1

AUGUST STRINDBERG

GOSPOĐICA JULIJA
naturalistička tragedija

1888.
 AUGUST STRINDBERG

GOSPOĐICA JULIJA
naturalistička tragedija

prijevod
Boris Kovačević

Copyright © 2019 Boris Kovačević

Sva prava pridržana.
Osobe:
GOSPOĐICA JULIJA, 25 godina,
JEAN, sluga, 30 godina,
KRISTINA, kuharica, 35 godina

Događa se na Ivanjsku noć u dvorskoj kuhinji.

 5

Na pozornici je velika kuhinja kojoj su bočni zidovi i strop djelomično skriveni kazališnim
zavjesama. Stražnji zid kuhinje proteže se s kraja na kraj pozornice. Na lijevoj strani zida
nalaze se dvije police ukrašene čipkastim papirom. Na njima je bakreno, mjedeno, željezno i
kositreno posuđe. Desno od polica, prema sredini zida nalazi se veliki polukružno nadsvođeni
ulaz s dvokrilnim ostakljenim vratima kroz koja se nazire vodoskok s amoretom, jorgovani u
cvatu i vrhovi visokih jablanova.

S lijeve strane pozornice vidi se dio velike zidane peći za kuhanje iznad koje se uzdiže
dimnjak. S desne strane djelomično se vidi prostrani stol za poslugu od gole jelovine s
nekoliko stolica. Na stolu je velika japanska vaza s rascvjetanim jorgovanom. Zidovi su
ukrašeni brezovim granama, a po podu rasute su grančice smreke. Pored peći nalaze se
hladnjak i sudoper s tekućom vodom. Iznad ulaza visi veliko starinsko zvono, uz njega
telefonska cijev za kućne razgovore.

Kristina kuha. Na sebi ima svjetlu pamučnu haljinu i pregaču. Ulazi Jean u livreji. U ruci nosi
par visokih jahaćih čizama s mamuzama koje položi na vidno mjesto na podu.

JEAN: Milostiva je večeras opet poludjela. Potpuno je izvan sebe!

KRISTINA: O, gospodin se konačno pojavio!
JEAN: Otpratio sam grofa na kolodvor pa sam na povratku svratio do zabave u štaglju.
Milostiva je plesala s lugarom, ali čim me vidjela bacila se ravno na mene. Morao sam s
njom plesati valcer. Uh, što se ta razbacala – to još nikad nisam vidio. Kažem ti, ona je
sasvim luda.
KRISTINA: Oduvijek je i bila. A otkako je prekinula zaruke s onim gospodinom još je i
gora.
JEAN: Da, čudna je to priča. Ali meni je taj čovjek bio sasvim simpatičan, iako nije baš bio
bogat. U svakom slučaju čini se da je među njima bilo prilično burno. (Sjedne na rub
stola.) Ipak, čudi me da milostiva nije otišla s ocem do rodbine nego je radije ostala u kući
sama s poslugom.
KRISTINA: Možda ju je sram što je prekinula zaruke?
JEAN: Možda. Ipak, bio je to fini momak. A znaš li ti, Kristina, kako se sve to zapravo
dogodilo? Sve sam ja to vidio, iako nikome nisam ništa govorio.
KRISTINA: Ti si nešto vidio?
 6

JEAN: Vlastitim očima! Neku večer njih dvoje bili su tu na dvorištu iza štale. Milostiva ga je
– kako to ona kaže – trenirala. Znaš li ti kako je to izgledalo? Ona je zamahivala bičem, a
on je morao skakati preko njega kao pas. Dvaput je skočio i svaki put ga je bič zakačio.
Kad ga je treći put pogodila, oteo joj je bič iz ruke, slomio ga i nestao.
KRISTINA: Ma nemoj mi reći! Ozbiljno?
JEAN: Kad ti kažem! – A sad, draga moja, imaš li ti nešto dobro za mene?
KRISTINA: (Izvadi meso iz lonca i stavi ga pred Jeana.) Imam malo bubrega kojeg sam
izvukla iz teletine! Izvoli!
JEAN: (Pomiriše jelo.) Krasno! Moja delikatesa! (Opipa tanjur.) Ali mogla si zagrijati
tanjur!
KRISTINA: Stalno nešto zanovijetaš, ti si veći grof od grofa! (Nježno mu razmrsi kosu.)
JEAN: (Ljutito.) Ne diraj mi kosu, znaš da mi to smeta!
KRISTINA: Ajde, ajde, znaš da je to od milja.

(Jean jede, Kristina mu donosi bocu piva.)

JEAN: Pivo na Ivanje? A ne, hvala lijepo! Imam ja ovdje nešto bolje! (Iz ladice u stolu izvuče
bocu crnog vina sa zlatnom etiketom.) Pogledaj, Kristina! Vidi ovo! Zlatna etiketa! Molim
te, dodaj mi čašu za vino! Pravo vino traži pravu čašu!
KRISTINA: (Vraća se peći za kuhanje na koju stavlja lončić.) Kako je samo izbirljiv! Bože
sačuvaj onu koja bi tebe dobila za muža!
JEAN: Glupost! Ja sam za tebe premija! I znam da ti je drago kad svi misle da smo zaručeni!
(Kuša vino.) Dobro! Vrlo dobro! Samo bi ga trebalo malo temperirati. (Grije čašu
rukama.) To smo kupili u Dijonu. Jedna litra četiri franaka, bez boce, a još na to i
carina… – Kristina, što ti to kuhaš? Odvratno smrdi!
KRISTINA: Ah, ova naša milostiva izvolijevala je naručiti neku vražju smjesu za našu
Dijanu!
JEAN: Molim te pazi kako govoriš o svojoj gospodarici! – Ali zašto na blagdan kuhaš za tu
kuju? Je li bolesna?
KRISTINA: Da, bolesna! Izšuljala se s vratarovim mopsom – i sada je sve otišlo u krivo! Ali
gospođica za takvo nešto ne želi ni znati!
JEAN: Da, gospođica Julija je koji put malo previše tašta, a koji put ima premalo ponosa. Ista
pokojna grofica. Ona se najbolje osjećala u kuhinji i štali, ali konja u životu nikad nije
dotakla. Nosila je prljave manžete, ali na njima je morao biti grofovski grb. A kad smo
 7

već kod toga, meni se čini da ni mlada gospođica ne drži baš previše do sebe. Fali joj malo
finoće! Maloprije na plesu doslovno je otrgnula lugara od Ane jer baš joj se tog trena
plesalo s njim. Ni zadnji naš sluga ne bi se tako ponio. Ali, tako je to kad se gospoda žele
pokazati neposredni, uvijek ispadnu prosti. A, s druge strane, ne može se reći, izgleda
sjajno! Krasno! Ta ramena! I sve to – čvrsto! Uh!
KRISTINA: To se tebi samo tako čini! Rekla je meni Klara kako stvari stoje, a ona je oblači.
JEAN: Ma, Klara! Žene uvijek jedna drugoj zavide! Jahao sam ja s njom… I kako samo
pleše!
KRISTINA: Čuj, Jean, a što je s mojim plesom? Obećao si kad završim s poslom, sjećaš se?
JEAN: Naravno.
KRISTINA: Časna riječ?
JEAN: Časna riječ! Kad ja nešto obećam, onda tako i bude! Hvala za večeru! Bilo je odlično.
(Začepi bocu.)
GOSPOĐICA: (Na vratima, govori prema van.) Samo trenutak, evo me odmah!

(Jean skriva bocu u ladicu stola, zatim ustaje s respektom. Gospođica ulazi. Obraća se
Kristini.)

GOSPOĐICA: No, je li to gotovo?

(Kristina joj daje znak da je Jean ovdje.)

JEAN: (Galantno.) Imaju li dame neke svoje tajne?

GOSPOĐICA: O-ho-ho! (Udari ga maramicom po licu.) Vidi, vidi tko je to znatiželjan?
JEAN: Hm, obožavam ljubičice!
GOSPOĐICA: (Koketno.) Bravo! Vidim da se razumijete u parfeme kao i u ples! (Jean
gleda prema loncu.) Ali ne gurajte nos u ono što vas se ne tiče!
JEAN: (Radoznalo, ali pristojno.) Je li to neki čarobni napitak u kojem djevojke vide svojeg
"budućeg"?
GOSPOĐICA: Vrag bi u ovome išta vidio! (Kristini.) Stavi sve u jednu bocu i dobro začepi!
– Dođite Jean, zaplešimo jedan "škotski"!
JEAN: (Oklijeva.) Oprostite, milostiva, ali sljedeći ples obećao sam Kristini.
GOSPOĐICA: Ona može dobiti i neki drugi. Što kažeš, Kristina? Hoćeš li mi posuditi
Jeana?
 8

KRISTINA: Što se mene tiče, ako mu već milostiva ukazuje toliku čast samo neka ide. I
neka bude zahvalan!
JEAN: Iskreno, ne bih htio nikoga uvrijediti, ali mislim da nije pametno od milostive da
dvaput za redom pleše s istim kavalirom, osobito ne ovdje gdje su ljudi skloni svakakvim
pričama.
GOSPOĐICA: (Plane.) Što to znači? Kakvim pričama? O čemu vi to govorite?
JEAN: (U povjerenju.) Ako milostiva ne želi razumjeti, bit ću biti jasniji. Nije dobro da
gospodarica preferira jednog slugu nad drugima koji zaslužuju isto poštovanje.
GOSPOĐICA: Preferira? Kako to mislite? Ja sam iznenađena! Ja sam gospodarica ove kuće
i kad dolazim na ples ja iskazujem čast svojoj posluzi! Ako želim plesati onda hoću
partnera koji to i zna, a ne neko spadalo koje će mi gaziti po nogama!
JEAN: Kako zapovijedate! Stojim na raspolaganju!
GOSPOĐICA: (Blago.) Nemojte to shvatiti kao zapovijed. Večeras slavimo! Budimo svi
sretni i veseli! Večeras odbacujemo svaki položaj! Eto, gospodine! Možete mi pružiti
ruku! Kristina, ne boj se, neću ti ga oteti!

(Jean ponudi ruku i izvede gospođicu.)

PANTOMIMA

Glumica se treba ponašati kao da je sama u prostoru. Bez ustezanja smije okrenuti leđa
publici kada to smatra potrebnim. Ne gleda u publiku, ne žuri se i ne misli da bi publika
mogla postati nestrpljiva.

Kristina je sama. Iz pozadine dopiru zvuci violine koja svira polku. Kristina pjevuši, pospremi
stol za kojim je Jean jeo, opere tanjur u sudoperu, obriše ga i spremi u ormar. Zatim skida sa
sebe pregaču, iz ladice pod stolom izvadi ogledalo i postavi ga uz bokal s jorgovanom. Upali
lojanicu i ugrije ukosnicu s kojom uvija kosu na čelu.

