Halil Dubran

Prorok
Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijae osvit vlastitoga dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu ekae brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese natrag na rodni mu otok. I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz maglu. Tada se dveri njegova srca naglo otvorie, i njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oi i pomoli se u tiini due. Ali, kad sine s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu: Kako da odem u miru i bez alosti? Ne, ak ni bez rane u duhu neu napustiti ovaj grad. Dugi bijahu dani bola koje provedoh menu njegovim zidinama, i duge bijahu samotnike noi; a tko se moe rastati sa svojim bolom i sa svojom samoom bez aljenja? Previe sam estica duha razasuo po ovim u1icama, i odve je djece moje enje to idu gola menu ovim brdima, i ne mogu otii od njih bez tegobe i bola. Ne svlaim ja danas odjeu nego kou odirem vlastitim rukama. Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce ovrslo od gladi i eni. Ipak, ne mogu vie oklijevati. More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti. Jer ostati, iako sati teku u noi, znai smrznuti se, a ledac se prometnuti, ukalupiti se. Rado bih ponio sve to je ovdje. Ali kako u? Glas ne moe ponijeti jezika ni usana to mu krila dadoe. Sam mora nebo traiti. A sam, i bez gnijezda svoga, orao e sunce preletjeti. I kad stie na podnoje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod gdje se primie luci, a na pramcu mornare, zemljake svoje. A dua mu zavapi za njima, i on ree: Sinovi drevne moje majke, koji jaete na plimama, Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I sad uploviste u moju budnost, koja je moj dublji san. Spreman sam poi, i moja iva elja, pripravnih jedara, eka vjetar. Samo u jo jednom udahnuti ovaj mirni zrak, samo u jo jednom zaljubljeni pogled baciti unatrag, I onda u stati menu vas, pomorac menu pomorce. A ti, golemo more, usnula mati, Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku, Samo e jo jednom potok zaviti, samo e jo jednom zauboriti na ovoj istini, A onda u ti doi, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu. I dok je iao, ugleda izdaleka mukarce i ene gdje naputaju polja i

vinograde i hite gradskim dverima. I zau njihove glasove gdje zazivlju njegovo ime, i gdje se dovikuju od jedne do druge njive, govorei jedni drugima da dolazi njegov brod. A on ree u sebi: Hoe li dan rastanka biti i dan sastanka? I hoe li se rei da moja veer bijae uistinu moja zora? I to u dati onome tko ostavi plug u pola brazde, ili onom tko zustavi kolo tijeska? Hoe li srce moje postati voka oteala od ploda koji mogu skupiti i dati im? I hoe li moje enje potei poput vrela da mogu naliti njihove krage? Jesam li ja harfa koju ruka Svemoguega moe dotai, ili frula da dah njegov moe proi kroza me? Tragalac sam za tiinom, i kakvo sam blago naao u tiini da bih ga mogao razdati s povjerenjem? Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam njive sjeme usijao i u kakvim dolima zaboravljenim? Ako je ovo odista dan kad podiem svoju svjetiljku, nije moj plamen koji e u njoj planuti, Prazan i mraan dii u svjetiljku, A uvar noi napunit e je uljem, i on e je, takoner, upaliti. To on rijeima kaza. Ali je mnogota u srcu njegovu ostalo neizreeno. Jer, on sam ne mogae izrei svoju dublju tajnu. A kad une u grad, sav mu narod pone u susret, i oni ga zazivahu kao da u jedan glas govore. A stariji u gradu istupie i rekoe: Ne odlazi jo od nas. Bio si podne u naem sumraku, a mladost tvoja davae nam snove da ih sanjamo. Ti nisi tuninac menu nama, ni gost, nego sin na i na pravi ljubljeni. Neka ve ne pate nae oi gledajui za tvojim licem. A sveenici i sveenice rekoe mu: Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede menu nama postanu uspomena. Menu nama si iao kao duh, i sjena tvoja bila je svjetlost na naim licima. Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijae naa ljubav, i koprenama bijae zastrta. A sada glasno za tobom vapije i stat e preda te otkrivena. I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne done as rastanka. I drugi dolaahu usrdno ga molei. Ali im on nita ne odvrati. Samo pognu glavu; a oni koji stajahu blie ugledae mu suze gdje se liju na grudi. I on i narod krenue k velikom trgu pred hramom. A iz svetita izine ena kojoj ime bijae Almitra. A bila je vidovita.

I on gledae u nju sa sve veom njenou, jer ga je ona prva potraila i povjerovala mu jo dok je bio samo jedan dan u gradu. I ona ga pozdravi govorei: Proroe Boji, koji traga za krajnjim, dugo si traio udaljenosti svojega broda. A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako mora ii. Duboka je tvoja udnja za zemljom tvojih uspomena i za boravitem tvojih viih enja, a naa te ljubav nee sputavati ni nae potrebe zadravati. Nego te molimo da nam sada, kad nas ostavlja, progovori i da nam dade od svoje istine. A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako se nee zatrti. U svojoj si samoi bdio s naim danima, i u svojoj si budnosti sluao na pla i smijeh dok smo spavali. Sada nas, dakle, razotkrij pred nama samima, i reci nam sve to ti se pokazalo od onoga to je izmenu ronenja i smrti. A on odgovori: Orfaleani, o emu ja mogu govoriti osim o onome to se i sad mie u vaim duama? Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi. A on podie glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada menu njima. I snanim glasom ree: Kad te ljubav zove, slijedi je, Premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se, Premda vas ma skriven u njezinim perima moe raniti. A kad vam govori, vjerujte joj, Premda njezin glas moe razdrmati vae snove kao to sjeverac pustoi perivoj. Jer, kao to vas ljubav kruni, tako e vas i razapeti. Jer, koliko vam pomae da rastete, toliko vas i potkresava. Kao to se uspinje na vau visinu i draga vam najnjenije grane to dru na suncu, Tako e vam sii u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju. Poput snopova ita ona vas u se skuplja. Ona vas mlati da bi vas razgolitila. Ona vas sije da bi vas lupine vae oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite. Ona vas mijesi dok gipki ne budete, A onda vas mee na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Boji sveti pir. Sve e vam ovo ljubav uiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadi srca samoga ivota. Ali, ako u svojem strahu budete traili samo ljubavni mir i ljubavni uitak, Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi, U svijet bez godinjih doba, gdje ete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ete plakati, ali ne svim svojim suzama, Ljubav ne daje nita osim sebe i ne uzima nita osim sebe. Ljubav nema nita niti se ona moe imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad ljubite, ne valja da kaete: Bog mi je u srcu, nego radije: Ja sam u Bojem srcu. I ne mislite da moete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vaim putem. Ljubav ne ezne ni za im drugim do za tim da se sama ispuni. Ali, ako ljubite i svakako morate imati elja, neka vam ovo budu elje: Rastopiti se i biti poput uborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noi. Upoznati bol od prevelike njenosti. Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi; I krvariti s veseljem i radosno. Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za jo jedan dan ljubavi; Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; Vratiti se s veeri kui sa zahvalnou; I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama. Tada Almitra opet progovori i ree: A to o enidbi veli, Uitelju? A on odvrati govorei: Rodiste se zajedno i uvijek ete biti zajedno. Bit ete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vae dane. Da, bit ete zajedno ak i u tihom Bojem pamenju. Ali, neka bude prostora u vaem zajednitvu. Neka nebeski vjetrovi pleu menu vama. Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi: Neka radije bude uzburkano more menu obalama vaih dua. Lijevajte au jedno drugome, ali ne pijte iz iste ae. Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste krike. Pjevajte i pleite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i samo, Kao to su ice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom. Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed. Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti vaa srca. I stojte zajedno, ali ne preblizu; Jer, stupovi hramski stoje odvojeno, A hrast i empres ne rastu u sjeni jedan drugome. A ena koja stajae s edom na prsima ree: Govori nam o Djeci. I on ree: Vaa djeca nisu vaa djeca. Ona su sinovi i keri enje ivota za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, I premda su s vama, ne pripadaju vama. Moete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, Jer, ona imaju vlastite misli. Moete okuiti njihova tijela, ali ne njihove due, Jer, njihove due borave u kui od sutra, koju vi ne moete posjetiti, ak ni u svojim snima. Moete se upinjati da budete kao oni, ali ne traite od njih da budu poput vas.

Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na prekjuer. Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca odapeta kao ive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonanosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaa napetost u Strijelevoj ruci bude za sreu; Jer, kao to On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje. Tada ree bogata: Govori nam o Davanju. A on odvrati: Dajete samo mrviak ako dajete od bogatstva svoga. Kad od sebe dajete, istinski dajete. Jer to je vae bogatstvo nego stvari koje uvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju? A sutra, to e sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodoasnike prati do svetoga grada? I to je strah od nude nego nuda sama? Nije li en, koje se straite dok vam se izvor prelijeva, neutaiva? Ima ih koji daju mrviak od mnogoga to imaju - i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena elja obezvrenuje njihove darove. A ima ih koji imaju malo i sve daju. To su vjernici ivota i dareljivosti ivota, i njihova krinja nikad nije prazna. Ima ih koji daju s radou, i ta je radost njima nagrada. Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krtenje. Ima ih koji daju ne upoznavi boli davanja, niti trae radosti, niti daju opominjui se vrline; Oni daju kao to u dolini mra iri miomiris u prostor. Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oi smijei na zemlju. Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem; I ovjeku iroke ruke vea je radost nai onoga tko e primiti nego samo davanje. A ima li ita to ete zadrati? Sve to imate jednog e se dana razdati; Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vaim batinicima. esto kaete: Dao bih, ali samo potrebitima. Ali, voke u vaem vonjaku ne kau tako, ni stada na vaem panjaku. Daju da bi mogli ivjeti, jer zadravati znai propadati. Zacijelo, tko je vrijedan da primi svoje dane i noi, vrijedan je svega to vi imate. I onaj koji je zasluio da pije iz oceana ivota zasluuje da napuni au i iz vaega potoia. I koja zasIuga moe biti vea od one to lei u hrabrosti i povjerenju, dapae u milosrnu, primanja? I tko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postinen? Prvo gledajte da sami zasluite da budete davaoci, i orune davanja. Jer, odista, ivot daje ivotu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.

I vi primaoci - a svi ste vi primaoci -- ne prihvaajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje. Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima; Jer, previe se sjeati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodunu zemlju za majku, i Boga za oca. Onda starac, krmar, ree: Govori nam o Iu i Piu: A on ree: O kad biste mogli ivjeti o miomirisu zemlje i poput biljke na zraku da vas krijepi svjetlost. Ali, jer morate ubijati da biste jeli, i otkidati mladune od majina mlijeka da biste utaili en, neka to bude in tovanja, I neka va stol bude rtvenik na kojem se rtvuju ista i nevina stvorenja ume i livade za neto to je istije i jo nevinije u ovjeku. Kad ubijate ivine, recite mu u srcu: Ista sila koja tebe kolje i mene kolje; i ja u biti pojeden. Jer, zakon koji tebe preputa mojoj ruci i mene e prepustiti jaoj ruci. Tvoja i moja krv samo je sok koji hrani nebesko drvo. I kad jabuku zagrizete, recite joj u srcu: Tvoje e sjeme ivjeti u mojem tijelu, I pupoljci tvojega sutra raspupat e se u mojem srcu, I miomiris tvoj bit e moj dah, I zajedno emo se radovati kroza sva godinja doba. A na jesen, kad trgate grone u vinogradu za tijesak, recite u srcu: I ja sam vinograd, i moji e plodovi biti pobrani za tijesak, I poput mladoga vina drat e me u vjenim posudama. A zimi, kad vina pijete, neka vam u srcu bude pjesma uza svaku au; I neka u pjesmi bude spomen na jesenske dane, i na vinograd, i na tijesak. Onda ora ree: Govori nam o Radu. A on odvrati govorei: Radite da biste ili ukorak sa zemljom i duom zemljinom. Razlijeniti se znai otuniti se od godinjih doba, izii iz ophodnje ivota koji stupa velianstveno i s ponosnom poniznou put vjenosti. Kad radite, vi ste frula kroz ije se srce apat sati preobraa u glazbu. Koji bi od vas da bude svirala, gluha i nijema, kad sve drugo jednoglasno pjeva? Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesrea. Ali ja vam kaem da vi, radei, ispunjate dio zemljina najdaljega sna, koji vam je odrenen kad je san taj bio ronen, I drei se posla, istinski ljubite ivot, A ljubiti ivot u radu znai biti prisan s najskrovitijom tajnom ivota. Ali ako, u boli svojoj, ronenje nesreom nazivate, a uzdravanje tijela prokletstvom koje vam je na elu ispisano, onda ja odgovaram da samo znoj s ela vaega moe sprati ono to na njemu pie. Takoner vam govorahu da je ivot mrak, a vi, u svojem umoru, ponavljate ono to vam rekoe umorni, I ja kaem da je ivot mrak, osim kad postoji ar, A svaki je ar slijep, osim kad postoji znanje. A svako je znanje uzaludno, osim

