...«
»Prašine?«
»Ako pod meteorima razumijevate oveće čestice od nekoliko milimetara dalje, ne treba da
se brinete. No prašina prava je nevolja, osobito u svemirskim stanicama. Svakih nekoliko godina
treba pregledati oplatu, da se pronađu rupe. One su obično sasvim sitne, te se prostim okom i ne
primjećuju. Ali neznatna količina prašine, koja se kreće brzinom od pedeset kilometara na
sekundu, prodire kroz prilično debelu metalnu ploču.«
Sve je to moglo izazvati paniku, pa se Mackay požuri da razuvjeri Gibsona.
»Nema ni najmanje potrebe, da se brinete«, ponovi on, »ionako uvijek dolazi do manjih
pukotina na oplati, ali naše zalihe zraka dovoljne su, da nadoknade gubitak.«
*   *   *

Makar kako bio zaposlen ili se pravio, da je zaposlen, Gibson je uvijek nalazio vremena,
da nemirno luta brodskim labirintima, koji odzvanjahu od njegovih koraka, ili da sjedne na
promatrački balkon na Ekvatoru i promatra zvijezde. Tako mu je prešlo u naviku, da onamo
odlazi za vrijeme svakodnevnog koncerta. Točno u 15.00 sati javni bi brodski zvučnik oživio, pa
bi u toku jednoga sata glazba sa Zemlje šaputala ili urlala praznim prostorijama Aresa. Svakog
dana druga je osoba odabirala program, tako da se nikada unaprijed nije znalo, što će se slušati,
iako se već nakon nekoliko taktova moglo pogoditi, tko je izabirao. Norden je tražio laku
klasičnu muziku i opere, a Hilton jedino Beethovena i Čajkovskog. Bradley i Mackay smatrali su
ih priglupima. Oni su se najradije prepuštali »užicima« komorne muzike i atonalne kakofonije,
koju nitko drugi nije želio niti mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Brodsko mikro-spremište
knjiga i ploča bilo je tako opsežno, te bi u Svemiru moglo potrajati čitav ljudski vijek. Zapravo,
ono je sadržavalo ekvivalent za četvrt milijuna knjiga i nekoliko tisuća orkestralnih djela
snimljenih na elektronskim pločama, koje su samo čekale nalog da zapjevaju.
Gibson je sjedio na promatračkom, balkonu i pokušavao da utvrdi, koliko sazviježđa
može otkriti prostim okom, kad mu iznenada neki maleni projektil prošišta kraj uha, zvučno se
prilijepi uz prozorsko staklo i tu ostade podrhtavajući u zraku poput strelice. U prvi čas to je
doista izgledalo kao strijela, pa se Gibson upita, nisu li možda Irokezi opet krenuli u boj. Tada
primijeti, da se umjesto šiljka na strijeli nalazi velika gumena sisaljka, dok je upravo iza pera na
osnovicu bila pričvršćena neka nit, koja se protezala u daljinu. A na kraju niti pojavi se Robert
Scott, doktor medicine, dotegljen žurno poput žustrog pauka.
Gibson je još sastavljao u sebi podesnu oštru primjedbu, kad doktor, po običaju, započne:
»Nije li sjajno izvedeno, što velite?« reče on. »Ima domet od dvadeset metara, teško je
pola kilograma. Patentirat ću, čim se vratim na Zemlju.«
»Zašto?« upita Gibson rezignirano.
»Mudra glavo, zar ne shvaćate? Zamislite ovakav slučaj: vi želite, da se u nekoj
svemirskoj stanici, gdje nema rotacione gravitacije, maknete s jednog mjesta na drugo. Pomoću
moje naprave stvar postaje sasvim jednostavna. Treba samo nanišaniti na bilo koju, glatku
površinu u smjeru, kojim, namjeravate poći, i odviti uže. I tako dobivate odlično sidro, koje drži,
sve dok ne opustite sisaljku.«
»A što dosad nije valjalo pri kretanju?«
»Da vi živite u svemiru tako dugo kao ja«, reče Scott samodopadno, »i vi biste znali, što
ne valja. Na brodu kao što je ovaj ima sva sila uporišta za ruke, na koje se možete osloniti.
Pretpostavimo, da želite prijeći na suprotni glatki zid. Vi biste se s ovog mjesta odbacili kroz
zrak. I što bi se dogodilo? Pokušali biste da nekako zaustavite pad, vjerojatno rukama, ili biste se
vrtjeli unaokolo. Znate li, slučajno, na što se najviše tuže posade svemirskih brodova? Na
iščašenje zapešća, molit ću lijepo. Pa čak i kad stignete na cilj, događa se, da se odbije prema
natrag, ako se za nešto niste uhvatili. Štoviše, može vam se dogoditi, da se nasučete usred zraka. I
meni se to zbilo u jednom velikom hangaru Svemirske stanice 3. Najbliži je zid bio udaljen
petnaest metara, pa nisam mogao do njega.«
»Niste li mogli pljunuti u šake, puhnuti i tako se odbaciti«, reče Gibson. »Mislio sam, da
je to provjeren način, da se čovjek izvuče iz poteškoća.«
»Pokušajte jednom, pa ćete vidjeti, kako je to teško. Osim toga to nije higijenski. Znate li,
što sam učinio? Dogodila se izvanredno neugodna stvar. Kao obično, imao sam na sebi samo
kratke hlače i majicu. Izračunao sam, da odjeća iznosi stotinu moje težine. Kad bih uspio da je
odbacim brzinom od trideset metara na sekundu, došao bih do zida za po prilici jednu minutu.«
»I, uspjeli ste?«
»Jesam... Ali direktor je upravo tog popodneva ženi pokazivao stanicu. Držim, da vam je
sada jasno, zašto sam prisiljen da životarim na ovoj krntiji. Lutam tako od luke do luke, a kad se
vratim, u bazu, kriomice se bavim kirurgijom.«
»Mislim, da ste učinili velik propust«, reče Gibson diveći mu se. »Trebalo je, da se bavite
mojim zanatom.«
»Ne znam, da li me shvaćate«, tužio se gorko Scott.
»Oh, pa to nije tako teško. Nego, dajte da vidimo tu vašu igračku.«
Scott mu je pruži. Bio je to nešto preuređeni zračni revolver s pomičnim bubnjem i
najlonskim užetom na kraju.
»Izgleda kao...«
»Ako kažete, da je nalik na zračnu pušku, proglasit ću vas zaraženim. Već su trojica
izvalila sličnu glupost.«
»Sva je sreća, što ste me prekinuli«, reče Gibson predajući oružje ponosnom izumitelju.
»Recite mi usput, što je s Owenom? Je li stupio u vezu s raketom?«
»Nije i ne će tako skoro. Mac tvrdi, da će nas prijeći na udaljenosti od sto četrdeset i pet
tisuća kilometara, što znači sasvim izvan dometa. Prokletstvo, u skoroj budućnosti mjesece i
mjesece ne polazi nijedan brod na Mars. Zato i toliko nastoje, da nas uhvate.«
»Owen je čudan svat, zar ne?« upita malo nedosljedno Gibson.
»Nije tako loš, kad ga upoznate. Uopće nije istina, da je otrovao svoju ženu, kao što se
priča. Ona se dobrovoljno propila «, odgovori Scott s užitkom.
*   *   *

Owenu Bradleyu, doktoru filozofije i članu brojnih naučnih institucija, život bijaše
dojadio. Makar koliko se šalio na račun rada, on je svoj posao, kao i svi ostali na Aresu, obavljao
strasnom ozbiljnošću. Posljednjih dvanaest sati nije napuštao kabinu za veze, u nadi da će na
valu, koji je odašiljala raketa, primijetiti neke promjene modulacije, po kojima bi se dalo
zaključiti, da je raketa primila njegove signale i da se uputila prema Aresu. No raketa ostade
potpuno ravnodušna, i Bradley nije više očekivao, da će se stanje izmijeniti. Mali pomoćni radio-
reflektor, namijenjen dozivanju ovakvih projektila, imao je pouzdan domet od svega dvadeset
tisuća kilometara. Za obične prilike bilo je to više nego dovoljno, ali u ovom slučaju on se
pokazao sasvim neupotrebljivim.
Bradley nazove brodskim telefonom ured za astrogaciju. Mackay mu se smjesta javi.
»Što ima novo Mac?«
»Ne će da se približi. Upravo sam utvrdio posljednji položaj i ispravio griješke. Sada je
udaljena stotinu i pedeset tisuća kilometara i putuje gotovo usporedo s nama. Njezina slijedeća
najbliža udaljenost iznosit će stotinu četrdeset i četiri tisuće kilometara, i to za tri sata. I tako
gubimo mogućnost prihvaćanja, a čini mi se i samu raketu.«
»Bojim se, da imaš pravo«, progunđa Bradley. »Ipak, pokušat ćemo još nešto. Idem dolje
u radionicu.«
»A zašto?«
»Pa da sastavim raketu za jednu osobu i pođem u lov za tom prokletom stvari. U
Martinovim pričama to ne bi potrajalo više od pola sata. Siđi dolje i pomogni mi.«
Mackay bijaše bliže brodskom Ekvatoru, pa prije stigne u brodsku radionicu na Južnom
polu, i pomalo zbunjeno čekaše Bradlya, koji dođe ovjenčam i okićen dugačkim kablovima, što
ih je pronašao u skladištima. U kratkim crtama objasni svoj plan.
»Trebalo je, da to učinim još prije. Ali ja pripadam onoj skupini ljudi, koja ne gubi nade
do posljednjeg trenutka. Osim toga s ovim ćemo napraviti velik nered, Nevolja je s našim radio-
reflektorom, što on sja unaokolo, kao što i treba, jer nikad ne znamo, s koje će strane stići neki
projektil. Zato ću sada konstruirati takav radio-reflektor što će slati valove u snopu i uperit ću svu
snagu, kojom raspolažemo, na našeg bjegunca.«
Nacrta grubu skicu jednostavne Yagi-antene i brzo objasni; Mackayu:
»Takvom dvostranom antenom postiže se pravo zračenje; sve ostale služe samo za
upravljanje ili odbijanje zraka. Malo je zastarjela, ali lako ćemo je napraviti i poslužit će svrsi.
Zovni Hiltona, možda će nam i on pomoći. Što misliš, koliko ćemo vremena izgubiti s time?«
Mackay, koji je za čovjeka svoje struke raspolagao zaista atavističkom vještinom ruku,
baci letimičan pogled na crteže i hrpicu materijala, što ju je skupio Bradley.
»Otprilike jedan sat«, reče on i poče raditi. »A kamo ćeš sada?«
»Treba da pođem na oplatu broda i da iskopčam radio-reflektor. Donesi, molim te, antenu
u pretkomoru, kad budeš gotov.«
Mackay se slabo razumio u radio, ali je dovoljno jasno shvatio, što Bradley pokušava
učiniti. Dosad je sićušni Aresov radio-reflektor odašiljao svoju snagu širom čitave svemirske
sfere. Bradley je namjeravao da svu njegovu energiju iskoristi u jednom snopu zrakâ i da mu tako
mnogostruko poveća domet,
Jedan sat kasnije Gibson sastane Mackaya kako trči brodom noseći pred sobom krhki
sastav usporednih žica, koje su bile rastavljene plastičnim štapićima. Iznenađeno pogleda to čudo
i pođe s Mackayom do pretkomore, gdje ih je već nestrpljivo očekivao Bradley u nespretnom
svemirskom odijelu, sa šljemom kraj sebe.
»Koja je zvijezda najbliža raketi?« upita Bradley.
Mackay se zamisli.
»To bi sada moralo biti negdje podalje od ekliptike«, razmišljao je brzo. »Posljednje
brojke, koje sam dobio... čekaj da vidimo... deklinacija petnaest, nešto prema sjeveru, trajanje
uspona oko četrnaest sati. Pretpostavljam, da će to biti negdje... uh, nikako da upamtim, negdje,
rekoh, u Böotesu. Oh, naravno... to ne može biti daleko od Arcturusa, najviše deset stupnjeva od
njega, rekao bih od oka. Za trenutak izračunat ću točne brojke.«
»Za početak i ovo je dovoljno. Ja ću uključiti radio-reflektor. Tko je u kabini za radio-
vezu?«
»Kapetan i Fred. Telefonirao sam im, i oni sada kontroliraju prijem s rakete. Bit ćemo u
vezi pomoću vanjskog odašiljača na oplati.«
Bradley škljocne zaklopcem šljema i napusti pretkomoru. Gibson ga je pomalo zavidno
promatrao. Uvijek je čeznuo da obuče svemirsko odijelo, ali iako je u nekoliko navrata pokretao
to pitanje, Norden mu je redovito odgovarao, da se to oštro kosi s pravilima. Svemirska odijela
zamršeni su mehanizmi, a on bi mogao učiniti kakvu pogrešku, pa bi trebalo plaćati paklenske
troškove za popravak, a možda bi čak trebalo organizirati sprovod pod neobičnim okolnostima.
 Bradley se vinuo kroz vanjska vrata, ali nije gubio vrijeme u promatranju zvijezda. Polako
se kretao užarenom brodskom oplatom pomoću reaktivnog motora ugrađenog u odijelo, dok ne
stigne do dijela oplate, koji je već bio iznutra pomaknuo. Pod njim, mreža kablova i žica bila je
izložena žarkom suncu, a jedan je kabel već bio prerezan. On ga brzo privremeno spoji zatim
pronađe Arcturus, pa uperi radio-reflektor prema njemu. Neko ga je vrijeme s mnogo nade
okretao naokolo, a zatim, ukopča mali radio u sastavu odijela.
»Kako je?« upita sa strepnjom.
Kroz mikrofon začu očajan Mackayev glas.
»Ništa. Prekopčat ću te kabini za vezu.«
Norden potvrdi lošu vijest.
»Signal neprestano pristiže, ali nije nas još priznao.«
Sve to zapanji Bradleya. Bio je potpuno uvjeren u uspjeh. Mora da je povećao domet
reflektora za deset puta, i to samo u jednom smjeru. Još nekoliko minuta kružio je reflektorom
naokolo, a zatim prestade, U očajanju već je sebi predočivao, kako mu mala raketa s čudnovatim,
ali dragocjenim teretom izmiče iz ruku i bježi do nepoznatih granica Sunčeva sistema, pa čak i
preko njih.
Ponovno zovne Mackaya.
»Čuj Mac«, reče žurno, »htio bih da provjeriš one koordinate, pa da dođeš ovamo i sam
pogledaš. A ja ću natrag, da ‘izliječim’ odašiljač.«
Čim ga je Mackay zamijenio, Bradley požuri u svoju kabinu. Tu nađe Gibsona i ostatak
posade, koji se mrko skupiše oko kontrolnog prijemnika, odakle je neprekidno dopirao zvižduk
udaljene rakete. No ona se sada već povlačila. Naprosto da čovjek poludi!
Teško je bilo prepoznati obično lijenog i tromog Bradleya, koji je sad izvukao tucet šema,
a zatim isključio radio-odašiljač. Trebalo mu je svega nekoliko trenutaka, da u srce aparata uvuče
nekoliko žica. Dok je radio, osu paljbu pitanja Hiltonu.
»Znaš li išta o tim pomoćnim raketama? Kako dugo mora primati naš signal, da nam
priđe.«
»To ovisi o njenoj relativnoj brzini i raznim drugim činiocima. U ovom slučaju, budući da
se radi o niskoj akceleraciji, vjerojatno će trebati dobrih desetak minuta.«
»Znači, ništa ne smeta, ako naš reflektor s vremenom oslabi.«
»Ne, čim se raketa okrene prema tebi, ti ga možeš isključiti. Jasno, treba da joj pošalješ
još jedan signal, ako prođe točno mimo tebe, no to je već lako.«
»Ako je uhvatim, za koliko će vremena stići amo?«
»Za nekoliko dana, a možda i prije. Što sad namjeravaš?«
»Pojačala ovog odašiljača rade s naponom od sedam stotina pedeset volti. Upotrebit ću
liniju od tisuću volti i ništa više. Ne će to dugo trajati, ali će, dok ne pregore cijevi, za dva ili tri
puta pojačati snagu emitiranja.«
Nazove Mackaya, koji je ne znajući, da je odašiljač već duže vremena iskopčan još uvijek
pažljivo ciljao reflektorom Arcturus – kao neki oklopljeni Wilhelm Tell jabuku.
»Halo Mac, kod tebe sve u redu?«
»Ja sam se gotovo okamenio, dostojanstveno odgovori Mackay. Koliko će to još tra...«
»Počinjemo, evo...«
Bradley okrenu prekidač. Gibson je očekivao vrcanje iskara, ali ostade razočaran.
Bradley, koji je bio bolje upućen u stvar, promatrao je pažljivo mjerila napetosti odašiljača i
divlje grizao usne.
Radio-valovima, trebalo je svega pola sekunde da premoste udaljenost do one sitne daleke
rakete, čiji će veličanstveni automatski mehanizam zauvijek ostati umrtvljen, ukoliko ga ne stigne
signal s Aresa. Pola sekunde prođe, a zatim i druga polovica. Odgovor je već mogao da stigne, no
još se uvijek neprekidno kroz mikrofon čuo onaj luđački, nepravilni zvižduk. Zatim odjednom
prestade. U tom trenutku, koji je trajao čitavu vječnost, u kabini zavlada smrtna tišina. Na
udaljenosti od stotinu pedeset tisuća kilometara robot je istraživao novu pojavu. Razmišljao je
kojih pet sekunda, a zatim odluči – i val s rakete ponovno donese zvuk, koji je sada modulirao u
beskrajnom nizu isprekidanih tonova »piip-piip-piip«.
Bradley obuzda oduševljenje posade.
»Najprije skoči, onda reci hop«, reče on. Sjetite se, da raketa mora primati naš signal
deset minuta, da bi izvršila potrebne promjene.« Bojažljivo je promatrao skale pitajući se, koliko
će vremena cijevi istrajati pod povišenim naponom.
Izdržale su sedam minuta, a za to vrijeme Bradley je već bio pripremio zamjenu, pa je za
dvadesetak sekunda opet sve bilo u redu. Poslovanje oko zamjene bijaše još u, toku, kad raketa
ponovno izmijeni glasanje i Bradley, s uzdahom olakšanja, isključi jadni, zlostavljani odašiljač.
»Možeš natrag Mac«, viknu u mikrofon. »Obavili smo posao.«
»Napokon! Gotovo me udarila sunčanica; dobio sam ukočenje zglobova s tim Kupidovim
lukom.«
»Kad proslavite«, jadao se Gibson, zainteresiran i radoznao gledalac, »hoćete li mi onda
objasniti s nekoliko sažetih, izabranih rečenica, kako ste uspjeli da izvučete ovoga čudnovatog
zeca iz šešira?«
»Upravljanjem našeg reflektora i pojačavanjem snage odašiljača.«
»Da, to znam. Ali ne razumijem, zašto ste ga ponovno ugasili.«
»Kontrolni mehanizam rakete obavio je svoj posao, objašnjavao je Bradley, koji se pritom
vladao kao neki profesor filozofije, kad govori s duševno zaostalim djetetom. Prvi signal značio
je, da je otkrio naš val, i mi smo znali, da se automatski okreće prema nama. To je trajalo
nekoliko minuta, a zatim je isključio svoje strojeve i poslao nam drugi signal. Raketa je još uvijek
jednako daleko, samo se već usmjerila prema nama, pa će nas stići za nekoliko dana. Tada ću
ponovno uključiti radio-reflektor i pomoću njega dovući raketu na udaljenost od jednog
kilometra, a možda i manje.«
Sasvim iz ugla začu se uljudno kašljanje.
»Neugodno mi je, da vas podsjetim, gospodine...« poče Jimmy.
Norden se smijao.
»U redu, sve ću isplatiti. Evo ključa – ormarić br. 26. Što ćeš s onom bocom viskija?«
»Kako bi bilo, da je preprodam doktoru Mackayu?«
»Svakako«, reče Scott pogledavši strogo Jimmyja. »Ovaj trenutak zahtijeva opću proslavu
i zdravicu...«
No Jimmy ne dočeka svršetak. On potrči po svoj plijen.
 5

»Pred nepun sat imali smo samo jednog putnika«, reče dr. Scott, hraneći nježno dugačku
metalnu kutiju ispred pretkomore. »A sada imamo ih nekoliko milijarda.«
»Što mislite, kako su podnijeli putovanje?«, raspitivao se Gibson.
»Čini se, da su termostati dobro radili, i da im ništa nije naudilo. Prenijet ću ih na kulture
koje sam im pripremio, pa će, dok dođemo na Mars, sretno poživjeti žderući do mile volje.«
Gibson priđe najbližoj promatračnici. Uz pretkomoru lebdjela je kusata, bijelo obojena
raketa, labavo obavijena konopcima, koji su se pomicali poput krakova kakva polipa. Kad se
raketa, automatski upravljana radiom, približila na nekoliko kilometara, njezino konačno
osvajanje izvršeno je na sasvim naivan način. Hilton i Bradley izađoše iz Aresa opremljeni
debelom užadi pa pomoću zamke uhvatiše raketu, koja se polako spuštala. A zatim je Aresovi
električni čekrci dotegliše do pretkomore.
»Što ćete sada s raketom?« upita Gibson kapetana Nordena, koji je također promatrao
Scottovo poslovanje oko novih putnika.
»Izvući ćemo strojeve za pogon, i upravljanje, a ostalo ćemo ostaviti u Svemiru. Ne
vrijedi goriva da sve to vozimo na Mars. I tako ćemo, dok opet ne počnemo ubrzavati, neprestano
imati za sobom vlastitog satelita.«
»Isti slučaj kao s onim psom u pripovijesti Julesa Verna.«
»Zar iz njegove knjige ‘Put na Mjesec’? Nisam je čitao. Zapravo, jednom sam pokušao,
ali bila mi je strašno dosadna, pa sam je ostavio. Nevolja je to svih tih starih priča. Nema ništa
dosadnije od jučerašnjih naučno-fantastičnih romana. A Verne pripada prekjučerašnjici.«
Gibson se osjeti ponukanim, da brani svoje zvanje.
»Mislite, da naučna fantastika ne može steći trajne književne vrijednosti?«
»Ne bih se tako oštro izrazio. U doba, kad su napisana, neka od tih djela imala su
određenu društvenu ulogu i vrijednost. Nesreća je, što ona obično zastare već u idućem
pokoljenju. Pogledajte samo, što se dogodilo s pripovijestima o svemirskim putovanjima.«
»Nastavite slobodno i ne osvrćite se na moje osjećaje.«
Norden se očito zagrijao za predmet, a Gibson se tome nije začudio. Kad bi se i pokazalo,
da je neki od njegovih suputnika stručnjak za pošumljavanje ili sanskrt ili bimetalizam, Gibson se
više ne bi iznenadio. Osim toga, on je znao, da je naučna fantastika veoma popularna u
krugovima profesionalnih astronauta, iako im je ponekad ta tema služila samo za razveseljavanje.
»Odlično«, reče Norden. »Razmotrimo, dakle, razvitak naučnog romana. Sve do god.
1960., a možda i do god. 1970. pisali su se romani o prvom putovanju na Mjesec. Danas ih više
gotovo uopće ne možete čitati. Kad je Mjesec osvojen, uđoše u modu Mars i Venera. Sada i te
priče pripadaju prošlosti. Uzet ćete ih, samo kad zaželite da se nasmijete. Možda će pripovijesti o
vanjskim planetima zadovoljiti još jednu generaciju, ali međuplanetarni romani u pravom smislu
riječi, kao oni iz doba naših djedova, presahnuli su već potkraj sedamdesetih godina dvadesetog
stoljeća.«
»Ipak, teme svemirskih putovanja još su uvijek popularne.«
»Da, ali više se ne radi o naučnom romanu. Ili su to čisti opisi događaja, poput reportaža,
kojima vi sada obasipljete Zemlju, ili pusta mašta. Pripovjedačima nitko ne brani da odšetaju
izvan Sunčeva sistema i da se upuste u carstvo bajka. Jer većina tih pripovijesti i nisu ništa drugo
već bajke.«
Norden je govorio vrlo ozbiljno, iako mu je u očima titrala vragoljasta iskra.
 »Pobit ću vas sa dva protudokaza«, reče Gibson. »Prvo, svi ili barem većina ljudi i danas
čita Wellsove8 nevjerojatne priče, iako su stare već čitavo stoljeće. Nadalje, od uzvišenoga do
smiješnoga, kako znate, samo je jedan korak; publika još uvijek traži moje prvence, na pr.
‘Marsovu prašinu’, premda su ih činjenice prestigle i ostavile daleko otraga.«
»Wells je pisao pravu književnost«, odgovori Norden. »No uprkos tome mogu dokazati
svoje tvrdnje. Koje su njegove priče najpopularnije? Zar romani u pravom smislu riječi kao
’Kipps’ i ‘Mr. Polly’. Fantastične se pripovijesti ne čitaju uprkos njihovim beznadnim
proročanstvima, već zbog njih. Jedino je ‘Stroj vremena’ izvanredno omilio naprosto zato, što se
događa u tako dalekoj budućnosti te nije mogao izaći iz mode. Osim toga to je Wellsovo najbolje
djelo.«
Norden zastade. Gibson se pitao, hoće li se osvrnuti na njegov drugi protudokaz. Napokon
kapetan upita:
»Kada ste napisali ‘Marsovu prašinu’?«
Gibson je u sebi brzo sračunavao.
»Sedamdeset treće ili sedamdeset četvrte.«
Tako davno? Nisam to znao. Ali to djelomično objašnjava stvar. Svemirska su putovanja
upravo u to doba počinjala, i svi bijahu zainteresirani. Vi ste već bili izišli na glas s običnim
romanom, pa je ‘Marsovu prašinu’ jednostavno ponijela plima.«
»Time ste samo objasnili, zašto sam prodao knjigu u to doba. Ali niste odgovorili na moj
drugi protudokaz. Knjiga je još uvijek popularna. Držim, da je čak kolonija na Marsu uzela
nekoliko primjeraka, iako sam ondje opisao Mars kakav nikada, nigdje, osim u mojoj uobrazilji,
nije postojao.«
»Ja bih to pripisao bezobzirnoj reklami vašeg izdavača, vašem savjesnom odnosu prema
javnosti, kojim ste postigli, da vas ona ne zaboravi, i... možda... činjenici, da je to najbolje, što ste
u životu napisali. Štoviše, knjiga je, kako bi rekao Mac, uspjela da pogodi duh svoga vremena, t.
j. sedamdesetih godina, i to joj danas daje neku draž.«
»Hmm«, promumlja Gibson, razmišljajući o svemu.
Šutio je nekoliko trenutaka, a zatim mu se lice razvuče, i on se poče smijati od svega srca.
»Što je tako smiješno? Kažite, da se i ja nasmijem.«
»Sjetio sam se nečega iz našeg razgovora. Upravo sam razmišljao, što bi rekao H. G.
Wells, kad bi saznao, da dvoje ljudi raspravljaju o njegovim pripovijestima na pola puta između
Zemlje i Marsa.
»Ne pretjeravajte«, nasmija se Norden. »Prevalili smo tek trećinu puta.«
*   *   *

Ponoć je bila već odavno prošla, kad se Gibson iznenada probudi iz duboka sna. Nešto ga
je uznemirilo – nekakva buka, kao od daleke eksplozije u utrobi broda. Sjedne u tami, oslanjajući
se na široke elastične pojasove, kojima bijaše vezan za krevet. Zvijezde su treperile kroz brodsko
okno, jer se njegova kabina nalazila na noćnoj strani. Zadržavši dah poluotvorenih usta slušao je i
pokušavao da razabere i najtiši žamor.
Noću su se na Aresu čuli različiti šumovi, i Gibson ih je sve poznavao. Oni su govorili o
životu broda, a tišina bi značila, da je na njemu sve pomrlo. Izvanredno ohrabrujući djelovao je
neumoran šum, što su ga bez ikakve žurbe proizvodile zračne sisaljke. Uz tu tihu, ali postojanu
pratnju čuli su se s prekidima i drugi šumovi: povremeno frktanje, proizvod skrivenih strojeva
misteriozne i automatske namjene; točno svakih trideset sekunda otkucaj s električnog sata, a
katkada strujanje vode u vodovodnim cijevima pod pritiskom. No nijedan od tih šumova nije ga
probudio, jer se na njih već privikao kao na kucanje vlastitog srca.
 Upola snen, Gibson ode do vratiju kabine i posluša nekoliko trenutaka u hodniku. Sve je
bilo savršeno normalno. On je, zacijelo, bio jedini budan čovjek na brodu. Časak se pitao, ne bi li
pozvao Nordena, ali se predomisli. Možda je sanjao, a možda je onaj šum proizveo neki stroj,
koji do sada nije radio.
Već se gotovo vratio, kad mu odjednom pade na um, kako onaj žamor možda i nije došao
izdaleka? To mu se, doduše, prvi čas činilo, no buka je mogla nastati i sasvim blizu. Bilo kako
bilo, on bijaše umoran, i to ga se nije ticalo. Gibson je osjećao potpuno i dirljivo povjerenje u
brodske strojeve. Da se nešto doista pokvarilo, automati bi već dali znak za uzbunu. Alarmni
sistem bio je provjeren nekoliko puta u toku putovanja, a djelovao je tako snažno te bi i mrtve
probudio. Mogao je mirno spavati s uvjerenjem da automati nad njim neprestano bdiju.
Šta se tiče žamora imao je potpuno pravo, iako to nikad nije saznao. A ujutro je već
zaboravio noćni događaj.
*   *   *

Kamera projuri napuštenom sabornicom prateći pogrebnu povorku beskrajnim, zavojitim

stepenicama, sve do vjetrovitih kruništa bedema nad morem. Glazba je ridala u tišini. U jednom
trenutku osamljene se silhuete s tragičnim teretom ocrtaše na suncu, što je zalazilo za bedem
Elsinora, »Laku noć, mili kneže...« Drama završi.
U malenom kazalištu upale se svijetla, a kraljevina Danska potonu u dubine i daljine
četiriju stoljeća i pedeset milijuna kilometara. Gibson se nevoljko prenese u stvarnost otimljući se
teškom mukom caru, što ga je bio zarobio. Što bi, mislio je on, rekao Shakespeare, na ovu
interpretaciju, koju, iako već bijaše stara čitav ljudski vijek, vrijeme još nije dotaknulo, kao što
nije dirnulo predivnu i još mnogo stariju, besmrtnu poeziju? I što bi on rekao na ovo fantastično
kazalište, u kome su rešetkaste stolice nesigurno lebdjele na sasvim krhkim nogama.
»Velika je šteta«, reče dr. Scott, kad je publika od šest članova izašla na hodnik, »što na
budućim putovanjima ne ćemo više raspolagati ovako sjajnim izborom filmova. Ova je zbirka
namijenjena Centralnoj biblioteci na Marsu, i mi je ne možemo zadržati.«
»Što je dalje na rasporedu?« upita Gibson.
»Još nismo odlučili. Mogli bismo dati neku suvremenu muzičku komediju ili nastaviti s
klasicima filma, te prikazati ’Zameo ih vjetar’.
»Moj je djed ludovao za tim filmom. Rado bih ga pogledao, kad se već pružila prilika«,
reče čeznutljivo Jimmy Spencer.
»Odlično«, odgovori Scott. Stavit ću prijedlog na dnevni red sjednice Odbora za
razonodu, pa se nadam, da ćemo to udesiti.« Kako je Odbor imao samo jednog člana, a taj bijaše
Scott, moglo se očekivati, da će pregovori uspjeti.
Norden, koji je, otkako je film završio, još uvijek bio duboko zamišljen, priđe Gibsonu, pa
se nervozno nakašlja.
»Slušajte Martine«, reče on, »svojevremeno ste mi dodijavali neka vas pustim da iziđete u
svemirskom odijelu.«
»Da, ali Vi ste izjavili, da se to kosi s pravilima.«
Činilo se, da je Norden u neprilici, a to mu nimalo nije pristajalo.
»Da, zapravo jest. Ali ovo nije obično putovanje, a ni vi niste putnik u pravom smislu
riječi. Držim, da bi se to nekako dalo urediti.«
Gibson je bio ushićen. Oduvijek je želio, da obuče svemirsko odijelo i da se nađe u
ništavilu, sam sa zvijezdama. Nije mu padalo na um, da upita Nordena, čemu ima zahvaliti
promjenu odluke, a kapetan mu zbog toga bijaše veoma zahvalan.
Zavjera se pripremala već gotovo tjedan dana. U Nordenovoj sobi svakog se jutra odvijao
kratki ritual. Hilton bi podnosio dnevni raspored i izvještaj o stanju broda i radu njegovih brojnih
strojeva za proteklih dvadeset i četiri sata. Obično se nije zbivalo ništa važnije, pa je Norden
mirno potpisivao izvještaje i odlagao ih u brodski dnevnik. Na tom području raznolikost bijaše
posljednja stvar, koju bi poželio. Ali i to se ponekad događalo.
»Čuj Johne«, reče Hilton, Ikoji je jedini kapetana zvao po imenu, dok su mu se ostali
članovi posade obraćali obično s »barba«, »stvar s našim pritiskom zraka sada je potpuno jasna.
Stalno gubimo, a za desetak dana prijeći ćemo dopuštenu granicu.«
»Dobijesa! Znači, da treba nešto poduzeti. Nadao sam se, da ćemo izdržati do kraja
putovanja.«
»Bojim se, da ne smijemo čekati. Čim dođemo kući, bit će predani izvještaji Komisiji za
sigurnost Svemira, pa bi se moglo dogoditi, da kakva nervozna stara baba počne vrištati kako je
potisak pao ispod svake dopuštene granice.«
»Što misliš, gdje je došlo do oštećenja?«
»Na oplati, glavu dajem za to.«
»Je l’ to ona tvoja rupica kraj Sjevernog pola?«
»Sumnjam, to je nastalo iznenada. Mislim, da se radi o novoj rupi.«
Norden se oneraspoloži. Na brodu ove veličine, dva do tri puta na godinu dolazilo je do
oštećenja meteorskom prašinom. Obično nikoga zbog toga nije boljela glava, dok se ne bi
nakupilo toliko rupa, da im se isplatio popravak. Međutim, ova je rupa bila prevelika da bi je
zanemarili.
»Za koliko ćeš vremena pronaći oštećenje?«
»U tom i jest nevolja«, reče Hilton nezadovoljno, »Za pedeset četvornih metara brodske
oplate mi raspolažemo samo jednim detektorom za otkrivanje oštećenja. Možda će proteći
nekoliko dana dok nabasamo na kvar. Eh, da je to lijepa velika rupetina, nepropusne bi pregrade
same obavile taj posao za nas.«
»Neobično mi je drago, što ne će«, gunđao je Norden, »jer bi nas to stajalo teških
objašnjenja!«
Nakon tri dana, pošto je desetak puta obišao brod, Jimmy-Spencer, koji je, kao i obično,
preuzeo posao, koji nitko nije htio uraditi, nađe rupu. Zamrljani kraterčić jedva se primjećivao
prostim okom. Izvanredno osjetljivi detektor za pronalaženje oštećenja zabilježio je činjenicu, da
vakuum neposredno kraj rupice nije tako savršen, kako bi trebalo da bude. Jimmy označi mjesto
kredom i sretno se vrati kroz pretkomoru.
Norden izvuče plan broda, pa prema Jimmyjevom izvještaju odredi položaj oštećenja.
Zatim tiho zviznu i namršti se.
»Jimmy«, upita on, »znade li Gibson, zašto si se popeo na oplatu?«
»Ne«, reče Jimmy, »otkazao sam mu današnji sat iz astronautike, iako nije bilo sasvim
jednostavno objasniti, kako...«
»U redu, u redu. Vjerojatno mu nitko drugi nije spomenuo rupu?«
»Ne znam, ali da mu je netko rekao, on bi već bio pitao.«
»Čuj me dobro! Ta je prokleta rupa usred zida njegove kabine. Ako pisneš jednu jedinu
riječ o tome pred njim, oderat ću ti kožu. Je si li razumio?«
»Da«, procijedi Jimmy i smjesta odjuri.
»A što sad?« upita Hilton s prizvukom malodušnosti.
»Treba da pod bilo kakvom izlikom maknemo Martina i zabrtvimo rupu što je brže
moguće.«
»Kako to, da nije čuo sraz? Mora da je zaštropotalo?«
»Vjerojatno nije bio u sobi. Mene pak čudi što nije primijetio pojačano strujanje zraka?
Mora da je prilično jako.«
»Možda se izravnalo s unutarnjim strujanjem. Ali, zašto se nepotrebno uzrujavamo?
Izađimo lijepo sa stvari na vidjelo i objasnimo Martinu, što se dogodilo. Čemu sva ta
melodrama?«
»Pa ti si lud? Pretpostavimo, da Martin ispriča svojoj publici, kako je meteor dvanaeste
veličine probušio brod, i kako se takve stvari događaju na svakom drugom putovanju? Koliko će
njegovih čitatelja shvatiti da to, ne samo što nije opasno, nego da se mi obično i ne brinemo, kad
se takvo što dogodi. Prosječan će čovjek reći: za malim meteorom doletjet će i veliki. Javnost
nema povjerenja u statistike. Već vidim naslove: »Meteor probušio svemirski brod Ares.« A to bi
naškodilo poslovima.«
»Zašto onda ne kažemo Martinu i zamolimo ga, da šuti?«
»Ne bi bilo pošteno prema tome jadnom čovjeku. Već tjedne i tjedne nema novosti za
svoje članke. Pristojnije je, da ništa ne kažemo.«
»Dobro«, uzdahnu Hilton. »Tvoja je ideja, i ne okrivljuj mene, ako propadne.«
»Ne će propasti. Moj plan je siguran, ne propušta vodu.«
»Ne dajem ni pare za to, što ne propušta vodu. Pitam se samo propušta li zrak?«
*   *   *

Čitavog života Gibsona su zanimali novi pronalasci. I tako on pribroji svemirsko odijelo
zbirci svih onih mehanizama, koje je proučavao i kojima je ovladao. Bradley bijaše zadužen da
provjeri, da li je ispravno naučio baratati odijelom, zatim da ga izvede u Svemir i da se pobrine,
da se ondje ne izgubi.
Aresova odijela nisu imala nogavica, pa se u njima obično sjedilo. Bijaše to dosta
razborito učinjeno, jer su ova odijela bila namijenjena upotrebi pri nul-gravitaciji, a ne šetnji po
planetama bez zraka. Nedostatak pokretnih nogu uvelike je pojednostavio kroj odijela. Zapravo,
bili su to valjci, iz čijih su se gornjih krajeva odvajali pokretni rukavi. S obje strane vidjele su se
tajanstvene izbočine i žljebovi, u kojima su se nalazili rezervoari kisika, radio, regulatori topline i
maleni motori na mlazni pogon. Unutar odijela čovjek se dosta slobodno kretao: mogao je povući
ruke do unutrašnjih upravljača, a mogao je jesti bez većih akrobacija,
Bradley je proveo gotovo čitav sat u pretkomori provjeravajući da li je Gibson shvatio
osnove upravljanja odijelom i propovijedajući pojedinosti o upotrebi pojedinih sastavnih dijelova.
Gibson je cijenio njegovu temeljitost, ali s vremenom postade nestrpljiv, jer Bradley nije
pokazivao namjere, da skrati poučavanje. On se napokon pobuni, kad Bradley poče objašnjavati
priproste sanitarne uređaje odijela.
»Dođavola«, prosvjedovao je pisac, »ta ne ćemo izbivati tako dugo vremena!«
Bradley se cerio.
»Čudili biste se«, reče on mrko, »kad biste znali, koliko je ljudi već učinilo istu
pogrešku.«
On otvori ormarić u zidu pretkomore te izvadi dva svitka užeta slična ribarskom motovilu.
Pričvrsti ih dobro o zakovice odijela, da se ne bi kojim slučajem odriješili.
»Mjera opreza broj jedan«, izjavi on. »Čovjek uvijek treba da je privezan za brod užetom
za spašavanje. A da se dvostruko osiguramo, povezat ću vaše odijelo desetmetarskim užetom s
mojim. Tako, a sad možemo na Matterhorn.«
Vanjska vrata skliznuše u stranu. Gibson se oprosti s posljednjim daškom zraka, što se
povlačio. Slabi impuls odbaci ga do izlaza, i on se polako vinu prema zvijezdama.
Polagano kretanje i potpuna tišina pojačale su svečanost toga trenutka. Ares mu se sakrije
iza leđa, a to djelovaše strašno. On se upusti u vratolomni skok u Svemir – napokon pravi,
nepatvoreni Svemir. Sa sigurnošću povezivala ga je tek tanašna nit. Ovo novo, još nedoživljeno
iskustvo, ipak izazva blijede uspomene. Mora da je nekada doživio nešta slično!
Mozak mu je radio neobično brzo, i on se odjednom sjeti jednog doživljaja iz djetinjstva,
koji mu je – to bi se još prije nekoliko sekundi zakleo – bio potpuno izblijedio iz pamćenja. Da ga
nauče plivati, baciše ga u deset metara duboku vodu. Usporedba je bila umjesna: sada se ponovno
naglavce zagnjurio u isto tako nepoznat element.
Trzaj motovila ga zaustavi, a uže, što ga je vezivalo za Bradleya naglo se zategne. Gibson
je bio gotovo zaboravio svoga druga, koji se sada udaljavao od broda. Uz osnovicu njegova
odijela pojaviše se mali plinski mlazovi. Teglio je Gibsona za sobom.
Gibson se pomalo uplaši kad mu kroz zvučnik prijemnika u odijelu Bradleyev glas naruši
tišinu.
»Ne upotrebljavajte svoj motor, dok vam ne naredim. Nije potrebno, da se krećemo suviše
brzo. Osim toga treba paziti, da nam se konopci ne zamrse.«
»Dobro«, reče Gibson. Bio je pomalo ljut zbog narušavanja svoga mira. Osvrnu se na
brod. Već je bio nekoliko stotina metara za njima i brzo se smanjivao.
»Koliko metara užeta imamo na raspolaganju?« upita zabrinuto. Kako nije dobio nikakva
odgovora, uhvati ga laka panika, ali se odmah dosjeti, da je zaboravio uključiti odašiljač.
»Oko tisuću«, odgovori Bradley na ponovljeno pitanje. »Dovoljno, da se osjetite ugodno
osamljen.«
»A kad bi se uže prekinulo?« raspitivao se Gibson, tek napola u šali.
»Ne će se prekinuti. To bi uže podnijelo vašu punu težinu na Zemlji. Uostalom, kad bi se i
prekinulo, mi bismo se sasvim lako vratili pomoću mlaznih motora.«
»A kad bi oni zatajili?«
»Divna li pitanja! Mislim., da bi se tako što moglo dogoditi samo velikom nepažnjom ili
zbog tri uzastopna mehanička kvara. Sjetite se, da imamo rezervni motor, koji služi upravo u
takvim slučajevima. Osim toga, unutar odijela imamo indikator, koji bi nas upozorio, čim bi se
glavni rezervoar goriva ispraznio.«
»A kad bi sve to zakazalo?« nije popuštao Gibson.
»U tom slučaju preostalo bi jedino da ukopčamo SOS odašiljač, koji je montiran u
odijelu, i da čekamo, da netko dođe u pomoć, te da nas dotegli natrag. No, ne vjerujem, da bi se
spasioci tom prilikom osobito žurili. Šeprtlja, koja bi upala u takvu petljavinu ne zavrijedi mnogo
sažaljenja.«
Odjednom osjete trzaj. Stigli su do kraja užeta. Bradley prekinu rad motora.
»Daleko smo od kuće«, reče mirno.
Gibson stade tražiti Ares, pa ga pronađe tek nakon više sekunda. Nalazili su se s noćne
strane broda, tako da je on gotovo čitavim trupom bio u sjeni. Dvije sfere bijahu nalik na dva
udaljena polumjeseca i čovjek bi ih lako zamijenio s Mjesecom i Zemljom, pretpostavljajući da ih
gleda iz udaljenosti od milijun kilometara. Promatrač nije imao stvarnog osjećaja povezanosti;
brod je djelovao suviše maleno i krhko, da bi čovjek i dalje prema njemu osjećao
strahopoštovanje.
Napokon je Gibson ostao nasamo sa zvijezdama!
Bio je zahvalan Bradleyu što ga je ostavio u miru i nije mu se upletao u razmišljanje.
Možda je njime podjednako ovladala svečana veličanstvenost trenutka. Zvijezde bijahu tako
sjajne i tako brojne, pa u prvo vrijeme Gibson, nije pronalazio ni najpoznatija zviježđa. Zatim
ugleda Mars, najsvjetliji predmet na nebu poslije Sunca, i tako mu pođe za rukom da se snađe, na
ekliptici. Vrlo otmjeno, uz oprezno praskanje plinskih mlazova, on okrenu svoje odijelo, te se
usmjeri prema Sjevernjači. Tako je na kraju došao u »uspravan« položaj, a pred njim se pojaviše
poznati oblici zviježđa.
Polako se uputi Zodijakom pitajući se, koliko je pojedinaca do sada doživjelo nešto
slično. Nažalost, uskoro će svemirska šetnja postati svakodnevna stvar, i time će izgubiti
tajanstvenu draž novoga.
Gibson otkrije – ili mu se činilo, da je otkrio – Jupitera, a zatim Saturna. Postojan sjaj bez
titranja, obično najkorisniji, iako ne i najpouzdaniji putokaz amaterima – astronomima za
razlikovanje planeta od zvijezda, ovdje nije mogao poslužiti svrsi. Gibson uostalom nije ni tražio
Zemlju ili Veneru, jer bi ga Sunčev sjaj zabljesnuo, čim bi se onamo okrenuo.
Cijeli je krug Mliječne staze bio vidljiv, te je blijedom trakom svijetla povezivao obje
hemisfere. Gibson je jasno razaznavao pukotine i rupe uz njezine rubove. Čitavi kontinenti
zvijezda kao da su pokušavali da se istrgnu i sami nastave putovanje kroz ponor. U Južnoj
hemisferi, crni bezdan Ugljene vreće zjapio je, poput tunela probijenog kroz zviježđa, prema
nekom drugom Svemiru.
To podsjeti Gibsona na Andromedu. Tamo je bila i Velika Nebula, taj sablasni izvor
svijetla. Jednim noktom mogao bi je zakriti, pa ipak, bijaše to čitava galaktika velika upravo kao i
prsten zvijezde, što se razasuo nebom i u čijem je srcu sada lebdio. Ta je maglovita sablast bila
milijun puta dalje od zvijezda, a i one same bile su milijun puta udaljenije od planeta. Promatrana
u tom okviru, sva su ljudska putovanja i pustolovine izazivale samilost!
U nepoznatim zviježđima Južne hemisfere Gibson je tražio Alpha Centauri, kad mu oko
zapne za nešto, što nije odmah uspio prepoznati. Na neizmjernoj udaljenosti, nekakav
četvorokutni predmet letio je ususret zvijezdama. Takav barem bijaše prvi Gibsonov dojam.
Zatim shvati, da ga je osjećaj perspektive prevario i da je zapravo promatrao sasvim malen
predmet, udaljen svega nekoliko metara. Još uvijek nije znao, o čemu se radi. Tek nakon kraćeg
vremena on prepozna ovog čudnovatog međuplanetarnog skitnicu – bijaše to sasvim običan list
papira »kvarto« veličine, koji se vrlo sporo okretao u Svemiru. Izvanredno jednostavan, ali isto
tako neočekivana pojava!
Duže je vremena promatrao prikazu uvjeravajući sama sebe, kako se ne radi o obmani.
Zatim okrenu prekidač pa se obrati Bradleyu.
Bradley ne pokaza ni najmanje iznenađenje.
»Ništa naročito«, odgovori on pomalo nestrpljivo. »Već nekoliko tjedana, svakoga dana
izbacujemo otpatke. Kako nemamo akceleracije, nešto tog smeća još se uvijek nalazi u
neposrednoj blizini. Čim počnemo kočiti, naše će se smeće raspršiti po čitavom Sunčevu
sistemu.«
Sasvim razumljiva pojava, pomisli Gibson. Osjećao se kao budala, jer čovjeka ništa me
zbunjuje tako jako kao tajna, koja iznenada prestaje biti zagonetnom. Vjerojatno se radilo o
konceptu nekog njegova članka. Da je bio malo bliže, bio bi ga uzeo, naprosto za zabavu.
Pogledao bi, da li mu je naudio boravak u Svemiru, a kasnije bi ga pokazivao kao uspomenu. Na
nesreću, list bijaše sasvim izvan dohvata. Do njega bi došao samo pod uvjetom, da odriješi
konopac, što ga je vezivao s Aresom.
Već ću, vjerojatno, godine i godine trunuti u zemlji, a ovaj će komadić papira još uvijek
nositi moju poruku Svemirom, razmišljao je Gibson, a pritom ni sam nije znao, što je bilo
napisano na listiću.
*   *   *

Na povratku Norden ih dočeka u pretkomori. Činilo se, da je sam sobom, vrlo zadovoljan,
ali Gibson nije bio u stanju da zapazi takve pojedinosti. U mislima on je još uvijek boravio među
zvijezdama. Zacijelo će proteći duže vremena, dok postane normalan, i dok njegov pisaći stroj
počne lagano kuckati, pošto u glavi sredi sve dojmove.
»Jeste li obavili posao navrijeme?« upita Bradley, čim se Gibson udaljio.
»Čak petnaest minuta prije roka. Iskopčali smo ventilatore i odmah pronašli rupu na
starinski način, pomoću svijeće. Ostalo su učinili jedna slijepa zakovica i malo boje, koja se brzo
suši. Oplatu ćemo, ako to uopće bude potrebno, zabrtviti, kad dođemo u dok. Mac je vješto
obavio posao, on je uopće promašio zanat kao navigator.«
 6

Putovanje je, po mišljenju Martina Gibsona, bilo podjednako dosadno i ugodno. Kao i
uvijek, pošlo mu je za rukom, da prema sebi uskladi okolinu, u koju nije ubrajao samo stvari,
nego i ljude, koji su tu okolinu s njim dijelili. Napisao je priličan broj članaka, od kojih neki
bijahu dobri, a drugi dosta dobri, no vjerovao je, da će mu posao poći od ruke, tek kad stigne na
Mars.
Let je ulazio u završnu fazu. U tim zadnjim tjednima osjećalo se popuštanje općeg
zanimanja. Bila je to neizbježna pojava, koja će potrajati, dok ne uđu u Marsovu putanju. Do tog
trenutka ništa se neobično ne će dogoditi. Sva uzbuđenja, koja je putovanje moglo pružiti, bila su
već iza njih.
Za Gibsona, posljednji veliki događaj zbio se onog jutra, kad je konačno izgubio Zemlju
iz vida. Dan za danom ona se približavala prostranom, bisernom okrilju Sunčeve korone, kao da
namjerava žrtvovati sve svoje milijune njezinoj plamenoj lomači. Jedne se večeri još mogla
vidjeti teleskopom – ta sićušna iskrica hrabro se svjetlucala uprkos sjaju, što će je uskoro
progutati. Gibson se nadao, da će je ujutro još vidjeti, ali je noću neka divovska eksplozija na
Suncu odbacila koronu pola milijuna kilometara dalje u Svemir, i Zemlja se izgubila iza te do
bjelila užarene zavjese. Moglo se očekivati, da će se pojaviti tek nakon tjedan dana, a za to kratko
vrijeme Gibsonov će se svijet izmijeniti mnogo više, nego što se i u snu nadao.
*   *   *