Odlazi do vrata i nekoliko trenutaka osluškuje glazbu, a zatim se vrati do stola. Ugleda
maramicu koju je gospođica zaboravila. Podigne je i zamišljeno pomiriši. Zatim polegne
maramicu na stol, rastegne je, izravna i složi u četiri dijela.
 9

JEAN: (Ulazi sam.) Kažem ti, potpuno je luda. Kako se samo razmahala! A ljudi joj se iza
leđa smiju! Što kažeš ti na sve to?
KRISTINA: Ima ona svojih dana kad je uvijek tako čudna. A kad će moj ples?
JEAN: Ne ljutiš se valjda na mene?
KRISTINA: Ne, ja znam gdje je moje mjesto.
JEAN: (Zagrli je oko struka.) Draga moja, ti si pametna cura! Bit će od tebe dobra supruga!
GOSPOĐICA: (Ulazi i neugodno se iznenadi. S lažnim osmijehom.) I vi ste mi neki kavalir?
– Kako ste samo pobjegli od svoje dame?
JEAN: Baš suprotno, milostiva. Ja sam pojurio svojoj dami!
GOSPOĐICA: (Promijeni ton.) Znate li da ovdje nitko ne pleše kao vi? – Ali zašto na
blagdan imate livreju? Odmah je svucite!
JEAN: Onda molim gospođicu da se na trenutak udalji jer moj kaput visi ovdje. (Krene za
gestom desno.)
GOSPOĐICA: Je li se vi to sramite preda mnom presvući kaput? Onda odite u svoju sobu, ja
ću vas pričekati. Ili, još bolje, ostanite ovdje, a ja ću okrenuti leđa.
JEAN: S vašim dopuštenjem! (Odlazi desno. Vidi mu se ruka dok presvlači kaput.)
GOSPOĐICA: (Kristini.) Jeste li vi cura i dečko?
KRISTINA: Cura i dečko? Da, na neki način. Tako mi to zovemo.
GOSPOĐICA: Tako vi to zovete?
KRISTINA: Pa i milostiva je imala zaručnika, zar ne?
GOSPOĐICA: Da, ali mi smo bili pravi zaručnici.
KRISTINA: Samo što od toga nije bilo ništa!

(Jean ulazi u crnom redengotu s polucilindrom na glavi.)

GOSPOĐICA: Très gentil, monsieur Jean! Très gentil!

JEAN: Vous voulez plaisanter, madame!
GOSPOĐICA: Et vous voulez parler français! Gdje ste to naučili?
JEAN: U Švicarskoj. Bio sam sommelier u jednom od najvećih hotela u Luzernu.
GOSPOĐICA: U ovom kaputu ste kao pravi gentelman! Charmant! (Sjedne za stol.)
JEAN: O, vi mi laskate!
GOSPOĐICA: (Uvrijeđeno.) Zašto bih ja vam laskala? Što si vi to umišljate?
 10

JEAN: Moja prirođena skromnost zabranjuje mi i zamisliti da bi vi mogli biti iskreno

ljubazni prema nekome kao što sam ja, zato sam si dopustio pomisliti kako pretjerujete,
ili, kako se to kaže, laskate.
GOSPOĐICA: Gdje ste se naučili tako izražavati? Sigurno ste često išli u kazalište?
JEAN: Pa bio sam i tamo. Bio sam na raznim mjestima.
GOSPOĐICA: Ali ipak, rodili ste se ovdje negdje?
JEAN: Moj otac služio je kod suca visokog suda tu u blizini. Ja se sjećam milostivice još dok
je bila dijete, iako znam da me nikad niste primijetili.
GOSPOĐICA: Zbilja?
JEAN: Da, i posebno pamtim … ali nije sad to važno!
GOSPOĐICA: Ma dajte, molim vas, kažite! Recite! Meni za ljubav, molim vas!
JEAN: Ne, ne mogu. Možda drugi put!
GOSPOĐICA: "Drugi put" znači nikad! Zar je tako strašno?
JEAN: Nije strašno, ali to je duga priča. – Ali, molim vas, pogledajte ovu ovdje! (Pokaže na
Kristinu koja je zaspala na stolici pored peći.)
GOSPOĐICA: Prava ženica! Možda čak i hrče?
JEAN: Ne hrče, ali govori u snu.
GOSPOĐICA: (Podozrivo.) A otkud vi to znate?
JEAN: (Drsko.) Iz iskustva.

(Stanka u kojoj se međusobno promatraju.)

GOSPOĐICA: Zašto ne sjednete?

JEAN: Ne mogu si to dozvoliti u vašem društvu.
GOSPOĐICA: A ako vam zapovjedim?
JEAN: Onda ću poslušati!
GOSPOĐICA: Pa onda sjednite! – Ali, čekajte! Ima li ovdje nešto za popiti?
JEAN: Ne znam što ima u hladnjaku. Mislim da je samo pivo.
GOSPOĐICA: "Samo pivo"? Moj ukus vam je jako jednostavan. Meni je stoput draže pivo
nego vino.
JEAN: (Uzme bocu piva iz hladnjaka i otvori je. Zatim uzima iz ormara čašu s tanjurićem i
servira.) Molim lijepo! Izvolite!
GOSPOĐICA: Hvala. Jeste li i vi za piće?
JEAN: Nisam ljubitelj piva, ali ako milostiva zahtijeva…
 11

GOSPOĐICA: Zahtijeva? – Mislila sam da ćete mi kao kavalir praviti društvo.

JEAN: Svakako! Imate pravo! (Otvori još jednu bocu i napuni čašu.)
GOSPOĐICA: A sad da čujem zdravicu u moje ime! (Jean se koleba.) O, vidi, vidi! Veliki
dečko se sav zacrvenio!
JEAN: (Spusti se na koljena i teatralno podigne čašu.) Za sretan i blagorodan život moje
predivne gospe!
GOSPOĐICA: Bravo, viteže! Smijete mi poljubiti cipelu! (Jean se trenutak koleba, a onda
je odlučno uhvati za nogu i površno je poljubi.) Sjajno! Trebali ste biti glumac!
JEAN: (Ustane.) Milostiva gospođice, s ovime moramo prekinuti. Netko bi nas mogao
vidjeti!
GOSPOĐICA: Pa što?
JEAN: Ljudi su brbljavi, eto što. I da samo znate što su sve u stanju izgovoriti…
GOSPOĐICA: Što? Pričajte mi! Baš me zanima? – Dajte sjednite!
JEAN: (Sjedne.) Ne bih vas htio uvrijediti, ali ljudi svašta govore… mislim… pa možete si
zamisliti, niste više dijete! Kad čovjek vidi mladu damu kako pije s nekim muškarcem –
makar to bio i sluga… i ako su još i sami… u noći… onda…
GOSPOĐICA: Onda, što? Uostalom mi nismo sami. Kristina je ovdje.
JEAN: Da, ali spava.
GOSPOĐICA: Onda ću je probuditi. (Ustane.) Kristina! Hej! Čuješ?
KRISTINA: (Kroz san.) Bla–bla–bla–bla–bla!
GOSPOĐICA: Kristina!.. Baš tvrdo spava!
KRISTINA: (Kroz san.) Čizme su gotove, gospodine grofe. Stavit ću kavu! Evo! Idem!
Idem! Idem!... Oh! Oh! Phu!
GOSPOĐICA: (Uhvati je za nos.) Hej ti, čuješ! Probudi se!
JEAN: (Strogo.) Molim vas, pustite je na miru!
GOSPOĐICA: (Oštro.) Molim!
JEAN: Kad netko cijeli dan stoji u kuhinji ima pravo navečer biti umoran. Molim vas,
poštujte tuđi san.
GOSPOĐICA: (Promijeni ton.) To ste lijepo rekli. Svaka čast. Zahvaljujem. (Pruži mu
ruku.) A sada idemo van. Naberite mi buket jorgovana!

(Kristina se budi i opijena snom odlazi desno.)

JEAN: Ja?
 12

GOSPOĐICA: Vi.
JEAN: A, ne, ne, nikako! Ne dolazi u obzir!
GOSPOĐICA: Zašto ne? Što vi to sebi umišljate?
JEAN: Ja ništa! Ali što bi ljudi rekli?
GOSPOĐICA: A što to? Da se grofica zaljubila u slugu?
JEAN: Molim, ja sebi ništa ne umišljam, ali bilo je i takvih slučajeva. Ljudima ništa nije
sveto!
GOSPOĐICA: Vi se vladate kao neki aristokrat!
JEAN: Zahvaljujem na komplimentu.
GOSPOĐICA: A ja se ponašam kao sobarica.
JEAN: Milostiva, molim vas, nemojte si to dozvoliti! Nemojte se spustiti tako nisko. Nitko
vam neće vjerovati da ste se sišli svojom voljom. Svi će reći da ste pali.
GOSPOĐICA: Ja imam bolje mišljenje o ljudima nego vi! Hajde! Dođite! Probajte, Jean!
(Nježno ga pogleda.)
JEAN: Vi ste vrlo neobična osoba, znate li to?
GOSPOĐICA: Možda. Ali i vi ste neobični!... Uostalom sve je neobično! Životinje, ljudi!
Sve je to samo pjena što plovi po moru dok ne potone i nestane. Znate, ima jedan san
kojeg često sanjam, i sad ga se sjećam. Stojim na visokom stupu i ne mogu sići. Od visine
mi se vrti u glavi, ali ne usudim se skočiti. Ne mogu se više držati, hoću pasti, ali ne
padam. A znam da se neću smiriti do god nisam dolje, na tlu! A kad bih i sišla, htjela bih
biti još niže, duboko, duboko pod zemljom … Jeste li se ikad tako osjećali?
JEAN: Ne. Obično sanjam kako ležim pod nekim visokim drvetom u nekoj tamnoj šumi.
Hoću gore, na vrh gdje blješti sunce, odakle se svijet vidi kao na dlanu. Hoću gore do
gnijezda sa zlatnim jajima! I penjem se i penjem, ali drvo je tako debelo, tako glatko, a
tako je još daleko do prve grane. Ali znam, ako dohvatim tu prvu granu, popet ću se do
vrha kao po ljestvama. Još je nisam dotakao, ali dosegnut ću je pa makar samo u snu.
GOSPOĐICA: Eto, stojimo tu i brbljamo o snovima! Hajde, idemo! Idemo u park! (Pruži mu
ruku i oni izlaze.)
JEAN: Kažu, tko danas zaspe na ivanjskome cvijeću, ostvarit će sve svoje snove.

(Zastanu u vratima. Jean zakloni jedno oko rukom.)

GOSPOĐICA: Dajte da vidim. Nešto vam je palo u oko.