kad postoji rad, A svaki je rad prazan ako nema ljubavi; A kad s ljubavlju radite, sa sobom se spajate, i s drugim, i s Bogom. A to je to raditi s ljubavlju? To znai tkati ruho od vlakana iz svoga srca, kao da vae ljubljeno treba da nosi to ruho. To znai graditi kuu s dragou, kao da vae Ijubljeno treba da boravi u toj kui. To znai sijati sjeme s njenou i dizati ljetinu s radou, kao da e vae ljubljeno jesti plodove. To znai ispuniti sve to tvorite dahom duha svojega, I znati da svi blagoslovljeni mrtvi stoje oko vas i motre. esto sam uo gdje velite, kao da u snu govorite: Tko radi u mramoru, i tko otkriva oblik vlastite due u stijeni, plemenitiji je od onoga tko plui zemlju. I onaj tko lovi dugu da bi je na platno metnuo u obliju ovjeem, vie je od onoga tko pravi sandale za noge. Ali, ja kaem; ne u snu nego u punoj budnosti podneva, da vjetar ne govori slane divovskome hrau nego najmanjoj od svih vlati trave; A samo je onaj velik tko glas vjetra pretvara u pjesmu to ju je zasladio vlastitom ljubavlju. Rad je ljubav koja biva vidljiva. Ali, ako ne moete raditi s ljubavlju, nego samo s ganenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih to s radou rade. Jer, ako kruh peete ravnoduno, peete gori kruh, koji toli samo pola ovjeje gladi. Ako mrzite maenje grona, iz vaeg e masta otei otrov u vino. Pa makar pjevali poput annela, ako ne volite pjevanja, vi zaipate ljudske ui na glasove dana i glasove noi. Potom jedna ena ree: Govori nam o Radosti i alosti. A on odvrati: Vaa je radost vaa raskrinkana alost. I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire esto je bilo puno vaih suza. A kako, dakle, to moe biti? to alost vie raskopa vae bie, to u nj moe vie radosti stati. Nije li krag u kojem vino drite bio peen u grnarevoj pei? I nije li frula koja vam duh blai puko drvo koje izbuie noevi? Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ete da vam je radost dalo ono to vam je dalo i alost. Kad ste alosni, opet zavirite u svoje srce, i vidjet ete da odista plaete za onim to je bila vaa radost. Neki od vas vele: Radost je vea od alosti, a drugi kau: Ne, alost je vea. A ja vam kaem da su nerazdvojne. Zajedno dolaze, i kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji. Odista ste objeeni poput zdjelica vage izmenu svoje alosti i svoje radosti. Samo kad ste prazni, smireni ste i uravnoteeni.

Kad vas rizniar uzima da bi izmjerio svoje zlato i srebro, vaa radost ili vaa alost svakako se mora dizati ili sputati. Tada jedan zidar stupi i ree: Govori nam o Kuama. A on odvrati i ree: Sagradite od svojih matarija sjenicu u pustinji radije nego da gradite kuu menu gradskim zidinama. Jer, kao to se vi kui vraate o sumraku, tako se vraa lutalac u vama, vjeno dalek i samotan. Vaa je kua vae vee tijelo. Die se na suncu i spava u tiini noi; i nije bez snova. Zar vaa kua ne sanja? I, sanjajui, zar ne ostavlja grad radi luga i breuljka? O kad bih mogao skupiti vae true u ruku i, poput sijaa, pobacati ih u umu i na livadu. O kad bi doline bile vae ulice, a zelene staze vai putovi, kako biste jedni druge mogli traiti kroz vinograde, i dolaziti s miomirisom zemlje u odjei svojoj. Ali, jo nije vrijeme tome. U svojem strahu preci vai skupie vas preblizu jedne uz druge. I strah taj potrajat e malo due. I malo e dulje bedemi gradski razdvajati vaa ognjita od vaih polja. I kaite mi, Orfaleani, to imate u ovim kuama? I to li to uvate iza uvrenih vrata? Imate li mira, spokojnoga ara koji otkriva vau snagu? Imate li uspomena, blistavih slavoluka to nadsvonuju vrhunce duha? Imate li ljepotu, koja odvodi srce od stvari nainjenih od drveta i kamena na svetu planinu? Recite mi, ima li toga u vaim kuama? Ili imate samo udobnost, i udnju za udobnou, tim potajnim stvorom koji u kuu ulazi kao gost, potom biva neprijatelj i, napokon, gazda? Da, a onda postaje i krotitelj, i, s kukom i kandijom, u lutke pretvara vae vie udnje. Iako su mu svilene ruke, srce mu je od eljeza. Uljuljkuje vas u san samo da bi vam uz postelju stajao i rugao se dostojanstvu tijela. On se izruguje vaim vrstim namislima i stavlja ih u iak poput krhkih posuda. Odista, udnja za udobnou ubija strast due, a onda ide, cerei se, u sprovodu. Ali vi, djeco prostora, vi nemirni u miru, ne dajte da budete ni ulovljeni ni ukroeni. Vaa kua neka ne bude sidro nego jedro. Neka ne bode ljeskava koica to prekriva ranu nego kapak koji uva oko. Ne treba da smotavate krila da biste mogli proi kroz vrata, niti da sputate glave da ne udarite u strop, niti da se bojite disati da zidovi ne bi popucali i pali. Ne treba da boravite u grobovima koje mrtvi napravie za ive. Pa bila od krasote i od sjaja, kua vaa neka ne uva vau tajnu niti titi vau enju. Radi onoga to je bezdano u vaim boravitima, u nebeskom dvorcu, kojem su dveri jutarnja magla i kojem su prozori pjesme i tiine none. I tkalac ree: Govori nam o Odjei. A on odgovori:

Vaa odjea krije mnogo od vae ljepote, iako ne skriva ono to nije lijepo. I premda u ruhu traite slobodu svoje osobnosti, u njemu moete nai oklop i lanac. O kad biste mogli susretati sunce i vjetar sa vie svoje koe, a sa manje odjee. Jer, dah je ivota u sunanom sjaju i ruka ivota u vjetru. Neki od vas vele: Sjeverac je odatkao ruho koje nosimo. A ja velim: Da, to jest bio sjeverac, Ali sram je bio krosna njegova, a mlitavost miica njegova nit. A kad je posao dovrio, smijao se u umi. Ne zaboravite da je ednost zarad zatite od neistih oiju. A kad neistih vie ne bude, to e biti ednost nego okov i prljavtina due? I ne zaboravite da zemlja uiva u tome da uti vae bose noge i da vjetar ezne da se poigra vaom kosom. A trgovac ree: Govori nam o Kupnji i Prodaji. A on odvrati i ree: Za vas zemlja rana plodove, i neete oskudijevati ako samo znate kako da ruke napunite, U izmjeni darova zemljinih nai ete obilje i biti zadovoljni. Ipak, sve dok izmjene ne bude u ljubavi i ugodnoj pravinosti, ona e neke voditi oblapornosti, a druge gladovanju. Kad na sajmu, vi trudbenici mora, polja i vinograda, sretnete tkalce, grnare i skupljae mirodija Zazovite tada gospodara duha zemlje, da done posred vas i da posveti vage i raun koji odmjerava vrijednost vrijednou, I ne trpite da praznoruki sudjeluju u vaim poslovima, koji bi za va trud prodali svoje rijei. Takvima recite: Donite s nama u polje, ili otinite s naom braom na more i mreu bacajte; Jer zemlja i more i vama e biti dobrostivi kao to bijahu nama. I ako vam donu pjevai, plesai i frulai, i od njihovih darova kupite. Jer, i oni su skupljai plodova i miomirisa, a ono to donose, iako nainjeno od snova, odjea je i hrana vaoj dui. I prije negoli odete sa sajma, pazite da nitko ne otine praznoruk. Jer, duh gospodar zemlje nee mirno spavati na vjetru dok ne budu zadovoljene potrebe i posljednjega menu vama. A onda jedan od sudaca gradskih istupi i ree: Govori nam o Zloinu i Kazni. A on odvrati govorei: Upravo kad duh va ide lutajui na vjetru, vi, sami, i nepaeni, radite zlo drugima i, stoga, sami sebi. I zbog poinjenoga zla morate kucati i ekati neko vrijeme nezapaeni na dverima blaenika. Poput oceana vae je boansko jastvo; Zauvijek ostaje neokaljano. I poput etera die se tek kad okrilati. ak je poput sunca vae boansko jastvo; Ono ne zna putova krtiinih niti trai rupa zmijinjih.

Ali, ne boravi boansko jastvo samo u vaem biu. Mnogo je toga u vama ve ovjek, a mnogo toga jo nije ovjek, Nego bezoblian patuljak koji, u snu, ide kroz maglu traei vlastito bunenje. A govorio bih vam sada o ovjeku u vama. Jer, on, a ne vae boansko jastvo, ni patuljak u magli, zna zloin i kaznu za zloin. esto sam vas sluao gdje govorite o onome koji ini zlo kao da on nije jedan od vas nego tuninac menu vama i uljez u vaem svijetu. Ali, ja kaem: kao to se svetac i pravednik ne mogu dii iznad najviega koje je u svakome od vas, Tako zli i slabi ne moe pasti nie od najniega, koje je, takoner, u vama. I kao to ni jedan list ne pouti bez tihoga znanja cijeloga drveta, Tako zloinac ne moe initi zlo bez skrivene volje svih vas. Poput procesije idete zajedno prema svojem boanskom jastvu. Vi ste put i putnici. I kad jedan od vas padne, on pada zarad onih iza sebe, kao opomena na kamen spoticanja. Da, pada zarad onih pred sobom, koji se, iako bri i vrega koraka, jo ne odmakoe od kamena spoticanja. A i ovo, iako ta rije teko lei na vaim srcima: Ubijeni nije neodgovoran za svoje ubojstvo, A opljakani nije nevin u tome to je opljakan. Pravednik nije neduan za djelo zloga, I neokaljani nije ist od djela okrutnikovih. Da, krivi je esto rtva oteenoga. I jo ee osunenik nosi teret nekrivih i nevinih. Ne moete odijeliti pravednika od nepravednika, ni dobrog od zloga; Jer, oni stoje zajedno pred licem sunca, kao to su crna i bijela nit skupa otkane. I kad crna nit pukne, tkalac e pregledati cijelu tkaninu, a ispitat e i krosnu. Ako tko od vas dovede pred sud nevjernu enu, neka takoner na tezulji izmjeri srce njenoga mua, i neka mjerama izmjeri duu njegovu. I neka onaj koji biuje vrijenaoca pogleda u duh uvrijenenoga. I ako bi tko od vas kanjavao u ime pravde i dizao sjekiru na zlu voku, neka joj pogleda korijenje; I odista e nai korijene dobra i zla, plodne i neplodne, isprepletene zajedno u tihome srcu zemlje. I vi suci koji biste da budete pravedni, Kakvu osudu izriete onome koji je, premda poten u tijelu, tat u duhu? Kako kanjavate onoga koji ubija u tijelu, iako je i sam ubijen u duhu? I kako gonite onoga koji je na djelu varalica i tlaitelj, Iako je, takoner, sam izmuen i zlostavljan? I kako ete kazniti one ije je kajanje vee od njihovih nedjela? Zar kajanje nije pravda kojom upravlja isti taj zakon kojem biste rado sluili? Ipak, ne moete svaliti kajanje na nevinoga niti ga dii sa srca kriveva. Nepozvano, vikat e u noi da se ljudi probude i pogledaju sami sebe. I vi koji biste da razumijete pravdu, kako ete dok ne gledate sva djela pri punoj

svjetlosti? Samo ete tada znati da su ispravan i pali jedan ovjek to stoji u sumraku izmenu noi svojega patuljastog jastva i dana svojega boanskog jastva, I da kamen ugaoni u hramu nije vii od najnie stijene u njegovu temelju. Tada, pravnik ree: A to o naim Zakonima veli, uitelju? A on odvrati: Uivate u postavljanju zakona, A jo vie uivate krei ih. Poput djece to se uz ocean igraju, uporno gradei pjeane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju. Ali, dok gradite pjeane kule, ocean donosi jo pijeska na alo, A kad ih razarate, ocean se smije s vama. Odista, ocean se uvijek smije s nevinima, Ali, to s onima kojima ivot nije ocean, a ljudski zakoni nisu pjeane kule, Nego za koje je ivot stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku? to s bogaljem koji mrzi plesae? to s volom koji voli svoj jaram i smatra umskoga jelena i srndaa zabludjelim i potucakim stvorenjima? to sa starom zmijom koja ne moe svui svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima? to s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govorei da su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kritelji zakona? to bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali lenima okrenuti suncu? Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni. I to je sunce njima nego baca sjena? I to li je priznati zakone nego sagnuti se i obiljeiti sjene na zemlji? Ali, vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu zadrati? Vi koji putujete s vjetrom, kakva e vjetrenica upravljati vaim smjerom? Kakav vas ljudski zakon moe svezati ako slomite jaram svoj, osim uz neija zatvorska vrata? Kakva se zakona morate bojati dok pleete, osim posrtanja preko neijih eljeznih lanaca? I tko e vam to suditi ako strgate odjeu svoju, osim ako je ne ostavite na neijem putu? Orfaleani, moete priguiti bubnjanje, olabaviti ice na liri, ali tko e evi zapovjediti da ne pjeva? I govornik ree: Govori nam o Slobodi. A on odvrati: Pred gradskim dverima i uz ognjita vaa gledah vas gdje padate niice i oboavate svoju slobodu, Kao to se robovi ponizuju pred silnikom i slave ga, iako ih ubija. Doista, u dubravi oko hrama i u sjeni tvrnavice gledah i najslobodnije menu vama gdje slobodu vuku kao jaram i negve. I srce je krvarilo u meni; jer, vi moete biti slobodni tek kad sama udnja za

