MODELI POUČAVANJA

DIDAKTIČKI KONCEPTI NASTAVNI SUSTAVI NASTAVNE

STRATEGIJE
Gudjons tu ubraja: otvorena nastava, projektna, problemska, iskustvena, praktičko učenje, nastava okrenuta
djelovanju, otkrivajuće učenje, nastava aktivnog učenika, generičko učenje, gestalt-pedagogija.

Ekvivalentni naziv za nastavne koncepte je modeli poučavanja.

Projektna nastava
Ishodište je u identificiranju stvarnog problema koji je primjeren za stjecanje iskustva,
drušveno i praktično važan a zanimljiv učenicima.
Učitelj je savjetnik koji vodi projekt prema cilju na temelju zajednički izrađenog plana.
Aktivno se suočava s problemom, ohrabruje se raznolikost ideja i postupaka.
Rezulta osim spoznajne ima i upotrebnu vrijednost.

Problemska nastava (1)

Često se nedovoljno naglašava sposobnost generiranja problema, a ne samo rješavanja.

Nivo problemske nastave je određen stupnjem angažmana učenika koji mora biti primjeren da ne dođe do odbojnosti:
Problemsko izlaganje – nastavnik postavlja i rješava problem kako se to dogodilo u znanosti
Problemski dijalog – problem se dekomponira, nastavnik vodi učenička razmišljanja
Samostalno rješavanje problema – nastavnik stvara problemsku situaciju i definira problem, učenici ga
samostalno rješavaju
Samostalno postavljanje i rješavanje problema – nastavnik samo pripremi problemsku situaciju, učenici je formuliraju i
rješavaju.
 Generičko poučavanje (1)

Tema se obrađuje kao proces nastajanja rješenja umjesto usvajanja gotova proizvoda.
Osnovno svojstvo modela je generiranje veza odabranih ulaza i memoriranih znanja koja učenici drže važnim. Za to je
potrebno generirati povijesne, tehnološke i svakodnevne aspekte znanstvenih ideja s matematičkim, teorijskim i
filozofskim aspektima. Za traženje veza sa starim znanjem koriste se dubinske strategije, za razliku od učenja novih
sadržaja kada se koriste plitke strategije.
Bolje će se zapamtiti i imati više smisla sadržaji za koje se generira više veza i u većem broju kontekst

Generičko poučavanje (2)

Uspješnije je paraleno nego sekvencijalno usvajanje logički povezanih pojmova. Prvo treba izgraditi opću sliku, a zatim
stvoriti veze između prije naučenih pojmova i novih.

Nastava se odvija kroz 5 etapa:

 Nastavnik fokusira pažnju učenika na danu situaciju, daje upute, ohrabruje na postavljanje pitanja
 Učenici istražuju i daju odgovore na pitanja, koriste eksperimente, demonstracije, grupne
diskusije
 Učenici izvještavaju o rezultatima, otkrivenim vezama i usvojenim konceptima

 Formalizira se prethodna etapa

 Prethodno naučeni koncepti se koriste u različitim konceptima
 Radno usmjerena nastava
Preporuča se 1/3 nastave ovako realizirati. Vezana je na “sindrom dosade”. Usputne aktivnosti vezuju pažnju,
energiju i maštu učenika, ali tu mogu nešto i naučiti jer predstavljaju vezu umnog i fizičkog rada. Uči se glavom,
rukama, nogama, cijelim tijelom.
Da bi se smanjio udio usputnih aktivnosti učenika treba povećati udio metoda koje
uključuju učenikovu samostalnost, metodička samostalnost znači da učenici mogu odlučivati što će i kako učiti.
Nastava treba biti postavljena tako da učenici sami preuzimaju odgovornost za učenje.

Karakteristike:
 Potpuna je s osobnog, sadržajnog i metodičkog aspekta
 Aktivna je s aspekta učenika
 U centru joj je proizvodnja, tj. produkt rada
 Polazište je subjektivni učenikov interes
 Učenik sudjeluje u planiranju
 Odmjeren je odnos umnog i tjelesnog rada
 Vodi prema otvorenoj nastavi
 Otvorena nastava

Teorijski oslonac u kibernetičkim misaonim mrežama i sustavnodinamičkim teorijskim postavkama.

