Vlaho Vojnović: Zalud je sve u životu, zalud, kad nemaš kome rijet

svoju muku, svoju tugu. U očima mnozih ja sam gospar I vlastelin, a

u svojoj duši ja sam običan posro. Sjećam se ko dijete - sjedimo na
taraci moj dundo I ja, u hladu podno masline sveđ gledajući na Pile,
na Dubrovnik. Ponad nas lete čiope, a dundo mi reče: “Moli, bit ćeš
ti jednoga dana veliki gospar, velika ličnost, kakovu Dubrovnik ne
viđe otkako Frančezi uljeziše u naš grad I srušiše slavnu Republiku.”
I te njegove riječi učiniše da povjerujem da nisam dijete ko druga
djeca, neg da sam I ja po nečem poseban. Ko đetić sam išo viđet
svaku predstavu koja je igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama,
sanjajući dan kad ću ja bit glumac. I čim sam staso, pošo sam u
Zagreb na Kazališnu akademiju I posto sam gospar I artist. I bio sam
pravi umjetnik koji igra Shakespearea, Vojnovića, Držića, Molierea…
Jes, jes – bio sam ugledni kazališni glumac do pred tri godine, kad
me žena naćerala da zaigram u onoj televizijskoj sapunici
“zaljubljen u ljubav”. Trebalo joj šoldi, zapela da moramo kupiti
novi auto, novi namještaj, I tako sam se osramotio ko kukavelj
najgori. Grozna je bila ta sapunica, ali tek što je završila, dobio sam
ponudu za još goru pod nazivom “ljubav, zaleđe, grofovi, ponos I
predrasuda”. Honorar je bio još veći, uloga još gluplja. Žena I kćerka
me pritisle da moramo onu štalu u Konavlima pretvoriti u
vikendicu. Propast ću ko ozbiljan teatarski glumac, dijete
Dubrovačkih ljetnih igara. Bio sam gospar, a sad sam posro koji
nema svoje ja, ni volje ni snage, nego sveđ pleše kako se drugima
gusta, kako drugi sviraju.