Da je netko pitao Jimmyja Spencera, što misli o Gibsonu, on bi mu na raznim razdobljima

putovanja dao različite odgovore. U prvo vrijeme prisutnost glasovitog suputnika pomalo ga je
plašila, no to ubrzo prođe. Ovdje treba istaći u prilog Gibsonu, da je pisac bio potpuno lišen
snobizma i da nikad nije zloupotrebljavao svoj povlašteni položaj na Aresu. Zbog toga, s
Jimmyjeve točke gledišta, njemu se moglo lakše približiti, nego ostalim stanovnicima broda, jer
su mladiću svi oni u neku ruku bili pretpostavljeni.
Otkada je Gibson počeo pokazivati ozbiljno zanimanje za astronautiku, Jimmy ga je
pobliže upoznao. Pokušavao je da ocijeni piščevu narav. Ali to nije bilo lako, zato što se
Gibsonova priroda neprestano mijenjala. On kao da nikad nije ustrajao da duže vremena zadrži
osobine iste ličnosti. Nekih dana pisac bijaše ozbiljan, pažljiv i općenito ugodan u društvu. Ali
drugom prigodom on je znao biti mrzovoljast i otresit, te su ga tada smatrali osobom, koju najviše
treba izbjegavati.
Međutim, Jimmy nije bio sasvim siguran, što Gibson o njemu misli. Ponekad je imao
neugodan osjećaj, da ga pisac promatra kao sirovinu i da će tek naknadno odlučiti, hoće li je
upotrebiti ili ne. Mnogi Gibsonovi znanci stekli su sličan dojam i većina od njih imala je pravo.
Budući da ga pisac još nije nikad pokušao neposredno ispitivati, Jimmyjeve sumnje nisu imale
stvarnog opravdanja.
Druga zagonetna stvar u Gibsonu bilo je njegovo predznanje o tehnici. Kad je Jimmy
počeo s večernjim tečajem, kako su to svi nazivali, mislio je, da Gibson samo želi izbjeći grublje
griješke u materijalu, što ga je radiom slao natrag na Zemlju, ali da ga inače ne rukovodi nikakav
vlastiti, dublji interes. Uskoro mu postade jasno, da tome nije tako. Gibson je pokazivao upravo
ganutljivu želju, da svlada neka zamršena područja nauke, pa je tražio matematske dokaze, koje
je Jimmy katkada teškom mukom pronalazio. Taj je čovjek nekada sigurno vladao opsežnijim
tehničkim znanjem, a mnoge pojedinosti još uvijek nije zaboravio. Nikad nije priznao, kako je to
naučio, kao što nikad nije objasnio, zašto se tako pomno hvata ukoštac s naučnim pojmovima,
kojima nije dorastao. Takvi piščevi okršaji s naukom unaprijed su bili osuđeni na propast,
Gibsonovo neprikriveno razočaranje zbog neuspjeha izazivalo je u Jimmyja osjećaj sažaljenja,
osim u slučajevima, kad mu je učenik postajao prgav, i kad je pokazivao namjere da postidi svog
učitelja. U tom slučaju došlo bi do kratke izmjene neuljudnosti, nakon čega bi Jimmy obično
pokupio knjige, a poučavanje bi se nastavilo tek nakon Gibsonove isprike.
Ponekad bi pak Gibson primio poraz pomirivši se vedro sa sudbinom, te bi jednostavno
promijenio predmet razgovora. Stao bi tada pričati o svojim iskustvima u čudnovatoj književnoj
džungli, u kojoj je živio, o tom svijetu sablasnih i često ljudožderski raspoloženih zvijeri. Sve je
to Jimmyja neobično privlačilo. Gibson bijaše odličan pripovjedač s istančanim smislom za
skandale i rušenje ugleda. Činilo se, da on to priča bez trunka zlobe, a neke su pripovijesti o
istaknutim ličnostima suvremenog života zgrozile pomalo puritanski odgojenog mladića.
Najčudnija od svega bila je činjenica, da se obično pokazivalo, kako su ljudi, koje je Gibson
najspremnije secirao, bili njegovi, najbliži prijatelji. To je Jimmy jedva shvaćao.
Ipak, uprkos svemu tome, Jimmy se u zgodnom trenutku bez sustezanja raspričao. Jedna
je njihova lekcija doživjela brodolom na grebenu integralno-diferencijalnih jednadžba, te im ne
preostade drugo, već da napuste »lađu«. Gibson bijaše u jednom od svojih ljubaznijih
raspoloženja; on zaklopi knjige s uzdahom olakšanja, okrenu se Jimmyju i kao slučajno primijeti:
»Jimmy, nikad mi nisi pričao o sebi? Iz kojeg si kraja Engleske? «
»Iz Cambridgea, odnosno tamo sam rođen.«
»Dobro sam poznavao gradić prije dvadeset godina. Ne živiš li tamo?«
»Ne, kad mi je bilo šest godina, moji se preseliše u Leeds, i sad tamo stalno živim.«
»Zašto si se opredijelio za astronautiku?«
»Teško je to reći. Nauka me uvijek zanimala. Osim toga let u Svemir bio je stvar
budućnosti u doba mog djetinjstva. To je u velike djelovalo na moj izbor zvanja. Da sam se rodio
prije pedeset godina, bio bih se, vjerojatno, posvetio aeronautici.«
»To znači, da te let u Svemir zanima s čisto tehničke strane, a ne kao... recimo... stvar,
koja bi mogla revolucionizirati ljudsku misao, otvoriti put na nove planete i slično?«
Jimmy se nasmiješi.
»To je sve istina. Mene, naravno, sve te ideje zanimaju, ali tehnička me strana osobito
privlači. Čak kad i ničega ne bi bilo na planetama, ja bih želio, da ih osvojim.«
Gibson zatrese glavom, gradeći se nesretan.
»Razvit ćeš se u jednoga od onih hladnokrvnih učenjaka, koji melju satima ni o čemu.
Propade još jedan dobar čovjek!«
»Drago mi je, što mislite, da ću se p o k v a r i t i, reče Jimmy odvažno. »Kažite mi, zašto
v a s nauka toliko zanima?«
Gibson se smijao, ali se u njegovu glasu osjeti trag zlovolje.
»Za mene nauka nije sama sebi cilj, već sredstvo.«
Jimmy je bio uvjeren, da nije saznao pravu istinu, ali nešto ga upozori, da ne tjera stvar
dalje. U međuvremenu Gibson nastavi ispitivanje.
On je to činio u veoma prijateljskom tonu i s prividno nepatvorenim zanimanjem. Jimmy
se osjetio polaskan i nije mogao, a da ne priča slobodno i neprisiljeno. Više mu uopće nije bilo
stalo, da li ga Gibson proučava samo kao nezainteresirani biolog na klinici koji promatra reakcije
pokusnih životinja. Mladiću se pričalo, pa je radije pripisao Gibsonu poštene pobude.
Pripovijedao je o svom, djetinjstvu i mladim danima. Tek je sada Gibson shvatio, odakle
oni oblaci, koji su ponekad znali zamračiti momkovu inače vedru ćud. Bijaše to stara, prastara
priča. Jimmyjeva je majka umrla, dok je on bio još sasvim malen, a njegov ga je otac prepustio
brizi jedne udate sestre. Tetka je bila vrlo dobra djetetu, ali se on među svojim bratićima nikad
nije osjećao kod kuće i uvijek se kod njih loše snalazio. Otac mu nije mnogo pomogao, jer je
rijetko boravio u Engleskoj. Umro je, kad je Jimmyju bilo deset godina. Čini se, da nije ostavio
osobit dojam, na svog sina, jer se ovaj, makar kako to bilo čudno, bolje sjećao majke, koju je
jedva poznavao.
Kad su jednom, ograde bile srušene, Jimmy je dalje govorio ne prešućujući ništa, kao da
je sretan, što može skinuti teret sa srca. Ponekad bi Gibson postavljao pitanja, da ga potakne.
Malo pomalo, pitanja više nisu bila potrebna.
»Mislim da se moji roditelji nisu osobito voljeli«, reče Jimmy. »Po pričanju tetke Ellen,
njihov je brak bio više manje nesporazum. Prije udaje majka je doživjela neku veliku, ali nesretnu
ljubav. U nedostatku boljega, udala se onda za oca. Možda vam to zvuči okrutno, ali molim vas,
uzmite u obzir, da se sve to događalo tako davno, i da me to više gotovo i ne dira.«
»Razumijem«, reče Gibson, činilo se, da ga zaista shvaća. »Ispričaj mi još štogod o
majci.«
»Njezin otac, a moj djed, bio je sveučilišni profesor. Majka je, vjerojatno, čitav svoj vijek
provela u Cambridgeu. Pohađala je koledž, studirala je historiju. Oh, ali to vas zacijelo ne
zanima.«
»Naprotiv, uistinu me zanima«, reče Gibson ozbiljno. »Samo nastavi.«
I tako je Jimmy pripovijedao. Sve što je govorio, mora da je znao po čuvenju. Ipak on
prikaže Gibsonu jasnu sliku sa svim pojedinostima. Pisac je nagađao, da je tetka Ellen zacijelo
bila vrlo govorljiva žena, a Jimmy neobično pažljiv dječarac.
Bijaše to jedan od bezbrojnih studentskih romana, koji se rascvatu i uvenu u ono nekoliko
godina, ali u sebi sadrže čitav mali svijet. No ovaj se razvijao ozbiljnije od ostalih. U posljednjem
semestru, Jimmyjeva se majka – čije ime on još nije rekao piscu – zaljubila u nekoga, mladog
studenta tehnike, koji je završio tek pola studija. Bila je to strasna ljubav, a par idealan, iako je
djevojka bila nekoliko godina starija od mladića. I već je gotovo došlo do zaruka... kad se nešto
dogodilo. Jimmy nije točno znao, što je to bilo. Mladić je ozbiljno obolio ili je doživio slom
živaca i više se nije vratio u Cambridge.
»Majka se zapravo nikada od toga nije oporavila«, reče Jimmy gradeći se starmalo mudar,
a to mu je pomalo i pristajalo. »Međutim, jedan, je drugi student bio jako zaljubljen u nju, pa se
ona uda za njega. Ponekad mi je žao oca, jer on mora da je znao onu drugu priču. Nisam ga
mnogo viđao, jer je... Oh, gospodine Gibson, zar vam nije dobro?«
Gibson se preko volje nasmija.
»Ništa, ništa, mali napadaj svemirske bolesti. Ponekad me spopada. Proći će za časak.«
I sam je želio, da to bude istina. Sve je ove tjedne živio u neznanju vjerujući, da je
pobjegao udarcima vremena i sudbine. Pa ipak, on je za to vrijeme jurio ususret sudbini. A sada
je došao trenutak, kad se s njome sukobio. Dvadeset godina iščeznuše poput sna, i on se još
jednom nađe oko u oko s prikazama svoje zaboravljene prošlosti.
»Nešto nije u redu s našim Martinom«, reče Bradley, potpisujući kićeno dnevnik. »U
vijestima sa Zemlje nije bilo ničega, što bi ga moglo zabrinuti. To znam pouzdano, jer sam ih
pročitao. Misliš li, da ga hvata čežnja za domom?«
»Na čovjeka u njegovim godinama promjena ustaljenih navika može tako djelovati«,
odgovori Norden. Uostalom za petnaestak dana stižemo na Mars. Kaži, zar se ti ne baviš pomalo
psihologijom?«
»Da, a tko to ne čini?«
»Ja, na primjer«, poče Norden pokroviteljski. »Istraživati po tuđim prilikama stvar je,
koju najviše...«
 Iskra u Bradleyevim očima na vrijeme ga upozori, pa se kapetan, uz vidljivo žaljenje
svega sugovornika, zaustavi u pola riječi. Martin Gibson, opremljen notesom poput novopečenog
reportera, koji se sprema na svoju prvu konferenciju za štampu, dojuri u radio-kabinu.
»Što ste mi to htjeli pokazati, Owene?« upita žustro.
Bradley se pomakne do glavnog prijemnika.
»Ništa osobito značajno«, reče on; »prešli smo još jedan miljokaz, a to me uvijek malo
uzbuđuje. Slušajte ovo!«
On okrenu prekidač zvučnika i uskladi mu jačinu. Pucketanje, zviždanje i galama s radija
preplavi prostoriju, kao da se u njoj nalazi tisuću tava u kojima na žarkoj vatri cvrči mast. Takve
je zvukove Gibson već češće čuo u kabini za radio-vezu. Zbog postojane jednoličnosti, oni bi ga
uvijek ponovo zapanjili. Znao je, da sluša glasove sa zvijezda i maglica, zvukove, koji su krenuli
na svoj put davno prije rođenja Čovjeka. Negdje duboko, u tom kaosu zvižduka i šapata, mora da
se kriju glasovi nepoznatih civilizacija, što se dozivaju i razgovaraju u dubinama Svemira. Jao,
mnogi su se njihovi glasovi izgubili bez odziva u talasanju kozmičkih interferencija, koje je
stvorila Priroda.
Bradley ga svakako nije pozvao zbog toga. On je vrlo oprezno tražio na skali prijemnika i
nešto se pri tom mrštio.
»Prije minute bio mi je pred nosom. Nadam se, da nije skliznuo, ah, evo ga!«
U prvi mah Gibson nije otkrio nikakvu promjenu u bujici zvukova. Zatim primijeti, da
Bradley rukom označuje takt – po dva udarca u sekundi. Prateći taj ritam Gibson brzo razazna
bezgranično tiho titranje zvižduka, što se probijao kroz svemirske oluje.
»Što je to?« upita napola naslućujući odgovor.
»Odašiljač s Deimosa. Još se jedan nalazi na Phobosu, ali njega zasada ne možemo
uhvatiti, jer nije tako snažan. Kad se približimo Marsu, njihovom pomoći moći ćemo odrediti
svoj položaj unutar nekoliko stotina kilometara. Iako smo još daleko i slabo ga čujemo, to je vrlo
ugodno.«
Da, to je zaista ugodno, mislio je Gibson. Velika pomoć, koju pruža radio, nije prijeko
potrebna, kad čovjek neprestano vidi svoj cilj, ali ona pojednostavljuje neke probleme plovidbe.
Dok je poluzatvorenih očiju prisluškivao ono slabašno otkucavanje, ponekad sasvim zaglušeno
kozmičkom bukom, on shvati, kako su se u staro vrijeme morali osjećati mornari, kad bi nakon
duga putovanja s pučine opazili prvi titraj lučkog svijetla.
»Sad je dosta«, reče Bradley isključivši zvučnik. Ponovno zavlada tišina. »Nadam se, da
vam je to ipak pružilo malo materijala za pisanje... U posljednje se vrijeme ama baš ništa nije
događalo.«
Dok je to govorio, pažljivo je promatrao pisca, ali mu on ne odgovori. Gibson zabilježi
svega dvije tri riječi u notes, zahvali Bradleyu i vrati se u svoju kabinu. Bio je sasvim odsutan
duhom i neuobičajeno uljudan.
»Imaš pravo«, reče Norden, ikad je pisac izašao. »Martinu se zacijelo nešto dogodilo.
Treba da porazgovorim s doktorom.«
»Ja to ne bih činio« odgovori Bradley. »Ma o čemu se radilo, ne vjerujem, da se to dade
izliječiti pilulama. Ostavi ga radije neka radi i neka sam ide svojim putem.«
»Možda imaš pravo«, reče nevoljko Norden. Nadam se, da to ne će potrajati!«
No to je trajalo već tjedan dana. Udarac, koji je zadesio Gibsona, kad je saznao, da je
Jimmy Spencer sin Kathleen Morgan, pomalo je oslabio. Ali sada je počeo osjećati posljedice.
Pojavio se i osjećaj ogorčenja, da se to baš njemu dogodilo. Do takve sramotne povrede zakona
vjerojatnosti nikad ne bi moglo doći u njegovim romanima. Ali život nije imao smisla za
umjetnost, i tu se ništa nije moglo učiniti.
 Prvobitna djetinjasta razdražljivost sad je popuštala da bude nadomještena dubokim
osjećajem nelagodnosti. Sva ona čuvstva, za koja se nadao da ih je dvadesetogodišnjim
grozničavim naporom uspio potisnuti, sada su isplivala na površinu poput životinja sa dna mora
nakon kakve podmorske erupcije. Na Zemlji on bi nekako utekao iz te situacije, još bi se jednom
izgubio u mnoštvu. Ovdje je bio uhvaćen u stupicu, bez ikakve mogućnosti bijega.
Bilo je sasvim beskorisno praviti se kao da se ništa nije izmijenilo i sam sebi govoriti:
»Naravno, znao sam, da su Kathleen i Gerald imali sina, i što to mijenja na stvari?« Ali to je
itekako mijenjalo stvar. Kad god pogleda Jimmyja, sjetit će se prošlosti i još gore, budućnosti –
onakve, kakva je mogla da bude. Zato je trebalo što prije pošteno pogledati činjenicama u oči i
uhvatiti se ukoštac sa situacijom. Gibson je znao, da je tome vodio samo jedan put, i da će mu se
prilika pružiti dovoljno brzo.
Jimmy se vraćao iz Južne hemisfere preko promatračnice na Ekvatoru. Tu pronađe
Gibsona, koji je sjedio kraj prozora i netremice zurio u Svemir. Načas mu se učini, da ga pisac
nije opazio. On odluči, da mu ne prekida razmišljanje, kad ga Gibson zovnu: »Hej Jimmy, imaš li
malo vremena?«
Kao i obično, Jimmy je imao dosta posla. Međutim: znao je, da s Gibsonom nešto nije u
redu pa shvati, da je Martinu potrebna njegova prisutnost. Zato sjedne na klupicu u udubini
promatračkog balkona i sazna onoliko istine, koliko je Gibson mislio, da je za njihove
međusobne odnose potrebno da znade.
»Jimmy, ispričat ću ti nešto«, poče Gibson, »što je do sada znalo tek nekoliko ljudi. Bilo
kako bilo, ne prekidaj me i ne postavljaj pitanja...
Još dok sam bio mlađi od tebe, želio sam da postanem tehnički stručnjak. Bio sam sasvim
bistar mladić, i prijemni mi ispiti ne zadaše nikakvih poteškoća. Budući da još nisam bio sasvim
siguran, čemu ću se posvetiti, upisao sam petogodišnji tečaj opće tehničke fizike. U ono doba bilo
je to nešto sasvim novo. Prvu sam godinu završio sasvim dobro... dovoljno dobro, da me ohrabri i
potakne, kako bih iduće godine bio još marljiviji. Drugu godinu završih... ne baš sjajno, ali
mnogo bolje od prosječnih studenata. A u trećoj godini se zaljubih. Nije to bila prva, ali bio sam
siguran, da je to napokon bila prava ljubav.
Zaljubljenost za vrijeme studija može djelovati dobro i loše, sve ovisi o okolnosti. Ako se
radi samo o očijukanju, onda to vjerojatno ne mijenja stvar ni u jednom ni u drugom smislu. Ali,
ako se radi o nečem ozbiljnom, tada postoje dvije mogućnosti.
Ljubav može djelovati kao poticaj... čovjek se trudi, u nadi da se istakne i pokaže boljim,
od ostalih. S druge strane, može se dogoditi, da čovjek tako ozbiljno zagrize, te mu sve ostalo
postane nevažno, a studij doživljava brodolom. Evo, to se dogodilo meni.«
Gibson ušuti predavši se teškim mislima, a Jimmy, koji je sjedio u tami nedaleko od
njega, kriomice ga pogleda. Nalazili su se na noćnoj strani broda. Svijetla su u hodniku bila
ugašena, pa su se zvijezde mogle promatrati u punom sjaju. U zenitu bilo im je zviježđe lava, u
kojega je središtu blistao sjajni rubin – cilj njihova putovanja. Mars je ovdje bio najsvjetlije
nebesko tijelo nakon Sunca, a njegov se disk već jasno raspoznavao prostim okom. Sjajno,
zagasitocrveno svijetlo igralo se Gibsonovim licem i stvaralo dojam, zdrava, vedra izgleda, bez
obzira na njegovo unutrašnje raspoloženje.
»Zar čovjek uistinu nikada ništa ne zaboravlja?« pitao se Gibson. Činilo mu se, da je to
tako. Jasno, kao prije dvadeset godina, on je u duhu vidio onu poruku pričvršćenu na fakultetsku
oglasnu ploču: »Dekan Tehničkog fakulteta moli g. Gibsona, da mu se javi u njegov kabinet
danas u 3 sata. Čekao ga je do 3.15, ali ni to nije pomoglo. Štoviše, bilo bi mu lakše čak i da je
dekan bio sarkastičan ili ledeno dalek, ili sav izvan sebe. Još mu je uvijek bila pred očima ona
neljudski uredna soba s pomno složenim papirima i brižljivo sređenim knjigama. Sjećao se i
dekanove sekretarice, kako u kutu piše na stroju i pravi se, da ne sluša.
Možda se ona, padne mu sada na um, i nije pravila da ne sluša. Za nju događaj nije bio
tako izvanredan i važan kao za njega.
Gibson je volio i poštovao dekana, uprkos starčevim istančanim navikama i pretjeranoj
pedanteriji. Zbog toga sve mu je ovo bilo još dvostruko teže. Dekan je na svoj uobičajeni način
bio »ne samo ljut nego i duboko ožalošćen«, a time je djelovao jače nego što je i mislio. Pružio je
Gibsonu još jednu priliku, koju ovaj nikada ne će iskoristiti.
Najgore od svega bilo je, iako se stidio priznati, da je Kathleen sasvim lijepo položila
ispite. Nakon objave ispitnih rezultata nekoliko ju je dana izbjegavao, a kad su se napokon,
sastali, on shvati, da je ona uzrok njegovu neuspjehu. To je sada mogao sebi otvoreno priznati i
nije ga više boljelo. Da li je zaista bio tako jako zaljubljen, kad je bio spreman, da Kathleen
žrtvuje svome samoljublju? Jer do toga je i došlo; on je pokušavao, da na nju svali krivicu.
Ostalo bijaše neizbježno. Svađa na posljednjem zajedničkom izletu biciklom i povratak
odvojenim putovima. Pisma, koja nisu otvorena, odnosno, koja nisu napisana. Neuspješan
pokušaj da se – onog dana, kad je napuštao Cambridge – posljednji put sastanu, i ako ništa drugo,
a ono barem oproste. Ali i to propade. Kathleen nije primila poruku na vrijeme, i tako, iako je
čekao do posljednjeg trenutka, ona nije došla Vlak pun veselih studenata bučno ga izvede iz
stanice ostavljajući Cambridge i Kathleen. Ni grad ni nju više nije vidio.
Nije pričao Jimmyju o crnim mjesecima nakon toga. Mladić ne treba saznati, što se krilo
iza jednostavnih riječi: »Doživio sam slom živaca, pa su mi savjetovali, da prekinem studije.« Dr.
Evans ga je pošteno zakrpao, i on mu je vječno za to zahvalan. Za vrijeme oporavka Evans ga
nagovori, da se prihvati pisanja. Rezultati iznenadiše obojicu. Koliko je ljudi uopće znalo, da mu
je prvi roman bio posvećen ovom psihoanalitičaru? Uostalom, ako je Rahmanjinov to isto učinio
sa svojim koncertom u c molu, zašto bi to njemu zamjerili?
Evans mu je pomogao da postane nov čovjek i stekne novo zvanje, koje mu povrati
izgubljeno povjerenje u samoga sebe. Ali kako da nadoknadi izgubljenu budućnost? Čitavog će
života Gibson zavidjeti ljudima, koji su završili ono, što je on tek bio počeo... Ljudima, koji su
svoja imena mogli ukrasiti titulama i kvalifikacijama, koje on nikada ne će steći, i čija životna
djela obrađuju ona područja nauke, u kojima će on zauvijek biti samo promatrač.
Ipak, u tome ne bijaše najveća nevolja. Spašavajući svoju taštinu, on je svu krivnju
pripisao Kathleen, ali je time upropastio čitav svoj život. Nju, a preko nje sve žene povezivao je s
neuspjehom i nesrećom. Bez obzira na nekoliko veza, koje ni s jedne ni s druge strane nisu bile
osobito ozbiljno shvaćene, on se više nije zaljubio, a sada je shvatio, da se nikada i ne će. A
poznavanje uzroka nevolje ni najmanje mu nije pomoglo.
Sve te pojedinosti nije trebalo Jimmyju, naravno ni spominjati. Bilo je dovoljno, da mu se
prikažu gole činjenice – ostalo neka zaključi sam. Jednog će mu dana možda ispričati više, no to
je ovisilo o mnogo čemu.
Gibson završi pripovijedanje i sam se iznenadi, kad shvati, kako vrlo nervozno očekuje
Jimmyjev odgovor. U sebi se pitao, da li je mladić prozreo istinu, koja se nazirala između redaka,
da li je pošteno podijelio krivicu, hoće li biti suosjećajan, ljut ili naprosto smeten. Odjednom
Gibsonu postade izvanredno važno, da stekne Jimmyjevo poštovanje i prijateljstvo. Pomisli, kako
mu se već odavna ništa važnije od toga i nije dogodilo. Jer samo bi time nekako umirio svoju
savjest i sve one glasove prošlosti, što ga optuživahu.
Nije vidio Jimmyjevo lice, jer je mladić sjedio u sjeni. Učini mu se, da je protekla čitava
vječnost, dok je Jimmy prekinuo šutnju.
»Zašto ste mi to ispričali?« upita mladić mirno, potpuno nepristranim glasom bez ikakve
simpatije, ali i bez predbacivanja.
 Gibson je oklijevao s odgovorom, a to je bilo sasvim prirodno, jer ni sam sebi ne bi umio
objasniti, što ga je upravo ponukalo na to.
»Naprosto osjetio sam potrebu, da ti ispričam«, reče ozbiljno. »Ne bih bio sretan, da to
nisam učinio. Osim toga osjetio sam... da bih ti možda nekad mogao pomoći.«
Opet zavlada ona napeta šutnja. Zatim Jimmy polagano ustade.
»Promislit ću o svemu, što ste mi ispričali«, reče on, ali mu glas još uvijek nije odavao
uzbuđenja. »Za sada ne znam, što da vam kažem.«
Zatim ode. On ostavi Gibsona u krajnjoj zbunjenosti i neizvjesnosti. Pisac se pitao, nije li
možda iz sebe učinio budalu. Jimmyjevo samosvladavanje i pomanjkanje ikakve reakcije s
njegove strane izbaciše ga iz ravnoteže i dovedoše u nepriliku. U svemu tome samo jedna stvar
bijaše sigurna: pričajući o tim događajima, postalo mu je lakše. A i to je bilo nešto.
Ipak, mnogo je još toga ostalo, što nije ispričao Jimmyju, a mnogo toga još i sam nije
znao.
 7

»To je sasvim ludo!« grmio je Norden s izgledom divljeg vikinškog poglavice. »Za to
mora postojati neko objašnjenje! Grom i pakao, ta na Deimosu nema poštenog pristaništa... Kako
oni sebi zamišljaju iskrcavanje? Nazvat ću Glavnog šefa i očitat mu bukvicu!«
»Ja to, na tvom mjestu, ne bih učinio«, otegnu Bradley. »Zar nisi pogledao potpis. Uputa
ne stiže sa Zemlje preko Marsa. Ona potječe iz Šefova ureda. Starac je ponekad pravi divljak, ali
on ništa ne poduzimlje bez opravdanih razloga.«
»Navedi mi barem jedan od tih opravdanih razloga!«
Bradley slegne ramenima.
»Odakle da to znam. Ta ne upravljam ja Marsom. Doznat ćemo navrijeme, o čemu se
radi.« Zlobno se smijuljio. »Pitam se, kako li će to Mac primiti. Trebat će, zbog promjene
pristaništa, proračunavati novu putanju.«
Norden se nasloni na kontrolnu ploču i okrenu prekidač.
»Halo Mac! – ovdje kapetan. Čuješ li me?«
Nakon kratke stanke začu se Hiltonov glas.
»Mac trenutačno nije tu: Imaš li neku poruku?«
»Imam... prenesi mu je. Dobili smo nalog s Marsa, da promijenimo kurs plovidbe.
Skrenuli su nas s Phobosa, a uopće nam nisu objasnili, zašto to čine. Kaži Macu neka što prije
izračuna putanju prema Deimosu i neka mi je odmah javi.«
»Ja to ne razumijem. Deimos je krcat planinama bez ikakva...«
»Da, o tome smo već raspravljali. Možda ćemo tek tamo dobiti odgovor. Reci Macu, da
mi se javi što prije, molim te!«
Gibson je upravo dovršavao jedan od svojih tjednih članaka, kad mu dr. Scott objavi
novost.
»Jeste li čuli najnovije?« uzviknu bez daha. »Treba da skrenemo prema Deimosu.
Kapetan je ljut kao pas... još ćemo zbog toga kasniti čitav jedan dan!«
»Znade li itko razlog?«
»Ne, potpuna tajna. Pitali smo, ali Mars ne će da objasni.«
Gibson se češao po glavi ispitujući i odbacujući pola tuceta pretpostavki.
Znao je, da je unutrašnji mjesec Phobos služio kao prometna baza, još otkad je prva
ekspedicija stigla na Mars. Phobos je bio vrlo podesan za tu namjenu, zato što mu je udaljenost
od planete iznosila svega šest tisuća kilometara, a gravitacija tisućinu Zemljine gravitacije.
Ares je imao prispjeti u luku za tjedan dana. Mars je izgledao kao malen disk, a na
njegovoj su se površini golim okom već razaznavala brojne šare. Gibson posudi veliku
Merkatorovu kartu planete i poče učiti imena glavnih obrisa. Veći broj tih naziva prije čitavog
stoljeća nadjeli su astronomi, koji zacijelo nisu ni sanjali, da će ih ljudi u budućnosti
upotrebljavati u svakodnevnom životu. Ti pjesnički raspoloženi stari tvorci mapa opljačkali su
mitologiju! Na pogled geografske karte pune tih čudnovatih riječi srce je jače udaralo...
Deucalion, Elysium, Eumenides, Arcadia, Atlantis, Utopia, Eos... Gibson bi sate i sate mogao
nježno mrmljati ta bajna imena osjećajući kao da su se pred njim prostrle čari Keatsova9
pjesništva o prirodi i moru. No na Marsu ne bijaše opasnih i tihih mora, premda su neki njegovi
krajevi bili nedokučivi kao u Keatsa.
Aresov se put sada strmo uspinjao preko planetine putanje. Za nekoliko dana strojevi će
obuzdati njegovu brzinu. Da brod promijeni smjer od Phobosa prema Deimosu, bila je potrebna
tek tričava promjena brzine, pa ipak ona je Mackayu oduzela nekoliko sati rada.
Za vrijeme obroka sada se stalno raspravljalo o istom predmetu, t. j. o namjerama posade,
kad brod stigne na Mars. Gibsonovi planovi mogli su se sažeti u jednu rečenicu: vidjeti što je
moguće više. Možda je bilo pomalo optimistički pomišljati, da bi čovjek za dva mjeseca mogao
pregledati čitav jedan planet. Ali Bradley uporno ponavljaše, da su za to i dva dana dovoljna.
Uzbuđenje potkraj putovanja, donekle je skrenulo Gibsonovu pažnju s njegovih ličnih
problema. S Jimmyjem se sastajao desetak puta na dan, za vrijeme obroka ili kojom drugom
prilikom, no nikad se nisu vraćali prijašnjem razgovoru. Jedno se vrijeme Gibsonu činilo, da ga
Jimmy namjerno izbjegava, ali se uskoro uvjerio, da to nije točno. Jimmy je, kao i ostali članovi
posade, bio zauzet pripremama za završetak putovanja. Norden je odredio, da brod u potpunom
redu stigne u luku, pa je zato poduzeto niz poslova oko provjeravanja i čišćenja brodskih uređaja.
Uprkos zaposlenosti, Jimmy je mnogo razmišljao o onom, što mu je Gibson ispričao. U
prvi je čas bio ljut i ogorčen na čovjeka, koji mu je, i ne htijući unesrećio majku. Međutim, on
uskoro razmotri čitavu stvar s Gibsonova gledišta pa pomalo poče razumijevati njegove osjećaje.
Jimmy je bio dovoljno oštrouman, da nasluti, kako je pisac, ne samo mnogo toga prešutio, nego
kako je i sebe zacijelo prikazao u najpovoljnijem svijetlu. No kad se i sve to uzelo u obzir, bilo je
jasno, da Gibson iskreno žali prošlost, da je želi ispraviti, pa makar sa zakašnjenjem čitava
ljudskog vijeka.
Posade se čudnovato dojmio povratak osjećaja težine kao i udaljena buka strojeva, što se
ponovno javila, kad je Ares smanjio brzinu, da bi se prilagodio mnogo manjem ubrzanju Marsa.
Manevriranje i konačno pažljivo ispravljanje kursa potrajalo je više od dvadeset i četiri sata. A
kad je to bilo završeno, Mars već bijaše desetak puta veći od punog Mjeseca, kad ga gledamo sa
Zemlje. Pažljivim promatranjem također se razabiralo kretanje Phobosa i Deimosa, koji su
izgledali kao malene zvjezdice.
Gibson zapravo nikada nije bio svijestan crvene boje velikih pustinja Marsa. Jednostavna
riječ »crveno« nije predočavala onu silnu raznolikost nijansa valovitog diska planete. Neke
pokrajine bijahu gotovo skrletne boje, druge žuto-smeđe, dok bi se ton, koji je prevladavao na
pretežnom dijelu planete, mogao nazvati bojom prašnate opeke.
Na južnoj je hemisferi vladalo kasno proljeće, a na uzvisinama oko pola bijeljelo se
nekoliko mrlja, gdje se snijeg uporno zadržavao. Širok pojas vegetacije između pola i pustinje
prelijevao se u blijedoj, plavozelenkastoj boji. Uostalom, na čitavoj toj šarenoj planeti mogli su se
vidjeti svi postojeći prelivi boja.
Ares je letio prema putanji Deimosa relativnom brzinom ispod tisuću kilometara na sat. S
broda se već nazirao disk malog mjeseca. Ubrzo on naraste, te se iz udaljenosti od nekoliko
stotina kilometara činio velik kao Mars. Koliko se samo razlikovao od planete! Nije tu bilo
bogatog crvenila i zelenila – svuda je prevladavao mrki kaos nabacanih stijena i planina, što su
stršile prema zvijezdama pod svim mogućim kutovima u tom svijetu prave nul-gravitacije.
Strmoglave stijene polako nestadoše za njima. Izgubiše ih iz vidika, jer se Ares već
oprezno probijao prema radioodašiljaču, što ga je Gibson onomadne slušao. Uskoro on ugleda,
nekoliko kilometara ispod broda – na gotovo ravnom predjelu – prve znakove čovjekove
prisutnosti u ovome pustom svijetu. Dva reda uspravnih stupova stršila su uvis, među njima bila
je isprepletena čitava mreža kablova. Ares se gotovo neprimjetno spuštao prema Deimosu; glavne
rakete već su odavno ušutjele, a pomoćni su mlazni motori bez ikakve poteškoće pokretali brod,
čija je težina efektivno iznosila nekoliko stotina kilograma.
Nije bilo moguće utvrditi trenutak, kad je Ares dodirnuo tlo. Iznenadna je tišina nakon
iskapčavanja strojeva nagovijestila Gibsonu, da je putovanje završeno, i da se Ares već odmara u
ležištu, koje je za njega pripremljeno. Do Marsa je doduše još trebalo prijeći dvadeset tisuća
kilometara, a to će biti moguće tek za dan-dva, kad stigne mala raketa, koja se s planete upravo
uputila po njih. Što se tiče Aresa, putovanju je zaista došao kraj.
Mala kabina, koja je Gibsonu toliko tjedana nadomještala dom, ostat će prazna.
Pisac napusti promatračnicu i požuri u prostoriju za upravljanje, u koju za posljednjih,
nekoliko sati, zbog opće zaposlenosti i užurbanosti, namjerno nije zalazio. Već se teže kretao
Aresom. Vrlo maleno gravitaciono polje Deimosa upravo je dostajalo, da mu pobrka nagonske
kretnje stečene za vrijeme putovanja pa je morao svijesno upravljati sobom. Pitao se, kako li će
se osjećati, kad ponovno stupi u pravo gravitaciono polje. Prije tri mjeseca zbunjivala ga je i
sama pomisao na nestanak gravitacije, a sada je gubitak težine smatrao prirodnim. Ljudsko se
tijelo zaista lako prilagođuje!
Svi su članovi posade samodopadna i samozadovoljna izgleda sjedili oko stola.
»Martine, stigli ste navrijeme«, reče vedro Norden. »Upravo slavimo. Donesite kameru,
da nas slikate, dok nazdravljamo našoj krntiji.«
»Nemojte sve popiti, dok se vratim«, upozori Gibson i odjuri po Leicu. Kad se vratio,
Scott je upravo izvodio zanimljiv pokus.
»Dojadilo mi je to sisanje i srkanje na kapi«, objasni on. »Hoću da sad, kad se pružila
prilika, popijem, pivo iz čaše. Hajde da vidimo, koliko će trajati točenje!«
»Ishlapit će prije nego istočiš«, upozori Mackay. »Čekaj... oko pola centimetra na
sekundu, ako lijevaš s visine od...«, računao je on napamet.
No pokus je već bio u toku. Probušenu limenku s pivom Scott je digao tridesetak
centimetara nad čašu. Prvi puta nakon tri mjeseca riječ »gore« opet je nešto značila, iako se još
nije mogla upotrebiti u pravom smislu. Nevjerojatnom sporošću jantarno-žuta je tekućina miljela
napolje... Tekla je vrlo sporo, kao da se u limenki ne nalazi tekuće pivo već gusti sirup. Čitava je
vječnost protekla, dok se tekućina spustila do čaše, a kad ju je napokon dodirnula i stala puniti,
zaori gromki »Živio!«.
»... Računam, da će pivo isteći za stotinu i dvadeset sekundi«, Mackay je pokušavao
nadjačati buku,
»Radije ti još jednom računaj«, bocnu ga Scott. »To bi znači, trebalo trajati dvije minute,
a pivo je već u čaši!«
»Nemoguće«, reče začuđeno Mackay. On je očito tek sada primijetio, da je pokus već
završen. Brzo provjeri račun, pa se odmah razvedri, jer je pronašao, da je krivo smjestio
decimalni zarez.
»Baš sam budala! Nikad nisam bio vješt u računanju napamet. Radi se, naravno, o
dvanaest sekunda!«
»I taj nas je čovjek doveo na Mars!« reče netko zgražajući se. »Natrag ću radije pješke!«
Ostali nisu ponovili Scottov pokus, jer makar koliko bio zanimljiv, nije bio ni od kakve
praktične vrijednosti. Znatnu količinu pića isisali su na uobičajen, »prirodan« način, pa je
raspoloženje postepeno raslo. Dr. Scott je recitirao epsku pjesmu o svemirskim putovima...
Trebalo se diviti njegovu pamćenju... U budućnosti obični putnici zacijelo ne će imati prilike da
dožive sličan užitak! Ep je počinjao stihovima:
»Kad zaplovi svemirska brodica...«

Neko je vrijeme Gibson pratio pustolovine toga svemirskog broda, koji je u pjesmi nosio
ime Venere, i doživljaje njegove domišljate, iako malo osebujne momčadi. Zatim atmosfera
postade zagušljiva, i on napusti društvo, da malo razbistri glavu. Gotovo automatski krenu prema
omiljelom mjestu na promatračnici.
Tu se morao učvrstiti, da ga slab ali stalan trzaj broda ne pomakne s mjesta. Točno pred
njim polako je rastao polumjesec Marsa. Tamo dolje mora da se privode kraju pripreme za njihov
doček. Ovog časa vjerojatno se male rakete već uspinju put Deimosa. Zasada su još nevidljive, ali
uskoro će stići, da ih prebace na Mars. Četrnaest tisuća kilometara ispod Deimosa, a šest tisuća
kilometara iznad Marsa, blistavi je Phobos obilazio planetu s neosvijetljene strane. Što li se samo
događa na tom malom mjesecu, pitao se Gibson pomalo uzrujano. Oh, saznat će to on uskoro. U
međuvremenu osvježit će znanje iz aerografije. Eto tu su dvostruke rašlje Sinus Meridiana na
zgodnom položaju, točno na ekvatoru i Sa dužinom nula. Prema istoku opazi i Syrtis Major.
Polazeći s ova dva miljokaza, on se upusti u pojedinosti. Danas se krasno vidio Sinus
Margaritifer, ali zato Xante bijaše zakriven oblacima, a...
»G. Gibson!«
On se preplašeno okrenu.
»O, Jimmy... i tebi je već dosta?«
Jimmy bijaše zagrijan, zajapuren. Očito je i on pošao na svjež zrak. Nesigurno se sruši na
stolicu. Nekoliko trenutaka promatrao je Mars, kao da ga još nikada nije vidio. Zatim negodujući
zatrese glavom.
»Strašno je velik«, objavi on neodređenoj publici.
»Nije tako velik kao Zemlja«, protivio se Gibson. »U svakom slučaju, tvoja je kritika
sasvim nevažna, dok ne dokažeš kakvim se mjerilima služiš. Što si mislio, kako bi velik trebalo
da bude Mars?«
Jimmy očito nije proučio taj problem, pa se duboko zamisli.
»Ne znam«, reče tužno nakon duže stanke. »Ipak, prevelik je. Sve je preveliko.«
Razgovor nije ničemu vodio. Gibson odluči da promijeni predmet.
»Što ćeš raditi na Marsu? Nekoliko ćeš mjeseci do Aresova povratka, biti besposlen.«
»Lutat ću malo Port Lowellom. Razgledat ću i pustinje. Najviše bih volio, kad bi mi pošlo
za rukom da istražujem nepoznate krajeve na Marsu.«
Gibson se složi, da je to zanimljiva zamisao. No on je znao, da nije lako provesti uspješno
istraživanje Marsa. Zato je trebalo dosta opreme i nekoliko iskusnih vodiča. Bilo je malo
vjerojatnosti, da bi se Jimmy uspio prikrpati kakvoj naučnoj ekspediciji, koja povremeno iz
naselja kreće u unutrašnjost planete.
»Dosjetio sam se«, reče on. »Oni će sigurno htjeti, da mi pokažu sve, što zaželim.
Vjerojatno će organizirati izlete u Helladu i Hesperiju, koje su još neistražene. Hoćeš li se
pridružiti? Možda susretnemo Marsijance!«
To o Marsijancima bila je stara, otrcana šala, još otkako su se prvi brodovi vratili s Marsa
i razočarali svijet viješću, kako na Marsu nema nikakvih Marsijanaca. Uprkos svim dokazima,
mnogi su se ljudi još uvijek nadali, da negdje u potpuno neistraženim krajevima planete, a tih nije
bilo malo, ipak žive razumna bića.
»Eh, to je krasna zamisao«, reče Jimmy. »Nitko mi to ne može zabraniti... čim stignemo
na Mars ja sam slobodan i sam raspolažem svojim vremenom. Uostalom, tako je ugovorom
utvrđeno.«
Govorio je pomalo ratoborno, kao da daje na znanje nekom pretpostavljenom, koji možda
prisluškuje iz prikrajka. Gibson shvati, da je pametnije ne miješati se.
Šutnja potraja nekoliko minuta. Zatim se Jimmy polagano spusti s promatračnice i skliznu
niz zaobljene brodske zidove. Nije stigao daleko. Gibson ga nađe u blizini i pričvrsti sa dva
elastična pojasa... uvjeren da će Jimmy ovdje prospavati isto tako slatko kao bilo gdje drugdje.
Pisac je bio suviše umoran, da ga ponese u ugrađeni krevet.
»Pokazujemo li pravi izraz lica, samo dok spavamo«, pitao se Gibson. Jimmy je sada, kad
se potpuno opustio, izgledao vrlo mirno i zadovoljno, bez obzira na crveni odsjaj s planete, koji je
stvarao dojam zdrava izgleda. Gibson se nadao, da se ne vara. Značajno je bilo i to, što mu se
Jimmy po prvi puta dobrovoljno utekao. Istini za volju, Jimmy nije bio sasvim trijezan, i on se
ujutro više možda uopće ne će sjećati događaja. Ali Gibson je osjećao, da hoće, jer Jimmy je,
iako možda podsvijesno, bio odlučio da mu pruži još jednu priliku.
Bio je stavljen na kušnju.
*   *   *

