SIN: (umorno) … već toliko godina plovim, da mi se čini da ničega osim mora

nema. I ti to znaš, samo nas zavaravaš. Možda i sebe samoga. Ti zapravo izmišljaš
znakove, miris kopna, galebove koji lete u nekom pravcu, travu u moru, sve samo
da bi podržao slabi plamićak naše vjere. Kopno! Kakvo kopno! Sve smo otplovili:
gore od sjevera gdje grozdovi svjetlosti toče ledeno vino u more, dolje do juga
gdje se more isparuje žarkim obmanama, i nigdje ničeg nema osim mora i neba,
ničega nema ni gore ni dolje, osim te dvije čelične polulopte u kojima smo
zatočeni od rođenja do smrti. Kopno? Kopno je obmana. Domovina o kojoj ti
toliko pričaš, o kojoj ovi ljudi sanjaju, samo je obmana.