See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/331642686

Priprema za laboratorijske vježbe (prvi dio)

Book · March 2019

CITATIONS READS

0 1,716

2 authors:

Adnan Masic Rajfa Musemić

University of Sarajevo University of Sarajevo
26 PUBLICATIONS   44 CITATIONS    15 PUBLICATIONS   32 CITATIONS   

SEE PROFILE SEE PROFILE

Some of the authors of this publication are also working on these related projects:

Investigation of the air pollution in the Sarajevo valley using UAV based measurements View project

Air pollution in Sarajevo Canton: Spatial variation of the Air Quality Index View project

All content following this page was uploaded by Adnan Masic on 10 March 2019.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

 Rajfa Musemić Adnan Mašić

PRIPREMA za laboratorijske vježbe iz Fizike 2

Prvi dio

MAŠINSKI FAKULTET SARAJEVO

2019
Sadržaj:

PREDGOVOR 2
UVOD 4
OSNOVNA MJERENJA 21

1. MATEMATIČKO KLATNO 37
2. GEOMETRIJSKA OPTIKA 42
3. FOTOĆELIJA 49
4. MEHANIČKE OSCILACIJE 56
5. BALISTIČKO KLATNO 64

1
 PREDGOVOR
Priprema za laboratorijske vježbe iz Fizike 2 je namijenjena
studentima fakulteta tehničkih nauka. Metodološki je obrađena tema
osnovnih mjerenje u fizici, s naglaskom na mjerenjima koja
demonstriraju osnovne zakone fizike: zakone održanja, oscilacije,
talase, radioaktivnost, difrakciju i fotoelektrični efekat. U uvodu se
daje objašnjenje osnovne tehnike procjene mjerne nesigurnosti,
obrade i grafičkog predstavljanja rezultata mjerenja. Opisani su
uređaji za osnovna mjerenja dužine, radijusa zakrivljenosti i gustoće
čvrstih tijela i tečnosti. Zatim je izloženo deset vježbi koje izvode
studenti prve godine Mašinskog fakulteta, ali ovaj „repertoar“ se
može primjeniti na svaki tehnički fakultet koji u silabusu sadrži
fiziku za inženjere. Svaka od ovih deset vježbi počinje teorijskim
uvodom u kojem se naglašava fizika problema. Potom slijedi
upoznavanje s aparaturom i tehnikom mjerenja. Većina vježbi
zahtijeva crtanje grafika kojem prethodi postupak linearizacije, ali
neke vježbe se oslanjaju samo na računsku obradu izmjerenih
rezultata.

Autori se najtoplije zahvaljuju svim osobama koje su dale doprinos

Laboratoriji za fiziku Mašinskog fakulteta, iz koje je nastala ova
knjiga. Profesor Stjepan Marić je dao veliki doprinos razvoju
Laboratorije za fiziku. Dizajnirao je mnoge vježbe koje su potom
napravljene uz pomoć laboranata (posebno g. Andrija Franjković) i
uposlenika Laboratorije za tehnologiju obrade Mašinskog fakulteta.
Zahvaljujemo se profesorici Suadi Sulejmanović na značajnom
doprinosu Laboratoriji za fiziku. I na kraju, hvala svim našim
asistentima i demonstratorima koji su omogućili da se ove vježbe
efektno i sigurno izvode u nastavi.

2
Video materijal koji prati ovu knjigu možete pogledati na
YouTube kanalu

https://www.youtube.com/channel/UCI8rjZ2Y80DZu3OeWIywZhQ

Ovaj video kanal su kreirali viša asistentica Emina Džaferović i

demonstratori Emir Hanić i Kerima Alihodžić, na čemu se takođe
zahvaljujemo.

Autori

3
 UVOD
Mjerenje fizikalnih veličina

Fizikalne veličine određuju neku osobinu materije. Upoređivati se

međusobno mogu samo brojne vrijednosti jedne te iste fizikalne
veličine.
Mjerenje fizikalnih veličina se sastoji u upoređivanju mjerene
fizikalne veličine s nekom njenom vrijednošću koju smo usvojili za
jedinicu.

Ako je X - mjerena veličina, A - jedinica mjere date veličine, n -

brojna vrijednost mjerene veličine, onda je prema definiciji:

X = n A (1)

Jednadžba (1) je osnovna jednadžba mjerenja. Desna strana te

jednadžbe se zove rezultat mjerenja. Mjerenja fizikalnih veličina
mogu biti direktna (neposredna) i indirektna (posredna).

Direktna mjerenja su ona kod kojih se rezultat dobije iz

eksperimentalnih podataka nekoliko mjerenja jedne te iste veličine.
Takva mjerenja su npr: mjerenje dužine pomoću linijara, noniusa,
mikrometra ili mjerenje temperature pomoću termometra, mjerenje
vremena pomoću sata, štoperice itd.

Indirektna mjerenja su ona mjerenja kod kojih se rezultat dobije iz

eksperimentalnih podataka direktnih mjerenja nekoliko različitih
fizikalnih veličina koje su sa mjerenom veličinom povezane preko
neke funkcionalne zavisnosti. Npr. ubrzanje kod jednako ubrzanog
2s
kretanja je a = 2 , gdje je s - pređeni put, t - vrijeme za koje tijelo
t
pređe put s.

4
Mjerenja se ne mogu nikada izvršiti sa idealnom tačnošću. Zato
pretpostavljamo da postoji idealna tačna vrijednost mjerene
veličine, a da pri mjerenju pravimo veću ili manju grešku.
Odstupanje rezultata mjerenja od tačne vrijednosti naziva se greška
pri mjerenju.

Greške direktnog mjerenja

Nemogućnost da se odstrane svi vanjski utjecaji na proces mjerenja,

mada se skoro svaki od njih može učiniti pogodno malim, ima za
posljedicu da svako mjerenje prati greška. Zbog toga su rezultati
mjerenja neke fizikalne veličine X čak i sa dovoljno preciznim
instrumentima među sobom različiti: x1, x2, x3, …, xn.

Ako je stvarna vrijednost izmjerene veličine xo, tada se greška i-tog

mjerenja xi definira kao odstupanje izmjerene veličine xi od stvarne
vrijednosti xo, tj.:
xi = xi − xo (2)

Razlikujemo tri vrste grešaka:

- sistematske greške,
- slučajne greške,
- promašaji.

Sistematske greške se javljaju usljed neispravnosti pribora koji se

koristi kod mjerenja, kao i nedostataka metodike mjerenja. Stoga se
one dijele na instrumentalne greške i greške metoda. Sistematske
greške daju uvijek istu vrijednost, ili veću ili manju od stvarne
vrijednosti. One se mogu otkloniti kontrolom pribora, potpunijom
razradom teorije i metodike eksperimenata, kao i upoređivanjem
različitih metoda mjerenja jedne te iste veličine.

5
Najmanja veličina koju možemo odrediti pomoću datog instrumenta
naziva se tačnost instrumenta i ona je uvijek data na priboru. Tačnost
instrumenta određuje njegovu maksimalnu grešku.

Slučajne greške javljaju se uslijed slučajnih nekontroliranih

smetnji, čiji se utjecaj na tok mjerenja ne može neposredno
uračunati. Tih smetnji je jako mnogo, one su različite fizikalne
prirode i različito djeluju na mjerenje. Sve smetnje nije moguće
potpuno otkloniti, zato se utjecaj slučajnih grešaka mora uzeti u
obzir prilikom obrade rezultata mjerenja fizikalne veličine.

Promašaji su posljedica nepažnje ili zamora eksperimentatora, a

također i loših uvjeta mjerenja. U tom slučaju se izmjerena
vrijednost veoma razlikuje od ostalih. Da bi se eliminisao promašaj,
mjerenje se ponavlja pri nekim drugim uvjetima ili s drugim
eksperimentatorom. U svakom slučaju, promašaji se ne uzimaju u
obzir kod računanja.

Elementi teorije grešaka

Teorija grešaka uzima u obzir samo slučajne greške. Slučajne greške

mogu se analizirati samo statistički. One se podvrgavaju zakonu
normalne raspodjele ili Gaussovom zakonu raspodjele. Smisao tog
zakona je u slijedećem: pretpostavimo da smo izvršili n mjerenja
neke veličine. Pri tome smo dobili niz vrijednosti: x1, x2, x3, …, xn.

Na osnovu teorije vjerovatnosti, najvjerovatnija vrijednost mjerene

veličine je aritmetička srednja vrijednost:
n

x1 + x2 + x3 + ... + xn 
xi
(3)
x= = i =1

n n

Ako je vrijednost i-tog mjerenja xi, onda se za svako pojedino

mjerenje može odrediti odstupanje od srednje vrijednosti, tj:

6
 xi = xi − x (4)

Veličina xi naziva se apsolutna greška pojedinog mjerenja.

Aritmetička srednja vrijednost apsolutnih grešaka pojedinih

mjerenja:

 xi
(5)
x = i =1
n

zove se srednja apsolutna greška mjerenja.

Ako izmjerene vrijednosti prikažemo grafički, onda se vidi da su

one raspoređene tako da ih je najviše oko aritmetičke sredine x , dok
ih je sve manje kada se udaljavamo od x na jednu ili drugu stranu.
To znači da je najveća vjerojatnost da se vrijednost dobijena
mjerenjem nalazi u blizini vrijednosti x , a opada ukoliko se
udaljavamo od x na jednu ili drugu stranu. Kada se odrede ove
vjerovatnosti prema rezultatima mjerenja i ako se nanesu na
ordinatu koordinatnog sistema, a mjerene vrijednosti na apscisu,
dobije se kriva kao na slici 1.

U većini slučajeva ova kriva je simetrična, što pokazuje da se

izmjerene vrijednosti raspoređuju po normalnim zakonima
statistike. Zakon raspodjele grešaka izveo je Gauss na osnovu
zakona vjerovatnosti i analitički oblik tog zakona predstavljen je na
slici 1. Ova kriva se obično naziva Gaussova kriva.

7
 Slika 1. Gaussova kriva

Za proučavanje slučajnih grešaka, na osnovu ovog zakona, pokazalo

se korisnim uvesti srednju kvadratnu grešku pojedinog mjerenja:

 =
(x1 − x )2 + (x2 − x )2 + ... + (xn − x )2 =
n −1
n (6)
 (x )
2
i
= i =1
n −1

Vjerovatnost da se rezultat mjerenja nađe u intervalu od x −  do

x +  iznosi 68%. To znači da je 68% slučajnih grešaka manje od
 , a ostalih 32% veće od  . Ovo predstavlja dovoljno veliku
vjerovatnost da se  može smatrati kao mjera slučajne greške
jednog mjerenja, stoga se često naziva i standardna kvadratna greška
ili standardna devijacija.

Uporedo s apsolutnom greškom, uvodi se i relativna greška. To je

odnos srednje apsolutne greške i srednje vrijednosti izmjerene
veličine:

8
 x
= (7)
x

i obično se izražava u procentima:

x
=  100% (8)
x

Recipročna vrijednost 1/ zove se tačnost mjerenja.