JEAN: Nije to ništa. Zrno prašine. Proći će.
 13

GOSPOĐICA: To vas je moj rukav okrznuo. Dajte da pogledam. (Uhvati ga za ruku i

posjedne. Zabaci mu glavu i vrškom maramice pokušava ukloniti zrnce.) Budite mirni i ne
mičite se! (Lupi ga po ruci.) Rekla sam, mirni!... Ovako veliki momak, a toliko se trese!
(Opipa mu nadlakticu.) I kakve samo mišiće ima ….
JEAN: (Prijeti.) Gospođice Julijo!
GOSPOĐICA: Da, monsieur Jean!
JEAN: Attention! Je ne suis qu'un homme!
GOSPOĐICA: Dajte se smirite! Tako! Evo ga, vani je! Sada mi iz zahvalnosti možete
poljubiti ruku.
JEAN: (Ustane.) Slušajte, gospođice! Kristina je legla. Molim vas, slušajte me!
GOSPOĐICA: Najprije mi poljubite ruku!
JEAN: Čujte…!
GOSPOĐICA: Poljubite mi ruku!
JEAN: Dobro, ali sami ćete bitii krivi!
GOSPOĐICA: Za što?
JEAN: Zato što sa svojih dvadeset i pet godina više niste dijete. Znate da je opasno igrati se s
vatrom?
GOSPOĐICA: Za mene nije. Sigurna sam.
JEAN: (Drsko.) Ne, niste! Jer u blizini može biti zapaljivih stvari!
GOSPOĐICA: Mislite li vi to na sebe?
JEAN: Da. Ne zato što sam to baš ja, nego zato što sam još uvijek mlad čovjek.
GOSPOĐICA: I to vrlo zgodan, ako se mene pita! – I jako uobražen! Sigurno o sebi mislite
da ste neki don Juan! A možda ste ipak samo preblagi Josip? Prije bih rekla da ste Josip?
JEAN: Mislite?
GOSPOĐICA: Bojim se da da!

(Jean joj odlučno prđe s namjerom da je zagrli i poljubi. Gospođica ga pljusne.)

GOSPOĐICA: Sram vas bilo!

JEAN: Jel' se vi to šalite sa mnom?
GOSPOĐICA: Smrtno sam ozbiljna.
JEAN: Znači da je i sve ono prije bilo ozbiljno! Vi se zapravo cijelo vrijeme poigrate sa
mnom! Dosta mi je toga i molim vas, dopustite mi da se vratim svojem poslu. Grof mora
imati svoje čizme na vrijeme, a ponoć je već odavno prošla.
 14

GOSPOĐICA: Ostavite te čizme na miru!

JEAN: Ne, to mi je dužnost i moram je obaviti. Nije moj posao igrati se s vama, niti to želim.
O sebi ipak imam malo bolje mišljenje!
GOSPOĐICA: O, kako smo samo gordi!
JEAN: U nekim stvarima jesam, u nekima ne.
GOSPOĐICA: Jeste li vi ikad bili zaljubljeni?
JEAN: Mi ne koristimo tu riječ, ali volio sam mnoge djevojke, a jedanput sam se čak i
razbolio jer nisam mogao dobiti onu koju sam htio. Tjednima nisam mogao ni jesti ni piti
kao kakav princ iz "Tisuću i jedne noći".
GOSPOĐICA: A tko je to bio? (Jean šuti.) Je li je znam?
JEAN: Nećete me prisiliti da vam to kažem!
GOSPOĐICA: A ako vas zamolim kao netko tko vam je ravan? Ako vas zamolim kao
prijatelja? Tko je to bio, Jean?
JEAN: Vi.
GOSPOĐICA: (Sjedne.) Ah, pa to je krasno!
JEAN: Prije bih rekao smiješno. Vidite, to je baš ono o čemu malo prije nisam htio govoriti.
Znate li vi kako izgleda svijet kad se gleda s dna? Naravno da ne znate. Odozdo ne vide se
leđa ni jastreba ni sokola jer oni lete visoko! Bilo nas je osmero djece i jedna svinja.
Živjeli smo u kolibi tamo na onim sivim, golim poljima gdje nije bilo nijednog stabla, ali s
prozora mogao sam vidjeti rub vašeg vrta s granama jabuka koje su prelazile preko zida.
Za mene je to bio rajski vrt, vrt kojeg su čuvali zli anđeli s vatrenim mačevima. A ipak,
neki dječaci, pa i ja s njima, uspjeli smo pronaći put do tog drveta života. – Znam da me
sad prezirete.
GOSPOĐICA: Ah, svi dječaci kradu jabuke.
JEAN: To vi samo tako kažete, ali me ipak prezirete. Ali svejedno. Povremeno sam s
majkom dolazio u taj rajski vrt plijeviti luk. Tamo pokraj nasada, u sjeni jasmina, stajao je
turski paviljon sav u zelenilu. Nisam znao čemu služi i nikad prije nisam vidio tako lijepu
zgradu. Ljudi su dolazili, odlazili, a jednog dana našao sam odškrinuta vrata. Provirio sam
i ugledao zidove sa slikama kraljeva i careva, a na prozorima bile su crvene zavjese s
resama. – Shvaćate na što mislim? Ja…(Otkine grančicu jorgovana i drži je gospođici pod
nosom.) nikad prije toga nisam bio u dvorcu i nikad nisam vidio ništa svečanije od crkve –
ali ovo, ovo je bilo ljepše. O čemu god mislio, moje su se misli uvijek vraćale tamo. I
polako u meni je rasla želja da i ja jedanput osjetim svu tu slast. – Enfin! Ušuljao sam se
unutra, gledao, divio se, ali odjednom se netko pojavio. Gospoda su imala samo jedan
 15

izlaz, ja sam morao pronaći drugi. (Gospođica uzme grančicu jorgovana i stavi je na stol.)
Pojurio sam, preletio preko svih onih nasada, probio se kroz neku živicu i našao se na
terasi s ružama. Tu sam ugledao svijetlu haljinicu i par bijelih čarapa. To ste bili vi! Od
straha sam se bacio pod neku gomilu korova. Možete si zamisliti kako mi je bilo – vlažna
zemlja je smrdjela, čičak me ubadao, ali istovremeno gledao sam vas kako lebdite među
svim onim ružama. I tada sam pomislio: kako to da razbojnik može doći među anđele u
carstvo nebesko, a ja, bijedni dječarac na ovoj Božjoj zemlji ne smijem se igrati se s
grofovom kćeri?
GOSPOĐICA: (Zaneseno.) Na vašem mjestu sva siromašna djeca mislila bi isto?
JEAN: (Oklijeva, zatim sigurno.) Sva siromašna djeca? – Da, naravno. Naravno.
GOSPOĐICA: Sigurno je jako tužno biti siromašan?
JEAN: (Bolno, pretjerano.) O, gospođice Julijo! O! – Pas smije ležati na grofičinom krevetu,
milostiva vlastitom rukom miluje konja, ali sluga – (Uzima drugi ton.) Da, da, tu i tamo
netko se uspije izvući iz toga, ali to se rijetko događa! – Znate li što sam onda napravio? –
Tamo kod mlina skočio sam u potok, onako odjeven. Uh, kakve sam batine dobio kad su
me izvukli. Sljedećeg dana bila je nedjelja i svi moji otišli su u posjet baki, ali ja sam se
nekako opravdao i ostao u kući, sam. Oprao sam se sapunom i toplom vodom, obukao
svoje najbolje odijelo i otišao u crkvu da bi vidio vas. Vidio sam što sam htio i vratio se
kući s čvrstom namjerom da umrem. Ali htio sam umrijeti lijepo i lagodno, bez boli.
Sjetio sam se kako je opasno spavati pod bazgom. U vrtu smo imali jednu veliku bazgu
koja je baš u to vrijeme bila u cvatu. Ubrao sam svo lišće i namjestio si ležaj u sanduku za
zob. Znate li kako je zob glatka? Meka je kao ljudska koža. Zatvorio sam poklopac,
sklopio oči i zaspao. Kad sam se probudio bio sam ozbiljno bolestan, ali kao što vidite,
nisam umro. Što sam htio, ne znam! Znao sam da vas ne mogu dobiti. – Ali vi ste mi bili
simbol kako nema nade da ću ikada izaći iz svijeta u kojem sam se rodio.
GOSPOĐICA: Vi tako šarmantno pripovijedate. Jeste li išli u školu?
JEAN: Malo. Ali čitao sam romane, išao u kazalište. Osim toga slušao sam otmjene ljude
kako govore, od njih sam najviše naučio.
GOSPOĐICA: Vi slušate što mi govorimo?
JEAN: Da, naravno. Kad sjedite uz kočijaša ili dok veslate u čamcu puno toga se može čuti.
Jednom sam čuo vas i vašu prijateljicu kako…
GOSPOĐICA: Ah! Što ste to čuli? O čemu smo pričale?
JEAN: Ne bih se usudio to ponoviti. Ali čudio sam se gdje ste naučili sve te riječi! Na kraju
krajeva, možda ipak među ljudima i nije takva razlika kao što se misli!
 16

GOSPOĐICA: Sram vas bilo! Ali mi ipak ne živimo kao vi prije vjenčanja!
JEAN: (Oštro je promatra.) Jeste li sigurni? Preda mnom se ne morate praviti nevinašce.
GOSPOĐICA: To je bio gad kome sam poklonila svoju ljubav.
JEAN: Na kraju se to uvijek tako kaže.
GOSPOĐICA: Uvijek?
JEAN: Da. Često sam to čuo u takvim prilikama
GOSPOĐICA: Kakvim prilikama?
JEAN: Kao ovoj koju ste maloprije spomenuli. Jednom mi je jedna rekla da…
GOSPOĐICA: (Ustane.) Ne, stanite! Ne želim to slušati!
JEAN: Ni ona to nije htjela. – Čudno je to, zapravo! No, onda molim dopustite mi da se
povučem. Vrijeme je za spavanje.
GOSPOĐICA: (Blago.) Vi bi spavali na Ivanje?
JEAN: Da. Zabava s onom tamo bagrom me uopće ne zanima.
GOSPOĐICA: Uzmite ključ od čamca i odvedite me na jezero. Hoću vidjeti izlazak sunca!
JEAN: Gospođice, je li to pametno?
GOSPOĐICA: Vi se uporno bojite za svoj dobar glas!
JEAN: Naravno! Ne bih htio da mi se itko ruga iza leđa. Isto tako ne želim biti otpušten bez
preporuke, pogotovo sad kad hoću biti samostalan. Osim toga mislim da imam i izvjesnih
obveza prema Kristini.
GOSPOĐICA: A, da, sve zbog Kristine!
JEAN: Da, ali i zbog vas. – Poslušajte me, odite gore i legnite u krevet.
GOSPOĐICA: Mislite da bih ja vas morala slušati?
JEAN: Samo jedanput. Za vaše dobro. Molim vas. Kasno je, umorni smo, glave su teške.
Idite u krevet…. Čekajte! Samo malo! Čujete li? Čini se da ona bagra dolazi po mene! Ne
bi bilo dobro da vas ovdje vide!

KOR: Oj, ti moja mila mala!

Tirili di - Tirili da!
Cvijeće dragom ona brala,
Tirili di - Tirili da!
Al' je srce slugi dala!
Tirili di - Tirili da!

GOSPOĐICA: Ali to su moji ljudi, ja ih volim i oni vole mene.