Ujutro Gibsona probudi neka paklenska buka. Učini mu se, kao da se Ares lomi u
paramparčad. Žurno se obuče pa izjuri na hodnik. Tu sastane Mackaya, koji se i ne zaustavi, već
povika u trku: »Rakete su stigle! Prva se vraća za dva sata. Određeno je, da se njome povezete...
požurite!«
Gibson se sramežljivo češao po glavi.
»Zašto me nitko nije obavijestio?« gunđao je zlovoljno. A zatim se sjeti, da mu je netko
bio rekao, i da je sam, kriv. Požuri natrag u kabinu i poče trpati svoje stvari u kovčege. Ares bi, se
povremeno snažno zatresao, i on se pitao, što se zbiva.
U pretkomori dočeka ga Norden zabrinuta izgleda. S njim je bio dr. Scott, odjeven za
izlazak. S puno je pažnje nosio omašnu metalnu kutiju.
»Želim vam obojici sretan put do Marsa«, reče Norden. »Vidjet ćemo se za nekoliko
dana, kad iskrcamo teret. Dakle do viđenja!... Oh, umalo zaboravih. Treba da potpišete ovo.«
»Što je to?« upita Gibson sumnjičavo. »Nikad ništa ne potpisujem bez odobrenja mog
zastupnika.«
»Pročitajte, pa onda govorite«, nasmija se Norden. »To je pravi historijski dokument.«
Na ispravi, koju mu je Norden pružio, bijaše napisano:
   OVIME SE POTVRĐUJE, DA JE MARTIN M. GIBSON, PO ZANIMANJU PISAC,
BIO PRVI PUTNIK BRODA ARES (MATIČNA LUKA ZEMLJA) NA NJEGOVU PRVOM
PUTOVANJU OD ZEMLJE DO MARSA.
Slijedio je datum, prostor za Gibsonov potpis, kao i za potpise momčadi. Gibson kićeno
ispiše svoje ime.
»Nadam se, da će ovaj dokument biti izložen u Astronautičkom muzeju, kad se jednom
nagode, gdje da ga izgrade«, primijeti on.
»Očekujem, da će i Ares ondje završiti«, doda Scott.
»Krasan kompliment nakon prvog putovanja!« pobuni se Norden. »Ipak, rekao bih, da
imate pravo. A sad moram na posao. Ostali su napolju u svemirskim odijelima... javite im se, kad
prođete kraj njih. Do viđenja na Marsu!«
Po drugi put u životu Gibson se uvuče u svemirsko odijelo. Već se snalazio u njemu kao
veteran.
»Kad krene redovita putnička pruga«, objašnjavao je Scott, »ne će biti potrebno
svemirsko odijelo za ovaj prijelaz. Putnici će s broda pomičnim kanalom prelaziti na raketu. Tako
će sve ovo otpasti!«
»Bit će prikraćeni za jedan užitak«, odgovori Gibson. On je već žurno provjeravao
kazaljke na pločici pod bradom.
Vanjska se vrata otvore, i oni se polako izbaciše na površinu Deimosa. Ares je počivao u
ležištu od konopaca, koje je odavalo, da je navrat nanos napravljeno prošlog tjedna. Na brodu kao
da je poslovala grupa razbijača. Gibson shvati, odakle ona buka i tresak, što su ga probudili. Veći
dio oplate s Južne hemisfere bio je pomaknut, da se otvori pristup u spremište, a posada u
svemirskim odijelima iznosila je teret i gomilala ga na obližnje stijene. Na tom se poslu svašta
moglo dogoditi. Gibson se nadao, da nitko ne će nesretnim slučajem udariti njegovu prtljagu, jer
bi je svaki jači udarac poslao u nepovrat, i ona bi tada u Svemiru postala treći i najmanji Marsov
satelit.
Pedesetak metara od Aresa ležale su dvije krilate rakete, pravi patuljci u odnosu prema
divovskom brodu. One su noću stigle s Marsa. Jedna je već bila natovarena teretom, dok je druga,
manja, očito bila namijenjena samo putničkom prometu. Dok se polako i oprezno kretao za
Scottom prema raketama, Gibson okrenu prekidač na zajedničku dužinu vala i pozdravi
suputnike. Oni odmah zavidno odgovoriše, a riječi su im bile isprekidane dahtanjem, i puhanjem.
Tereti, koje su prenosili, nisu, doduše, imali težine, ali zbog njihove prirodne inercije bilo ih je
jednako teško pomicati kao i na Zemlji.
»I to mi je pravda!« začu se Bradleyev glas. »Sav posao ostaviše nama!«
»Za naknadu«, smijao mu se Gibson, »vi ste najbolje plaćeni lučki radnici u Sunčevu
sistemu!« On je potpuno suosjećao s Bradleyem, jer visokokvalificirani tehničari s Aresa nisu bili
pogođeni za takav posao. Ali, zbog tajnovitog skretanja s kursa i pristajanja na Deimosu, a ne u
malom, ali odlično opremljenom pristaništu Phobosa, ovakva improvizacija bila je neizbježna.
Uz otvoreni odašiljač i pola tuceta slušača Gibson se nije mogao sa svakim pojedinačno
opraštati. No oni će se vidjeti za nekoliko dana. Želio je, da se porazgovori nasamo s Jimmyjem,
ali i na to je trebalo počekati.
Susret s novim, ljudskim licem bio je pravi užitak. Pilot rakete dođe im u susret u
pretkomoru te im pomogne pri svlačenju svemirskih odijela. Odijela su odložili na Deimosu, za
buduću upotrebu, i to jednostavno tako, da su otvorili vanjska vrata a ostalo je učinilo samo
strujanje zraka. Zatim, ih pilot povede u kabinu i ponudi, da se odmore na mekano podstavljenim
naslonjačima.
»Budući da već nekoliko mjeseci niste osjetili djelovanje sile teže, puštat ću, vas vrlo
oprezno«, reče on... »Upotrebit ću samo normalnu zemaljsku gravitaciju. Uza sve to, činit će vam
se, kao da ste teški čitavu tonu. Jeste li spremni?«
»Da«, reče Gibson hrabro nastojeći, da zaboravi svoje posljednje iskustvo te vrste.
Začu se pridušena, daleka grmljavina, i nešto ga gurnu duboko na sjedalo. Litice i planine
Deimosa uskoro nestadoše iz vida. Posljednji put pogleda, Ares, sjajnu, srebrnkastu masu na
sablasnoj hrpi stijenja.
Provala snage u trajanju od svega jedne sekunde odbaci ih s malog mjeseca, i sad su već
lebdjeli slobodnom putanjom oko Marsa. Prije toga pilot je nekoliko trenutaka promatrao
instrumente, primao radio-upozorenja s planete i okretao raketu oko njezina gyroskopa. Zatim je
ponovno povukao ručicu za ispaljivanje, a strojevi su tutnjili još nekoliko trenutaka. Tako je
raketa skrenula s putanje Deimosa i sad se spuštala prema Marsu. Čitavom je operacijom u
malom ponovljeno pravo međuplanetarno putovanje. Izmijenila se tek dužina i trajanje, jer će
ovog puta stići na cilj ne za tri mjeseca, već za svega tri sata, a prevalit će samo nekoliko tisuća,
umjesto nekoliko milijuna kilometara.
Pilot učvrsti upravljač, zavrti se sa sjedalom i upita:
»Kako ste putovali?«
»Sasvim ugodno, hvala na pitanju«, reče Gibson. »Naravno bez uzbuđenja. Sve je teklo
glatko.«
»Ima li što novo na Marsu?« raspitivao se Scott.
»Sve po starom... Mnogo posla, malo zabave. Trenutačno najviše se govori o novom
natkrovlju, koje gradimo u Lowellu. Svod se proteže na tri stotine metara dužine... pod njim se
osjećate kao na Zemlji. Treba još samo da nekako udesimo oblake i kišu!«
»Što je s tom pripovijesti na Phobosu«, upita Gibson, njuškajući za senzacijama. »Imali
smo svu silu neprilika zbog toga.«
 »Oh, držim, da nije ništa naročito. Zapravo nitko točno i ne zna, o čemu se radi. Gore je
mnogo ljudi, grade neki novi laboratorij. Po mom mišljenju, Phobos će postati stanica za
istraživanja. Zbog toga im nije drago, da onamo dolaze i odlaze brodovi i da ometaju rad
instrumenata svim vrstama radijacije, koje nauka poznaje.«
Gibson je bio razočaran, jer su propale brojne zanimljive pretpostavke. Ipak, objašnjenje
ga zasad zadovolji i on ga ne podvrgnu kritici. Možda je tako postupio i zato, što je već bio
potpuno zaokupljen približavanjem Marsu. O Phobosu više nije ni razmišljao.
Kako je do Marsa preostao još dobar komad puta, Gibson iskoristi priliku, što ima kraj
sebe nepatvorenog naseljenika Marsa, da nauči što više praktičnih pojedinosti o životu planete.
Pisac se bolesno bojao, da ne učini iz sebe budalu, bilo neznanjem, bilo nepažljivošću. Zbog toga
je iduća dva sata pilot bio neprestano raspet između svojih instrumenata i Gibsona.
Pisac napusti žrtvu, tek kad su se približili Marsu na manje od tisuću kilometara. On
napetom pažnjom stade promatrati krajolik, što se prostirao pod njima. Brzo su prelazili preko
ekvatora prodirući kroz vanjsku krajnju granicu planetine izvanredno duboke, ali i vrlo rijetke
atmosfere.
Ne bi se mogao točno utvrditi trenutak, kada je Mars prestao da bude planeta, koja lebdi u
prostoru, a kada se pretvorio u krajolik, daleko dolje pod njima. Pred očima proletješe pustinje i
oaze. Syrtis Major pojavi se i izgubi iz vida tako brzo, da Gibson nije imao vremena da je
prepozna. Kad se spustiše do pedeset kilometara iznad planete, primijete prvi znak, da se
atmosfera oko njih zgušnjava. Kabinu poče odnekuda ispunjavati slab, dalek dašak. Rijedak sloj
zraka malaksalo se opirao projektilu, što ga je parao. No njegova je snaga brzo rasla... toliko
brzo, da bi im čak mogla nauditi, da nisu ispravno plovili. Gibson je osjećao usporenje, koje je
nastajalo usporedo sa smanjenjem brzine broda. Zviždanje zraka već je bilo tako bučno, da je
prodiralo u kabinu, usprkos izolaciji zidova; u njoj se nije više moglo normalno razgovarati.
Činilo se, da se to zbiva veoma dugo vremena, iako nije moglo potrajati više od nekoliko
sekundi. Uskoro hujanje vjetra polako zamre. Svladavajući otpor zraka, raketa, je izgubila sav
suvišak brzine. Njezina su se krila oštrih bridova i kljun ubrzo ohladili i izgubili žarkocrvenu
boju. Raketa više nije letjela kao svemirski brod nego kao veoma brza jedrilica. Brzinom ispod
deset tisuća kilometara na sat, ona je jurila preko pustinja, da se spusti kraj antene radio-
odašiljača u Port Lowellu.
Na crnoj pozadini Aurorae Sinus, Gibson po prvi puta opazi malu bijelu mrlju – naselje.
Pilot zaokrene brod u velikom krugu prema jugu gubeći visinu i suvišak brzine. Dok je raketa
letjela nagnutih krila, Gibson ugleda dvanaestak velikih, kružnih natkrovlja, tijesno zbijenih
jedno do drugoga. Zatim se zemljište pred njima uzdigne, oni osjete nekoliko laganih udaraca, a
stroj se polagano umiri.
Bio je na Marsu. Stigao je na ono mjesto, koje je za pojmove drevnih ljudi bilo tek titravo
crveno svijetlo među zvijezdama. Pa i pred nepuno stoljeće, ljudi su ovu planetu smatrali
zagonetnom i nisu vjerovali, da bi se do nje moglo doći. A sada ona je predstavljala krajnju
granicu, do koje je stigao ljudski rod.
»Pa tu je pravi odbor za doček«, primijeti pilot. »Čitava transportna flota došla je pred
nas. Nisam ni znao, da imaju toliko prijevoznih sredstava!«
Dva malena zdepasta stroja s prostranim balonima jurila su prema njima. Svaki je od njih
imao kabinu pod normalnim pritiskom zraka za dvije osobe, no sada se dvanaestak putnika
naguralo u malena vozila pridržavajući se gdje je tko stigao. Za njima dođoše dva poluteretna
autobusa, također puna gledalaca. Gibson nije očekivao ovakvo mnoštvo svijeta pa poče u sebi
sastavljati kratak govor.
»Pretpostavljam, da se ovime još ne umijete služiti«, reče pilot izvlačeći dvije maske za
disanje. »Treba da ih nosite časak dva, dok se prebacite u ‘Buhu’.« Kakvu buhu, pomisli Gibson,
a zatim se sjeti, da je pilot zacijelo imao na umu ona malena vozila. Ta morao se i sam sjetiti, da
su to glasovite »Pustinjske buhe«, omiljelo prijevozno sredstvo ovog planeta. Pilot im namjesti
maske.
»Imate li dovoljno kisika? Dobro, hajdemo. Možda ćete se prvog časa nelagodno
osjećati.«
Zrak je polako pištao iz kabine, dok se unutrašnji i vanjski pritisak ne izravnaše. Gibson
osjeti neugodne trnce na izloženom dijelu kože; atmosfera oko njega bijaše rjeđa od one na vrhu
Mont Everesta. Trebalo je zahvaliti tromjesečnoj aklimatizaciji na Aresu kao i pomoćnim
sredstvima, koje je pružala suvremena medicina, što se, opremljen najjednostavnijom maskom za
kisik, mogao nesmetano kretati Marsom.
Laskalo mu je, što ga je dočekalo toliko ljudi. Na Mars su doduše rijetko dolazili ovako
uvaženi gosti, ali pisac je znao, da je malena kolonija vrlo zaposlena i da nema vremena za
svečanosti.
Za leđima mu se pojavi dr. Scott. Još je uvijek nosio onu veliku metalnu kutiju, čije je
stanovnike tetošio za vrijeme putovanja. Čim ga spaziše, naseljenici nahrupiše prema njemu. Ne
osvrćući se na Gibsona, oni okupiše Scotta. Gibson ih je jedva razumijevao, jer su im glasovi
zbog prorijeđena zraka bili sasvim iskrivljeni.
»Drago nam je, što vas opet vidimo doktore. Dopustite, da ponesemo kutiju!«
»Sve je spremno, a u bolnici čeka deset hitnih slučajeva. Za tjedan dana provjerit ćemo
djelovanje ovog, što ste nam donijeli!«
»Dođite, popnite se u autobus, poslije ćemo razgovarati!«
Gibson se još nije ni snašao, a Scott i njegova prtljaga iščeznuše. Začu se prodoran pisak
snažnog motora, i autobus se uputi prema Port Lowellu ostavivši Gibsona u najglupljoj situaciji u
životu.
Sasvim je bio zaboravio na serum. Za Mars lijek je bio mnogo važniji od posjeta bilo
kakva pisca. Piščeva slava i ugled na rodnom planetu ovdje nisu igrali nikakvu ulogu. Ovu će
pouku Gibson dugo pamtiti.
Na sreću, nisu ga sasvim zaboravili. »Buhe« su još bile tu. Jedan se putnik iskrca i požuri
do pisca.
»Vi ste Gibson? Ja sam Westermann iz ‘Vjesnika’ odnosno ‘Marsovskog vjesnika’.
Osobita mi je čast. Predstavljam vam i...«
»Henderson, zadužen za lučke usluge, prekinu ga visok čovjek naborana lica i očito ljut,
što ga je novinar pretekao. »Pobrinut ću se za vašu prtljagu. Popnite se.«
Westermann je zacijelo očekivao, da će Gibson poći s njime. Sada on dostojanstveno
položi oružje. Gibson se popne u Hendersonovu »Buhu« kroz pokretnu elastičnu vreću, koja je
služila kao jednostavna djelotvorna pretkomora, a Henderson mu se priključi. S olakšanjem skinu
masku za disanje. Onih nekoliko minuta, što ih je proveo na otvorenom, bili su veoma naporni.
Osim toga osjećao se vrlo teškim i tromim, obratno od onoga, što je očekivao na Marsu. Budući
da je tri mjeseca živio bez ikakva osjećaja gravitacije, bit će sada potrebno nekoliko dana, da se
privikne, makar i na trećinu, svoje zemaljske težine.
Vozilo pojuri kroz krajobraz prema nekoliko kilometara udaljenim svodovima Port
Lowella. Tek sada Gibson opazi, da su zemljište svuda unaokolo prekrile blistavozelene, otporne
biljke, osnovni prvobitni oblik života na Marsu. Nebo više nije bilo crno kao ugljen, već sjajne,
tamnomodre boje. Sunce se nalazilo nedaleko od Zenita, pa su njegove izvanredno tople zrake
prodirale kroz plastični strop kabine.
Gibson stade promatrati tamni nebeski svod. Pokušavao je otkriti mali mjesec, gdje su
njegovi drugovi još radili. Henderson opazi kud gleda, pa maknuvši ruku s volana, uperi prstom u
neposrednu blizinu Sunca.
»Tamo je«, reče on.
Gibson zakloni oči i pogleda prema nebu. Zapadno od Sunca ugleda neku udaljenu iskru
na modroj pozadini – zapravo to je bila sjajna zvjezdica. Ipak, činilo mu se, da je suviše sitna, čak
i za Deimos. Tada mu postade jasno, da Henderson nije točno shvatio, što je on tražio.
To postojano, mirno svijetlo, koje se neočekivano pojavilo na dnevnom nebu, pokazivat
će se Marsu još nekoliko tjedana. Bijaše to Marsova zvijezda Danica, poznatija pod imenom
Zemlja.
 8

»Oprostite, što ste čekali«, reče načelnik Whittaker. »Shvatite, šef je već jedan sat na
sastanku. I sâm sam jedva uspio da ga uhvatim i da mu govorim o vama. Ovuda... presjeći ćemo
kraćim putem kroz urudžbeni.«
Prostorije kao u svakoj najobičnijoj, kancelariji na Zemlji. Na vratima jednostavan natpis:
»Glavni šef«, bez imena. Ono nije bilo potrebno, jer u čitavom Sunčevu sistemu nije bilo
čovjeka, koji ne bi znao za upravljača Marsa. Teško je bilo i pomisliti o Marsu, a da se
istovremeno ne pomisli na Warrena Hadfielda.
Kad je Glavni šef ustao od stola, da pozdravi pisca, pisac se začudi, jer je Hadfield bio
mnogo niži nego je očekivao. Pod dojmom njegovih djela, Gibson mu je nesvijesno bio pripisao
još nekoliko centimetara visine. Međutim, vitko, mišićavo tijelo i inteligentan izraz lica s oštrim
nosom nisu ga razočarali.
Gibson započe intervju u ponešto pomirljivom tonu. Nastojao je naime, da ostavi što bolji
dojam, jer je mnogo šta o tome ovisilo. Boravak na Marsu bit će mu uvelike olakšan, bude li
Glavni šef na njegovoj strani. Ako pak od Hadfielda učini neprijatelja, bolje mu je, da se smjesta
vrati kući.
»Nadam se, da se Whittaker pobrinuo za vas«, reče šef, pošto se pozdraviše. »Kako vidite,
nisam vas prije mogao primiti, jer sam se upravo vratio s inspekcije. Kako ste se smjestili?«
»Sasvim dobro«, smiješio se Gibson. »Razbio sam nažalost nekoliko sitnijih stvari, jer
sam ih ostavio u zraku. Treba da se ponovno priučim na djelovanje sile teže.«
»Što mislite o našem gradiću?«
»Izvanredno postignuće. Divim se, koliko ste mnogo učinili u tako kratko vrijeme.«
Hadfield mu pogleda ravno u oči.
»Budite iskreni. Zar nije manji, nego ste očekivali?«
Gibson je oklijevao.
»Možda i jest. Ali treba imati na umu, da sam ja navikao na velike gradove poput
Londona i New Yorka. Naselje od dvije tisuće ljudi na Zemlji i nije drugo nego veliko selo. Osim
toga veći dio Port Lowella izgrađen je pod zemljom, i to donekle mijenja dojam.«
Šef se nije naljutio ni iznenadio.
»Svi se pomalo razočaraju, kad dođu u glavni grad Marsa«, reče on. »Ipak, za nekoliko
tjedana, pošto završimo novo natkrovlje, bit će veći. Kažite mi... što namjeravate da radite ovdje?
Mislim, da vam je poznato, kako se ja u prvo vrijeme nisam slagao s vašim posjetom.«
»Saznao sam to još na Zemlji«, reče Gibson zapanjeno. Pisac će se u budućnosti uvjeriti,
da je iskrenost bila najveća Hadfieldova odlika, iako mu ona obično nije pomagala da stekne
naklonost ljudi. »Vjerojatno ste se uplašili, da ću vam smetati«.
»Da. A sad, kad ste već tu, poći ću vam naruku. Nadam se, da ćete vi nama također
pomoći.«
»Kako?« stade se Gibson braniti.
Hadfield se nasloni preko stola i gotovo grozničavo sklopi ruke.
»Mi ratujemo g. Gibson. Ratujemo protiv Marsa i svih onih sila, koje mu pomažu, a to su
hladnoća, nedostatak vode, oskudica zraka. Osim toga ratujemo i protiv Zemlje. Ovaj se potonji
rat odvija samo na papiru, ali i u njemu ima pobjeda i poraza. Udaljenost između mojih borbenih
linija i baza odakle stižu zalihe nikad nije manja od pedeset milijuna kilometara. Najnužnije
potrepštine stižu mi u najkraćem roku za pet mjeseci. Ali i to dobivam tek onda, kad Zemlja
uvidi, da bez njih ne mogu.
Shvaćate li, za što se borim? Glavni mi je cilj da postignemo ekonomsku nezavisnost.
Sjetite se, da su prve ekspedicije morale sa sobom donijeti svaku i najmanju sitnicu za opstanak.
Sada podmirujemo osnovne životne potrebe iz vlastitih izvora. Naše radionice proizvode sve,
osim vrlo zamršenih predmeta. Raznolikost proizvodnje ovisi o radnoj snazi. Ima specijaliteta,
koje ćemo naručivati sa Zemlje, dok broj naših stanovnika ne poraste najmanje deset puta. Svaki
naseljenik Marsa stručnjak je za nešto. No na Zemlji ima više vještina, negoli ljudi na Marsu. To
je čisti račun, a s brojkama, kao što znate, nema prepirke!
Vidite li ove grafikone. Popunjavam ih već pet godina. Oni pokazuju indeks naše
proizvodnje za razne ključne materijale. Postigli smo samostalnost... vidite li onu vodoravnu
crvenu crtu... u po prilici polovici od ukupnog broja tih proizvoda. Nadam se, da ćemo za pet
godina uvoziti tek nekoliko stvari sa Zemlje. Međutim, mi još uvijek najviše oskudijevamo u
radnoj snazi. Eto tu nam možete pomoći!«
Gibson se osjećao nelagodno.
»Ništa ne obećavam. Molim vas ne zaboravite, da sam došao ovamo kao reporter. Sa
srcem ja sam na vašoj strani. No dužnost mi nalaže, da opišem činjenice onako, kako ih budem
vidio.«
»To poštujem. Ali nije sve u činjenicama. Ja bih želio, da Zemlji podjednako objasnite,
što namjeravamo učiniti, kao i da im kažete, što smo već učinili. Ono prvo još je važnije, jer mi
možemo raditi, samo ako nas Zemlja bude potpomagala. Vidite, neki vaši prethodnici nisu to
shvatili.«
To je čista istina, pomisli Gibson. Sjetio se niza kritičkih članaka, koje je negdje prije
godinu dana objavio »Daily-Telegraph.« Činjenica su iznesene sasvim točno, pa ipak sličan
izvještaj o petogodišnjim postignućima prvih naseljenika Sjeverne Amerike vjerojatno bi isto
tako obeshrabrio.
»Mislim, da sam uspio sagledati obje strane pitanja«, reče Gibson. »Treba da imate na
umu, kako je sa stanovišta Zemlje Mars vrlo daleko, stoji mnogo novaca, a u zamjenu ne pruža
ništa. Početni je žar za međuplanetarna istraživanja splasnuo. I sad ljudi postavljaju pitanje: »Što
ćemo izvući iz Marsa?« Dosad je jedini odgovor bio: »Vrlo malo«. Ja sam lično uvjeren, da
obavljate velik posao, no to je stvar vjerovanja, a ne logike. Prosječan čovjek na Zemlji
vjerojatno misli, ako uopće o tom razmišlja, kako bi bilo mnogo bolje potrošiti sve te milijune na
dobrobit njegove planete.«
»Razumijem vaše zamjerke. One su opće prirode. Na njih nije jednostavno odgovoriti.
Dopustite, da pitanje postavimo ovako: hoće li svaki razuman čovjek priznati vrijednost naučne
baze na Marsu, koja će se baviti samo istraživanjima i naučnim proučavanjima?«
»Svakako«.
»Međutim, ljudi na Zemlji ne vide svrsishodnost izgradnje samostalne kulture, koja bi se
čak mogla pretvoriti u nezavisnu civilizaciju?«
»Upravo je u tome sva nevolja. Oni ne vjeruju, da je to moguće, ili – recimo – da je ta
mogućnost dokazana; oni ne misle, da se isplati upuštati se u to. Često ćete naići na članke, koji
ističu, kako će Mars, zbog užasnih prirodnih uvjeta, u kojima radite, uvijek biti teret za majku-
planetu.«
»Što mislite o usporedbi s naseljavanjem Amerike?«
»To se ne da potpuno usporediti. Jer kad su ljudi došli u Ameriku imali su zraka za
disanje, a našli su i hranu.«
»To je istina. Ipak problem naseljavanja Marsa nije mnogo teži, zato što je ljudski rod
ovladao neizmjerno većim silama. Dajte nam samo materijala i vremena, pa da vidite, kako ćemo
na ovom svijetu stvoriti isto tako dobre životne uvjete kao i na Zemlji. Vi ćete već i sada naći svu
silu naših ljudi, koji ne žele da se vrate dolje. Oni su svijesni važnosti onoga, što grade. Zasad
Mars još nije potreban Zemlji. U budućnosti on će to zacijelo postati.«
»Rado bih u to povjerovao«, reče Gibson pomalo gorko. On pokaza bujnu, zelenu guštaru,
koja je poput plime gladnog mora gotovo zakrila gradska natkrovlja, pa se okrenu prema
prostranoj ravnici, što se širila u nedogled, sve do ruba čudnovato zakrivljenog obzorja i prema
skrletno crvenim brežuljcima, u čijem je podnožju ležao grad. »Mars je zanimljiv, štoviše lijep
svijet. Ali on nije i nikada ne će postati ni slika Zemlji.«
»Zašto i da postane? I što mislite, kad kažete Zemlja? Mislite li time južnoameričke
pampase, francuske vinograde, koraljne otoke Tihog oceana ili sibirske stepe. Zemlja je jedno,
drugo, treće i četvrto. Gdje god čovjek može opstati, on će se jednom i nastaniti. Prije ili kasnije
ljudi će živjeti na Marsu bez ovoga!« On mahne rukom prema svodu, koji je natkrio grad i
omogućio život u njemu.
»Jeste li vi uvjereni, da će se ljudi prilagoditi Marsovoj atmosferi?« bunio se Gibson.
»Ako to postignu, oni će se prestati zvati ljudima!«
Glavni šef ne odgovori odmah. Nakon kraće stanke on primijeti: »Nisam mislio, da će se
ljudi prilagoditi Marsu. Zar vam nikada nije palo na um, da bi nam Mars mogao izići u susret?«
On dade Gibsonu tek toliko vremena, da shvati smisao ovih riječi, a zatim, prije nego je
njegov posjetilac uspio izgovoriti pitanja, koja mu navirahu na usta, Hadfield ustane.
»Nadam se, da će se Whittaker pobrinuti za vas i da će vam pokazati sve, što želite
vidjeti. Stanje prometnih sredstava nije baš najsjajnije. No ako nam kažete navrijeme, odvest
ćemo vas do naših najudaljenijih naselja. Javite mi se, ako budete imali ikakvih poteškoća.«
Otpustio ga je veoma uljudno, ali odlučno. Najzaposleniji čovjek na Marsu obilno je
poklonio Gibsonu dio svoga dragocjenog vremena. S pitanjima trebat će počekati do nove prilike.
*   *   *

»Što mislite o Starom?« upita načelnik Whittaker, kad se Gibson vratio u njegovu
kancelariju.
»Bio je vrlo ljubazan, spreman da pomogne«, odgovori Gibson oprezno. »On je
oduševljen Marsom, zar ne?«
Whittaker naškubi usta.
»Nisam siguran, da li ste se dobro izrazili. Držim, da on gleda na Mars kao na neprijatelja,
kojega treba, pobijediti. I mi ostali sličnih smo nazora, no Glavni ima osobitog razloga za to.
Jeste li čuli, što se dogodilo s njegovom suprugom?«
»Nisam«.
»Ona je bila jedna od prvih žrtava marsovske groznice. Umrla je dvije godine nakon
njihova dolaska na Mars.«
»Oh«, reče Gibson suosjećajući. »Pretpostavljam, da je to jedan od razloga, što se vodi
tolika briga, da se pronađe lijek.«
»Da, Starome je neobično stalo do toga. Osim toga groznica iscrpljuje naše snage. Mi
ovdje sebi ne možemo dopustiti, da budemo bolesni.«
Gibson se vračao preko Broadwaya10 ulice, koja je stekla taj naziv zato, što je bila
petnaest metara široka, i razmišljao o ovoj posljednjoj primjedbi, jer je ona sažeto ocrtavala
položaj kolonije. Nije se još oporavio od razočaranja što je Port Lowell tako malen i što
oskudijeva brojnim udobnostima, na koje je na Zemlji navikao. Nizovi sasvim jednakih metalnih
kuća i tek nekoliko javnih zgrada stvarali su prije dojam vojničkog logora, nego civilnog naselja.
Građani su doduše nastojali da ožive grad zemaljskim cvijećem i nasadima, i neke su biljke pod
niskom gravitacijom, dosegle neobičnu veličinu. Na Oxfordskom trgu11 suncokreti su bili triput
viši od ljudi. Iako bijahu pomalo na smetnju, nitko nije imao srca da ih makne. Pa ipak, ako
nastave da rastu kao do sada, uskoro će ih bez opasnosti moći oboriti samo stručni drvosječa.
Gibson je zamišljeno produžio Broadwayem do Marble Archa,12 gdje su se sastajali Prvo i
Drugo natkrovlje. To je mjesto bilo pravo sastajalište. Na strateškom položaju između brojnih
pretkomora, ovdje se smjestio jedini bar na Marsu: »Kod Georgea«.
»...bro jutro, g. Gibsone«, reče George. »Nadam se, da je Stari bio dobre volje.«
Gibson je otišao iz upravne zgrade prije nepunih deset minuta, a George je već bio
obaviješten. Bilo je to zaista brzo! Kasnije se Gibson uvjerio, da se u Port Lowellu vijesti prenose
izvanrednom brzinom, i da George pritom obično igra glavnu ulogu.
George je bio zanimljiv čovjek. Budući da je vladalo uvjerenje, da su gostioničari samo
relativno, a ne apsolutno potrebni na Marsu, imao je dva zaposlenja. Prije, na Zemlji, on je bio
dobro poznat glumac. Ali pretjerani zahtjevi triju ili četiriju gospođa, koje je u mladenačkom
oduševljenju bio oženio, natjeraše ga da seli. Sada je upravljao malim kazalištem u Portu i činilo
se, da je savršeno zadovoljan sa životom. Bio je prešao četrdesetu i ubrajao se među najstarije
ljude na Marsu.
»Idući tjedan priređujemo predstavu«, primijeti on, pošto je podvorio Gibsona. »Bit će
izvedene dvije-tri dobre točke. Nadam se, da ćete doći.«
»Svakako«, reče Gibson, »veselim se unaprijed. Održavate li često priredbe?«
»Jedamput na mjesec. Osim toga, svakog se tjedna daju tri kino-predstave, tako da se ne
možemo potužiti.«
»Raduje me, što je u Port Lowellu razvijen noćni život.«
»Začudit ćete se. No radije vam ne ću pripovijedati, jer biste vi sve to mogli dati u
novine.«
»Ne surađujem ja u t a k v o j vrsti novina«, odvrati Gibson. Zamišljeno je pijuckao
domaće pivo. Nije ni bilo tako loše, kad se čovjek navikao na nj, iako je, naravno, nastalo čisto
sintetskim putem, kao zajednički potomak ‘hidroponske’13 farme i kemijskog laboratorija.
Bar je zjapio prazninom, jer su u ovo doba dana svi odrasli stanovnici Port Lowella bili
uvelike na poslu. Gibson izvuče notes i poče pažljivo bilježiti. Dok je to radio, tiho je zviždukao,
po dosadnoj, nesvijesnoj navici. No George mu doskoči upalivši radio.
Začu se živahan program, koji je na Mars stizao odnekle sa Zemljine noćne strane,
probijajući neizmjerni prostor pomoću tko zna koliko megawatta. Na niskim brežuljcima, južno
od grada, primala ga je i dalje prenosila gradska radiostanica. Bez obzira na buku sa Sunca, t. j.
radio-interferenciju, koja je dolazila s ovog neizmjerno većeg »odašiljača«, u čijoj je sjeni Zemlja
emitirala, prijem programa bio je dobar. Martin se pitao, da li se isplatio sav taj trud oko
emitiranja, da se s jednog svijeta na drugi prenese glas nekog drugorazrednog soprana ili orkestra
lake glazbe. Međutim, barem je polovica stanovnika Marsa slušala taj program s većim ili
manjim osjećajem sentimentalne čežnje za zavičajem, što su, naravno, svi uporno poricali.
Gibson sastavi spisak najvažnijih pitanja, na koja mu netko treba odgovoriti. Još se uvijek
osjećao kao đače, koje je prvi dan u školi. Sve je bilo tako čudnovato, ništa se nije moglo uzeti
kao sigurno. Kako da čovjek povjeruje, da ga na dvadesetak metara, iza prozirnih zidova
nadsvođa, može zadesiti smrt ugušivanjem. Na Aresu to Gibsona nije zbunjivalo, jer se u
Svemiru takvo što i očekivalo. No ovdje je to izgledalo naopako. Čovjeku nije preostajalo drugo,
već da promatra onu sjajnu, zelenu ravnicu, to bojno polje, na kome su otporne marsovske biljke
svake godine vodile bitku za opstanak, bitku, koja će završiti podjednako i za pobjednike i za
poražene, čim dođe zima.
Gibsonom ovlada želja, da napusti uske natkrivene ulice i izađe napolje, na otvoreno. On
prvi puta iskreno požali za Zemljom, iako je prije mislio da mu stara planeta više ništa ne može
pružiti. Osjećao je, da poput Falstaffa14, već počinje buncati o zelenim, ravnicama. Da ironija
bude veća, zelena su mu polja bila nadohvat, ali je morao podnositi Tantalove muke, jer mu je
priroda svojim neumoljivim zakonima branila pristup.
»George«, reče Gibson naprečac, »već sam ovdje nekoliko dana, a još nisam bio napolju.
Uostalom, ja i ne bih smio izaći bez pratnje. Gosti će vam doći u najboljem slučaju za sat dva.
Budite čovjek, izvedite me samo za desetak minuta!«
George zacijelo smatra moj zahtjev ludim, mislio je Gibson posramljeno. No on se
duboko varao. Slična se stvar već mnogo puta dogodila, i George je očekivao ovu molbu.
Njegova je dužnost i bila da se brine za mušice svojih gostiju, a većina se novajlija slično
osjećala, pošto bi nekoliko dana proveli pod svodom. George filozofski slegnu ramenima. Pitao
se, bi li mogao postaviti zahtjev da mu isplate nagradu za vršenje dužnosti gradskog
psihoterapeuta. Zatim nestade negdje straga u nusprostorijama pa se ubrzo vrati noseći dvije
maske za disanje i pomoćni pribor.
»Nije nam potrebna čitava oprema, kad je ovako lijepo vrijeme«, govorio je on, dok je
Gibson nespretno namještao masku. »Stavite onaj spužvasti nepropusni ovratnik točno oko vrata.
Dobro je, hajdemo! Ali samo deset minuta!«
Gibson pođe za njim, – brzo i poslušno poput ovčarskog psa, što u stopu prati gospodara –
do izlaska iz nadsvođenog prostora. Tu su bila dvoja vrata; jedna veća i širom otvorena vodila su
u Drugo natkrovlje, a kroz druga, manja, izlazilo se u prirodu. Jednostavna metalna cijev, široka
tri metra u promjeru, probijala se kroz zid od staklenih opeka. Gipko nadsvođe od plastičnog
materijala počivalo je, naime, na takvim, staklenim zidovima.
Izlaz se sastojao od četiri zasebnih vrata, od kojih se nijedna nisu mogla otvoriti, dok
ostala nisu bila zatvorena. Gibson je potpuno odobravao ove mjere opreza, jedino ga je ljutilo, što
je protekla prava vječnost, dok su se i posljednja vrata za njima zatvorila. Sad su se napokon našli
pred otvorenom, vedrom, zelenom ravnicom. Izloženi dijelovi kože stezali su se zbog smanjenog
pritiska, no zrak je, iako rijedak, bio dosta topao, pa se Gibson uskoro osjećao sasvim ugodno. On
potpuno zaboravi Georgea. Žustro se probijao kroz nisko, gusto isprepleteno bilje. Ujedno se
čudio, zašto li se to bilje tako nagomilalo oko natkrovlja. Možda ga je privukla toplina ili kisik,
što ga je grad polako ispuštao?
Zaustavi se tek nakon stotinjak metara. Najzad se nalazio pod otvorenim nebom i nije više
osjećao pritisak onog baldahina. To što mu je glava bila potpuno prekrivena, kao da ga nije
smetalo. Sagnu se, da promotri biljke, koje su mu dopirale do koljena.
Već je više puta, prije, vidio fotografije biljaka, koje su uspijevale na Marsu. Nisu bile
osobito uzbudljive, a on nije bio toliko zanesen, botanikom, da bi shvatio njihove osobitosti. A da
je na takve biljke naišao u nekom, zabitnom kraju Zemlje, on se na njih ne bi ni osvrnuo. Neke su
mu dosezale čak do pasa i činilo se, kao da su sastavljene od listića tankog ali otpornog, sjajnog,
zelenog pergamenta. Ti otrcani listići bili su kao stvoreni da upiju što je moguće više sunčane
svjetlosti, a da pritom izgube što manje vode. Kao malena jedra oni su se okretali za suncem i
pratili njegovu putanju sve do zalaska. Gibson je požalio, što nigdje nije bilo cvijeća, da posluži
kao kontrast smaragdnom zelenilu, no na Marsu cvijeće nije uspijevalo. Možda je nekada, dok je
atmosfera bila dovoljno gusta, te su u njoj mogli živjeti kukci, cvalo i cvijeće na ovoj planeti.
Sada su biljke same sebe oplođivale.
George ga dostigne i zastade promatrajući urođeno bilje mrzovoljnom ravnodušnošću.
Gibson se pitao, ne ljuti li se on, što ga je tako naprečac izvukao napolje. Pisca je savjest mučila
bez razloga, jer je George naprosto razmišljao o novom komadu. Pred njim je bio problem: da li
da se baci na jednu stvar Noela Cowarda15 nakon neuspjeha, koji je doživjela grupa, kad se
posljednji put upustio u prikazivanje sličnih djela iz vremena prošle generacije.
Iznenada on se trgnu iz sanjarenja, a Gibson mu začu jasan, ali piskav glas, izmijenjen
pod ovim prilikama.
»Zgodna pojava«, govorio je George. »Stanite samo časak i pogledajte onu biljku u vašoj
sjeni.«
Gibson se pokori toj čudnovatoj uputi. U prvi se čas ništa ne dogodi. Zatim primijeti,
kako se mali listići sklapaju jedan u drugoga. To je trajalo tek trenutak, jer se nakon tri minute
biljka već pretvorila u kuglicu zelena, čvrsto zbijena »papira«, koja je bila nekoliko puta manja
od svoje prvobitne veličine.
George se kesio.
»Zacijelo joj se čini, da je pala noć, pa ne želi, da je sumrak uhvati u drijemežu«, reče on.
»Ako se pomaknete, još će se pola sata ‘premišljati’, dok ponovno otvori dućan. Doživjela bi
pravi ‘slom živaca’, kad biste više puta ponovili ovaj pokus.«
»Ima li kakve koristi od tih biljaka?« upita Gibson. »Jesu li jestive, sadržavaju li kakve
vrijedne kemijske sastojine?«
»Nisu one za jelo... nisu doduše otrovne, ali ne biste se ugodno osjećali, kad biste ih
pojeli. Ove biljke, kako vidite, nimalo nisu nalik na zemaljske. Njihovo zelenilo samo se slučajno
podudara s bojom lišća na Zemlji. Ono ne dolazi do onog... kako mu je ime...«
»Klorofila?«
»Da. Ove biljke ne ovise o zraku, kao naše. Sve što im je potrebno za život crpu iz
zemljišta. Zapravo, one bi uspijevale i u potpuno zrakopraznom prostoru, kao i biljke na Mjesecu,
samo kad bi imale povoljno tlo i dovoljno sunčane svjetlosti.«
Još jedan uspješan dokaz evolucije u botanici, pomisli Gibson. Čemu sve to služi, upita se
on. Zašto je život tako tvrdoglavo prionuo za ovu malu planetu, usprkos bezbrojnim zaprekama
Prirode. Možda su upravo te žilave i odlučne biljke nadahnule Hadfielda optimizmom.
»Hej!« viknu George. »Vrijeme je, da se vratimo.«
Gibson krotko pođe za njim. Nije više bio potišten zbog osjećaja Klaustrofobije,16 koji je
trebalo pripisati, on je to i sam znao, neizbježnom utjecaju okoline na Marsu, toliko suprotne onoj
Zemljinoj. Oni, koji su dolazili ovamo s određenim zadatkom, nisu imali toliko vremena za
razmišljanje, pa su brže savladali potištenost. On je pak bio prepušten sam sebi i svojim
dojmovima, od kojih je zasada prevladavao osjećaj bespomoćnosti, osobito kad bi usporedio ono,
što su ljudi do sada postigli na Marsu s onim, što su trebali da urade. Ta tri četvrtine planeta bile
su još uvijek sasvim neistražene! U tom omjeru, moglo se govoriti i o ostalim zadacima, koje je
trebalo izvršiti na planeti.
Prvih nekoliko dana u Port Lowellu bio je veoma zaposlen i uzbuđen. Stigao je u nedjelju.
Toga mu je dana načelnik Whittaker mogao posvetiti dovoljno slobodnog vremena. Čim se
smjestio u jedno od četiriju krila »Grand hotela Mars«, jer ostala tri još nisu bila završena,
načelnik ga povede, da mu osobno pokaže grad. Krenuli su od Prvog natkrovlja, koje je najprije
bilo sagrađeno. Načelnik je ponosno pričao o razvitku građa, koji se prije svega desetak godina
sastojao od hrpice kolibica s unutrašnjim pritiskom zraka. Bilo je zabavno i dirljivo, kako su
naseljenici, gdje su god mogli, upotrebili nazive ulica i trgova svojih dalekih rodnih gradova. U
Port Lowellu postojao je i nekakav zamršeni sistem kućnih brojeva, koji nitko nije upotrebljavao.
U gradu su prevladavale dvokatnice jednolike metalne građe, sa zaobljenim uglovima i
prilično malenim prozorima. U svakoj od njih stanovale su po dvije obitelji, kojima je jedva bilo
dovoljno prostora, zato što je porast pučanstva u Port Lowellu bio veći nego igdje u poznatom
Svemiru. No to je bilo posve shvatljivo, jer se starost pretežnog dijela stanovništva kretala
između dvadesete i tridesete, i samo je nekolicina viših upravnih činovnika već proslavila
četrdeseti rođendan. Svaka je kuća imala nekakvu čudnovatu strehu. U prvi čas Gibson je
razbijao glavu, čemu služe te strehe, a zatim se sjeti, da su to rezervne pretkomore za slučaj
opasnosti.
Whittaker ga najprije povede u Upravni centar – najvišu zgradu u naselju. Stojeći na
njezinu krovu, čovjek je rukom mogao dotaknuti svod, koji je lebdio nad krovovima. Inače,
upravna zgrada nije bila osobito zanimljiva. Izgledala je kao sve poslovne zgrade na Zemlji, s
kancelarijskim stolovima, pisaćim strojevima i nizom uredskih prostorija.
Centrala za proizvodnju zraka bila je mnogo zanimljivija. Zapravo ona je predstavljala
srce Port Lowella, jer kad bi zatajila, grad bi zajedno sa cjelokupnim stanovništvom prestao
postojati. Gibson je bio dobro upoznat s opskrbom grada kisikom. Svojevremeno mu se činilo, da
se kisik dobiva iz okolnog zraka, ali bio je zaboravio, da oskudna Marsova atmosfera sadržava
manje od jednog postotka toga plina.
Načelnik Whittaker pokaže prstom gomilu crvenog pijeska nasipanu pokraj natkrovlja.
Svi su govorili »pijesak«, iako to nije bilo nalik na poznati pijesak sa Zemlje. Ta zamršena
mješavina metalnog oksida bila je ništa manje, nego ostatak jednom već iskorištene mase.
»Sav potrebni kisik u ovim je rudama«, reče Whittaker, pa šutnu grudicu slijepljene
prašine. »Tu su izmiješane sve vrste metala, kojih ima u prirodi. Na ovoj smo planeti do sada
naišli na dvije tri sretne okolnosti, a ovo je najsretnija!«
On se sagnu te iščeprka jednu čvršću grudicu.
»Nisam geolog, ali ovome se divim«, reče on. »Zar nije krasno? Pretežno, kako mi kažu,
željezni oksid. Željezo se, naravno, ne upotrebljava u većoj mjeri, ali zato su tu ostali metali.
Najlakše dolazimo do magnezija, jer ga dobivamo neposredno iz pijeska. Najbolji je izvor
sirovine staro morsko korito; u Xanteu na pr. ima stotinu metara dubokih slojeva soli. Kad
potrošimo zalihe, mi samo odemo onamo i prevezemo, koliko nam treba.«
Uđoše u nisku, jarko osvijetljenu prostoriju. Na pomičnoj vrpci neprestano je klizio
pijesak. Tu se nije moglo vidjeti mnogo. Dežurni tehničar trudio se iz petnih žila, da objasni, što
se događa, a Gibson je bio zadovoljan, što je uglavnom shvatio, kako se rude rastvaraju u
električnim pećima, kisik odvaja, pročišćuje i komprimira, a razni metalni otpaci šalju na dalju,
zamršenu obradu. Tu se također proizvodio veći dio vode za potrebe naselja, no bilo je i drugih
izvora vode.
»Radi boljeg uskladištavanja kisika, uvijek održavamo jednak pritisak i odstranjujemo
CO2«, objašnjavao je načelnik. Niste li primijetili, da samo unutrašnji pritisak drži natkrovlje i da
nema nikakvih drugih potporanja?«
»Da«, reče Gibson. »Kad bi pritisak popustio, čitava bi se stvar skljokala poput
ispražnjena balona.«
»Točno. Ljeti stvaramo pritisak od 150 mm, a zimi nešto viši. To vam je gotovo isti
pritisak kisika kao i na Zemlji. Pomoću biljaka reguliramo količinu ugljičnog dioksida, pa smo za
tu svrhu uvezli dosta biljaka sa Zemlje, jer se u bilju s Marsa ne odigrava proces fotosinteze.«
»Sad shvaćam, zašto držite hipertrofirane suncokrete na Oxfordskom trgu.«
»Oni su doduše tamo više zbog ukrasa nego iz potrebe. Pomalo već i smetaju. Ne znam,
kako da spriječim osipanje sjemenja – pun ga je grad! A sada, pođimo na poljoprivredno dobro.«
Ovaj naziv, koji bi neupućenoga naveo na pogrešan trag, odnosio se na jedan od velikih
uređaja za proizvodnju hrane u Trećem natkrovlju. Zrak je ovdje bio dosta vlažan. Stoga je
sunčano svijetlo pojačano fluorescentnim cijevima, te je bilje moglo rasti i danju i noću. Gibson
nije bio upućen u probleme »hidroponske« poljoprivrede, pa ga nisu zadivile brojke, koje je
načelnik ponosno sipao iz rukava. Ipak, on je shvatio, da je najveća poteškoća u proizvodnji mesa
i divio se dovitljivosti, kojom je ona svladana. Naime, u velikim badnjevima, prerađivala se
hranjiva tekućina i pojačanim tempom uzgajalo se mesno tkivo.
»I to je bolje nego ništa«, reče načelnik pomalo čeznutljivo. »Da znate, što bih dao za
nepatvorenu janjetinu! Nevolja je s proizvodnjom mesa u tome, što bi nam ona oduzela suviše
prostora. Zasada to ne možemo sebi dopustiti. No, kad podignemo novo natkrovlje, uredit ćemo
maleno gospodarstvo s nekoliko ovaca i krava. Što će se djeca veseliti – ta ona još nisu nikada
vidjela životinje!«
No to ne bijaše čista istina. Gibson će uskoro otkriti, da je načelnik zakratko smetnuo s
uma dva najpoznatija stanovnika Port Lowella!
Potkraj razgledanja Gibson osjeti laku glavobolju. Mozak mu je bio pretrpan. Način
života u ovome gradu bio je veoma zamršen, a Whittaker je htio da mu pokaže sve, ama baš sve.
Zato mu je bio izvanredno zahvalan, kad su napokon završili obilazak i vratili se načelnikovoj
kući na večeru.
»Dosta za danas«, reče Whittaker. »Želio sam da vam sve pokažem, jer sutra ćemo svi biti
zaposleni i ne ćemo imati mnogo slobodnog vremena. Kako vam je poznato, Šef se vraća u
četvrtak. U njegovoj odsutnosti, ja sam dužan za sve da se brinem.«
»Kamo je otišao?« upita Gibson, više iz pristojnosti nego iz radoznalosti.
»O, gore na Phobos«, odgovori Whittaker s najneprimjetnijim oklijevanjem. »Čim se
vrati, bit će mu vrlo drago da vas primi.«
Razgovor prekinu dolazak gospođe Whittaker s djecom. Ostatak večeri Gibson provede
pričajući o Zemlji. Bio je to njegov prvi, no ni u kom slučaju posljednji susret s nezasitnim
zanimanjem naseljenika za rodnu planetu. Oni sami rijetko su to priznavali i uporno se pretvarali,
kako ih »stari svijet« i tamošnje prilike ne zanimaju. Međutim, brojnim, pitanjima i brzim
upadicama na kritike, koje su dolazile sa Zemlje, potpuno su se odavali.
Neobičan bijaše razgovor s mališanima, koji nikada nisu bili na Zemlji, i koji su
djetinjstvo proveli pod okriljem velikih svodova. Što je njima značila Zemlja, pitao se Gibson. Da
li se u njihovim predodžbama imalo razlikovala od bajoslovnih krajeva iz priča. Sve im je znanje
o svijetu, iz kojega su se iselili njihovi roditelji, potjecalo iz druge ruke, iz knjiga i slikovnica.
Svojim očima oni su se samo uvjerili, da je Zemlja jedna od nebrojenih zvijezda.
Oni nisu znali za mijenu godišnjih doba. Izvan natkrovlja primjećivali su doduše kako
duga zima sije smrt, pošto Sunce zađe za sjeverno nebo, kako biljke venu i propadaju, da na
proljeće umjesto njih izrastu mlade, nove. No ni tračak svih tih promjena nije prodirao kroz
gradske zaštitne pregrade. Tehničari električne centrale naprosto su povremeno ubacivali više
topline i mirno se smijali i najgorim klimatskim neprilikama, koje bi Mars priredio naseljenicima.
Pa ipak. Ta djeca, iako su odrasla u umjetno stvorenoj okolini, bila su sretna i zadovoljna i
nisu osjećala nedostatak svih onih stvari, kojih na Marsu nije bilo. Tko zna, kako bi se vladali,
kad bi došli na Zemlju, pitao se Gibson. Bilo bi zanimljivo izvesti takav pokus, no zasada to nije
bilo moguće, zato što se većinu ovdašnjih mališana još nije moglo odvojiti od roditelja.
Gradska su se svijetla upravo gasila, kad je Gibson napustio načelnikovu kuću, da nakon
prvog dana provedenog na Marsu pođe na počinak:. Whittaker ga je pratio do hotela, no on je
malo razgovarao. U glavi su mu se kovitlali dojmovi. Ujutro on će ih srediti. Zasada je u njemu
prevladavao osjećaj, da glavni grad Marsa nije drugo već jedno suviše mehanizirano selo.
*   *   *

Gibson još nije potpuno svladao zamršeni marsovski kalendar. Znao je, da dani nose iste
nazive kao i na Zemlji, i da nakon nedjelje na uobičajeni način dolazi ponedjeljak. I mjeseci
bijahu isti, samo je svaki imao pedeset do šezdeset dana.
Izađe iz hotela ni pretjerano rano ni suviše kasno. Grad je bio pust. Na ulicama ni traga
onim brbljavim skupinama, koje su jučer promatrale svaki njegov korak sa živim zanimanjem.
Svi su radili u kancelarijama, tvornicama ili laboratorijima. Gibson se osjećao kao trut, koji je
zalutao u izvanredno zaposlenu košnicu.
Nađe Whittakera, opsjednuta pomoćnicima, kako odjednom govori na dva telefona. Nije
imao srca da ga prekine pa se na vršcima prstiju odšulja iz ureda. Pođe sam na istraživanje, bez
straha, da bi se mogao izgubiti. Najveća udaljenost, koju će prijeći, iznosila je (u ravnoj crti)
manje od pola kilometra. Eh, nije to bilo onakvo istraživanje, kakva je on obično opisivao u
svojim djelima...
I tako protekoše prvi dani boravka u Port Lowellu. Za vrijeme radnih sati lutao bi naokolo
i zapitkivao, a večeri bi provodio s porodicama načelnika Whittakera i ostalih rukovodilaca. Već
se osjećao kao da godine i godine živi u Portu. Ništa više nije bilo da se pogleda. Upoznao je sve
iole uglednije ljude, uključivši i samog Hadfielda.
No on je znao, da je još uvijek stranac, zapravo upoznao je tek tisuću milijunti dio
Marsove površine. Za pregradama natkrovlja, za grimiznim brežuljcima i rubovima smaragdne
ravnice – preostatak ovoga svijeta još je zakrivao veo tajne.
 9