Metodika obrade podataka kod direktnog mjerenja je sljedeća:

1. Izvršimo n mjerenja i rezultate unesemo u tabelu.

2. Prema formuli (1) izračunamo srednju vrijednost izmjerene
veličine.
3. Izračunamo apsolutnu grešku pojedinih mjerenja prema formuli
(2).
4. Srednju apsolutnu grešku izračunamo prema relaciji (3).
5. Izračunamo relativnu grešku i izrazimo je u procentima (5).
6. Konačan rezultat napišemo u obliku:

x = x  x (9)

x
=  100% (10)
x

9
Računanje maksimalne greške veličine koja je funkcija drugih
mjerenih veličina

Neke veličine su teško pristupačne direktnim mjerenjima pa je

podesnije da se vrše mjerenja drugih veličina koje su u vezi s
traženom veličinom. Tada se postavlja pitanje s kolikom greškom je
određena rezultantna veličina ako su poznate greške s kojima su
izmjerene veličine od kojih ona zavisi?

Pri ovakvim računima treba imati u vidu da su greške obično male

veličine u odnosu na mjerenu veličinu i da su računanja s greškama
uvijek aproksimativna i vezana s računom vjerovatnoće i
statistikom. U ovakvim okolnostima korisno se primjenjuje
diferencijalni račun jer je apsolutna greška x mala konačna
veličina pa se može u aproksimaciji tretirati diferencijalom dx. Ovo
ćemo pokazati na nekoliko primjera.

U opštem slučaju neka je:

u = f (x, y, z,...) (11)

Pritom su x, y, z,… veličine koje se direktno mjere, a u je tražena

veličina koja se računa prema gornjoj funkciji, a čiju apsolutnu
grešku treba odrediti. Pošto je računanje greške uvijek povezano s
računom vjerovatnoće, onda ćemo ovdje, ne ulazeći detaljnije u
zakone vjerovatnoće, drugačije postupati ako je u funkcija malog
broja veličina (x, y, z,…) nego kad je njihov broj veći.

Uzmimo najprije funkciju s jednom promjenljivom:

u = f (x ) (12)

Pošto apsolutna greška x može biti pozitivna i negativna, može se

napisati:

10
 u  u = f (x  x ) (13)

ili pojednostavljeno ako se ima u vidu da greška može biti i

pozitivna i negativna:

u = f (x + x) − f (x) (14)

Prelaskom sa konačnih razlika na diferencijalne možemo pisati:

du = f (x + dx ) − f (x ) = df (x ) (15)

što znači da se u aproksimaciji apsolutna greška može tretirati

diferencijalom funkcije. Na ovaj način se relativna greška može
predstaviti sa:

du df ( x )
= = = d ln f ( x )
f (x )
(16)
u

tj. relativna greška veličine u se može predstaviti diferencijalom

prirodnog logaritma funkcije f(x).

Na sličan način se, koristeći diferencijalni račun, mogu tretirati

greške veličine u kad je ova, funkcija više promjenljivih, tj.
u=f(x,y,z,...). Najprije ćemo prikazati slučaj kada je:

u = f (x, y ) (17)

tj. funkcija dvije promjenljive.

Pojedinačne greške veličina x i y su:  x i  y. U ovom slučaju

postoji statistička okolnost da ove greške budu istog ili suprotnog
znaka. Pošto se radi o slučajnim greškama, postoji ista vjerovatnoća,
tj. u 1/2 slučajeva će greške biti istog znaka, a takođe u 1/2 slučajeva
će greške biti suprotnog znaka. Kada obje greške imaju isti znak one
11
se sabiraju, a u drugom slučaju različitih znakova oduzimaju.
Greška je, dakle, mnogo veća kada su znaci jednaki nego kad su
različiti. Pri mjerenju se ne može znati kad su znaci jednaki, a kad
suprotni. Pošto je vjerovatnoća suprotnih znakova 1/2, tj. 50%, onda
se u praksi sa slučajem smanjenja, odnosno, kompenzovanja grešaka
ne može računati, pa se obično uzima drugi nepovoljniji slučaj kada
se greške sabiraju. Tada se kaže da je to maksimalna greška.

Međutim kad imamo funkciju s tri promjenljive, tj. u=f(x, y, z) onda

je vjerovatnoća, da sve tri greške imaju isti znak, znatno manja i
iznosi 1/4, odnosno, 25%. Kod četiri promjenljive ova je
vjerovatnoća samo 1/8, odnosno, 12,5%. U koliko je broj
promjenljivih veći ova vjerovatnoća sve više opada. Kada je
vjerovatnoća mala onda ne moramo uzimati maksimalnu grešku već
neku manju vrijednost. Koliko će se smanjenje praktično uzimati
zavisi od različitih matematičkih metoda izračunavanja.

U sljedećem paragrafu je dat najjednostavniji metod za ovakvo

računanje greške na bazi vjerovatnoće, a ovdje još dajemo primjere
za opisano izračunavanje maksimalne greške.

S datom motivacijom možemo koristiti pomenute metode

diferencijalnog računa, s tim što za funkcije više promjenljivih
dobivamo naznačene maksimalne greške. Tako se za funkciju s
dvije promjenljive maksimalna apsolutna greška može
aproksimativno izračunati iz:

f (x, y ) f (x, y )
du = d x f (x, y ) + d y f (x, y ) = dx + dy (18)
x y

Maksimalna relativna greška je tada:

12
 du d f ( x, y ) d y f ( x, y )
= x + (19)
u f ( x, y ) f ( x, y )

ili

= d ln f ( x, y )
du
(20)
u

Ovi izrazi za greške su napisani tako da se članovi sabiraju po

apsolutnoj vrijednosti što odgovara pomenutim okolnostima za
maksimalnu grešku.

Međutim, za veći broj promjenljivih se može koristiti isti postupak

pri čemu će biti:

du = d x f ( x, y, z,...) + d y f ( x, y , z,...) + d z f ( x, y , z,...) + ... (21)

ili

= d ln f ( x, y , z,...)
du
(22)
u

No, treba imati na umu da ovo važi za maksimalnu grešku, dok se u

ovakvim slučajevima ona ne koristi, već se razmatraju neke druge
metode.

Kad se na osnovu pravila diferencijalnog računa nađe diferencijal

funkcije, onda se od diferencijala funkcije du opet može preći na
konačnu vrijednost greške u jer, kao što je rečeno, ovdje se radi o
aproksimacijama. U daljem tekstu je dato nekoliko primjera za
ovakve postupke.

13
Primjeri

1. Funkcija f(x, y) je zbir dvije veličine.

u = f (x, y ) = x + y (23)

Pošto predznake pojedinačnih grešaka x i y, s kojim su izmjerene

veličine x i y, ne znamo, uzimamo maksimalnu vrijednost greške u.
Prema relaciji (13) je du = dx + dy , odnosno:

u = x + y (24)

i maksimalna relativna greška prema izrazu (14)

= d ln ( x + y ) =
du dx dy
+ (25)
u x+ y x+ y

je:

u x y
= + (26)
u x+ y x+ y

2. Funkcija f(x,y) je razlika dvije veličine:

u = f (x, y ) = x − y (27)

Ovdje će se maksimalna apsolutna greška javiti kada greške x i y

imaju različite znake. No tada će se x i y kompenzovati kad su
njihovi znaci međusobno jednaki. Krajnji ishod je isti kao i u
prethodnom slučaju, tj. i ovdje se može za maksimalnu grešku u
uzeti isti izraz zbira po apsolutnoj vrijednosti du = dx + y , pa je
kao i u prethodnom primjeru:

14
 u = x + y (28)

i maksimalna relativna greška:

u x y
= + (29)
u x− y x− y

3. Funkcija f(x,y) je proizvod dvije veličine:

u = f (x, y ) = xy (30)

Uzimajući prema (13) totalni diferencijal du=ydx+xdy, maksimalna

apsolutna greška je:

u = yx + xy (31)

Maksimalna relativna greška je data prema (14):

u x y
= + (32)
u x y

4. Funkcija f(x,y) je količnik dvije veličine:

u = f ( x, y ) =
x
(33)
y
dx xdy ydx − xdy
Totalni diferencijal du = − 2 = pa je maksimalna
y y y2
apsolutna greška:

yx + xy
u = (34)
y2

15
 du   x  dx dy
a maksimalna relativna greška prema = d ln   = +
u   y  x y
je:

u x y
= + (35)
u x y

U Tabeli 1 je dat pregled obrazaca za računanje maksimalne greške

važnijih funkcija.

16
 Maksimalna greška:
Funkcija apsolutna relativna

1.  (x + y + z + ...) x + y + z + ...


u=x+y+z+… x + y + z + ...
x + y

 (x + y ) x− y
2. u=x-y
 x y 
 (xy + yx )   + 
 x y 
3. u=xy  x y z 
 ( yzx + xzy + xyz )   + + 
 x y z 
4. u=xyz
x
n
 (nx n −1x ) x
5. u = xn
1 n −1 1 x
 x x 
6. u = x n
n n x

x yx + xy  x y 
7. u =    + 
y y2  x y 
 (cos x )x  (ctgx)x
8. u=sin x
 (sin x )x  (tgx)x
9. u=cos x x 2x
 
cos 2 x sin 2 x
10. u=tg x
x 2x
 2 
11. u=ctg x sin x sin 2 x

Tabela 1. Apsolutna greška složenog mjerenja

17
Grafičko prikazivanje rezultata mjerenja

Rezultati mjerenja se često prikazuju grafički. Takav način

prikazivanja rezultata je naročito podesan ako smo mjerili neku
fizikalnu veličinu y koja zavisi od neke druge veličine x. Pri
promjeni veličine x mijenja se i veličina y i grafičko prikazivanje
nam daje veoma preglednu sliku te zavisnosti.

Grafikone treba crtati na osnovu tabela. U tabeli treba da budu

zapisani rezultati mjerenja fizikalne veličine y i rezultati mjerenja
veličine x.
Grafikoni se crtaju na milimetarskom papiru, grafitnom
olovkom. Za crtanje grafikona obično se koristi pravougli
koordinatni sistem.

Uobičajeno je da se na apscisnu osu nanosi nezavisno promjenljiva

veličina x (argument), tj. veličina čije vrijednosti zadajemo, a na
ordinatnu osu veličina y (funkcija) koja se određuje u zavisnosti od
x. Presjek koordinatnih osa ne mora uvijek da odgovara nultim
vrijednostima x i y.
Uz koordinatne ose se pišu veličine koje se na njih nanose i jedinice
u kojima su te veličine izražene.
Razmjeru na koordinatnim osama treba pravilno izabrati. Pod tim se
podrazumijeva sljedeće:
- Tačke koje se dobiju kao rezultat nanošenja mjerenih veličina ne
smiju biti raspoređene tako da se gomilaju samo u jednom dijelu
grafikona. Tačke treba da su raspoređene po cijelom grafikonu.
- Razmjera treba da je jednostavna. Najjednostavnije je da 1 cm
odgovara vrijednosti jedne jedinice ili 10 ili 100 jedinica mjerene
veličine.
- Najmanja vrijednost podjeljka koja se očitava na grafikonu ne
smije biti manja od vrijednosti apsolutne greške mjerenja.

18
Tačke nanijete na grafikon spajaju se pravom ili krivom linijom,
koja treba da je glatka, kao na slici 2.C, a ne izlomljena, kao na slici
2.B.
100 100

80 80

60 60

40 40

20 20

0 0
0 5 10 0 5 10

A) B)

100 120
y = 1.0273x2 - 0.1321x -
80 100 0.4533
80
60
60
40
40
20 20
0 0
0 5 10 0 5 10

C) D)

Slika 2. Fitovanje

Prava, odnosno kriva linija ne mora da prolazi kroz sve tačke, ali
odstupanje tačaka od te linije treba da su što manja, i sa obje strane
linije treba da bude približno isti broj tačaka (slika 2.C).