 17

JEAN: Ne, gospođice Julijo, ljudi vas ne vole. Oni jedu vaše jelo, ali pljuju za vama čim se
okrenete. Vjerujte mi! Poslušajte samo što pjevaju! – Ili bolje, začepite uši! Nemojte to
slušati!
GOSPOĐICA: (Osluškuje.) Što to pjevaju?
JEAN: To je rugalica! O vama i meni!
GOSPOĐICA: Grozno! O, kako je to podlo!
JEAN: Bagra je uvijek podla. S takvima se ne ulazi u borbu, od njih se bježi!
GOSPOĐICA: Ali kamo? Ne možemo van! A ne možemo ni Kristini!
JEAN: Onda u moju sobu! Nužda zakon mijenja, ali meni možete vjerovati. Ja sam vam
pravi, iskreni prijatelj.
GOSPOĐICA: Ali zamislite! Što ako me nađu kod vas?
JEAN: Zaključat ću vrata. Ako provale, pucat ću! Dođite! Molim vas kao Boga, dođite!
GOSPOĐICA: (Značajno.) Ali obećajte da…
JEAN: Kunem se!

(Gospođica žurno izađe na desno. Jean za njom.)

BALET

Dolaze seljaci u svečanoj narodnoj nošnji okićeni cvijećem. Pred svima violinist. Postave na
stol bačve s pivom i rakijom ukrašene zelenilom, iznesu čaše i piju. Hvataju se u kolo, plešu i
pjevaju rugalicu. S pjesmom i plesom odlaze.

(Gospođica ulazi sama. Kad ugleda nered u kuhinji, začudi se i pljesne rukama. Zatim
Izvadi pribor za pudranje i napudra lice.)

JEAN: (Ulazi nervozan.) Evo vidite! I sami ste čuli! Je li vam sad jasno da ovdje više ne
možemo ostati?
GOSPOĐICA: Shvaćam. Ali što da radimo?
JEAN: Moramo pobjeći, što dalje odavde!
GOSPOĐICA: Pobjeći? Ali kamo?
JEAN: U Švicarsku! Na talijanska jezera! Jeste li ikad bili tamo?
GOSPOĐICA: Ne. Je li tamo lijepo?
 18

JEAN: O, prekrasno! Vječno ljeto, naranče, lovori… O!...

GOSPOĐICA: Ali od čega ćemo živjeti?
JEAN: Otvorit ću hotel, prvorazredan, za bogatu klijentelu!
GOSPOĐICA: Hotel?
JEAN: To je pravi život, vjerujte mi! Neprestano nova lica, novi jezici. Nema se tamo
vremena ni za nikakve brige ni gnjavaže! Ni trenutak vam nije dosadno! Posao ne tražite
jer on nalazi vas! Danju i noću zvone zvonca, pište vlakovi, omnibusi dolaze, odlaze, a
novac, novac se samo kotrlja. Jednom riječju – to je život!
GOSPOĐICA: Da, to je život! A ja?
JEAN: Vi ćete biti gospodarica kuće, ures firme. S vašim izgledom, s vašim vladanjem, to je
garantirani uspjeh! Kolosalan! Zamislite, sjedite u kancelariji kao kraljica, a na svaki vaš
mig pomiču se robovi. Gosti se u redovima klanjaju pred vama i zbunjeno polažu svoje
blago pod vaše noge. – Vi si ne možete ni zamisliti kako su ljudi zbunjeni kad dobiju
račun u ruke! – Ja ću im zapapriti račune, a vi ćete ih svojim najljepšim smiješkom
zasladiti! Ah! Putujmo! Idemo odmah! (Izvadi iz džepa red vožnje.) Lovimo prvi sljedeći
vlak. Evo, u Malmöu smo u šest i trideset, u Hamburgu sutra ujutro u osam i četrdeset.
Frankfurt – Basel jedan dan. I onda preko Gotharda željeznicom na Lago di Como za,
čekajte da vidim, tri dana. Za tri dana!
GOSPOĐICA: Sve je to lijepo, Jean, ali treba mi hrabrosti. Dođi, zagrli me! Reci da me
voliš!
JEAN: (Oklijeva.) Rado, ali – ne usudim se! Ne više u ovoj kući. Ja vas volim. Molim, ja sam
to i dokazao. Treba li vam još dokaza?
GOSPOĐICA: (Bojažljivo, ženski.) Vi! – Reci mi ti! Među nama više nema ograda. Reci mi
ti!
JEAN: (S naporom.) Ne mogu! Do god smo u ovoj kući među nama će biti ograda. – Tu je
prošlost, tu je grof. – Ja još nisam sreo osobu koja u meni izaziva toliki respekt. Dovoljno
je da vidim njegove rukavice na stolici i odmah se osjetim nekako sitno. Trzam se kao
konj svaki put kad začujem zvono odozgora. Trnci me prolaze kad god u kutu vidim ove
njegove čizme ovako uspravne i gorde. (Udari čizme nogom.) Znam, sve je to
praznovjerje, sve su to predrasude na koje smo naučeni od djetinjstva. – Svega se toga
treba riješiti! – U nekoj drugoj zemlji, republici, svi bi padali ničice pred mojom livrejom.
Do poda. Ali meni to ne treba. Nisam se rodio da se ikome klanjam do poda. Ja sam rođen
za nešto bolje! Ja imam karakter i samo da se domognem prve grane vidjeli bi vi kako se
 19

ja penjem! Danas sam sluga, sutra ću biti vlasnik hotela, za deset godina rentijer, a onda
idem u Rumunjsku po titulu – i pazite što vam kažem – završit ću kao grof.
GOSPOĐICA: Krasno Krasno!
JEAN: Da. U Rumunjskoj ću kupiti titulu grofa i na kraju vi ćete opet biti grofica. Moja
grofica!
GOSPOĐICA: Sve mi to više nije važno. Sve sam to već odbacila. Samo reci da me voliš jer
– što sam ja inače?
JEAN: Reći ću vam tisuću puta, ali kasnije. Samo ne ovdje. Kao prvo, moramo iz sebe
izbaciti sve osjećaje, ako ne želimo da sve propadne. Pametni ljudi na svijet gledaju
hladnokrvno. (Izvuče cigaru, odsiječe vrh i zatakne je u usta.) Sjednite tamo, ja ću ovdje.
Idemo razgovarati kao da se ništa nije dogodilo.
GOSPOĐICA: (Očajna.) O, Bože! Zar vi nemate nimalo srca?
JEAN: Ja? Ja sam najosjećajniji čovjek na svijetu, ali znam kad se treba kontrolirati.
GOSPOĐICA: Maloprije ste mi ljubili cipelu, a sad…!
JEAN: (Grubo.) Da, to je bilo malo prije. Sada treba misliti na druge stvari.
GOSPOĐICA: Molim vas samo nemojte biti grubi prema meni!
JEAN: Nisam grub, nego razuman. Jednu ludost smo učinili, nemojte da napravimo i drugu.
Grof se može pojaviti svakog trena. Do tada moramo odlučiti što će biti s nama. Što
kažete na moj plan? Kako vam se čini?
GOSPOĐICA: Možda je sve to moguće, ali imam jedno pitanje. Za takvo nešto treba nam
neki kapital, imate li ga vi?
JEAN: (Grickajući cigaru.) Ja? Naravno! Poznajem struku, imam ogromno iskustvo i talent
za jezike. To je kapital koji nešto vrijedi!
GOSPOĐICA: S time ne možete kupiti ni kartu za vlak!
JEAN: Točno, zato trebam partnera koji će investirati za početak.
GOSPOĐICA: A gdje ćete ga naći tako brzo?
JEAN: To je na vama, ako hoćete biti moj partner.
GOSPOĐICA: Ja to ne mogu. A sama nemam ništa.

(Stanka.)

JEAN: Onda sve pada u vodu.

GOSPOĐICA: I?
JEAN: Sve ostaje kako je i bilo.
 20

GOSPOĐICA: Mislite li vi da ću ja ostati pod ovim krovom kao vaša metresa? Mislite da ću
dopustiti da ljudi na mene pokazuju prstom? Mislite li vi da poslije svega mogu pogledati
svom ocu u lice? Ne! Izvedite me van, van iz ovog poniženja i sramote! O, Bože moj, što
sam učinila? Što sam učinila? (Plače.)
JEAN: Sad još i to? – Što ste učinili? Isto što i mnoge prije vas!
GOSPOĐICA: (U grčevitom plaču.) I sad me još i prezirete! – O, kako sam se srozala! I sve
više padam, padam…
JEAN: Kad udarite na dno gdje sam ja, onda ću vas podići.
GOSPOĐICA: Kakva me to sila vukla prema vama? Kakva je to moć koja gura slabe
jakima, one koji padaju onima koji se dižu! Je li to možda bila ljubav? Ovo, ljubav? Znate
li vi uopće što je to ljubav?
JEAN: Ja? Naravno! Ne mislite valjda da mi je ovo prvi put?
GOSPOĐICA: Kako se vi to samo izražavate? I kakve to misli imate?
JEAN: Kakav sam, takav sam! Samo mi, molim vas, nemojte sad tu ništa izvolijevati i
prestanite izigravati finu damu! Sad smo jednaki! – Hajde mala, dođi ovamo! Imam ja za
tebe nešto extra! (Otvori ladicu, izvadi bocu vina i natoči u dvije upotrijebljene čaše.)
GOSPOĐICA: Odakle vam to vino?
JEAN: Iz podruma.
GOSPOĐICA: Burgundac mog oca!
JEAN: Čuvano za zeta!
GOSPOĐICA: A ja pijem pivo! Ja?
JEAN: To samo znači da imam bolji ukus od vas.
GOSPOĐICA: Lopove!
JEAN: Hoćete li me tužiti?
GOSPOĐICA: O, o! Držim ljestve sitnom lopovu! Jesam li ja to noćas bila pijana, jesam li ja
mjesečarila u ovoj nevinoj ljetnoj noći?
JEAN: Hm, nevinoj!
GOSPOĐICA: (Šeće gore–dolje.) Ima li ikoga u ovom trenu nesretnijijeg od mene?
JEAN: A zašto bi vi uopće bili nesretni? Nakon svega? Sjetite se samo Kristine? Mislite da
ona nema osjećaje?
GOSPOĐICA: Prije sam si mislila, ali sada sam sigurna. Sluga je sluga!
JEAN: A flundra je flundra!
GOSPOĐICA: (Na koljenima sa sklopljenim rukama.) O, milostivi Bože, uzmi mi život!
Izbavi me iz ovog blata u koji tonem! Spasi me! Spasi me!
 21