»Zaista je lijepo, što smo opet zajedno«, reče Gibson pažljivo noseći piće iz bara.
»Vjerujem, da ćete se dobro provesti u Port Lowellu. Zacijelo ćete najprije posjetiti svoje
ovdašnje prijateljice.«
»To nije tako jednostavno«, reče Norden. »Događa se, da se poneka uda, dok smo mi na
putu; zato čovjek mora biti obziran. Slušaj, George, što se dogodilo s gospođicom Margaretom
Mackinon?«
»Oprostite, ona je sada gospođa Lewis«, reče George. »Ima već i krasnog sinčića.«
»Da li ga je možda nazvala John?« zapita Bradley, ne sasvim tiho.
»Ah«, uzdahnu Norden, »ne marim, Nadam se, da mi je spremila malo svadbenog kolača
i da me nije potpuno zaboravila. U vaše zdravlje Martine!«
»I za Ares«, odgovori Gibson nazdravljajući. »Vjerojatno ste brod ponovno sastavili. Bio
je u prilično jadnom stanju, kad sam ga posljednji put vidio.«
Norden se prigušeno nasmije.
»Sitnica. Nismo ga još uredili. Ostat će bez kovne oplate, dok ga ponovno ne natovarimo.
Neće prokisnuti.«
»Što misliš o Marsu, Jimmy?« zapita Gibson. »Ovdje smo ti i ja jedini novajlije.«
»Dosada nisam mnogo vidio«, odgovori Jimmy oprezno. »Ipak, sve je to dosta maleno.«
Gibson se naglo zagrcne; morali su ga udarati po leđima, da dođe k sebi.
»Sjećam se, da si na Deimosu govorio upravo obratno. Ali vjerojatno si to zaboravio. Bio
si tada malo ‘pod parom’.«
»Nikada u životu nisam bio pijan«, odvrati Jimmy ogorčeno.
»Tada čestitam na prvoklasnoj imitaciji. Mene si zaista prevario. Zanima me ono, što si
prije spomenuo, jer sam se i ja upravo tako osjećao prvih dana, kad sam obišao sve, to se može
vidjeti ispod natkrovlja. Postoji samo jedan lijek za to – treba izaći napolje i protegnuti noge.
Napravio sam nekoliko kratkih šetnja po okolici, a sada sam se dokopao ‘Pješčane buhe’ i odijela
za izlaz u prirodu. Sutra ću odjuriti u brda. Hoćeš li sa mnom?«
Jimmyju zasjaše oči.
»Hvala vam, zaista bih to volio.«
»Hej, a što će biti s nama?« prosvjedovao je Norden.
»Vi ste već bili tamo«, reče Gibson. »Ali imat ćemo jedino slobodno sjedište... vucite
ždrijeb. Moramo uzeti službenog šofera, jer nas oni iz transporta ne će pustiti, da sami
upravljamo njihovim dragocjenim vozilom, a zapravo im to ne možemo ni zamjeriti.«
Mackay je izvukao ždrijeb, na što su svi ostali spremno izjavili, kako oni nisu ni željeli da
pođu.
»Dakle, to bi bilo riješeno«, reče Gibson. »Naći ćemo se sutra u 10 sati u Odjelu za
transport, kod Četvrtog natkrovlja. Sada odlazim. Moram napisati još tri članka ili barem jedan
članak sa tri razna naslova.«
Istraživači su se sastali točno u ugovoreno vrijeme. Ponijeli su sa sobom potpunu zaštitnu
opremu, koju su dobili prilikom dolaska, a do sada još nisu imali prilike da je upotrebe. Oprema
se sastojala od šljema, rezervoara kisika, destilatora za zrak i odijela s električnim grijačima, koje
je čuvalo toplinu. I za vrućih dana nije se moglo kretati napolju bez toga, ali čak i kad je vani
temperatura bila ispod 100 stupnjeva čovjek se u odijelu osjećao toplo i udobno. Za ovaj izlet ono
nije bilo nužno potrebno, ali nosili su ga za svaki slučaj, ako se nešto dogodi vozilu, i oni se
nasuču negdje daleko od kuće.
Šofer, žilav mlad geolog, hvalio se, da je proveo isto toliko vremena izvan Port Lowella,
koliko i u njemu. Izgledao je vrlo sposoban i snalažljiv, te se Gibson nije nelagodno osjećao, što
je predao svoju dragocjenu osobu u njegove ruke.
»Da li ovi strojevi nekad zataje?« zapita šofera, dok su se penjali u »Buhu«.
»Ne prečesto. Imaju vrlo velik faktor sigurnosti i malo se što u njima može pokvariti.
Naravno, katkada neoprezni šoferi zapnu ali obično se vrlo lako možete izvući iz svake neprilike
čekrkom za dizanje. Prošli mjesec imali smo samo dva slučaja, da su se ljudi vraćali kući
pješice.«
»Nadam se, da mi ne ćemo biti treći«, reče Mackay, dok se vozilo valjalo prema
pretkomori,
»Ne brinite zbog toga«, nasmija se šofer čekajući, da otvore vanjska vrata. »Ne ćemo
daleko od baze i lako ćemo se vratiti, čak ako dođe do najgorega.«
Punom brzinom izjure iz pretkomore i iz grada. Uzak se put probijao kroz nisku živopisnu
vegetaciju. Cesta je obilazila Port Lowell, a od nje su se odvajali brdski putovi za obližnje
rudnike, radio-stanicu i opservatorij u brdima, i za aerodrom, na kojem se još uvijek pretovarivao
Aresov teret, što su ga prevozile rakete s Deimosa.
»Dakle«, reče šofer zaustavivši vozilo kod prvog raskršća, na vama je riječ. Kojim ćemo
putem krenuti?«
Gibson se borio s geografskom kartom, koja je bila tri put veća od kabine. Vodič je
prezirno pogleda.
»Ne znam, gdje ste došli do tog čuda«, reče. »Pretpostavljam, da ste je dobili u upravi. To
je ionako sasvim zastarjela karta. Ako mi kažete, kamo želite poći, odvest ću vas onamo i bez
nje.«
»U redu«, odgovori krotko Gibson. »Predlažem, da se popnemo na brijeg i razgledamo
okolicu. Hajdemo do opservatorija.«
»Buba« pojuri po uskom putu, i sjajno se zelenilo oko njih stopi u neodređenu mrlju.
»Kako brzo mogu ići te stvarčice?«, zapita Gibson, pošto se izvukao iz Mackayeva krila,
kamo je odletio, kad je stroj pojurio.
»Barem stotinu kilometara na dobroj cesti. Ali nažalost, takvih nema na Marsu. Sada
vozim sa 60. Na jako lošem putu zadovoljavamo se prosječnom brzinom od 30 kilometara.
»A koliko može izdržati?«, zapita ponovno Gibson, očito još uvijek malo uzbuđen.
»Dobrih tisuću kilometara s jednim, punjenjem, uključivši uto i potrošnju za grijanje,
kuhanje i ostalo. Na dugim izletima vučemo za sobom prikolicu s rezervnim električnim
akumulatorima. Rekord je oko 5000 kilometara. Ja sam prešao 3000 kilometara s jednim
punjenjem, kad sam istraživao u Argyru. U sličnim prilikama bacaju vam obično potrebne zalihe
goriva iz zraka.«
Iako su putovali tek nešto duže od dvije minute, Port Lowell već se gubio iza horizonta.
Bilo je teško prosuđivati udaljenosti zbog oštre zaobljenosti Marsa. Budući da su natkrovlja sada
bila napola sakrivena zbog krivine planete, izgledala su mnogo veća i udaljenija nego što su
zapravo bila.
Kad se »Buha« stala penjati, natkrovlja se ponovno pojaviše. Bregovi iznad Port Lowella
nisu bili viši od tisuću metara, ali su pružali dobar zaklon od hladnih zimskih vjetrova s juga. Bio
je to povoljan položaj za radio-stanicu i opservatorij.
Pola sata nakon odlaska iz grada stigoše do radio-stanice. Zažele da se prošeću.
Namjestiše maske pa siđoše s »Buhe« čekajući na red, da izađu kroz malu, pomičnu pretkomoru.
Vidik, koji se pružao, nije bio naročito dirljiv. Na sjeveru, svodovi Port Lowella izgledali
su kao mjehurići na površini zelenkastog mora. Prijeko na zapadu, Gibson načas spazi jarko
crvenilo pustinje, što se prostirala čitavom planetom... Prema jugu vidik im je zaklanjao vrh
brijega, ali Gibson je znao, da se zeleni biljni pojas proteže nekoliko stotina kilometara i
postepeno gubi u Mare Erythraeuimu. Nije bilo gotovo nikakvih biljki na vrhu brijega, i on
pretpostavi, da je razlog tome pomanjkanje vlage.
Ode do radio-stanice. Ona je bila sasvim automatizirana, pa nikome nije mogao
dosađivati s pitanjima po starom običaju. Znao je dosta o tom predmetu, da pogodi, što se tu
zbiva.
Veliki paraboličan radio-reflektor ležao je gotovo na tlu, a bio je uperen malo istočno od
zenita. Pokazivao je na Zemlju, šezdeset milijuna kilometara u smjeru Sunca. Njegovim
nevidljivim valovima dolazile su i odlazile vijesti, koje su spajale ta dva svijeta. Možda je upravo
u ovom času jedan od njegovih vlastitih članaka letio prema Zemlji ili je neka uputa Ruth
Goldstein, kao na krilima, jurila prema njemu.
Okrenu se, kad začu Mackayev glas, izobličen i tanak u rijetkom zraku.
»Netko se spušta, tamo desno, dolje.«
Gibson jedva otkrije sićušnu, šiljastu glavu rakete, koja se brzo kretala po nebu i kao za
okladu jurila slobodnom putanjom poput one, kojom je stigao prije tjedan dana. Letjela je
nagnutih krila, ali je izgubiše iz vida, kad se stala spuštati na pristanište. Gibson se ponada, da
nosi ostatak njegove prtljage, koji je već odavna čekao.
Opservatorij se nalazio oko 5 kilometara južnije, iza gorskih vrhunaca, gdje ga svijetla
Port Lowella nisu ometala u radu. Gibson je očekivao, da će ugledati blistave svodove, koje su na
Zemlji smatrali zaštitnim znakom astronoma, ali umjesto toga on spazi samo plastični krov, koji
je nadsvodio nastambe. Instrumenti su bili smješteni unaokolo, a u blizini se nalazila zaštitna
prevlaka za slučaj lošeg vremena, što je ovdje bila prava rijetkost.
Naoko sve je bilo sasvim pusto. Zaustaviše se pokraj najvećeg instrumenta, reflektora s
ogledalom, koje je, kako je Gibson odoka procijenio, imalo promjer od oko jednog metra. Bio je
to začudno malen instrument za glavni opservatorij na Marsu. Tu su se nalazila još dva mala
refraktora i neka komplicirana horizontalna stvar, za koju je Mackay rekao da se zove
»prijevozno zrcalo«, a tko bi znao, što je to zapravo bilo. I to je osim svoda vjerojatno bilo sve.
Očito je netko ipak bio prisutan, jer je mala »Pješčana buha« stajala pred zgradom.
»Ti su astronomi vrlo društven svijet«, reče šofer zaustavljajući vozilo. »Život je ovdje
gore prilično dosadan, i njima je vrlo drago, kad ih netko posjeti. Pod svodom naći će se mjesta i
za nas. Ispružit ćemo noge i ručati u miru.«
»Ta ne možemo očekivati, da će nas pozvati na ručak«, protivio se Gibson, koji nije rado
preuzimao obveze, a da ih odmah ne uzvrati. Šofer je načas izgledao iskreno začuđen, a orada se
od srca nasmija.
»Shvaćate li vi, da to nije Zemlja? Na Marsu ljudi pomažu jedan drugome. Mi to moramo
činiti, jer inače ne bismo ništa postigli. Ponio sam namirnice sa sobom – jedino ću upotrebiti
njihovu peć. Da ste ikada pokušali skuhati ručak za četiri osobe na »Pješčanoj buhi«, znali biste,
zašto to želim.«
Dva dežurna astronoma srdačno su ih pozdravila, kao što je to šofer i prorekao, te je malo
natkrovlje ubrzo zamirisalo po jelu. Za to je vrijeme Mackay okupio starijeg astronoma i započeo
tehničku diskusiju o radu opservatorija. Razgovor je uglavnom bio pretežak za Gibsona, ali je on
nastojao, da iz njega prikupi što više podataka.
Ovaj se opservatorij uglavnom bavio pozicionom astronomijom. Bio je to dosadan, ali
nužan posao pronalaženja geografskih dužina i širina, odašiljanja znakova točnog vremena i
povezivanja s radio-stanicom u slučaju prekida na glavnom marsovskom odašiljaču. Vrlo su malo
istraživali Svemir. Golemi instrumenti na Zemljinom mjesecu već su odavno preuzeli tu dužnost,
a ovi mali teleskopi s dodatnim opterećenjem od jedne atmosfere nisu se mogli s njima natjecati.
Paralakse nekoliko obližnjih zvijezda bile su izmjerene, a neznatne korekcije pri mjerenju šire
putanje Marsa nisu bile vrijedne truda.
Otkad je došao na Mars, Gibson još nikada nije jeo takvim tekom. Sjao je od
zadovoljstva, što je barem malo razveselio ove pustinjake, čiji život bijaše tako dosadan. Pisac je
oduvijek smatrao, da astronomi žive monaškim životom u usamljenim gnijezdima, i osjećao je
izvanredno poštovanje prema njima. Štoviše, kad je svojevremeno bio otkrio odličan bar u
zvjezdarnici Mount Palomar nije se pokolebao u svom naivnom uvjerenju. Da je u životu sreo
veći broj tih ljudi, možda bi izgubio tu iluziju.
Nakon ručka svi su tako savjesno pomagali pri pranju suđa, da je taj posao trajao dva puta
duže nego što je bilo potrebno. Tada su posjetioci pozvani, da pogledaju veliki reflektor. Bilo je
rano poslijepodne i Gibson se nije nadao, da će vidjeti nešto naročito, ali se prevario.
Slika je časak bila mutna, pa on nespretno naravna središnji vijak. Nije bilo lako
promatrati nebo s maskom za disanje na glavi, i to kroz posebni okular. Ali nakon kratkog
vremena Gibson se privikne.
U vidnom mu se polju, u zenitu, na gotovo tamnom nebu ocrtavao krasan, biserni
polumjesec. Bio je sasvim sličan mlađu. Na osvijetljenoj strani primjećivali su se nekakvi
znakovi, ali iako je Gibson naprezao oči, nije ih mogao razaznati. Suviše je velik dio planete bio
u tami, da bi mogao primijetiti veće kontinente.
Nedaleko od polumjeseca lebdio je drugi mjesec istog oblika, ali mnogo manji i bljeđi.
Gibson je jasno razabirao dobro poznate kratere duž njegovih rubova. Bile su lijep par te dvije
planete blizanke, koje su se zvale Zemlja i Mjesec, ali nekako suviše udaljene i eterične, da pisac
osjeti čežnju ili žaljenje za onim, što je ostavio iza sebe.
Jedan je astronom tumačio, približivši svoju kacigu Gibsonovoj.
»Za potpuna mraka dolje se na noćnoj strani vide svijetla velikih gradova. New York i
London lako se zapaze. Ipak, najljepši pogled pruža odraz Sunca na površini mora. To se
primjećuje blizu ruba diska, kad nema oblaka, a izgleda kao svjetlucanje sjajne zvijezde. Sada se
ne vidi, jer je na osvijetljenom dijelu uglavnom kopno.«
Prije odlaska pogledaše još Deimos, koji je na uobičajeni način polako izlazio na istoku.
Pod najjačim teleskopom vidio se mali, krševiti mjesec, kao da je udaljen tek nekoliko
kilometara. Gibson se začudi. Sasvim je jasno prepoznao Ares – dvije sjajne točke, jedna blizu
druge. Htio je pogledati i Phobos, ali unutrašnji mjesec još nije bio izašao.
Nisu imali više što vidjeti, pa se oproste od dvojice astronoma. Oni su im pomalo
potišteni mahali, dok se »Buha« probijala izbočinom brijega. Šofer im objasni, da želi poći
zaobilaznim putem, kako bi usput pokupio neku naročitu vrst kamenja, a budući da je Gibsonu
jedna strana Marsa bila sasvim nalik na drugu, nije se protivio.
U brdima nije bilo prave ceste, ali zub vremena tako je izglačao stijene, da je teren bio
sasvim ravan. Tu i tamo stršila je na putu još poneka tvrdoglava hrid neobično bujnih oblika i
boja, no te su zapreke lako zaobišli. Nekoliko su puta prošli kraj niskog drveća, ako se takva vrst
biljke mogla nazvati drvećem, jer Gibson nije nikad vidio nešto slično. Bilo je sasvim ukočeno i
okamenjeno, a bilo je nalik na komade koralja. Prema pričanju, to je drveće bilo prastaro; iako je
bilo dokazano da živi, nitko nije mogao izmjeriti njegov porast. Bilo je najmanje pedeset tisuća
godina staro, a način reprodukcije bijaše neobjašnjena tajna.
Uskoro su stigli do niske i krasno obojene stijene »Dugin hrbat«, kako ju je nazvao
geolog. Stijena je Gibsona neodoljivo podsjećala na kanjone Arizone, koji su bili još žarčih, ali
ne i tako raznolikih boja. Izašli su iz »Buhe«, i dok je šofer sabirao primjerke kamenja, Gibson je
sretno potrošio čitav novi kolut filma u bojama, što ga je ponio sa sobom za takve prilike. Ako
film vjerno odrazi sve te boje, znači, da je tako dobar, kako su tvrdili proizvođači. Na nesreću,
Gibson će morati čekati, da to ustanovi, dok se ne vrati na Zemlju. Na Marsu nije mogao razviti
film, jer se nitko nije bavio tim poslom.
»Mislim, da je vrijeme, da krenemo kući, ako želite stići na čaj«, reče šofer. »Možemo se
vratiti istim putem i voziti gorskim lancem ili poći zaobilazno, iza stijena. Što vam je draže?«
»Zašto da ne siđemo u ravnicu? To bi bio najkraći put,« reče Mackay, koji se već pomalo
dosađivao.
»Ali i najpolaganiji. Ne mogu brzo voziti kroz tu šumu od kupusa.«
»Nikako se ne volim vraćati istim putem«, reče Gibson. »Hajdemo oko stijene, da vidimo,
što ćemo tamo naći.«
Šofer se kiselo nasmija. »Nemojte se zanositi uzalud, obje su strane iste. Pođimo!«
»Buha« krene naglo naprijed. »Dugin hrbat« ostade im za leđima. Put je zavijao kroz
potpuno gole krajeve, čak je i okamenjeno drveće nestalo. Tu i tamo pisac bi ugledao mrlju
zelenila, za koju bi pomislio da je vegetacija, ali čim bi joj se približili, ona se neminovno
pretvarala u naslagu rude, što je izbila na površinu. Taj je kraj bio izvanredno lijep, pravi raj za
geologa i Gibson se nadao, da ga nikada ne će opustošiti miniranjem. Bio je to zacijelo jedan od
krajeva na Marsu, koji je trebalo pogledati.
Vozili su se oko pola sata, kad se stijene počeše spuštati u dugu, zavojitu dolinu, koja je
sigurno nekoć bila riječni tok. Šofer im reče, da je pred nekih pedeset milijuna godina velika
rijeka tekla tim putem i gubila svoje vode u Mare Erythraeumu – jednom od nekolicine
marsovskih »mora«, koga su tako s pravom nazvali, iako s priličnim zakašnjenjem. Zaustavili su
»Buhu«, pa su promatrali prazno riječno korito s različitim osjećajima. Gibson je pokušao
zamisliti to mjesto u davnoj prošlosti, kad su golemi reptili vladali Zemljom, a Čovjek je još bio
san daleke budućnosti. Bit će da su se crvene stijene jedva išta promijenile od vremena, kad se
kroz njih rijeka probijala prema moru i tekla polagano zbog niske gravitacije. Takav bi se prizor
gotovo mogao naći i na Zemlji, a da li su ga ovdje ikada promatrale oči razumnih bića? Nitko to
nije znao. Možda su u to doba zaista postojali Marsijanci, ali vrijeme ih je potpuno predalo
zaboravu.
Drevna je rijeka ostavila baštinu, jer je još uvijek bilo vlage u nižim dijelovima doline.
Uzak biljni pojas probijao se od Erythraeuma, i sjajno je zelenilo stajalo u živoj opreci s jarkim
crvenilom stijena. Biljke su bile iste kao i one s druge strane bregova, ali tu i tamo Gibson je
zapazio i poneki nepoznati primjerak. Bile su dovoljno visoke, da se nazovu drvećem, no nisu
imale lišća, već samo grane, poput bičeva tanke, što su neprekidno treperile, iako je zrak bio
potpuno miran. Gibsonu se činilo, da su one bile najsablasnije od svega što je do sada vidio. Bile
su nalik na one zloslutne biljke, koje nenadano, jednim trzajem izbacuju pipke na bezazlenog
prolaznika. Zapravo, pisac je znao, da su one bile isto tako neopasne kao i sve ostalo na Marsu.
Krivudajući spustiše se u dolinu, da se popnu suprotnim obronkom. Šofer odjednom
zaustavi »Buhu«.
»Hej«, poviče on. »Čudno? Nisam znao, da u ovom kraju ima prometa.«
Gibson i nije imao tako dobar dar opažanja, kako je on to mislio, i nije se mogao snaći u
prvi čas. Tada primijeti duž doline nejasan trag, koji se pod pravim kutom ukrštavao s njihovim
sadašnjim putem.
»Mora da su tu prolazila neka teška vozila«, reče šofer. »Kad sam prošli puta ovuda
prošao, nije bilo nikakvih tragova. Čekajte, da se sjetim, bilo je to prije godinu dana, a
ekspedicije nisu odlazile u međuvremenu u Erythraeum.«
»Kamo vodi taj put?« zapita Gibson,
 »Ako se popnemo preko vrha brda stići ćemo u Port Lowell, kako smo i namjeravali.
Drugi pravac odveo bi nas u Mare.«
»Imamo dosta vremena. Krenimo tim dragim putem.«
Šofer zaustavi »Buhu«.
»Znam, što se dogodilo«, reče. »Trag se mogao izgubiti samo u jednom smjeru. Jeste li
primijetili onaj prolaz, otprilike prije jednog kilometra. Deset prema jedan, da trag vodi onamo!«
»A kamo ćemo doći tim putem?«
»Pa to i jest smiješno – to je slijepi prolaz. Na kraju je lijep, malen amfiteatar s
promjerom od oko dva kilometra, ali odatle ne možete izaći nikakvim drugim putem, osim onim,
kojim uđete. Tamo sam proveo nekoliko sati, kad sam prvi put pregledavao ovaj kraj. Sasvim
zgodno mjestance, zaklonjeno je, a u proljeće ima i vode.«
»Dobro sklonište za krijumčare«, nasmije se Gibson.
Šofer se smješkao.
»Sjajna misao. Možda tamo neka banda krijumčari goveđe odreske sa Zemlje. Za jedan
beef-steak pristao bih, da šutim čitav tjedan.«
Uski je prolaz očito nekad bio pritok glavne rijeke. Njime su se probijali mnogo teže,
nego kad su putovali dolinom. Nisu se odvezli daleko, kad primijetiše, da su na pravom tragu.
»Ovdje su minirali stijene«, reče šofer. »Prije nije postojala ova staza. Prošli sam put bio
prisiljen zaobići kosinu i gotovo sam morao ostaviti ‘Buhu’.«
»Kažite, što se tu zbiva?« zapita Gibson uzbuđeno.
»Postoje razni istraživački projekti, od kojih neki imaju tako specijalnu namjenu, da se o
njima ne govori mnogo. Ne može se sve raditi blizu grada. Možda ovdje grade magnetski
opservatorij – nešto se o tom pričalo. Ove bi stijene dobro štitile generatore Port Lowella. Ali ne
vjerujem, da je stvar u tome, jer sam čuo... Sto mu gromova!«
Nenadano su izašli iz prolaza, i pred njima je ležala gotovo ovalna, zelena dolina,
zaštićena niskim stijenama žućkaste boje. Nekoć je to vjerojatno bilo ljupko planinsko jezero, a i
sada se oko odmaralo na zelenilu nakon onih šarenih, ali mrtvih stijena. No Gibson je jedva
primjećivao sjajni, biljni sag. Začudila ga je skupina svodova koji su se stisnuli pri rubu male
doline i izgledali kao minijatura Port Lowella.
Vozili su u tišini, putem usječenim u živi, zeleni sag. Nije se zapažalo kretanje unutar
svodova, ali veliko je teretno vozilo nekoliko puta veće od »Pješčane buhe«, pokazivalo, da je
netko tu.
»Zaista, dosta su toga napravili. Mora da su imali jak razlog da potroše toliko novaca.
Pričekajte časak, dok porazgovaram s ljudima.«
Promatrali su ga, kako nestaje u pretkomori većeg natkrovlja. Nestrpljivim se putnicima
činilo, da se dugo zadržava. Najzad ugledaše, kako se otvaraju vanjska vrata, a šofer polagano
pođe prema njima.
»Dakle?« upita nestrpljivo Gibson, dok se šofer penjao u kola. »Što su vam rekli?«
Nastade kratka stanka, zatim šofer pokrene motor i »Buha« krenu.
»Slušajte, što je s poznatom marsovskom gostoljubivosti? Zar nas nisu pozvali unutra?«
poviče Mackay.
Geolog je bio zbunjen. Izgleda, pomisli Gibson, kao čovjek, koji je upravo otkrio, da je iz
sebe napravio budalu. Šofer se nakašlje i reče:
»To je stanica za istraživanje bilja«, reče on, birajući riječi s naročitom pažnjom. »Tek je
nedavno otvorena i zato nisam znao za nju. Ne možemo ući, jer je čitavo mjesto sterilno. Ne žele,
da im se unesu spore. Radi dezinfekcije trebalo bi, da se okupamo i promijenimo odijela.«
»Razumijem«, odvrati Gibson. Nešto mu je govorilo, da nije imalo smisla ispitivati. Bio
je potpuno uvjeren, da mu je vodič rekao tek dio istine i to najmanje važan dio.
Sitna protuslovlja i sumnje, na koje do sada nije obraćao pažnju ili ih zaboravljao, počnu
se Gibsonu bistriti u glavi. Sve je to počelo još prije nego što su stigli na Mars, sa skretanjem
Aresa od Phobosa. A sada je naletio na skrivenu istraživačku stanicu. Bilo je to veliko
iznenađenje za iskusnog vodiča, kao i za njih, ali je ovaj nastojao da prikrije slučajno otkrivenu
tajnu.
Nešto se događalo. Što je to bilo, Gibson nije mogao zamisliti. Mora da je bilo nešto
krupno, jer se ticalo ne samo Marsa, nego i Phobosa. Stvar je bila nepoznata većini naseljenika,
pa ipak, oni su sudjelovali u čuvanju tajne, kad je to bilo potrebno.
Mars je nešto skrivao, a to je mogao kriti samo od Zemlje.
 10

»Grand hotel Mars« imao je samo dva gosta, a to nije bilo ugodno ni Martinu ni Jimmyju,
jer su neprestano morali voditi računa jedan o drugome. Ostali članovi posade smjestili su se kod
znanaca u Port Lowellu, a kako Jimmy nije poznavao nikoga u gradu, odlučio je da prihvati
službena gostoljubivost. Gibson je sumnjao u uspjeh zajedničkog stanovanja. On nije htio
stavljati suviše velike zahtjeve na njihovo prijateljstvo, koje se još uvijek nije bilo učvrstilo, a to,
što će ga Jimmy viđati svakog dana, moglo je imati kobnih posljedica. Sjeti se epigrama, koji je
jednom prigodom izmislio njegov najveći protivnik: »Martin je divan čovjek... ako ga ne viđaš
svakog dana.« Bilo je mnogo istine u tome, i to ga je boljelo, te nije želio ponovno staviti samoga
sebe na kušnju.
Njegov se život u Port Lowellu sredio i krenuo ustaljenom kolotečinom. Ujutro bi obično
radio stavljajući na papir dojmove o Marsu. Bio je to dosta smion posao, jer je do sada vidio tek
neznatan dio planete. Svako poslijepodne posvećivao je posjetima i razgovorima sa stanovnicima
grada. Ponekad ga je Jimmy pratio na tim izletima, a jednom je čitava posada Aresa pošla s njim
u bolnicu, da vidi, kako doktor Scott i njegovi drugovi napreduju u borbi protiv marsovske
groznice. Još je bilo prerano, da se donesu bilo kakvi zaključci, no Scott bijaše raspoložen doista
optimistički. »Za uspješan rad bila bi nam potrebna prava, velika epidemija, da provjerimo
materijal. Sada, nažalost, nemamo dovoljno slučajeva«, govorio je Scott, trljajući perverzno ruke.
Jimmy je iz dva razloga pratio Gibsona prilikom obilaska grada. U prvom redu, piscu je
svagdje bio otvoren pristup, i tako je Jimmy pregledao mnoga zanimljiva mjesta, koja bi mu
inače bila nepristupačna. Drugi je razlog bio sasvim lične prirode. Jimmyja je sve više zanimao
čudni karakter Martina Gibsona.
Iako su stjecajem prilika bili bačeni jedan drugom u naručaj, nisu nastavili započeti
razgovor. Jimmy je znao, kako je Gibsonu stalo, da budu prijatelji, i kako želi nadoknaditi sve,
što se dogodilo u prošlosti. Prihvatio je ponudu prijateljstva sasvim hladno, jer je uvidio, da mu
Gibson može biti vrlo koristan u životu. Kao većina ambicioznih mladića, i Jimmy je u sebi imao
žicu hladno proračunatog koristoljublja. Gibson bi se možda zaprepastio, da je znao, kako je
Jimmy točno ocijenio, kolike će mu prednosti donijeti piščevo pokroviteljstvo.
Ipak, ne bi bilo pravedno obijediti Jimmyja, da su u njegovoj glavi ta koristoljubiva
razmatranja bila najvažnija. Bilo je trenutaka, kad je naslućivao Gibsonovu duševnu usamljenost,
usamljenost neženje na izmaku mladosti. Možda je Jimmy shvaćao također – iako još ne sasvim
svijesno – da Gibsonu nadomješta sina, kojega ovaj nikada nije imao. Mladić nije bio sasvim
siguran, da li želi igrati tu ulogu, no često je žalio Gibsona i bio bi sretan da mu je mogao ugoditi.
Najzad, vrlo je teško biti sasvim ravnodušan prema nekome, tko vas voli.
Najobičniji slučaj doveo je do neočekivane promjene u Jimmyjevu životu. Šetao je sâm
jedno poslijepodne. Osjetivši žeđ uđe u malu kavanu nasuprot upravne zgrade. Na nesreću nije
izabrao pogodan čas, jer dok je polagano pijuckao čaj, koji, usput budi rečeno, nije nikad vidio
Ceylona, ljudi nenadano nahrupiše unutra. Bilo je vrijeme poslijepodnevnog prekida rada od
dvadeset minuta. Tada je čitav Mars obustavljao posao. Taj je zakon nametnuo Hadfield zbog
bolje produktivnosti rada, iako bi svi više voljeli, da namjesto toga napuste posao dvadeset
minuta, ranije.
Jimmyja je začas okružila četa mladih žena. Otvorenom, zastrašujućom iskrenošću i s
potpunim pomanjkanjem stidljivosti proždirale su ga očima. Bujica je dovukla i pet šest
muškaraca, no oni su se stisnuti oko jednog stola, da se tako zajednički zaštite. Sudeći po
napetom izrazu lica, oni su se i dalje u duhu borili sa spisima, koje su ostavili na radnim
stolovima. Jimmy odluči, da što brže ispije čaj i da izađe napolje.
Stasita žena tridesetih godina, vjerojatno neka viša činovnica, sjela je nasuprot Jimmyja i
razgovarala s mnogo mlađom djevojkom, koja se smjestila kraj njega. Bila je prilična gužva.
Jimmy s mukom stade sebi probijati put među stolovima, kad se odjednom spotakne na nečiju
ispruženu nogu. U padu se uhvati za stol i tako izbjegne najgore, ali usput povrijedi lakat na
staklenoj površini stola. Izbezumljen od bola, mladić zaboravi, da nije više na Aresu i dade
oduška osjećajima s nekoliko »biranih« riječi. Odmah dođe k sebi, pocrvenje i stade žuriti
napolje. Načas opazi, kako se starija žena suzdržava, da ne prasne u smijeh, dok mlađa nije ni
pokušavala da se svlada.
A zatim, – iako mu se kasnije, kad se toga sjećao, činilo sasvim neshvatljivo, – on
potpuno zaboravi na njih.
Gibson se slučajno pobrinuo za nov poticaj. Razgovarali su o brzom porastu grada u
posljednjih nekoliko godina i čudili se, hoće li to potrajati i u budućnosti. Pisac je upozorio
mladića na neprirodan omjer godišta, koji je nastao zato, što nikome ispod dvadeset godina
starosti nije bilo dopušteno da iseli na Mars. Zbog toga je nastala potpuna praznina između
desetog i dvadesetprvog godišta, ali visok postotak poroda u koloniji obećavao je, da će se ta
praznina brzo popuniti. Jimmy ga je tek napola slušao, dok jedna Gibsonova primjedba ne svrati
njegovu pažnju.
»Smiješno, jučer sam vidio djevojku, koja nema više od osamnaest godina«, reče on i
zastade. Sjećanje na nasmijano djevojčino lice, koje je pratilo njegov bijeg iz kavane, bljesne mu
sada u svijesti kao zakašnjela eksplozija bombe.
Nije ni čuo Gibsona, koji mu je govorio, da se zacijelo zabunio. Tko mu drago ona bila,
odakle god dolazila, on je mora ponovno vidjeti!
U malenom mjestu kao Port Lowell bilo je samo pitanje vremena, da čovjek upozna sve
stanovnike. Slučaj će se već pobrinuti za to, misi to je Jimmy. On ipak nije namjeravao čekati, da
mu taj nesigurni saveznik »ugovori« drugi sastanak.
Idućeg dana, točno prije poslijepodnevnog prekida, Jimmy je pio čaj za istim stolom u
maloj kavani. Taj, ne naročito lukav potez, prouzrokovao je mladiću dosta duševne tjeskobe.
Moglo bi izgledati suviše napadno, bojao se on. Ali zašto najzad, da on tu ne popije čaj, kao i
većina namještenika iz Uprave. Međutim, još ga je više tištila uspomena na nezgodu, koju je
doživio prošloga dana. No pade mu na um prigodan citat o plahim srcima i lijepim gospođama, i
to ga utješi.
Uzalud se mučio, uzalud je čekao, sve dok se kavana nije ponovno ispraznila. Ni djevojka
ni njezina drugarica nisu se pojavile. Mora da su otišle na neko drugo mjesto.
Bio je to neugodan, ali samo privremen poraz za okretnog momka poput Jimmyja.
Djevojka, to je sigurno, radi u zgradi Uprave, a lako će naći izgovor da uđe unutra. Mogao je poći
da se raspita za svoju plaću, iako pod tim izgovorom ne bi vjerojatno dopro dublje ni u uredske
prostorije ni do stenografskog odjela, gdje je ona zacijelo zaposlena..
Možda bi bilo najbolje da motri zgradu, dok činovnici dolaze i odlaze na rad, iako će
pritom jedva ostati nenapadan. Prije nego li je odlučio, što da radi, opet se pojavi slučaj, ovog
puta prerušen u Martina Gibsona, koji dojuri sav zapuhan.
»Svagdje sam te tražio Jimmy. Hajde požuri i presvuci se. Znaš, da će večeras biti
predstava, a mi smo, prije toga, svi pozvani na večeru k Šefu. Imamo još dva sata vremena.«
»Kakvo je odijelo propisano za službene večere na Marsu?« upita Jimmy.
»Mislim kratke crne hlače i bijela kravata«, reče Gibson nesigurno. »Ili možda obratno. U
svakom slučaju to će nam reći u hotelu. Nadam se, da će pronaći nešto, što će mi pristajati.«
 Evo što su pronašli. Večernje se odijelo na Marsu sastojalo od bijele svilene košulje sa
dva reda puceta od sedefa, crne leptir-kravate i kratkih, hlača od crnog satena s pojasom od
širokih aluminijskih pločica s elastičnim umetkom. Na ovoj je planeti sva odjeća bila svedena na
minimum zbog ustaljene temperature, jer su gradovi ravnomjerno zagrijavani toplim zrakom.
Odijelo je bilo elegantnije, nego što bi čovjek očekivao, ali Gibson se u njemu osjećao
kao mješavina Skauta i malog lorda Fauntleroya.17 Norden i Hilton izgledali su sasvim dobro,
Mackay i Scott ne tako savršeno, a Bradleyu očito nije bilo stalo, kako izgleda.
Šef je stanovao u najvećoj privatnoj kući na Marsu, iako bi ona na Zemlji izgledala
sasvim čedno. Sakupili su se u predvorju, da porazgovore i popiju prije jela čašicu sherryja,
pravoga, nepatvorenog sherryja. Načelnik Whittaker, kao Hadfieldov zamjenik, bio je također
pozvan. Slušajući, kako ti ljudi razgovaraju s Nordenom, Gibson shvati, koliko su naseljenici
poštovali i divili se čovjeku, koji je održavao njihovu jedinu vezu sa Zemljom. Hadfield je
natenane raspravljao o Aresu. Izražavao se lirski o njegovoj brzini i o koristi, koju će donijeti
privredi Marsa.
»Prije nego uđemo«, reče Šef, pošto su popili sherry, »volio bih, da upoznate moju kćer.
Ona priprema večeru. Ispričajte me za časak, dok je dovedem.«
Bio je odsutan tek nekoliko sekunda.
»To je Irena«, reče on nastojeći, da glasom ne oda roditeljski ponos, u čemu nije nimalo
uspio. Predstavio ju je svim gostima redom; Jimmy je bio posljednji.
Irena ga pogleda i ljupko se nasmiješi.
»Čini mi se, da smo se već sreli«, reče. Jimmy se zacrveni, ali se suspregne, pa se i on
nasmije.
»Da, sreli smo se«, odgovori.
Kako je bio glup, što nije odmah pogodio. Da je samo čestito razmišljao, morao bi doći do
zaključka, tko je ona. Jedini čovjek, koji je mogao kršiti zakone Marsa bio je onaj, koji ih je
silom provodio. Sada se prisjeti, kako je prije čuo, da Šef ima kćer, ali to nikada nije povezao.
Sve mu postade jasno. Hadfield i njegova žena poveli su na Mars i svoje jedino dijete. Postavili
su taj uvjet pri sklapanju ugovora, i samo je njima bilo odobreno, da to učine
Večera je bila izvrsna, ali Jimmy nije uživao u njoj. Ne bi se baš moglo reći, da je izgubio
tek – to ne bi bilo vjerojatno. Mladić je bio sasvim zbunjen. Budući da je sjedio pri kraju stola,
vidio bi Irenu, samo ako bi ispružio vrat na najnepristojniji način. Bio je presretan, kad se večera
završila, i kad su prešli u pokrajnu prostoriju na kavu.
Goste su tu dočekala druga dva člana kućanstva Glavnog šefa. Oni su već zauzeli najbolja
sjedala. Bile su to dvije krasne sijamske mačke, koje su promatrale goste nekim nedokučivim
pogledom. Predstavili su ih kao Topaza i Tirkiza, a Gibson, koji je volio mačke, odmah sklopi
prijateljstvo.
»Volite li vi mačke?« zapita Irena Jimmyja.
»Jako ih volim,« odgovori Jimmy, a zapravo ih je mrzio. »Da li ih već dugo imate?«
»Oko godinu dana. Zamislite, one su jedine životinje na Marsu! Radoznala sam, da li to
one primjećuju?«
»To primjećuju ljudi na Marsu. Zar ih nisu jako razmazili?«
»Suviše su samostalne. Mislim, da one ne mare ni za koga... čak ni za tatu, iako on sebi
umišlja, kako ga vole.«
Jimmy je domišljato naveo razgovor na lična pitanja, iako bi svakom promatraču bilo
jasno, da je zapravo Irena prednjačila. Saznao je, da djevojka radi u računovodstvu, ali pozna
probleme uprave. Nadala se, da će jednoga dana tamo zauzeti odgovorno mjesto. Jimmy shvati,
da joj očev položaj pomalo smeta. Premda joj je to na neki način olakšavalo život, sasvim joj je
sigurno i štetilo, jer je Port Lowell bio vrlo demokratski raspoložen.
Bilo je vrlo teško razgovarati s Irenom samo o Marsu. Mnogo je više željela da sluša o
Zemlji, planeti, s koje je otišla kao dijete. U njezinoj mašti Zemlja bijaše nestvarna kao san.
Jimmy se trudio, da što bolje odgovori na pitanja. Bio je spreman da govori o bilo čemu, što ju je
zanimalo.
Pričao je o velikim gradovima na Zemlji, brdima i morima, plavom nebu i laganim
oblacima tjeranima vjetrom, o rijekama... o svemu onome, što više nije postojalo na Marsu. A
dok je govorio, sve su ga više očaravale Irenine nasmijane oči. To je bila jedina riječ, kojom ih je
mogao opisati. Činilo se, da se ona neprekidno smješka sama sebi.
Da li se još uvijek njemu smije? Jimmy nije bio siguran, ali to mu više nije smetalo. Kako
je bilo glupo, što neki ljudi u takvim prilikama gube dar govora. Nikad u životu nije bio rječitiji...
Odjednom postane svijestan, da je zavladala tišina. Svi su gledali Irenu i njega.
»Hm!« promrmlja Glavni šef. »Bilo bi dobro, da krenemo, ako ste vas dvoje završili.
Predstava počinje za deset minuta.«
Kao da se polovica Port Lowella stisnula u malo kazalište! Načelnik Whittaker, koji se
požurio naprijed, dočeka ih na vratima i sprovede do sjedala. Za njih je bio rezerviran veći dio
prvog reda. Gibson, Hadfield i Irena smjeste se u sredinu, a sa strane su, na veliku Jimmyjevu
žalost, sjeli Norden i Hilton. Nije mu preostalo drugo, nego da gleda predstavu.
Poput svih amaterskih priredaba i ova je imala nekoliko dobrih točaka. Pojedine muzičke
izvedbe bile su odlične, a jedan mezzosopran mogao se mjeriti s najboljim profesionalnim
pjevačicama. Nije ni čudo, jer pod njezinim je imenom na programu pisalo: »Bivši član opere
Covent Garden.«
Izvedena je jedna dramska međuigra. Nesretna, junakinja i staromodan lopov tukli su se
po bedrima, što su više mogli. Gledaocima se to sviđalo, i oni su prema prilici odobravali ili
prosvjedovali i dobacivali besplatne savjete. Zatim je na pozornicu izašao najčudniji
trbuhozborac, što ga je Gibson vidio u životu. Pri završetku ove točke, odnosno minutu prije nego
je to izvođač najavio, Gibson shvati, da se u lutki krije radio-prijemnik, i da pomoćnik govori iza
kulisa.
Slijedio je igrokaz o životu u gradu, pun mjesnih aluzija, te ga je Gibson samo djelomično
razumio. Ipak, ljudi su urlali od smijeha na lakrdijašenje glavnog lica, činovnika, kome nitko nije
dao mira, i koji je očito oponašao načelnika Whittakera. Raspoloženje poraste, kad mu stade
dodijavati čudna osoba, koja je neprekidno zadavala smiješna pitanja, bilježila odgovore u malu
knjižicu i stalno je zametala, te fotografirala sve, što bi ugledala.
Trebalo je nekoliko minuta, dok je Gibson shvatio, o čemu se radi. Najprije pocrveni, a
tada uvidi, da mu ne preostaje drugo već da se smije glasnije od ostalih.
Priredba je završila zajedničkim pjevanjem. Takva vrst razonode nije Gibsona osobito
privlačila; on ju, je radije izbjegavao. Ali bilo je zabavnije nego što je očekivao, i kad se
pridružio u posljednjim pripjevima, obuzme ga nenadano uzbuđenje, te mu ponestade glasa.
Samo je on šutio u tom raspjevanom mnoštvu čudeći se, što se s njim zbiva.
Lica oko njega dala su mu odgovor. Svi su ovi ljudi bili ujedinjeni zajedničkim
stremljenjem istom cilju, a svaki je od njih znao, da je njegov rad od životne važnosti za
zajednicu. Osjećali su, kako stvaraju nešto veliko, a to je na Zemlji moglo doživjeti vrlo malo
ljudi. Osjećaj je bio snažan i zato, što je Port Lowell bio još vrlo malen, pa su se svi međusobno,
poznavali.
Nažalost, to je bilo prelijepo, da bi dugo potrajalo. Razvitkom kolonije izblijedit će i duh
pionirskih dana. Sve će postati preveliko, suviše dobro organizirano. Razvoj planete postat će
drugostepena briga ovih ljudi. No ovog časa to je bilo tako uzvišeno, pa je ljude prožimalo
srećom. Svi su to doživljavali, samo je Gibson stajao po strani. Do tog je trenutka uvijek više
volio da igra ulogu promatrača, ali sada mu je bilo dosta. Ako nije prekasno, on će se pridružiti
zajednici.
U tom je času, ako je uopće postojala takva vremenska jedinica, Gibson promijenio
podaničku pripadnost. Od Zemlje priklonio se Marsu. Nitko to nije shvatio. Čak i najbliži susjedi
primijetili su jedino, da je Gibson prestao pjevati nekoliko sekunda, a zatim se opet pridružio
prihvativši pripjev dvostrukom snagom.
Smijući se, razgovarajući i pjevajući, publika se polagano razilazila u noći. Gibson i
njegovi prijatelji krenuše prema hotelu, pošto su se oprostili od Šefa i načelnika Whittakera. Dva
čovjeka, koji su zapravo upravljali Marsom, promatrali su ih kako nestaju u uskim ulicama. Tada
se Hadfield okrene kćeri i tiho primijeti: »Pođi kući, draga. Whittaker i ja malo ćemo se prošetati.
Vratit ću se za pola sata.«
Čekali su, odgovarajući s vremena na vrijeme na pozdrave, sve dok se mali trg nije
ispraznio. Načelnik Whittaker naslućivao je Šefove misli, pa se malo uzvrpoljio.
»Podsjeti me, da čestitam Georgu na večerašnjoj predstavi«, reče Hadfield.
»Hoću«, odgovori Whittaker. »Svidio mi se igrokaz o našoj zajedničkoj glavobolji –
Gibsonu. Očekujem, da ćeš me sada pozvati na red zbog njegova posljednjeg podviga.«
Šef se začudi tako otvorenu nastupu.
»Prekasno je – a nemamo ni stvarnog dokaza, da će nam to zaista naškoditi. Razmišljam,
kako da spriječimo slične nezgode u budućnosti.«
»Šofer zapravo i nije kriv. On nije znao za projekt i nesretnim je slučajem naišao na
njega«
»Misliš li, da Gibson nešto sumnja?«
»Sasvim iskreno da kažem, ne znam. On je prilično oštrouman.«
»I upravo su sada morali poslati reportera ovamo! Poduzeo sam sve, da to spriječim.«
»Prije ili kasnije on će pronaći, da se ovdje nešto događa. Mislim, da postoji samo jedno
rješenje.«
»A koje?«
»Morat ćemo mu reći. Možda ne baš sve, ali dosta toga.«
Učinili su još nekoliko koraka u tišini. Tada Hadfield nastavi:
»To je prilično drastično. Držiš li, da se možemo pouzdati u njega?«
»Mnogo sam razgovarao s njime posljednjih tjedana. U osnovi on je na našoj strani.
Razumiješ li, mi radimo upravo ono, o čemu je pisao čitava života, iako još ne vjeruje vlastitim
očima. Bilo bi sudbonosno pustiti ga da se vrati na Zemlju s nekom neodređenom sumnjom.«
Opet zavlada duga šutnja. Stigli su do kraja natkrovlja i zurili u marsovski pejzaž, što se
svjetlucao pod nejasnim svijetlom što se probijalo iz grada.
»Razmislit ću o tom«, reče Hadfield okrećući se, da se vrati istim putem. »Naravno,
mnogo ovisi o tome, kojom će se brzinom razvijati stvari.«
»Ima li već kakvih znakova?«
»Nema, neka ih đavo nosi. Nikada ne možeš učenjake privezati za rok.«
Neki mladi par prođe kraj njih zagrljen i duhom odsutan. Whittaker se smijuljio.
»Podsjetili su me. Čini se, da se Irena prilično zagrijala za onog momka – kako se ono
zvaše – Spencera.«
»Ne bih rekao. Svako je novo lice ugodna promjena, a svemirski je let mnogo
romantičniji nego posao, koji mi ovdje obavljamo.«
»Zgodne su djevojke oduvijek voljele mornare! Da mi nisi kasnije predbacivao, što te
nisam upozorio!«
 *   *   *

Gibsonu ubrzo postade jasno, da se nešto događa s Jimmyjem i nije trebao dva put
pogađati, da nađe pravi odgovor. Odobravao je mladićev izbor. Koliko je on dosad vidio, Irena je
bila dobro djevojče, Nije bila naročito mudra, ali to obično ne smeta jači spol. Mnogo je bilo
važnije, što je u nje bila vedra i vesela narav, premda ju je Gibson uhvatio nekoliko puta, kad je
bila zamišljena, što ju je činilo vrlo privlačnom. Bila je osim toga lijepa. Gibson je sada bio
dovoljno star, da shvati, kako to nije najvažnije, no Jimmy je mogao imati drugačije poglede.
Odlučio je, da ne načinje taj predmet, dok mladić sam ne povede razgovor. U svakom
slučaju, Jimmy je još uvijek bio uvjeren, da nitko nije primijetio ama baš ništa. Ipak je Gibsona
izdalo strpljenje, kad ga je Jimmy obavijestio o namjeri, da se privremeno zaposli u Port Lowellu.
To nije bilo nimalo čudno; naprotiv, to je bilo uobičajeno kod posade svemirskog broda, koja bi
se brzo počela dosađivati, ako nije imala nikakva posla. Obično bi momci našli neko zaposlenje u
tehničkoj struci. Mackay je na primjer predavao matematiku u večernjoj školi, a jadni doktor
Scott nije ni predahnuo, nego je otišao ravno u bolnicu, čim su stigli u Port Lowell.
Jimmy kao da je zaželio promjenu, U računovodstvu je nedostajalo osoblja, i mladić je
smatrao, da bi njegovo znanje matematike moglo biti korisno. Iznio je vrlo uvjerljiv razlog, i
Gibson ga je slušao s pravim užitkom.
»Dragi moj Jimmy«, reče, kad je ovaj završio, »zašto pričaš meni sve to? Ništa te ne
sprečava, da to odmah riješiš na pravom mjestu, ako toliko želiš.«
»Znam.«, odgovori Jimmy, »ali vi često viđate načelnika Whittakera, i bilo bi mi lakše,
kad biste vi o tome porazgovorili s njim.«
»Govorit ću sa Šefom, ako hoćeš?«
»O ne, ne bih...«, započne Jimmy, a zatim pokuša popraviti pogrešku, pa nastavi: »Zar da
mu dosađujemo s takvim sitnicama?«
»Slušaj Jimmy«, reče energično Gibson, »zašto mi ne kažeš sve? Je li to tvoja zamisao ili
te Irena navela na to?«
Isplatilo se prevaliti čitav taj put do Marsa, da se vidi izraz Jimmyjeva lica, Izgledao je
kao riba na suhom, koja je naknadno shvatila, gdje se nalazi.
»Oh,« uzdahnu napokon, »Mislio sam da vi to ne znate. Ne ćete reći nikome, zar ne?«
Gibson je upravo htio primijetiti, da to ne će biti potrebno, kad opazi iskru u Jimmyjevim
očima i odbaci svaki pokušaj šale. Sudbina se ponovila. Gibson se prenese u ono proljeće, koje je
nosio zakopamo u srcu već dvadeset i jednu godinu. Znao je točno, što Jimmy sada osjeća, a znao
je i to, da ništa, što mladiću bilo kada budućnost donese, ne će biti ravno osjećajima, koje je on
sada otkrivao, i koji su bili još uvijek tako novi i svježi, kao i prvog dana postanka svijeta. Možda
će se kasnije ponovno zaljubiti, ali sjećanje na Irenu oblikovat će i obojiti čitav njegov život...
kao što je i sama Irena bila sjećanje na neki ideal, koji je donio sa sobom u ovaj Svemir.
»Učinit ću, što budem mogao«, reče Gibson blago, a to je i namjeravao sa svim srcem,
Iako se historija ponekad ponavljala, nije trebalo ponoviti pogreške: jedna je generacija trebala
učiti na griješkama druge. Neke se stvari nisu nikako mogle planirati i predvidjeti, ali on će
učiniti sve, što je u njegovoj moći, da im pomogne. Ovog puta ishod će možda biti drugačiji.
 11