Dobivena prava, odnosno, kriva linija na grafikonu može se koristiti

i za interpolaciju, tj. da se odrede vrijednosti y za one vrijednosti x
za koje mjerenja nisu vršena. Interpolacija se vrši tako, da se na

19
apscisnoj osi nađe određena vrijednost argumenta za koju želimo da
znamo vrijednost funkcije, pa se za tu tačku nacrta normala do
presjeka s pravom, odnosno, krivom linijom na grafikonu.
Vrijednost ordinate tačke presjeka predstavlja traženu vrijednost y
za odgovarajuću vrijednost veličine x. Interpolacija se može vršiti
samo u intervalu za koji su vršena mjerenja.

Pomoću grafikona se može vršiti i ekstrapolacija, tj. određivanje

vrijednosti fizikalne veličine i izvan mjerenog intervala.
Ekstrapolacija se može vršiti samo ako je poznata ili iz grafikona
jasna funkcionalna zavisnost mjerene veličine i za interval u kome
nisu vršena mjerenja.

Ukoliko poznajemo analitički oblik krive (npr. znamo zakonitost po

kojoj se odvija neki fizikalni proces), onda možemo izvršiti
konstrukciju krive koja najbolje prolazi kroz eksperimentalne tačke.
Ovaj proces se naziva fitovanje. Na slici 2.D je prikazan proces
fitovanja. Uočena je kvadratna zavisnost između varijabli y i x i
konstruisana je kriva:

𝑦 = 𝑎𝑥 2 + 𝑏𝑥 + 𝑐 (36)

Koeficijenti a, b i c su određeni iz uslova da je suma kvadrata

odstupanja eksperimentalnih tačaka od analitčke krive minimalna.
Ovaj postupak se naziva metoda najmanjih kvadrata.

20
 OSNOVNA MJERENJA

Mjerenje dužine

Mjerenje dužina se obično vrši upoređivanjem dužine koju treba

izmjeriti s jednim označenim linijarom ili metrom. Pri ovome je
uvijek potrebno čitanje jedne numeričke vrijednosti na graduisanoj
skali, te se za tačnije čitanje upotrebljavaju razni pomoćni uređaji.
Za preciznija mjerenja dimenzija manjih čvrstih tijela, uvedeno je u
upotrebu više raznih naprava ili metoda. U ovu svrhu se najčešće
upotrebljavaju: linijar sa noniusom, mikrometarski zavrtanj i
sferometar.

Pomično mjerilo - nonius (germanizam: „šubler“)

Osnovni sastav noniusa dat je na slici 3. Duž graduisanog linijara A

može da klizi drugi manji linijar B – nonius (slika 4), koji služi za
čitanje dijelova jedne podjele.

Slika 3. Nonius

Skala na noniusu je najčešće takva da ima 10 jednakih podjela na

dužini kojoj odgovara 9 podjela na glavnom lenjiru. Općenito, broj
podjela na noniusu može da bude i neki drugi broj n, ali će u svakom
slučaju dužina noniusa sa n podjela odgovarati dužini (n-1)
podjela na skali glavnog linijara. Podjele na noniusu su jednake
međusobno, te će zato dužina jedne podjele na noniusu biti jednaka
(n – 1)/n od podjele na linijaru. Kada se početne ivice linijara i
noniusa poklapaju, onda se nulta podjela na linijaru poklapa sa

21
nultom podjelom na noniusu, a n-ta podjela na noniusu s podjelom
(n – 1) na linijaru (slika 4). Ako se ivice linijara i noniusa stave na
krajeve predmeta P, čiju dužinu treba izmjeriti, tada će tražena
dužina odgovarati broju cijelih podjela na linijaru do nule noniusa
plus izvjestan broj n-tih dijelova podjele. Broj ovih dijelova podjele
određuje se sada pomoću noniusa.

Slika 4. Očitavanje vrijednosti s noniusa

Kod najčešće korištenog noniusa je n = 10, a na linijaru jedna

podjela iznosi 1 mm. U ovom slučaju će jedna podjela na noniusu
iznositi 9/10 mm ili, drugim riječima, podjela na noniusu je kraća za
1/10 mm od podjele na linijaru. Odmah se može odrediti koliko
cijelih dijelova ima tražena dužina. Općenito, prilikom mjerenja
nulti zarez na noniusu neće se poklapati sa jednim zarezom na
linijaru. To znači da broju cijelih milimetara s, treba dodati i
izvjesnu veličinu , koja će u svakom slučaju biti dio, odnosno
razlomak jedne podjele na linijaru. Tražena dužina će prema tome
biti: l=s+.
Da bismo odredili veličinu , potražićemo zarez na noniusu koji se
najbolje poklapa (stoji u produženju) sa nekim zarezom na linijaru.
Ako bi se poklapao prvi zarez na noniusu, to bi značilo da nulti zarez
stoji za 1/10 mm dalje od s-tog zareza na linijaru, pa bi tražena
veličina  bila 0,1 mm. Na slici 4, gdje je s = 3 mm, poklapa se šesti
zarez, te je  = 0,6 mm, odnosno tražena dužina je

l = (3 + 0,6) mm = 3,6 mm (37)

Radi veće tačnosti čitanja upotrebljavaju se često noniusi kod kojih

n može biti 20, 50, 100 itd. Pri mjerenju uglova upotrebljavaju se
noniusi kod kojih n iznosi 30, 60, 120, itd.
Za određivanje  koristi se opći obrazac:

22
 d
=k
n (38)

gdje je k – redni broj zareza na noniusu, koji se poklapa sa nekim

zarezom na linijaru, d-vrijednost jedne podjele na linijaru (na
primjer 1mm), a n – broj podjela na noniusu.

Preciznost noniusa je najmanja dužina koja se noniusom može

odrediti, tj. ona predstavlja razliku između vrijednosti jedne podjele
na linijaru d i vrijednosti jedne podjele na noniusu d’. Ako je jedna
ista dužina l (izražena u mm) podijeljena na n podjela na noniusu,
preciznost tog noniusa je:

l l 1
 = d − d'= − = (39)
n − 1 n(n − 1) n(n − 1)

d
Pošto je l = (n − 1)d , biće  = d − d ' =
n

U nekim slučajevima se upotrebljava nonius kod kojeg 2n podjela

na linijaru odgovara n+1 podjela na noniusu. U tom slučaju se kaže
da je modul noniusa α = 2.
Posljednji izraz određuje preciznost noniusa kod kojeg je α = 1. U
općem slučaju preciznost noniusa modula α, čija je najmanja podjela
na linijaru d’’ = d / α tj. d = α d’’, je γ = α d’’ – d’.

Obično je na noniusima označeno kolika im je preciznost γ, tako da

se zna pri mjerenju.
Tačnost mjerenja noniusom ne može preći vrijednost njegove
preciznosti, i nalazi se u intervalu od 0,1 – 0,01 mm.

Najčešći praktični izgled linijara sa noniusom prikazan je na slici 5.

Na njemu krajevi c i d služe za mjerenje vanjskih dimenzija, dok
krajevi e i f služe za mjerenje otvora kod tijela kako se to i na slici
vidi. Uski linijar g, koji je u vezi sa pokretnim noniusom N koristi

23
se za mjerenje dubine. Na noniusu se nalazi još i valjak W za fino
pomjeranje noniusa, a često postoji i ključ (ili u nekim slučajevima
zavrtanj) za fiksiranje noniusa. Linijar R ima dvije skale, gornju za
inče, a donju za milimetre, pri čemu obje imaju odgovarajući nonius.

Slika 5. Dijelovi noniusa

Mikrometarski zavrtanj

Pomoću posebno izrađenog zavrtnja mogu se izmjeriti male dužine

sa velikom preciznošću, koristeći činjenicu da se zavrtanj pomjera
za jedan hod ako se okrene za cijeli krug. Mikrometarski zavrtanj ili
palmer (Palmer 1848) predstavljen je na slici 6. Zavrtanj C može se
uvrtati kroz matricu M i završava se ravnom površinom b, nasuprot
kojoj stoji isto tako dobro obrađena površina a, čvrsto vezana za
matricu. Na matrici M utisnuta je skala, koja je obično podijeljena u
milimetre. Zavrtanj je tako izrađen da jedan hod iznosi tačno 1 ili
0,5 mm. Rastojanje između površina a i b se, prema tome, poveća
ili smanji tačno za 1, odnosno 0,5 mm, kada se zavrtanj okrene za
360o. Ako je zavrtanj precizno izrađen, pomjeranje zavrtnja će biti
proporcionalno uglu obrtanja.
Glava zavrtnja C ima cilindrično produženje E, koje prilikom
uvrtanja zavrtnja prelazi preko cilindričnog dijela matrice na kome
se nalazi skala. Po obimu ovog produženja utisnuta je skala, čiji je
obim podjeljen na 100 ili 50 jednakih podioka. Kada se uvrtanjem
zavrtnja površine a i b dodirnu, cilindar s kružnom skalom pokriva

24
cijelu milimetarsku skalu, čiji se nulti zarez sada poklapa sa ivicom
kružne skale.

Slika 6. Mikrometarski zavrtanj

Tijelo, čije dimenzije treba izmjeriti, stavlja se jednim krajem na

površinu a, pa se obrtanjem zavrtnja površina b dovede do
nalijeganja na drugi kraj tijela. Na milimetarskoj skali na matrici se
sada čitaju cijeli milimetri, dok se 100-ti dijelovi milimetra čitaju na
kružnoj skali zavrtnja. Ako je hod zavrtnja 1 mm, skala na matrici
je podijeljena na milimetre, a kružna skala ima 100 podjela. Kod
zavrtnja čiji je hod 0,5 mm, podjela na skali je takođe 0,5 mm, a
kružna skala u tom slučaju ima 50 podjela. U oba slučaja čitanja na
kružnoj skali daju stote dijelove milimetra. Općenito je:

n
l=a+ (40)
m

gdje je:
l – tražena dužina predmeta; a - čitanje na dužnoj skali u mm; n -
čitanje na kružnoj skali;
m – broj podjela na kružnoj skali

Uslijed mogućnosti deformacije kako predmeta koji se mjeri, tako i

zavrtnja ne smije se isti mnogo stezati. Poželjno je da se stezanje
vrši uvijek istom silom. Iz tih razloga mikrometarski zavrtanj obično

25
ima glavu d, koja omogućava da stezanje bude uvijek isto. Glava d
je tako vezana sa zavrtnjem da može da klizi u njemu. Zavrtanj se
uvrće pomoću glave d i kada predmet bude do izvjesne mjere stegnut
između a i b, glava počinje da klizi i dalje okretanje ne izaziva jače
satezanje.

Prije mjerenja se mikrometarski zavrtanj provjerava na taj način što

se pomoću glave d zavrtanj dovede do nultog položaja, tj. do
međusobnog nalijeganja površina a i b i klizanja glave d. Tada
čitanje treba da bude 0,00. Ako ovaj uslov nije ispunjen,
podešavanje se vrši pomoću zavrtnja S, na kome se nalazi površina
koja se često naziva nakovanj. Ako ne postoji zavrtanj S za
dotjerivanje u nulti položaj, mora se odstupanje uzimati u obzir pri
čitanju.

Odnos hoda zavrtnja (izražen u mm) i ukupnog broja podioka na

kružnoj skali predstavlja preciznost mikrometarskog zavrtnja.
Ona u ovom slučaju iznosi 0,01 mm.