JEAN: Zapravo mi vas je žao. Dok sam ležao na onoj vlažnoj zemlji i gledao vas među onim
ružama… moram priznati… imao sam nepristojne misli kao i svi dječaci.
GOSPOĐICA: A htjeli ste umrijeti zbog mene!
JEAN: Ono u sanduku? Glupost!
GOSPOĐICA: I to ste lagali?
JEAN: (Počinje drijemati.) Malo sam pretjerao. Zapravo, tu sam priču pročitao u nekim
novinama. Neki dimnjačar legao je u ormar na jorgovan jer nije htio plaćati alimentaciju.
GOSPOĐICA: Znači, takav ste vi!
JEAN: A kakav bi trebao biti? Žene se najlakše love na romantiku.
GOSPOĐICA: Gade!
JEAN: Droljo!
GOSPOĐICA: Dakle, sada ste vidjeli i leđa jastrebova.
JEAN: Ne baš leđa.
GOSPOĐICA: I ja sam trebala biti ta prva grana.
JEAN: Pokazala se trula.
GOSPOĐICA: I ukras hotela…
JEAN: A ja hotel.
GOSPOĐICA: Sjediti u vašoj kancelariji, mamiti mušterije, prekrajati račune...
JEAN: To bi ja radio.
GOSPOĐICA: Koliko ljudska duša može biti prljava?
JEAN: Pa operite je!
GOSPOĐICA: Lakeju, slugo, ustani kad govorim!
JEAN: Bludnice, lakajska droljo, jezik za zube! Budi kuš ili marš van! Ti ćeš meni govoriti
da sam hulja! Tako jeftino kako si se ti večeras ponijela, tako se ne ponaša ni zadnja
pralja! Misliš da sluškinje znaju tako dirati muškarce? Jesi li ikad vidjela kuharicu da se
tako bestidno nudi? Takvo nešto vidio sam samo među životinjama i kurvama!
GOSPOĐICA: (Slomljena.) Tako je, tucite me, gazite, bolje nisam ni zaslužila. Bijedna sam,
ali pomozite mi da izađem iz ovoga, ako Boga znate!
JEAN: (Blaže.) Priznajem, u svemu ovome ima i mojih zasluga. I ja sam se trudio da vam se
svidim. Ali, vjerujte mi, čovjek mojeg položaja ne bi se usudio ni dignuti pogled prema
vama da ga vi sami niste izazvali. Ja sam još uvijek pod dojmom… svega!
GOSPOĐICA: Ponosan na samoga sebe.
JEAN: Zašto ne? Iako priznajem, pobjeda je bila prelagana da bi se pohvalio.
GOSPOĐICA: Samo udrite! Možete li jače?
 22

JEAN: (Ustane.) Ne. Oprostite mi sve što sam rekao. Ne tučem se sa slabijima, pogotovo ne
sa ženama. S jedne strane ne poričem, drago mi je što sam vidio da nije zlato sve što sjaji,
da je jastreb i na leđima siv, da i lijepi obraz ima puder na sebi, da i lakirani nokti imaju
crne rubove, da maramica može biti prljava i kad miriše po parfemu!... Ali, s druge strane,
žao mi je što se sve to o čemu sam sanjao nije pokazalo bolje i solidnije. Žao mi je što
vidim da ste tako nisko pali, da ste se ponizili ispod vaše kuharice. To mi isto tako teško
pada kao kad vidim kišu kako udara po cvijetu i pretvara ga u blato.
GOSPOĐICA: Vi govorite kao da ste već iznad mene!
JEAN: Pa i jesam. Vidite, ja od vas mogu učiniti groficu, ali vi od mene nećete nikada
napraviti grofa.
GOSPOĐICA: Ja sam potomak grofova, a vi to nećete nikada biti.
JEAN: Točno, ali moji potomci mogu biti grofovi, ako…
GOSPOĐICA: Vi ste lopov, a ja to nisam!
JEAN: Nije ni to najgore, ima i goreg. Osim toga, sluga je na neki način član obitelji kao i
dijete u kući. Nećete za dijete reći da je lopov ako je otkinulo bobicu s grane. (Sve
strasnije.) Gospođice Julijo, vi ste krasna žena, vi ste predobri za mene. Opila vas je strast
i sada se kajete i uvjeravate samu sebe da je sve to bilo iz ljubavi. Ali vi niste zaljubljeni u
mene. Možda vas je privukao moj izgled, ali u tom slučaju niste vi ništa bolji od mene. Ja
ne želim biti vaš pastuh, a vašu ljubav neću nikada dobiti.
GOSPOĐICA: Jeste li sigurni?
JEAN: Hoćete reći da nam se ljubav još može dogoditi? – Istina je, svi razlozi su tu. Vi ste
lijepi, vi ste otmjeni… – (Približi joj se i uzme joj ruku.) … obrazovani, ljupki kad hoćete,
izazivate strast koja se ne gasi. (Zagrli je rukom oko pasa.) Vi ste kao dobro začinjeno
vino i jedan vaš poljubac… (Pokuša je odvući u sobu, ali se ona blago otme.)
GOSPOĐICA: Pustite me! Tako me nećete dobiti!
JEAN: Nego kako? Nudim vam nježnost, lijepe riječi, viziju budućnosti, spas iz poniženja. A
što bi vi drugo?
GOSPOĐICA: Što? Što? Ne znam! – Ništa više ne znam! Znam samo da vas se užasavam!
Gadite mi se kao štakor, ali ne mogu pobjeći od vas!
JEAN: Pobjegnite sa mnom.
GOSPOĐICA: (Otrese pepeo s revera njegovog kaputa.) Bježati? Da, trebalo bi bježati! –
Ali tako sam umorna! Dajte mi čašu vina! (Jean natoči vino. Gospođica pogleda na svoj
sat.) Imamo još malo vremena, htjela bih s vama nešto porazgovarati. (Iskapi vino pa
pruži čašu da joj ponovo natoči.)
 23

JEAN: Nemojte se napiti.

GOSPOĐICA: Kao da je to važno.
JEAN: Važno je. Pijanci su uvijek tako prosti. Ali što ste mi htjeli reći?
GOSPOĐICA: Dobro, dakle, bježimo! Ali prvo hoću razgovarati. To znači da ću govoriti ja
jer do sada ste govorili samo vi. Rekli ste mi sve o sebi, a sad vam ja hoću reći nešto o
sebi. Važno je da se dobro upoznamo prije nego krenemo bilo kamo!
JEAN: Samo tren! Oprostite! Jeste li vi sigurni da mi želite otkriti svoje tajne?
GOSPOĐICA: Zar nismo prijatelji?
JEAN: Ipak, u mene se nemojte pouzdati!
GOSPOĐICA: To vi samo tako kažete! – Uostalom, moje tajne svi znaju. – Vidite, moja
majka nije bila plemenitog roda, bila je sasvim obična žena. Odgojili su je u duhu onog
vremena, ravnopravnost, sloboda žena i sve to. Užasavala se braka. Kad ju je otac
zaprosio glatko ga je odbila!... A onda je ipak pristala jer ja sam došla na svijet. Koliko
znam, protiv njene volje. Odgajala me u slobodnom duhu, kao neko čudo prirode. Morala
sam raditi sve što i dječaci. Trebala sam biti primjer kako su žene ravnopravne s
muškarcima. Oblačila me u mušku odjeću, morala sam naučiti sve o konjima, znala sam
timariti, uprezati, ići u lov, pucati iz pištolja, čak i zemlju kopati, ali u kuhinju nisam
smjela. Po njenoj izričitoj želji, svi muškarci na imanju radili su ženske poslove, a žene
muške. Kao rezultat, imanje je potpuno propalo, a nama se rugao cijeli svijet. A onda, otac
kao da se probudio iz neke svoje začaranosti i uzeo je sve u svoje ruke. Otad je on bio
potpuni i jedini gospodar. Ali sad se majka razboljela. – Ne znam kakva je to bila bolest –
ali grčila se, skrivala na tavanu, po perivoju, katkad je nije bilo po cijele noći. Onda,
jednog dana, izbio je veliki požar, sigurno ste čuli o njemu. Kuća, staje, štagalj, sve je
izgorjelo. Sumnjalo se da je vatru netko podmetnuo jer sve se to dogodilo baš onog dana
kad je istekao kvartal za osiguranje. Otac je premiju poslao, ali ona nije stigla na vrijeme
jer se, navodno, glasnik negdje zadržao. (Napuni čašu i pije.)
JEAN: Nemojte više piti!
GOSPOĐICA: Pustite! Uglavnom, ostali smo goli i bosi, bez ičega. Spavali smo u kočiji.
Otac nije imao pojma gdje bi našao novac za obnovu. Onda mu je majka predložila da
posudi novac od jednog njenog prijatelja iz mladosti. Nekog vlasnika ciglane tu u blizini.
Od njega smo na kraju i dobili novac i to bez ikakvih kamata, što je bilo vrlo čudno… I
eto, tako je moj otac ponovo sagradio svoj dvor. (Pije.) Što mislite tko ga je zapalio?
JEAN: Vaša gospođa majka.
GOSPOĐICA: A tko je bio vlasnik ciglane?
 24

JEAN: Ljubavnik vaše majke.

GOSPOĐICA: Znate li čiji je bio novac?
JEAN: Čekajte! – Ne, ne znam.
GOSPOĐICA: Moje majke.
JEAN: Dakle grofov, ako nije bilo nikakvog predbračnog ugovora.
GOSPOĐICA: Nije bilo ugovora. – Moja majka je imala neki imetak, ali nije dala da njime
upravlja moj otac nego ga je uložila u poduzeće svog prijatelja.
JEAN: Koji je novac prisvojio.
GOSPOĐICA: Točno tako. Zapravo ga je ukrao. Sve je to, naravno, na kraju došlo do ušiju
mog oca, ali ništa se nije moglo dokazati. Nije mogao isplatiti ljubavnika svoje žene, niti
dokazati da je novac zapravo njen. – Bila je to osveta moje majke zato što je preuzeo vlast
u vlastitoj kući. Otac se htio ubiti. Govorilo se da je i pokušao, ali nije uspio. Na kraju,
vidite, on je živ, a moja majka platila je svoje djelo. Vjerujte mi, bilo je to najtežih pet
godina u mojem životu. Bilo mi ga je žao, ali bila sam na majčinoj strani jer nisam sve
razumjela. Ona me naučila da se muškarcima ne smije vjerovati, da ih se mora mrziti jer –
kao što vjerojatno znate – ona je mrzila cijeli muški rod. – I ja sam se zaklela da nikada
neću robovati ni jednom muškarcu.
JEAN: I onda ste se zaručili s kraljevskim namjesnikom.
GOSPOĐICA: On je trebao biti moj rob.
JEAN: A on to nije htio?
GOSPOĐICA: Htio je on, htio, ali meni je dosadio.
JEAN: Da, vidio sam to na dvorištu, tamo iza štale.
GOSPOĐICA: Što ste vidjeli?
JEAN: Kako je prekinuo s vama.
GOSPOĐICA: Nije istina! Ja sam raskinula zaruke! Je li taj gad rekao da je on prekinuo sa
mnom?
JEAN: Ne možete za čovjeka reći da je gad samo zato što mrzite sve muškarce!
GOSPOĐICA: Da, mrzim. Iako sam ponekad slaba na njih. Uh, fuj!
JEAN: Vi i mene mrzite?
GOSPOĐICA: Beskrajno! Da mogu, istog trena bih vas ubila.
JEAN: Kao bijesnog psa?
GOSPOĐICA: Točno tako! Metak u čelo!
JEAN: Ali nemate pištolj, a nema ni psa. Što ćemo sad?
GOSPOĐICA: Putujmo!
 25

JEAN: Da se međusobno istrijebimo?