traenjem slobode postane svagdanji posao va, i kad prestanete govoriti o slobodi kao o svrsi i ispunjenju. Bit ete slobodni, doista, kad vai dani ne budu bez briga ni vae noi bez nevolje i boli. Nego, prije, kad one opau va ivot, a vi se, ipak, izdignete nad njih, goli i nevezani. A kako da se dignete nad svoje dane i noi dok ne skrite lance koje ste, u osvit svojega razumijevanja, privrstili oko svojega podnevnog sata? Uistinu, to slobodom zovete najtvrni je od tih lanaca, iako mu se karike sjaje na suncu i zabljeuju vam oi. I to biste, ako ne krhotine sebe samih, odbacili kako biste bili slobodni? Ako biste pak nepravedan zakon eljeli ukinuti, taj ste zakon vlastoruno napisali na svojem elu. Ne moete ga izbrisati palei zakonike svoje ni umivajui ela svojih sudaca, pa makar i more izlili na njih. A ako biste silnika da sruite s prijestolja, prvo vidite je li srueno njegovo prijestolje podignuto u vama. Jer, kako tiranin moe vladati slobodnima i ponosnima nego s pomou tiranstva u vlastitoj im slobodi i s pomou sramote u vlastitom im ponosu? A ako biste brigu da odbacite, tu ste brigu sami izabrali, vie nego to vam je nametnuta. A ako biste strah da rasprite, sjedite je toga straha u vaem srcu, ne u ruci straiteljevoj. Odista, sve se u vaem biu giba u stalnom poluzagrljaju: to udite i ega se bojite, gnusno i potovano, za im idete i ono emu biste umakli. Sve se to giba u vama, poput svjetala i sjena u priljubljenim parovima. I kad sjena iezne i vie je nema, svjetlost koja ostane biva sjena drugoj svjetlosti. I tako, vaa sloboda, kad gubi okove, biva sama okov veoj slobodi. A sveenica progovori opet i ree: Govori nam o Umu i Strasti. A on odvrati govorei: Vaa je dua esto bojite na kojem va um i vaa rasudna mo ratuju protiv vae strasti i vaega nagona. O kad bih bio mirotvorac u vaoj dui, da uzmognem preobraziti nesklad i suparnitvo vaih poela u jedinstvo i melodiju. Ali kako, dok vi sami ne budete mirotvorci, dakle ljubavnici svih svojih poela? Va um i vaa strast krmilo su i jedra vae moreplovne due. Ako se slomi bilo krmilo, bilo jedra, moete se samo valjati tamo-amo i da vas struja nosi, ili pak ostati nepomini nasred mora. Jer je um, dok upravlja sam, ograniljiva sila; a strast, razularena, jest oganj to gori do samounitenja. Stoga, neka vaa dua uznosi va um do visina strasti, da uzmogne pjevati; I neka upravlja vaom strau s umom, da strast vaa moe ivjeti iz dana u dan uskrisujui, i da se poput feniksa die iz vlastitoga pepela. Htio bih da svoj razum i svoj nagon gledate kao to biste gledali ljubljene goste u svojoj kui.

Zacijelo, ne biste jednoga gosta astili vie nego drugoga; jer tko je privreniji jednome, gubi ljubav i povjerenje obojice. Menu bregovima, kad sjedite u prohladnoj sjeni bijelih jablanova, uivajui u spokoju i divoti dalekih polja i livada - neka srce vae rekne u tiini: Bog miruje u umu. A kad okrene oluja, i snaan vjetar zaljulja umu, a munje i gromovi obznane velianstvo neba - neka srce vae rekne sa strahopotovanjem: Bog se giba u strasti. I jer si dah u Bojem ozraju, i list u Bojoj umi, i ti e otpoinuti u umu i gibati se u strasti. A jedna ena prozbori i ree: Govori nam o Boli. A on kaza: Vaa je bol lomljenje ljuske koja zatvara vae poimanje. Kao to se ljuska ploda rnora slomiti da bi mu jezgra izila na vidjelo, tako i vi morate upoznati bol. I ako vam se srce uzmogne diviti svakidanjim udesima ivota, vaa vam se bol nee initi nita manje udesnom od radosti; I prihvatit ete doba svojega srca, kao to uvijek prihvaate godinja doba to prolaze nad vaim poljima. I gledat ete spokojno kroza zime svojega bola. Mnogo ste svoga bola sami odabrali. To je gorki napitak kojim lijenik u vama vida vae bolesno jastvo. Stoga, vjerujte lijeniku, i popijte njegov lijek tiho i spokojno; Jer, njegovu ruku, ako i jest teka i tvrda, njeno vodi ruka Nevidljivoga, I posuda koju donosi, ako vam i pee usne, nainjena je od gline to ju je Grnar ovlaio svojim svetim suzama. I jedan ovjek ree: Govori nam o Samospoznaji. A on odvrati govorei: Vaa srca znaju u tiini tajne dana i noi. Ali, vae ui enaju za glasom o znanju vaega srca. eljeli biste saznati u rijeima ono to ste oduvijek znali u misli. eljeli biste prstima opipati golo tijelo svojih snova. I dobro je to je tako. Skriveno vrelo vae due svakako mora izbiti i potei, mrmorei, k moru; A blago vaih bezdanih dubina otkrilo bi se vaim oima. Ali, neka ne bude tezulje da izmjeri vae neznano blago; I ne traite dubine svojega znanja sa tapom ili dubinomjerom. Jer, jastvo je bezdano i neizmjerno more. Ne recite: Naao sam istinu, nego radije: Naao sam jednu istinu. Ne recite: Naao sam put due. Recite radije: Sreo sam duu gdje ide svojim putem. Jer, dua kroi svim putovima. Dua ne ide po koncu niti raste poput trske. Dua se otvara kao lotos sa bezbroj latica. Tada ree uitelj: Govori nam o Pouavanju. A on ree: Nitko vam ne moe otkriti nita osim onoga to je ve lealo, poluusnulo, u

poecima vaega znanja. Uitelj koji se ee u sjeni hrama, menu uenicima, ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi. Ako je doista mudar, ne nudi vam da unete u kuu njegove mudrosti nego vas radije vodi do praga vaega duha. Zvjezdar vam moe govoriti o svojem poimanju svemira, ali vam on ne moe dati svojega poimanja. Glazbenik vam moe pjevati o ritmu koji je u cijelome svemiru, ali vam ne moe dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odraava. A onaj koji je upuen u znanost o brojevima moe govoriti o podrujima teine i mjere, ali vas ne moe odvesti onamo. Jer vinenje jednoga ovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome ovjeku. I kao to svaki od vas sam stoji u Bojem znanju, tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje. A jedan mladi ree: Govori nam o Prijateljstvu. I on odvrati govorei: Va je prijatelj zadovoljenje vaih potreba. On je vae polje koje zasijavate s ljubavlju, a anjete sa zahvalnou. On je vaa trpeza i vae ognjite. Jer, dolazite k njemu gladni, i itete od njega spokoja. Kad va prijatelj iznosi svoje miljenje, ne bojite se rei ne, niti se suzdravate od da. I kad on uti, vae srce ne prestaje oslukivati njegovo srce; Jer, bez rijei, u prijateljstvu, sve se misli, sve enje, sva iekivanja ranaju i dijele s radou koja se ne izvikuje. Kad se opratate s prijateljem, ne alostite se; Jer, to najvie volite u njemu, moe biti razgovjetnije kad je odsutan, kao to je planina planinaru razgovjetnija iz doline. I neka u prijateljstvu ne bude druge svrhe osim produbljivanja duha. Jer, ljubav koja trai ita drugo do oitovanja vlastite tajne nije ljubav nego baena mrea: hvata samo to je beskorisno. I neka vae najbolje bude za prijatelja. I ako mora upoznati vau oseku, neka upozna i vau plimu. Jer, to vam je prijatelj da biste ga traili da s vama ubija vrijeme? Potraite ga uvijek da oivite vrijeme. Jer, njegovo je da vam ispuni potrebu, a ne prazninu; I neka u slatkoi prijateljstva bude smijeha, i diobe radosti. Jer, u svjeini sitnica srce nalazi svoje jutro i okrepljuje se. A uenjak ree: Govori o Razgovoru. I on odvrati govorei: Razgovarate kad vie niste u miru sa svojim mislima; I kad vie ne moete izdrati u samoi srca, ivite na svojim usnama, a glasnost biva zabava i razbibriga. I u mnogom vaem razgovoru miljenje je napol ubijeno. Jer, misao je ptica prostora, i u krletki rijei moe doista rairiti krila, ali ne moe letjeti. Ima ih menu vama koji trae razgovorljive, iz straha da ne budu sami.

Tiina samotnosti otkriva njihovim oima golo jastvo, i rado bi umakli. A ima ih koji razgovaraju, te, ne znajui i bez predumiljaja, otkrivaju poneku istinu koju sami ne mogu razumjeti. A ima ih s istinom u sebi, ali je ne izgovaraju rijeima. U grudima takvih duh boravi u ritmikoj tiini. Kad prijatelja sretnete na putu ili na sajmu, neka duh u vama pokrene vae usne i upravlja vaim jezikom. Neka glas u vaem glasu govori uhu u njegovu uhu. Jer, njegova e dua uvati istinu vaega srca, kao to se pamti okus vina, kad se i boja zaboravi, a ni posude vie nema. A zvjezdar ree: Uitelju, govori o Vremenu. A on odvrati: Vi biste mjerili vrijeme, koje je neizmjerno i neizmjerljivo. Vi biste da prilagodite svoje dranje i ak da upravljate svojim duhom po satima i godinjim dobima. Od vremena biste da napravite potok i da na njegovoj obali sjedite i motrite mu tijek. Ipak, bezvremeno u vama svjesno je bezvremenosti ivota, I zna da je juer samo dananje sjeanje a sutra dananji san. I da ono to pjeva i razmilja u vama jo prebiva u granicama prvog trenutka koji je razbacao zvijezde po svemiru. Tko menu vama ne osjea da je bezgranina njegova mo ljubavi? A, ipak, tko ne osjea da je sama ljubav, premda bezgranina, sadrana u jezgri njegova bia, i da se ne giba od jedne ljubavne misli do druge, niti od jednoga ljubavnog ina do drugog? I nije li vrijeme, kao ljubav, nepodjeljivo i neizmjerljivo? Ali, ako u misli morate razdijeliti vrijeme na godinja doba, neka svako doba sadri sva druga, I neka dananji dan obgrli prolost sjeanjem i budunost enjom. I jedan od starijih u gradu ree: Govori nam o Dobru i Zlu. A on odvrati: O dobru u vama mogu govoriti, ali ne i o zlu. Jer, to je zlo nego dobro izmueno vlastitom glanu i enu? Odista, kad je dobro gladno, ono trai hrane ak i u mranim peinama; kad ena, pije i u mrtvajama, Dobri ste kad ste jedno sa sobom. Ali, kad niste jedno sa sobom, niste zli. Jer, ni razdijeljena kua nije peina razbojnika; samo je razdijeljena kua. I brod bez krmila moe plutati besciljno menu opasnim liticama, a ne mora potonuti na dno. Dobri ste kad teite da dadete od sebe. Ipak, niste zli kad traite dobit za sebe. Jer, kad teite dobiti, samo ste korijen koji se probija u zemlju i sie na njezinim grudima. Zacijelo, plod ne moe rei korijenu: Budi kao ja, zreo i pun, i uvijek daji od svojega obilja. Jer, plodu je davanje nuda, kao to je primanje nuda korijenu. Dobri ste kad ste sasvim budni u svome govoru.

Ipak, niste zli kad spavate dok vam jezik klepee bez svrhe. ak i mucav govor moe ojaati slabaan jezik. Dobri ste kad cilju svome idete pouzdano i vrsta koraka. Ni oni koji hramlju ne idu natrake. Ipak, niste zli kad onamo idete hramljui. Ali, vi koji ste jaki i brzi, gledajte da ne hramljete pred kljastima, mislei da tako valja. Vi ste dobri na bezbroj naina, a1i niste zli kad niste dobri, Samo ste tumarala i tromi. teta to jeleni ne mogu pouiti brzini kornjae. U vaoj enji za divovskim jastvom lei vaa dobrota: a to je enja u svima vama. Ali, u nekima je od vas ta enja bujica koja se mono rui u more, nosei tajne urvina i pjesme uma. A u drugima to je miran potok koji se gubi u zavojima, okukama i zastojima prije nego to stigne do ala. Ali, neka onaj tko mnogo ezne ne kae onome koji ezne malo: Zato si spor i emu oklijeva? Jer, istinski dobar ne pita golaa: Gdje ti je odjea? ni beskunika: Gdje ti je dom? Tada Sveenik ree: Govori nam o Molitvi. A on odvrati govorei: Molite u bijedi i nevolji; o kad biste mogli moliti i u punoi svoje sree i u danima preobilja. Jer, to je molitva ako ne irenje vas samih u ivi eter? I ako vam donosi utjehu to lijevate svoj mrak u prostor, usreuje vas, isto tako, i kad izlijevate osvite svoga srca. I ako moete samo plakati kad vas dua poziva da molite, ona e vas poticati opet i opet, iako plaui, sve dok se ne nasmijete. Kad molite, diete se da susretnete u zraku one koji mole u isti sat, i koje, osim u molitvi, ne moete sresti. Stoga neka va posjet tom nevidljivome hramu bude samo zarad zanosa i svetoga zajednitva. Jer, ako unete u hram samo zato da prosite, neete primiti; A ako unete da biste se ponizili, neete se uzvisiti; Ili ak ako unete da molite za dobro drugih, nee vas uti. Dosta je da unete u nevidljivi hram. Ne mogu vas uiti kako da se molite rijeima. Bog ne slua vaih rijei, osim kad ih sam izgovara na vaa usta. I ne mogu vas pouiti molitvi more, uma i planina. Ali, vi koji se rodiste iz planina i uma i mora moete nai njihovu molitvu u svome srcu, I ako samo sluate u muku noi, ut ete ih gdje govore u tiini: Boe na, koji si krilato nae ja, tvoja volja naa je volja. Tvoja enja u nama ezne. U nama je tvoj ar, to e pretvoriti nae noi, koje su tvoje, u dane, koji su,

