Dovraga i razum! Svi smo ludi! Što će nam razum?

(Sarkastično citira
Dawsona)
„I plač i smijeh, sve kratko traje,
Čežnja i mržnja, ljubav i ljepota,
Bez traga u nama nestala sva je,
Kad prođemo jednom kroz vrata života.
Kratak je vijek danima vina i ruža:
Kao kroz maglenu koprenu neku
Pred nama na tren put naš se pruža,
A zatim nestane u snu daleku.“
(gleda pred sebe) Želio sam biti u magli. Već na pola puta ne vidiš ovu
kuću. Uopće ne znaš da postoji. A ne vidiš ni druge kuće. Vidio sam
samo nekoliko stopa pred sobom. Nisam sreo ni žive duše. Sve se činilo
nestvarnim. Sve je bilo drukčije nego što jest. To je ono što sam želio –
biti sam sa sobom u nekom drugom svijetu, gdje istina nije istina i gdje
život može da se sakrije od života. Vani izvan luke, gdje cesta prolazi uz
obalu, izgubio sam čak i osjećaj da sam na kopnu. Magla i more bili su
jedno. Činilo mi se kao da hodam po dnu mora. Kao da sam se utopio
prije mnogo vremena. Kao da sam duh koji pripada magli, a kao da je
magla duh mora. Bilo je tako smirujuće osjećati da si tek duh u duhu.
(zamijeti kako otac gleda u njega s brigom koja je pomiješana s
negodovanjem. Podsmjehne se podrugljivo.) Ne gledaj me kao da sam
šenuo umom. Govorim razumno. Tko želi vidjeti život onakvim kakav
uistinu jest, ako to ne mora. Život su sve tri Gorgone zajedno. Pogledaš
im u lice i okameniš se. Život je Pan. Ugledaš ga i umreš – u sebi – i
moraš nastaviti život kao duh.