GOSPOĐICA: Ne. Uživat ćemo dva–tri dana, osam dana, koliko možemo i onda umrijeti…
JEAN: Umrijeti je glupo. Bolje je otvoriti hotel.
GOSPOĐICA: (Ne sluša ga.) Na Lago di Como gdje sunce vječno sja, a na Božić zelene se
lovori i rumene naranče.
JEAN: Lago di Como je obična kišna bara. Tamo sam vidio naranče samo u dućanu, ali to je
sjajno mjesto za goste, ljubavnike koji iznajmljuju vile. Tu je profit! A znate li zašto?
Napravite ugovor na pola godine, a oni otputuju za tri tjedna.
GOSPOĐICA: (Naivno.) Zašto za tri tjedna?
JEAN: Jer se, naravno, posvade, ali najamninu uredno plate, a vi onda kuću ponovo date u
najam i tako u beskraj jer ljubavi uvijek ima iako ne traje dugo.
GOSPOĐICA: Zašto vi ne želite umrijeti sa mnom?
JEAN: Ne pada mi na pamet! Prvo, zato što volim život, drugo, samoubojstvo je zločin protiv
Boga i prirode.
GOSPOĐICA: Vi vjerujete u Boga?
JEAN: Naravno. Svake nedjelje idem u crkvu. – Znate što, dosta mi je svega ovoga, idem u
krevet.
GOSPOĐICA: A nećete me se samo tako riješiti! Znate li vi što je dužan muškarac prema
ženi koju je lišio časti?
JEAN: (Izvadi novčanik i baci srebrnjak na stol.) Izvolite! Ne volim biti dužan.
GOSPOĐICA: (Pravi se da ne primjećuje uvredu.) Znate li vi što kaže zakon?
JEAN: Nažalost, zakon ne poznaje nikakvu kaznu za ženu koja zavede muškarca.
GOSPOĐICA: Vidite li vi ikakvu drugu mogućnost osim da odemo, vjenčamo se i
rastanemo?
JEAN: A što ako se ja usprotivim toj mezalijansi?
GOSPOĐICA: Mezalijansi?
JEAN: Da, s moje strane. Vidite, ja imam bolje pretke nego vi. U mojoj obitelji nema
palikuća.
GOSPOĐICA: Kako znate?
JEAN: Ne možete dokazati ništa suprotno. Mi nemamo rodoslovlja, osim onog na policiji, ali
vašu sam genealogiju pročitao u jednoj knjizi koju sam našao tamo na stolu u salonu.
Znate li vi tko je osnovao vašu obitelj? Jedan mlinar za vrijeme danskog rata, nakon što je
kralj iskoristio pravo na prvu bračnu noć s njegovom ženom. Vidite, ja takve pretke
nemam. Ja uopće nemam predaka, ali bi to mogao postati.
 26

GOSPOĐICA: Vi niste dostojni da vam čovjek otvori svoje srce, da vam iznese tajne svoje
obitelji!
JEAN: Bolje reći sramotu. Rekao sam vam da ne pijete toliko. Čovjek svašta kaže, a poslije
mu je žao.
GOSPOĐICA: O, kako mi je svega žao! Kako se kajem! I da me barem volite!
JEAN: Posljednji put vas pitam – Što vi zapravo hoćete? Hoćete li da plačem nad vama, da
skačem preko biča, da vas poljubim, odmamim na tri dana na Lago di Como, i onda,
što…? Što vi zapravo hoćete? Sve ovo mi već postaje neugodno. Ali tako je to kad čovjek
ima posla sa ženama! Gospođice Julijo, ja vidim da ste vi nesretni, ja vidim da patite, ali
ja vas ne razumijem. Mi obični, prizemni, ljudi ne pravimo toliko buke oko ovakvih
stvari. Kod nas nema mržnje. Za nas je ljubav igra, ljubimo kad nam to posao dopusti, ali
nemamo vremena zamarati se time dan i noć kao vi. Ja sam siguran da imate temperaturu.
Jeste li možda bolesni?
GOSPOĐICA: Eto vidite kako znate biti ljubazni. Sad govorite kao čovjek.
JEAN: Da, ali budite i vi takvi. Vi pljujete po meni, a ne date mi da se o vas obrišem.
GOSPOĐICA: Pomozite mi, pomozite, recite što da radim? Kako da se izvučem iz ovoga?
JEAN: O, Isuse Bože, otkud bi ja to znao?
GOSPOĐICA: Bila sam uspaljena, gorila sam, bila sam luda, ali zar nema nikakvog spasa?
JEAN: Smirite se i ostavite sve kako je. Nitko još ništa ne zna.
GOSPOĐICA: Ne, ne, ne! Svi već znaju. I Kristina zna.
JEAN: Ne znaju i ne misle o tom.
GOSPOĐICA: (Oklijeva.) Ali možda… jednog dana… saznaju.
JEAN: Sve je moguće.
GOSPOĐICA: A posljedice?
JEAN: (Uplašeno.) Kakve posljedice? – Glup sam što mi to nije palo na pamet! U tom
slučaju ostaje nam samo jedno, što dalje odavde. I to odmah! Ja neću odmah za vama da
se ne odamo. Vi morate na put sami, odmah, bilo kamo!
GOSPOĐICA: Sama? Kuda? Ali ja to ne mogu!
JEAN: Morate, i to prije nego se grof vrati. Oboje znamo što će se dogoditi ako ostanete tu.
Jednom smo se zanijeli, dogodit će se opet. Postat ćemo sve hrabriji, sve drskiji i na kraju
će nas uhvatiti. Dakle, na put! Pišite grofu, priznajte mu sve, samo nemojte reći da se radi
o meni. Ali to mu i tako ne bi palo na pamet. A mislim da mu nije ni važno.
GOSPOĐICA: Idem samo ako idete sa mnom.
 27

JEAN: Ženska glavo, jeste li vi ludi? Gospođica Julija pobjegla sa slugom! Sutra bi već sve
novine pisale o tome. Grof to ne bi preživio.
GOSPOĐICA: Ne mogu otići! Ne mogu ostati! Pomozite mi! Tako sam umorna, tako
strašno umorna. – Naredite mi! Pokrenite me jer ne znam što bi sama sa sobom?
JEAN: Je li vam sad jasno kakvo ste vi jadno stvorenje? Zašto ste cijelo vrijeme tako
uobraženi? Digli ste nos kao da ste sami stvorili svijet. Ja ću vam reći što morate
napraviti! Idite gore, obucite se, uzmite novac za put i siđite dolje!
GOSPOĐICA: (Poluglasno.) Dođite gore sa mnom!
JEAN: U vašu sobu? Vi ste ludi! (Trenutak oklijeva.) Ne. Hajde, brzo! (Uhvati je za ruku i
izvodi iz prostorije.)
GOSPOĐICA: (Izlazeći.) Molim vas, budite blagi sa mnom, Jean!
JEAN: Zapovijed mora biti oštra! Je li jasno? Jasno!

(Jean ostaje sam. Odahne s olakšanjem. Sjedne za stol i vadi bilježnicu i olovku. Računa,
povremeno glasno, bez mimike. Kristina dolazi odjevena za crkvu s maramom u ruci.)

KRISTINA: Bože kako ovo izgleda? Što se tu dogodilo?

JEAN: Milostiva je dovukla neke ljude. Nisi ništa čula?
KRISTINA: Spavala sam kao top.
JEAN: I već si spremna za crkvu?
KRISTINA: Da. Obećao si da ideš sa mnom na misu.
JEAN: A, da. – Evo, već sam pripremio odijelo. Dodaj mi ga.

(Kristina mu pomaže u odijevanju. Stanka. On prikriva zijevanje.)

JEAN: Što čitaju danas?

KRISTINA: Kako su Ivanu Krstitelju odrubili glavu.
JEAN: To bi moglo potrajati. – Pazi, gušiš me! – Uh, što mi se spava. Najradije bih legao.
KRISTINA: A što si radio cijelu noć? Sav si zelen u licu.
JEAN: Sjedio sam tu i razgovarao s gospođicom.
KRISTINA: Ta mala zbilja ne zna za pristojnost.

(Stanka.)
 28

JEAN: Slušaj, Kristina…

KRISTINA: Što?
JEAN: Nije li ti tebi ona malo čudna?
KRISTINA: Što je čudno?
JEAN: To, sve skupa s njom.

(Stanka.)

KRISTINA: (Ugleda poluprazne čaše na stolu.) Jeste li vi pili zajedno?

JEAN: Da.
KRISTINA: Grozno! – Pogledaj me u oči!
JEAN: Da!
KRISTINA: Je li to moguće? Je li to moguće?
JEAN: (Poslije kratkog razmišljanja.) Da. Moguće je!
KRISTINA: Ne mogu vjerovati! Ne, fuj! Odvratno!
JEAN: Nisi valjda ljubomorna?
KRISTINA: Ne, na nju ne! Da je Klara ili Sofija, oči bih ti iskopala! Užas! Ne znam što bih
ti rekla. Sve je to tako odvratno!
JEAN: Ljutiš se na nju?
KRISTINA: Ne, na tebe! Strašno je to što si napravio! Jadna djevojka! Tko bi na to
pomislio? Ne, u ovoj kući ja više ne ostajem! Više nemam nikakav respekt prema svojim
gospodarima!
JEAN: A zašto bi čovjek uopće imao respekt prema njima?
KRISTINA: Ajde kaži mi, kad si već tako mudar, možeš li ti služiti ljude koji toliko malo
drže do sebe? Možeš li? Ja mislim da čovjek tako sam sebe ponižava! Eto, to ja mislim!
JEAN: Utješno je to da ni oni nisu ništa bolji od nas.
KRISTINA: Nije istina, jer ako ni oni nisu bolji, tko je onda? Pomisli samo na grofa! Pomisli
samo koliko je taj čovjek propatio u životu! Ne! Ne ostajem ovdje ni trenutka. I još s
jednim takvim kao što si ti! Da je bar bio neki kraljevski namjesnik, neki, što ja znam…
Ali ovako…
JEAN: O čemu ti to pričaš?
KRISTINA: Da, da! Ne kažem ja da si ti loš. Nisi ti loš, ali u svakom slučaju između ljudi i
ljudi ima razlike. A tebi ovo neću nikada zaboraviti! A gospođica je bila tako ponosna,
tako oštra prema ljudima, nikad ne bi pomislila da će tako nisko pasti, i to pred kim! A
 29

jučer je Dijanu je htjela ubiti jer je trčala za mopsom. Ne, ne, samo da znaš, ja ovdje više
ne-o-sta-jem! – Dvadesetčetvrtog listopada je moj zadnji dan, zapamti što sam ti rekla!
JEAN: I onda?
KRISTINA: Kad smo već kod toga mogao bi naći neki drugi posao prije nego se vjenčamo.
JEAN: A gdje da ga tražim? Ovakvo mjesto kao oženjen čovjek nikad ne bi dobio.
KRISTINA: Naravno da ne, ali mogao bi biti domar ili portir u nekom uredu. Državni kruh
je tvrd, ali siguran, a žena i djeca dobivaju penziju…
JEAN: (S grimasom.) Sjajno, ali ne pada mi na pamet umrijeti da bi žena i dijete imali
penziju. Moram priznati da sam imao veće ambicije u životu.
KRISTINA: Ambicija je jedno, a dužnost je drugo. I na to treba misliti.
JEAN: Molim te samo mi nemoj držati prodike. Ja vrlo dobro znam koja je moja dužnost.
(Osluškuje na vratima.) Još imamo vremena razmisliti o svemu. Odi, molim te i spremi se
za crkvu.
KRISTINA: Tko je to gore?
JEAN: Ne znam. Možda Klara.
KRISTINA: A što ako se grof vratio, a nitko ga nije čuo?
JEAN: (Uplašeno.) Grof? Ne, ne vjerujem, već bi on zvonio.
KRISTINA: (Odlazeći.) Bog budi s nama! Ovako nešto još nikad nisam doživjela!