takoner, tvoji. Ne moemo iskati nita od tebe, jer ti zna nae potrebe prije nego to se i rode u nama; Ti si naa potreba; i dajui nam vie sama sebe, ti nam sve daje. A onda pustinjak, koji je grad posjeivao jedanput na godinu, istupi i ree: Govori nam o Uitku. A on odvrati govorei: Uitak je hvalospjev slobodi, Ali nije sloboda. On je cvjetanje vaih enja, Ali nije njihov plod. On je dubina to zove u visinu, Ali nije ni dubina ni visina. On je zatoenik to uzima krila, Ali nije prostor to ga obujima. Da, odista, uitak je hvalospjev slobodi. I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja pjevajui. Neki od vaih mlanih trae uitak kao da je on sve, te ih osunuju i grde. Ja ih ne bih osunivao ni grdio. Ja bih da trae. Jer, oni e nai uitak, ali ne njega sama. Ima on sedam sestara, a posljednja je od njih ljepa od uitka. Jeste li uli za ovjeka koji je, iskopavajui korijenje iz zemlje, naao blago? A neki se od vaih starijih sa aljenjem sjeaju uitaka kao zala poinjenih u pijanstvu. Ali, aljenje je zamraivanje duha, a ne njegova kazna. Trebalo bi da se uitaka sjeaju sa zahvalnou, kao to se ljeti raduju jematvi. Ipak, ako im godi da se ale, neka im godi. A ima ih menu vama koji nisu ni mladi da trae ni stari da se sjeaju; I iz straha od traenja i sjeanja, izbjegavaju sve uitke, da ne bi zapustili duh ili ga povrijedili. Ali je ak i u njihovu odustajanju uitak. I tako, oni, takoner, nalaze blago iako kopaju korijenje drhtavim rukama. Ali, recite mi: tko moe povrijediti duh? Zar slavuj moe povrijediti tiinu noi, ili krijesnica zvijezde? I zar va oganj ili va dim smeta vjetru? Zar mislite da je duh mirna lokva koju moete uznemiriti tapom? esto, poriui svoj uitak, samo spremate udnju u skrovita svoga bia. Tko zna da li nas ono to propustimo danas ne eka sutra? ak i tijelo vae poznaje nasljene i njegovu pravinu potrebu i nee da bude prevareno. A tijelo je harfa duina, I vae je da iz nje izmamite ili slatku glazbu ili zbrkane zvuke. I sad pitate u srcu: Kako da razlikujemo ono to je dobro u uitku od onoga to nije dobro? Otinite u svoja polja i svoje vrtove, i nauit ete da je uitak pelin da skuplja med sa cvijeta,

Ali je i uitak cvijeta da peli daje med, Jer, peli je cvijet vrelo ivota, A cvijetu je pela glasnik ljubavi, A oboma, peli i cvijetu, pruanje i primanje uitka jest potreba i zanos. Orfaleani, budite u svojim uicima poput cvjetova i pela. A pjesnik ree: Govori nam o Ljepoti. A on odvrati: Gdje ete nai ljepotu, i kako ete je nai ako ona sama nije va put i vaa vodilja? I kako ete govoriti o njoj ako ona ne bude tkalja vaega govora? alosni i povrijeneni vele: Ljepota je ugodna i njena. Poput mlade majke, napol bojaljiva zbog vlastite slave, ide ona menu nama. A strasnici e rei: Ne, ljepota je mona i strana, Poput oluje trese zemlju pod nama i nebo nad nama. Umorni i iscrpljeni vele: Ljepota je od tihih apata. Ona govori u naem duhu. Njezin glas ulazi u nau tiinu poput slabana svjetla to dre straei se sjene. Nemirni veli: uli smo gdje vriti menu planinama, I s njenim kricima done topot kopita, i lepet krila, i rika lavova. Obno noobdije vele: Ljepota e se dii sa zorom na istoku. A o podne radnici i putnici vele: Vidjesmo je gdje se naginje nad zemljom s prozora zapada. Zimi vele snijegom zameteni: Doi e s proljeem skaui preko bregova. A za ljetne ege eteoci vele: Vidjesmo je gdje plee s jesenskim liem, i ugledasmo snjeni nanos u njezinoj kosi. Sve to govoraste o ljepoti, Iako, odista, ne govoraste o njoj nego o nezadovoljenim potrebama. A ljepota nije potreba nego zanos. Ona nije edna usta ni prazna pruena ruka, Nego, prije, zapaljeno srce i zaarana dua. Ona nije slika koju ete vidjeti ni pjesma koju ete uti, Nego, prije, slika koju vidite iako su vam oi sklopljene i pjesma koju ujete iako su vam zaepljene ui. Ona nije sok na ispucaloj kori drveta ni krilo privreno za kande, Nego, prije, vrt zauvijek u cvatu i jato annela zauvijek u letu. Orfaleani, ljepota je ivot kad ivot skine koprenu sa svoga svetog lica. Ali, vi ste taj ivat i vi ste ta koprena. Ljepota je vjenost to se gleda u zrcalu. AIi, vi ste ta vjenost i vi ste to zrcalo. A stari sveenik ree: Govori nam o Vjeri. A on odvrati: Zar sam danas o emu drugom govorio? Nije li vjera sve stvari i svaka misao, A i ono to nije stvar ni misao, nego unenje i iznenanenje, koje uvijek nie u dui, ak dok ruke teu kamen ili napinju krosnu? Tko moe odvojiti svoju vjeru od svojih ina, ili svoje vjerovanje od onoga to ga zanima?

Tko moe rasprostrijeti svoje sate preda se i rei: Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za duu, a ovo za tijelo? Svi su vai sati krila to lepeu kroz prostor od bia do bia. Tko nosi svoju udorednost drukije nego kao najbolju odjeu, bolje da bude gol. Vjetar i sunce nee mu razdrijeti kou. A tko odrenuje svoj smjer pomou udorena, zatvara svoju duu-pticu u krletku. Najslobodnija pjesma ne dolazi kroz zasune i ice. A komu je oboavanje prozor, da ga otvori ili zatvori, jo nije posjetio kuu svoje due, iji su prozori od zore do zore. Svagdanji je va ivot va hram i vaa vjera. Kad god u nj ulazite, ponesite sve sa sobom. Ponesite plug, viganj, eki i lutnju, Ono to izradiste za nevolju ili za radost. Jer, u sanjarenju se ne moete dii iznad svojih postignua ni pasti ispod svojih propusta. I povedite sa sobom sve ljude: Jer, u slavlju ne moete poletjeti iznad njihovih nada niti se poniziti ispod njihova oaja. I ako biste da upoznate Boga, ne budite zato odgoneta zagonetaka. Radije gledajte oko sebe i vidjet ete ga gdje se igra s vaom djecom. I pogledajte u prostor: vidjet ete ga gdje hodi po oblaku, pruajui ruke s munjama i sputajui ih s kiom. Vidjet ete ga gdje se smijei u cvijeu, a onda podie i njie svoje ruke s drveem. A onda Almitra prozbori govorei: Sad bismo te pitali o Smrti. A on ree: Vi biste da doznate tajnu smrti. Ali, kako ete je nai ako je ne potraite u srcu ivota? Sova, ije su none oi slijepe za dan, ne moe svui koprene s tajne svjetlosti. Ako doista elite pojmiti duh smrti, otvorite srce iroko u tijelo ivota. Jer, ivot i smrt jedno su, kao to su jedno rijeka i ocean. U dubini vaih nada i enja lei vae znanje o onostranom. I kao sjeme to sanja pod snijegom, vae srce sanja o proljeu. Vjerujte snima jer su u njima skrivene dveri vjenosti. Va strah od smrti samo je drhtanje pastira to stoji pred kraljem, koji je ruke poloio na nj, u znak asti. Zar pastir nije sretan, ispod svoga drhtanja, to treba da nosi kraljev znak? Ipak, nije li paljiviji zbog svoga drhtanja? Jer, to je umrijeti nego razgolititi se na vjetru ili okopnjeti na suncu? I to je prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka, da se moe uzdii i potraiti Boga neoptereen? Samo kad pijete iz rijeke tiine moete odista pjevati. I kad stignete brdu do vrha, tek ete se onda poeti penjati. I kad zemlja zatrai vae udove, tek ete onda odistinski proplesati. I onda done veer. A Almitra, vidovita, ree: Blagoslovljen bio ovaj dan i ovo

mjesto i duh tvoj koji je govorio. A on odvrati: Zar sam to ja govorio? Zar nisam bio i slualac? Tada sine niza stube hramske, i sav je narod iao za njim. I on prine brodu i stade na palubu. I, pogledavi opet narod, podie glas i ree: Orfaleani, vjetar me zove da vas ostavim. Iako se manje urim nego vjetar, ipak moram poi. Mi lutalice, koji uvijek traimo najsamotniju stazu, ne poinjemo dananji dan gdje zavrismo jueranji; i zalazak sunev ne nalazi nas gdje nas izlazak ostavi. ak i dok zemlja spava, mi putujemo. Mi smo sjeme ilave biljke; i do nae je zrelosti i punine srca da li emo se dati vjetru i rasijati se. Kratki mi bijahu dani menu vama, i jo krae rijei koje vam kazah. Ali ako moj glas i iezne u vaim uima; i ako moja ljubav nestane u vaem sjeanju, ja u se opet vratiti, I bogatijega srca, i govorit u usnama podatnijim duhu. Da, vratit u se s plimom, I premda me smrt moe sakriti, i obuhvatiti me vea tiina, ipak u opet traiti vae razumijevanje. I neu uzalud traiti. Ako je ita istina to rekoh, ta e se istina otkriti u jasnijem glasu, i u rijeima srodnijim vaim mislima. Odlazim s vjetrom, Orfaleani, ali ne u prazninu; I ako ovaj dan nije ispunjenje vaih potreba i moje ljubavi, neka bude obeanje do drugoga dana. ovjekove se potrebe mijenjaju, ali ne njegova ljubav, ni njegova enja da e njegova ljubav zadovoljiti njegove potrebe. Znajte, stoga, da u se iz vee tiine vratiti. Magla koja pada u zoru, ostavljajui rosu u poljima, dii e se i skupiti u oblak i onda pasti kao kia. I ja sam bio slian magli. U tiini noi iao sam vaim ulicama, i duh je moj u vae kue ulazio, A kucaji vaega srca bijahu u mome srcu, i va je dah bio na mome licu, i sve sam vas upoznao. Da, upoznah vau radost i vau bo1, i u vaoj usnulosti vai snovi bijahu moji snovi. I esto sam menu vama bio jezero menu planinama: Odraavao sam vrhunce u vama i obronke, i ak prolazak stada vaih misli i vaih enja. I u moju tiinu dopirae smijeh vae djece u potocima, i enja vaih mladih u rijekama. I kad oni dosegoe moju dubinu, ipak potoci i rijeke ne prestadoe pjevati. Nego mi jo slane od smijeha i vee od enje done. To bijae bezgranino u vama; Golemi ovjek, u kojem ste vi samo stanice i tetive; On, u ijem je pjevu sve vae pjevanje samo bezglasno mrmljanje.