Karakteristike:
 Razredi radioničkog tipa, bogato opremljeni
 Pojedinačni i grupni rad u poticajnoj sredini
 Fleksibilna organizacija
 Dnevni i tjedni planovi
 Učitelj sam izrađuje teoriju nastavnog procesa
 Razumijevanje s učenicima pospješuje u u razgovoru na kraju planskog razdoblja (tjedna)
 Nastava okrenuta iskustvu

Simboličke forme zatvaraju doživljaj učenika s odgovarajućim

sadržajem, sažimaju se prerađena stečena iskustva u nastavne
jedinice nasuprot otuđenosti školskog učenja.
Pfeiffer-Jonesov iskustveni model u 5 koraka:

 Aktivnost / Iskustvo

 Reakcije i primjećivanje / Objavljivanje

 Diskusija strukture / obrada

 Razvoj principa realnog svijeta / Generalizacija

 Planiranje efikasne upotrebe učenja / primjena

Sličan ovom modelu je i model akcijskog poučavanja u zajednici koji

integrira školsko i iskustveno učenje (Grzelkowski, 1986.)
Otkrivajuće poučavanje

Temelj je Brunerova kognitivna psihologija.

Povećava intrizičnu motivaciju, intelektualnu moć, razvija stil potreban za kasnije probleme, bolje pamti naučeno
Nije sinonim za induktivnu nastavu, uključuje i dedukciju.
Uz ovaj pristup treba se koristiti i druge, prvenstveno samo sekvencijalna izlaganja s objašnjenjima
 Model poučavanja pomoću analogija

Analogije su raznovrsni tipovi veza: asocijacije, namjena, uzrok, efekt, odnos dio-cjelina, dio-dio, sinonimi, antonimi,
stupnjevi, svojstva, slijed
Učenici poučavanjem pomoću analogija jasnije misle, razlikuju značajna od neznačajnih svojstava. Osim konkretnog
znanja usvaja se i model prepoznavanja sličnih manifestacija unutar iste klase.

Nastavni koraci:

 Nastavnik ukazuje na vrstu analogijske veze

 Uvježbavanje

 Praćenje tijekom prakse

 Ohrabrivanje formiranja vlastitih analogija

 Uvježbavanje aktivnosti za razvoj sposobnosti koje su osnova inteligentnog ponašanja
 Landine heurističke upute za

rješavanje problema u nastavi

 Odvojiti zadano i ono što treba dokazati

 Zaključiti iz zadanog što se može
 Koja obilježja treba ustanoviti da se dokaže da je to tako
 Reproduciraj sva poznata obilježja, usporedi s onim što je zadano
 Koji su još elementi
 Ako nema slika ili elemenata, konstruiraj ih
 Pravi sve zaključke koji iz toga proizlaze
 Stalno pamti što je dano u početnim zadacima
 Stalno pamti što treba dokazati
 Provjeri je li sve prethodno uredno objavljeno
 Hestenesov dijalektički model poučavanja

Proces testiranja, prihvaćanja i integriranja novih ideja Hestenes naziva dijalektičkim.

 Biraju se i predstavljaju određene informacije među svim danima

 Profesor traži od studenata da izlistaju sve relevantne informacije

 Studenti izlažu ideje, profesor ih bilježi na ploči

 Razvija se grupna diskusija, odvaja bitno od nebitnog

 Profesor pita studente što se može učiniti s informacijama

 Studenti daju nekoliko varijanti rješenja

 Svaka grupa brani svoje rješenje, ostali ga napadaju

 Ako se pronađe adekvatno rješenje profesor sustavno izlaže sve potrebne korake za rješenje
 Inače, profesor uvodi nove ideje sve dok ih ne bude dovoljno za rješenje problema