(Sunce je izašlo i odražava se na vrhovima drveća u perivoju. Trak svjetla se pomiče sve
dok ne padne koso u sobu. Jean odlazi do vrata i daje znak.)

GOSPOĐICA: (Ulazi u putnom odijelu. U ruci nosi krletku za ptice prekrivenu maramom.
Stavlja krletku na stolicu.) Evo, gotova sam!
JEAN: Pssst! Kristina se probudila!
GOSPOĐICA: (Sve nervoznija.) Je li nas čula? Je li zna?
JEAN: Ni ne sluti. Ali, Bože moj, kako vi to izgledate?
GOSPOĐICA: Kako?
JEAN: Blijedi ste kao smrt. I, oprostite, ali imate neku mrlju na licu.
GOSPOĐICA: Idem se umiti. (Odlazi do sudopera i umiva lice i ruke.) Molim vas, dodajte
mi ručnik! – Gle, sunce već izlazi… i grije.
JEAN: I čarolija Ivanjske noći polako nestaje.
GOSPOĐICA: Da, nestaje, ali je postojala. – Nego, čujte Jean! Pođite sa mnom. Uzela sam
novac.
 30

JEAN: (Oklijeva.) Dovoljno?

GOSPOĐICA: Dovoljno za početak. Dođite sa mnom. Danas nisam u stanju putovati sama.
Ne mogu se zamisliti na Ivanje u smrdljivom vlaku, u masi ljudi koji tako odvratno zure
jedni u druge. Satima čekati na stanicama, a trebalo bi juriti. Ne, ne mogu, ne mogu!
Progone me slike iz djetinjstva, Ivanje, okićena crkva, jorgovani, svečani ručak, rođaci,
prijatelji, podne u parku, ples, glazba, cvijeće, igre… O, bježala bih, bježala, ali prestižu
me sve te uspomene, kajanje, savjest.
JEAN: Dobro, dobro, idem s vama, ali moramo krenuti istog trena da ne bi bilo prekasno!
Idemo!
GOSPOĐICA: Obucite se! (Uzima krletku.)
JEAN: Samo bez prtljage! To bi nas odalo.
GOSPOĐICA: Ne nosim ništa, samo ono što stane u coupé.
JEAN: (Uzme šešir.) A što vam je ovo? Što je to?
GOSPOĐICA: Moj kanarinac. Nemam ga srca ostaviti.
JEAN: Još i to! Da nosimo kavez s pticom? Vi niste normalni! Ostavite kavez!
GOSPOĐICA: To je jedino moje što nosim iz kuće. Otkad me Dijana iznevjerila to je jedino
živo biće koje me voli. Nemojte biti okrutni! Dopustite mi da ga ponesem!
JEAN: Ostavite to kad vam kažem! – I govorite tiše da nas Kristina ne čuje!
GOSPOĐICA: Ne! Ne dam da dođe u tuđe ruke! Prije bih ga zadavila!
JEAN: Dajte mi tu mrcinu! Ja ću to riješiti!
GOSPOĐICA: Samo nemojte da ga boli! Ne… ne, ne mogu!
JEAN: Dajte ovamo, ja mogu!
GOSPOĐICA: (Izvadi ptičicu iz kaveza i poljubi je.) Mali moj, moram se zauvijek rastati od
tebe.
JEAN: Molim vas ne pravite mi sada scene. Radi se o vama i vašem životu! Dajte to, brzo!
(Otrgne joj pticu, odnese je na panj i uzima sjekiricu. Gospođica okrene glavu.) Bilo bi
bolje da su vas učili klati pile, a ne pucati iz pištolja. (Udari.) Sad ne bi padali u nesvijest
zbog jedne kapi krvi!
GOSPOĐICA: (Vrisne.) Ubijte i mene! Ubijte me! Kako možete zaklati nevino biće, a da
vam ruka ne zadrhti? O, mrzim vas i prezirem! Krv je pala među nama! Proklinjem dan i
sat kad sam vas ugledala! Proklinjem trenutak kad me majka začela u utrobi!
JEAN: Nema se tu što proklinjati! Idemo!
GOSPOĐICA: (Približi se panju koji kao da je protiv njene volje privlači.) Ne, ne mogu sad!
Moram vidjeti! – Čekajte! Vani se čuju kola! – (Gleda u panj i osluškuje.) Mislite da ne
 31

mogu vidjeti krv? Da sam toliko slaba? Ha?... O, kako bi rado vidjela tvoju krv, tvoj
mozak na panju! Voljela bih vidjeti cijeli muški rod kako se davi u moru krvi!... Mogla
bih piti iz tvoje lubanje, kupala bih noge u tvojim prsima, pojela ti srce pečeno! Ti misliš
da sam slaba, misliš da te volim, da moja utroba vapi za tvojim sjemenom! Misliš da ću
nositi tvoj nakot pod svojim srcem, hraniti ga svojom krvi – rađati tvoju djecu i nositi
tvoje ime! Reci mi, kako se ti uopće zoveš? Nikad nisam čula tvoje prezime! Možda ga ni
nemaš! Misliš da ću biti gospođa podvornikovica ili madam domarka? – Ti, pseto koje
nosiš moju livreju, ti slugo koji nosiš moj grb na rukavu – tebe bih trebala dijeliti sa
svojom kuharicom, biti suparnica svojoj sluškinji! O, o, o! – Ti misliš da sam kukavica, da
ću pobjeći! Ne, ostajem ovdje makar sjekire padale! Za koji tren doći će moj otac, naći će
razvaljen kabinet i vidjeti da mu je novac ukraden! Onda će pozvoniti na ovo zvono…
dvaput za slugu… i pozvati policiju… a ja ću im sve reći! Sve! O, jedva čekam da se sve
ovo već jednom završi… Ali to još neće biti kraj! Jer oca će udariti kap i on će umrijeti!..
Tek tada će sve biti gotovo… Tišina… Mir… Vječni spokoj… Grb će razbiti nad lijesom,
grofovsko se pleme ugasilo, a slugin izrod rasti će u domu za siročad, slavu će steći u
okovima i krepati u tamnici.
JEAN: To sad iz vas govori kraljevska krv! Bravo, gospođice Julijo! Zaboravili ste samo na
vašeg mlinara.

(Kristina ulazi odjevena za crkvu s molitvenikom u rukama.)

GOSPOĐICA: (Potrči joj u susret i baci joj se oko vrata.) Kristina! Spasi me, spasi me od
ovog čovjeka!
KRISTINA: (Hladno i nepomično.) Kakva je to buka u ovo sveto jutro? (Pogleda na panj.)
Kakvu ste to svinjariju napravili? Što sve ovo znači? I zašto vi toliko urlate?
GOSPOĐICA: Kristino, ti si žena, moja prijateljica! Zaštiti me od ove hulje!
JEAN: (Pomalo plašljiv i zbunjen.) Dok se dame zabavljaju ja se idem obrijati! (Odlazi
desno.)
GOSPOĐICA: Poslušaj me molim te, ti ćeš me sigurno razumjeti!
KRISTINA: Ja stvarno ne razumijem sve ove gluposti! Kamo ćete vi u tom odijelu? I on sa
šeširom? Što se ovdje događa? Što?
GOSPOĐICA: Kristina, slušaj me, sve ću ti objasniti!
KRISTINA: Ništa mi nemojte govoriti!
GOSPOĐICA: Molim te, daj me saslušaj!
 32

KRISTINA: A što? Što bih ja to trebala čuti? O vašim glupostima sa Jeanom? Vidite, to me
uopće ne zanima! To je vaša stvar! Ali ako ga mislite nagovoriti na bijeg, e onda ću vam
stati na put!
GOSPOĐICA: (Vrlo nervozno.) Smiri se, molim te, i poslušaj! Vidiš, ja ne mogu ovdje
ostati, a ni Jean ne može ostati – To znači da mi moramo otputovati!
KRISTINA: Hm, hm!
GOSPOĐICA: (Povjerljivo.) Ali, vidiš, sad mi je palo na pamet – mogli bismo svo troje
zajedno otputovati u inozemstvo – U Švicarsku – i zajednički otvoriti hotel. Vidiš, ja
imam novac, a ti – ti bi se mogla brinuti za kuhinju… Zar to ne bi bilo krasno?... Reci da
hoćeš! Dođi s nama i sve će biti u redu!... Reci da!
KRISTINA: (Hladno i promišljeno.) Hm, hm!
GOSPOĐICA: (Presto tempo.) Kristina, ti još nikada nisi putovala. – Trebala bi malo vidjeti
svijeta. Ne možeš si ni zamisliti kako je lijepo putovati vlakom. – Neprestano nove
zemlje, novi ljudi. – Onda ćemo doći u Hamburg, tamo možemo svratiti u botanički vrt, to
bi ti se sigurno svidjelo. Ići ćemo u kazalište, na operu – A kad dođemo u München, tamo
su ti muzeji, znaš? Rubens i Raffaell, veliki slikari, sigurno si čula za njih. I čula si za
München. Tamo ti je živio onaj kralj Ludwig, znaš onaj koji je poludio. Pa ćemo
razgledati njegov dvorac, a taj ti dvorac izgleda kao iz bajke. A od tamo ti nije daleko do
Švicarske – s Alpama – Zamisli Alpe sa snijegom usred ljeta – A pod njima rastu naranče
i lovor koji je zelen preko cijele godine…. (Jean se pojavi u desnoj kulisi, oštri britvu na
remenu koji drži zubima i lijevom rukom. Sluša razgovor i povremeno potvrdno klimne
glavom u znak odobravanja. Gospođica tempo prestissimo.) Tamo ćemo otvoriti hotel. Ja
ću biti na blagajni, a Jean će primati goste… i brinuti o svemu. Bit će nam lijepo, vjeruj
mi. – Vlakovi pište, omnibusi dolaze, odlaze, jedan tren zvoni u sobama, drugi na terasi…
Ja ispisujem račune, paprene. Ne možeš si ni zamisliti kako su gosti zbunjeni kad trebaju
platiti račun. A ti – ti sjediš kao gospodarica kuhinje. Naravno, nećeš ti sama kuhati. – I
pred ljudima ćeš nositi najljepše haljine. A s tvojim izgledom, o vjeruj mi, mogla bi
jednog dana upecati i dobrog muža! Nekog bogatog Engleza, znaš… Oni se lako (Tiše.)
hvataju. I onda ćemo biti bogati – i sagradit ćemo si vilu na Lago di Como… Dobro, i
tamo ponekad pada kiša, ali (Sve umornije.) ponekad ima i sunca… iako nije uvijek
sasvim jasno… – i onda možemo opet putovati i vratiti se… (Pauza.) tu – ili negdje
drugdje…
KRISTINA: Milostiva, vjerujete li vi u sve to?
GOSPOĐICA: Da li sama u to vjerujem?
 33