Po golemom ovjeku vi ste golemu, I po razumijevanju njega razumjeh vas i zavoljeh vas. Jer, kakve daljine moe ljubav dosei koje ne bi bile u toj golemoj sferi? Kakva vinenja, kakva iekivanja i kakve naslute moe uzvinuti taj let? Poput orijakoga debla prekriveha jabukovim cvijetom golemi je ovjek u vama. On vas moe saviti k zemlji, njegov vas miomiris die u prostor, u njegovoj ste izdrljivosti besmrtni. Reeno vam je: poput lanca, vi ste slabi kao njegov najslabiji bioug. Ali, to je samo polovica istine. Vi ste, takoner, snani kao njegov najsnaniji bioug. Mjeriti vas najmanjim od vaih djela jest raunati snagu oceana po slaboi njegove pjene. Suditi vam po vaim propustima jest blatiti godinja doba zbog njihove promjenjivosti. Da, vi ste kao ocean, I premda teki brodovi ekaju plimu na vaim alima, ipak, poput oceana, ni vi ne moete ubrzati svoje plime. Isto ste i kao godinja doba, I premda u svojoj zimi poriete svoje proljee, Ipak proljee, odmarajui se u vama, smije se u svojoj pospanosti, i ne vrijena se. Nemojte misliti da ovo govorim kako biste mogli kazati jedno drugome: On nas previe slavi. Vidi samo dobro u nama. Govorim vam samo rijeima o onome to i sami znate u svojoj misli. I to je rije znanje do sjena neizrecivoga znanja? Vae misli i moje rijei valovi su iz zapeaena sjeanja koje uva uspomene na nae juer, I na drevne dane kad zemlja nije znala ni za nas ni za sebe, I na noi kad je zemlja bila kaos. Mudri su dolazili k vama da vam dadu od svoje mudrosti. Ja sam doao uzeti od vae mudrosti. I opazih da sam otkrio neto vie od mudrosti. To je ognjeni duh ua vama koji se sve vie pribire, Dok vi, ne hajui za njegovo irenje, alite za venjenjem svojih dana. ivot, ua potrazi za ivotom ua tijelima, boji se groba. Nema ovdje grobova. Ove planine i nizine kolijevka su i kamenovi preko potoka. Kud god pronete poljem, gdje pokopaste pretke, pogledajte onamio i ugledat ete sebe i svoju djecu gdje pleete drei se za ruke. Odista, esto se veselite i ne znajui. Drugi su k vama dolazili, i za zlatna obeanja, kojima povjerovaste, dadoste im samo bogatstvo, vlast i slave. Ja vam dadoh manje od obeanja, a ipak dareljiviji bijaste prema meni. Dadoste mi dublju en za ivotom. Zacijelo nema veeg dara ovjeku od onoga koji preobraa sve njegove ciljeve

ua gorue usne i sav ivot u vrelo. I u tome je moja ast i moja nagrada Kamo god donem na vrelo da se napijem, otkrivam da je i sama iva voda edna; I ona mene pije dok ja pijem nju. Neki me od vas smatraju ponosnim i odve stidljivim da bih primao darove. Odvie sam ponosan, doista, da bih primao plae, ali ne i darove. I premda sam jeo jagode menu brdima, kad biste me pozivali za trpezu, I spavao u trijemu hramskom, kad biste mi radosno nudili noite, Nije li vaa ljupka brinost zaslanivala hranu mojim ustima i omatala snom moje vizije? Za ovo vas moram blagosloviti: Mnogo ste davali i ne znajui da uope dajete. Odista, ljubaznost koja se gleda u zrcalu pretvara se u kamen, A dobroinstvo koje samo sebe zove njenim imenima biva roditelj prokletstvu. A neki od vas zvahu me ustranu, i pili su sa mnom moju samotnost, A vi rekoste: Svjetuje se s drveem umskim, a ne s ljudima. Sjedi sam navrh brijega i gleda odozgo na grad. Istina je da sam se penjao na bregove i iao dalekim mjestima. Kako sam vas mogao vidjeti osim s velike visine ili iz velike daljine? Kako se netko moe dosta pribliiti dok se ne udalji? I drugi me menu vama pozivahu, ne rijeima, i govorahu: Tunine, tunine, ljubitelju nedostupnih visina, zato boravi menu vrhuncima gdje orlovi gnijezda viju? Zato trai nedokuivo? Kakve e oluje uhvatiti mreom? I kakve magliaste ptice lovi po nebu? Doni i budi jedan od nas. Sini i utoli glad naim kruhom i utai en naim vinom. Govorahu tako u samoi due; Ali, da im je samoa bila dublja, znali bi da sam traio samo tajnu vae radosti i bola, I da sam lovio samo vaa vea jastva to idu nebom. Ali, lovac je bio i lovina; Jer, mnoge od mojih strijela ostavie luk da bi nale moje vlastite grudi. I leta je, takoner, bio puza; Jer, dok su se krila moja irila na suncu, sjena njihova na zemlji bijae kornjaa. I ja koji sam vjerovao bio sam i onaj koji sumnja; Jer, esto sam stavljao prst u vlastitu ranu da bih mogao jae vjerovati u vas i jae vas upoznati. I upravo s tom vjerom i s tim znanjem kaem: Vi niste zatoeni u tijelima, ni omeneni kuama i poljima. Ono to ste vi boravi iznad planina i luta s vjetrom. To nije bie koje puze po suncu da se zgrije niti kopa rupe u mraku radi sigurnosti, Nego slobodno, duh koji ovija zemlju i pokree je u eteru.

Ako ovo i jesu nejasne rijei, ne traite da se objasne. Nejasan je i mutan poetak svih stvari, ali ne i njihov kraj, I radovao bih se kad biste me pamtili kao poetak. ivot, i sve to ivi, zaet je u magli, a ne u kristalu. I tko zna nije li kristal magla koja propada? Evo to bih volio da upamtite pamtei mene: to se ini najslabije i najsmetenije u vama najjae je i najodrenenije. Nije li va dah uspravio i ovrsnuo ustroj vaih kostiju? I nije li neki san, kojeg se nitko ne sjea da ga je usnio, sazdao va grad i stvorio sve to je u njemu? Kad biste samo vidjeli dizanje i sputanje toga daha, prestali biste gledati sve drugo, I kad biste uli samo apat toga sna, ne biste sluali nijedan drugi zvuk. Ali, vi ne vidite niti ujete, i to je dobro. Koprenu koja vam zastire oi dii e ruke koje je i otkae, A glinu koja vam je u uima iupat e prsti koji je i zamijesie. I vidjet ete I ut ete. I ne treba da alite to upoznaste sljepilo niti da se tuite to bijaste gluhi. Jer, toga ete dana upoznati skrivenu svrhu svih stvari, I blagosiljat ete mrak kao to biste blagosiljali svjetlost. Rekavi to, on se obazre i spazi krmilara svoga broda gdje stoji uz krmilo i gleda as u razapeta jedra, a u daljinu. I on ree: Strpljiv je, vie nego strpljiv, zapovjednik moga broda. Vjetar pue, i nemirna su jedra; ak i krmilo moli smjer; Ipak, spokojno zapovjednik eka da zavrim. I ovi moji mornari, koji sluahu zbor veeg mora, sluahu me strpljivo. Sad vie ne mogu ekati. Spreman sam. Potok je dospio do mora, i jo jednom velika mati prima svoga sina na grudi. Zbogom, Orfaleani, Ovaj dan minu. Zatvara se nad nama poput lokvanja nad svojim sutra, to nam ovdje bijae dano, uvat emo, I ako ne bude dosta, moramo opet zajedno doi i zajedno pruiti ruke davaocu. Ne zaboravite da u vam se vratiti. Jo malo, i moja e enja skupljati prah i pjenu za drugo tijelo. Jo malo, as odmora na vjetru, i druga e me ena roditi. Pozdravljam vas i mladost koju provedoh s vama. Tek se juer sretosmo u snu. Vi mi pjevaste u mojoj samoi, a ja od vaih enja sazidah grad na nebu. No, probudismo se, i san na prone, i vie nije zora. Podne je nad nama, i naa polubudnost pretvori se u puniji dan, i moramo se rastati.

Ako se u sumrak sjeanja jo jedanput sretnemo, govorit emo zajedno, i vi ete mi pjevati dublju pjesmu. I ako se nae ruke sretnu u drugome snu, sazidat emo drugi grad na nebu. Govorei tako, dade znak pomorcima, i oni pravo podigoe sidro i odrijeie brod s naveza, i zaplovie na istok. I krik se zau od naroda, kao iz jednog srca, i die se u suton i poleti nad morem poput snana zvuka trublje. Samo Almitra bijae tiha, gledajui za brodom dok nije iezao u magli. I kad se svi ljudi razinoe, ona jo stajae sama na nasipu, sjeajui se u srcu njegove izreke: Jo malo, trenutak odmora na vjetru, i druga e me ena roditi. Tvoj i moj Libanon Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj. Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema, Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti. Ti ima svoj Libanon s programima i sukobima, Ja imam svoj sa snovima i nadama. Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao to sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega vinenja. Tvoj je Libanon zapetljani politiki vor koji Vrijeme nastoji odrijeiti. Moj je Libanon lanac humaka i planina to se s potovanjem i velianstveno diu plavom nebu. Tvoj je Libanon menunarodno pitanje koje jo treba rijeiti, Moj Libanon jesu spokojne, arobne doline po kojima se razlijee brenanje crkvenih zvona i ubor potoka. Tvoj je Libanon prijepor izmenu Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga, Moj Libanon jest krilata molitva to zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pau, i onda s veeri, kad se teaci vraaju s njiva i iz vinograda. Tvoj je Libanon popis bezbrojnih dua, Moj je spokojna planina to stoji izmenu mora i nizina kao pjesnik izmenu dvije vjenosti. Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom. Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve to kliu na mjeseini i na djevice to pjevaju izmenu gumna i tijeska za vino. Tvoj je Libanon ah koji igraju biskup i general, Moj je Libanon hram u kojem moja dua nalazi sklonite kad se izmori od ove civilizacije to juri na kripavim kotaima. Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik. Moj Libanon jest ovjek to dri glavu menu dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivi sve osim Boga i sunane svjetlosti. Tvoj Libanon jesu luke, pote i trgovina, Moj je daleka misao, arka ljubav i boanska rije to je Zemlja ape u uho svemiru. Tvoj Libanon jesu slubenici, zaposleni i direktori,

Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlunost zrele dobi i mudrost starosti. Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori, Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjita za olujnih noi, kad mrak ublaava istoa snijega. Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe, Moj je mladost to se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima. Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre, Moj je pjev slavuja, umor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama. Tvoj Libanon jesu krinke, tune misli i prijevara, Moj je Libanon obina i gola istina. Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis, Moj jest zemlja u doticaju s tajnama ivota koje ona poznaje i ne znajui za svoje znanje; moj je Libanon enja to svojim osjetljivim vrkom dosee krajnji rub nevinenoga i vjeruje da je to san. Tvaj je Libanon namrgonen starac to gladi bradu i misli samo na se. Moj je Libanon mladi, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao to midi na sebe. Tvoj Libanon hoe da se odcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.* Moj Libanon niti se ujedinjuje niti odcjepljuje, niti se poveava niti smanjuje. Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj, Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove. Ali, tko su sinovi tvojega Libanona? Dopustite da vam ih pokaem u njihovoj zbiljnosti: To su oni kojima su due ronene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti: Oni su poput savitljivih grana to se njiu lijevo-desno. Oni dru zarom i s veeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja. Oni su kao bez jarbola i krmila brod to ga ljuljaju valovi. Sumnjiavost je njegov zapovjednik a luka mu peina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Europi nije peina zloduha? Ti su sinovi Libanona snani i slatkorjeivi menu sobom, ali slabi i nijemi menu Europljanima. Oni su slobodni i arki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom. Krekeu kao abe i vele: Oslobanamo se svojega starog dumanina, dok im je stari dumanin skriven u vlastitim tijelima. Stupaju u sprovodu pjevajui i trubei, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem odjee. Ne osjeaju gladi dok je ne oute usvojim depovima. Kad susretnu koga ija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se

govorei: On je samo sablast to hoda po svijetu privinenja. Oni su poput robova koji, zato to su im zarnali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni. To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga menu njima odluna poput stijena Libanona, ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili ista i svjea kao okrepljujui libanonski lahor? Ima li i jednoga menu njima koji moe tvrditi da je njegov ivot bio kap krvi u ilama Libanona, ili suza u oima, ili osmijeh na usnama? To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim oima, kolini li su u mojima! Daj da ti sad pokaem sinove mojega Libanona: Oni su seljaci koji krevitu zemlju pretvaraju u vonjake i vrtove. Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi poveali, umnoili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho. Sinovi mojega Libanona jesu obrezivai loze koji tijete grone i prave dobro vino, Oevi koji podiu dudove i drugi koji predu svilu, Muevi koji anju penicu i ene koje kupe snoplje, Oni su zidari i lonari, tkai i ljevai crkvenih zvona, Oni su pjesnici i pjevai koji svoje due izlijevaju u nove stihove, To su oni, koji, bez prebite pare, odoe iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlunosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignua da im krase ela, Oni se prilagonavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god donu; To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva, Oni kroe krupnim koracima k istini, ljepoti i savrenstvu. to e ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, to e ti ostaviti budunosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti? Vjeruje li ti da e eter uvati mrtvake sablasti i zadah grobova? Zamilja li da e ivot umotavati svoje tijelo u dronjke? Doista ti kaem da e maslinova mladica koju seljak posadi na podnoju planine u Libanonu nadivjeti tvoja djela i postignua. A drveno ralo to ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmauju vae nade i astohleplje. Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima Libanona vredniji od blebetanja tvojih odlinika. Sjeti se da si nita. Ali, kad uvidi svoju sitnou, moja e se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjeanje i ljubav. teta to ne razumije.

