SJENA, uz urlanje šakala, hijena, pantera i lavova i zapomaganje na smrt osuđenih vjernika :

Čuješ li tigra kako para meso mladosti? Svi oni dolje što vrište i drhću, i grizu, i
luduju, sve su to tvoji nasljednici koje si ti survao u ždrijelo smrti! U očima im je
strah, a u dušama čežnja za osvetom. I mnogi otac što gleda djecu svoju pred
raljama lavskim, i mnogi mladi ženik što gleda naga uda vjerenice svoje, mnogi i
mnogi stiska pest da ih obori na glave onih što se raduju i što se smiju u sjeni
sagova, posuti ružama i razigrani vinom! Zar je mir u dušama njihovim? Zar je
ljubav u dušama njihovim, Gospodine? Taj mir tvoj i ta ljubav tvoja skupljaju se u
osvetnu pest koja će zapečatiti smrt tirana! Sama priroda kao da je pomahnitala nad
tolikom prolivenom krvi. Iz mukle noći čuje se jauk tisuća nevinih, na smrt osuđenih ljudi,
pomiješan svijetlom, dimom baklji i režanjem zvjeradi. A Sjena, da nadviče vjetar, nastavlja još
strašnijim glasom koji od bijesa drhti da još jače zahuji dušom Kristovom : Taj mir tvoj, i ta
ljubav tvoja postaju još veći tirani nego što su bili oni koji su bacali tvoje vjernike u
ralje divlje zvjeradi. Vatrenim mačem šire oni ljubav tvoju i ubijaju, kradu, pale sve
u ime tvoje i za ljubav tvoju!
Kroz vjetar čuje se kako se prašnim cestama vuku beskrajne zmije ratnika što udaraju i zvekću
štitovima i kopljima i idu u smrt da ubijaju u ime Boga!

SJENA, uz pratnju truba, pjesma ratnika i zveket oružja križarskog: I svi ovi pjevaju tebi
„Hosana“ – a u isti čas pale i uništavaju zemlje i krajeve. I kupaju se u krvi – u ime
tvoje, i postaju silni – u ime tvoje, a kad im je osvetna pest oborila sve neprijatelje
i porušila sva prijestolja, u ime pokore, tad se ti pokornici uspinju na kup ruševina i
ondje se, dok se sve još puši od krvi i dima, zaogrću grimizom i zlatom. U preljubu,
u mesu i vinu čekaju kraljevstvo tvoje, i smiju se nebeskom kraljevstvu tvome! Zar
je to onaj mir u dušama njihovim, Gospodine?
Isus klone na zemlju kao mrtav pod teretom krvavih vizija koje su mu se ukazale. Vjetar. Blijedi
blijesak kao da se zakrvavio. Grmljavina.

SJENA: I kad je ta pest oborila već sve što se oboriti dalo, počinje svojim noktima
raskapati po srcu svome, nastaje lomljenje kosti i spaljivanje na lomačama. I to se
spaljivanje na lomačama i mučenje u ime tvoje zove dobrom savješću. I ugojeni
pastiri naslađuju se smrtnim mukama mladih djevojaka i vještica, ti ugojeni pastiri
pale knjige, uništavaju slike i kipove, gaze slobodnu misao, sve u ime tvoje! I u
krvničkim haljama, poštrapanima krvlju, propovijedaju ljubav tvoju! Zar je ono
možda mir što se ceri u očima njihovim? Stanka.
Vjetar je nanio uz lelek plač mučenika mračne i gnusne perspektive inkvizitorskog doba. Tmurno
nebo, uzane ulice Srednjeg vijeka; lomače, dim, kardinali u talarima, mitre, tijare i biskupi.
Izdaleka se čuje zvonjava. Prolazi nepregledna povorka sa spuštenim kukuljicama, s
voštanicama u ruci i s očajnim Miserere na usnama. Miserere! A svijeće se razgaraju svojim
narančastim plamenovima i čađavim dimom čine zrak još težim i gušćim. Dok se to zbiva, čuje
se kako ribari pod maslinama hrču.

SJENA, uz pjesmu redovnika koji u koru i povorkama prolaze pjevajući Miserere : Sagradili su
čudne kuće, u ime tvoje, Gospodine! Tamno je u tim kućama, hladno i neugodno
kao u pivnici. Samo rijetko se provuče po koja traka svjetlosti kroz šarena stakla. U
njima pale tamjan, piju vino i kradu život, i sve to u ime tvoje! Lažima vabe ljude u
ove kuće i zovu ih vjernicima, u tvoje ime, Gospodine! I salili su čudne posude o
koje udaraju batovima, dovezli su čudne frule, i svu tu buku podižu u ime tvoje,
Gospodine! Na svilenim su zastavama izvezli lik tvoj i razdijelili se u stranke unutar
crkve tvoje. Pa kad čudnim oružjem što vatru sipa udare jedni na druge, onda ih
ima, u crnim mantijama, koji viču da se i to događa u ime tvoje! I prodavaju krune
i mažu tirane posvećenim uljem, blagoslivlju topove i propovijedanu nauku tvojim
vojskama, a sve to u ime tvoje, Gospodine! Ako je tko ubio, ubijaju ga, ako je
pogriješio, kažnjavaju ga; i ništa mu ne opraštaju. Zar je mir u dušama njihovim?
Obukli su se u svilu i damast i grimiz, a onoga prvoga koga zovu svojim glavarom i
tvojim nasljendikom, kako su istom njega nakitili čipkama kao bijelu voštanu
lutku! Ljube mu papuče i nazivaju ga nepogrešivim, dižu ga na svetoj stolici i nose
ga kao čudo svetosti i nepogrešivosti i tvrde da je on otjelovljenje tebe i tvoje
nauke na krvavoj i blatnoj zemlji. I sve luđake koji su se bičevali i živjeli u pustinji i
poricali život, sve su ih proglasili svetima. Izdjelali su im kipove od kamena i drva,
pred njima padaju na koljena i mole im se kao mrtvim idolima. A ima tih kipova
više nego vjernika, pa zar je ono što ih tjera iz jednog ludila u drugo, zar je ono mir
u dušama njihovim?
Vjetar i smijeh.