U studiju je gorjelo žuto svijetlo. Gibson srknu posljednji gutljaj vode, nakašlje se i
pregleda, da li su sve strane rukopisa složene po redu. Koliko je god puta govorio preko radija,
uvijek je u početku osjetio stezanje u grlu. U kontrolnoj kabini tehničar podigne palac; žuto se
svijetlo naglo promijeni u crveno.
»Halo, Zemlja. Govori vam Martin Gibson iz Port Lowella na Marsu. Danas ovdje
slavimo. Jutros smo podigli novo natkrovlje, i sada se grad povećao gotovo za polovicu. Ne
znam, da li ću uspjeti da vam prenesem utiske o značenju tog trijumfa, i da vam prikažem, kakvi
nas osjećaji prožimlju prigodom ove pobjede u borbi protiv Marsa. Ali pokušat ću!
Vi svi znate, da nije moguće udisati marsovsku atmosferu – suviše je rijetka i gotovo ne
sadrži kisika. Port Lowell, naš najveći grad, sagrađen je ispod šest svodova od providnog,
plastičnog materijala. Svodove drži unutrašnji pritisak zraka. Taj zrak, iako je rjeđi od našeg, ima
dovoljno kisika.
Posljednje se godine radilo na izgradnji sedmog natkrovlja. Da steknete predodžbu
njegove veličine, napominjem, da je svako pojedino, dosadašnje natkrovlje za polovicu manje od
novoga. Jučer, prije nego što je počelo punjenje, ušao sam pod svod. Opisat ću vam, kako je to
izgledalo.
Zamislite velik, okrugao prostor promjera od dva kilometra, ograđen debelim zidom od
staklene opeke, dva puta višim od čovjeka. U tom su zidu probijeni prolazi, koji vode u ostala
natkrovlja i izlazi u sjajno zeleni marsovski krajolik. Ti su prolazi obične metalne cijevi, koje
imaju velika vrata, što se automatski zatvaraju, čim zrak počne nastajati iz natkrovlja. Ovdje na
Marsu ništa ne prepuštamo slučaju!
Kad sam jučer ušao u Sedmo natkrovlje, čitav taj veliki, okrugli prostor bio je prekriven
tankom providnom prevlakom, koja je ležala mlohavo na podu i bila pričvršćena za okolni zid.
Morali smo se probijati ispod golemih nabora. Pokušajte zamisliti, da se nalazite unutar
ispražnjenog balona, pa ćete shvatiti, kako sam se osjećao. Ovoj natkrovlja od vrlo je jakog,
plastičnog, gotovo potpuno providnog i gipkog materijala. To je neka vrst debelog celofana.
Naravno, morao sam staviti masku za disanje; premda smo bili dobro zatvoreni prema
van, pod svodom gotovo i nije bilo zraka. Velike su sisaljke punile zrakom natkrovlje što su god
brže mogle, a pod pojačanim pritiskom zraka bijele su se plohe stale tromo napinjati.
To je trajalo čitavu noć. Jutros rano navratio sam u natkrovlje i otkrio, da je ono u sredini
već naduto i da sliči velikom, mjehuru, ali nabori su još uvijek ležali na tlu. Golemi mjehur imao
je oko sto metara u promjeru, neprekidno se micao, kao kakav živ stvor i postepeno rastao.
U jedno prijepodne toliko je narastao, da se već jasno razabirao oblik cijelog natkrovlja.
Svod od plastičnog materijala digao se s tla. Prekinuli smo punjenje, da provjerimo, ima li rupa,
koje propuštaju zrak. Oko podne nastavili smo rad. Pomagalo nam je i sunce, jer se zagrijani zrak
brže širio.
Prije tri sata završili smo prvu etapu punjenja. Skinuli smo maske i stali klicati od
oduševljenja. Zrak zapravo još uvijek nije dovoljno gust, ali se već može udisati, i odsada će
tehničari raditi bez maske. Oni će još nekoliko dana provjeravati tlak i napetost natkrovlja, i
tražiti oštećenja. Šupljina će zacijelo biti, ali dotle, dok gubitak zraka ne prijeđe određen
postotak, to ne smeta.
Dragi slušaoci, osjećamo, da smo opet pomaknuli granicu života na Marsu. Uskoro ćemo
podignuti, nove zgrade pod Sedmim natkrovljem, a namjeravamo zasaditi mali park i napraviti
jezero. To će biti jedino jezero na Marsu, jer tekuća voda ne može uopće opstojati izvan
natkrovlja.
Naravno, to je tek početak. U očima sutrašnjice bit će to neznatno postignuće, ali u borbi,
koju vodimo, to je velik korak naprijed. Osvojili smo još jedan dijelić Marsova tla, a time
povećali životni prostor za još tisuću ljudi.
Time završavamo ovu emisiju i želimo slušaocima na Zemlji... laku noć.«
Crveno svijetlo iščeznu. Gibson je časak buljio u mikrofon i razmišljao, kako njegove
riječi, iako putuju brzinom svjetlosti, tek sada stižu na Zemlju. Pokupi papire i izađe kroz
tapecirana vrata u kontrolnu kabinu.
Tehničar mu pruži slušalicu. »Upravo su vas nazvali, g. Gibsone«, reče. »Brzo su vas
pronašli.«
»Zaista brzo«, odgovori on kiselo. »Halo, ovdje Gibson.«
»Ovdje Hadfield. Čestitam! Slušao sam – znate, prenosila je mjesna radiostanica.«
»Drago mi je, što vam se svidjelo.«
Hadfield se nasmije.
»Vi vjerojatno znate, da sam pročitao gotovo sve vaše prijašnje prikaze. Vrlo je
zanimljivo pratiti promjenu vaših gledišta.«
»Kakvu promjenu?«
»U početku, mi smo bili ‘oni’. Sada smo ‘mi’. Možda se nisam dobro izrazio, ali mislim,
da ste me razumjeli.«
Nije dao Gibsonu vremena za odgovor, već nastavi bez prekida.
»Nazvao sam vas zapravo zbog ovoga: napokon sam se dogovorio za vaš izlet u Skiju.18
Jedna putnička raketa polazi u srijedu. Ima mjesta za trojicu. Whittaker će vam reći pojedinosti.
Laku noć.«
Telefon škljocne, nastane tišina. Vrlo pažljivo, iako nevoljko, Gibson stavi slušalicu na
mjesto. Šef je govorio istinu. Bio je ovdje već gotovo mjesec dana, i za to vrijeme njegov se
nazor o Marsu sasvim izmijenio. Prvo dječačko uzbuđenje trajalo je tek nekoliko dana.
Razočaranje, koje je slijedilo nakon toga, nešto duže. Sada je znao dovoljno, da promatra
koloniju s umjerenim oduševljenjem, kome je doduše nedostajala logička podloga. Bojao se
analize toga stanja, da oduševljenje sasvim ne splasne. Sve je više poštovao ove ljude, divio se
njihovu oštroumnom rukovođenju i spremnosti da preuzmu dobro promišljen rizik, što im je
omogućilo, ne samo da se održe u tom neprijateljskom svijetu, nego i da polože temelje prve
vanzemaljske kulture. Više nego ikad prije čeznuo je, da se poistovjeti s njihovim radom, vodio
on kud mu drago.
Sada mu se pružila povoljna prilika, da razgleda udaljene dijelove Marsa. U srijedu će
odletjeti u Port Schiaparelli, drugi grad na planeti, oko deset tisuća kilometara istočno u Trivium
Gharontisu. Izlet je bio predviđen još prije dva tjedna, ali svakog bi se puta nešto dogodilo, te su
ga stalno odgađali. Reći će Jimmyju i Hiltonu, neka se spreme, jer su njih dvojica bili sretnici,
koji su izvukli ždrijeb. Možda Jimmyju ne će više biti toliko stalo do izleta. Oni je zacijelo
zabrinuto brojio preostale dane boravka na Marsu i bio ogorčen na sve, što bi ga udaljilo od Irene.
Ali ako propusti ovu priliku, Gibson će mu zamjeriti!
*   *   *

»Lijep stroj, zar ne?« reče pilot ponosno. »Ima samo šest takvih na Marsu. Nije lako
konstruirati raketu za tu atmosferu, premda niska gravitacija pomaže pri letu.«
Gibson nije dovoljno poznavao aerodinamiku, da zapazi odlike zračnog vozila, premda je
primijetio, kako su krila neprirodno široka. Četiri su mlazna motora bila vješto ugrađena u trup
rakete, i samo je sitna, okrugla izbočina odavala njihov položaj. Da je ugledao takav stroj na
zemaljskom aerodromu, ne bi uopće o njemu razmišljao, iako bi ga možda začudile velike
gusjenice, na kojima je ležalo vozilo, i koje su izgledale kao neki traktor. Njima se raketa kretala
i po tlu. Stroj je bio građen za brz i dalek let i za spuštanje na svaku, iole ravnu površinu.
Gibson se popne s Jimmyjem i Hiltonom, pa se nekako smjeste u kabinu. Imali su malo
mjesta, jer su veći dio kabine zauzimali golemi sanduci, sapeti remenima, da se ne miču. Taj
hitan tovar za Skiju nije ostavljao mnogo prostora putnicima.
Motori su užurbano radili, a njihovo se tiho zujanje jedva čulo. Nastade kratak prekid, jer
je pilot provjeravao ispravnost instrumenata i upravljača. Tada raketa krene punom brzinom, i
pista počne kliziti ispod njih. Nakon nekoliko sekunda osjete ponovni, nenadni val snage:
izgaranje pomoćnih pogonskih raketa podiglo ih je lako uvis. Zračno se vozilo penjalo jednolično
prema jugu, zatim skrene polako nadesno i preleti grad u velikom luku. Raketa se nakon toga
upravi prema istoku, i veliki otok Aurorae Sinus nestane iza ruba planete. Izuzev ovećih oaza, sve
je ostalo pod njima bila gola pustinja.
Pilot povjeri upravljanje broda automatima, pa prijeđe u sredinu broda da porazgovori s
putnicima.
»U Charontis ćemo stići za oko četiri sata«, reče. »Usput nema ništa naročito da se vidi,
no primijetit ćete vrlo lijepe preljeve boja pri prijelazu Eufrata. Poslije toga let jet ćemo nad više
ili manje jednoličnom pustinjom, sve dok ne stignemo do Syrtis Major.«
Gibson je brzo u sebi izračunavao.
»Da vidimo... sada letimo prema istoku, a krenuli smo dosta kasno. Bit će mrak, kad
stignemo tamo.«
»Ne brinite zbog toga. Uhvatit ćemo val iz Charontisa već za nekoliko stotina kilometara.
Mars je uostalom tako malen, da u jednom ‘danu’ možete zaista daleko doći.«
»Otkada već živite na Marsu?« zapita Gibson prestavši fotografirati pustinju kroz okno.
»Pet godina«.
»Letite li stalno?«
»Da, uglavnom letim.«
»Zar ne biste više voljeli letjeti na svemirskom brodu?«
»Mislim, da ne bih. Nema tamo pravog uzbuđenja. Mjesece i mjesece samo lebdite kroz
ništavilo.« Pilot se zlobno nasmije Hiltonu, koji mu uzvrati ljubaznim smiješkom, ali ne pokaže
nikakvu namjeru, da se upusti u diskusiju.
»A što vi smatrate u z b u đ e n j e m?« zapita Gibson zabrinuto.
»Mi ovdje barem promatramo krajobraz. Osim toga nikada ne izostajemo dugo od kuće, i
tako uvijek postoji mogućnost, da doživimo nešto uzbudljivo. Šest sam puta preletio polove, i to
uglavnom ljeti, a prošle sam zime letio preko Mare Bareuma, i to uz temperaturu od 150
stupnjeva ispod ništice. To je rekord Marsa!«
»Pobit ću vas bez po muke«, reče Hilton. »Na Titanu se noću temperatura spušta na 200
stupnjeva ispod ništice.« To je bilo prvi puta, da ga je Gibson čuo kako spominje ekspediciju na
Saturn.
»Slušajte Pred«, zapita Gibson, »da li su one glasine istinite? «
»Kakve glasine?«
»Vi to znate – kažite, zar ćete ponovno pokušati osvojiti Saturn?«
Hilton slegne ramenima.
»Nije još odlučeno. Ima mnogo poteškoća. Nadam se, da će se to ipak ostvariti. Šteta bi
bilo da se propusti prilika. Znate, kad bismo krenuli iduće godine, prošli bismo usput i kraj
Jupitera, i tada bismo ga prvi puta dobro pogledali. Mac je preračunao vrlo zanimljivu putanju.
Letjeli bismo sasvim blizu Jupitera – unutar svih satelita – i pustili bismo, da nas njegovo
gravitaciono polje skrene drugim smjerom. Tako bismo pošli ravno prema Saturnu. Bit će
potrebno točno i vješto upravljati brodom, da održimo željeni smjer, ali to se može ostvariti.«
»A što vas zadržava?«
»Novac, kao i obično. Ekspedicija će trajati dvije i pol godine i stajat će oko pedeset
milijuna. Mars nam ne može dati toliko novaca, to bi podvostručilo njegov sadašnji deficit.
Upravo nastojimo pridobiti Zemlju, da plati račun.«
»Do toga će doći prije ili kasnije«, reče Gibson. »Kad se vratimo, dat ćete mi sve podatke,
a ja ću napisati uvredljiv ekspoze o škrtim zemaljskim političarima. Ne treba obescjenjivati moć
štampe.«
I tako je razgovor tekao od planete do planete, dok se Gibson odjednom ne sjeti, kako
propušta odličnu priliku, da vidi Mars iz prve ruke. Dobio je dozvolu da zauzme pilotovo
sjedište, pošto je obećao, da ne će dirati u instrumente. Otišao je naprijed i udobno se smjestio iza
upravljača.
Pet kilometara niže, crveno se obojena pustinja protezala na zapad. Letjeli su na visini,
koja bi se na Zemlji smatrala vrlo niskom. Zbog rijetkog marsovskog zraka bilo je nužno, da se
drže toliko blizu površine, koliko je to dopuštala sigurnost. Gibson nije nikad prije stekao tako
savršen dojam brzine, jer iako je na Zemlji letio u mnogo bržim strojevima, to je uvijek bilo na
visini, s koje se nije vidjelo tlo. Blizina je horizonta pojačavala efekt; predmet, koji se nazirao
preko ruba planete, projurio bi ispod njih već nakon nekoliko minuta.
Povremeno bi pilot dolazio naprijed, da provjeri smjer, iako je to bila puka formalnost, i
nije trebalo, da on išta radi gotovo do kraja putovanja. Na pola puta doniješe kavu i sendviče, te
se Gibson pridruži drugovima u kabini. Hilton i pilot uzbuđeno su raspravljali o Veneri – bolnoj
točki Marsovih naseljenika, koji su bili nepovjerljivi prema toj planeti.
Sunce se spustilo na zapad, pa su i kržljave marsovske stijene bacale duge sjene preko
pustinje. Dolje se temperatura već spustila ispod točke smrzavanja i naglo je opadala.
Nekoliko otpornih biljaka, koje su preživjele u toj gotovo jalovoj pustoši, čvrsto su
sklopile lišće, da za jake noćne studeni sačuvaju toplinu i energiju.
Gibson zijevne i protegne se. Brzo mijenjanje krajolika uspavalo ga je – jedva je
svladavao drijemež. Odluči da prospava idućih devedesetak minuta, koliko je još preostajalo do
kraja putovanja.
Mora da ga je probudila promjena svijetla; mračilo se... U prvi mah nije vjerovao, da još
uvijek ne sanja. Sjeo je i buljio, kao uzet od zaprepaštenja. Ravan, jednoličan krajolik više se nije
sastajao s tamnim plavetnilom dalekog horizonta. Pustinja i obzorje su nestali. Na njihovu se
mjestu uzdizao nekakav grimizni planinski lanac, od sjevera prema jugu, dokle je god sezao
pogled. Posljednje zrake sunca na zalazu obuhvatile su vrhove. Niski su se brežuljci na podnožju
planina već izgubili u noći, koja se sterala dalje prema zapadu.
Prizor je bio krasan i nestvaran, zato Gibson ne osjeti strašnu opasnost, što im je prijetila.
A kad ushit popusti, on shvati s užasom, kako lete prenisko, da bi mogli prijeći vrhove ove
‘Himalaje’.
Osjećaj posvemašnje panike potraje samo časak, a za njim se javi još veći užas. Gibson se
sada sjeti onoga, što je zbog prevelikog straha bio zanemario. Bila je to činjenica, na koju je
trebalo misliti od početka.
Na Marsu nema nikakvih planinskih lanaca.
*   *   *

Hadfield je diktirao hitan memorandum Vijeću za međuplanetarni razvoj, kad sazna

novost.
Port Schiaparelli čekao je, po propisu, petnaest minuta preko određenog vremena za
dolazak rakete, a uprava Port Lowella sačekala je još desetak minuta prije nego što je poslala
signal »nestao«. Jedna dragocjena raketa male marsovske flote već je bila spremna, čim svane, da
krene u potragu. Velika brzina i mala visina otežavale su traganje, ali čim izađe Phobos njegovi
će se teleskopi pridružiti potrazi s mnogo većim izgledima za uspjeh.
Novost je stigla na Zemlju sat kasnije, upravo u vrijeme, kad štampa i radio nemaju
naročitih novosti. Gibson bi bio vrlo zadovoljan, da je znao za gužvu, koja je iz toga nastala.
Ljudi su stali čitati njegove posljednje članke s bolećivim zanimanjem. Ruth Goldstein
nije ni o čemu slutila, kad izdavač, s kojim je upravo pregovarala, stigne mašući večernjim
novinama. Odmah je prodala pravo za drugo izdanje zbirke posljednjih Gibsonovih članaka pola
skuplje, nego što je žrtva bila spremna platiti. Tada se povukla u svoju sobu i gorko plakala
čitavu minutu. Ova bi se oba događaja Gibsonu nevjerojatno svidjela.
U mnogim novinskim uredništvima počeli su, ne gubeći vremena, ponovno slagati
njegove članke. U Londonu se jedan izdavač, koji je Gibsonu predujmio priličnu svotu, osjećao
vrlo nesretan.
*   *   *

Gibsonov je krik još odjekivao kabinom. Pilot, koji je bio bačen na pod, kad se raketa
preokrenula u gotovo okomit položaj, u očajničkom pokušaju da skrene prema sjeveru, dohvati
upravljač. Kad se Gibson opet osovio na noge, spazi čudno zamagljene, narančaste sjene, koje su
se, na udaljenosti od samo nekoliko kilometara spuštale prema njima. Čak i u ovom trenutku
panike primijetio je nešto čudno na toj brani, što se brzo približavala. Najzad mu sine! To nije bio
planinski lanac, već nešto drugo, ne manje smrtonosno. Jurili su u vjetrom nošen pješčani zid,
koji se iz pustinje uzdizao gotovo do ruba stratosfere.
Orkan ih zahvati minutu kasnije. Stroj se silovito bacao s jedne strane na drugu. Uprkos
izolaciji u kabinu prodre bjesomučan, zviždukavi urlik. Bio je to najstrašniji zvuk, što ga je
Gibson ikad čuo. Neposredno zatim pade noć. Bespomoćno su letjeli kroz taj mračni urnebes.
Činilo se, da sve to traje čitavu vječnost. Ali za pet minuta izvukoše se iz nevolje. Samo
ih je brzina spasila, jer je raketa presjekla srce orkana poput kakva projektila. Iznenada puče
tamno crvenilo dana. Milijuni kovačkih batova prestanu bubati po raketi, i prodorna tišina ispuni
malu kabinu. Kroz okno Gibson spazi, kako oluja odmiče prema zapadu razdirući pustinju u toj
sablasnoj, pogrebnoj svečanosti.
Odrvenjenih nogu Gibson otetura do sjedala i uzdahne s velikim olakšanjem. Upita se, da
li ih je orkan daleko odbacio, ali se sjeti, da to uopće nije važno, jer raspolažu s dovoljno
pomoćnih navigacionih sprava.
Tek tada, kad mu uši više nisu bile zaglušene olujom, pogodi ga drugi udarac. Motori nisu
radili.
U maloj je kabini vladala napeta tišina, a zatim pilot poviče preko ramena: »Stavite
maske! Pri spuštanju trup bi mogao puknuti!« Gibson nespretno izvuče ispod sjedala napravu za
disanje i pričvrsti je na glavu. A kad je to obavio, tlo kao da je već bilo vrlo blizu, premda bijaše
teško prosuditi udaljenost zbog sumraka, koji je naglo padao.
Niski brežuljak projuri mimo njih i izgubi se u tami. Brod se silovito nagne, da izbjegne
drugu uzvisinu, grčevito se trzne dotičući površinu, pa odskoči. Čas kasnije ponovno dodirne tlo.
Gibson se ukoči očekujući neizbježiv lom.
Nije se usudio opustiti; još dugo nije vjerovao, da su se sretno spustili. Tada se Hilton,
ispruži, skine masku i dovikne pilotu.
 »Lijepo spuštanje, kapetane! Kažite, kako ćemo daleko morati pješačiti?«
Nakon kraće stanke pilot zovnu promuklim glasom: »Može li mi netko pripaliti cigaretu.
Sav se tresem.«
»Izvolite«, reče Hilton pošavši naprijed. »Hajde da zapalimo svijetlo u kabini.«
Topao ugodan sjaj progna marsovsku noć, što se spustila unaokolo. To ih obodri. Obuzme
ih neko smiješno veselje pa su se od svega srca smijali sasvim slabim šalama. Bila je to reakcija.
U oduševljenju, što su još živi, tisuće kilometara, koje su ih dijelile od najbliže baze, nisu značile
gotovo ništa.
»Kakva oluja«, reče Gibson. »Da li se to često događa na Marsu? Zašto nismo primili
nikakvo upozorenje?«
Pilotu, koji se već bio oporavio od živčanog sloma, rojile su se misli u glavi, a neizbježni
mu se istražni sud nejasno javljao u svijesti. Čak i uz automatsko upravljanje trebalo je da češće
pripazi...
»Nisam nikada prije doživio takvu oluju«, reče, »iako sam pedesetak puta letio između
Port Lowella i Skije. Prava je nevolja, što još uvijek gotovo ništa ne znamo o meteorologiji
Marsa. Na planeti imamo samo šest meteoroloških stanica, što nije dovoljno, da bismo dobili
točnu sliku.«
»A što je s Phobosom? Zar oni nisu mogli vidjeti, što se sprema, pa nas upozoriti.«
Pilot zgrabi astronomske tablice te stade žurno listati strane.
»Phobos još nije izašao«, reče nakon kratkog proračunavanja. »Mora da se oluja digla
nenadano iz Hada – sasvim prikladno ime, zar ne – i već je vjerojatno popustila. Ne vjerujem, da
se igdje približila Charontisu, tako da nas oni nisu mogli upozoriti. Pravi primjer nezgode, za
koju nitko nije kriv!«
Ta misao kao da ga je prilično razveselila. Gibson je teško uspijevao da bude tako hladan.
»Što sada?« okomi, se on. »Zapeli smo usred ničega, Za koliko će nas vremena pronaći?
Ima li ikakva izgleda, da se brod popravi?«
»Ni govora. Motori na mlazni pogon su oštećeni. I sami znate, da su oni građeni, da se
kreću u zraku, a ne po pijesku.«
»Možemo li se javiti Skiji radiom?«
»Ne, dok smo na tlu, Ali kad, za otprilike jedan sat, izađe Phobos, moći ćemo dozvati
opservatorij, a oni će prenijeti naše vijesti. To je uobičajeno na svim dugim putovanjima.
Ionosfera je slab vodič radio-valova, zato ne možemo slati signale tako daleko unaokolo, kao na
Zemlji. U svakom slučaju provjerit ću ispravnost radija.«
Prijeđe naprijed i stade popravljati brodski odašiljač, dok je Hilton provjeravao grijalice i
pritisak zraka u kabini. Dvojici putnika nije preostalo drugo, već da zabrinuto motre jedan
drugoga.
»Krasna mišolovka«, prasnu Gibson napola ljutito, napola u šali. »Bez nezgoda došao
sam od Zemlje do Marsa, a to je više od 50 milijuna kilometara, ali čim sam stupio nogom u taj
bijedni brodić, eto što se dogodilo. Ubuduće putovat ću samo svemirskim brodovima!«
Jimmy se nasmija. »Imat ćemo barem što da pričamo drugovima, kad se vratimo. Možda
ćemo najzad poći u pravo istraživanje.« Netremice je motrio kroz prozor, stavivši ruke nad oči,
da ih zaštiti od svijetla. Okolni je krajobraz, izuzev rasvjete s broda, bio u potpunoj tami.
»Posvuda su oko nas brežuljci. Sretni smo, što smo se spustili u jednom, komadu. Sto mu
gromova! – tamo je prijeko neka stijena – još nekoliko metara, i mi bismo se bili razmrskali o
nju.«
»Imate li pojma, gdje smo?« poviče Gibson, pilotu, koji ga zbog te neumjesne primjedbe
pogleda nemilosrdnim, ukočenim pogledom.
 »Oko 120 stupnjeva istočno, 20 stupnjeva sjeverno. Oluja nas ni u kom slučaju nije mogla
daleko odbaciti.«
»Znači, da smo negdje u Aetheriji,« reče Gibson naginjući se nad geografske karte. »Da,
ovdje je naznačen brdovit kraj. Nema mnogo podataka o njemu.«
»Pa to je prvi put, da se netko ovdje spustio. Taj je dio Marsa uglavnom, neistražen.
Geografske su karte savjesno izrađene po snimkama iz zraka, ali to je sve.«
Gibson se razveseli, kad primijeti, kako je Jimmy oduševljen novošću. Bilo je neobično
uzbudljivo naći se u kraju, kojim još nikad nije kročila ljudska noga.
»Žao mi je, što ću vam pokvariti raspoloženje«, primijeti Hilton glasom, koji je odavao,
da on upravo to namjerava učiniti, »ali nisam siguran, da ćete uspostaviti radio-vezu s Phobosom,
kad izađe.«
»Što? vrisnu pilot. »Aparat je u redu. Upravo sam ga provjerio.«
»Da, ali jeste li primijetili, gdje se nalazimo? Mi čak ne možemo ni v i d j e t i Phobos.
Ona stijena južno od nas potpuno nam zatvara vidik. To znači, da oni ne će moći primiti naše
radio-signale. A što je još gore, ne će ni teleskopima odrediti naš položaj.«
Nastade mrtva tišina.
»A što ćemo sada?« zapita Gibson. On zamisli mukotrpno, dugotrajno putovanje od preko
tisuću kilometara kroz pustinju do Charontisa. Odmah odbaci tu misao. Ne bi bilo moguće
ponijeti dovoljnu količinu kisika, a pogotovu ne hrane i opreme. Osim toga nitko ne bi mogao
nezaštićen provesti noć na površini Marsa, čak ni ovdje blizu Ekvatora.
»Morat ćemo poslati signale na neki drugi način«, reče mirno Hilton. »Ujutro ćemo se
popeti na brežuljke i pogledati unaokolo. Dotle, predlažem, da se ne uzrujavamo.« On zijevne,
protegne se te ispuni kabinu od poda do stropa. »Nikakve nas neposredne brige ne more. Zraka
imamo dovoljno za nekoliko dana, a elektricitet iz baterija može nas grijati gotovo beskonačno
dugo. Možda ćemo malo ogladnjeti, ako ovdje ostanemo više od tjedan dana, no nadam se, da se
to ne će dogoditi.«
Nekim zajedničkim, nijemim pristankom Hilton je preuzeo vodstvo. Možda sam nije bio
svijestan toga, ali on je postao vođa male grupe. Pilot mu je predao vlast bez razmišljanja.
»Rekli ste, da Phobos izlazi za jedan sat?« zapita Hilton.
»Da.«
»A kada zalazi? Nikako da upamtim vozni red toga vašeg ludog, malog mjeseca.«
»On izlazi na zapadu, a zalazi oko četiri sata kasnije na istoku.«
»Znači, bit će na jugu oko ponoći.«
»Točno. Dođavola, ipak ga ne ćemo vidjeti. Zaći će u sjenu najmanje za jedan sat.«
»I to mi je mjesec« ljutio se Gibson. »Kad je najpotrebniji, ne možeš ga čak ni vidjeti,
prokletnika!«
»To nije važno«, reče Hilton mirno. »Znat ćemo mu točan položaj i pokušat ćemo
uspostaviti radio-vezu. To je sve, što možemo noćas uraditi. Ima li možda netko sa sobom, karte
za igru? Zar nema? Kako bi bilo, da nas vi, Martine, zabavite s nekoliko priča?«
To je bila nepromišljena primjedba, i Gibson smjesta iskoristi priliku.
»Ne pada mi na pamet,« reče pisac. »Vi ste taj, koji treba da priča.«
Hilton se ukruti i Gibson pomisli, nije li ga možda uvrijedio. Znao je, da Hilton rijetko
govori o ekspediciji na Saturn, ali nije htio propustiti ovako povoljnu priliku. Ona se više ne će
ponoviti, a pričanje o velikom podvigu dobro bi djelovalo i na njihov moral. Možda je i Hilton to
shvatio, pa se odjednom opusti i nasmija.
»Lijepo ste me prikliještili, Martine. Pa dobro – pričat ću, ali pod jednim uvjetom.«
»A koji je taj?«
 »Nemojte me direktno navoditi u članku, molim vas!«
»Kao da bih to učinio!?«
»A kad napišete, dajte da ja najprije vidim rukopis.«
»Naravno.«
Ispalo je bolje nego što se Gibson i usudio nadati. Nije neposredno, namjeravao pisati o
Hiltonovirn doživljajima, ali saznanje da to može učiniti, ako zaželi, bilo je ugodno. Nije ni
pomišljao, da možda ne će imati prilike da to ostvari.
Iza brodskih zidova vladala je okrutna marsovska noć posuta zvijezdama, koje su bile
oštre kao igla i nisu treperile. Zbog blijedog svijetla Deimosa okolni je pejzaž bio zamagljen, kao
da ga osvjetljava hladna fosforna luč. Na istoku je u punom sjaju izlazio Jupiter i bio najjasnija
točka na nebu. Ali misli četvorice muškaraca, u slomljenoj raketi bile su mnogo dalje, šest stotina
milijuna kilometara daleko od Sunca.
Mnoge je ljude još uvijek zbunjivala čudna činjenica, da je čovjek prije posjetio Saturn
nego Jupiter, koji je bio bliži. Ali u svemirskim putovanjima daljina nije bila najvažnija. Ljudi su
doprli do Saturna neobično sretnim i gotovo nevjerojatnim slučajem. Planetu Saturn obilazi
Titan, najveći satelit Sunčeva sistema, otprilike dvaput veći od Zemljina mjeseca. Već je god.
1944. otkriveno, da Titan ima atmosferu. Ta se atmosfera ne može udisati. Ipak, njezin je sastav
gotovo još dragocjeniji. Ona sadržava metan, jedno od najsavršenijih pogonskih goriva za
atomske rakete. To je bio jedinstven slučaj u historiji svemirskog letenja, jer se po prvi puta
mogla poslati ekspedicija u strani svijet s potpunom sigurnošću, da će se i ondje opskrbiti
gorivom.
Brod Arcturus s posadom od šest ljudi, napustivši Marsovu putanju, vinuo se u Svemir.
Za devet mjeseci već je dopro do Saturnova sistema s upravo dovoljno goriva, da sretno pristane
na Titanu. Tada pokrenuše sisaljke, da iz zalihe bezbrojnih triliona tona metana, koje su im
slobodno stajale na raspolaganju, brzo napune velike rezervoare.
Arcturus se opskrbljivao gorivom na Titanu, kad bi mu god zatrebalo. Posjetio je svih
petnaest poznatih mjeseca Saturnova sistema, štoviše, prošao je uz sam rub velikog prstena. Za
nekoliko mjeseci saznalo se više o Saturnu nego u svim prethodnim stoljećima, dok se istraživalo
teleskopom.
Ali taj je podvig skupo plaćen. Dva su člana posade umrla od bolesti zračenja, nakon
nužnih popravaka na jednom od atomskih motora. Zakopali su ih na četvrtom mjesecu – Dioni.
Vođu ekspedicije, kapetana Envisa, na Titanu je ubila lavina smrznutog zraka. Njegovo tijelo
nisu pronašli. Hilton je preuzeo komandu i godinu dana kasnije s dva pomoćnika doveo Arcturus
sretno natrag na Mars.
Te gole činjenice Gibson je dobro poznavao. Još se sjećao uzbudljivih radio-vijesti, što su
prodirale kroz Svemir, prenesene od svijeta do svijeta. Ali sasvim je bilo drugačije slušati
Hiltona, kako priča o tome mirnim i čudnovato bezličnim glasom, Prije bi se reklo, da je bio
promatrač nego sudionik.
Govorio je o Titanu i njegovoj braći, malim mjesecima, koji su kružeći oko Saturna činili
tu planetu uzornim modelom Sunčeva sistema. Opisivao je, kako su napokon pristali na
najbližem mjesecu Mimasu, čija je udaljenost od Saturna dvaput manja nego što je ona između
Mjeseca i Zemlje.
»Spustili smo se u široku dolinu između dva brijega, jer smo bili sigurni, da je tlo na tome
mjestu dosta čvrsto. Nastojali smo izbjeći pogrešku, koju smo učinili prije toga, na Rhei! Pošto
smo lijepo pristali, uvukli smo se u odijela za izlazak. Smiješno je, kako čovjek uvijek nanovo
postane nestrpljiv, kad se sprema da stupi na tlo nekoga nepoznatog svijeta.
Gravitacija je na Mimasu vrlo niska – iznosi tek stoti dio Zemljine gravitacije. No i tako
slaba sila teže zadržavala nas je da ne odskočimo u zrak. To mi se svidjelo, jer sam znao, da ću se
u svakom slučaju sretno spustiti na tlo. Ako bi tko i odskočio, trebalo je samo da strpljivo
pričeka, pa da se polako opet nađe na tlu.
Prispjeli smo rano ujutro. Dan je na Mimasu nešto kraći nego na Zemlji, jer taj satelit
obiđe Saturn za 22 sata. Budući da mu je stalno ista strana okrenuta prema planeti, dani su i noći
jednako dugi, upravo kao i na Mjesecu. Spustili smo se u sjevernoj hemisferi, nedaleko od
ekvatora, te je veći dio Saturna bio nad horizontom. Sablasni, golemi polumjesec s kracima, koji
su stršili put neba, izgledao je kao nevjerojatno savinuto brdo visoko tisuće milja.
Vi ste, vjerojatno, vidjeli naše filmove, a naročito ubrzani film u bojama, koji prikazuje
potpun slijed Saturnovih faza. Ne znam, da li ste stekli pravi dojam, kako se čovjek osjeća, kad
mu ta golema »stvar« neprekidno visi nad glavom. Znate, Saturn je tako velik, da ga ne možete
obuhvatiti jednim pogledom. Kad bismo raskrilili ruke, zamišljali bismo, da vršcima prstiju
dodirujemo suprotne krajeve prstenova.
Njih same nismo dobro vidjeli, jer su gotovo uvijek bili uz rub planete, ali pouzdano smo
znali, da su tamo, jer su na nju bacali širok, mrk obruč sjene.
Sate i sate promatrali smo Saturn, a nismo se umorili. Ta se planeta tako brzo okreće, te
joj se oblik neprekidno mijenja. Skupine oblaka, ako su to uopće oblaci, za nekoliko bi sati
projurile s jedne strane diska na drugu, a pritom bi neprestano mijenjale lik. Divili smo se i
čarobnim bojama – uglavnom zelenoj, smeđoj i žutoj. Povremeno smo primjećivali velike,
polagane erupcije, pri čemu bi se masa, velika kao Zemlja, dizala iz dubina i poput divovske
mrlje sporo širila oko planete. Kako da skinemo pogled s te planete! Čak i kad je Saturn bio u
fazi mlađa, i prema tome nama potpuno nevidljiv, po velikoj, tamnoj praznini, koja se nazirala
među zvijezdama, znali smo za njegovu, prisutnost! Reći ću vam nešto čudno, što do sada još
nisam objelodanio, jer nisam sasvim siguran u to. Jednom ili dvaput, dok smo se nalazili u sjeni
planete, te je stoga njezin disk trebalo da bude potpuno taman, učinilo mi se, kao da vidim,
svjetlucanje odnekle s noćne strane. Te su iskrice, ako ih je uopće i bilo, svijetlile tek trenutak.
Možda je to bila neka vrst kemijske reakcije u vrtlogu toga velikog kotla.
Zar se čudite, što želim, da se vratim na Saturn? Htio bih, da mu se z a i s t a približim, to
jest da mu priđemo unutar tisuću kilometara. Boravak na toj udaljenosti bio bi neopasan, a ne bi
trebalo mnogo goriva. Trebalo bi ući u paraboličnu putanju i pustiti da ona povuče svemirski
brod poput kometa, što kruži oko Sunca. U tom slučaju proveli bismo tek nekoliko minuta u
neposrednoj blizini Saturna, ali za to bismo vrijeme snimili mnogo toga.
Želio bih također pristati ponovo na Mimasu, da vidim onaj veliki, sjajni polumjesec,
kako se penje nebom. Putovanje bi vrijedilo već i samo zato, da se promotri, kako Saturn raste i
opada, te da se pogleda, kako se oluje natjeravaju oko njegova ekvatora. Da... isplatilo bi se, čak
kad se ovog puta ja i ne bih vratio.«
Nije bilo lažnog junaštva u završnoj primjedbi. To je naprosto bilo tako, i Hiltonovi
slušaoci potpuno su mu vjerovali. Bili su kao začarani i svaki bi u tom času bio spreman da se
upusti u taj podvig.
Gibson priđe oknu, te tako prekine dugu šutnju. Pogleda napolje i zapita:
»Možemo li utrnuti svijetlo?« Pilot ga posluša, te zavlada potpuna tama. I ostali priđu
prozoru.
»Pogledajte«, reče Gibson. »Eno ga tamo gore. Vidjet ćete ga, ako ispružite vrat.«
Stijena, što ih je zaklanjala, nije više djelovala kao potpuno taman i jednoličan zid. Po
najvišim vrbovima igralo se nepoznato svijetlo, padalo je na polomljene litice i pomalo probijalo
u dolinu. Phobos je iskočio sa zapada i penjao se meteorskom stazom prema jugu: jurio je po
nebu natraške.
 Svijetlo je postepeno ojačalo, pa pilot naskoro počne slati signale. Radio je tek nekoliko
trenutaka, kad se blijedo mjesečevo svijetlo tako nenadano ugasi, da se Gibsonu ote uzvik
iznenađenja. Phobos je već upao u Marsovu sjenu. Premda se još uvijek uspinjao, on ne će sjati
gotovo čitav jedan sat. Tko bi znao, da li će ponovno proviriti iza visoke stijene i tako doći u
povoljan položaj, da primi njihove signale?
Nisu gubili nade. Čekali su gotovo dva sata. Iznenada se svijetlo opet pojavi na vrhovima,
ali sada je sjalo s istoka. Phobos je izašao iz sjene i naglo se spuštao prema horizontu, koji će
doseći za nešto više od jednog sata. Pilot nezadovoljno isključi odašiljač.
»Nema smisla. Moramo pokušati nešto drugo.«
»Sjetio sam se!«, uzvikne Gibson uzbuđeno. »Zar ne možemo prenijeti odašiljač na vrh
stijene?«
»Već sam pomišljao na to, ali bio bi to vraški posao bez odgovarajućeg alata. Čitav je
odašiljač zajedno s antenama ugrađen u oplatu.«
»Noćas ionako ne možemo više ništa učiniti«, reče Hilton. »Predlažem, da malo
prospavamo. Laku noć!«
Odličan savjet, ali nije ga bilo lako poslušati. Gibsonova je mašta i dalje grozničavo radila
praveći planove za sutradan. Zaspao je nemirnim snom, tek kad se Phobos izgubio na istoku, a
svijetlo završilo svoju igru na stijeni iznad njih.
Čak je i tada sanjao, kako pokušava pričvrstiti veliki remen s motora na gusjenicu, da bi
se, kao u nekom »taksiju«, odvezli posljednjih tisuću kilometara do Port Schiaparellija...
 12

Kad se Gibson probudio, već je odavno svanulo. Sunce je bilo sakriveno iza stijena, ali
njegove su se zrake odbijale o grimizne litice te su ispunjale kabinu sablasnim, nezemaljskim
svijetlom. Bio se ukočio, pa se protegne. Stolice nisu bile napravljene za spavanje, i on je vrlo
neugodno proveo noć.
Ogleda se za drugovima. Hilton i pilot bili su izašli. Jimmy je još tvrdo spavao. Ona
dvojica zacijelo su otišli u istraživanje. Gibsonu bude malo krivo, što i njega nisu pozvali – ipak
prizna sam, sebi, da bi ga više smetalo, da su mu prekinuli san.
Hilton je, na najistaknutijem mjestu na stijeni kabine, pribio kratku obavijest. »Izašli u
6,30. Zadržat ćemo se najviše jedan sat. Kad se vratimo bit ćemo gladni. Fred.«
Gibson nije mogao da ne posluša taj mig. Osim toga i sam je bio gladan. Počne
prekopavati po omotima namirnica, koje je raketa nosila za nepredviđene slučajeve, poput ove
nezgode na primjer. Pokušaj kuhanja toplog napitka u malom parnom kotliću probudi Jimmyja,
koji se zastidi, kad shvati, da se posljednji probudio.
»Jesi li dobro spavao?« zapita ga Gibson, tražeći šalice za kavu.
»Strašno«, reče Jimmy, provlačeći ruke kroz kosu. »Osjećam se, kao da nisam stisnuo oka
čitav tjedan. Gdje su ostali?«
Na to mu pitanje ogovoriše koraci u pretkomori. Odmah zatim pojavi se Hilton, a iza
njega pilot. Odlože maske i zaštitna odijela – napolju se temperatura još uvijek kretala oko točke
smrzavanja – i bace se na komadiće čokolade i konzerviranog mesa. Sve je to Gibson izvanredno
pošteno podijelio.
»Dakle«, reče Gibson zabrinuto, »kakva je osuda?«
»Mogu vam odmah reći«, odgovori Hilton punim ustima, »imali smo prokletu sreću, što
smo ostali živi.«
»To mi je poznato.«
»Ne znate Vi ni polovicu... niste ni vidjeli, gdje smo se spustili. Prije zaustavljanja gotovo
smo se čitav kilometar spuštali usporedo sa stijenom. Da smo skrenuli samo za nekoliko
stupnjeva ustranu, otišli bi dođavola. Kad smo dotakli tlo, oplata se malo savila, ali smo ipak
izbjegli oštećenje.
Nalazimo se u dugodolini, koja se proteže u smjeru istok-zapad. Vjerojatnije je, da je
nastala kidanjem geoloških slojeva, premda sam u početku mislio, da se radi o starom riječnom
koritu. Suprotna stijena visoka je dobrih sto metara i gotovo okomita, no pokraj vrha nadvila se
jedna litica. Možda se na nju može popeti, ali mi nismo pokušavali. Nije ni potrebno, jer ako
želimo, da nas Phobos primijeti, treba da se samo malo pomaknemo prema sjeveru, tako da nam
stijena više ne zatvara vidik. Zapravo mislim, da je to rješenje. Treba odgurati brod na otvoreno,
pa ćemo tada moći upotrebiti radio. Osim toga ondje će nas lakše otkriti teleskopi i zračna
potraga.«
»Koliko je teška ta stvarčica?« zapita Gibson sumnjičavo.
»Oko trideset tona s punim opterećenjem, ali dosta toga možemo istovariti.«
»Ništa ne ćemo istovarivati«, reče pilot. Time bismo smanjili pritisak, a mi ne možemo
sebi dopustiti, da uzalud trošimo zrak.«
»Kako nisam mislio na to?! Ništa zato. Tlo je prilično ravno, gusjenice, na kojima leži
raketa u savršenom su stanju.«
Gibson je sumnjičavo mrmljao. Ne će baš biti lako gurati avion, pa čak i pri trećini
Zemljine gravitacije.
A zatim on obrati svu pažnju kavi. Pokušavao je da je natoči u šalicu prije nego se ohladi.
Budući da je pritisak u kotliću otpustio, prostorija se tako napunila parom, te je na čas
izgledalo, da će tekućinu popiti udisanjem. Na Marsu je priprema vrućih napitaka uvijek bila
skopčana s neugodnostima, jer je voda pod normalnim pritiskom vrela na oko 60 stupnjeva
Celzija. Kad su kuhari zaboravljali tu osnovnu činjenicu, događala se velika nevolja.
Doručak je bio jednoličan, ali hranjiv i »brodolomci« ga dovrše u tišini, jer su sebi
razbijali glavu planovima za spas. Zasad nisu imali razloga, da budu ozbiljno zabrinuti. Znali su,
da ih uporno traže i samo je bilo pitanje vremena, kad će ih otkriti. No to su vrijeme mogli
smanjiti na nekoliko sati, ako im pođe za rukom da pošalju kakav signal na Phobos.
Nakon doručka pokušaše pokrenuti brod. Pošto su neko vrijeme gurali i navlačili,
pomakoše ga za dobrih pet metara. Tada gusjenice zapadnu u mekano tlo, a što su se oni više
upinjali, to je stroj dublje upadao u glib. Zadihani, povukoše se u kabinu, da se dogovore, što da
rade.
»Imamo li kakvu bijelu krpu, da je napolju prostremo?« zapita Gibson.
Tu su odličnu zamisao morali odbaciti, jer nakon temeljite pretrage otkriju svega šest
džepnih rupčića i nekoliko prljavih krpa. Čak i pod najpovoljnijim prilikama to se ne bi vidjelo s
Phobosa!
»Preostaje nam samo jedno«, reče Hilton. »Morat ćemo demontirati farove, povezati ih s
kablom, a kad dođemo na čistinu usmjeriti ih na Phobos. Ipak, ne bih htio da to poduzimam sve
do krajnje nužde. Mogli bismo slomiti krila, a šteta je upropastiti dobru raketu.«
Potišten izraz pilotova lica odavao je, da i on isto osjeća.
Odjednom Jimmyju sine novi plan.
»Zašto ne napravimo heliograf? Ako budemo bljeskali zrcalom, prema Phobosu, oni bi to
morali primijetiti.«
»Na daljini od šest tisuća kilometara?« upita Gibson s nevjericom.
»Zašto da ne. Tamo su gore teleskopi, koji povećavaju više od tisuću puta. Zar ne bi
prostim okom primijetili blijesak zrcala osvijetljena sunčanim zrakama, udaljenog samo šest
kilometara?«
»Uvjeren sam, da nešto nije u redu u tom proračunu, samo ne znam, što«, reče Gibson.
»Neprilike se nikada ne rješavaju tako jednostavno. Općenito, ja se slažem s ovom zamisli. Tko
ima zrcalo?«
Pošto su tražili četvrt sata, napustiše Jimmyjev prijedlog. Na raketi naprosto nije bilo
zrcala.
»Mogli bismo isjeći komad krila i izglačati ga«, reče Hilton. »To bi gotovo nadomjestilo
zrcalo.«
»Smjesa magnezija ne će skinuti mnogo politure«, reče pilot, odlučan da brani svoj stroj
do posljednje kapi krvi.
Gibson odjednom skoči na noge.
»Povucite me za uši«, objavi on skupu.
»S užitkom« zlobno se nasmije Hilton, »ali recite nam zašto?«
Bez objašnjenja Gibson ode u stražnji dio broda, pa stade prekopavati po prtljagi
okrenuvši leđa grupi, koja ga je sa zanimanjem pratila. Začas nađe, što je želio. Tada se naglo
okrene.
»Evo odgovora«, reče pobjednički.
Blijesak jarkog svijetla ispuni odjednom kabinu, poplavi svaki i najzabitniji kutić
nepodnosivim sjajem, a na zid baci izobličene sjene. Kao da je munja pogodila brod! Nekoliko
minuta »brodolomci« bijahu napola slijepi, mrežnica im se ukočila i zadržala sliku, kabine, kako
je ona izgledala u času, kad ju je obasjao taj neopisiv žar.
»Žalim«, reče Gibson pokajnički. »Nikada prije nisam upotrebio punu jačinu u
zatvorenom prostoru... ovo je naime bilo namijenjeno noćnom snimanju na otvorenom.«
»Pih«, uzdahnu Hilton trljajući oči. »Mislio sam, da ste bacili atomsku bombu. Morate li
vi uvijek svakoga smrtno preplašiti prilikom fotografiranja?«
»Evo kako to izgleda pri običnoj upotrebi u sobi«, reče Gibson ponovivši pokus. Svi su
opet trepnuli očima, ali ovog je puta blijesak, u odnosu prema prvome, bio jedva primjetljiv. »To
sam dao posebno napraviti, prije odlaska sa Zemlje. Htio sam da se osiguram za noćno snimanje
u bojama. Dosada nisam još imao prilike da to upotrebim.«
»Dajte da pogledam!« reče Hilton.
Gibson mu preda fotografski fleš i objasni njegovo djelovanje.
»U sredini je ugrađen osobito velik kondenzator. S jednim punjenjem akumulatorska
baterija može izbaciti oko stotinu blijesaka, a gotovo je pun.«
»Stotinu blijesaka magnezijeva svijetla pojačane snage?«
»Da, a to bi bilo dvije tisuće običnih.«
»Tada u kondenzatoru ima dovoljno električne energije, da se napravi bomba. Nadam se,
da nije nigdje probušen.«
Hilton je pažljivo ispitivao malenu žarulju veličine dječje špekule, koja se nalazila u
središtu malog reflektora.
»Možemo li izvršiti pokus, da usmjerimo blijesak u jednom pravcu?« zapita on.
»To je sjajna zamisao. Iza zrcala je regulator. Sada zrake idu u širokom snopu, ali tako
ćemo to izbjeći.«
Hilton je bio zadovoljan.
»Na Phobosu bi trebalo da to primijete čak i usred bijela dana, ako motre ovaj kraj s
dobrim teleskopom. Ali ipak ne smijemo trošiti akumulator.«
»Phobos je sada u povoljnom položaju, zar ne?« zapita Gibson. »Odmah ću ispaliti prvi
hitac.«
Ustane i počne namještati opremu za disanje.
»Nemojte paliti više od deset puta«, opomenu ga Hilton. »Treba da sačuvamo bateriju za
noć. Stanite negdje u sjenu.«
»Mogu li i ja izaći?« zapita Jimmy.
»Dobro«, reče Hilton. »Ali držite se zajedno i nemojte odlutati u istraživanje. Ja ću ostati
ovdje, da vidim, može li se što učiniti s farovima.«
Sada, su određeno znali, što treba da rade, i to ih je prilično ohrabrilo. Čvrsto stisnuvši
kameru i dragocjeni fleš na grudi, Gibson je skakutao kroz dolinu kao mlada gazela. Ljudi su na
Marsu čudnovatom brzinom, prilagođavali svoje mišićne reakcije niskoj gravitaciji i obično nisu
pravili veće korake nego na Zemlji. Ali kad je čovjek bio dobre volje, rezerva snaga bijaše
dobrodošla!
Brzo su prešli sjenovit predio ispod stijene i izašli na otvoreno. Visoko na zapadu bio je
mali polumjesec Phobosa, koji će se putujući prema jugu, smanjiti do faze mlađa. Gibson ga je
zabrinuto promatrao pitajući se, motri li tko ovaj dio Marsa. Bilo je to vjerojatno, jer je zacijelo
već bio poznat približan položaj mjesta, gdje su se srušili. Osjeti ludu želju da zaigra, mahne
rukama, pa čak i da poviče: »Ovdje smo – zar nas ne vidite?«
Kako li je na teleskopima, koji su, nadao se on, pretraživali Aetheriju, izgledao taj kraj? U
njima se zacijelo vidjelo nejednako zelenilo, kroz koje se on jedva provlačio, a visoka se stijena
tek nazirala kao traka, koja pri niskom položaju Sunca baca široku sjenu po dolini. Sada gotovo i
nije bilo sjene, jer će za nekoliko sati biti podne. Gibson zaključi, kako će biti najbolje, da
pronađe što tamniji predjel biljnog svijeta i da odanle ispali blijesak fleša.
Na oko kilometar od mjesta nesreće tlo se blago spuštalo, i tu, u najnižem dijelu doline, na
širokom pojasu rastao je visok, blijedosmeđi korov. Gibson krene tim smjerom, a Jimmy ga je
slijedio u stopu.
Nađoše se usred tankih, žilavih biljki. Pripadale su vrsti, koja mu je bila sasvim
nepoznata. Listovi su izlazili okomito iz tla, poput dugih, tankih traka i bili posuti bezbrojnim
čahurama, naoko punim sjemenki. Glatko je lišće bilo okrenuto prema Suncu i Gibson zapazi, da
su suncem obasjane strane lišća crne, dok su suprotne, u sjeni, sivkasto-bijele boje. Bila je to
jednostavna, ali uspješna varka, da biljka dobije što više topline.
Gibson se probijao u središte šumarka ne gubeći vremena na botanička razmatranja. Tu su
biljke bile rjeđe, pa je lako prokrčio put. Kad su zašli dovoljno duboko, Gibson podigne fleš i
bljesnu prema Phobosu.
Potpuno tanak polumjesec satelita sad se nalazio nedaleko od Sunca. Gibson se osjećao
vrlo jadno, kad je uperio fleš u blistavo ljetno nebo. Ali vrijeme je zapravo, bilo dobro odabrano,
jer je na onoj strani Phobosa, ikoja je bila okrenuta prema njima, vladao mrak, povoljan uvjet za
promatranje teleskopima.
Ispali deset svjetlosnih hitaca – po dva odjednom u određenim razmacima. To je bio
najštedljiviji način upotrebe, a i najsigurniji, da znakovi, kao sasvim neprirodni, upadnu u oči.
»Dosta za danas«, reče Gibson. »Sačuvat ćemo ostatak »municije« za noć. Hajdemo
pogledati biljke. Znaš li, na što me podsjećaju?«
»Na preraslu morsku travu«, brzo odgovori Jimmy.
»Pogodio si od prve. Zanima me, što je u tim čahurama? Jesi li ponio nož – hvala.«
Gibson stade dupsti najbliži perasti list, a zatim probode mali balon. Očito je sadržavao
zrak i to pod znatnim pritiskom, jer se, dok ga je nožem probijao, začu slabo pištanje.
»Gle čuda«, reče Gibson. »Uzet ću ih nekoliko sa sobom.«
S dosta muke odsjekao je crni, perasti list blizu korijena. Tamnosmeđa tekućina prekapa s
odrezanog kraja ispuštajući sitne mjehuriće zraka. Gibson se, noseći »uspomenu« preko ramena,
vraćao na brod.
Nije bio svjestan, da sa sobom nosi sudbinu jednoga svijeta.
Na povratku, nakon prvih koraka naiđoše na gušći dio šume, te su ga morali zaobići. Nije
im prijetila opasnost da se izgube, jer im je Sunce bilo vodič, a osim toga, šuma nije bila velika i
zato nisu pazili, da li se vraćaju istim putem. Gibson je pronalazio put, a to nije bilo nimalo lako.
Upravo je razmišljao, da li da svlada lažni ponos i zamijeni mjesto s Jimmyjem, kad naiđe na
uzak, vijugav trag, koji je vodio manje više nadesno.
Za svakog bi promatrača, ovo što je slijedilo, bio zanimljiv dokaz sporosti duševnog
procesa. Gibson i Jimmy prijeđoše dobrih šest koraka prije nego što se sjetiše jednostavne, ali
potresne istine, da staze obično ne nastaju same od sebe.
*   *   *