Ti ima svoj Libanon, a ja imam svoj. Ti ima svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usreuju prazni mjehurii. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sree, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju. Libanon je od 1944. nezavisna republika, odcijepljena od Sirije. dubran je predvidio to odcjepljenje pedeset godina prije. More U gluho doba noi, Dok ovjek drijema pod pokrivaima, uma objavljuje: Ja sam snaga Koju sunce izvue Iz srca zemlje. More ostaje tiho, govorei samo sebi: Ja sam snaga. Litica veli: Vjekovi me podigoe da budem kao spomenik Do sudnjega dana. More ostaje mirno, govorei samo sebi: Ja sam spomenik. Vjetar zavija: Ja sam snaan, Ja dijelim nebo i zemlju. More ostaje mirno, govorei samo sebi: Vjetar je moj. Rijeka veli: Ja sam bistra voda Koja tai enu zemlje. More ostaje mirno govorei samo sebi: Rijeka je moja. Planinski vrhunac veli: Stojim visoko kao zvijezda Usred nebesa. More ostaje mirno, govorei samo sebi: Vrhunac je moj. Mozak veli: Ja sam upravlja; Svijet je u onima koji upravljaju. More ostaje drijemajui, govorei u svojem snu: Sve je moje. Pregrt pijeska sa ala Kad povjeri svoju nevolju susjedu, daruje mu dio svojega srca. Ako je u njega velika dua, zahvaljuje ti; a ako je malena, omalovaava te. Napredak nije puko popravljanje prolosti; On je neprekidno gibanje prema budunosti. Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga; Gladan, uljunen ovjek kupuje ga od ovjeka koji ga, pak, kupuje od ovjeka

koji ga bere. Umjetnost je korak od vidljivoga, poznatoga, do nepoznatoga. Dok zemlja die, mi ivimo; kad prestane disati, umiremo. ovjeje je oko povealo; pokazuje mu zemlju veom nego to jest. Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a njenost kukavnost. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a utnja neznanje. Oni vele meni: Ako vidi roba gdje spava, ne budi ga jer, moda, sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu. Osporavanje je nii stupanj umnosti. Hrabrost je vulkan; sjeme neodlunosti ne klija u njegovu krateru. Rijeka i dalje tee k moru pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo. to ti je vea radost ili alost, to ti je manji svijet u oima. Uenje hrani sjeme, ali ti ono samo ne daje nikakva sjemena. Sluim se mrnjom kao orujem da bih se branio; da sam jak, nikad mi ne bi trebalo takva oruja. Menu ljudima ima ubojica koje nikad nisu ubile, lupea koji nikad nisu ukrali i laljivaca koji govore sutu istinu. Ouvaj me od mudrosti koja ne plae, filozofije koja se ne smije i veliine koja se ne klanja pred djecom. O veliko umno Bie! ti koje si skriveno i koje postoji u svemiru i za njega, moe me uti jer si u meni i vidjeti me jer sve vidi; molim te, posij u moju duu sjeme svoje mudrosti da izraste kao mladica u tvojoj umi i da urodi tvojim plodom. Amen. Izreke potoka Iao sam dolinom dok je zora, rudei, odavala tajnu vjenosti, A ondje je potok, tekui, pjevao, zvao i govorio: ivot nije samo veselje; ivot je enja i odlunost. Mudrost nije u rijeima; Mudrost je smisao u rijeima. Veliina nije u visokom poloaju; Veliina je u onih koji odbijaju poloaj. ovjek nije plemenit po podrijetlu; Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica! Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan; Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice! Raj nije u skruenosti; Raj je u istu srcu. Pakao nije u muci; Pakao je u praznu srcu. Bogatstva nisu samo u novcu; Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi! Niti su svi siromasi vrijedni prezira; Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtau.

Ljepota nije u licu; Ljepota je svjetlost u srcu. Savrenstvo nije u onih koji su ista srca; Vrline moe biti i u grijehu. To ree potok drvetu na svojoj obali; Moda je u onome to je pjevao potok bilo neto od tajna mora. Sedam ukora Ukorih srce svoje sedam puta! Prvi put: kad se kuah doepati visokoga poloaja izrabljujui slabije. Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom pred onima koji bijehu obogaljeni. Trei put: kad, poto mi bijae dano da biram, radije izabrah lagano nego teko. etvrti put: kad sam, pogrjeivi, tjeio sam sebe pogrekama drugih. Peti put: kad bijah posluan iz straha tvrdei onda da sam jak u strpljenju. esti put: kad odizah halju da bih izbjegao glib ivota. Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu i miljah da je pjevanje vrlina. Samoa i povuenost ivot je otok na oceanu samoe i povuenosti. ivot je otok, litice su mu enje, drvee snovi, cvjetovi njegova samostalnost, a on sam usred oceana samoe i povuenosti. Tvoj ivot, prijatelju moj, jest otok odvojen od svih drugih otoka i kontinenata. Bez obzira na to koliko si lana poslao prema drugim obalama, ili koliko je lana stiglo do tvojih obala, ti sam jesi otok odvojen svojim bolima, povuen u svojoj srei i dalek u svojem suosjeanju i skriven u svojim tajnama i zagonetkama. Vidio sam te, prijatelju moj, gdje sjedi na hrpi zlata, sretan sa svojim blagom i velik u svojem bogatstvu i vjerujui da je aka zlata tajni lanac koji povezuje misli ljudi s tvojim vlastitim mislima i koji povezuje njihovo osjeanje s tvojim vlastitim. Vidio sam te kao velikoga zavojevaa koji vodi zavojevake vojske do tvrnave, a onda je razara i osvaja. Pogledavi drugi put, otkrih iza zida tvoje riznice srce to dre u samoi i povuenosti, kao to dre edan ovjek u kavezu od zlata i dragulja, ali bez nade. Vidjeh te, prijatelju moj, gdje sjedi na prijestolju slave okruen ljudima koji uznose tvoje milosrne, nabrajaju tvoje darove, upirui oi u tebe kao da su u nazonosti kakva proroka koji uzdie njihove due do planeta i zvijezda. Vidjeh te gdje gleda u njih, lica puna zadovoljstva i snage, kao da si ti njima ono to je dua tijelu. Pogledavi opet, vidjeh tvoje povueno jastvo gdje ti stoji uz prijestolje patei u svojoj povuenosti i tresui se u svojoj samotnosti. Vidjeh to jastvo gdje prua

ruke kao da neto prosi od nevidljivih duhova. Vidjeh ga gdje gleda, preko ljudskih ramena, u daleko obzorje, bez igdje iega osim svoje samoe i povuenosti. Vidjeh te, prijatelju moj, strasno zaljubljena u lijepu enu gdje joj dlanove obasipa poljupcima dok ona gleda te sa suosjeanjem i privrenou u oima i milinom i materinstvom na usnama; i, potajno, rekoh sebi da je ljubav izbrisala njegovu samou i uklonila njegovu povuenost, i on je sada u vjenoj dui koja k sebi, s ljubavlju, privlai one to bijahu odvojeni samoom i povuenou. Tvoj ivot, prijatelju moj, jest boravite daleko od svih drugih boravita i od susjeda. Tvoja je nutarnja dua kua daleko od drugih kua to po tebi dobie ime. Ako je to boravite mrano, ne moe ga napuniti susjedovim bogatstvom; ako je usred pustinje, ne moe ga premjestiti u perivoj to ga posadi tkogod drugi. Tvoja je nutarnja dua, prijatelju moj, okruena samoom i povuenou. Da nema te samoe i te povuenosti, ti ne bi bio ti i ja ne bih bio ja. Da nema te samoe i te povuenosti, ja bih, uvi tvoj glas, pomislio da sam govorim; ipak, da ti vidjeh lice, pomislio bih da gledam u zrcalo. Jedne godine nezabiljeene u povijesti ... Uto se iza vrbika ukaza lijepa djevojka kose to doticae tlo. Zastade uz usnula mladia i dodirnu njegovu njenu obrvu svilenom mekom rukom. On pogleda u nju sanjivim oima kao da ga probudie sunane zrake. Kad shvati da uza nj stoji emirova ki, pade na koljena kao Mojsije kad ugleda gorui grm. Pokua govoriti. Rijei mu nedostajahu, ali njegove suzne oi zamijenie jezik. Mlada ga djevojka zagrli, poljubi ga u usne; onda ga poljubi u oi, suei njegove obilne suze i usne svojim poljupcima. Glasom njenijim od umora trske, ona ree: Vidjeh te, dragi, u svojim snovima; promatrah tvoje lice u svojoj samoi. Ti si izgubljeni drug moje due i druga, bolja polovica, od koje se odvojih kad mi bjee nareneno da donem na ovaj svijet. Donoh ovamo potajno da se zdruim s tobom, dragi. Ne boj se; sad si u mojim rukama. Ostavih slavu koja okruuje oca mojega i donoh da idem za tobom do svretka svijeta, i da s tobom ispijem au ivota i smrti. Doni, dragi, ponimo u pustinju, daleko od civilizacije. I ljubavnici krenue u umu, u mrklu no, ne bojei se ni emira ni sablasti tame. Zaboga, srce moje Zaboga, srce moje, taji svoju ljubav, i skrivaj tajnu od onih koje vidi i bit e bolje sree. O onome tko otkriva svoje tajne misle da je bedak; muk i tajnost mnogo su bolji onome tko se zaljubi. Zaboga, srce moje, ako tko upita to se dogodilo?, ne odgovaraj. Ako te upitaju: Tko je ona?, Reci da ljubi drugoga

I pravi se da za to ne haje. Zaboga, ljubavi moja, sakrij svoju strast; Tvoja bol jest tvoj lijek, jer je ljubav dui kao vino ai - to vidi, prozirno je; to je skriveno, njegov je duh. Zaboga, srce moje, sakrij svoje nevolje; tada e, i u huku mora i lomu nebesa, biti sigurno. Crvenda O Crvendau, zapjevaj! jer je tajna vjenosti u pjesmi. elio bih da sam, kao ti, slobodan od zatvora i lanaca. elio bih da sam, kao ti, dua to leti nad dolinama, Pijui svjetlost kao to se vino pije iz eterskih pehara. elio bih da sam kao ti, nevin, zadovoljan i sretan, Ne znajui za budunost i zaboravljajui prolost. elio bih da sam kao ti u ljepoti, drai i otmjenosti, Dok mi vjetar iri krila da ih uresi rosa. elio bih da sam kao ti, misao to lebdi nad zemljom, Lijui moje pjesme izmenu ume i neba. O Crvendau, zapjevaj! i raspri mi tjeskobu. Sluam glas u tvojem glasu koji mi ape u nutarnjem uhu. Dubran Halil Dubran Libanonsko-sirijsko-ameriki pjesnik i slikar Dubran Halil Dubran (Kahlil Gibran) rodio se 6. prosinca 1883. u Bareji, stotinjak kilometara od Bejruta, u sjevernom Libanonu, kraju cedrova, koji se u Starome zavjetu spominje oko 103 puta. Mati mu je bila ki maronitskoga sveenika, pripadnika monofizitske kranske crkve, u kojoj se sirijski, ili aramejski - jezik kojim je govorio Krist upotrebljava u bogosluju. Poto je 1869., etrnaest godina prije Dubranova ronenja, bio otvoren, s izvonenjem Verdijeve Aide, Sueski kanal, stotine tisua ljudi - koji su prije toga trgovali devama i konjima, drali svratita za putnike, vodili mnogobrojne karavane - ostale su bez posla. To je izazvalo nezapamen egzodus arapskoga stanovnitva u Australiju, Afriku, Junu Ameriku, SAD . . . Taj veliki val odnio je i Dubranovu obitelj u Boston, u SAD, kad mu je bilo samo 12 godina. Nakon dvogodinjega kolovanja u tome gradu, vraa se u Bejrut, gdj se upisuje na medicinu i usavrava se u arapskome jeziku.

Iz Bejruta preko Grke, Italije i panjolske, odlazi u Pariz (1901-1903), gdje izlae crtee, o kojima sam August Rodin veli da se mogu usporediti s likovnim djelima drugoga velikog pjesnika i slikara, Williama Blakea. Dubran je sam ilustrirao, kao i Blake, svoje mnogobrojne knjige, crtajui, nadahnut Leonardom i Michelangelom, ljudska tijela u poloajima kad najsnanije izraavaju duu koja tei jedinstvu sa sobom i sa svijetom. U nadahnutom predgovoru knjizi Twenty Drawings by Kahlil Gibran (Random House, New York, 1974.) kritiarka Alice Raphael ovako oznauje osnovne vrijednosti Dubranove umjetnosti: Prosvjetljiva ljepota oblikuje njegovo djelo: njemu ideja biva lijepa ako je istinita, osjeaj biva istinit ako je zbiljski. On ima jedinstvenu mo da u prikazivanju ljepote i istine bitno odvoji od nebitnoga. On se pridrava jednostavna naina u prikazivanju ideje, to je blisko duhu slikara rane renesanse, premda je umjetnost mnogih stoljea sudjelovala u oblikovanju njegovih snaga; ali je on u svojim stavovima jednostavan, gotovo nagonski jednostavan. Odista, on se moe opisati kao intuitivan umjetnik - kao tip umjetnika u kojega je osjeaj poput udesnih raalja koje ga dovode do leita zlatnih dragocjenosti i koji ne smuuje njegov duh intelektualnim pojmovima o tome to i kako treba stvarati. I malo dalje: Dubranova je umjetnost simbolika u najdubljem znaenju te rijei jer je ukorijenjena u onim osnovnim istinama koje su temeljne za sva stoljea i za sva iskustva. On osjea smisao zemlje i njezinih plodina, ovjeka kao krajnjeg i savrenog cvijeta i kroza sve svoje djelo izraava menuovisnu jedinstvenost ovjeka i prirode. (Ova ocjena, naravno, nee zvuati pretjerano samo ako Dubranavo slikarstvo uvijek povezujemo s njegovim knjievnim radom, koji je neusporedivo superiorniji.) No, uskoro je iz Europe bio pozvan u SAD, gdje mu je od suice umrla sestra Sultana, a mati mu pala u krevet pogonena istom tekom boleu. Uto, premine mu i polubrat Petar. Sestra mu Marijana sluajno preivi boljeticu, koja mu pomori obitelj. Najposlije, nakon petnaest mjeseci bolovanja, umrije mu i mati. Odgojen u predajama moronitske crkve, nasljednice antiohijske (iji se sveenici smiju eniti), i, s druge strane, utopljen u moru islamske civilizacije, Dubran je ubrzo zabacio religiozni formalizam predakih vjerovanja, sinkretizirajui,1 malo-pomalo, obje tradicije. Podjednako je strastveno itao Bibliju, spise sv. Augustina, Buddhine propovijedi, Zarathustru, Konfucija, Voltairea, Rousseaua, Nietzschea, Jeffersona, Emersona i Lincolna. Zainteresiran je za kransku i islamsku filozofiju i teologiju. Na njega utjee Avicenna, Averroes i Gazali. Jednom je napisao: Nema pjesme blie mome vjerovanju od Avicennina Silaska dua... U toj sublimnoj pjesmi stari mudrac utjelovljuje najvie nade to ih je rodio ljudski duh i znanje, najdublje vrelo imaginacije stvoreno u ljudskom miljenju. U ivotu su mu ene imale dominantan utjecaj, o kojem on veli: Sve to zovem svojim 'ja' dugujem enama, jo od djetinje dobi. ene su otvorile prozore mojih oiju i vrata mojega duha. Da nije bilo ene-matere, ene-sestre, ene-prijateljice, ostao bih spavajui menu onima koji vedrinu svijeta mute svojim hrkanjem. Mnoge su ene prole kroz Dubranov ivot, ali su dvije ostavile u njemu

