Trube, stjegovi, topovi, bubnjevi, svirale i cika.

Granulo je sunce i polilo

je admiralsku lađu plamenom.

ADMIRAL: Ne vjeruj lažima i obmanama svojih bogova i svojih kraljeva,

Narode, jer je sve to laž. Tvoje „Hosana“ i tvoje „Raspni ga“ – sve je to
još uvijek talasanje gluposti, mračno kao ovaj ocean pod našom
palubom. Čovjek, Narode, može da pod zvijezdama očovječi svoj život i
da mu dade ljudski smisao. To je jedina svrha Svemira. Čovjek može da
stvori svoj vlastiti ljudski život ako je Čovjek, ako ne vjeruje u boga, u
kraljeve i kardinale, u banke i dividende. Vjerujući u te sablasti, on još
uvijek nije Čovjek i nema smisla da osvaja nova kopna i da se tamo
iskrcava sa svojim balastom. U takvog čovjeka, Narode, ja ne vjerujem.
Čuj me, Narode, što ti govorim kroz vijekove. Ti ćeš se osloboditi tih
sablasti, ti ćeš preplivati na drugu obalu, ti ćeš otkriti nova kopna, ti ćeš
pobijediti ovu planetu i ti ćeš otputovati na zvijezde u koje ja vjerujem.
U trenutku kad si ugledao plavu jutarnju koprenu kopna što sam ga
otkrio u snu o pobjedi čovjeka pod zvijezdama, ja vjerujem, Narode, da
ćeš pobijediti i bogove i krvnike, ali u to što vjeruju tvoji admirali, u to ja
ne vjerujem, narode… (umire).