KRISTINA: Da.
GOSPOĐICA: (Umorno.) Ne znam. Ne vjerujem više ni u što! (Klone za stolom i položi
glavu na ruke.) Ni u što! Ni u što!
KRISTINA: (Prema Jeanu.) Dakle, tako si htio pobjeći?
JEAN: (Posramljen položi britvu na stol.) Pobjeći? Preteška riječ! Čula si milostivu, umorna
je, neispavana, ali meni se sve to ne čini neostvarivo.
KRISTINA: Prestani! Je li to tvoja ideja da ja budem kuharica jedne ovakve…?
JEAN: (Oštro.) Molim te pazi kako govoriš! Ona je još uvijek tvoja gospodarica! Jasno?
KRISTINA: Gospodarica?
JEAN: Da.
KRISTINA: Ma ti ćeš mi reći!
JEAN: Da, ja! I ne želim ćuti prigovor! Milostiva Julija je tvoja gospodarica i ne možeš je
prezirati zbog nečeg što i sama radiš!
KRISTINA: Ja sebe, dragi moj, ipak malo više poštujem!
JEAN: Samo da bi mogla prezirati druge!
KRISTINA: Ja se nikad ne bi ovako srozala! Ja nikad nisam imala ništa ni s vratarom ni s
konjušarom! Hajde, reci!
JEAN: Da, imaš posla s finim čovjekom! I to je tvoja sreća, da znaš!
KRISTINA: Da, fini čovjek koji grofu iza leđa preprodaje zob!
JEAN: Prava se javlja! Uzimaš mito i od trgovca i od mesara!
KRISTINA: Molim! Molim!
JEAN: Nemaš nikakvog respekta prema svojim gospodarima! Da, ti, ti, ti!
KRISTINA: Ideš li ti sa mnom u crkvu ili ne? Trebat će ti dobra ispovijed za sve ovo što si
napravio!
JEAN: Ne, danas ne idem u crkvu. Idi sama i ispovijedi svoje grijehe!
KRISTINA: Da znaš da i hoću! I dobit ću takvu pokoru da će i za tebe biti dosta! Spasitelj je
patio na križu za sve nas. Ako mu pristupimo s vjerom i kajanjem sve će naše grijehe
preuzeti na sebe!
JEAN: I one iz dućana?
GOSPOĐICA: Vjeruješ li ti u to, Kristina?
KRISTINA: Da, gospođice, iskreno vjerujem otkad znam za sebe. Vjerujem, gdje ima
grijeha ima i oprosta.
GOSPOĐICA: Ah, kad bih barem imala malo tvoje vjere, samo malo!
 34

KRISTINA: Ali, vidite, milostiva, oprost se ne prima bez naročite Božje milosti i nije svima
dano da je steknu!
GOSPOĐICA: A tko je onda može steći?
KRISTINA: To je tajna milosti Božje. On ne gleda što si, nego kakav si! I posljednji bit će
prvi!
GOSPOĐICA: Znači da gleda i na one najniže?
KRISTINA: (Nastavlja.) I lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašu ući u kraljevsko
nebesko! Vidite, o tome se radi, gospođice! A sad idem – sama. I reći ću konjušaru da ne
upreže dok se grof ne vrati! Adieu! (Odlazi.)
JEAN: Vražja baba! – I sve to zbog jednog kanarinca!
GOSPOĐICA: Pustite to! Kažite, vidite li vi kakav izlaz iz svega ovoga? Kakav kraj?
JEAN: (Razmišlja.) Ne.
GOSPOĐICA: Što bi vi napravili na mom mjestu?
JEAN: Da sam na vašem mjestu? Hm, čekajte da razmislim! Kao plemkinja, kao žena, kao
bludnica! Ne znam! – Zapravo, da, znam!
GOSPOĐICA: (Uzme britvu i napravi pokret.) To?
JEAN: Da! Iako ja sam to nikad ne bih napravio! – jer, vidite, mi ipak nismo isti.
GOSPOĐICA: Mislite, vi ste muškarac, a ja žena? U čemu je razlika?
JEAN: Upravo u tome. Muškarci su muškarci, a žene žene!
GOSPOĐICA: (S britvom u ruci.) Htjela bih, a ne mogu! Ni moj otac nije mogao kad je
trebao!
JEAN: Ne, on nije trebao. Morao se prvo osvetiti!
GOSPOĐICA: A sad mu se moja majka osvećuje kroz mene.
JEAN: Zar vi ne volite svog oca, gospođice?
GOSPOĐICA: Neizmjerno! Ali ga i mrzim. Nikad prije nisam bila toga svjesna! Ali on me
naučio prezirati vlastiti spol, on je pomogao majci napravit od mene poluženu –
polumuškarca! Tko je kriv za to? Otac, majka, ja sama? Ja? Pa ja nemam svoje ja! U meni
nema nijedne misli koju nisam naslijedila od svojeg oca, nemam ni jednu strast koju
nisam naslijedila od majke, a ovo zadnje – da su svi ljudi jednaki – to sam naučila od
zaručnika, zato i kažem da je gad! Kako bih to onda ja mogla biti kriva? A svaljivati sve
na leđa Isisa Krista kao Kristina – hvala Bogu, za to ipak imam malo previše pameti. A
ono da bogataši ne mogu u kraljevsko nebesko, ni to nije istina. Kristina štedi u banci,
znači da ni ona tamo ne bi mogla! I čija je sad sve to greška? I koga se sve to uopće tiče?
A na kraju ja sam ta koja snosi posljedice!
 35

JEAN: Da, ali… (Zvono dvaput oštro zazvoni. Gospođica se uspravi. Jean oblači livreju.)
Grof je kod kuće? Što ako je Kristina… (Uzima slušalicu, lupka i sluša.)
GOSPOĐICA: Je li vidio svoj kabinet?
JEAN: Ovdje Jean, gospodine grofe! (Sluša. Ne čuje se što grof govori.) Da, gospodine
grofe! Odmah! (Sluša.) Odmah, gospodine! (Sluša.) Molim, gospodine! Za pola sata!
GOSPOĐICA: (Vrlo uplašena.) Što kaže? Isuse Kriste, što kaže?
JEAN: Za pola sata hoće imati svoje čizme i svoju kavu.
GOSPOĐICA: Dakle, za pola sata. O, kako sam umorna. Nemam više snage ni za što.
Nemam snage ni za kajanje, ni za bježanje. Ne mogu ni ostati, ni živjeti, ni umrijeti.
Pomozite mi! Zapovjedite i ja ću vas poslušati kao pas. Učinite mi tu posljednju uslugu!
Spasite moju čast, spasite njegovo ime! Vi znate što bih trebala učiniti, ali ne mogu to
sama… Zapovjedite, natjerajte me!
JEAN: Ne znam – Ni ja sad ne mogu… Ne razumijem – Ne mogu si to objasniti. Kao da sam
s ovim kaputom izgubio svu moć. Sad kad sam čuo gospodina grofa – ja… kako bih
rekao… Osjećam kao da mi neki vječni sluga čuči u kostima. Kad bi ovog tena grof sišao
i naredio da si prerežem vrat, ja bih to istog trena učinio.
GOSPOĐICA: Zamislite da ste vi on, a ja da sam vi! Bili ste odličan glumac, klečali ste na
koljenima kao plemić – ili – čekajte, jeste li ikad vidjeli hipnotizera u kazalištu? (Jean
potvrdi.) On kaže nekome: uzmi metlu, i ovaj je uzme. Kaže mu: čisti, i ovaj čisti…
JEAN: Da, ali taj netko mora biti uspavan!
GOSPOĐICA: (U zanosu.) Evo, ja već spavam. Cijela soba je kao neki dim oko mene… Vi
ste željezna peć… koja izgleda kao neki čovjek u crnom odijelu s cilindrom na glavi. Vaše
oči su kao žeravica kad se vatra ugasi. Vaše lice je bijelo kao mrlja pepela. (Zraka sunca
pada na pod i osvijetli Jeana.) Tako je toplo i ugodno. (Trlja ruke kao da ih grije na
vatri.) Tako svjetlo. – I tako tiho.
JEAN: (Uzima britvu i stavlja je u njenu ruku.) Evo metle! Vani je dan. Odite u staju i…
(Šapne joj nešto u uho.)
GOSPOĐICA: (Prisebna.) Hvala. Sad idem konačno odahnuti. Ali, recite mi još jednom da
će i prvi dobiti oprost. Recite mi, makar ni sami ne vjerovali u to.
JEAN: Prvi? Ne, to ne mogu! – Ali, čekajte, milostiva! Znam! Vi više niste među prvima, vi
sad spadate u one zadnje, najniže.
GOSPOĐICA: Istina, tako sam nisko pala. Ja sam zadnja od zadnjih. – Ali još nemam snage.
– Recite mi još jednom da moram!
JEAN: Ne, ne mogu više ni ja. Ne mogu.
 36

GOSPOĐICA: I prvi biti će posljednji…

JEAN: Nemojte misliti! Nemojte misliti! Uzimate mi svu snagu. Počinjem se bojati! – Što?
Je li zvonilo? Ne! Začepit ću ga papirom!... Nevjerojatno kako se bojim zvona! Da, ali
nije to samo zvono. Netko stoji iza njega, neka ruka ga pokreće – a nešto drugo pokreće
ruku! Trebalo bi začepiti uši! Začepiti uši! Da, ali onda zvoni još gore! Zvoni sve dok
netko ne odgovori! – A onda, onda je već kasno! Tu je već policija – I… – (Zvono dvaput
oštro zazvoni. Jean se trgne, a onda se uspravi.) Strašno je, ali nema drugog izlaza! –
Idite!

(Gospođica odlučnim korakom izađe na vrata.)