trajan trag. Nekoliko ena, s kojima se najprisnije druio, ostavilo je potresna sjeanja na njega, kao Barbara Young, a dnevniki zapisi Mary Haskell i njezina pisma pjesniku, kao i njegova njoj, provijavaju i danas onom vrstom ljubavne enje koja se ne moe utaiti nikakvim dodirom, enje koja smisao otkriva u samom svojem postojanju. 1 sinkretiziranje spajanje raznovrsnih, protuslovnih nazora, nespojivih menu sobom Na prvoj svojoj izlobi mistikih slikarija, 1904. u Bostonu, susreo se Dubran sa svojom buduom dobroiniteljkom i prijateljicom, koja e mu ostati privrena do kraja ivota. Kao 21-godinjak, omalen, krhak - punakih usnica ispod crnih brkova i duevnih smenih oiju - upoznao se, naime, sa 31godinjom Mary Haskell, keri pripadnika osiromaena junjakoga plemstva. Dubran ju je poslije opisao kao annelku (she-angel) koja me vodi prema sjajnoj budunosti i koja mi poploava put k intelektualnom i financijskom uspjehu. Dijelom svojega skromnog prihoda opskrbljivala ga je dvije godine u Parizu i, po povratku, smjestila ga u stan u Greenich Villageu, u New Yorku, u kojem je boravio od 1911. do smrti. Taj jednosobni stan, koji je on nazvao pustinjakom izbom (hermitage), pretvorio se, s vremenom, u stjecite pisaca i umjetnika, osobito arapskih knjievnika emigranata. Bila mu je ivotna suputnica 20 godina. Bogata korespondencija, poslije objavljena u knjizi Ljubljeni prorok (Beloved Prophet, 1972), iscrpno oslikava njihovu duboku vezu, koja je obuhvaala strastvenu menusobnu ljubav i, poslije, intelektualno i emocionalno suivljavanje, sve do samoporicanja. Dubran joj je, nakon mnogo godina zajednikog ivota, ponudio brak, ali je ona, svjesna da je mnogo starija od njega, to odbila, te su se rastali. Mary se potom udala za junjakog aristokrata J. Florancea Minisa, 1926. Poslije toga, Dubran se upoznao s novom svojom oboavateljicom, Barbarom Young, mladom nastavnicam engleskog jezika, koja je nastojala postati pjesnikinjom. Toliko je bila opinjena njime da je, i poslije njegove smrti, ostatak ivota posvetila predavanjima i lancima o njemu, a 1945. izila joj je i biografska knjiga Taj ovjek iz Libanona (This Man from Lebanon). Halil Dubran pisao je i na arapskom i na engIeskome, te se u njegovim spisima proniu zapadnjaka i istonjaka civilizacija, sve do stilskih i misaonih tananosti. Najvei dio arapskoga pjesnitva napisao je jo u ranoj mladosti. Ali, za razliku od znaajnih arapskih pjesnika i mistika prolosti - koji su smatrali zadatkom dubokoga pjesnikog ivota da se slue kompleksnim pjesnikim jezikom, s izrazima kojih se znaenje moe utvrditi tek kad se proue debeli rjenici i rijetke enciklopedije - Dubran je u pjesnitvo unio, premda stiliziran, svakidanji govor naroda. Djelomino se i time moe rastumaiti njegova neobina popularnost diljem arapskoga svijeta, i menu najpriprostijim ljudima. Napisao je mnogo djeIa, menu kojima su najvrednija Lunak, Pijesak i pjena, Isus, sin ovjeji, Zemaljski bogovi, Prorokov vrt, Nimfe iz doline, Pobunjeni duhovi, Suza i smijeak, Slomljena krila, Gospodarev glas, Autoportret, Duhovne izreke itd. No, spis Prorok donio mu je menunaradnu slavu. Prvi je put objavljen 1923. Od tada do danas iziao je, samo na engleskom, u vie od 33 izdanja. U SAD prodano je oko pet milijuna primjeraka, a u najnovije doba ritam prodaje kree

se i do 700 tisua primjeraka tjedno. Do sada, djelo je prevedeno na vie od dvadeset jezika, a izdanja se mnoe, tako rei, iz dana u dan. Mary Haskell, u svojem dnevniku, 7. rujna. 1920, biljei: Danas je Halil donio poetak Proroka. Kako je Almustafa ekao dvanaest godina brod grimiznih jedara... 'Mislio sam' -- rekao je Halil 'da ime Almustafa upotrijebim tek na samom poetku knjige. A dalje, recimo, 'on'. Almustafa na arapskom znai neto posebno, izabrani ili ljubljeni, kao i neto izmenu to dvoje. Raspravljao je o tome da li da upotrijebi frazu 'odabrani i ljubljeni' iza imena. Kad sam ga zamolila da izostavi 'zemlju uspomena', Halil je rekao: 'Sve to sam napisao ovdje napisao sam imajui mnoge stvari na umu. Svaka je stvar simbol ovjekova ivota kao cjeline, te je 'zemlja uspomena' naa povijesna prolost. ivot nas nosi od nae velike prolosti prema naoj veoj budunosti ... To je poema o ovjeku koji se, nakon povratka iz preporodne samoe -kakvu su iskusili Buddha, Krist i Muhamed - i prije negoli nestane iza obzora ovoga svijeta, obraa onima menu kojima je ivio i koji ga prepoznaju tek u trenutku kad ga gube, kao nedostatak sebe samih, pa dakle i kao mogunost i nadu sebe samih. Halil Dubran esto je bio nazivan mistikim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik, mistian, danas uje pogrdan prizvuk, smatram da bi, u ovom sluaju, valjalo presresti tu vrstu odbojnosti. Ponimo od tvrdnje da je on teio integraciji svih svojih aspekata. Njegova je teza da je ovjeku mogue ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistika. G. C. Happold, u djelu Mysticism, a Study and an Anthology, ovako definira bit mistikog iskustva: Misticizam je poput velikoga obrasca nalik na fugu, u kojem je svaki dio isprepleten s drugim, pri emu katkad jedna a katkad druga tema prevladava, ali koje sve skupa tvore jedinstvenu cjelinu. Vidjeli smo da on ima tri menusobno povezana aspekta, koje smo nazvali misticizmom znanja i razumijevanja, misticizmom ljubavi i jedinstva i misticizmom djelovanja. U njemu su sadrane i etiri vizije koje su u menusobnom odnosu: vizija jedinstva, vizija bezvremenosti, vizija jastva (razliitog od onoga ta je sadrano u iskustvu) i vizija ljubavi, koja obuhvaa sve to postoji. Ako se prihvati svjedoenje ne samo velikih pionira duha, nego i onih manjih koji su stekli neto od istoga tog iskustva i uhvatili neto od iste te vizije, najvjerojatnije je da e se upravo tu, vie nego igdje drugdje, nai pouzdana otkrivaka sinteza. Mistika stanja, dakle - jer su, u svojoj istoi, stanja neizdiferencirane svijesti na razini Prvotne Imaginacije - nemaju intelektualnog sadraja. Budui da se zbivaju u vremensko-prostornim uvjetima, dakle, ona imaju svojstvo da beslino (imageless) stanje iste svijesti prevedu u intelektualnu viziju i da mu pomognu da se izrazi. Raspravljali smo o tim prijevodima intelektualize vizije s obzirom na izraze to su ih zadobivali u raznim religioznim sustavima i na raznim dijelovima zemaljske kugle. Kad razmatramo te uvide - koji su menusobno povezani i koji se razvijaju jedan iz drugog - kakva se slika stvarnosti iz njih pomalja? To je slika univerzuma kao dinamikog objavljenja Duha. U njemu nema niega to ne bi

bilo Duh, 'sjeme nad sjemenima'. Mi to dinamiko objavljenje Duha iskusujemo i vidimo u prostorno-vremenskom okviru. Mi se ukljuujemo u evolutivni proces koji sadri elemente slijeda (sucession) i irenja (expansion). Evolutivni je proces, dakle, objavljenje Duha u bezvremenskoj sadanjosti. Via svijest to vie napreduje u procesu evolucije to god vie odstupa od slijeda (succession). Biti potpuno svjestan, to znai pobjei iz vremena, iz irenja (expansion), iz odvojenosti, iz protuslovlja. Rast, gibanje i mijena promeu se u stalnost, mir i potpunost . . . Ali, to monistiko vinenje vie je putokaz nego cilj koji je mogue postii. Dubran zna da je ovjekovo patuljasto jastvo stvarnost koja najee sanja o svojem orijakom jastvu. ovjek je ovjeku, dakle, najvii zadatak. Kako mogu eljeti da budem jedno s drugim - pita se on - ako u sebi nisam jedno? Kad u sebi nisam jedno, moja elja da s drugim budem jedno samo je elja da drugoga pokorim. Ali, pokoravajui drugoga, bivam pokoravan onim sobom s kojim nisam jedno. A zar i moja elja da u sebi budem jedno nije elja mene-jednoga da pokorim sebe-drugoga? Tako ja, obino, sebe razaznajem kao ono to porobljava i kao ono to je porobljavano. Tako sam ja koji ovo razaznajem onaj koji porobljava i koji je porobljavan. Kako da budem slobodan od ovoga? Je li moja elja da budem slobodan od ovoga samo elja mene koji porobljava da konanim porobljavanjem ukine onoga koga porobljava? Je li moja elja da bude slobodan od ovoga samo elja mene porobljavanoga da ono to porobljava ukine samo sebe tako da e me potpuno porobiti? Dubranu se, dakle, i ovjeja sloboda i porobljavanje esto ukazuje kao jedno. On pravu slobodu vidi uvijek kao tenju, a nikad kao ispunjenje. Dakle, ja nisam drugo, veli on, do to dvoje, od kojih je svako ubilako ili samoubilako. Ali, odakle onda u meni, i u drugima oko mene, i u drugima prije mene, snaga da ukinem vrijeme a da ipak ne budem mrtav? Kad se ne usunujemo da je prizovemo, ili kad nismo sposobni da je prizovemo, mi je oponaamo. Magijsko je jedinstveno jer je jedno. Ali kako do jednoga kad smo u sebi dvoje? Ako se ne moe, ili ne smije, prevladavati dvojstvo, onda se jo vie umnoava. Tako poinje znanost, mnogoznalost, erudicija. Erudicija je, obino, zamjena za gubitak ivotvornoga sredita, posveenog mjesta monistikog samozacjeljenja dvojstva. Dvije osnovne injenice - ui nas dalje Dubran - koje poput tajanstvenih mena oznauju poetak i kraj naega ivota, ronenje i smrt, nisu obuhvaene naim iskustvom, i o njima ja, ako ih ispituje prema sebi, ne moe nita kazati. Ono o tome moe govoriti samo ako uzme u obzir drugoga, ili ako sebe razmatra kao drugo, to je u oitoj proturjenosti s njegovom pravom potrebom, tj. s potrebom, u biti demijurkom, da se ivi kao cjelina. Ali, kad razmatra samo sebe, ja ne moe iskusiti nita drugo nego to da nikad nije postalo niti da e ikad prestati postojati, i svoju predodbu o vlastitoj vjenosti izvodi iz te injenice. Nijedan dokaz o svojoj konanosti izveden iz drugoga ne moe oboriti taj neposredni doivljaj o nenastalnosti i o nepropadljivosti u ovjeku, a sve oko njega pokazuje mu da je njegova predodba iluzorna i lana. Tako je sve to moemo izvesti iz ispitivanja osnova vlastitoga iskustva u proturjenosti s onim to stjeemo ispitivanjem injenica vanjskoga svijeta. Tvrdimo li ronenje