Sferometar

Sferometar služi za precizno mjerenje malih debljina. S njim se

može odrediti i poluprečnik krivine sočiva. Mjerenja se ovdje vrše
na principu mikrometarskog zavrtnja.

Ovaj instrument (slika 7) se sastoji iz tronošca, čiji vrhovi čine

tjemena jednakostraničnog trougla. Kroz sredinu tronošca prolazi
precizno izrađen mikrometarski zavrtanj, koji na gornjem dijelu nosi
okruglu pločicu P sa podjelama i dugme D za okretanje. Položaj
pločice P čita se na malom vertikalnom linijaru sa skalom. Zavrtanj
se na donjem dijelu završava šiljkom, koji pada tačno u centar kruga
opisanog oko jednakostraničnog trougla. Hod zavrtnja je obično 0,5
mm, a broj podjela na kružnoj skali 50, 100 ili 500.
Da bi se izmjerila debljina neke pločice, sferometar treba postaviti
na neku uglačanu ravnu površinu. Zavrtanj se obrće dok njegov vrh
ne nalegne na ravnu površinu i zabilježi se očitanje p1 na ploči koja
stoji prema vertikalnom linijaru. Okretanjem treba sada podići

26
zavrtanj toliko da se ispod njega može umetnuti pločica kojoj se
mjeri debljina.

Slika 7. Sferometar

Zavrtanj se dovodi do nalijeganja na pločicu i zabilježi očitanje p2

na kružnoj skali. Sada se pločica ukloni a zavrtanj obrće i dalje u
istom smislu, dok ne dodirne ravnu površinu, brojeći pri tome pune
obrtaje n zavrtnja. Čitanje na kružnoj skali treba da bude isto p1 kao
u početku. Razlika dobivenih čitanja daje debljinu pločice. Zbog
mogućnosti greške izbjegava se čitanje na skali vertikalnog linijara,
već se položaj zavrtnja određuje pomoću brojanja punih obrtaja. Isto
tako se ovdje izbjegava čitanje od nultog položaja, jer osnovna ravan
može biti nepravilna ili izvijena.
Pri čitanju pomoću brojanja punih obrtaja n i čitanja p1 i p2 treba
obratiti pažnju u kom smislu se uzima razlika izmedju p1 i p2. Pri
ovome se za određivanje debljine h može poslužiti sljedećim
obrascima:

- za slučaj kad je p2 > p1

 p − p1 
h = n + 2 s (41)
 m 

- za slučaj kad je p2 < p1

27
  p − p1 
h = n +1+ 2 s (42)
 m 

gdje je: s – hod zavrtnja, a m – broj podjela na kružnoj skali

sferometra.

Određivanje hoda zavrtnja može se izvesti pomoću jednog od

gornjih obrazaca, obratnim putem, tj. kad na isti način izmjerimo
poznatu debljinu h jedne pločice.
Za određivanje poluprečnika krivine optičkih sočiva ili uopšte
sfernih površina, sferometar se postavi tako da sva četiri vrha
dodiruju sfernu površinu, a zatim se to isto učini na ravnoj površini.
Razlika čitanja daće ispupčenje h iz čega se može odrediti
poluprečnik krivine sočiva, r.
Ako je strana jednakostraničnog trougla kojeg obrazuju oslonci
sferometrovog tronošca a, onda je poluprečnik kruga oko osnove
a 3
sferometra (krug opisan oko jednakostraničnog trougla)  = .
3
Poluprečnik krivine sfere sočiva r = OC = OD nalazi se iz
pravouglog trougla OBC odakle je r2=(r-h)2+2 ili zamjenom
vrijednosti za :

a 2 + 3h 2
r= (43)
6h

Mjerenje debljine vlakna može se izvesti pomoću sferometra na taj

način, što se vlakno savije u luk ili spiralu tako da se nigdje ne
preklapa, pa se na njega stavi ravna pločica poznate debljine.
Razlika između mjerenja pločice bez vlakna i kada leži na njemu
daje traženu debljinu vlakna.
Napomene
Najveće teškoće pri mjerenju sferometrom javljaju se prilikom određivanja dodira
vrha zavrtnja sa površinom do koje se vrši mjerenje. Postoji nekoliko uobičajenih
načina utvrđivanja dodira.

28
1. Kada zavrtanj nalegne na površinu sferometar će se oslanjati samo na dva
šiljka tronošca i tada se on mnogo lakše može okrenuti, nego u slučaju kada
naliježe na sva tri šiljka. Ovo zahtijeva vrlo lagano i oprezno okretanje
zavrtnja. Da bi se uštedjelo vrijeme, može se položaj dodira najprije približno
odrediti brzim okretanjima, a zatim postupak ponoviti oprezno i lagano kada
je šiljak blizu kontaktne površine.
2. Položaj dodira se može odrediti i prema težini okretanja zavrtnja. Od
momenta kada vrh zavrtnja dodirne površinu, pokretanje zavrtnja je teže, što
se može cijeniti osjećajem. Pri tome ne treba zavrtanj okretati pomoću pločice
već samo pomoću dugmeta D, jer se tako moment dodira može lakše osjetiti.

Gustoća čvrstih tijela i tečnosti

Gustoća () homogenog tijela definira se kao odnos mase m i

volumena tijela V

m
= (44)
V

Ako tijelo nije homogeno, definira se srednja gustoća kao odnos

djelića mase tijela m i pripadnog volumena V

m
s = (45)
V

pri čemu je gustoća tijela granična vrijednost srednje gustoće kada

V teži nuli:
∆𝑚
𝜌 = lim (46)
Δ𝑉→0 ∆𝑉

Pritisak

Za fluide (tečnosti i plinove) je karakteristično da se ne protive

smicanju te pod djelovanjem i slabih sila lako mijenjaju oblik. Da bi
fluidi promijenili volumen potrebne su jače sile, a pri toj promjeni
javljaju se elastične sile koje drže u ravnoteži vanjske sile. Elastična
svojstva izražena su djelovanjem fluida na tijela koja su s njima u

29
kontaktu, silom koja zavisi od stepena kompresije fluida. Takvo
djelovanje karakterizirano je veličinom koja se naziva pritisak.

Na proizvoljnoj površini S unutar fluida čestice međudjeluju

suprotnim silama. Kada je fluid u ravnoteži te su sile okomite na
promatranu površinu (postojanje tangencijalnih komponenti dovelo
bi do kretanja unutar fluida te bi ravnoteža bila narušena). Ako je
rezultanta svih sila (F) koje djeluju na jednu stranu promatrane
F
površine (S), pritisak unutar fluida je p = .
S

Ako sile nisu ravnomjerno raspoređene po površini S tada pritisak

u posljednjoj relaciji predstavlja srednji pritisak. Pritisak u nekoj
tački površine S predstavlja graničnu vrijednost srednjeg pritiska
kada ta površina teži nuli:
∆𝐹 𝑑𝐹
𝑝 = lim = (47)
ΔS→0 ∆𝑆 𝑑𝑆

Pritisak je skalarna veličina i ne zavisi od orijentacije površine S.

Jedinica za pritisak je paskal Pa (1Pa = Nm-2), a veće jedinice koje
su u upotrebi su: bar (1 bar=105 Pa) i milibar (1mbar = 100 Pa).
Na proizvoljni volumen V = hS mirnog fluida, u obliku
horizontalne prizme djeluju samo dvije sile: p3S i p4S jer su sile
zbog volumena (mg = gV) usmjerene po vertikali. Kako se radi o
mirnom fluidu vrijedi:

p3S = p4S (48)

odnosno:

p3 = p4 (49)

što znači da u svim tačkama na istom nivou mirnog fluida pritisak

je isti.

30
U slučaju proizvoljnog vertikalnog volumena fluida djeluju sile
zbog volumena (volumne sile) i sile pritiska (slika 8). Uvjet
ravnoteže sada je izražen jednadžbom p2S = p1S + mg , odnosno:

p2S = p1S +gV (50)

gdje je: V=hS, te je p2 = p1 + gh.

Pritisak na dva različita nivoa razlikuje se za gh i zove se

hidrostatički pritisak (ako je fluid tečnost).

Slika 8. Pritisak u tečnostima

Sila potiska

Sila potiska (uzgon ili Arhimedova sila) djeluje na tijelo potopljeno

u fluid zbog razlike pritisaka na raznim nivoima fluida. Sila potiska
ima smjer suprotan smjeru sile teže, ona tijelo istiskuje iz fluida.
Zbog takvog djelovanja sile potiska, tijela u fluidu su prividno lakša

31
(poznato kao Arhimedov zakon). Napadna tačka (hvatište) sile
potiska je u težištu potopljenog dijela tijela.
Pretpostavimo da je tijelo pravilnog geometrijskog oblika uronjeno
u fluid gustoće . Na tijelo djeluju bočne sile, pri čemu je na istoj
visini (dubini) njihova rezultanta nula.
Iznos rezultante sila na gornju površinu tijela je F1 = p1S, a na donju
površinu je F2 = p2S. Rezultanta ove dvije sile ima iznos Fp = F2 –
F1 odnosno:

𝐹𝑝 = (𝑝2 − 𝑝1 )𝑆 (51)

Kako je razlika pritisaka na donju i gornju površinu p2 – p1 = gh,

gdje je h visina tijela, za rezultantu se dobija Fp = ghS
Volumen tijela visine h i površine baze S je V = hS . Sada je izraz
za silu:

𝐹𝑝 = 𝜌𝑔𝑉 (52)

Sila potiska zavisi od vrste fluida u kojem se nalazi tijelo i

volumena potopljenog dijela tijela.

Piknometar (slika 9) je staklena posuda određenog volumena,

zatvorena staklenim čepom kroz koji prolazi uzak kanal za
istjecanje viška tečnosti. Na ovaj način se postiže uvijek isti
volumen tečnosti u piknometru, na određenoj temperaturi.
Gustoća tečnosti pomoću piknometra se određuje relativnom
metodom. Gustoće poznate i nepoznate tečnosti prema definiciji
gustoće su:
m m
 = i x= x
V V
m
gdje su m i mx mase tih tečnosti istog volumena V. Kako je V =

dobija se izraz za gustoću nepoznate tečnosti:

mx
 x = (53)
m

32
 Slika 9. Piknometar

Kao poznata tečnost najčešće se uzima destilirana voda ( = 103

kgm-3).
Koristeći izraze za izračunavanje relativne greške indirektno
mjerene veličine (pogledati Uvod) dobija se:
m x m 
= + + (54)
mx m 

U praksi je posljednji sabirak u ovoj relaciji manji od ostalih

sabiraka to se može zanemariti, a mx = m (ako mjerimo istom
vagom). Tada posljednji izraz dobija oblik:

mx + m
=  m (55)
mx  m

33
Digitalna vaga se može jednostavno koristiti za određivanje
gustoće nepoznatog čvrstog tijela koristeći pojavu potiska i
okolnosti da vrijedi treći Newtonov zakon (zakon akcije i reakcije).
Na vagu se postavi posuda s vodom. Posuda treba da je suha dijelom
kojim dotiče vagu i da nije prepunjena, da se ne bi prilikom
potapanja tijela voda izlila iz posude. Vagu treba tarirati (na displeju
se pojavi nula).