»Zar nije vrijeme, da se vrate naši istraživači?« reče pilot pomažući Hiltonu da skine
farove s donje strane krila. To je bio prilično lak posao, a Hilton se nadao, da će u raketi naći
dosta žice, da ih odvuče dovoljno daleko od stijene, odakle bi ih mogli primijetiti s Phobosa, kad
ovaj ponovno izađe. Farovi nisu bili tako blistavi kao Gibsonov fleš, ali njihovo je stalno svijetlo
ipak pružalo više nade, da će ih otkriti.
»Kako dugo već izbivaju?« upita Hilton.
»Oko četrdeset minuta. Nadajmo se, da se nisu izgubili.«
 »Gibson je suviše oprezan, da bi lutao naokolo. Ne bih imao povjerenja u mladog
Jimmyja, da je sam. On bi odmah stao tražiti Marsijance.«
»Eno ih, dolaze! Čini se, da im se prilično žuri.«
Na priličnoj udaljenosti pojave se dva sićušna lika. Lagano su skakutali dolinom. Njihova
je žurba bila tako očita, da su promatrači ispustili alat i pratili približavanje sa sve većom
radoznalošću.
Brz Gibsonov i Jimmyjev povratak govorio je u pobjedi opreza i samosvladavanja. Dugo
su, ne vjerujući i čudeći se, buljili u onu stazu, što se probijala među kržljavim, smeđim biljkama.
Na Zemlji je takvo što bila svakodnevna pojava. Sličan trag ostavlja stoka na brežuljcima ili
zvijer u šumi. Upravo ih je to, što je trag bio tako običan, spriječilo, da ga odmah primijete. A
kad su postali svjesni, da je to pravi puteljak, nastojali su nekako objasniti njegovu prisutnost.
Gibson prvi progovori, prigušenim glasom, kao da se bojao, da ga slučajno netko ne čuje.
»To je prava staza, Jimmy. Ali tko ju je mogao napraviti, za ime svijeta? Nikada prije njih
nitko nije, bio ovdje!«
»Mora da je neka životinja.«
»I to prilično velika.«
»Možda tako velika kao konj.«
»Ili tigar!«
Posljednja primjedba izazvala je neugodnu visinu. Tada reče Jimmy: »Ako dođe do
borbe, vaš će fleš preplašiti neprijatelja, makar kakav bio.«
»Samo ako ima oči«, reče Gibson. »Što onda, ako ima neko drugo osjetilo?«
Jimmy je očito nastojao, kako bi izmislio opravdan razlog, da pođu naprijed.
»Uvjeren sam, da ćemo mi brže trčati i bolje skakati uvis, nego itko drugi na Marsu.«
Gibson radije pripiše vlastitu odluku razboritosti nego kukavičluku.
»Nema smisla, da se izvrgavamo opasnosti«, reče odlučno. »Treba da se smjesta vratimo i
ispričamo ostalima. Tada ćemo razmisliti o daljnjem razgledanju.«
Jimmy je imao dovoljno zdravog razuma, da ne prigovara, ali se za vrijeme povratka
čeznutljivo osvrtao. Ma kakve mladić imao nedostatke, nije ga trebalo kuditi zbog pomanjkanja
hrabrosti.
Dosta su dugo vremena uvjeravali Hiltona i pilota, da se ne radi o neslanoj šali. Ta znalo
se, da se životinje ne mogu održati na Marsu, i to zbog pomanjkanja kisika. Životinje troše zrak
brže od biljaka i zato ne mogu opstojati u toj rijetkoj i zapravo mrtvoj atmosferi. Biolozi su
upozorili na to, čim su prilike na površini Marsa bile točno ispitane. Za posljednjih deset godina
pitanje opstanka životinja na Marsu bilo je riješeno – osim za neizlječive sanjare.
»Čak i da je istina, što kažete«, reče Hilton, »gdje vam je prirodno objašnjenje za to?«
»Dođite i pogledajte sami«, odgovori Gibson. »Kažem vam, trag je bio dobro utapkan.«
»Idem«, reče Hilton.
»Idem i ja«, doda pilot.
»Čekajte malo. Ne možemo svi ići. Barem jedan mora ostati ovdje.«
Gibson na trenutak osjeti želju da dobrovoljno ostane, a zatim shvati, kako nikad sebi ne
bi oprostio, da je to učinio.
»Ja sam otkrio trag«, reče odlučno.
»Oho, tu kao da se sprema pobuna«, dobaci Hilton. »Ima li tko novaca? Onaj od vas
trojice, koji baci glavu, ostaje.«
»Ionako idete u lov naprazno«, tješio se pilot pokazujući novac. »Vratite se za jedan sat.
Ako se zadržite duže, eh, onda očekujem, da dovedete pravu marsovsku princezu à la Edgar Rice
Burroughs.«19
 Hilton je, usprkos skepticizmu, shvaćao stvar mnogo ozbiljnije.
»Trojica smo«, reče on, »i možemo se othrvati, čak ako susretnemo neko neprijateljski
raspoloženo biće. Ipak, u slučaju da se nitko od nas ne vrati, vi ćete ostati, gdje jeste i ne ćete nas
tražiti. Jeste li razumjeli?
»U redu. Ne ću se ni maknuti.«
Njih trojica krenuše dolinom prema šumarku. Gibson je vodio. Pošto su stigli do onoga
dugačkoga perastog lišća tzv. morske trave, s lakoćom pronađu trag. Hilton je šuteći buljio čitavu
minutu, a Jimmy i Gibson gledali su ga s izrazom, koji je govorio: »Pa rekli smo ti...« Tada
Hilton primijeti: »Dajte mi fleš, Martine. Ja idem naprijed.«
Bilo bi glupo prepirati se. Hilton je bio viši, jači i žustriji. Gibson mu bez riječ preda
oružje.
Sljedili su uzak trag između visokih »zidova« od lišća znajući, da bi se svakog trenutka
mogli sukobiti s potpuno nepoznatim i možda neprijateljskim stvorenjem. Raspoloženje im bijaše
vrlo čudno. Gibson se nastojao podsjetiti, kako se rijetko događa, da životinje, koje nikad prije
nisu srele čovjeka, budu u prvom susretu neprijateljski raspoložene. Ali, bilo je dovoljno
izuzetaka od toga pravila, da život bude zanimljiv.
Prošli su pola puta kroz šumu – tu se trag račvao na dvije strane. Hilton krene desno, ali
ubrzo ustanovi, da je to ćorsokak, koji vodi do male čistine dugačke dvadeset metara. Na tom je
prostoru sve bilje bilo posječeno ili pojedeno gotovo do tla, pa su se vidjele samo batrljice, koje
su već počele tjerati novo lišće. Bilo je jasno, da su svojevremeno nekakva stvorenja dolazila
ovamo, ali je čistina privremeno napuštena.
»Biljožderi«, šapnu Gibson.
»I prilično razumni«, reče Hilton. »Vidite li, kako su ostavili korijenje, da biljka ponovno
izraste. Vratimo se, da krenemo drugim smjerom.«
Pet minuta kasnije izađoše na drugu čistinu. Ta je bila veća od prve i nije bila pusta.
Hilton zgrabi čvršće fleš, a Gibson jednim jedinim, uvježbanim, pokretom prebaci kameru
u određen položaj i stade praviti najslavnije snimke, koje su ikada snimljene na Marsu. Nakon
toga svima lakne. Čekali su, da ih Marsijanci primijete.
U tom trenutku stoljeća maštanja i legendi propadoše zauvijek. Rasplinu se čovjekov san
o njemu sličnim susjedima. S njim se bez traga izgubiše Wellsova čudovišta s ticalima i čete
gmizavih, noćnih strašila. Nestade i mita o hladnim, okrutnim bićima, koji će prezirno gledati na
Čovjeka s bajoslovne visine mudrosti, i koji će ga možda grunuti u stranu s istom onakvom
pakošću, kojom mi ubijamo gmizavce.
Na proplanku se nalazilo deset stvorenja. Svi su bili suviše zauzeti jelom da bi primijetili
nezvane goste. Po izgledu bili su nalik tustim klokanima. Njihovo gotovo okruglo lice održavale
su u ravnoteži dvije velike, vitke stražnje noge. Nisu bili dlakavi, a tijelo im se blistalo čudnim,
voštanim sjajem, kao uglačana, uštavljena koža. Dvije tanke, izvanredno gipke ruke odnosno
prednje šape, izdvajale su se iz gornjeg dijela tijela i završavale sitnim šakama, sličnim ptičjim
čaporcima. Te su šake bile nekako suviše male i slabe, da bi služile za svakidašnju upotrebu.
Vratu nije bilo ni traga. Glave su im bile nasađene izravno na trup. Na licima bijahu dva velika,
blijeda oka sa širokim zjenicama. Nisu imali nosnica, već samo čudna, trokutasta usta s tri tupa,
pljosnata kljuna, kojima su hitro proždirali lišće. Par velikih, gotovo prozirnih ušiju visio im je
mlitavo s glave i povremeno se trzao. Ponekad bi uši sastavili kao u trubu, pa bi tako još lakše
čuli i najtanje zvukove u toj rijetkoj atmosferi.
Najveća životinja bijaše otprilike Hiltonove visine, dok su ostale bile mnogo niže. Jedno
mladunče, visoko jedva metar, kome bi pristajao nadimak »Švrćo«, neprestano je skakutalo
nastojeći da dostigne najsočnije listove i povremeno je ispuštalo tanke, piskutave i dirljive
krikove.
»Što mislite, koliko su razumni?« prošapće najzad Gibson.
»To je teško reći. Jeste li primijetili, kako paze, da ne uništavaju biljke, kojima se hrane.
Naravno, to može biti čisti nagon kao i u pčela, kad grade pčelinjake.«
»Ne čini li vam se, da se vrlo sporo kreću? Zanima me, da li su toplokrvni?«
»Ne znam, zašto bi uopće imali krvi? U njih mora da je prilično čudan metabolizam, kad
su uspjeli da se održe u toj klimi.«
»Već bi bilo vrijeme, da nas opaze.«
»Onaj veliki zna da smo tu. Uhvatio sam ga, kako nas gleda ispod oka. Jeste li primijetili,
da je naćulio uši prema nama?«
»Hajdemo na čistinu!«
Hilton promisli.
»Držim, da nam ne mogu naškoditi, sve kad bi i htjeli. Male su im ruke suviše slabe...
premda bi nas trostrukim kljunovima već mogli »udesiti«. Pođimo polako pet šest koraka
naprijed, Ako navale na nas, palit ću fleš, dok se vi zaklonite. Siguran sam, da trčimo brže od
njih. Čini se, da nisu građeni za brzinu.«
Krenuše polako prema čistini nastojeći, da to ne izgleda, kao da se šuljaju, već kao da žele
unaprijed umiriti Marsijance. Nije više bilo sumnje, da su ih oni primijetili. Motrilo ih je šest pari
velikih, mirnih očiju, a zatim se vlasnici tih očiju okrenu i nastave da jedu, što im je očito bilo
mnogo važnije.
»Oni čak nisu ni radoznali«, reče Gibson, pomalo razočaran. »Zar smo mi zaista tako
nezanimljivi?«
»Pazite – mali nas je spazio. Što li to smjera?«
Najmlađi je Marsijanac prestao jesti i stao netremice motriti pridošlice s izrazom između
čiste nevjerice i radosnog očekivanja novog zalogaja. Nekoliko puta prodorno cikne, na što mu
jedan od odraslih odgovori neodređenim krikom, nalik na trubljenje. Nakon toga mali poče
skakutati prema promatračima, koji su ga pratili sa zanimanjem.
Zaustavi se nekoliko koraka od njih, bez ikakva znaka straha ili opreza.
»Zdravo!« reče Hilton svečano. »Dopusti, da se predstavimo. Ovaj desno je James
Spencer, a lijevo je Martin Gibson. Nažalost, nisam dobro čuo tvoje ime.«
»Cik«, ciknu mali Marsijanac.
»Dakle, Ciče stojim ti na raspolaganju.«
Malo stvorenje ispruži ruku u namjeri, da sve potanko pregleda, te povuče Hiltona za
odijelo. Tada odskakuta do Gibsona, koji je bio zauzet fotografiranjem ove izmjene pristojnosti.
Ponovno ispruži šapu radi istraživanja, pa Gibson brzo izmakne kameru na sigurno. Zatim pisac
ispruži ruku, i maji je prsti stisnu nenadanom snagom.
»Društven mali delija«, reče Gibson, kad ga se jedva oslobodio. Barem nije ohol kao
njegovi rođaci.«
Odrasli se na sve to nisu ni obazirali. Još su uvijek žvakali na drugom kraju čistine.
»Želio bih mu nešto dati, no ne vjerujem, da će jesti našu hranu. Posudi mi nož Jimmy.
Narezat ću mu ‘morske trave’ u znak prijateljstva.«
Mali je zahvalno primio dar i brzo ga pojeo, pa ispruži ruke tražeći još.
»Osvojili ste ga Martine«, reče Hilton.
»Bojim se, da je to proračunana ljubav«, uzdahnu Gibson. »Hej, ostavi na miru kameru –
ne možeš je pojesti.«
»Zar je to moguće?« reče Hilton odjednom. »Čudno, što biste rekli, kakve je boje naš
momčić?«
 »Sprijeda je smeđ, straga prljavosiv.«
»Hajde prijeđite na drugu stranu i ponudite mu da jede.«
Gibson posluša. Cik se okrene bokovima, da dohvati jelo. Pri tom se dogodi nešto
neobično.
Smeđa boja prednjeg dijela tijela polagano izblijedi i za manje od deset minuta pretvori se
u prljavosivu. U isto se vrijeme na leđima dogodi upravo obratno, t. j. prljavosiva boja pretopi se
u smeđu.
»Vidi vraga«, reče Gibson. »To je kao kod kameleona. Što mislite, što je svrha toga?
Zaštitno bojenje?«
»Ne, to je mnogo mudrije. Pogledajte ostale, tamo prijeko! Na sunčanoj strani uvijek su
smeđi ili gotovo crni. Priroda ih je time obdarila jednostavno zato, da uhvate što više topline,
odnosno da izbjegnu odbijanje sunčanih zraka. Isto se zbiva i u biljaka. Kad bi se ove životinje
brzo kretale, ne bi od toga bilo nikakve koristi:. Ali, kako vidite, neki od ovih velikih momaka
nisu promijenili položaj čitavih posljednjih pet minuta.«
Gibson spremno nastavi fotografirati tu neobičnu pojavu, što nije bilo teško, jer, kad god
bi se pomakao, Cik bi se željno okrenuo za njim i strpljivo čekao. Kad je završio, Hilton
primijeti:
»Žao mi je, što moram prekinuti taj dirljiv prizor. Ali obećali smo, da ćemo se vratiti za
jedan sat.«
»Ne treba da svi idemo. Budi dobar Jimmy, otrči natrag i reci, da je sve u redu.«
Međutim, Jimmy je zurio u nebo. On je prvi shvatio, da već punih pet minuta visoko nad
dolinom kruži... raketa.
Počeše vikati u zboru, a to uznemiri čak i Marsijance, koji su dotada mirno brstili, i oni se
negodujući stanu okretati. Uzvici toliko preplašiše Cika, te skoči snažnim zamahom i pobjegne.
Ali ubrzo, oporavivši se od straha, on se vrati.
»Do viđenja!« poviče Gibson udaljavajući se žurno sa čistine. Domoroci se uopće nisu
osvrtali.
Usred šumarka Gibson osjeti kako ga netko slijedi. Stane i ogleda se. Na izmaku snage,
uporno je za njima šepesao mali Cik.
»Iš«, poviče Gibson lamatajući rukama kao ptičje strašilo. »Vrati se majci! Nemam više
ništa za tebe.«
Piščeva rječitost nije pomogla, a to, što je stao, omogući Ciku da ga dostigne. Ostali
bijahu već odmakli ne primijetivši, da je Gibson zaostao. I tako promašiše biser-događaj, jer nisu
vidjeli, kako Gibson pokušava da se oslobodi novostečenog prijatelja, a da ga pritom ne uvrijedi.
Nakon pet minuta pisac odustane od otvorenog istupa i pribjegne prijevari. Na sreću
zaboravio je vratiti nož Jimmyju. Teško dašćući naši ječe omanju pregršt »morske trave« pa je
stavi pred Cika. Nadao se, da će ga to zaposliti za neko vrijeme.
U taj se čas žurno vrate Hilton i Jimmy, da vide, što se dogodilo s Martinom.
»U redu – evo me«, reče. »Morao sam se nekako osloboditi Cika. Ovo će ga zaustaviti.«
*   *   *

Pilot u oborenoj raketi bio je već pomalo zabrinut, jer je sat bio na izmaku, a njegovim
drugovima još nije bilo traga. Popne se na vrh rakete, odakle je motrio pola doline i tamni dio,
gdje su se oni izgubili. U tom trenu s istoka naiđe raketa – spasilica i stade kružiti nad dolinom.
Kad se uvjerio, da su ga otkrili, ponovno svrati pozornost na tlo. Nekoliko je likova
upravo izašlo na otvorenu ravnicu. Časak kasnije pilot je u nevjerici trljao oči.
Tri su čovjeka ušla u šumu, četiri su izlazila. A četvrti bijaše zaista neobičan svat!
 13

Nakon »brodoloma«, koji je nazvan najuspješnijim podvigom u historiji istraživanja

Marsa, posjet Trivium Charontisu i Port Schiaparelliju bila je, blago rečeno – razočaranje. Gibson
je zapravo želio, da je odgodi i da se sa svojim »plijenom« odmah vrati u Port Lowell. Nije više
uzalud pokušavao da se riješi Cika, a budući da je čitava kolonija bila kao na iglama u očekivanju
pravoga, živog Marsijanca, odlučiše da malog povedu sa sobom.
Međutim, u Port Lowell nisu se mogli vratiti. Štoviše, čekali su desetak dana, da ponovno
ugledaju glavni grad. Pod velikim se natkrovljima upravo vodila odlučna bitka za planetu. Gibson
je slušao o tome samo preko radio-izvještaja. Bila je to tiha borba za život i smrt, i pisac je bio
sretan, što ju je izbjegao.
Zavladala je epidemija, koju je priželjkivao doktor Scott. Kad je dosegla vrhunac, svaki je
deseti stanovnik grada imao marsovsku groznicu. Ali serum sa Zemlje spriječio je širenje
epidemije, i, bitka je izvojevana sa svega tri smrtna slučaja. To je bilo posljednji put, da je
groznica ugrozila koloniju.
Povodom Cikova odlaska u Port Schiaparelli izbile su poteškoće. Velike količine njegove
hrane trebalo je prevesti onamo. U prvo su vrijeme dvoumili, hoće li on živjeti u atmosferi
natkrovlja. Ubrzo otkriše, da ga kisik ni najmanje ne smeta, jedino mu je boravak pod svodom
prilično smanjio tek. Tu su sretnu okolnost objasnili tek mnogo kasnije. No nikad nije otkriveno,
zašto je Cik tako privržen Gibsonu. Netko je, dosta neljubazno, izrazio mišljenje, kako je ta
neobjašnjena sklonost nastala zbog njihova gotovo istog oblika.
Prije nastavka putovanja Gibson i njegovi drugovi posjetili su nekoliko puta malu
porodicu Marsijanaca. Pridružio im se i pilot aviona, što ih je spasio, i momčad, koja je stigla
nešto kasnije, da popravi brod. Otkrili su, samo jadnu grupu, i Gibson je razmišljao, da li su to
posljednji domoroci planete. Kasnije se pokazalo, da to nije bilo točno.
Raketa je upravo tragala za njima, kad primi radio-obavijest s Phobosa, da su primijećeni
sjajni blijeskovi u Aetheriji. Bijaše zagonetka, kako su oni proizvedeni, sve dok to Gibson na
povratku ne objasni s opravdanim ponosom. Kad se ispostavilo, da će spasioci već za nekoliko
sati zamijeniti brodske motore, odluče da sačekaju, dok se ne izvrše popravci. To su vrijeme
iskoristili za proučavanje Marsijanaca u njihovu prirodnom boravištu, i tada je Gibson prvi put
naslutio tajnu njihova opstanka.
U dalekoj prošlosti, oni su, vjerojatno, udisali kisik, i život im je još uvijek ovisio o tome
elementu. Nisu ga mogli crpsti izravno iz tla, gdje je ležao u bezbrojnim, trilijunima tona, ali to
su činile biljke, kojima su se hranili. Gibson brzo pronađe, da brojne čahure na perastom lišću
»morske trave« sadržavaju kisik pod dosta visokim pritiskom. Usporujući izmjenu tvari,
Marsijanci uspostavile ravnotežu – gotovo simbiozu – s biljkama, koje su ih doslovce
opskrbljivale hranom, i zrakom. Bila je to naoko nesigurna ravnoteža, i u bilo koje vrijeme mogla
ju je narušiti kakva prirodna nepogoda. Ali klimatske su se prilike na Marsu već odavno ustalile, i
ravnoteža se održavala stoljeća i stoljeća – dok je čovjek nije poremetio.
Popravci su trajali duže nego što su očekivali, i oni stignu u Port Schiaparelli tek tri dana,
pošto su napustili Port Lowell. Drugi grad Marsa imao je jedva tisuću stanovnika, koji su živjeli
pod dva svoda, na dugoj uskoj visoravni. Na tom su se mjestu ljudi prvi put spustili na Mars, tako
da je položaj grada imao historijsku važnost. Tek nekoliko godina kasnije, kad su bolje upoznali
prirodu planete, naseljenici odluče premjestiti središte kolonije u Lowell, da ne povećavaju
Schiaparelli.
 Mali je grad u mnogome bio točna kopija svoga većeg i modernijeg suparnika. Stanovnici
su se naročito bavili izgradnjom lakih strojeva, geološkim ili – bolje rečeno – aerološkima
ispitivanjima, i istraživanjem okolnih predjela. Činjenica da su se Gibson i drugovi slučajno
spotaknuli o najveće otkriće na Marsu, i to u zračnoj udaljenosti od svega jednog sata od grada,
izazvala je priličnu zavist.
Posjet je loše djelovao na svakidašnju djelatnost u Port Schiaparelliju, jer gdje god se
Gibson pojavio, sve bi se zaustavljalo i gomila bi se ljudi sakupila oko Cika. Najradije bi ga
namamili u kakav jednolično rasvijetljen prostor i promatrali, kako postaje sasvim cm, dok je on
sav blažen nastojao iz toga izvući što više koristi. Tako je u Schiaparelliju nekome pala na pamet
luda zamisao, da projicira besmislene slike preko Cika i da ga tako fotografira. Jednog se dana
Gibson jako razljuti, kad ugleda fotografiju svoga ljubimica s izobličenom, ali ipak jasnom
karikaturom dobro poznate televizijske zvijezde na leđima.
Uglavnom, boravak u Port Schiaparelliju nije bio najugodniji. Nakon tri dana vidjeli su
sve, što je bilo vrijedno, a nekoliko izleta, koje su napravili u obližnju okolicu, nisu bili osobito
zanimljivi. Jimmy je neprekidno bio zabrinut zbog Irene i vodio je skupe telefonske razgovore s
Port Lowellom. Gibson je jedva čekao, da se vrati u veliki grad, koji je još nedavno nazivao
»selendrom«. Samo se Hilton, u kojega bijahu neiscrpive zalihe strpljenja, nije uzbuđivao, već se
odmarao, dok su se ostali uzrujavali ni zbog čega.
Ipak, za vrijeme boravka u ovom gradu doživjeli su i nešto uzbudljivo. Gibson se često
pomalo zabrinuto čudio, što će se dogoditi, ako popusti tlak pod natkrovljem. Dobio je odgovor (i
to bolji nego se nadao) jednoga mirnog popodneva, dok je intervjuirao glavnoga gradskog
inženjera. Tu je bio i Cik naslonjen na velike, gipke donje udove, kao neka nevjerojatna dječja
lutka.
U toku razgovora Gibson primijeti, da mu je žrtva nemirnija, nego inače pri intervjuu.
Inženjeru su misli očito lutale vrlo daleko, i on kao da je očekivao, da se nešto dogodi. Odjednom
čitava zgrada lagano uzdršće, kao od potresa. Slijedila su još dva udarca u određenom, razmaku.
Preko zvučnika neki je glas užurbano viknuo: »Ispuštamo zrak! U roku od deset sekunda požurite
u skloništa. Ispuštamo zrak!«
Gibson skoči, ali odmah shvati, da ne treba ništa činiti. Iz daljine se začuje, kako su
zalupila vrata, a tada zavlada tišina. Inženjer ustane i priđe prozoru, koji je gledao na glavnu
ulicu.
»Čini se, da su se svi sklonili«, reče. Naravno, uzbune ne mogu biti pravo pravcato
iznenađenje. Svakog mjeseca održavamo po jedan pokus, ali ljudima moramo objaviti dan, kada
će se vršiti, jer bi inače mislili, da je stvar ozbiljna.«
»A što bi trebalo učiniti u tom slučaju?« zapita Gibson, kome su već barem dva puta
objasnili, ali mu je znanje o tom predmetu pomalo zarđalo.
»Čim, čujete znak, to jest tri potmule eksplozije, treba da uđete u sklonište. Ako se nađete
u kući, zgrabit ćete masku za disanje i priteći u pomoć svakome, kome je to potrebno. Kako
znate, kad padne zračni pritisak, svaka kuća postaje odijeljena jedinica s dovoljno zraka za
nekoliko sati.«
»A ako se netko zateče napolju?«
»Pritisak potpuno opadne u roku od nekoliko sekundi, a budući da svaka zgrada ima
pretkomoru, čovjek se zapravo uvijek može navrijeme zakloniti. Čak i da klonete napolju,
vjerojatno vam se ne bi ništa dogodilo, ako bi vas spasili za dvije minute... osim ako imate slabo
srce. No na Mars ne može nitko sa slabim srcem.«
»Nadam se, da se nikada ne će pružiti prilika, da tu teoriju pretvorite u praksu.«
»I mi se nadamo, ali na Marsu morate biti na sve spremni. Evo znaka za svršetak!«
 Zvučnik se ponovno javio.
»Dajemo jednu obavijest. Vježba je završena. Molimo sve one, koji se nisu sklonili u
određenom roku, da se po običaju prijave upravi.«
»Hoće li se javiti?« zapita Gibson. »Ja bih rekao, da će se griješnici pritajiti.«
Inženjer se nasmije.
»To ovisi o okolnosti. Vjerojatno će šutjeti, ako je bila njihova vlastita griješka. Međutim,
to je najbolji način, da otkrijemo slabe točke naše zaštite. Netko će na primjer doći i reći:
‘Slušajte, čistio sam jednu od onih visokih peći, kad je dan znak za uzbunu. Trebalo mi je dvije
minute, da se izvučem iz te prokletnice. Kažite mi, što da radim, ako dođe do pravog ispuštanja
zraka’? U takvu slučaju mi treba da smislimo odgovor, ako možemo.«
Gibson je zavidno motrio Cika, koji je naoko spavao, premda je povremeni trzaj velikih,
providnih ušiju odavao, da prati razgovor.
»Kako bi bilo lijepo, da smo na njegovu mjestu – ne bismo se brinuli za zračni pritisak!
Tada bismo zaista nešto učinili iz Marsa.«
»Nisam posve siguran«, reče inženjer zamišljeno. »U čemu je njihova zasluga, osim što
su preživjeli? Prilagođavanje okolini uvijek je sudbonosno. Naprotiv, okolinu treba promijeniti i
prilagoditi prema sebi.«
Te su riječi bile gotovo od riječi do riječi jeka primjedbe, koju je Hadfield izrekao
prilikom njihova prvog sastanka. U budućnosti Gibson će ih se često sjećati.
*   *   *

Povratak u Port Lowell bijaše pravo pobjedničko slavlje. Oduševljen pobjedom nad
epidemijom grad nestrpljivo očekivaše Gibsona i njegov »plijen«. Učenjaci prirediše svečan
doček Ciku, a posebice zoolozi, koji bijahu veoma zauzeti razjašnjenjem prijašnjeg objašnjenja o
nepostojanju životinjskog svijeta na Marsu.
Gibson preda svoje mezimče stručnjacima, tek pošto su svečano izjavili, kako nisu ni
načas pomislili da ga seciraju. A tada, pripremivši niz pitanja, odjuri do Šefa.
Hadfield ga srdačno pozdravi. Gibson zadovoljno primijeti izrazitu promjenu u šefovu
držanju prema njemu. Ne bi se moglo reći, da je on u početku bio neljubazan, ali ipak, bio je
prilično hladan i suzdržljiv. On nije pokušao prikriti, kako ga Gibsonova prisutnost na Marsu
pomalo smeta. Smatrao je pisca teretom, koji je morao dodati onima, koje je već nosio. Taj se
stav pomalo mijenjao, a sada je već bilo očito, da ga Glavni šef više ne smatra krajnjom
nesrećom.
»Povećali ste moje malo carstvo vrlo zanimljivim podanicima,« reče Hadfield smijući se.
»Upravo sam pogledao vašeg simpatičnog ljubimca. Već je ugrizao glavnog liječnika.«
»Nadam se, da s njim dobro postupaju«, reče Gibson zabrinuto.
»S kim, s glavnim liječnikom?«
»Ne s njim, nego s Cikom! Zanima me, ima li i drugih oblika života na ovoj planeti,
možda i s više razuma, a još nisu otkriveni?«
»Drugim riječima, da li su ovo jedini nepatvoreni Marsijanci?«
»Da.«
»Proći će mnogo godina prije nego što to utvrdimo, ali ja bih rekao, da jesu. Povoljnih
okolnosti za održanje života nema na mnogo mjesta ove planete.«
»Htio sam razgovarati s vama još i o ovome.« Gibson izvuče iz džepa perasti list smeđe
‘morske trave’. Probuši ga, pa se začu tiho pištanje zraka, što je izlazio.
»Kad bi se ovo čestito obrađivalo, riješio bi se problem kisika u gradovima, i oslobodili
bismo se sadašnje zamršene prerade. Od ove bismo biljke – pod uvjetom da ima dovoljno pijeska,
na kome uspijeva – dobili sav potreban kisik.«
»Nastavite«, odgovori Hadfield nekim neodređenim glasom.
»Najprije bi trebalo izvršiti selekciju, da dobijemo vrste, koje će davati najviše kisika«,
nastavi Gibson zagrijavši se za predmet.
»Svakako«, odgovori Hadfield.
Gibson pogleda slušaoca posumnjavši iznenada, da u njegovu držanju ima nešto čudno.
Tih smiješak poigravao je Hadfieldovim usnama.
»Čini mi se, da me ne shvaćate ozbiljno«, protivio se gorko Gibson.
Hadfield se trgne.
»Naprotiv,« odgovori, »shvaćam vas mnogo ozbiljnije nego što mislite.« Igrao se
pritiskivačem za papir, a zatim odluči. Brzo se nagne prema stolnom mikrofonu i pritisne
prekidač.
»Pošaljite mi ‘Pješčanu buhu’ sa šoferom«, reče. »Za trideset minuta neka budu kod
Prvog zapadnog izlaza.«
Okrene se Gibsonu.
»Možete li se spremiti u tom roku?«
»Što – da, mislim, da mogu. Uzet ću samo opremu za disanje iz hotela.«
»U redu. Doviđenja za pola sata!«
Gibson je stigao deset minuta ranije, a misli su mu se divlje kovitlale glavom. Transportni
je ured poslao vozilo navrijeme, a Hadfield bijaše točan kao uvijek. Dao je upute šoferu, koje
Gibson nije pravo čuo i »Buba« naglo pojuri iz natkrovlja na onaj put oko grada.
»Činim nešto prilično nepromišljeno, Gibsone«, reče Hadfield, dok je sjajnozeleni
krajolik promicao kraj njih. »Hoćete li mi dati riječ, da ne ćete o tome govoriti, dok vas ne
ovlastim?«
»Pa naravno«, reče pisac zbunjeno.
»Imam povjerenja u vas, jer vjerujem, da ste na našoj strani, i jer niste bili tako velika
smetnja, kao što sam očekivao.«
»Hvala«, odvrati Gibson suho.
»I zbog toga, što ste nas upravo poučili o vlastitoj planeti. Držim, da vam ponešto
dugujemo zauzvrat.«
»Buha« zaokrene prema jugu putem, koji je vodio u brda. Odjednom Gibson shvati, kamo
idu.
*   *   *

»Jesi li bila jako zabrinuta, kad si čula, da smo se srušili«, pitao je Jimmy gorljivo.
»Naravno«, reče Irena. »Bila sam izvanredno zabrinuta. Nisam mogla spavati od brige za
tebe.«
»Sad je sve prošlo. Pa ipak. Ne misliš li, da je bilo vrijedno brige?«
»Slažem se, ali to me neprestano podsjeća, da ćeš za mjesec dana opet otići. Oh, Jimmy,
što ćemo onda?«
Dvoje zaljubljenih obuzme dubok očaj. Jimmy je vo se zadovoljstvo pretvori u
potištenost. Nije se moglo pobjeći od te neizbježive činjenice. Ares će napustiti Deimos za
nepuna četiri tjedna i možda će proći godine, dok se mladić vrati na Mars. Izgledi za budućnost
bili su tako strašni, da se o njima nije moglo ni govoriti.
»Ne bih mogao ostati na Marsu, čak i da mi dopuste«, reče Jimmy. »Dok ne steknem
kvalifikacije, ne ću zarađivati dovoljno za život. A predamnom su još dvije godine
postdiplomskog studija i putovanje na Veneru. Preostaje nam samo jedno!«
 Irenine oči zasjaše, a zatim je opet obuzme potištenost.
»Već sam pokušala. Uvjerena sam, da tata ne će pristati.«
»Pa ne će ti naškoditi, ako ga opet upitaš. Nagovorit ću Martina, da ga i on ‘obradi’.«
»Gospodina Gibsona? Misliš li, da će htjeti?«
»Siguran sam, da hoće, ako ga zamolim. A on će ga uvjeriti.«
»Ne razumijem, zašto bi se Gibson, uznemirivao zbog nas.«
»On me voli«, reče Jimmy samouvjereno. »Zacijelo će se složiti s nama. Nije u redu, da
se ne mičeš s Marsa i da ne vidiš Zemlju. Pariz... London... New York... ne možeš reći, da si
živjela, dok ih ne posjetiš. Znaš li, što mislim?«
»Što?«
»Tvoj je otac sebičan, što te drži ovdje.«
Irena naprći usta. Veoma je voljela oca, i prvi je poriv natjera, da ga žestoko brani. Ali
sada je bila rastrgana na dvije strane, premda nije bilo sumnje, koja će na kraju pobijediti.
»Otac ti, naravno, želi najbolje,« reče Jimmy shvativši, da je prevršio mjeru. »Ali on se
brine za tako mnogo stvari, pa je vjerojatno zaboravio, kako izgleda Zemlja. On i ne shvaća, što ti
gubiš. Ne, moraš otići prije nego bude prekasno.«
Irena još uvijek nije bila sasvim, sigurna. Pomogne joj smisao za šalu, koji je u nje bio
jači nego u Jimmyja.
»Da smo na Zemlji, i da se vraćaš na Mars, ti bi isto tako vješto dokazao, kako moram za
tobom.«
Jimmy je bio malo povrijeđen, ali shvati, da se ona zapravo ne ruga njemu.
»U redu«, reče. »To je riješeno. Razgovarat ću s Martinom, čim ga vidim i zamoliću ga,
da navali na tvog tatu. Dotada... zaboravimo sve to!«
I gotovo su sve zaboravili.
*   *   *

Mali amfiteatar u bregovima iznad Port Lowella izgledao je upravo onako, kako ga se
Gibson sjećao, samo je bujno zelenilo nešto potamnjelo, kao da je raslinstvo već osjetilo
nagovještaj daleke jeseni. »Pješčana buha« se uputi prema najvećem od četiri mala natkrovlja, i
oni prijeđu u pretkomoru.
»Kad sam prošli put bio ovdje«, reče Gibson suho, »rečeno nam je, da se moramo
dezinficirati prije ulaska.«
»Sitno pretjerivanje da obeshrabri nepoželjne posjetioce«, reče Hadfield bez imalo stida.
Na njegov znak otvore se vanjska vrata, i oni brzo skinu opremu za disanje. »Prije smo
poduzimali takve mjere, ali sada nisu više nužne.«
Unutarnja se vrata razmaknu, i oni uđu u natkrovlje. Dočeka ih neki čovjek u bijeloj,
čistoj radnoj odjeći učenjaka.
»Zdravo Baines«, reče Hadfield. »Gibsone, to je profesor Baines. Nadam se, da ste čuli
jedan za drugoga.«
Rukovaše se. Gibson je znao, da Bainesa ubrajaju među najbolje stručnjake na području
biljne genetike. Prije dvije godine negdje je pročitao, kako je Baines otišao da proučava Marsov
biljni svijet.
»Dakle, vi ste taj slavni momak, koji je otkrio Oxyferu«, reče Baines sanjarski. Bio je to
krupan, kršan čovjek s izrazom kao da je duhom odsutan, što je bilo u čudnoj suprotnosti s
glomaznom, čvrstom građom, tijela i odlučnim crtama lica.
»Zar se tako zove?« zapita Gibson. »Mislio sam, da sam je ja otkrio. Ali sada počinjem
sumnjati.«
 »Vi ste svakako otkrili nešto podjednako važno«, umiri ga Hadfield. »Ali Baines se ne
bavi životinjama, stoga nema smisla razgovarati s njim o vašim marsovskim prijateljima.«
Hodali su među niskim, privremenim zidovima, koji su, kako je Gibson primijetio, dijelili
natkrovlje u brojne sobe i hodnike. Sve je odavalo, da je ovo sagrađeno u žurbi i skladni aparati i
instrumenti stajali su na grubim sanducima. Posvuda je vladala atmosfera divlje improvizacije.
Začudo, vrlo je mali broj ljudi radio. Gibson stekne dojam, da je posao, koji se tu obavljao
završen, i da je ostalo tek najnužnije osoblje.
Baines ga odvede u pretkomoru, koja je povezivala dva susjedna natkrovlja, a dok su
čekali, da se otvore posljednja vrata, on tiho upozori: »Pazite na oči!« Gibson ih na to zakloni
rukom.
Zabljesne ga svijetlo i toplina. Osjećao se kao da je jednim korakom sa Sjevernog ili
Južnog pola prešao u tropske krajeve. Odozgo su nizovi jakih svjetiljaka žarili prostoriju, koja je
imala oblik polukugle. Zrak je bio težak i sparan, ali ne samo zbog vrućine, te se Gibson pitao,
kakvu li to atmosferu udiše.
Ovo natkrovlje nije bilo podijeljeno pregradama. Bio je to velik, okrugao prostor
razdijeljen na pomno obrađene gredice, na kojima su rasle sve marsovske biljke, što ih je pisac
poznavao, a i mnoge druge. Četvrtina je prostora bila pokrivena visokim, smeđim perastim
lišćem, koje Gibson odmah prepozna.
»Dakle, znali ste za njih već otprije«, reče. Nije bio ni iznenađen ni suviše razočaran.
Hadfield je zaista imao pravo: Marsijanci bijahu važniji dio njegova otkrića.
»Da,« odvrati Hadfield. »Otkrili smo ih prije otprilike dvije godine. Ima ih mnogo u
pojasu ekvatora. Uspijevaju, samo u krajevima, gdje ima dosta sunčanog svijetla, a vaš je mali
nalaz najsjeverniji od svih, koje smo do sada pronašli.«
»Troše mnogo energije, da izluče kisik od pijeska«, tumačio je Baines. »Mi im ovdje
pomažemo umjetnim svijetlom, a osim toga vršimo i neke pokuse. Dođite, da vidite rezultat.«
Gibson prijeđe do druge gredice držeći se oprezno uske staze. Te biljke nisu bile sasvim
iste kao one, koje je otkrio, iako su očito bile istog podrijetla. Najveća je razlika bila, a to ga je i
najviše iznenadilo, što u njih nije bilo čahura s kisikom. Namjesto toga pojavilo se bezbroj
sićušnih pora.
»To je najvažnije«, reče Hadfield. »Uzgojili smo vrstu, koja ispušta kisik izravno u zrak,
jer ga više ne treba pohranjivati. Uz dovoljno svijetla i topline ova vrsta izvlači ono, što joj treba
iz pijeska, a pritom ispušta suvišak. Sav kisik, koji sada udišemo, potječe od ovih biljki. U ovom
natkrovlju nema mu drugog izvora.«
»Razumijem«, reče polako Gibson. »Tako ste vi već došli na moju ideju i otišli čak i
dalje. Ali još uvijek ne razumijem, čemu tolika tajnovitost?«
»Kakva tajnovitost?«, začudi se Hadfield, sušta uvrijeđena nedužnost.
»To je zaista previše«, prosvjedovao je Gibson. »Ta, upravo ste me molili, da o ovome
ništa ne govorim.«
»To je samo zbog toga, jer će za nekoliko dana biti izdano službeno saopćenje. Nismo
željeli da prerano pobudimo lažne nade. No tu zaista nema nikakve tajne.«
Na povratku u Port Lowell, Gibson duboko razmišljaše o toj primjedbi. Hadfield mu je
rekao dosta toga, ali zar je to bilo sve? Kakva bijaše uloga Phobosa u svemu tome? Pisac se pitao,
da li su njegove sumnje o unutrašnjem mjesecu osnovane, i da li je ono, što se događa gore na
Phobosu u vezi s ovim projektom. Zaželi da Hadfieldu postavi otvoreno pitanje, ali se predomisli.
Možda bi time samo iz sebe napravio budalu.
Iza jako zaobljenog obzora već su se nazirali svodovi Port Lowella, kad Gibson započne
razgovor o predmetu, koji ga je mučio posljednjih četrnaest dana.
 »Ares se vraća na Zemlju za tri tjedna, zar ne?« zapita Hadfielda. Ovaj samo kimne
glavom. Pitanje je bilo sasvim retoričke prirode, jer je Gibson, kao bilo tko drugi, znao odgovor.
»Razmišljao sam«, reče Gibson polagano, »i volio bih ostati na Marsu nešto duže. Možda
do iduće godine.«
»Oh«, na to će Hadfield. Uzvik nije otkrivao ni čestitanje ni negodovanje, i Gibson se
osjeti uvrijeđen, što je ova potresna objava tako glatko primljena.
»Što će biti s vašim radom?« zapita Sef.
»To lako mogu obavljati ovdje kao i na Zemlji.«
»Pretpostavljam, da shvaćate«, poče Hadfield, »kako ćete, ako ostanete ovdje, biti dužan
da se prihvatite nekoga korisnog posla.« Smijao se kiselo. »To nije bilo naročito taktično od
mene, zar ne? Mislio sam reći, trebat će da nekako pomognete naseobini. Imate li kakvih
prijedloga u tom pogledu?«
To je već bilo malo bolje. Značilo je u najmanju ruku, da Hadfield nije odmah odbacio
prijedlog. Ali u prvom oduševljenju Gibson je to smetnuo s uma.
»Ne namjeravam da se tu stalno nastanim«, reče gotovo nemoćno. »Neko bih vrijeme
želio proučavati Marsijance, možda bih pronašao još kakvu skupinu. Osim toga, ne želim
napustiti Mars uprava u trenutku, kad stvari postaju zanimljive.«
»Što mislite time reći?« upita Hadfield brzo.
»Eto... te biljke, što ispuštaju kisik, i puštanje Sedmog natkrovlja u pogon... želio bih
vidjeti, kakav će biti ishod svega toga za nekoliko mjeseci.«
Hadfield zamišljeno pogleda suputnika. Bio je manje iznenađen, nego što je Gibson
zamišljao, jer je već prije doživio slične obrate. Čak je bio radoznao, da li će se to zbiti i s
Gibsonom i nije bio nimalo nezadovoljan s razvojem događaja.
Objašnjenje bijaše sasvim jednostavno. Gibson bijaše sretniji nego ikada na Zemlji.
Učinio je nešto korisno i osjećao, kako postaje dijelom marsovske zajednice. Poistovjećivanje je
već bilo gotovo potpuno, a činjenica da mu je Mars pokušao ugroziti život, samo je učvrstila
odluku da ostane. Ako se bude morao vratiti na Zemlju, za njega to ne će biti povratak kući
nego... progonstvo!
»Znajte, od oduševljenja se ne može živjeti«, reče Hadfield.
»To potpuno razumijem.«
»Naš se mali svijet temelji na dvije stvari: sposobnosti i marljivosti. Bez njih mi bismo se
mogli odmah vratiti na Zemlju.«
»Ne bojim se rada i siguran sam, da ću svladati neke upravne poslove, a i svu silu običnih,
tehničkih.«
To je vjerojatno točno, pomisli Hadfield. Sposobnost obavljanja tih poslova stvar je
inteligencije; a te Gibsonu nije nedostajalo. Ali sama inteligencija nije dovoljna. Lične su osobine
također važne. Bolje da ne budi nadu kod Gibsona, dok se temeljito ne raspita o njemu i ne
raspravi stvar s Whittakerom.
»Znate što«, reče Hadfield. »Predajte molbu za privremeni boravak, a ja ću to javiti
Zemlji. Za otprilike tjedan dana dobit ćemo odgovor. Ako oni odbiju, mi ne ćemo moći ništa
učiniti.«
Gibson je sumnjao u ovo posljednje, jer je dobro znao, koliko se Šef osvrće na zemaljske
odredbe, kad se one kose s njegovim planovima. No on se suzdrža, pa samo odgovori: »A ako se
Zemlja složi, onda sve ovisi o vama, zar ne?«
»Da, tada ću početi razmišljati o odgovoru.«
S time sam zasada zadovoljan, mislio je Gibson. Pošto se upustio u vratolomiju, on osjeti
veliko olakšanje, kao da je sad sve iznad njegove moći. Treba samo da se prepusti struji i da
očekuje, kako će se razvijati događaji.
Vrata se na pretkomori otvore i »Buha« škripeći uđe u grad. Čak ako je i pogriješio, ne će
mu to mnogo nauditi. U svako se doba može vratiti na Zemlju prvim brodom ili... onim poslije
njega.
Bilo je izvan svake sumnje, da ga je Mars promijenio. Znao je, da će neki njegovi
prijatelji, kad pročitaju novost, reći: »Jeste li čuli za Martina? Čini se, da je Mars iz njega
napravio čovjeka! Tko bi to rekao?«
Gibson se neudobno meškoljio. Nipošto nije namjeravao da postane uzvišen primjer ni za
koga čak i u najsentimentalnijim trenucima nije upotrebljavao one filistarske, viktorijanske priče
o lijenim, sebičnim ljudima, koji postaju vrijedni članovi zajednice. Ipak, bojao se da se s njim
upravo počelo događati nešto slično tome.
 14

