ARETEJ, u sandalama, bosonog, zaogrnut crnom kućnom kabanicom: Ne

znam, steže mi dijafragmu, to je tamna muzika, žubori kao potok u

tmini, a opet je melem, ne znam. Ranjena ptica, slomljenih krila, tuga za
daljinama, tako, žalost što ne možemo da živimo čovjeka dostojno, a
ipak, ona ipak govori o tome da se može živjeti ljudski, ne znam kako
bih da nađem pravu riječ: stidim se svojih sramota… stanka. Cvrčci. Svi
su spustili pokunjeno glave. Ako je netko bogovima ravan, onda je to ta
muzika. Stanka. Klara je ustala bez riječi i zuri u daljinu. Tihe suze. Plače
harfa u noći i vi plačete. Nije mi jasno što se to sa svima vama zbiva?
Zašto plačete, Klara? Prostor i vrijeme pretvorili ste u snage čovjeku
sklone, vode, vatru, gromove, životinje, sve ste podredili svojoj volji i
svatko razuman trebao bi da poklekne pred punim smislom vaše svijesti
i da vam na koljenima prizna da ste giganti, a vi tugujete kao da vam je
netko umro. Sve naše inspiracije rađale su se noću. Sve što je uzvišeno i
mudro rađalo se potajno, u sjeni krvničke sjekire. Pamet se kretala pod
krinkom. A ovi vaši meridijani kojima ste obujmili zemlju kao loptu, to
su podnevni lukovi puni svjetlosti. Nitko od vas nema razloga da plače.