Tijelo čiju gustoću određujemo treba objesiti na stalak i potopiti u

vodu, ali da ne dodiruje dno posude. Kada se tijelo potopi u vodu,
voda djeluje na tijelo silom potiska koja je usmjerena vertikalno
naviše. Prema zakonu akcije i reakcije i potopljeno tijelo djeluje na
tečnost silom iste jačine, ali suprotnog smjera. Kako tečnost stoji u
posudi to će se ispoljiti kao da se masa posude na vagi povećala što
se može pročitati na displeju vage.

Sila potiska je tada :

𝐹𝑝 = 𝑚𝑝 𝑔 (56)

gdje je mp očitano prividno povećanje mase posude sa vodom. Ako

se ova masa podijeli s gustoćom vode dobije se volumen vode koja
može da stane na ono mjesto koje zauzima tijelo:

mp
V= (57)


Ovo je istovremeno i volumen tijela čiju gustoću određujemo. Tijelo

treba skinuti sa stalka i lagano ga spustiti na dno posude. Sada sa
donje strane ne djeluje sila potiska i vaga pokazuje stvarnu masu
tijela m koju treba očitati na displeju. Gustoća tijela je:

m
x = (58)
V

34
Nakon uvrštavanja izraza za V dobija se konačni izraz za gustoću
tijela:
m
x =   (59)
mp
gdje je  gustoća destilirane vode .

Primjeri osnovnih mjerenja:

1. Izmjeriti nepoznatu debljinu date pločice pomoću

mikrometarskog zavrtanj.
2. Odrediti poluprečnik krivine date sferne površine pomoću
sferometra.
3. Skicirati dato tijelo, izvesti formulu za izračunavanje volumena
tog tijela i mjereći dužine noniusom odrediti njegov volumen.
4. Odrediti gustoću nepoznate tečnosti pomoću piknometra.
5. Odrediti gustoću čvrstog tijela pomoću digitalne vage.
6. Odrediti volumen tijela mjereći direktno masu i koristeći iz
zadataka 5 određenu gustoću. Dobijeni rezultat uporediti sa
rezultatom 3. zadatka.
Rezultate mjerenja treba predstaviti tabelarno i priložiti crtež tijela.

Postupak pri mjerenju

4. zadatak
• Čist i suh piknometar zajedno s čepom staviti na tas digitalne
vage. Pritisnuti dugme za tariranje vage da se na displeju pojave
nule.
• Uliti u piknometar destiliranu vodu. Staviti čep i kada kroz
kanalić na čepu iscuri voda obrisati ga, posušiti, i staviti na vagu.
Očitati masu destilirane vode (m) u upisati u tabelu.
• Isprazniti piknometar i uliti ispitivanu tečnost. Ponoviti
prethodni postupak. Očitati masu ispitivane tečnosti (mx) i
upisati u tabelu.
• Izračunati srednju vrijednost za gustoću nepoznate tečnosti.
Izračunati relativnu grešku .

35
5. zadatak
• U posudu uliti dovoljno vode, posušiti je i staviti na vagu.
• Vagu tarirati.
• Objesiti na stalak tijelo čija se gustoća mjeri.
• Potopiti tijelo u vodu ali da ne dodiruje dno posude.
• Kada se na displeju pojavi vrijednost prividnog povećanja mase
(mp), očitati je i upisati u Tabelu.
• Kada se tijelo skine sa stalka i polagano spusti na dno očita se
njegova stvarna masa (m) i taj podatak upiše u tabelu
m
• Izračunati gustoću tijela prema relaciji x =  
mp

mx + m
Izračunati relativnu grešku prema relaciji  =  m , gdje je
mx  m
mx = mp

36
 VJEŽBA 1: MATEMATIČKO KLATNO

Uvod

Sistem koji se sastoji od kuglice zanemarivih dimenzija obješene o

idealan konac (neistegljiv, lagan) nazivamo matematičko klatno
(slika 10).

Slika 10. Matematičko klatno

37
Period oscilovanja matematičkog klatna, pri malim uglovima
otklona, dat je izrazom

𝑙
𝑇 = 2𝜋√𝑔 (60)

gdje je l dužina klatna i g gravitaciono ubrzanje. Ovu formulu

možemo napisati u obliku
𝑔
𝑙 = 4𝜋2 ∙ 𝑇 2 (61)

pogodnom za grafičku metodu, koju ćemo koristiti u vježbi.

Aparatura

Mi koristimo matematičko klatno koje je dizajnirano i proizvedeno

na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Čelična kuglica je obješena o
lagani neistegljivi konac, čija je dužina mnogo veća od poluprečnika
kuglice. Dužina klatna l se može direktno očitati na baždarenoj skali
na nosaču klatna i može se jednostavnim podešavanjem mijenjati.
Mjerenja ćemo vršiti u rasponu dužina od 70 do 115 cm.
Period oscilovanja se mjeri pomoću preciznog mjerača
„Pasco Smart Timer“ koji može direktno pokazati period
oscilovanja klatna. Kuglica klatna prolazi kroz svjetlosnu prepreku
(photogate), što omogućava Timeru da registruje period
oscilovanja. Pošto u formuli (61) figuriše kvadrat perioda, od
krucijalne je važnosti da period odredimo precizno. Zato ćemo pri
svakoj dužini period oscilovanja mjeriti tri puta i uzimati srednju
vrijednost.

38
Postupak pri mjerenju:
Prilikom izvođenja mjerenja prvo podesimo dužinu klatna na
željenu vrijednost. Zatim je potrebno otkloniti klatno za malu
vrijednost ugla (otprilike nekoliko stepeni, nikako više od 100) i
pustiti ga da slobodno osciluje. Period oscilovanja mjerimo pomoću
Smart Timera tri puta i rezultate upisujemo u tabelu. Pametno je
mjerenje započeti kada je klatno u amplitudnom položaju, kako bi
se izbjegla eventualna greška pogrešne detekcije prvog prolaza kroz
photogate. Rezultate upisujemo u sljedeću tabelu:
Br. l (cm) T1 (s) T2 (s) T3 (s) 𝑇̅ (s) 𝑇̅ 2 (s2 )
1 70
2 75
3 80
4 85
5 90
6 95
7 100
8 105
9 110
10 115
Tabela 2. Matematičko klatno
Na osnovu dobijenih vrijednosti na milimetarskom papiru crtamo
grafik zavisnosti l od T2. Odmah uočavamo da ucrtane tačke
predstavljaju linearnu zavisnost na grafiku (što i očekujemo iz
formule 2). Sada je potrebno povući pravu liniju tako da odstupanja
eksperimentalnih tačaka budu podjednako raspoređena s obje strane
fitovane linije.
Ključni dio je da se sa grafika odredi koeficijent pravca. Da bismo
to uradili potrebno je odabrati na pravoj liniji dvije tačke: jednu
negdje na početku i jednu pri kraju mjernog intervala. To, dakle,
nisu tačke iz tabele, već proizvoljno odabrane tačke na pravoj
(možete ih odabrati tako da vam se poklope sa nekom zgodnom

39
vrijednošću na nekoj od koordinatnih osa). Na taj način dobijamo
vrijednosti x1, y1, x2, y2 (slika 11).

Slika 11. Linearizovani grafik za matematičko klatno

Koeficijent pravca (ili tangens nagibnog ugla) je onda:

𝑦2 − 𝑦1 (62)
𝑘=
𝑥2 − 𝑥1

i tako ga određujemo.
Dalje, izraz (61) nam kazuje da je taj koeficijent pravca jednak
𝑔 (63)
𝑘=
4𝜋 2

odakle slijedi

40
 𝑔 = 4𝜋 2 ∙ 𝑘 (64)

Budući da smo k već odredili, odmah nalazimo i 𝑔.

Analiza dobijenog rezultata

S obzirom da znamo da je tačna vrijednost ubrzanja Zemljine teže

m
𝑔𝑇 = 9,81 (65)
s2

možemo analizirati vrijednost koju smo dobili u eksperimentu.

Naime, ako primjenimo teoriju grešaka iz Uvoda knjige na formulu
(60) dobijamo da je očekivana neodređenost

∆𝑔 ∆𝑙 ∆𝑇
= +2 (66)
𝑔 𝑙 𝑇

iz čega nalazimo neodređenost ∆𝑔. Da bismo to izračunali, potrebno

je procijeniti neodređenosti dužine ∆𝑙 i perioda ∆𝑇. Tu nema strogo
definisanog pravila; procjena tih neodređenosti je zadatak za
izvođače eksperimenta. Kao neku vrstu upute, predlažemo da se
procjena greške pri mjerenju dužine poveže s radijusom kuglice, a
za grešku pri mjerenju vremena možemo uzeti jednu polovinu
razlike najveće i najmanje izmjerene vrijednosti vremena, za svaki
red tabele 2, pa onda uzeti srednju vrijednost svih tako dobijenih
neodređenosti. Za l i T uzimamo njihove srednje vrijednosti iz tabele
2. Kad smo izračunali 𝑔 i ∆𝑔, tačna vrijednost 𝑔𝑇 bi se trebala
nalaziti između 𝑔 − ∆𝑔 i 𝑔 + ∆𝑔. Ako to nije slučaj, nešto nismo
uradili kako treba: ili smo pogriješili kod metode mjerenja (npr.
amplituda klatna je bila prevelika), ili nismo dobro procijenili
mjerne nesigurnosti za ∆𝑙 i ∆𝑇, ili nismo dobro mjerili.

41
VJEŽBA 2: GEOMETRIJSKA OPTIKA

Uvod

Za tanko sočivo važi aproksimativna jednadžba

1 1 1
+ = (67)
p l f

gdje je p - rastojanje predmeta od centra sočiva,

l - rastojanje lika od centra sočiva i
f - žižna daljina sočiva

Mjerenjem p i l može se (pomoću gornje jednadžbe) odrediti žižna

daljina sočiva f.
Na ovaj način mogu se određivati i žižne daljine kombinovanih
sočiva.

Aparatura

Na optičkoj klupi (slika 12) postavljeni su svijetao predmet, sočiva

i ekran sa stativima koji mogu da se pomjeraju duž optičke klupe.

42
 Slika 12. Optička klupa
Svijetao predmet je strijelica ili trokutić prorezan na kutiji u kojoj se
nalazi sijalica. Rastojanja predmeta i lika od sočiva mjere se
linijarom, ili je pak na šini optičke klupe postavljena skala, na kojoj
se mogu očitavati ova rastojanja.
Za mjerenje žižne daljine sabirnog sočiva koristićemo dva metoda:
direktni i Besselov.

Direktni metod

Postupak: upali se sijalica u kutiji i na zaklonu se pronađe oštar i

jasan lik svijetlog predmeta. Za takav položaj sočiva izmjere se
rastojanja p i l i pomoću obrasca (67) izračuna žižna daljina sočiva,
tj.

pl
f = (68)
p+l

43
Promijeni se rastojanje između svijetlog predmeta i zaklona i
postupak ponovi. Iz takvih 3 - 5 mjerenja (tabela 3) uzima se srednja
vrijednost za f. Na osnovu ovako dobivene srednje vrijednosti žižne
daljine, izračuna se optička moć sočiva, koja predstavlja recipročnu
vrijednost žižne daljine, tj.
=1/f (69)

-1
Jedinica za optičku moć je dioptrija, 1 dpt = 1 m .

