LUKŠA: Smeten sam… ponižen sam… ne znam ni đe sa,… meni rijeti da

sam špijun… da sam špijun, meni rijeti? Zato što sam slučajno otkrio
Lujove šporke posle? Optužuju me da sam špijun? Ja žbira nijesam
poznavao. Nijesam mogo znat da me inganava… nijesam kriv za taj
sramotni zloćin, a svejedno me svi napadaju… svi me psuju, nitko me
neće. Svi me ćeraju. Ah, jes… imaju razlog. Moja jezičina prije ili poslije
valjala je da me dobro upropasti… ona mi je pribavila sramotu, koja je
najgore od svijeh zala… ođe se ne služi opravdavat. Izgubio sam
povjerenje i više ga nigda neću steć. Poć ću ća iz grada, partit ću, ćio ili
ne ćio… i tako ću se zbog svoje šporke jezičine lišit mjesta gdje svi dobro
živu, đe svi godu libertat, mir, divertimenat, kad umiju bit razumni,
oprezni i pošteni.