»Napolje s tim, Jimmy! Što te tišti? Čini mi se, da jutros nemaš teka.«
Jimmy se zlovoljno poigravao sa sintetičnim omletom na tanjuru, što ga je već izrezuckao
u mikroskopske djeliće.
»Razmišljao sam o Ireni. Sramota, što nikad nije imala prilike da vidi Zemlju!«
»Jesi li siguran, da ona to želi? Ovdje nisam nikoga čuo, da spominje Zemlju.«
»Ali ona to zaista hoće. Ja sam je pitao.«
»Prestani s okolišanjem. Što biste htjeli vas dvoje? Želite li pobjeći s Aresom?«
Jimmy se bolećivo nasmija.
»Dobar prijedlog, ali kako da se izvede! Ipak... ne mislite li, da bi trebalo da se Irena
školuje na Zemlji. Ako ostane ovdje, postat će prava... prava...«
»Prava priprosta, prirodna seoska djevojka – obična naseljenica. Jesi li to mislio?«
»Da, nešto slično. Bilo bi mi draže, da to niste rekli tako grubo.«
»Žao mi je, nisam namjeravao. Ustvari ja se slažem s tobom. To je i meni palo na pamet.
Trebalo bi da netko razgovara s Hadfieldom.«
»To je upravo ono...«, poče Jimmy uzbuđeno.
»... što ti i Irena želite, da ja učinim!«
Jimmy zabaci ruke hineći očajanje.
»Nema smisla varati vas. Da, mi to želimo.«
»Zamisli, koliko bismo vremena uštedjeli, da si mi to u početku rekao. Kaži mi iskreno,
Jimmy, koliko je ozbiljna ta stvar s Irenom?«
Jimmy ga je promatrao uravnoteženim, postojanim pogledom, koji je sam u sebi nosio
odgovor.
»To je izvanredno ozbiljno. Vi biste to morali znati. Želim, da se uzmemo, čim ona bude
punoljetna, a ja budem zarađivao dovoljno.«
Nastade tajac, zatim Gibson odgovori.
»Mogao si proći i gore. Ona je vrlo draga djevojka. Držim, da će joj mnogo pomoći, ako
provede godinu-dvije na Zemlji. Ipak, radije ne bih sada razgovarao s Hadfieldom. Jako je
zauzet, a osim toga već sam mu i ja uputio jednu molbu.
»Što ne kažete?« začudi se Jimmy.
Gibson se nakašlje.
»Prije ili kasnije, to će izaći na vidjelo, ali nemoj još govoriti ostalima. Predao sam molbu
za dozvolu boravka na Marsu.«
»Oh,« uzvikne Jimmy, »pa to je velika stvar!«
Gibson suspregne smiješak.
»Misliš li, da je to dobro?«
»Naravno. I ja bih to želio učiniti.«
»Čak i kad bi se Irena vratila na Zemlju?« zapita Gibson suho.
»Eh, baš ste nepravedni! Kako ćete dugo ostati?«
»Iskreno da ti kažem, ne znam. To ovisi o mnogo čemu. Na primjer, morat ću izučiti neki
posao.«
»Kakav posao?«
»Nešto, što mi odgovara i što je produktivno. Imaš li kakvih prijedloga?«
Jimmy je šutio, a čelo mu se nabralo od duboka razmišljanja. Gibsona je zanimalo o čemu
misli. Da li mu je žao, što će se možda ubrzo rastati? U posljednjih se nekoliko tjedana stišala
napetost i sitna neprijateljstva, koja su ih prije podjednako i odbijala i povezivala. Došlo je do
ravnoteže čuvstva, što je bilo ugodno, ali nije ispunilo Gibsonova očekivanja. Možda je to bila
njegova griješka, jer se bojao ispoljiti dublje osjećaje i prikrivao ih bockanjem, a povremeno i
zajedljivim ruganjem. Time je postigao suprotno od onoga, što je želio. Nekada se nadao, da će
steći Jimmyjevu ljubav i povjerenje, a sada je Jimmy dolazio k njemu, samo kad mu je nešto
trebalo. Zapravo, to nije bilo sasvim točno. Jimmy ga je zacijelo volio. Vjerojatno upravo toliko,
koliko sinovi vole očeve. Bijaše to pozitivno postignuće, zbog kojega je mogao biti ponosan.
Njegova je bila zasluga i to, što se Jimmyjeva narav uvelike popravila, otkad su otišli sa Zemlje.
Više nije bio nespretan i sramežljiv; premda je još uvijek bio prilično ozbiljan, nikada ga nije
hvatala mrzovolja. Eto, to mi je, mislio je Gibson, moglo pružiti veliko zadovoljstvo. No njegov
je udio u Jimmyjevu životu opadao. Mladić mu je izmicao iz ruku – Irena je sad Jimmyju postala
sve.
»Nažalost, nemam pametnih prijedloga«, reče Jimmy. »Mogli biste preuzeti moj posao.
O, to me je podsjetilo na nešto, što sam načuo neki dan u upravi.« Njegov glas prijeđe u
zavjerenički šapat, i on se nagne preko stola. »Jeste li ikad čuli za projekt ‘Zora’?«
»Ne. Što je to?«
»Ne znam. To i mene muči. Stvar je vrlo tajanstvena, i čini mi se izvanredno važna.«
Gibson odjednom postade oprezan i reče: »Možda sam ipak čuo o tome. Reci mi, što ti
znaš?«
Jedne sam večeri do kasna radio sâm u statističkom odjelu. Sjedio sam na pođu, između
velikih ormara i sređivao spise, kad uđoše Šef i načelnik Whittaker. Nisu me opazili, pa su
slobodno razgovarali. Nisam namjeravao prisluškivati, ali kad sam već bio tamo . . . Iznenada
načelnik Whittaker reče nešto, što me je zaprepastilo. Evo, kako je on to rekao: »Bilo kako bilo,
bit će paklenske galame, čim Zemlja sazna za projekt ‘Zora’ – čak ako i uspijemo!« Tada se Šef
nekako čudno nasmijao i kazao nešto o tome, kako uspjeh opravdava sve. Ništa više nisam čuo,
jer su odmah zatim izašli. Što vi mislite o tom?«
Projekt »Zora«!
Bilo je nešto tajanstveno u toj riječi i to je uzbudilo Gibsona. To je zacijelo bilo u vezi s
istraživanjima u brdima nad gradom – ali jedva je opravdavalo Whittakerovu primjedbu. Ili se
možda ona odnosila upravo na to?
Gibson je znao nešto malo o djelovanju političkih snaga između Zemlje i Marsa. Prosudio
je po prigodnim Hadfieldovim primjedbama i komentarima u mjesnoj štampi, da kolonija
proživljava kritično razdoblje. Na Zemlji su se digli jaki glasovi u znak protesta protiv golemih
izdataka, koji će, kako se činilo, rasti u beskonačnost, bez ikakva izgleda za konačno smanjenje.
Hadfield je ponekad s gorčinom govorio o planovima, koje su morali napustiti zbog štednje, i o
projektima, za koje nikako nisu mogli dobiti odobrenje.
»Vidjet ću, što ću otkriti preko mojih... ovaj... mojih različitih izvora«, reče Gibson. »Jesi
li to još nekom spominjao?«
»Nisam.«
»I nemoj. Najzad, možda niti nije tako važno. Javit ću ti, ako što saznam.«
»I pitat ćete ono zbog Irene?«
»Čim mi se pruži prilika. Ali to možda ne će biti tako skoro. Morat ću uhvatiti Hadfielda
u dobrom raspoloženju!«
Gibson nije imao uspjeha kao privatni detektiv. Dva je puta dosta nespretno pokušao, a
zatim je uvidio, da je otvoren nastup beskoristan. Prva mu je meta bio gostioničar George, jer je
on znao sve, što se događa na Marsu i bio Gibsonova najdragocjenija veza. No ovaj put nije imao
od njega nikakve koristi.
»Projekt ‘Zora’?« reče zbunjeno. »Nikad nisam čuo za to.«
»Jeste li siguran?« zapita Gibson motreći ga.
»Sasvim siguran«, izjavi na kraju. I to je bilo sve. George je bio tako odličan glumac, te je
bilo nemoguće pogoditi, da li laže ili govori istinu.
Gibson je imao nešto više uspjeha s urednikom »Marsovskog vjesnika«. Westermana je
obično izbjegavao, jer je ovaj uvijek nastojao izvući članke od njega, a pisac bijaše u velikom
zaostatku sa svojim zemaljskim obvezama. Dva su člana uredništva bila prilično iznenađena, kad
je slavni posjetilac ušao u malene prostorije jedinih marsovskih novina.
Predavši im nekoliko ispisanih listova kao zalog mira, Gibson postavi zamku.
»Prikupljam što veći broj podataka o projektu ‘Zora’,« reče onako usput. »Znam, da je to
još tajna, ali želim pripremiti građu, da je u pogodnom trenutku objavim.«
Nekoliko je časaka vladala mrtva tišina. Tada Westerman primijeti: »Mislim, da bi bilo
bolje, da o tome razgovarate sa Šefom.«
»Nisam mu htio smetati – veoma je zauzet«, reče Gibson nedužno.
»Ja vam ne mogu ništa reći.«
»Znači, da ništa o tome ne znate?«
»Možda. Samo bi vam dvanaestak ljudi na Marsu moglo reći, o čemu se radi.«
I to je, na kraju krajeva, bio dragocjen podatak.
»A da li ste vi jedan od njih?«, zapita Gibson.
Westerman slegne ramenima.
»Moje su oči uvijek otvorene, a ponešto i nagađam.«
To je bilo sve, što je Gibson izvukao iz njega. Novinar je vjerojatno jedva znao išta više
od Gibsona o tom predmetu, ali bilo mu je stalo da sakrije neznanje. Razgovor je ipak potvrdio
dvije osnovne činjenice. Projekt »Zora« zaista je postojao i bio neobično dobro sakriven. Gibsonu
nije preostalo drugo nego da slijedi primjer Westermana, da motri i nagađa.
On privremeno napusti istragu i ode do Biofizičkog laboratorija, gdje je Cik bio počasni
gost. Mali je Marsijanac mirno i zadovoljno sjedio, dok je grupa učenjaka stajala u uglu i
dogovarala se, što da poduzmu dalje. Čim je ugledao Gibsona, Cik zacvrkuta od oduševljenja,
odskakuta kroz sobu i sruši usput stolicu, ali sretno izbjegne dragocjene aparate. Skup učenjaka
promatrao je taj izljev nježnosti pomalo srdito. Vjerojatno se to nije slagalo s njihovim pogledima
na marsijansku psihologiju.
»Jeste li utvrdili, koliko je razuman?« upita Gibson glavnog učenjaka, pošto se oslobodio
Cikovih šapa.
Ovaj se počeše po glavi.
»Čudna je to životinjica. Ponekad mi se čini, da nam se naprosto ruga. Neobično je, što je
potpuno drugačiji od ostalih srodnika. Znate li, da njih proučava jedna skupina naših naučnih
radnika na licu mjesta.«
»U kojem je pogledu drugačiji?«
»Koliko smo do sada otkrili, ostali ne pokazuju nikakvih osjećaja. Uopće nisu radoznali.
Možete stajati kraj njih, i ako dovoljno dugo pričekate, oni će mirno pojesti sve oko vas. Dok im
se zaista ne ispriječite na putu, ne će se osvrtati na vas.«
»A što se događa, ako to učinite?«
»Pokušat će da vas gurnu s puta, kao neku zapreku. Ne pođe li im to za rukom, otići će na
drugo mjesto. Štogod radili, ne možete ih rasrditi.«
»Da li su dobroćudni ili naprosto glupi?«
»Rekao bih, ni jedno ni drugo. Već odavna nemaju prirodnih neprijatelja, te ne mogu
zamisliti, da bi im netko naudio. Njima su uglavnom ovladale navike. Život im je veoma težak i
oni sebi ne mogu dopustiti skupocjene raskoši, kao što su radoznalost i ostali osjećaji.«
»A kako onda tumačite ponašanje ovog delije?« zapita Gibson pokazujući Cika, koji je
upravo pretraživao njegove džepove. On nije gladan – maločas sam mu ponudio malo hrane,
prema tome tjera ga čista radoznalost.«
»To vjerojatno svi oni proživljavaju u najranijoj mladosti. Sjetite se, kako se u tom
razlikuje mače od odrasle mačke ili dijete od čovjeka.«
»Dakle, Cik će, kad odraste, biti kao i ostali?«
»Vjerojatno, no to nije sigurno. Ne znamo, kakva mu je sposobnost za stjecanje novih
navika. Na primjer, on vrlo lako pronalazi put iz labirinta, kad ga... uspijete sklonuti, da se
potrudi da ga pronađe.«
»Jadni moj Cik,« reče Gibson. »Ponekad se osjećam krivim, što sam te odveo od kuće.
Ipak, to je bila tvoja zamisao. Hajdemo u šetnju.«
Cik odmah odskakuta prema vratima.
»Jeste li vidjeli«, poviče Gibson. »Razumije me.«
»Isto radi i pas, kad čuje zapovijed. I to može biti stvar navike. Izvodite ga svaki dan u
šetnju u ovo vrijeme, pa se privikao. Molim vas, dovedite ga natrag za pola sata! Pripremamo
encefalograf da mu snimimo mozak.«
Te su poslijepodnevne šetnje donekle pomagale Ciku, da se pomiri sa sudbinom, a u isto
vrijeme i Gibsonu da olakša savjest. Ponekad se osjećao kao otmičar djece, ikoji je ostavio svoju
žrtvu neposredno poslije krađe. Ali sve je to bilo zbog nauke, a biolozi su se zakleli, da ne će
Ciku učiniti ništa nažao.
Stanovnici Port Lowella već su se privikli, da vide taj čudan par na svakodnevnoj šetnji
ulicama, pa se više nisu skupljale gomile, da ih promatraju. Ako u to vrijeme nije bilo obuke, oko
Cika bi se obično okupili mali obožavatelji, da se s njime poigraju. No, kako je bilo rano
poslijepodne, mlado je stanovništvo još bilo na »prisilnom radu«. Nikoga nije bilo na vidiku, kad
su Gibson i njegov pratilac zakrenuli u Broadway, ali se odjednom u daljini pojavi dobro poznati
lik. Hadfield je vršio svakodnevnu inspekciju i, kao i obično, pratili su ga njegovi ljubimci.
Bilo je to prvi put da su se Topaz i Tirkiz sreli sa Cikom i to ozbiljno naruši njihov
aristokratski mir, iako su nastojali, da to što bolje sakriju. Navlačili su remen, kojim bijahu
vezani, pokušavajući da se neprimjetno sklone iza Hadfielda. Cik se, međutim, nije ni osvrtao na
njih.
»Pravi zvjerinjak«, nasmija se Hadfield. »Čini mi se, da Topazu i Tirkizu nije baš drago
što imaju takmaca. Odviše je dugo vremena čitavo mjesto pripadalo samo njima te ga smatraju
svojim.«
»Ima li kakvih novosti sa Zemlje?« zapita Gibson gorljivo.
»Mislite u vezi s vašom molbom. Sto mu gromova, ta tek sam je prije dva dana poslao. Vi
znate, kojom se brzinom tamo dolje razvijaju stvari. Odgovor će stići u najboljem slučaju za
tjedan dana.«
U marsovskom rječniku Zemlja je uvijek bila »dolje«, a vanjske planete »gore«. Ti su
nazivi u Gibsona izazivali čudnu predodžbu velike nizbrdice prema Suncu, dok su planete ležale
na različitim visinama tog spusta.
»Zaista, ne razumijem što ima Zemlja s tim?« nastavi Gibson. »Nije u pitanju
dodjeljivanje mjesta na brodu. Ja sam već ovdje i zapravo će imati manje neprilika, ako se ne
vratim.«
»Raspravljanje na osnovi zdravog razuma nema mnogo uspjeha kod političara dolje na
Zemlji«, odgovori Hadfield. »Ne, dragi moj! Sve se mora razvijati ustaljenom kolotečinom.«
 Gibsonu se učini, da Hadfield inače nije govorio o svojim pretpostavljenima tako nehajno.
On osjeti posebno zadovoljstvo, koje se javlja, kada vam netko dopusti da sudjelujete u
hotimičnoj indiskreciji. Bio je to još jedan znak kako Glavni šef u njega ima povjerenja i kako
smatra, da je pisac na njegovoj strani. Da pokuša spomenuti ona dva pitanja, koja su ga
zaokupljala – projekt »Zoru« i Irenu? Što se tiče Irene, to je obećao i obećanje će održati prije ili
kasnije. Ali, najprije bi ipak trebalo porazgovoriti sa samom Irenom. Da, to je bio odličan izgovor
da se predmet odgodi.
*   *   *

Odgađao je tako dugo, da mu je stvar gotovo iskliznula iz ruku. Irena se sama odvažila,
zacijelo na Jimmyjevo poticanje. Od mladića je idućeg dana Gibson sve i saznao. Ishod bijaše
uostalom lako pročitati s Jimmyjeva lica.
Irenin je prijedlog zadao priličan udarac Hadfieldu, koji je poput mnogih roditelja živio u
uvjerenju kako je kćerci pružio sve što je željela. Ipak, on je sasluša mirno i bez ikakvih ispada.
Hadfield bijaše suviše inteligentan, da zauzme stav duboko uvrijeđena oca. On jednostavno
navede jasne i uvjerljive razloge, zbog kojih Irena ne može otići na Zemlju, dok ne navrši
dvadeset i jedinu godinu. Tada će i on uzeti duži odmor, pa će zajedno pogledati svijet. A to će
biti za svega tri godine.
»Tri godine«, jadikovao je Jimmy. »Ta to su cijela tri ljudska života.«
Gibson je duboko suosjećao s mladićem i pokušavao ga razvedriti.
»Zapravo to i nije tako dugo. Ti ćeš dotada steći zvanje i zarađivati više nego većina
mladića tvoje dobi. Osim toga uvjerit ćeš se, da vrijeme brzo prolazi.«
Ta slaba utjeha nije ublažila Jimmyjevu tugu. Gibson je još htio dodati, kako je prava
sreća što se godine na Marsu još uvijek računaju po zemaljskom vremenu, a ne po marsovskoj
godini od 687 dana. Ipak se predomisli i namjesto toga primijeti: »Što zapravo misli Hadfield o
svemu tome? Da li je razgovarao s Irenom o tebi?«
»Mislim, da on ništa ne zna.«
»Kladio bih se, da zna. Možda bi bilo najbolje, da odeš i objasniš se s njim.«
»Više sam puta pomislio na to«, reče Jimmy, »ali pomalo se bojim.«
»S njim ćeš ionako morati razgovarati, ako ti postane tast«, odgovori Gibson. »Osim toga,
kome bi to naudilo?«
»Mogao bi zabraniti Ireni da me viđa ovih nekoliko tjedana, što nam, je još preostalo.«
»Hadfield nije takav čovjek, a da jest, već bi to odavno učinio.«
To je bilo točno, i Jimmy nije našao prigovora ovoj primjedbi. Gibson je donekle razumio
mladića, jer se sjećao, kako je i sam bio uzbuđen prilikom prvog susreta s Hadfieldom. Pisac je
za to imao mnogo manje opravdanja od Jimmyja, jer ga je iskustvo poučilo, da vrlo malo
velikana ostaju veliki, kad ih čovjek pobliže upozna. Ali za Jimmyja Hadfield još uvijek bijaše
dalek i nepristupačan gospodar Marsa.
»Ako se odvažim i odem do njega«, reče najzad Jimmy, »što bih mu, po vašem mišljenju,
trebalo da kažem?«
»Čistu, jednostavnu i neuljepšanu istinu. Poznato je, da u takvim prilikama ona stvara
čudesa.«
Jimmy ga uvrijeđeno pogleda. Nikad nije bio nacistu, da li Gibson suosjeća s njim ili mu
se ruga. Zadirkivanje, ta piščeva mana, bila je i glavna zapreka njihovu posvemašnjem
razumijevanju.
»Slušaj«, reče Gibson, »pođi večeras sa mnom do Šefa i raščisti to s njim. Uostalom,
razmotri stvar i s njegova stajališta. Naoko, to između Irene i tebe može biti tek obično
očijukanje, koje ni jedno ni drugo ne uzima naročito ozbiljno. Ali ako odeš do njega, i kažeš mu,
da se želiš zaručiti... to je onda nešto drugo.«
Laknulo mu je, kad je Jimmy odmah pristao. Napokon, mladić bi mogao i sam donijeti
ovu odluku, bez pomoći sa strane. Gibson je bio dovoljno razuman da shvati, kako želeći da
pomogne, ne smije uništiti Jimmyjevo samopouzdanje.
*   *   *

Jedna je od Hadfieldovih vrlina bila, što je čovjek uvijek znao, gdje će ga naći, iako teško
onome, tko mu je dosađivao službenim pitanjima za ono malo sati, kad se smatrao slobodnim.
Ova stvar nije bila ni redovita ni službena, niti, kako je Gibson nagađao, sasvim neočekivana, jer
se Hadfield nipošto nije iznenadio vidjevši, koga pisac vodi sa sobom. Ireni nije bilo ni traga.
Ona se obazrivo povukla. Isto učini i Gibson, čim mu se pružila prilika.
Čekao je u knjižnici. Pregledavao je Hadfieldove knjige i razmišljao, koliko Šefu ostaje
vremena da čita, kad uđe Jimmy.
»Gospodin Hadfield želi da vas vidi«, reče.
»Kako si uspio?«
»Još ne znam, iako nije bilo tako loše, kako sam očekivao.«
»Rekao sam ti, da đavo nije tako cm, kao što se čini. Ne brini. Dobit ćeš najbolju
preporuku, koju bih mogao dati, a da ne prekršim prisegu.«
Hadfield je, zavaljen u naslonjač, netremice motrio čilim, kao da ga nikad prije nije vidio.
Kretnjom ponudi posjetiocu da sjedne.
»Kako dugo poznajete Spencera?« upita.
»Otkad smo napustili Zemlju. Prije nego sam se ukrcao na Ares nisam ga poznavao.«
»Mislite li, da je to dovoljno, da stvorite jasnu sliku o njegovu karakteru?«
»Zar je ljudski vijek dovoljno dug za to?« uzvrati Gibson.
Hadfield se nasmije i prvi put podigne pogled.
»Ne izbjegavajte odgovor«, reče, no bez srdžbe. »Što vi uistinu mislite o njemu? Da li
biste pristali, da vam bude zet?«
»Da«, odgovori Gibson bez oklijevanja. »Bio bih sretan.«
S jedne strane bilo je dobro, što Jimmy nije čuo njihov razgovor u idućih deset minuta, a s
druge, možda je to ipak bilo šteta, jer bi tako bolje shvatio Gibsonova čuvstva. Temeljitim,
unakrsnim ispitivanjem Hadfield je nastojao, da što više sazna o Jimmyju, ali je ujedno i
provjeravao Gibsona. Uostalom, pisac je to trebao predvidjeti, a činjenica da je, misleći na
Jimmyja, zaboravio na sebe, služila mu je na čast. I tako, kad Hadfield iznenada od ispitivanja
prijeđe u napad, zatekne pisca potpuno nepripremljena.
»Kažite mi Gibsone«, reče Hadfield iznebuha, »zašto se toliko brinete za mladog
Spencera? Velite, da ste ga upoznali tek pred pet mjeseci?«
»To je točno. Ali smo bili nekoliko tjedana na putu, otkrio sam, da sam dobro poznavao
njegove roditelje. Studirali smo zajedno.«
Omaklo mu se prije no što se mogao zaustaviti. Hadfield se neznatno namršti. Vjerojatno
se čudio, zašto Gibson nije diplomirao. Ali bio je previše taktičan, da nastavi razgovor o tom
predmetu, pa postavi nekoliko uzgrednih pitanja o Jimmyjevim roditeljima i o vremenu njegova
poznanstva s njima.
Naoko bijahu to zaista uzgredna pitanja – upravo onakva, kakva bi se i očekivalo od
Hadfielda, pa je Gibson odgovarao dosta bezazleno. Zaboravio je, da ima posla s jednim od
najoštrijih umova u Sunčevu sistemu, koji je barem tako vješto analizirao izvore i poticaje
ljudskog ponašanja, kao i on sam. A kad je shvatio, što se dogodilo, bilo je prekasno.
 »Žao mi je,« reče Hadfield prividno blago, »ali čitava ta vaša priča nije dovoljno
uvjerljiva. Ne tvrdim, da ovo, što ste mi rekli nije istina. Savršeno je vjerojatno, da se vi toliko
zanimate za Spencera zato što ste prije dvadesetak godina dobro poznavali njegove roditelje. Ali
suviše ste ublažili stvar, pa je jasno, da vas sve to pogađa mnogo dublje.« Najednom se nagne
naprijed i upre prstom u pisca.
»Nisam budala, Gibsone, i dobro poznajem ljude. Ako ne ćete, ne treba da mi kažete, no
držim, da mi dugujete odgovor. Jimmy Spencer je vaš sin, zar ne?«
Bomba je pala . . . utihnula je eksplozija. U nastaloj tišini Gibson osjeti veliko olakšanje.
»Da«, reče, »on je moj sin. Kako ste pogodili?«
Hadfield se nasmija. Bio je zadovoljan sam sa sobom, kao da je upravo riješio pitanje,
koje ga je već odavno mučilo.
»Čudnovato, kako čovjek obično slijepo ne vidi posljedice vlastitih djela i olako
zaključuje, da nitko drugi nema dar zapažanja. Između vas i Spencera malena je, ali nedvojbena
sličnost. Kad sam vas prvi put ugledao zajedno, pomislio sam, da ste rođaci, pa sam se začudio,
kad sam saznao, da niste.«
»Neobično«, upadne Gibson »bili smo tri mjeseca zajedno na Aresu, a nitko to nije
primijetio.«
»Zar je to tako neobično? Jimmyjevi su drugovi mislili, da poznaju mladićevu prošlost i
nikad im nije palo na pamet da ga dovedu u vezu s vama. To ih je, vjerojatno, tako zaslijepilo te
nisu primijetili sličnost, koju sam ja, jer nisam imao predznanja, odmah otkrio. Ali ja bih je bio
odbacio kao puko podudaranje, da mi niste ispričali vašu priču. To mi je pružilo ključ, koji je
nedostajao. Recite mi – znade li to Spencer?«
»Uvjeren sam, da ništa i ne sumnja.«
»Zašto ste tako sigurni? I zašto mu niste rekli?«
Bezobzirno, unakrsno ispitivanje ne uvrijedi Gibsona. Nitko nije imao više prava od
Hadfielda, da postavlja ta pitanja, a Gibsonu bijaše potreban netko, kome bi se povjerio, upravo
kao što je onomadne i Jimmy potražio njega na Aresu. Kad samo pomisli na to, da je on sâm
započeo sve to! Nikad nije ni sanjao do čega će to dovesti...
Bilo bi bolje, da se vratim na početak«, reče Gibson vrpoljeći se uzrujano u stolici. »U
vrijeme kad sam napustio studije, doživio sam potpuni slom živaca i proboravio u bolnici više od
godinu dana. Nakon izlaska iz bolnice izgubio sam vezu s prijateljima u Cambridgeu. Nekolicina
je, doduše, pokušavala da i dalje održava prijateljske odnose, ali ja nisam želio, da me bilo što
podsjeća na prošlost. Od vremena na vrijeme naletio bih na kojega od njih, ali tek sam nekoliko
godina kasnije saznao, što se dogodilo s Kathleen... Jimmyjevom majkom. Tada je ona već bila
mrtva.«
Još se uvijek nakon toliko godina sjećao, kako se sav smušen čudio, što ga se ta vijest
tako slabo kosnula.
»Čuo sam, da je imala sina, ali nisam razmišljao o tome. Uvijek smo bili... oprezni ili smo
barem to vjerovali... pa sam pretpostavljao, da je dječak Geraldov. Shvaćate li, nisam znao kad su
se oženili, ni kad je Jimmy rođen. Želio sam da zaboravim čitavu priču i istjerao sam je iz glave.
Ne sjećam, se, da mi je ikad palo na pamet, da bi dječak mogao biti moj. Možda mi ne ćete
vjerovati, ali to je istina.
A tada sam sreo Jimmyja, i sve se ponovno vratilo. Isprva sam, ga žalio, a tada sam ga
počeo voljeti. Ali nisam naslućivao, tko je on. Čak sam se uhvatio, kako pokušavam pronaći
sličnost s Geraldom, premda ga se jedva sjećam.
Jadni Gerald! On je dobro znao istinu, ali volio je Kathleen, i bio sretan, da se s njom
oženi pod bilo kakvim uvjetima. Možda ga treba žaliti kao i nju, tko će to znati!«
 »A kada ste«, ustrajao je Hadfield, »otkrili istinu?«
»Tek prije nekoliko tjedana. Jimmy me zamolio, da mu kao svjedok potpišem neku
službenu ispravu... zapravo molbu za zaposlenje. Tada sam saznao datum rođenja.«
»Razumijem«, reče Hadfield zamišljeno. »Ali to još uvijek nije nepobitan dokaz.«
»Savršeno sam siguran«, odgovori Gibson tako očitom srdžbom, da se Hadfield morao
nasmijati, »da nije postojao nitko drugi. Čak da sam imao kakvih sumnji, vi ste ih sada raspršili.«
»A Spencer?« upita Hadfield vraćajući se početnom pitanju. »Niste mi objasnili, zašto ste
tako sigurni, da on ne zna ništa. Zašto ne bi i on provjerio neke datume? Na primjer vjenčani dan
roditelja? To, što ste mu vi ispričali, moralo je pobuditi sumnje.«
»Ne mislim«, reče Gibson odabirući riječi opreznom točnošću, kao kad mačka prelazi
preko mokrog puta. »Vidite, on idealizira svoju majku. Premda možda nagađa, da mu nisam
rekao sve, ne vjerujem, da je došao do pravog zaključka. On se ubraja u onu vrstu ljudi, koji u
tom slučaju ne bi šutjeli. Osim toga ne bi imao dokaza, kad bi i znao datum vjenčanja svojih
roditelja, što ljudi obično ne znaju. Ne, siguran sam, da Jimmy ne zna ništa, a bojim se, da bi ga
pogodilo, kad bi saznao.«
Hadfield je šutio, a Gibson nije ni naslućivao o čemu razmišlja. Piscu ova priča nije baš
služila na čast, ali barem je pokazao iskrenost.
Tada Hadfield slegne ramenima kretnjom, koja kao da je u sebi sadržavala čitavo životno
iskustvo poznavanja ljudske prirode.
»Mladić vas voli«, zaključi, »pa će prijeći preko toga.«
Napetost popusti, i Gibson uzdahne s olakšanjem. Najgore je prošlo.
*   *   *

»Eh, što ste se dugo zadržali«, reče Jimmy. Mislio sam, da nikada ne ćete završiti. Kako
je bilo?«
Gibson ga uzme za ruku.
»Ne brini«, reče. »Dobro je. Sve će biti dobro.«
Nadao se i vjerovao da govori istinu. Hadfield je pokazao razumijevanje. A to bijaše više
nego se, čak i u današnje vrijeme može očekivati od većine otaca.
»Ne tiče me se mnogo«, rekao je on, »tko su i tko nisu Spencerovi roditelji. Ovo nije
viktorijansko doba. Zanima me samo mladić i moram reći, da je ostavio povoljan dojam. Usput
budi rečeno, razgovarao sam o njemu i s kapetanom Nordenom, tako da se ne oslanjam samo na
večerašnji razgovor. O, da, već sam odavna naslućivao. Bijaše to pomalo neizbježivo, jer na
Marsu ima vrlo malo mladića Spencerove dobi.«
Raširio je ruke pred sobom, po staroj navici, koju je Gibson već prije primijetio, i motrio
uporno prste, kao da ih gleda prvi put u životu.
»Zaruke se mogu objaviti sutra«, reče blago. »A sada – što je s vašom stvari?« Oštro je
promatrao Gibsona, koji izdrža pogled bez krzmanja.
»Učinit ću ono, što je najbolje za Jimmyja«, reče. »Nevolja je u tom, što još ni sam ne
znam, što bi to bilo!«
»Želite li još uvijek ostati na Marsu?« zapita Hadfield.
»Razmišljao sam i o tome«, odvrati Gibson. »Kakva bi bila korist da se vratim na Zemlju?
Jimmy ne će nikada dolje boraviti više od nekoliko mjeseci. Odsada ću ga češće viđati, ako
ostanem na Marsu.«
»Da, čini mi se, da je tako«, reče Hadfield smijući se »Koliko će Irena biti sretna s
mužem, koji provodi pola života u Svemiru, to ćemo još vidjeti. Uostalom, žene mornara
podnose takav život od pamtivjeka.« Naglo se prekinu.
 »Znate li kako valja postupiti?« reče.
»Bilo bi mi drago da čujem vaše mišljenje«, Gibson će ganuto. »
»Nemojte ništa poduzimati, dok se ne obave zaruke i čitava se stvar ne sredi. Ne vidim
razloga, da već sada otkrijete istinu, štoviše moglo bi vam to i nauditi. Jednom kasnije već ćete
reći Jimmyju, tko ste vi, odnosno, tko je on. Ali držim, da se pravi čas ne će pružiti tako brzo.«
Hadfield je prvi put nazvao Spencera imenom. Vjerojatno ni sam nije bio svijestan toga,
ali Gibsonu bijaše to jasan i nedvojben znak, da o Jimmyju misli kao o zetu. To ga saznanje
poveže s Hadfieldom čvrstom srodnosti i suosjećanja. Ujedinilo ih je nesebično stremljenje istom
cilju – sreći dvoje djece, u kojoj su gledali povratak vlastite mladosti.
Kad se kasnije toga sjećao, Gibson je shvatio, da je upravo tog trenutka započelo njegovo
prijateljstvo s Hadfieldom, prvim čovjekom, kojemu se iskreno divio i poštovao ga. A to će
prijateljstvo u budućnosti Marsa odigrati veću ulogu, nego što je i jedan od njih predviđao.
 15

Dan je započeo kao i svaki drugi u Port Lowellu. Jimmy i Gibson doručkovali su mirno
zajedno... vrlo tiho, jer su obojica bili zaokupljeni ličnim problemima. Jimmy je još živio kao u
nekom ushitu, iako ga je povremeno obuzimala malodušnost na pomisao da će napustiti Irenu.
Gibson je pak razmišljao, da li je Zemlja išta poduzela u vezi s njegovom molbom... Ponekad mu
se činilo, da je sve to velika zabluda i nadao se, da su se isprave izgubile. Ali nije mogao odustati,
pa odluči, da stvar potakne preko uprave.
Čim je ušao u ured, osjeti, da nešto nije u redu. Gospođa Smyth, Hadfieldova tajnica ne
dočeka ga kao i uvijek, kad bi posjećivao Šefa. Obično bi ga odmah uvela; ponekad bi se
ispričala, da je Hadfield zauzet ili da upravo razgovara sa Zemljom i zamolila, ne bi li mogao
navratiti kasnije. Ovog je puta jednostavno rekla: »Žalim, g. Hadfield nije ovdje Ne će se vratiti
do sutra.«
»Ne će se vratiti?« zapita Gibson. »Zar je otišao u Skiju?«
»Ne«, reče gospođa Smyth kolebajući se, ali očito u obrani. »Žao mi je, ne smijem reći
kamo je otišao, no on će se vratiti za dvadeset i četiri sata.«
Gibson odluči da kasnije razbija glavu o tome. Pretpostavljao je, da je gospođa Smyth
upućena u njegovu stvar i da će mu vjerojatno moći odgovoriti na pitanje.
»Da li je već stigao odgovor na moju molbu?« zapita.
Gospođa je Smyth izgledala još nesretnije.
»Mislim, da jest«, reče, »ali to bijaše lična poruka Hadfieldu, pa ne mogu o njoj govoriti.
Držim, da će vas on zbog toga primiti, čim se vrati.«
To ga dokraja ogorči. Bio bi ljut, da nema odgovora. Ali još je gore bilo, što je odgovor
došao, a on ga nije mogao vidjeti. Gibson osjeti, kako mu ponestaje strpljenja.
»Nema nikakva razloga, da mi ne kažete!«, uzvikne. »Pogotovu kad ću ionako sutra
saznati.«
»Zaista, neobično mi je žao, g. Gibsone, ali Šefu bi bilo jako krivo, da vam kažem.«
»U redu«, reče Gibson i ode uvrijeđen.
Odluči da navali na Whittakera i tako dade oduška osjećajima. Nadao se, da je načelnik
još u gradu. I bio je, ali ga piščev posjet ne usreći ni najmanje. Gibson se odlučno smjesti u
stolicu za posjetioce dajući na znanje, da želi poslovno razgovarati.
»Slušajte, Whittaker«, poče, »ja sam strpljiv čovjek, Mislim, da ćete se složiti, da dosad
nisam postavljao nerazumne zahtjeve.« Budući da slušatelj ne pokaza namjere da odgovori,
Gibson užurbano nastavi. »Ovdje se događa nešto vrlo čudno, i stalo mi je, da toj stvari dođem do
dna.«
Whittaker uzdahne. Prije ili kasnije, on je to očekivao. Šteta, što Gibson nije počekao do
sutra. Tada više ne bi bilo važno...
»Što vas je tako nenadano dovelo do tog zaključka?« zapita.
»Mnogo stvari... i to uopće nije bilo nenadano. Upravo sam pokušao doći do Hadfielda,
ali gospođa mi je Smyth rekla, da nije u građu. Zatvorila se kao školjka, čim sam postavio
nekoliko bezazlenih pitanja.«
»Zamišljam, kako je izgledala«, nasmije se Whittaker veselo.
»Ako i vi to učinite, počet ću bacati pokućstvo po sobi. Ako mi već ne možete reći, što se
zbiva, kažite mi barem, zašto mi to ne možete reći. Je li to projekt ‘Zora’.«
Whittaker se iznenađeno trgne.
 »Gdje ste to saznali?« zapita.
»Nije važno. I ja se mogu ustvrdoglaviti.«
»Čovječe, ne radi se o tvrdoglavosti«, reče Whittaker tugaljivo. »Nismo mi izmislili tajne
za zabavu, one su nesnosan teret. Nego recite mi, što znate?«
»Pristajem, ako će vas to smekšati. Projekt ‘Zora’ je nešto u vezi sa Stanicom za biljnu
genetiku, gore u brdima gdje odgajate – kako li je ono zovete – Oxyferu. Vjerojatno nema
razloga, da to krijete, ali pretpostavljam, da je Stanica samo dio mnogo većeg plana. Možda je i
Phobos umiješan u to, iako ne znam, kako. Držite to pod tajnom sa sedam pečata, a nekolicina
ovdašnjih ljudi, koji nešto znaju, jednostavno ne će da govore. Ali vi to ne krijete toliko od
Marsa, koliko od Zemlje. A sada, da vas čujem?«
Whittaker nije bio ni najmanje zbunjen.
»Čestitam vam na pronicavosti«, reče. »Možda će vam biti drago da čujete, kako sam
prije nekoliko tjedana predložio Šefu, neka vam se potpuno povjerimo. Ali on se premišljao, a
otada su se stvari razvijale brže, nego je itko očekivao.«
Črčkao je rastreseno po bilježnici, a zatim odluči:
»Ne mogu vam kazati, što se sada zbiva«, reče. »Umjesto toga evo pričice, koja će vas
možda obradovati. Svaka sličnost sa živim... ljudima i mjestima sasvim je slučajna.«
»Razumijem«, kiselo se nasmiješi Gibson. »Nastavite. »Pretpostavimo, da je u prvom
naletu međuplanetarnog oduševljenja svijet A osnovao naseobinu na svijetu B. Nakon nekoliko
godina svijet A ustanovi, kako naseobina stoji mnogo više novaca nego što se očekivalo, i ne daje
stvarne koristi prema uloženim sredstvima. Tada se u matičnom svijetu stvore dvije stranke. Prva,
konzervativna želi obustaviti radove... prekinuti gubitke i povući se. Druga, napredna želi
nastaviti eksperiment, jer vjeruje, da čovječanstvo treba da ovlada Svemirom ili će jednostavno
doći u zastoj u vlastitom svijetu. Kako porezni obveznici ne vide nikakve koristi od navođenja
takvih razloga, konzervativci počnu prevladavati.
Sve to prilično loše djeluje na naseljenike, koji postaju sve slobodoumniji i ne vole
pomisao, da se s njima postupa kao sa siromašnim rođacima, što žive od tuđe milosti. Ipak oni ne
vide izlaza . . . dok jednog dana ne dođe do revolucionarnog naučnog otkrića. Na početku sam
zaboravio napomenuti, kako je planeta B privlačila najveće umove s planete A, što je bio još
jedan razlog da A bude nezadovoljna. Otkriće je otvorilo gotovo neograničene vidike u
budućnost svijeta B. Ali za njihovo ostvarenje trebalo je preuzeti određen rizik i odvojiti velik dio
već ograničenih sredstava planete B. Ipak, plan, je predložen i smjesta doživio neuspjeh u
matičnom svijetu. Vodila se naporna i dugotrajna zakulisna borba, ali planeta A ne popusti.
Pred naseljenike se tada postaviše dvije alternative. Mogli bi da pospješe rješenje
prijepornog pitanja te izvedu stvar načistac obraćajući se javnosti svijeta A. U tom bi slučaju
došli u loš položaj, jer bi ih tamošnji vlastodršci lako nadvikali. Drugi je izlaz bio u nastavljanju
radova oko novog plana, a da ne obavijeste Zemlju... oprostite, mislio sam planetu A... i oni se
opredijeliše za ovo posljednje.
Naravno, bilo je tu i raznih drugih političkih, ličnih, a i naučnih činilaca. Vođa naseljenika
bijaše neobično odlučan čovjek, koji se nije bojao ničega i nikoga, ni na jednoj ni na drugoj
planeti. Raspolagao je skupinom, prvorazrednih učenjaka, koji su ga u tome podupirali. Tako su
se radovi nastavili, ali nitko još ne zna, kakav će biti uspjeh. Žalim, što vam ne mogu ispričati
kraj priče. Uostalom i sami znate, da se pripovijetke u nastavcima prekidaju uvijek na
najzanimljivijem mjestu.«
»Čini mi se, da ste mi rekli gotovo sve«, reče Gibson »Sve, osim sitne pojedinosti. Još
uvijek ne znam, što je projekt ‘Zora’?« Stade se opraštati. »Sutra ću navratiti, da čujem posljednji
nastavak vaše napete pripovijesti.«
 »Ne će biti potrebno«, odgovori Whittaker. Nesvjesno pogleda na sat. »Saznat ćete
mnogo prije sutrašnjeg dana«.
Pošto je napustio zgradu presretnu ga Jimmy.
»Trebalo bi da radim«, reče bez daha, »ali morao sam vas uhvatiti. Događa se nešto
važno.«
»Znam«, odgovori Gibson prilično nestrpljivo. »Uzavrela je stvar s projektom ‘Zora’ i
Hadfield je napustio grad.«
»Oh«, uzdahnu Jimmy poraženo. »Nisam se nadao, da ste čuli. Ali ipak ovo ne ćete znati.
Irena je vrlo zabrinuta. Rekla mi je, da se otac prošle noći oprostio do nje, kao da je možda više
nikad ne će vidjeti.«
Gibson zazviždi. To je prikazivalo stvar u drugom svijetlu. Projekt ‘Zora’ nije bio samo
velik, on je mogao biti i opasan. Tu mogućnost nije prije predviđao.
»Bilo štio bilo – sutra ćemo sve saznati. To ml je upravo rekao Whittaker, ali mislim, da
nagađam, gdje se Hadfield nalazi ovoga časa.«
»Gdje?«
»Na Phobosu. Naslućujem, da je ondje ključ tajne projekta ‘Zora’, pa je Šef zacijelo sada
tamo.«
Gibson bi se spremno kladio u točnost ovog nagađanja. Dobro što nije našao nikoga, tko
bi prihvatio okladu, jer nije bio u pravu. Hadfield bijaše gotovo isto tako daleko od Phobosa kao i
od Marsa. Toga je časa sjedio u neudobnom, malom zračnom brodu, pumom učenjaka i njihovih,
na brzinu raspremljenih, uređaja. Igrao je šah, i to vrlo loše protiv jednog od najvećih fizičara
Sunčeva sistema. Njegov je protivnik igrao isto tako slabo, i svakom bi promatraču bilo jasno,
kako oni jednostavno nastoje da utuku vrijeme. Poput svih stanovnika Marsa i oni su očekivali.
Ipak, jedino su oni točno znali, što očekuju.
Dugi dan, jedan od najdužih u Gibsonovu životu, polagano se gasio. Bijaše to dan
svakojakih glasova i nagađanja. Svaki je građanin Port Lowella imao neku teoriju, kojom se
gorljivo dičio. Oni, koji su znali istinu, šutjeli su, a oni, koji nisu ništa znali, govorili su suviše, pa
tako grad dočeka noć u krajnjoj zbrci. Gibson se pitao, ima li smisla, da do kasno ostane budan,
pa oko ponoći ode spavati. Tvrdo je spavao, kad neprimjetno i bešumno, sakriven planetom,
projekt »Zora« dođe do vrhunca. Samo su ljudi u stražarskom brodu opazili, kad se to dogodilo.
Oni se odjednom od ozbiljnih učenjaka, pretvoriše u đake, koji su vikali i smijali se, dok se brod
okrenuo da jurne kući.
Pred svitanje Gibona probudi bučno lupanje na vratima. Bio je to Jimmy, koji mu je
vikao, da se digne i izađe napolje. Brzo se obukao, ali kad je stigao do vrata, Jimmy je već bio
otišao naprijed. Dostigne ga u veži. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi, trljajući pospane oči i
čudeći se, što se događa, čuo se sve jači žamor glasova i udaljeni povici. Port Lowell je zvučao
kao košnica, koju je netko nenadano uzbunio.
Prošla je čitava minuta, dok je Gibson shvatio, što je probudilo grad. Svitalo je. Nebo je
na istoku bilo ožareno prvim tracima Sunca na izlasku. Zar nebo na istoku? Ne, zora je svitala na
zapadu.
Teško je bilo naći čovjeka, koji bi bio manje praznovjeran od Gibsona, ali u tom trenu val
nerazumnog užasa prekrije mu um. Trajalo je to samo trenutak, a tada opet zavlada razum.
Svijetlo se pomaljalo nad obzorom i bivalo sve jače. Već su prve zrake dodirivale brežuljke iznad
grada. Brzo su se pomicale – prebrzo za Sunce – i odjednom blistav, zlatan meteor iskoči iz
pustinje penjući se gotovo okomito prema zenitu.
Brzina ga je odavala. To je bio Phobos – ili bivši Phobos. Od prije nekoliko sati bio je to
žut, užaren disk i Gibson osjeti na licu toplinu od njegova sagorijevanja. U gradu je vladao tajac.
Naselje je motrilo čudo i polako se budilo sa mutnim saznanjem o svemu, što ono može značiti za
Mars.
To, dakle, bijaše projekt »Zora«. Dobro su ga nazvali. Dijelovi slike izrezane na mnogo
isječaka, koje treba sastaviti, slagali su se no glavni je lik još uvijek bio nejasan Pretvaranje
Phobosa u drugo sunce bilo je zacijelo nevjerojatno djelo nuklearne tehnike, ali Gibson nije
shvaćao, kako će ono riješiti probleme naseobine. Još je s tim razbijao glavu, kad oživi rijetko
upotrebljavani zvučnik Port Lowella, a ulicama polako prostruji Whittakerov glas.
»Pozor, pozor«, govorio je on. »Pretpostavljam, da ste se svi već probudili, i da ste vidjeli,
što se dogodilo. Glavni se vraća se iz Svemira i želi da vam govori. Predajem mu riječ.
Čulo se, kako je nešto škljocnulo. Tada netko tiho reče »Imate vezu s Port Lowellom.«
Čas kasnije prodre iz zvučnika Hadfieldov glas. Zvučao je umorno, ali pobjednički, kao u
čovjeka, koji je vodio tešku bitku i izvojevao pobjedu.
»Halo Mars!«, reče. »Govori Hadfield. Još sam u Svemiru, na putu kući. Spustit ću se za
jedan sat po prilici.
Nadam se, da vam je drago novo sunce. Prema proračunima, trebat će gotovo tisuću
godina da izgori. Užarili smo Phobos, dok je bio dosta ispod vašeg horizonta, za slučaj ako bi
vrhunac početnog isijavanja bio suviše jak. Reakcija se sada stabilizirala točno na visinu, koju
smo očekivali, iako se, u toku idućih tjedana još može povećati za nekoliko postotaka. To je
uglavnom meson-reakcija titraja zvuka; vrlo je djelotvorna, ali ne suviše žestoka i nema
mogućnosti za potpunu atomsku eksploziju uz materijal, od kojega je sastavljen Phobos.
Novo svjetleće tijelo davat će vam otprilike desetinu sunčane topline. To će povisiti
temperaturu Marsa gotovo na visinu Zemljine temperature. Ali to nije razlog, zbog kojega smo
Phobos napunili plinom – hoću da kažem – nije glavni razlog.
Marsu je kisik potrebniji nego toplina. Sav kisik potreban za stvaranje atmosfere slične
Zemljinoj zarobljen je u pijesku ispod nas. Pred dvije smo godine otkrili biljku, koja razbija
pijesak i oslobađa kisik. To je tropska biljka te uspijeva samo na Ekvatoru, ali ni tamo ne
napreduje najbolje. Kad bi imala dovoljno sunčanog svijetla, s našom bi se pomoći brzo raširila
Marsom i za pedeset godina ovdje bi se stvorila atmosfera, koju bi čovjek mogao udisati. Eto
tome cilju stremimo. Kad ga ostvarimo, slobodno ćemo se kretati Marsom i zaboraviti na
natkrivene gradove i maske za disanje. Ostvarenje ovog sna mnogi će od vas doživjeti, a mi ćemo
tada ljudskom rodu pokloniti novi svijet.
Već i sada osjetit ćemo neposredne koristi. Bit će mnogo toplije, osobito kad Phobos i
Sunce budu sjali zajedno, a zime će biti mnogo blaže. Premda iznad sedamdeset stupnjeva širine
Phobos nije vidljiv, novi, blagi vjetrovi zagrijat će polarne dijelove i spriječiti, da nama tako
dragocjena vlaga bude polovicu godine zatvorena ledenim pokrovom.
Bit će i nezgodnih pojava: Izmjena godišnjih doba, dana i noći postat će vrlo zamršena, ali
će prednosti biti mnogo veće. Svakog dana, kad budete gledali, kako se baklja, koju smo mi
upalili, penje po nebu, sjetite se novog svijeta, koji se rađa vašom pomoći. Upamtite: mi stvaramo
historiju, jer ovo je prvi slučaj, da je Čovjek pokušao promijeniti lice jedne planete. Ako mi
uspijemo, drugi će učiniti to isto na drugim mjestima. U budućim Vjekovima čitave će
civilizacije na svjetovima, za koje mi nikad nismo ni čuli, dugovati postojanje ovome, što smo mi
noćas uradili.
Eto, to sam vam želio reći. Možda će neki požaliti žrtvu, koju smo morali pridonijeti, da
obnovimo život na ovoj planeti. Ali ne zaboravite, da je Mars izgubivši mjesec – dobio sunce, – a
tko da i posumnja, što je od toga vrednije!
A sada... želim svima laku noć!«
No nitko se u Port Lowellu nije vratio na spavanje. Za naseljenike je noć prošla, a novi je
dan svitao. Bilo je teško otkinuti oči s malenoga, zlatnog diska, koji se postojano penjao nebom, a
toplina mru se neprekidno povećavala. Gibson se pitao, kako će se sada snaći marsovske biljke.
Prošetao je ulicama do najbliže vanjske stijene natkrovlja i pogledao napolje kroz providni zid.
Bilo je upravo onako, kao što je očekivao. Sve su se biljke probudile i licem okrenule novom
suncu. Zanimalo ga je, što će učiniti, kad oba sunca budu odjednom na nebu.
Nakon pola sata spustila se šefova raketa. Hadfield i učenjaci, koji su surađivali pri
projektu »Zora«, uđoše u grad kroz Sedmo natkrovlje, da bi izbjegli svjetinu, a vozilo pošalju kao
mamac na glavni ulaz. To im je lukavstvo odlično pošlo za rukom i svi sretno stigoše kući prije
no što je itko primijetio prijevaru ili započeo slavlje, za koje su oni bili preumorni. Ipak, to nije
spriječilo proslave u užem krugu i na brojnim zabavama, koje su se održavale po čitavom gradu.
Svaki je pojedinac dokazivao, kako je čitavo vrijeme znao, što je to projekt »Zora«.
Phobos se primicao zenitu – bio je mnogo bliže, pa je stoga jače zračio nego u početku,
kad Gibson i Jimmy sretoše drugove s Aresa. Gomila je ljudi, u kojoj se našla posada broda,
dobroćudno, ali uporno zahtijevala, da bi bilo najbolje, da George odmah otvori bar. Svako je
društvo tvrdilo, da su ovamo stigli samo zato, što su bili sigurni, da će tu naći i ostale.
Hilton, od koga se, kao prvog inženjera, moglo očekivati, da zrna više o nuklearnoj fizici,
nego bilo tko drugi u skupu, ubrzo je izguran naprijed. Pitali su ga, da objasni, što se dogodilo.
On je skromno izjavio, kako nije mjerodavan.
»To, što je ostvareno na Phobosu«, bunio se on, »preteklo je za mnogo godina ono, što
sam učio na studijama. U ono doba čak ni meson-reakcije nisu bile otkrivene, a kamoli da bi se
znalo, kako da ih se korisno upotrebi. Zapravo mislim da to na Zemlji još uvijek nitko i ne zna.
Mars je to otkrio zacijelo za vlastitu upotrebu.«
»Misliš li time reći, da je Mars u nuklearnoj fizici pretekao Zemlju ili nešto slično?«
zapita Bradley.
Ta je primjedba gotovo izazvala pobunu, pa su drugovi morali spašavati Bradleya od
ogorčenih naseljenika, pri čemu se nisu naročito žurili. Tek što je uspostavljen mir, Hilton je
umalo ponovno izazvao zbrku odgovorivši: »Budući da je sva sila najboljih učenjaka sa Zemlje u
posljednjih nekoliko godina došla ovamo, to i nije tako čudno, kao što bi se moglo misliti.«
Tvrdnja bijaše potpuno istinita, i Gibson se sjeti opaske, što ju je tog istog jutra izrekao
Whittaker. Mars je bio mamac i za mnoge druge osim njega, a sada je razumio zašto. Kakvim je
čudesnim nagovaranjima, kakvim zakučastim pregovaranjima i pravim pravcatim lukavštinama
Hadfield morao pribjeći u ovih nekoliko posljednjih godina! Možda nije bilo teško privući zaista
prvorazredne umove, jer oni su bili u stanju da prihvate izazov i da se odazovu. Drugorazredne,
ali isto tako prijeko potrebne proste vojnike i podoficire nauke svakako bijaše teže pronaći.
Jednog će dana pisac možda saznati tu tajnu nad tajnama i otkriti točno, kako je projekt »Zora«
zasnovan i ostvaren.
Ostatak noći prošao je vrlo brzo. Phobos je zalazio na istočnom nebu, kad je Sunce izašlo
da pozdravi svog takmaca. Tih i očaran, čitav je grad promatrao taj dvoboj, taj jednostrani sukob,
koji će dati samo jedan, unaprijed određen rezultat. Dok je Phobos sjao sâm na noćnom nebu,
bilo je lako hiniti uvjerenje, kako je on gotovo isto tako sjajan kao i Sunce. Ali već prve zrake
prave zore prognaše tu iluziju. Minutu za minutom Phobos je blijedio, iako se nalazio još dosta
visoko nad obzorom. Sunce je izlazilo iz pustinje, i tek se sada moglo uočiti, kako je Phobos
blijed i žut u usporedbi s njime. Biljke, koje su se polagano okretale, vjerojatno se ne će zabuniti
u traženju svijetla, jer dok je Sunce sjalo, Phobos se jedva i primjećivao.
Ipak Phobos bijaše dovoljno sjajan, da obavi svoj zadatak i tisuću godina on će
gospodariti marsovskom noći. A poslije? Hoće li se on, kad se ugase njegove vatre, i pošti se
istroše elementi, koji su sada sagorijevali u njemu, opet postati običan mjesec, koji će sjati
odražavajući Sunčev sjaj?
Gibson je znao, da to ne će biti važno. Već za jedno stoljeće Phobos će obaviti svoj posao,
i Mars će steći atmosferu koju više ne će izgubiti u dugim geološkim razdobljima. Kad se
konačno Phobos istroši i ugasi, nauka daleke budućnosti naći će kakav novi odgovor – možda
jednako nepojmljiv ovog doba, kao što bi eksplozija čitavog jednog svijeta bila neshvatljiva
onima, koji su živjeli pred stotinu godina. Sazrijevao je prvi dan novog doba i Gibson je neko
vrijeme promatrao svoju dvostruku sjenu. Obje su sjene bile okrenute prema jugu, ali dok se
jedna jedva pomicala, ona tanja se izdužila postajući sve slabije uočljiva, da se, kad je Phobos
zašao ispod ruba Marsa, potpuno izgubi.
Njegov nenadani nestanak podsjeti Gibsona na nešto, što su on i većina stanovnika Port
Lowella u nekoliko posljednjih sati oduševljenja zaboravili. Vijest je vjerojatno već stigla do
Zemlje, a Mars je, iako pisac u to nije bio siguran sada morao biti napadno svjetliji na
zemaljskom nebu.
Ubrzo će Zemlja postaviti neka vrlo neugodna pitanja.
 16