Br. p (cm) l (cm) f (cm)  (dpt)

1
2
3
4
5
Srednja vrijednost:
Tabela 3. Direktni metod
Da bi se izbjeglo računanje, može se numerička vrijednost žižne
daljine odrediti grafičkim putem. U tom cilju se na jednu osu
grafikona nanosi izmjereno rastojanje p, na drugu l, pa se obje tačke
spoje pravom linijom. Svako mjerenje daje po jednu pravu, a sve
prave se sijeku u jednoj tački C, čije su koordinate jednake i
predstavljaju traženu vrijednost žižne daljine f. Naime, iz sličnosti
trouglova slijedi:
l f
= (70)
p p− f

Dovođenjem na zajednički nazivnik i dijeljenjem jednadžbe (70) sa

plf, dobiva se opća jednadžba tankog sočiva (67), te se ovim putem
potvrđuje ispravnost grafičke metode.

44
Besselov metod

Za dato rastojanje l između predmeta AB i njegovog lika A’B’

postoje dva položaja sočiva pri kojima se na zaklonu dobiva realan
lik; u jednom položaju sočiva (I) lik je uvećan, a u drugom (II)
umanjen. Prema uslovima prelamanja lik se može obrazovati u oba
položaja sočiva ako je
pI = lII i pII = lI ( tzv. konjugirani položaji)

Ako je d rastojanje između I i II položaja sočiva, onda važi

D−d D+d
pI = i lI =
2 2

te se zamjenom u obrascu (67), dobiva

2 2 1
+ = (71)
D−d D+d f

odakle je

𝐷2 − 𝑑2
𝑓= (72)
4𝐷

1
i optička moć  = .
f

Žižna daljina i optička moć sočiva se mogu izračunati ako se izmjere

rastojanja D i d.

45
Postupak pri mjerenju

Mjerenje se vrši na istoj optičkoj klupi predstavljenoj na slici 12.

Izmjeri se najprije rastojanje D između svijetlog predmeta i zaklona,
a zatim se pomjeranjem stativa sa sočivom pronađu oba položaja,
pri kojima se na zaklonu dobiva jasan lik predmeta. Potom se izmjeri
rastojanje d između ta dva položaja sočiva i odredi žižna daljina po
datom obrascu. Rezultate upisujemo u tabelu 4.
Br. D (cm) d (cm) f (cm)  (dpt)
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost:
Tabela 4. Besselov metod

Rasipna sočiva

Žižna daljina rasipnih sočiva se ne može direktno izmjeriti, jer

rasipna sočiva ne daju nikad realne likove. Međutim, kada se
napravi kombinacija rasipnog sočiva sa sabirnim, mogu se dobiti
realni likovi, ako je žižna daljina sabirnog sočiva manja od
apsolutne vrijednosti žižne daljine rasipnog. Na osnovu mjerenja za
kombinaciju sočiva i poznate žižne daljine sabirnog, može se
odrediti žižna daljina rasipnog sočiva na sljedeći način: uzme se
sabirno sočivo čiju smo žižnu daljinu fs već odredili direktnom
metodom. Zatim se pored sabirnog sočiva postavi rasipno sočivo
(čiju žižnu daljinu fr treba odrediti), tako da sočiva budu na nekom
rastojanju a (slika 13).

46
 Slika 13. Kombinacija sabirnog i rasipnog sočiva
Neka je p1 rastojanje predmeta od sabirnog sočiva i l2 rastojanje lika
od rasipnog sočiva (te veličine ćemo direktno mjeriti kao i rastojanje
a). Za sabirno sočivo vrijedi:

1 1 1 (73)
+ =
𝑝1 𝑙1 𝑓𝑠

odakle slijedi da je:

𝑝1 𝑓𝑠
𝑙1 = (74)
𝑝1 − 𝑓𝑠

Sada će nam taj “privremeni lik” postati predmet rasipnog sočiva,

pri čemu je

𝑝2 = 𝑎 − 𝑙1 (75)

Jednadžba rasipnog sočiva glasi:

1 1 1
+ = (76)
𝑝2 𝑙2 𝑓𝑟

47
iz koje nalazimo žižnu daljinu:

𝑝2 𝑙2
𝑓𝑟 = (77)
𝑝2 + 𝑙2

te odgovarajuću optičku moć rasipnog sočiva:

1
𝜔𝑟 = (78)
𝑓𝑟

Ne zaboravite da je optička moć rasipnog sočiva negativna.

Rezultate unosimo u tabelu 5.

𝑙1 𝑝2 𝑓𝑟 𝜔𝑟
p1 𝑝1 𝑓𝑠 a l2 𝑝2 𝑙2 1
Br. =𝑎
(cm) = (cm) (cm) = =
𝑝1 − 𝑓𝑠 − 𝑙1 𝑝2 + 𝑙2 𝑓𝑟
1.
2.
3.
Srednja vrijednost:
Tabela 5. Rasipno sočivo

48
 VJEŽBA 3: FOTOĆELIJA

Uvod

Opaženo je da izvjesni metali ako se osvijetle, emituju elektrone sa

svoje površine. Naročito je uočena intenzivna emisije elektrona sa
površine metala pod dejstvom ljubičaste svjetlosti, odnosno
svjetlosti koja ima manju valnu dužinu.

Kada svjetlosni zrak padne na površinu metala dolazi do interakcije

svjetlosnih kvanata – fotona i elektrona u metalu. Da bi elektron pri
interakciji sa fotonom napustio površinu metala, mora biti energija
fotona veća ili barem jednaka energiji potrebnoj za izbijanje
elektrona iz metala, odnosno energiji vezivanja elektrona za jezgro
atoma u metalu. Ako se u blizini ove metalne površine – katode
postavi pozitivno naelektrisana elektroda – anoda, elektroni će
prelaziti na anodu.

Slika 14. Fotoćelija

Na ovom principu konstruisana je fotoćelija. Metalna pločica

(katoda) i pozitivno naelektrisana elektroda (anoda) postavljene su
u zatvorenu staklenu posudu iz koje je evakuiran zrak (slika 14).

49
Katoda fotoćelije ima veliku površinu da bi mogla da oslobodi što
veći broj elektrona pod djelovanjem svjetlosti. Obično se katoda
pravi u (polu)kružnom obliku ili se sa unutrašnje strane staklenog
balona prethodno napari srebrom, a zatim presvuče nekim od
alkalnih metala kao na primjer natrijumom, kalijumom ili
cezijumom, koji imaju sposobnost da lako otpuštaju elektrone sa
svojih posljednjih ljuski u atomima. Anoda je tanka žica koja se
postavi naspram katode, tako da što manje zaklanja svjetlost koja
pada prema katodi. Uz prisustvo električnog polja koje se ostvaruje
pomoću izvora istosmjernog napona i pod dejstvom svjetlosti teče
fotoelektronska struja između katode i anode.

Fotoćelije iz kojih je evakuiran zrak (vakuumske) imaju malu

osjetljivost i daju vrlo male anodne struje, ali im je zato vrlo mala
inercija pri pretvaranju svjetlosne energije u električnu.

Veća osjetljivost fotoćelije može se postići ako se u stakleni balon

unese neki od razrijeđenih gasova, na primjer argon i to pod
pritiskom manjim od 133 Pa. Ovakva fotoćelija se naziva gasnom
fotoćelijom i daje struje 3-5 puta veće od fotoćelije u vakuumu.
Na slici 15 kvalitativno je prikazana volt-amperska karakteristika
vakumske i gasne fotoćelije.

Slika 15. Volt-amperska karakteristika fotoćelije

50
Pri povećanju anodnog napona Ua mijenja se anodna struja
fotoćelije Ia, pri konstantnom svjetlosnom fluksu. Kod vakuumske
fotoćelije dolazi do zasićenja anodne struje pri odredjenom
anodnom naponu, kada svi elektroni sa katode pređu na anodu. Kod
gasne fotoćelije uočava se stalni porast anodne struje koji nastaje
usljed toga što oslobodjeni elektroni sa katode i ubrzani pod
dejstvom polja jonizuju neutralne molekule gasa sa kojima se
sudaraju, stvarajući na taj način udarnu jonizaciju. Negativni joni
zajedno sa elektronima odlaze na anodu, dok pozitivni joni
bombarduju katodu izazivajući sekundarnu emisiju elektrona sa
katode. Tako se anodna struja prilično povećava, te više ne postoji
proporcionalnost anodne struje i svjetlosnog fluksa.

Pored karakteristika koje daju zavisnost anodne struje od anodnog

napona za fotoćeliju su važne još neke karakteristike.

Anodna struja zavisi u većoj ili manjoj mjeri od valne dužine,

odnosno frekvencije svjetlosti koja pada na fotoćeliju. Ako se
upotrijebi svjetlost konstantne snage, a pritom mijenja valna dužina,
odnosno boja svjetlosti, onda se javljaju različite karakteristike koje
su zavisne od materijala katode.

Osjetljivost fotoćelije se definira kao odnos anodne struje i

svjetlosnog fluksa:

Ia
Sa = (79)


Ovakva zavisnost naziva se spektralna karakteristika fotoćelije.

Razne vrste fotoćelija pokazuju različite inercije. Ta inercija se

odražava na taj način što anodna struja brže ili sporije slijedi
promjene svjetlosnog fluksa. Inercija fotoćelije se odredjuje prema

51
tome kako anodna struja slijedi svjetlosni fluks kada se on mijenja
periodično ili po nekom drugom zakonu.

Frekventna karakteristika fotoćelije predstavlja zavisnost rada

fotoćelije od frekvencije svjetlosnog fluksa. Inercija fotoćelije
spada u jednu od frekventnih karakteristika fotoćelije.
Vakuumske fotoćelije imaju najmanju inerciju i doslovno slijede
promjene svjetlosnog fluksa.

Fotoćelije imaju veliku i raznovrsnu primjenu. Vakuumske

fotoćelije su se koristile u TV aparatima starije generacije, gdje je
potrebna mala inercija, jer se radi sa visokim frekvencijama. Gasne
fotoćelije se koriste u raznim automatskim postrojenjima u
industriji, kod sistema za obezbjeđivanje imovine, tj. sigurnosnih
sistema, brojačkih sistema, u saobraćaju i dr.

Slika 16. Aparatura

52
Aparatura

Aparatura za snimanje karakteristika fotoćelije (Slika 16) sadrži

mračnu kutiju sa svjetlosnim izvorom i fotoćelijom, koja može da
klizi po vodilici, zatim strujno kolo kojeg čine izvor jednosmjernog
napona i potenciometar te instrumenti za mjerenje anodnog napona
i jačine fotoelektrične struje.
Na jednom kraju kutije nalazi se sijalica sa transformatorom koji
napon gradske mreže od 220V pretvara u niski napon od 6V do
12V. Ispred sijalice se postavljaju zakloni sa promjenljivim
otvorima naspram vlakna sijalice. Fotoćelija klizi po šini na kojoj je
ugravirana skala sa podjelom u centimetrima. Mračna kutija je sa
unutrašnje strane obojena u crno i može se zatvoriti poklopcem.
Pomoću potenciometra (vidjeti električno kolo na slici 17) odabire
se anodni napon, a mikroampermetar (koji je serijski vezan u kolu
struje) koristi se za mjerenje jačine anodne struje.

