SJENA se smije kao nikada do ove noći: U uspomeni ovih pijanih ribara što

zadovoljno hrču pod maslinama? Da, Gospodine, živjet ćeš, vječno ćeš
živjeti u uspomeni njihovoj i njihovih potomaka. Ali da se jednom
prošetaš tim svojim kraljevstvom, lice bi ti se zarumenilo od stida. Da,
živjet će, doista, u njihovoj duši živjet će slika jednog silnika koji će
svojom sverazornom rukom uništiti čitav svijet, koji će se danomice
udaljavati od tvojih misli i najposlije hodati samo u tvojim krpama; a
kasnije, još kasnije, dosadit će mu i to, i on će se početi kititi nakitom
lažnim i tebi tako dalekim da to ne će biti ni blijeda sjena tvoje sjene!
Bura se međutim približila, i čuje se sve jača i sve mračnija, zelena paklena
grmljavina. I onaj što će se paklom groziti u dušama njihovim, ono ne ćeš
biti ti. Ono ću biti ja, tvoja Sjena, tvoja tjelesna Sjena koje si se stidio i
koju si poricao čitavog svog života! Ja ću utisnuti mač u ruke ovih pijanih
ribara, ja ću ih opojiti pjesmama strasti i omamiti ludilom. Sve ću to
učiniti ja, tvoja sjenka što puže pred tobom na zemlji. A ti? Ti ćeš se još
malo odmarati u dušama žena koje te ljube, a onda će te nestati! Nestat
će te kao što nestaje svjetova u bezdanu, kao što nestaje duše i svega
što je osuđeno da nestane u smrti! Vjetar se tako smije kao da su se skupili u
ovim brdima svi demoni pakla i mraka. Negdje visoko nad njihovim glavama
prelijeće jato gavranova i grakće tužno od straha pred burom. Čuješ li;
Gospodine? I ptice uzmiču pred burom, samo ti se izlažeš oluji. A ni za
što, zaista ti kažem! Ponavlja kao jeka. Ni za što! Još je na vrijeme da se
vratiš u naručje nesretne starice i da je usrećiš! Da usrećiš sebe i nju!
Još je na vrijeme da se vratiš u pitomo seoce, u dolini, gdje nema bura i
gdje je vječni mir i dosadno preživljavanje dvopapkara po toplim
štalama!