Svetleća dioda

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Idi na navigacijuIdi na pretragu
Svetleća dioda (LED)

Svetleće diode raznih boja i veličina

Tip komponente poluprovodnička dioda

Princip rada elektroluminiscencija

Izumitelj H. J. Round (1907)[1]
Oleg Losev (1927)[2]

Prva proizvodnja 1927

Pinovi anoda (+) i katoda (-)

Elektronski simbol

Svetleća dioda (engl. Light-emiting diode, skraćeno LED) je posebna

vrsta poluprovodničke diode koja emituje svetlost kada kroz nju teče struja.[3]
Poluprovodnici imaju svojstvo da emituju svetlost kada kroz njih teče struja. Ta
svetlost je obično vrlo slaba i samo u infracrvenom delu spektra. Svetleća dioda
poseban je tip poluprovodnika, isključivo za emitovanje svetlosti. LED ima iste
osobine kao obična dioda, ali podnosi samo vrlo slabu struju.
Za svetleće diode navode se najveća dozvoljena struja i vršna struja. Vršna struja je
apsolutno maksimalna struja koja se može propustiti kroz LED diodu u vrlo kratkom
vremenu (reda veličine milisekundi). Bitno je ne mešati maksimalnu struju s vršnom
strujom.[4]
Razvoj svetlećih dioda je započeo sa diodama od galijum arsenida koje su emitovala
infracrvenu i crvenu svetlost. Napredak u nauci o materijalima je omogućio izradu
dioda sa sve kraćim talasnim dužinama, koje su emitovale svetlost raznih boja.

Sadržaj/Садржај

 1Istorija
 2Princip rada
 3Karakteristike
 4Upotreba otpornika
 5Primjene
 6Literatura
 7Reference
 8Vidi još
 9Vanjske veze

Istorija[uredi - уреди | uredi kôd]

LED kontrolna tabla

Elektroluminiscencija je fenomen koji je 1907. otkrio britanski istraživač H. Dž.

Raund, koristeći kristal silicijum karbida i kristalni detektor. [5][6] Rus Oleg Losev je
1927. prijavio izradu prve svetleće diode.[7] Njegova istraživanja su objavljena u
sovjetskim, nemačkim i britanskim naučnim žurnalima, ali nekoliko decenija nije bilo
praktične primene njegovog pronalaska. [8][9] Rubin Braunstejn[10] iz Radio korporacija
Amerike je 1955. prijavio infracrveno zračenje od galijum arsenida (GaAs) i drugih
poluprovodničkih legura.[11] Braunstejn je primeto infracrveno zračenje koje su
emitovale proste diode koje su koristile legure galijum antimonida (GaSb),
GaAs, indijum fosfida (InP) i silicijum-germanijuma (SiGe) na sobnoj temperaturi i na
77 K.
Američki istraživači Džejms R. Bajard i Gari Pitman su 1961. otkrili da GaAs emituje
infracrveno zračenje kada se priključi u električno kolo. [12] Njih dvojica su uspeli da
dokažu prvenstvo svog rada na osnovu inženjerskih beleški i dobili su prvi američki
patent za svetleću diodu (iako je emitovana svetost bila infracrvena). Prvu praktičnu
svetleću diodu u vidljivom delu spektra (crvenu) je 1962. razvio Nik Holonjak, dok je
radio za Dženeral elektrik.[13] Holonjak je prvi put prijavio svoje otkriće u
žurnalu Applied Physics Letters 1. decembra 1962.[14] Holonjak se smatra „ocem
svetleće diode“.[15] M. Džordž Kroford,[16] bivši Holonjakov student, je 1972. izumeo
prvu žutu svetleću diodu i za oko deset puta poboljšao sjajnost crvenih i
cvrvenkasto-narandžastih svetlećih dioda.[17] T. P. Persal je 1976. stvorio prvu
svetleću diodu visoke efikasnosti za komunikaciju optičkim vlaknima izumevši nove
poluprovodničke materijali posebno prilagođene talasnim dužinama komunikacije
optičkim vlaknima.[18]
Tehnologija laserske diode istražena je 1980-ih, i to je bilo ogromno poboljšanje
izlazne jačine svjetlosti. Zbog relativno male potrošnje, LED se na tržištu tokom
1990-ih usmjerava prema tržištu ekrana, automobilske i prometne signalizacije.
Veoma važno otkriće slijedi u 1993. god. od Shuji Nakamura, koji radi za Nichi-a, to
je bio plavi LED, sa kojim je završio polazni raspon primarnih boja LED-a, ali je bio i
prvi korak koji je na kraju doveo do proizvodnje bijele LED diode kakvu znamo
danas.
Na prelazu u 21. vijek LED tržište je bilo odvedeno do novog nivoa izumom
u Luxeonu, koji je ponudio 10 puta jaču izlaznu svjetlost od postojećih. Ključ uspjeha
je patentirana metoda prenosa topline što je dozvoljavalo LED diodi daleko veće
snage nego što je prethodno bilo ostvarivo. Od samog početka su i drugi proizvođači
uvedeni u razvijanje diode visoke snage i iskoristivosti. Lumileds je također razvio
proizvodnju 'toplo bijele' diode sa temperaturom boje od 3200 °K.
Razvojem proizvodnje visoko-učinkovite rasvjete, naročito u 2006. i 2007. godini na
tržištu je sve više visoko efikasnih izvora LED rasvjete bilo da su to LE diode, LED
komponente, LED sklopovi ili LED svetiljke, efikasnost LED izvora raste, te u
kombinaciji sa malim dimenzijama omogućava LED svjetiljki izuzetnu efikasnost i
kontrolu emitovane svjetlosti.