i smrt, ili neronenosti i neumrlost, ne moemo ocijeniti valjanost ili nevaljanost tih tvrdnja, nego samo pokazati ili smjer ili podrijetlo svoje misli, dakle svoje elje. Podrijetlo Dubranove misli jest mistiki monizam. U svojem, ve klasinom, djelu Varijacije religioznog iskustva (The Varieties of Religious Experience, str. 299-301) William James pie, elei, radi jasnoe izlaganja definirati pojmove, te iznosi etiri temeljne znaajke mistikoga: 1. Neizrecivost. Najzgodniji menu znacima kojima odrenujem stanje duha kao mistino jest negativan. Njegov sadraj izravno veli da se odupire izrazu, da nikakav odgovarajui izvjetaj o njegovu sadraju ne moe biti iskazan rijeima. Iz toga slijedi da se njegova vrijednost mora neposredno iskusiti; ona se ne moe ni priopiti ni prenijeti drugima. U svojoj su osobitosti mistika stanja slinija stanjima osjeaja nego stanjima intelekta. Onome tko nije imao stanovit osjeaj ne moe se objasniti u emu je njegova kvaliteta ili vrijednost. ovjek mora imati muzikalan sluh da bi saznao vrijednost neke simfonije; ovjek mora sam biti zaljubljen da bi razumio stanje ljubavnikova duha . . . Mistik tvrdi da se veina nas odnosi prema njegovim iskustvima na potpuno neadekvatan nain. 2. Spoznajna vrijednost. Premda toliko slina stanjima osjeaja, mistika se stanja doimaju onih koji ih iskusuju kao stanja znanja. To su stanja uvida u dubine istine, nedoseljiva diskurzivnom intelektu. To su prosvjetljenja, otkrivenja, puna znaenja i vanosti . . . i, kao po pravilu, ona stvaraju neobian osjeaj da moraju biti autoritet za budunost . . . 3. Prolaznost. Mistika stanja ne mogu dugo trajati. Osim u rijetkim sluajevima, traju pola sata, ili, najvie, sat-dva, te se ini da je to granica preko koje blijede u obinoj danjoj svjetlosti. esto, kad ieznu, njihova se kvaliteta moe samo nesavreno obnoviti u sjeanju; ali, kad se iznova pojave, mogu se prepoznati; i od jedne do druge njihove pojave stjee se osjeaj neprekidnoga razvitka, u kojem se uti unutranje bogatstvo i vanost. 4. Pasivnosti . . , kad se uspostavi osobita vrsta svjesnosti, mistik osjea kao da ga je vlastita volja oekivala, a katkad, doista, kao da ga je epala i zgrabila neka via sila . . . Uvijek ostaje neko sjeanje na ta etiri stanja, kao i dubok osjeaj njihove vanosti. Ona poinju mijenjati unutranji ovjekov ivot im se pojave . . . Sva ta mistika iskustva, oita u Dubranovu djelu, teko bi se mogla nazvati kranskima, ili islamskima, u ortodoksnam smislu. U najmanju ruku, barem to se tie ispovijedanja tih stanja, on nije nimalo drao do formalne religioznosti predaka, to mu je, u stanovitim krugovima, pribavilo glas heretika. Unato tome, bio je bogotraitelj, vrlo slian velikome grkom piscu Nikosu Kazantzakisu, koji je tvrdio da je najvia ovjekova dunost da spasava boga (a ne obratno), da bude salvator dei, misao koju je razvio u golemom spjevu od 33.333 stiha, Odiseji (1938. godine). Je li Dubranov san o bogu izraz osobne sudbine? Znamo, njegovi su odnosi s ocem bili, u najmanju ruku, teki. Bio je to slabo kolovan seljak, prznica, esto mrtav pijan, u grdnim svanama s majkom, enom obrazovanom i povuenom. Znao bi ga i fiziki napasti kad bi - umjesto da se bavi

pametnijim poslom -- uzeo papir, olovku i stao crtati. Sklanjajui se od agresivnog oca u majino krilo, kojem je bio, na stanovit nain, privren i kao odrastao ovjek, Dubran se poeo zanositi mitom o vjenom ocu, milostivom bogu, kojega je traio u vlastitim grudima. Karakteristino je da to nije bio autokratski patrijarhalni otac olien u idovskome i kranskom Jahvi i islamskom Alahu, nego bog ,uope, posvemanja tvorevina ukorijenjenoga Dubranova, pomalo enskoga, panteizma. Dubran esto, u raznim oblicima, iznosi jednu od temeljnih svojih ideja, tj. da je ovjekovo jastvo, u najboljem sluaju, samo predstupanj veega jastva koje, katkad u povijesti, dosee poneki pojedinac, te se moe smatrati konanom svrhom evolutivnoga procesa ljudskoga roda. Misao je, oito, srodna s Nietzscheovim stavom da je ovjek samo predstupanj nadovjeka, kao i s uenjem Teilharda de Chardina: Bie e, kao beskrajna puma, ovladati brujanjima bia. Unutar smirenoga oceana, ali kojega e svaka kaplja biti svjesna da ostaje osobno-sama, zavrit e izdanredna avantura svijeta. Sanja svake mistike nai e puno i pravedno zadovoljenje. Erit in omnibus omnia Deus (Bog e biti sve u svemu). No, da bi se stupilo na put toga zbivanja, istodobno nadosobnog i osobnog, potrebno je, po Dubranovu miljenju, da ovjek razoblii sva svoja utoita u kojima se nagonski skriva da bi izbjegao svoj krajnji, eshatoloki,2 zadatak. To je tema i jedne od klasinih njegovih pjesama, Veega mora. Vee more Juer, juer koje je tako daleko i tako blizu, moja dua i ja ponosmo k velikom moru da speremo sa sebe, u njegovim vodama, prah i glib zemaljski. Stigavi na alo, potraismo kakvo skrovite, 2 eshatoloki posmrtni, zagrobni daleko od tunih oiju. Idui, ugledasmo ovjeka gdje sjedi na pranoj suroj litici. U ruci mu torba iz koje, ovda-onda, uzimae po pregrt soli i rasipae je po moru. Dua moja ree: Ovaj je ovjek pesimist. Od svega ivota on vidi samo sjene. Nije on zavrijedio vidjeti naa gola tijela. Hajdemo, potraimo kakvo drugo mjesto. Odosmo odande i ponosmo prema zaljevu. Ondje ugledasmo ovjeka gdje sjedi na bijeloj litici, a u ruci mu zdjela ureena draguljima. Iz te zdjele on uzimae kockice sladora i bacae ih u more. Dua moja ree: Ovaj je ovjek optimist i trai nemogue. Ni on ne treba da vidi naa gola tijela. Ponosmo dalje dok ne donosmo do ovjeka to stajae na obali hvatajui mrtve ribice i bacajui ih opet u more. Dua moja ree: Ovo je samilosni glupan koji pokuava

ivot vratiti mrtvome. Klonimo ga se. Ponosmo dalje dok ne ugledasmo ovjeka gdje opcrtava sjenu svoju na pijesku. Valovi se valjahu preko njegovih crtea briui ih, ali on iznova crtae svoje djelo. Dua moja ree: On je mistik koji iz mate stvara slike da bi ih oboavao. Pustimo i njega s mirom. Ponosmo dalje dok ne ugledasmo ovjeka u mirnoj drazi gdje kupi pjenu s vala i mee je u lonac od ahata. Dua moja ree: On je idealist, poput onoga koji kua otkati odjeu od pauine. Nije zavrijedio da gleda naa gola tijela. Ponosmo dalje dok, iznenada, ne zausmo neki glas gdje klike: Evo dubokoga mora! Evo stranoga mora! Potraismo izvor toga glasa i nanosmo ovjeka lenima okrenuta moru. Na uhu drae koljku i sluae joj um. Dua moja ree: Hajdemo. Ovo je skeptik koji okree lena sveukupnosti koju ne moe obuhvatiti i pustimo ga da se bavi tricama. Ponosmo dalje i ugledasmo ovjeka izmenu dvije litice, s glavom u pijesku. I rekoh sebi: O duo, okupajmo se ovdje jer nas ovaj ovjek ne moe vidjeti. A dua moja, odmahnuvi gIavom, ree: Ne, i tisuu puta ne! ovjek kojeg sad vidi najgori je od sviju. On je bogobojaznik koji se skriva od tragedije ivota, dok ivot skriva svoje radosti od njega. Dua se moja rastui i gorkim glasom ree: Napustimo ovo alo! Nema ovdje skrovita mjesta da se okupamo. Neu da mi ovaj vjetar rasplee kosu, neu da razotkrivam bijele grudi na ovom otvorenom prostoru, neu da se svuem i da budem gola na ovoj jarkoj svjetlosti. Dua moja i ja ostavismo to veliko more traei jo vee. U Proroku je vizija oca svepomiritelja najvidljivija. Ali, Prorok nije samo religiozno-mistiki spis. Za moderna itaoca - ak i bez ikakvih religioznih sklonosti - djelo ima izrazito sekularnu vanost. U prvom redu, ono je iscrpan inventar kljunih stanja koja lee, otkrivena ili zapretena, u unutranjosti gotovo svakoga ovjeka. Dubran zna da je ovjek drama i njezina pozornica. Ali, kad se dua skrije iza maske jednoga njezina glumca, on joj pokazuje da je ona i antagonist. I, tako, dok lice razabire nalije, ni jedno ne ostaje neizmijenjeno. ovjek biva vlastiti iskupitelj. Iako svojevrstan brevijar, spis ne propisuje moralna pravila. Dapae, pravila

su nepoeljna. Dubran traga za mogunou da se dosegne istinska sadanjost, koju ne bi zarobili zidovi nemoguega raja vjenosti ni zlatno doba prolosti. Premda ronen i odgojen u ozraju kranstva i islama, dviju religija koje svoje soterioloko3 ispunjenje vide onkraj groba, u kojem se zavrava rijeka vremena pojedinca i onkraj kojega poinje vjenost, zla ili dobra, po zaslugama, on se malo zanima za tu vrstu eshatologije. Novo je a ujedno karakteristino za sve velike mistike uvide prolosti - u njegovoj vrsti religioznoga doivljaja to on gleda u bogu funkciju ovjeka, a u ovjeku funkciju boga, slino kao Meister 3 soteriologija religiozno nauavanje o spasenju ljudi od vjene propasti, od pakla (kod idova i krana takvo spasenje ima donijeti Mesija) Eckhardt, Jakob Bohme ili Angelus Silesius, pa ak i Ivan od Kria. Bez obzira na psiholoko tumaenje korijena tog fenomena, on ima znaajnu antropoloku vanost. to se tie samoga Dubrana, taj mu doivljaj omoguuje da izbjegne polje prividno traginoga, faustovskoga, naprosto tako to se trudi da svako ono tamo doivi kao ovo ovdje, da svako juer ili sutra prizove u svoje danas. I tako, ono to mnogi drugi uvinaju sukcesivno, on gleda simultano, to njegovoj misli daje neobinu probojnost. On je sve to govori, i nita od onoga to govori ne stoji mu nasuprot. Dubranova religioznost, dakle, nije institucionalna; ona je strogo osobna, nije iz druge ruke i utemeljena je na doivljaju koji je on, u svim nijansama, neposredno iskusio. Bez sumnje, to mu je dalo legitimaciju da modernom svijetu - razjedinjenom religioznim uvjerenjima, socijalno i politiki, svijetu u kojem se znanstveni i tehnoloki napredak ostvaruje na tetu mnogobrojnih ljudskih moi - ponudi viziju prividne jednostavnosti, ije prihvaanje zahtijeva odricanje od mnogih ideala civilizacije. Ve i sama ideja da se, u ovom diskurzivnom stoljeu, obrati ljudima stilom starih religioznih reformatora naoko je anakronizam. Ali, injenica je da suvremeni ovjek ne moe beskonano podnositi sve vee napetosti kojima je izloen. Struna prijeti da pukne. Ne mogu se beskonano specijalizirati ni ticala naega uma (ako je to doputeno rei). ak se ne mogu beskrajno specijalizirati ni sredstva kojima se knjievnost naega doba slui da bi ga izrazila. Nakon beskrajnih tananosti, kulturan se ovjek, tup od prezasienosti, zaeli primitivnijih stanja. Upravo zato to i on sam, specijalizirajui neke svoje moi, ostavlja u infantilnom, krajnje nerazvijenu, stanju druge, a onda, kao lijek od nepoeljna lica, poinje traiti izgubljeno nalije. Zacijelo, Dubran je dirnuo upravo najskrovitije, zaputene ice u modernom ovjeku, imajui, istodobno, povlasticu rijetkih pisaca da prepozna i zadovolji upravo onu elju koju su svi latentno nosili u sebi, ne znajui da ona i postoji. Koja je to elja? To je elja najtajnijega u ovjeku da zauzme mjesto u cjelini linosti i drutva, u cjelini koja se, menutim, nikad ne ostvaruje, razapeta izmenu prolosti i budunosti. Ali, tada bi Dubran bio samo pjesnik koji je vremenu uspio skrojiti kaput za jednu sezonu, ili modni mrtvaki pokrov. A Prorok upravo pokazuje da su posrijedi kudikamo vaniji dosezi. Da se iznova, u svoj drevnosti, prizovu, upravo na moderan nain, one tvorake snage koje su pokretale tektoniku

ljudske duevnosti oduvijek. Da se, s jabukom spoznaje menu zubima, sine u tamno blato korijenja koje ju je rodilo. Dubran nije ovjek koji bi se zadovoljio time da ostane samo pjesnik. On je elio da bude i uitelj, propovjednik, pa ak i prorok. Zacijelo, jedan je od rijetkih modernih koji se odvaio da bude velik, ak i pod cijenu da bude, naoko, anakronistian. U djelu Prorok moemo susresti razliite aspekte vlastite linosti i prepoznati svoju potrebu da ih pomirimo u sebi, a da pri tom ostanemo posve ravnoduni na Dubranov religiozni zanos, na isti nain kao to se trijeznimo ponirui u ledene izvore Upaniada ili Boanstvene komedije, a da, za to, ne moramo biti ni hinduisti ni krani. Jer, to je jo jedan dokaz da su mistika iskustva menusobno mnogo slinija od religioznih sistema od kojih su morala posuditi raznovrsne jezike da bi se izrazila. Halil Dubran umro je, kao 48-godinjak, u petak 10. travnja 1931, u 23 sata, u bolnici St. Vincent's Hospital na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Autopsija je pokazala da je umro od ciroze jetre i poetne tuberkuloze jednoga plunog krila. 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su doekani uz vojne poasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century: ... vie je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opa atmosfera ponosa isticali su se. Naiao sam bio na jednoga ronaka koji me poveo do mjesta gdje je neko bila kuica u kojoj se Dubran rodio. Dijelovi zidova jo postoje. Starjeine tog mjesta odluile su da to mjesto pretvore u muzej i spomenik. Marko Gri