Slika 17. Električna shema za fotoćeliju

53
Postupak pri mjerenju

Povezati instrumente kako je opisano. Paziti da se anoda fotoćelije

veže prema klizaču potenciometra P, odnosno prema pozitivnom
kraju izvora napona.
Postavljanjem odredjenih pogodnih zaklona ispred sijalice snimaju
se karakteristike koje daju zavisnost anodne struje od anodnog
napona :

Ia = f(Ua) (80)
pri konstantnom svjetlosnom fluksu.
Svjetlosni fluks se može odrediti prema relaciji:
= E S (81)
gdje je E – osvjetljenost koja se mjeri pomoću luksmetra i izražava
u luksima, a S – površina katode. Rezultate ćemo upisati u tabelu 6,
na osnovu koje crtamo grafik zavisnosti anodne struje od anodnog
napona, za sve tri vrijednosti rastojanja fotoćelije od izvora svjetla.

IA (A) IA (A) IA (A)

UA (V)
za r1 = 10 cm za r2 = 15 cm za r3 = 20 cm
0
5
10
15
20
25
30
35
40
45
50
55
60
Tabela 6. Volt-amperska karakteristika fotoćelije

54
Pri određenom konstantnom anodnom naponu Ua i svjetlosnom
fluksu snimiti karakteristike koje daju zavisnost anodne struje od
recipročne vrijednosti kvadrata rastojanja fotoćelije od zaklona
ispred sijalice, tj:

1
𝐼𝑎 = 𝑓 ( 2 ) (82)
𝑟
gdje se udaljenost r jednostavno mijenja pomjeranjem fotoćelije duž
baždarene vodilice na kojoj je postavljena. Ova zavisnost treba da
bude linearna, odnosno da se dobije pravac sa negativnim
koeficijentom nagiba, tj. treba da pokaže da anodna struja opada sa
kvadratom rastojanja. Na osnovu tabele 7 može se nacrtati
linearizirani grafik opisan jednadžbom (82).
UA = 20 V UA = 40 V UA = 60 V
r (cm) 1/r2 (1/m2)
IA (A) IA (A) IA (A)
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
Tabela 7. Zavisnost anodne struje od rastojanja

55
 VJEŽBA 4: MEHANIČKE OSCILACIJE

Uvod

Često se srećemo s pojavom kretanja koje se ponavlja u pravilnim

vremenskim razmacima. Takva kretanja se nazivaju periodična
kretanja, a vremenski interval u kojem se kretanje ponovi se naziva
period. Periodično kretanje koje se vrši po istoj putanji,
naizmjenično u dva suprotna smjera (oko položaja stabilne
ravnoteže) se naziva oscilatorno kretanje. Ono se može pojaviti
pod različitim okolnostima, a najčešće nastaje pod djelovanjem
elastične sile. Kada se elastično tijelo deformiše, javlja se sila koja
teži da tijelo vrati u prvobitni oblik, odnosno u ravnotežno stanje.
Uzmimo za primjer sistem koji se sastoji od tijela mase m koje je
zakačeno za spiralnu oprugu (slika 18).

Slika 18. Povratna sila

Kada se tijelo izvede iz ravnotežnog položaja, javlja se sila koja teži

da ga vrati u ravnotežni položaj. Pod utjecajem te sile, tijelo počinje
da se kreće ubrzano, pri čemu njegova potencijalna energija prelazi

56
u kinetičku. Kada tijelo dođe u ravnotežni položaj, prestaje
djelovanje sile, ali se ono po inerciji kreće i dalje. Sada se javlja
elastična sila u suprotnom smjeru koja nastoji da zaustavi tijelo.
Tijelo se u ovoj fazi kreće usporeno do zaustavljanja (tj. dok se
njegova kinetička energija ne pretvori u potencijalnu). Poslije toga
se mijenja smjer kretanja i pod sličnim okolnostima tijelo dolazi u
početni položaj (ako nema gubitaka energije). Dalje se kretanje
ponavlja na identičan način i tako nastaju oscilacije.

Bez obzira na uslove nastanka, sva oscilatorna kretanja imaju jednu

zajedničku osobinu: prilikom otklona iz ravnotežnog položaja,
javlja se sila koja je usmjerena prema ravnotežnom položaju. Ta sila
se naziva restituciona ili povratna sila. Ona se mijenja po
intenzitetu i pravcu (ili samo smjeru ako je kretanje pravolinijsko),
a u ravnotežnom položaju jednaka je nuli.

Trenutna udaljenost tijela od ravnotežnog položaja se naziva

elongacija, a najveća elongacija u toku jednog perioda je
amplituda. Stanje oscilovanja (u odnosu na referentno ili početno
stanje) se naziva faza oscilovanja. Broj oscilacija u jedinici
vremena je frekvencija. Ako tijelo za vrijeme t izvrši n oscilacija,
𝑛
frekvencija će biti 𝑓 = 𝑡 . Jedinica za frekvenciju je hertz (Hz).
Tijelo ima frekvenciju od 1 Hz ako svake sekunde izvrši jednu
oscilaciju. Pošto je period T definisan kao vrijeme trajanja jedne
𝑡 1
oscilacije, onda je 𝑇 = 𝑛 = 𝑓.

Svaki sistem koji može da osciluje se naziva oscilator. Ako se

oscilator pusti da osciluje sa sopstvenom energijom (tj. ne dovodi
mu se energije spolja), amplituda oscilovanja će se smanjivati u
vremenu zbog djelovanja disipativnih sila (sila trenja, sila otpora
zraka). Takve oscilacije se nazivaju prigušene oscilacije. Kod
prigušenih oscilacija, mehanička energija oscilatora se postepeno
pretvara u toplotnu energiju (oscilatora i okoline) i amplituda
oscilovanja se smanjuje (oscilacije „odumiru“). Svaki realni

57
oscilator je u nekoj mjeri prigušen, a amplituda se trajno može
održavati konstantom samo ako se oscilatoru dovodi energija).
Oscilator ima vlastitu frekvenciju kojom osciluje ako na
njega ne djeluju vanjske sile. Pod djelovanjem periodičnih vanjskih
sila, oscilator je prinuđen da osciluje frekvencijom koja nije njegova
vlastita frekvencija. Takve oscilacije se nazivaju prinudne
oscilacije.

Oscilacije imaju najjednostavniji oblik kada se vrše po

pravoj liniji i kada je povratna sila direktno proporcionalna
elongaciji:

𝐹 = −𝑘𝑥 (83)

Konstanta proporcionalnosti k se zove koeficijent elastičnosti ili u

slučaju opruge – krutost opruge (jedinica za k je N/m). Kretanje pod
djelovanjem ovakve sile se naziva prosto harmonijsko oscilovanje.
Ako odaberemo koordinatni sistem tako da se oscilovanje vrši po x-
osi, jednačina kretanja (drugi Newtonov zakon) glasi:

𝑑2𝑥
𝑚 = −𝑘𝑥 (84)
𝑑𝑡 2

Ako uvedemo smjenu:

𝑘 (85)
𝜔2 =
𝑚

jednačina kretanja ima rješenje u obliku:

𝑥(𝑡) = 𝐴𝑠𝑖𝑛(𝜔𝑡 + 𝛼) (86)

Ovdje je x elongacija, A amplituda,  kružna frekvencija i  početna

2𝜋
faza. Budući da je 𝜔 = period odmah nalazimo:
𝑇

58
 𝑚
𝑇 = 2𝜋√ (87)
𝑘

Uzmimo sada u obzir djelovanje sile trenja i pretpostavimo da je ona

oblika

𝐹𝑡𝑟 = −𝑏𝑣 (88)

tj. proporcionalna je brzini oscilatora sa koeficijentom

proporcionalnosti b (to odgovara realnosti ako se radi o malim
brzinama kretanja). Jednačina kretanja sada ima oblik

𝑑2𝑥 (89)
𝑚 = −𝑘𝑥 − 𝑏𝑣
𝑑𝑡 2

U slučaju malog prigušenja (tzv. kvaziperiodično prigušenje),

amplituda opada u vremenu po eksponencijalnom zakonu:

𝐴(𝑡) = 𝐴0 𝑒 −𝛾𝑡 (90)

a rješenje diferencijalne jednačine kretanja je

𝑥(𝑡) = 𝐴0 𝑒 −𝛾𝑡 sin(𝜔𝑝 𝑡 + 𝛼) (91)

𝑏
gdje je 𝛾 = 2𝑚 koeficijent prigušenja, a 𝜔𝑝 = √𝜔 2 − 𝛾 2 kružna
frekvencija prigušenih oscilacija. Primjer prigušenih oscilacija
ovog tipa grafički je predstavljen na slici 19.

59
 Slika 19. Prigušene oscilacije

Stepen amortizacije (prigušenja) se iskazuje količnikom dvije

uzastopne amplitude

𝐴1
= 𝑒 𝛾𝑇 (92)
𝐴2

ali je zbog eksponencijalne prirode amplitude podesnije koristiti

logaritam:

𝐴1
𝛿 = 𝛾𝑇 = ln (93)
𝐴2

Veličina 𝛿 = 𝛾𝑇 se naziva logaritamski dekrement prigušenja.

Aparatura i postupak pri mjerenju

Za mjerenje elongacije u vremenu, koristi se senzor kretanja (motion

sensor), koji koristi ultrazvučnu impulsnu tehniku za određivanje
položaja objekta. Senzor je preko posebnog interfejsa povezan s
računarom. Kompletna aparatura je prikazana na slici 19.

60
Zadaci:
1.Odrediti krutost opruge.
2.Odrediti koeficijent prigušenja i logaritamski dekrament
prigušenja.

Oprugu treba postaviti na stalak i za nju zakačiti uteg mase m, tako

da udaljenost utega od senzora tokom kretanja nikada ne bude manja
od 15 cm. To otprilike odgovara masama u rasponu od 50 g do 150
g, za sistem prikazan na Slici 19. Sa ekrana očitavamo period
oscilovanja, kao vrijeme između dva susjedna maksimuma (ili
minimuma). Na osnovu perioda računamo kružnu frekvenciju:

2𝜋
𝜔= (94)
𝑇

Jednadžba (85) nam daje potrebnu linearizaciju: grafik zavisnosti

𝜔2 od 1/𝑚 treba biti linearan, pri čemu je krutost opruge koeficijent
pravca. Za crtanje ovog grafika nam treba bar pet tačaka (tj. pet
različitih masa). Rezultate unosimo u tabelu 8.
Napomena: u teoretskom dijelu smo zanemarili masu opruge, koja
se u praksi često ne može zanemariti. Da bi se uračunala masa
opruge postupa se na sljedeći način: izvagamo oprugu i potom
trećinu njezine mase dodajemo na masu utega.

61
 Slika 19. Aparatura

m (g) T (s) 𝜔 (1/s) 1/𝑚 (1/kg) 𝜔2 (1/s2)

Tabela 8. Mehaničke oscilacije

U drugom zadatku se određuje koeficijent prigušenja i logaritamski

dekrement prigušenja. To radimo tako što oscilator (sa odabranom
masom) pustimo da osciluje duže vrijeme (dok se amplituda ne
smanji barem za 50% u odnosu na početnu amplitudu). Grafik
zavisnosti elongacije od vremena printamo, i potom ručno nacrtamo
ovojnicu (anvelopu), kao što je prikazano na slici 19. Sa grafika je
potrebno očitati početnu amplitudu A0 i amplitudu A nakon vremena
t. Tada je logaritamski dekrement prigušenja:

62
 1 𝐴0 (95)
𝛾= ln
𝑡 𝐴

Konačno, logaritamski dekrement prigušenja računamo po formuli:

𝛿 = 𝛾𝑇 (96)

gdje je T period oscilovanja (pretpostavljamo da se periodi

prigušenih i neprigušenih oscilacija ne razlikuju znatno).