Održavala se jedna od onih malih svečanosti, koje osobito vole televizijski dnevnici.
Hadfield i njegov štab zbili su se na rubu čistine, a iza njih dizala su se natkrovlja Pori Lowella.
Po mišljenju snimatelja bijaše to lijepo komponirana slika, iako je dvostruko svijetlo, koje se
neprekidno mijenjalo, otežavalo snimanje.
Dobivši znak iz kontrolne kabine, on se stane kretati slijeva nadesno, da malo potakne
gledaoce prije nego što započne snimanje. Ustvari mnogo se nije vidjelo. Krajobraz bijaše vrlo
jednoličan, a u crno-bijelom prijenosu biti će sasvim nezanimljiv. Na udaljenosti do Zemlje nisu
mogli sebi dopustiti raskoš široke vrpce za živi prijenos u boji, štoviše ni crno-bijeli prijenos nije
bio naročito lagan. Upravo je pretražio i pregledao čitavu scenu, kad dobije nalog, da se okrene
prema Hadfieldu, koji je držao kratki govor. Zvuk je izlazio posebnim kanalom i zato ga nije čuo,
a u kontrolnoj će kabini biti spojen sa slikom, što je on snimi. No snimatelj je znao, što će Šef
govoriti, jer je sve to već prije čuo.
Načelnik Whittaker preda lopatu, na koju se dražesno naslanjao posljednjih pet minuta, i
Hadfield počne prevrtati pijesak, da prekrije korijenje visoke smeđe-sive marsovske biljke
podržane drvenim potpornjem. »Zračna trava«, kako su je sada svi zvali, nije se osobito doimala.
Jedva je bila dovoljno jaka da i pri niskoj gravitaciji stoji uspravno. Nipošto nije obećavala, da bi
mogla utjecati na budućnost planete...
Hadfield završi spomen-sađenje. Drugi će nastaviti posao i zatrpati rupu. Grupa vrtlara
već se vrzla u pozadini i čekala, da im se »veličine« maknu s puta, pa da oni nastave posao. Bilo
je mnogo čestitanja, rukovanja i tapšanja po leđima, a Hadfielda je zakrila grupa, koja se skupila
oko njega. Jedino stvorenje, koje sve to nije nimalo uznemirivalo bio je Gibsonov mali
Marsijanac. Zibao se u kukovima kao one lutke, koje u donjem dijelu imaju uteg i koje se uvijek,
kakogod ih postavite, vrate u isti položaj. Snimatelj okrene kameru prema njemu i pripremi se, da
izbliza snimi sliku. Prvi puta će ljudi na Zemlji vidjeti pravog Marsijanca, odnosno njegov lik na
živom programu.
Hej, što to on smjera? Nešto je svratilo njegovu pozornost – odaše ga trzaji golemih
prozirnih ušiju. Brzo je i oprezno skakutao. Snimatelj ga je pratio i u isto vrijeme širio sliku, da
vidi kuda kreće. Nitko drugi nije primijetio da se Cik počeo micati. Gibson je još uvijek,
razgovarao sa Whittakerom i kao da je potpuno zaboravio na svog ljubimca.
Odlično, ljudima na Zemlji bit će drago, da to vide, mislio je snimatelj. Hoće li samo stići
prije no što ga otkriju? Da – uspio je. Posljednjim, se skokom bacio u jamicu, a mali, trokutasti
kljun poče grickati nježnu marsovsku biljku koja je prije časak dva s toliko pažnje bila posađena.
Mislio je zacijelo, kako je bilo vrlo ljubazno od njegovih prijatelja, što su se toliko mučili radi
njega... Ili je uistinu naslućivao da radi nešto, što ne smije? Zaobilazno približavanje bilo je
vješto izvedeno, te je bilo teško povjerovati u Cikovu potpunu bezazlenost. Ipak, snimatelj mu
nije namjeravao pokvariti užitak; bit će to suviše dobra slika. Vrati se na čas Hadfieldu i društvu,
koje je još uvijek izmjenjivalo čestitke za uspjeh, koji je Cik žustro upropaštavao.
Nažalost, dobre stvari nikad ne traju dugo. Gibson je prvi spazio, što se zbiva, pa je
viknuo, da su svi skočili. Zatim je pojurio prema Ciku, koji se brzo ogledao, te uvidjevši, kako
nema gdje da se sakrije, mirno sjeo s izgledom uvrijeđene nevinosti. A kad ga je Gibson zgrabio
za uho i odvukao s mjesta zločina, mirno je dopustio da ga odvedu i nije otežavao prekršaj
protiveći se sili zakona. Tada se grupa stručnjaka zabrinuto sakupila oko »zračne trave« i svima
je laknulo, kad su došli do zaključka da oštećenje nije sudbonosno.
 Bio je to tričav događaj, i nitko nije pomislio, da će imati bilo kakvih trajnih posljedica.
Međutim, on je nadahnuo Gibsona jednom od najsjajnijih i najplodnijih ideja, iako to pisac nikad
nije shvatio.
Martinu Gibsonu život je odjednom postao vrlo zamršen i neobično zanimljiv. Bio je
među prvima, koji su govorili s Hadfieldom nakon povratka s ostvarenja projekta »Zora«. Glavni
šef ga je pozvao, ali mogao mu je posvetiti tek nekoliko minuta. Pa ipak, to je bilo dovoljno, da
izmjeni Gibsonovu budućnost.
»Žao mi je, što ste čekali«, reče Hadfield. »Odgovor sa Zemlje stigao je upravo, kad sam
odlazio. Oni vam dopuštaju da ostanete ovdje, ako vas mi možemo upotrebiti u upravnom
aparatu... da upotrebim službeni jezik. Budući da je sudbina našeg upravnog aparata uvelike
ovisila o projektu ‘Zora’, mislio sam, da je bolje, da odgodim stvar do povratka.«
Nestade bremena neizvjesnosti... Sve je sada bilo gotovo. Ako je Gibson i pogriješio, što
sam nije vjerovao, više nije bilo povratka. Dijelit će sudbinu Marsa. Postat će sastavni dio
naseobine u borbi za preporod tog svijeta, što se trome počeo buditi iz sna,
»Kakav ste mi posao namijenili?« zapita pisac pomalo zabrinuto.
»Odlučio sam, da zakonski potvrdim vaš neslužbeni položaj«, reče Hadfield smiješeći se.
»Kako to mislite?«
»Sjećate li se, što sam vam rekao prigodom našeg prvog sastanka? Zamolio sam vas, da
nam pomognete dajući Zemlji, ne samo gole podatke o ovdašnjem stanju, već da im objasnite
naša stremljenja i... da se tako izrazim... duh, koji smo ovdje stvorili. Vi ste dobro radili usprkos
nepoznavanju projekta, u koji smo polagali najveće nade. Žao mi je, što sam ‘Zoru’ sakrivao od
vas. No vama bi samo otežalo posao, da ste mali našu tajnu, a da pritom niste smjeli o njoj pisati.
Slažete li se?«
Gibson nije razmišljao o tome u ovom svijetlu, ali je to nesumnjivo bilo razumno.
»Veoma me je zanimalo, kako su djelovale vaše emisije i članci«, nastavi Hadfield.
»Možda ne znate, da raspolažemo odličnim sredstvom za provjeravanje javnog mišljenja.«
»Kakvim?« zapita Gibson u čudu.
»Zar ne pogađate? Svakog tjedna oko deset tisuća ljudi iz svih krajeva Zemlje odluče da
isele na Mars. Oko tri posto prođe s uspjehom prethodni test. Otkako se redovito javljaju vaši
članci, taj se broj popeo na petnaest tisuća u tjednu i još uvijek raste.«
»Oh«, na to će Gibson zamišljeno. Zatim se kratko nasmije i doda: »Ja se također sjećam,
kako vi u početku uopće niste htjeli, da dođem ovamo.«
»Svi mi griješimo. Ali ja sam naučio da iskorištavam vlastite pogreške«, nasmije se
Hadfield. »Da zaključimo: želio bih, da vodite malenu ustanovu, koja će – istinu da kažem –
djelovati kao naš propagandni odjel. Naravno, izmislit ćemo mu neko ljepše ime. Vaš će biti
posao da prodajete Mars. Mogućnosti su mnogo veće sada, kad imamo nešto, što možemo stavit
u izlog. Ako privučemo dosta ljudi, koji će zahtijevati da dođu ovamo, tada će se Zemlja morati
pobrinuti za prijevoz, A što to brže učini, to ćemo joj prije obećati, da ćemo se osoviti na vlastite
noge. Što vi kažete na to?«
Gibson osjeti prolazno razočaranje. Gledajući taj prijedlog samo s jednog stanovišta, to
nije bila naročita promjena. Ali Hadfield je imao pravo: on će Marsu više pomoći na taj, nego na
bilo koji drugi način,
»Prihvaćam«, reče. »Dajte mi tjedan dana, da sredim svoje zemaljske poslove i da se
oslobodim najvažnijih obveza.«
Tjedan dana, to je pomalo optimistično, pomisli, ali obavit ću glavninu posla. Zanimalo
ga je, što će reći Ruth Goldstein? Vjerojatno će misliti, da je poludio a možda će imati pravo.
»Vijest da ćete ostati ovdje«, reče Hadfield »izazvat će veliko zanimanje i poslužit će kao
bučna reklama za našu kampanju. Protivite li se, da je odmah objavimo?«
»Ne, nipošto.«
»U redu, Whittaker će rado porazgovoriti s vama o pojedinostima. Vama je, naravno,
jasno, da ćete imati plaću upravnog činovnika drugog razreda vaše dobi.«
»Već sam to ispitao«, reče Gibson, Nije bilo nužno dodati, kako ga to uglavnom zanima
čisto teoretski. Iako će mu plaća na Marsu iznositi manje od desetine ukupnih prihoda, bit će to
dovoljno za udoban život na planeti, gdje je bilo malo raskoši. Zasad nije znao, kako će upotrebiti
zemaljske kredite, ali se nadao, da oni ni u kom slučaju ne će propasti.
Nakon dugog sastanka s Whittakerom, koji mu umalo nije pokvario oduševljenje
tužaljkama o nedostatku osoblja i prostorija, Gibson provede ostatak dana pišući svu silu
radiograma. Najduži je bio za Ruth i ticao se uglavnom, ali ne i u potpunosti, poslovnih stvari.
Ruth je često stavljala kritične primjedbe na najrazličitije poslove, koje je morala obavljati za
svojih deset posto. Gibson se pitao, što će reći na njegovu molbu, da pripazi na nekog Jamesa
Spencera i da se brine o njemu, kad bude u New Yorku. A to ne će biti rijetko, budući da je
mladić završavao studije na Tehničkom fakultetu.
Bilo bi mnogo jednostavnije, da joj kaže istinu, ali ona će je ionako pogoditi. No da joj
kaže – to ne bi bilo pošteno prema Jimmyju. Gibson je naime odlučio da on treba saznati istinu
prije drugih. Katkada je napor da mu je ne kaže bio tako težak, da se gotovo veselio, što će se
ubrzo rastati. Hadfieldov je savjet kao i obično valjalo poslušati. Čekao je čitavu generaciju, pa
može još malo počekati. Otkrivanjem istine možda bi zbunio i povrijedio Jimmyja, a to bi moglo
prouzrokovati i raskid zaruka s Irenom... Pravo vrijeme da mu sve kaže doći će, pošto se ožene i
kad im, kako se Gibson nadao, vanjski svijet više ne će moći zadati nikakvih udaraca.
Bilo je ironije u tom, što će opet izgubiti sina, kojega je tako kasno našao. Možda je to bio
dio kazne za sebičnost i kukavičluk – ako ne i za što više – koji je pokazao prije dvadeset godina.
Ali prošlost valja zakopati. On će odsada misliti na budućnost.
Jimmy će se, nesumnjivo, vratiti na Mars u što kraćem roku. Ako je i propustio ponos i
zadovoljstvo, koje osjećaju roditelji, nadoknadit će to možda kasnije, kad bude promatrao, kako
unuci dolaze na ovaj svijet, čijem, je oživljavanju sam pomogao. Po prvi je put u životu Gibson
imao budućnost, koju je iščekivao sa zanimanjem i uzbuđenjem – budućnost, koja ne će biti puko
ponavljanje prošlosti.
*   *   *

Zemlja je zagrmila četiri dana kasnije. Gibson je to saznao iz naslova članka na prvoj
stranici »Marsovskog vjesnika«. Nekoliko je časaka bio tako zapanjen dvjema riječima, koje su
vrištale s papira, da je zaboravio da čita dalje.
HADFIELD OPOZVAN

Upravo smo primili vijest, da je Vijeće za međuplanetarni razvoj zatražilo, da se Glavni

šef vrati na Zemlju brodom Ares, koji odlazi iz Deimosa za četiri dana. Razlog nije naveden.
Vijest nije bila duža, ali ona će zapaliti Mars. Razlog nije naveden, no to nije bilo
potrebno. Svi su vrlo dobro znali, zašto je Zemlja željela da vidi Warrena Hadfielda.
»Što misliš o ovome?« zapita Gibson Jimmyja dodavši mu za vrijeme doručka novine
preko stola.
»Dođavola!«, izgovori Jimmy bez daha. »Sad će biti neprilike! Što će on učiniti po vašem
mišljenju?«
»A što da učini?«
»Može odbiti, Ovdje će ga svi sigurno poduprijeti.«
 »To bi samo pogoršalo stvari. Siguran sam, da će ići. Hadfield nije čovjek, koji izbjegava
borbu.«
Najednom Jimmyju zasjaše oči.
»To znači, da će poći i Irena.«
»Ta tko bi povjerovao, da će sada pomisliti na to!« nasmije se Gibson. »Zacijelo se nadaš,
da će ovo zlo donijeti vama nešto dobra. Ali ne računaj s tim – Hadfield bi mogao ostaviti Irenu
ovdje.«
U sebi je mislio, da to nije vjerojatno. Šefu će trebati što jači moralni oslonac.
Usprkos poslu, što ga je čekao, Gibson se na brzinu navrati u upravu, gdje su svi bili u
stanju ogorčenja i neizvjesnosti. Ogorčenje je izazvao Zemljin »viteški« postupak prema Šefu, a
neizvjesnost se javila, jer nitko još nije znao, što će on poduzeti. Hadfield je stigao rano ujutro i
do sada nije ni s kim govorio osim s Whittakerom i sekretaricom. Oni, koji su ga slučajno vidjeli,
tvrdili su, da je bio izvanredno veseo za čovjeka kojega su zapravo opozvali u nemilosti.
Na putu prema Biološkom laboratoriju Gibson je razmišljao o novosti. U posljednja je
dva dana propustio da posjeti svoga malog prijatelja i zbog toga se pomalo osjećao krivcem idući
Regent Streetom20 razmišljao je, kako će se Hadfield moći obraniti. Sad je shvatio primjedbu,
koju je onomad Jimmy načuo. Hoće li uspjeti opravdati sve? Uspjeh, je još bio daleko. Kao što je
Hadfield rekao, dovršenje projekta »Zora« – i pod pretpostavkom najveće pomoći sa Zemlje –
potrajat će pola stoljeća. Bilo je bitno, da se osigura ta pomoć, a Hadfield će poduzeti sve, što mu
je u moći, da od majčinske planete ne učini neprijatelja. Gibson će ga najbolje poduprijeti, ako
pokrene dalekometnu zaštitnu paljbu iz Odjela za propagandu.
Cik je, kao i obično, bio oduševljen, kad ga je ugledao, iako mu je Gibson odgovorio na
pozdrave duhom odsutan. Po običaju ponudi Ciku pregršt zračne trave iz zalihe laboratorija. Tom
mu se jednostavnom radnjom nešto otkoči u podsvijesti, jer on odjednom zastade, pa se okrenu
glavnom biologu.
»Upravo mi je pala na um sjajna zamisao«, reče. »Pričali ste mi o raznim vještinama, koje
ste uspjeli naučiti Cika, zar ne?«
»Naučiti? Sada je problem, kako da ga spriječimo da ih više ne uči.«
»Niste li također rekli, kako ste prilično sigurni, da se Marsijanci međusobno
sporazumijevaju?«
»Naša je skupina, koja je istraživala na licu mjesta dokazala, da mogu prenositi
jednostavne misli, čak i neke apstraktne pojmove, primjerice boje. To naravno ne dokazuje
mnogo, jer pčele rade isto.«
»Recite mi, što mislite o ovom prijedlogu? Zašto da ih ne poučimo, kako da za nas
uzgajaju ‘zračnu travu’. Oni raspolažu velikom prednošću – kreću se Marsom, kuda im drago,
dok mi nikuda ne možemo bez strojeva. Pritom oni, naravno, ne treba da znaju, što rade. Mi
ćemo ih jednostavno opskrbiti mladicama – držim da se ‘trava’ tako razmnožava – i uputiti ih u
kolotečinu rada, a nagradit ćemo ih kasnije.«
»Samo čas. To je zgodna zamisao, ali previdjeli ste jedno praktično pitanje. Mi bismo ih
lako poučili, kako ste predložili, jer već dovoljno poznajemo njihovu psihologiju, da to
postignemo. Međutim, moram napomenuti, da do sada poznajemo svega deset Marsijanaca
uključivši Cika.«
»Nisam to previdio«, reče Gibson nestrpljivo. »Jednostavno ne vjerujem da je skupina,
koju sam pronašao, jedina. To bi zaista bio nevjerojatan slučaj. Sigurno su dosta rijetki, ali na
planeti mora ih biti stotine, ako ne i tisuće. Predložit ću pregled svih šuma snimanjem, a time
ćemo lako otkriti njihove krčevine. U svakom slučaju gledam daleko u budućnost. Pod novim,
mnogo povoljnijim uvjetima za život počet će se brže razmnožavati, kao što se već događa s
marsovskom biljkom. Ne zaboravite, da će – prema vašim vlastitim proračunima – ‘zračna trava’
(čak ako joj i ne pomognemo) za četiri stotine godina prekriti krajeve oko ekvatora. Ako joj i mi i
Marsijanci pritom pomognemo, skratit ćemo trajanje izvršenja projekta ‘Zora’.«
Biolog je sumnjičavo kimao glavom, ali je ipak počeo nešto izračunavati na papiriću. Kad
je završio naškubi usta.
»Slušajte... ja bih,« reče, »... mogao bih dokazati, da je to nemoguće. Ima tu suviše
nepoznatih činilaca uključivši i najvažniji od svih – postotak razmnožavanja Marsijanaca.
Mislim, da znate, da su tobolčari. To smo upravo utvrdili.«
»Mislite li kao klokani?«
»Da. Mladunče živi u džepu, dok ne naraste dovoljno veliko, da izađe u hladan i
nemilosrdan svijet. Sada više ženki nosi mladunčad, a to bi značilo, da se razmnažaju godišnje.
Budući da je Cik jedino mladunče, koje smo našli, postotak je smrtnosti vjerojatno vrlo visok, što
ne iznenađuje u toj klimi.«
»To govori u prilog mišljenju«, poviče Gibson, da ih »sada ništa ne će spriječiti, da se
razmnožavaju, naravno ako se pobrinemo, da imaju dovoljno hrane.«
»Želite li vi odgajati Marsijance ili uzgajati ‘zračnu travu’?« izazovno upita biolog.
»Oboje«, odvrati Gibson sa smiješkom. »Oni se slažu kao kruh i maslac ili šunka i jaja.«
»Stanite!« zavapije biolog iz dna duše, pa Gibson odmah umoli, da mu oprosti, što je bio
netaktičan. Zaboravio je, da na Marsu nitko već godine i godine nije okusio šunke!
Što je Gibson više mislio o novoj zamisli, više mu se sviđala. Usprkos hitnim ličnim
problemima našao je vremena, da o tom predmetu napiše memorandum Hadfieldu, pa se nadao,
da će s Glavnim šefom porazgovoriti o tome prije nego ovaj ode na Zemlju. Zamisao da se oživi
ne samo jedan svijet, nego i jedna rasa, koja je možda bila starija od čovjeka, nosila je u sebi
nešto, što je nadahnjivalo.
Gibsona je zanimalo, kako će izmijenjene klimatske prilike za sto godina djelovati na
Marsijance. Ako im postane previše toplo mogu se jednostavno preseliti na sjever ili jug, a u
krajnjoj nuždi i u subpolarne krajeve, gdje se Phobos nikad nije vidio. Atmosferi, koja sadržava
kisik oni su bili vični u prošlosti i mogli bi joj se ponovno prilagoditi. Postojali su znatni dokazi,
da Cik prima velik dio potrebnog kisika iz zraka u Port Lowellu i pritom dobro napreduje.
Otkriće Marsijanaca postavilo je veliko pitanje, na koje još nije bilo odgovora. Da li su to
bili degenerirani, preživjeli ostaci rase, koja je nekada postigla stupanj civilizacije, ali je, kad su
životni uvjeti postali suviše teški – nazadovala? To stanovište zanesenjaka nije bilo dokazano.
Učenjaci su jednodušno vjerovali, da na Marsu nikad nije bilo napredne kulture. Ali već je
jednom dokazano, da su oni pogriješili, pa se to moglo ponoviti. U svakom slučaju bit će
izvanredno zanimljiv pokus, da se vidi, kako će se daleko Marsijanci popeti na ljestvici evolucije,
sada, kad je njihov svijet ponovno procvjetao.
Jer to bijaše njihov svijet, a ne Čovjekov. Iako će ga on upotrebiti za svoje svrbe, njegova
će dužnost biti da štiti prava zakonitih vlasnika. Nitko ne može proreći, kakvu će ulogu oni
odigrati u povijesti Svemira. A kada, kao što će to jednoga dana biti neizbježivo, Čovjek dođe u
dodir sa dragim, rasama, moglo bi se o njemu suditi po onome, što je učinio ovdje na Marsu.
 17

»Martine, žao mi je što se ne vraćate s nama«, govorio je Norden, dok su se približavali

Prvom zapadnom izlazu. »No uvjeren sam, da ste ispravno postupili, i zato svi mi poštujemo vašu
odluku.«
»Hvala«, reče Gibson iskreno. »I ja bih želio da se vratim sa svima vama... nadajmo se, da
će se za to i kasnije pružiti prilika! Bilo kako bilo, ne ću provesti čitav svoj vijek na Marsu!«
Smiješio se. »Ni vi se niste nadali, da ćete ikad ovako mijenjati putnike.«
»Zaista nisam, U neku ruku sve je to zapleteno. Osjećam se kao kapetan broda, koji je
prevozio Napoleona na Elbu. Kako se Stari drži?«
»Nisam govorio s njime, otkad je opozvan. Vidjet ću ga sutra prije nego krene na Deimos.
Whittaker kaže, da je vrlo samosvijestan i da ne pokazuje nikakvu zabrinutost.«
»Po vašem mišljenju, što će se iz svega toga izleći?«
»Mogu ga najstrože službeno kazniti zbog zloupotrebe državne imovine, postrojenja,
osoblja... ima tu dovoljno stvari, da ga strpaju u zatvor na doživotnu robiju. No kako je u čitavu
pripovijest upletena polovica službenika i učenjaka na Marsu, Zemlja im ne može ništa. Zaista
zabavna situacija! Glavni šef postao je junakom dana dvaju svjetova, zato će Vijeće za
međuplanetarni razvoj postupati s njim u rukavicama. Mislim, da će osuda glasiti ovako: Nisi to
smio poduzeti, no drago nam je, što ti je pošlo za rukom.«
»Hoće li mu dopustiti da se vrati na Mars?«
»Bit će prisiljeni da to učine. Nitko se ne će naći, da ga zamijeni.«
»Pa ipak. Jednog će dana doći i do toga.«
»To je istina, no bila bi ludost, da upropaste Hadfielda, sada, kad je u naponu snage.
Uostalom, htio bih da vidim, kako bi se proveo onaj, koji bi došao da ga zamijeni!«
»Da, da, položaj je zaista poseban. Mislim, da se zbila sva sila stvari, o kojima nemamo ni
pojma. Zašto je Zemlja odbila projekt ‘Zora’, kad je prvi put predložen?«
»Razmišljao sam o tome i jednog ću se dana time temeljito pozabaviti. Za sada moja
pretpostavka glasi: mnogo ljudi na Zemlji ne želi ni da Mars postane suviše snažan, ni da se
potpuno osamostali. I to bez ikakva nemila razloga, već naprosto zato, što im se ta zamisao ne
sviđa. Čini se, da im vrijeđa taštinu. Oni žele, da Zemlja ostane središte Svemira.«
»Znate, smiješno je, kako vi govorite o Zemlji. Po vašim riječima ona je neka
kombinacija škrtice i siledžije, pa se upela da spriječi napredak Marsa«, reče Norden. »Najzad, to
nije sasvim pošteno. Vi zapravo rogoborite protiv službenika u Vijeću za međuplanetarni razvoj i
s njim povezanim organizacijama, a svi oni nastoje da daju sve od sebe. Ne zaboravite, da je sve
što ovdje postoji nastalo na Zemljin poticaj. Bojim se, da vi, naseljenici...« on se kiselo nasmija
»... gledate na stvari previše sebično. Ja promatram pitanje s obje strane. Kad sam ovdje,
prihvaćam vaše gledište i slažem se s vama. Za tri mjeseca naći ću se na protivnoj strani i
vjerojatno ću misliti, kako ste vi na Marsu hrpa nezahvalnih gunđala i nezadovoljnika!«
Gibson se nasmija, no ne od srca. U Nordenovim riječima krio se dobar dio istine. Zbog
izvanrednih poteškoća i skupoće međuplanetarnih putovanja, zbog velikog gubitka vremena na
putovanju od planete do planete, nedostatak razumijevanja, pa čak i netrpeljivost između Zemlje i
Marsa bijahu neizbježni. Nadao se, da će ubrzanjem putovanja s vremenom biti uklonjene te
psihološke prepreke, i da će se tako približiti dosad oprečna stanovišta obiju planeta.
Stigli su do izlaza i tu su čekali raketu, koja će Nordena odvesti u zrakoprazni prostor.
Ostali članovi posade već su se oprostili od pisca i sada su putovali prema Deimosu. Samo je
Jimmyju zbog posebnih okolnosti odobreno da putuje idućeg dana s Hadfieldom i Irenom.
Jimmyjev se položaj na Aresu uvelike promijenio od odlaska sa Zemlje, pomisli Gibson
zadovoljno. Pitao se, hoće li ga Norden na povratku uspjeti natjerati na rad.
*   *   *

»Eh Johnne, želim vam sretan povratak na Zemlju«, reče Gibson pružajući ruku, pošto su
se otvorila vrata pretkomore. »Kad ćemo se opet vidjeti?«
»Za kojih osamnaest mjeseci... prije toga treba da skoknem do Venere. Nadam se, da ću,
kad se vratim, ovdje naći mnoštvo promjena... vjerojatno dočekat će me posvuda zračna trava i
Marsijanci!«
»To je kratko vrijeme, pa ne mogu mnogo obećati«, smijao se Gibson.« No trudit ćemo se
svom snagom, da vas ne razočaramo!«
Rukovaše se i Norden ode... Gibson nije mogao, a da ne osjeti laku zavist na pomisao na
sve one stvari, kojima se kapetan vraćao. Jer nenametljive Zemljine ljepote, koje su mu uvijek
bile nadohvat – bijahu sada daleko i on ih možda ne će vidjeti dugi niz godina.
Čekala su ga još dva, i to najteža rastanka. Razmišljao je o predstojećem, posljednjem
sastanku s Hadfieldom. Treba da se vlada vrlo obzirno i pažljivo. Nordenova je usporedba bila
ispravna: bit će to razgovor sa svrgnutim vladaocem pred odlazak u progonstvo.
U stvarnosti bilo je potpuno drugačije. Hadfield je još uvijek vladao situacijom, a vlastita
budućnost kao da ga nije uznemiravala. Upravo je završio sređivanje spisa, kad je Gibson ušao.
Prostorija je pružala pust i tužan izgled. Tri košare za otpatke bile su do vrha pune odbačenih
formulara i poslovnih pisama. Sutra će ovamo ući Whittaker kao vršilac dužnosti Glavnog šefa.
»Preletio sam vašu bilješku o Marsijancima i ‘zračnoj travi’«, reče Hadfield pretražujući
najskrovitije kutiće svoga kancelarijskog stola. »Prijedlog je zanimljiv, no nitko mi ne može
dokazati, hoće li uspjeti ili ne? Stvar je vrlo zamršena, i mi zasada nemamo dovoljno podataka.
Sve se svodi na ovo: da li nam se više isplati, da se namučimo učeći Marsijance uzgajanju
‘zračne trave’ ili je jednostavnije, da to sami činimo? U prvo vrijeme jedna će se manja grupa
pozabaviti prijedlogom. No ništa veće ne možemo poduzeti, dok ne pripitomimo više
Marsijanaca. Zamolio sam dra. Petersena, da se brine za naučnu stranu pothvata, a bilo bi mi
drago, kad biste se vi založili za administrativnu stranu pitanja, jer će se i to s vremenom
nametnuti. Naravno, važnije odluke prepustit ćete Whittakeru. Petersen je silan momak, ali nema
mašte. Vas ćete se dva savršeno dopunjavati.«
»Učinit ću sa zadovoljstvom sve, što mogu«, reče Gibson. Veselio se tome, iako se
pomalo zabrinjavao, kako će svladati sve veće odgovornosti. Međutim sama činjenica, što mu je
Šef povjerio zadatak ohrabrila ga je: taj je znak govorio, kako je Hadfield uvjeren, da on može
izvršiti taj posao.
U razgovoru o pojedinostima oko upravljanja Gibsonu postade jasno, kako Hadfield živi u
uvjerenju, da će izbivati najviše godinu dana. Šef kao da se veselio izletu na Zemlju i smatrao ga
izvanrednim dopustom. Gibson se nadao, da će budućnost opravdati njegov optimizam.
Pri kraju oni skrenuše razgovor, a to je bilo neizbježno, na Irenu i Jimmyja. Dugotrajno
putovanje na Zemlju pružit će Hadfieldu dovoljno mogućnosti da prouči budućeg zeta, i Gibson
se nadao, da će se Jimmy pokazati u najboljem svijetlu. Bilo je potpuno jasno, da s tog gledišta
Hadfield sa zadovoljstvom očekuje putovanje. Ako se Irena i Jimmy u tako suženom prostoru,
neprestanim dodirom tri mjeseca budu dobro slagali, njihov će brak imati sve uvjete da bude
uspješan, rekao je on Gibsonu. U obratnom slučaju... što prije otkriju, da se ne slažu, to bolje!
Kad je odlazio iz Hadfieldova ureda, Gibson je bio svijestan da se opredijelio. Glavni šef
je znao, da čitav Mars stoji za njim kao jedan čovjek, a Gibson će poduzeti što god bude mogao,
da izbori Zemljinu pomoć. Osvrnu se na čedan natpis na vratima. Ne će ga mijenjati ma što se
dogodilo, jer je on označivao položaj, a ne ličnost. Za ovim će vratima dvanaestak mjeseci raditi
Whittaker, kao demokratski upravljač Marsa... i u razumnim granicama... savjestan Zemljin
sluga. Ljudi se mogu mijenjati, ali natpis neka ostane isti. I to je bila Hadfieldova zamisao...
zamisao da je ustaljenost položaja važnija od ustaljenost i ljudi. No on sam nije to dosljedno
proveo, pomisli Gibson, jer bi teško bilo ustvrditi, da je anonimnost Hadfieldova osobina.
Posljednja raketa krenu nakon tri sata. Na njoj su otputovali Hadfield, Irena i Jimmy.
Irena je došla u »Grand hotel Mars«, da pomogne Jimmyju pri spremanju kovčega i da se oprosti
s Gibsonom. Sva je sjala od sreće i davala oduška uzbuđenju; promatrati je bio je pravi užitak.
Dva su se njezina sna ostvarila istovremeno: vraća se na Zemlju, i to s Jimmyjem. Gibson se
nadao, da je ni jedno ni drugo ne će razočarati, no tko to zna...
Spremanje Jimmyjevih stvari bio je vrlo zamršen posao zbog velikog broja »uspomena«
koje je skupio na Marsu... bile su to biljke i minerali, što ih je našao na raznim izletima i šetnjama
izvan natkrovlja. Sve je te primjerke trebalo pažljivo vagnuti, ali se najzad našao pred bolnom
odlukom, kad se ispostavilo, da njegova lična prtljaga za dva kilograma prelazi dopuštenu težinu.
Najzad je sve bilo spremljeno, i oni krenuše na uzletište.
»Ne zaboravi da se odmah javiš gospođi Goldstein; ona će te čekati«, reče Gibson.
»Ne ću zaboraviti«, odvrati Jimmy. »Vi se i previše brinete za nas, ali mi smo vam
zahvalni, zar ne Ireno?«
»Da«, odgovori ona. »Zaista smo vam zahvalni. Ne znam, što bismo bili počeli bez vaše
pomoći«.
Gibson se smješkao pomalo čeznutljivo.
»Ah, već bi se vi nekako snašli«, reče on. »Drago mi je, što je sve ispalo tako dobro i
uvjeren sam, da ćete biti vrlo sretni. I... nadam se, da ćete oboje uskoro natrag na Mars.«
Kad je na rastanku stisnuo Jimmyju ruku, piscem odjednom ovlada želja, da otkrije svoj
identitet i da, bez obzira na posljedice, zagrli mladića kao sina. Na to ga je tjerala, to je točno
znao, čista sebičnost. Bio bi to čin prisvajanja, neoprostivo isticanje svoje ličnosti, čime bi
pokvario sva ona dobra djela, koja je postigao za proteklih nekoliko mjeseci. A kad je ispustio
Jimmyjevu ruku, on na mladićevu: licu zapazi trag izraza, kakva još nikada u njega nije vidio.
Možda je to bio prvi tračak nečuvene slutnje, rođenje zasad podsvjesna osjećaja, koji će se
jednom razviti do krilate istine razumijevanja i priznanja. Gibson je vjerovao, da su njegove nade
opravdane, i da će time olakšati vlastiti zadatak, kad tome dođe vrijeme.
Gledao ih je, kako ruku pod ruku odlaze uskom ulicom. Nisu bili svjesni okoline; mislili
su im na krilima letjele u Svemir. Već su i njega zaboravili, iako će ga se kasnije zacijelo sjetiti.
*   *   *

Pred samu zoru Gibson prođe kroz glavnu pretkomoru, pa izađe iz grada, koji je još
spavao. Phobos je zašao prije jednog sata i svijetlo je sada sjalo samo s dalekih zvijezda i
Deimosa, koji je već bio visoko na zapadu. Pogleda na sat... ako je sve išlo glatko, oni će krenuti
za deset minuta.
»Dođi Cik«, reče on. »Prošetajmo malo na svježem zraku, da se ugrijemo.« Iako je
temperatura oko njih iznosila najmanje pedeset ispod ništice, Ciku hladnoća kao da ni najmanje
nije smetala. Ipak, Gibson je mislio, da je bolje, da mu se miljenče neprestano kreće. On se sam
odlično osjećao, jer je na sebi imao potpunu zaštitnu opremu.
Kako li su samo narasle te biljke za nekoliko proteklih sedmica! Već su prerasle čovječju
visinu. Možda je to bilo sasvim normalno, no Gibson bijaše uvjeren, da to treba zahvaliti
Phobosu. Uspješno djelovanje projekta »Zora« već se osjećalo na Marsu. Štoviše i bjelina
Sjevernog pola na kome se zima približavala vrhuncu, zaustavila je napredovanje prema
Sjevernoj hemisferi, dok su ostaci snijega na Južnom polu potpuno nestali.
Zaustaviše se na oko kilometar od grada, daleko od svijetala, koja bi im kvarila vidik.
Gibson ponovno pogleda na sat. Još nepuna minuta . . . Naslućivao je, kako su se u ovom
trenutku osjećali njegovi prijatelji. Zurio je u sićušan, jedva primjetno valovit disk Deimosa i
čekao.
Iznenada Deimos postade svjetliji. Časak kasnije mali mjesec kao da se razbio na dvoje, a
u tom se trenu sitna, nevjerojatno sjajna zvjezdica odvoji s njegova ruba pa polagano stade
gmizati prema zapadu. Sjaj atomskih raketa bio je tako snažan, da je čak kroz svemirsku
udaljenost od tisuću kilometara blistao u oči.
Zacijelo ga s broda promatraju. Gore na Aresu oni se sigurno s promatračnica opraštaju s
ovim svijetom, koji nastaje, kao što se i on – ima tome čitav vijek, kako mu se sada činilo –
oprostio sa Zemljom.
O čemu li je sada razmišljao Hadfield? Da li se nadao, da će se vratiti na Mars? Gibson u
to više nije sumnjao. Ma s kim se Hadfield morao boriti, on će svladati sve poteškoće. Glavni se
šef Marsa vraća na Zemlju kao pobjednik, a ne kao poraženi.
Blistava modro-bijela zvijezda već se nekoliko stupnjeva udaljila od Deimosa i zaostala
za njim, jer je već stala gubiti brzinu na svom putu kroz Svemir, prema Suncu i... prema Zemlji.
Krajičak Sunca izviri na istoku obzora... Oko Gibsona visoko zeleno raslinstvo micalo se
u snu, koji je već jednom bio prekinut Phobosom, što je poput meteora preletio nebom. Gibson se
još posljednji put osvrnu za onim dvjema zvjezdicama, što su zalazile prema zapadu, pa mahnu
rukom u znak tihog rastanka.
»Hajde Ciki«, reče on. »Vrijeme je, da se vratim... posao me čeka«. Rukom u rukavici
uštinu malog Marsijanca za uho, pa doda: »A to vrijedi i za tebe. Iako još toga nisi svijestan i
pred tobom kao i predamnom golemi su zadaci.«
Pođoše zajedno prema velikim svodovima, koji su se već blijedo caklili u prvom
jutarnjem svijetlu. Sada kad više nema Hadfielda, a u sobi s natpisom »Glavni šef« sjedi drugi
čovjek, bit će neobično u Port Lowellu.
Gibson iznenada stane. Za trenutak mu mozgom projuri predodžba budućnosti. Tko li će
biti Šef za petnaest do dvadeset godina, kad projekt »Zora« bude već napola završen, i kad se
bude nazirao njegov uspješan kraj.
Istovremeno s pitanjem nametnu mu se i odgovor. Tada Gibson, spozna, što se nalazilo na
kraju puta, kojim je krenuo. Možda će mu jednog dana pasti u dužnost, kao osobita čast, da
nastavi posao, što ga je Hadfield započeo. Da li se varao? Ili je proniknuo u vlastite, još skrivene
snage? U svakom slučaju on je stekao čvrsto, novo uvjerenje!
Martin Gibson, pisac, nekadašnji stanovnik Zemlje, žustrim se korakom uputi prema
gradu. Posljednji tračak noći povlačio se jutarnjim nebom. Unaokolo visoke su biljke bez cvijeća
rasklapale lišće, da dočekaju Sunce.
U svitanju novoga dana piščeva se sjena stopi sa sjenom maloga Marsijanca.

scan: Tough

Chita(m) team 2014.

 Napomene

[←1] David Herbert Lawrence, engleski književnik (1883–1930), pisac romana

»Ljubavnik Lady Chatterley« i dr.
[←2] Ultima Thule je ime nekog otoka na sjeveru Evrope, koje su nadjeli Rimljani
označujući krajnji sjever poznatog svijeta.
[←3] Klasično djelo engleske literature iz XV. stoljeća od pjesnika Geoffreya Chaucera.
[←4] Herman Melville (1819–1891) američki pisac pustolovnih romana s temama o moru
i nepoznatim krajevima (Moby Dick, Taipi).
[←5] Edgar Allan Poe (1809–1849), obrađivao bizarne teme, opisivao sablasne prizore.
[←6] Izreka u boksu (tuš).
[←7] Geoffrey Chaucer, stari engleski pjesnik (oko 1340–1400), jedan od osnivača
pjesništva u Engleskoj, slavno mu je djelo »Kanterberijske priče«.
[←8] Herbert George Wells, engleski pisac (1866–1946), humoristični roman »Kipps«,
naučno popularni romani »Rat svjetova«, »Nevidljivi čovjek«, »Stroj vremena«.
[←9] John Keats, engleski pjesnik (1795–1821), njegovo lirsko pjesništvo nadahnuto je
kultom ljepote prirode
[←10] Broadway, u doslovnom prijevodu Široka ulica.
[←11] Oxford Circus, poznata raskrsnica u središtu Londona.
[←12] Marble Arch u Londonu, jedan od ulaza u glasoviti Hyde Park.
[←13] Hidroponska, piščeva kovanica, a značila bi u prijevodu vodožitna farma.
[←14] Falstaff, lice Shakespearovih djela »Vesele žene Windsorske« i »Henrik IV.«,
debeo, lukav i hvastav vitez, koji voli šale i vino. Aluzija se odnosi na njegovo buncanje pred
smrt u »Henriku IV.«
[←15] Noel Coward, suvremeni engleski dramski pisac naročito poznat po komedijama.
[←16] Klaustrofobija je strah od zatvorenog prostora, koji osjećaju neki neuropati.
[←17] Mali lord Fauntleroy, glavno lice istoimenog dječjeg romana.
[←18] Giovanni Virgilio, Schiaparelli, talijanski astronom, koji se bavio i pisao o
topografiji Marsa. Prema njemu pisac naziva drugi grad Marsa Port Schiaparelli (u tekstu čisto
skraćeno Skia).
[←19] Edgar Rice Burroughs američki pisac pustolovnih romana (»Tarzan«)
[←20] Regent Street, jedna od najprometnijih ulica u Londonu.