63
 VJEŽBA 5: BALISTIČKO KLATNO
Uvod

Slika 21. Balističko klatno

Balističko klatno (slika 21) je uređaj koji se koristi za
određivanje brzine projektila. Ono je takođe dobra demonstracija
nekih od osnovnih zakona fizike. Mi koristimo kugle prečnika 25
mm kao „projektile“ koji se ispaljuju u klatno, usljed čega se ono
otkloni za određeni ugao koji možemo mjeriti. Iz podatka o visini
koju klatno dostigne prilikom otklona možemo izračunati njegovu
potencijalnu energiju. Ta energija jednaka je kinetičkoj energiji
klatna koju je ono ima neposredno nakon udara kugle.
Ne možemo izjednačiti kinetičku energiju klatna nakon
udara kugle sa kinetičkom energijom kugle prije sudara, jer je sudar
neelastičan i mehanička energija nije sačuvana u tom procesu.
Impuls je veličina koja je sačuvana u svim tipovima sudara pa je
impuls kugle prije sudara jedak impulsu klatna nakon sudara. Kada
znamo impuls kugle i njenu masu možemo lako izračunati početnu
brzinu.
64
 Postoje dva načina da izračunamo početnu brzinu kugle. Prvi
metod - aproksimativni metod - tretira sistem klatno + kugla kao
tačkastu masu koja je locirana u njihovom centru mase. Ovaj metod
ne uzima u obzir moment inercije sistema. On je brži i jednostavniji
od drugog metoda, ali je manje tačan.
Drugi metod - egzaktni metod - koristi moment inercije
klatna u svom računu. Jednadžbe su nešto komplikovanije i
potrebno je prikupiti više podataka da bismo odredili moment
inercije klatna, ali su rezultati koji se dobiju bolji.

Aproksimativni metod
Potencijalna energija klatna pri maksimalnom otklonu (slika
22) je
∆𝐸𝑝 = 𝑀𝑔∆ℎ𝑐𝑚 , (97)

gdje je M ukupna masa klatna sa kuglom, g je naravno ubrzanje

Zemljine teže, a h je promjena visine. Indeks „cm“ znači centar
mase.
Budući da je:
∆ℎ = 𝑅(1 − cos𝜃) (98)

imamo:
∆𝐸𝑝 = 𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 (1 − cos𝜃) (99)

Ovdje je Rcm udaljenost tačke vješanja klatna od centra mase sistema

klatno + kugla. Ova potencijalna energija jednaka je kinetičkoj
energiji klatna neposredno nakon sudara:

65
 Slika 22. Otklon balističkog klatna1

2
𝑀𝑣𝑘𝑙 (100)
𝐸𝑘 =
2

Impuls klatna nakon sudara je:

𝑝𝑘𝑙 = 𝑀𝑣𝑘𝑙 (101)

što u kombinaciji s jednadžbom (100) daje:

2
𝑝𝑘𝑙 (102)
𝐸𝑘 =
2𝑀
1
slika je preuzeta iz tehničke dokumentacije, proizvođač: www.pasco.com

66
Iz posljednje relacije možemo izraziti impuls klatna:

𝑝𝑘𝑙 = √2𝑀𝐸𝑘 (103)

Ovaj impuls jednak je impulsu kugle prije sudara:

𝑝𝑘 = 𝑚𝑣0 (104)

što nam omogućava da napišemo izraz za brzinu kugle neposredno

prije udara u klatno:
𝑀 (105)
𝑣0 = √2𝑔𝑅𝑐𝑚 (1 − cos𝜃)
𝑚

Egzaktan metod

Potencijalna energija računa se na isti način kao u prethodnom

slučaju, dakle prema jednadžbi (97), dok se za kinetičku energiju
sada koristi formula za rotaciono kretanje:

𝐼𝜔2 (106)
𝐸𝑘 =
2

Budući da je moment impulsa klatna:

𝐿𝑘𝑙 = 𝐼𝜔 (107)

kinetičku energiju možemo napisati:

𝐿2𝑘𝑙 (108)
𝐸𝑘 =
2𝐼

67
gdje je I moment inercije klatna (sa kuglom), a  ugaona brzina
klatna neposredno nakon sudara. Slično kao što smo i maloprije
uradili, izrazićemo moment impulsa klatna:
𝐿𝑘𝑙 = √2𝐼𝐸𝑘 (109)

Ovaj moment impulsa jednak je momentu impulsa kugle prije

sudara (u odnosu na tačku vješanja klatna):
𝐿𝑘 = 𝑚𝑅𝑘2 𝜔 = 𝑚𝑅𝑘 𝑣0 (110)

gdje je Rk rastojanje tačke vješanja klatna od centra kugle2. Ovdje

treba napomenuti da Rk nije jednako Rcm jer se centar kugle i centar
mase klatna (sa kuglom) u opštem slučaju ne podudaraju.
Izjednačavanjem ova dva momenta impulsa dobijamo

𝑚𝑅𝑘 𝑣0 = √2𝐼𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 (1 − 𝑐𝑜𝑠𝜃) (111)

iz čega direktno nalazimo formulu za početnu brzinu kugle:

1 (112)
𝑣0 = √2𝐼𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 (1 − 𝑐𝑜𝑠𝜃)
𝑚𝑅𝑘

Vidimo da nam treba moment inercije klatna sa kuglom I. Njega

možemo odrediti polazeći od drugog Newtonovog zakona za
rotaciono kretanje
𝜏 = 𝐼𝛼 (113)

gdje je  moment sile i  ugaono ubrzanje. Sila koja djeluje na centar

mase klatna je Mg, a njena komponenta prema ravnotežnom
položaju (slika 23)
𝐹 = −𝑀𝑔sin𝜃 (114)

2
u više navrata smo koristili indekse „k“ za kuglu i „kl“ za klatno

68
 Slika 23. Sile koje djeluju na klatno3
Moment ove sile je:
𝐼𝛼 = −𝑅𝑐𝑚 𝑀𝑔sin𝜃 (115)

Za male uglove otklona vrijedi aproksimacija sin𝜃 ≈ 𝜃 tako da je

𝑅𝑐𝑚 𝑀𝑔 (116)
𝛼≈− 𝜃
𝐼

Ova jednadžba je u stvari jednažba harmonijskih oscilacija (84) sa

kružnom frekvencijom
(117)
𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚
𝜔=√
𝐼

To nam omogućava da moment inercije klatna odredimo mjerenjem

perioda oscilovanja klatna T:

3
slika je preuzeta iz tehničke dokumentacije, proizvođač: www.pasco.com

69
 𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 𝑇 2 (118)
𝐼= =
𝜔2 4𝜋 2

Napomena: pri izvođenju formule za I koristili smo aproksimaciju

koja vrijedi za male uglove, ali moment inercije ne zavisi od ugla
otklona. To znači da pri mjerenju perioda oscilovanja klatna T treba
koristiti male oscilacije, a kad odredimo moment inercije klatna više
nemamo to ograničenje. Štaviše, preciznije rezultate možemo
očekivati ako se pri udaru kugle klatno otkloni više.

ZADACI

1) Odrediti početnu brzinu plastične i metalne kugle

aproksimativnim metodom,
2) Odrediti početnu brzinu plastične i metalne kugle egzaktnim
metodom.

UPUTSTVO

Zadatak 1. Brzinu kugle određujemo posmatranjem ugla otklona

klatna nakon što ga kugla pogodi i zadrži se u njemu. Koristimo
formulu (105) koju smo izveli u teoretskom uvodu. Lanser kugli ima
tri nivoa jačine lansiranja. Potrebno je izmjeriti brzine kugli za sve
tri jačine lansiranja plastične kugle i dvije slabije pozicije za metalnu
kuglu. Mase kugle i klatna mjerimo digitalnom vagom, a poziciju
centra mase određujemo eksperimentalno. To možemo uraditi
traženjem ravnoteže klatna na ivici lenjira ili nekim sličnim
postupkom. Rastojanje mjerimo linijarom ili metrom. Nakon
mjerenja svih veličina računamo početnu brzinu i postupak
ponavljamo za svih pet traženih brzina lansiranja. Pošto smo rekli

70
da energija kod neelastičnog sudara nije sačuvana bilo bi
interesantno izračunati i koji procenat od početne kinetičke energije
kugle se izgubio u procesu sudara. To možete uraditi nakon što ste
izračunali početnu brzinu kugle i nikakva dodatna mjerenja vam
nisu potrebna. Sve rezultate možemo unijeti u tablicu. Formula za
gubitak energije je
𝐸𝑘 − 𝐸𝑝 (119)
∆𝐸 = ∙ 100%
𝐸𝑘

pri čemu kinetičku energiju računamo po formuli:

𝑚𝑣02 (120)
𝐸𝑘 =
2

a potencijalnu:
𝐸𝑝 = 𝑀𝑔𝑅𝑐𝑚 (1 − cos𝜃) (121)

Plastična kugla
Masa kugle, m =
Masa klatna sa kuglom, M =
Rastojanje centra mase klatna sa kuglom od tačke vješanja, Rcm =
Jačina Ugao Brzina projektila, Gubitak
lansera otklona,  v0 (m/s) energije (%)
1
2
3
Tabela 9. Aproksimativni metod, plastična kugla

71
Metalna kugla
Masa kugle, m =
Masa klatna sa kuglom, M =
Rastojanje centra mase klatna sa kuglom od tačke vješanja, Rcm =
Jačina Ugao Brzina projektila, Gubitak
lansera otklona,  v0 (m/s) energije (%)
1
2
Tabela 10. Aproksimativni metod, metalna kugla
Zadatak 2. Ovdje možete iskoristiti sve što ste mjerili u prvom
zadatku.
Razlika je u načinu izračunavanja početne brzine; sada umjesto
formule (105) koristimo formulu (112). Pri tome je potrebno
odrediti moment inercije I. U tu svrhu koristimo formulu (118), a
period oscilovanja mjerimo tako što izmjerimo vrijeme trajanja 20
oscilacija klatna. Ne zaboravite da oscilacije trebaju imati male
amplitude.

Plastična kugla
Masa kugle, m = *
Masa klatna sa kuglom, M = *
Rastojanje centra mase klatna sa kuglom od tačke vješanja, Rcm = *
Rastojanje centra kugle od tačke vješanja, Rk =
Vrijeme trajanja 20 oscilacija, 20 T =
Period oscilovanja, T =
Moment inercije klatna, I =

72
 Jačina Ugao Brzina projektila, Gubitak
lansera otklona,  v0 (m/s) energije (%)
1 *
2 *
3 *
Tabela 11. Egzaktni metod, plastična kugla
Metalna kugla
Masa kugle, m = *
Masa klatna sa kuglom, M = *
Rastojanje centra mase klatna sa kuglom od tačke vješanja, Rcm = *
Rastojanje centra kugle od tačke vješanja, Rk =
Vrijeme trajanja 20 oscilacija, 20 T =
Period oscilovanja, T =
Moment inercije klatna, I =

Jačina Ugao Brzina projektila, Gubitak

lansera otklona,  v0 (m/s) energije (%)
1 *
2 *
Tabela 12. Egzaktni metod, metalna kugla
Simbol „*“ smo stavljali na ona mjesta gdje možete iskoristiti
mjerenja iz prvog zadatka, tako da ne morate mjeriti ponovo.

73

View publication stats