Princip rada[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članci: Elektroluminiscencija i PN spoj

Delovi LED diode.

Svetleća dioda se sastoji od čipa napravljenog og poluprovodnog materijala koji

je dopiran nečistoćama kako bi se napravio p-n spoj. Kao i kod običnih dioda,
električna struja teče od p-strane ili anode ka n-strani ili katodi, ali ne i u
suprotnom smeru. Nosioci nalektrisanja, elektroni i šupljine teku u spoj sa
elektroda između kojih postoji električni napon. Kada se elektron sudari sa
šupljinom, on pada na niži energetski nivo i oslobađa energiju u vidu fotona.
Fotoni svetla se emituje prilikom rekombinacije para elektron-šupljina. Takvo
svojstvo imaju poluprovodnici: galijum-fosfid (GaP), galijum-arsenid (GaAs),
galijum-nitrid (GaN), galijum-arsenid-fosfid (GaAsP), cink-
selenid (ZnSe), dijamant (C), aluminijum-nitrid (AlN), safir (Al2O3), silicijum-karbid 
(SiC), itd.
Valna dužina emitovane svetlosti, a time i njena boja, zavisi od energetske
barijere materijala koji čine p-n spoj. Kod silicijumskih i germanijumskih dioda,
elektroni i šupljine se rekombinuju ne-zračećom tranzicijom, koja ne daje vidljivu
emisiju, jer su oni materijali sa indirektnom energetskom barijerom. Materijali koji
se koriste za izradu svetlećih dioda imaju direktnu energetsku barijeru sa
energijama koje odgovaraju skoro infracrvenoj, vidljivoj i skoro-ultraljubičastoj
svetlosti.

Karakteristike[uredi - уреди | uredi kôd]

 I-V dijagram diode. LED počinje da emituje svetlost kad se premaši njen on-napon. Do toga tipično
dolazi pri naponima od 2-3 volta.

Karakteristike svetleće diode su male dimenzije, te izuzetno jednostavno

upravljanje i regulacija. Nemaju problema sa niskim temperaturama, a noviji
sastavi imaju vrlo visoku trajnost – 60.000 sati za 50% održanja svjetlosnog toka.
Mnoge zemlje razmatraju promjene klasične rasvjete, u korist LED rasvjeta.
Klasične sijalice (žarulje) sadrže žarnu nit koja se usijava i na taj način svijetli te
je iskoristivost svjetlosnog dijela sijalice samo 5%, a 95% otpada na toplotu. LED
rasvjeta ima efikasnost veću od 95%, znači da sijalica od 100 W ima istu
efikasnost kao dioda od 6 W. Budući da nema žarnu nit koja bi pregorela ili staklo
koje bi puklo, LED diode su vrlo pouzdane, jednostavno se povezuju s digitalnim
sklopovima i za svoj rad ne zahtijevaju visoke napone. Ušteda energije je
očigledna, tehnologija proizvodnje LED-a se razvila, i u svakom modernom
uređaju ih nalazimo.
LED koja koja je crvene boje, emituje svjetlost s frekvencijom od oko 65 0nm.
Zelena LED emituje spektar s frekvencijom od oko 600nm, a plava LED emitira
svoju svjetlost sa oko 400nm.

Upotreba otpornika[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Otpornik

Šema prostor elektronskog kola koje ima napajanje, LED i otpornik.

Ako kroz svetleću diodu prođe struja jača od maksimalno dozvoljene,

trenutačno će pregoreti.[19] Za ograničavanje struje koja protiče kroz diodu
koristi se otpornik. Može se koristiti otpornik veće otpornosti, što samo znači
da će LED slabije svetleti. U tabeli nalaze se vrednosti otpornika za najčešće
korišćene svetleće diode: [20]
 Napon kola Vrednost otpornika

od 3,3 do 5 volti 330 oma

od 6 do 9 volti 560 oma

od 12 do 15 volti 1 kiloom

Da bi izračunali vrednost otpornik, morate znati direktan pad napona kroz

diodu i maksimalnu struju te diode. Većina standardnih LED ima direktan pad
napona od oko 1,5 volti. Novije, ultrasjajne LED diode imaju pad napona koji
može biti i preko 3,5 volti. Jednačina glasi:
gde je
 - vrednost otpora otpornika koji želite da upotrebite, izražena u omima.
 - napon napajanja u voltima.
 - direktan pad napona kroz diodu, takođe u voltima.
 - direktna struja koju želite da propustite kroz LED diodu, u amperima.
Na primer, kolo se napaja naponom od 6 V a direktan pad
napona kroz diodu je 1,2 V. Treba nam direktna struja od
40 mA (odnosno 0,04 ampera). Kada te vrednosti unesemo
u jednačinu, dobijamo:
R = (6 - 1,2) / 0,04
Što daje R od 120 oma. Znači, da bismo kroz ovu LED
diodu propustili direktnu struju od 40 mA kada je
napajanje 6 volti, koristimo otpornik od 120 oma.

Primjene[uredi - уреди | uredi kôd]

Prvi prodor LE dioda je postignut u signalnoj rasvjeti za
vozila (pozicijska svjetla, štop svjetla i pokazivači
smjera), a sada se širi na akcentnu rasvjetu malih
djelova u trgovinama te na dekorativnu i scensku
unutrašnju i spoljašnju rasvjetu.

Osnovne karakteristike LED diode

Dvije najvažnije električne karakteristike LED diode koje moramo znati su Forward
Voltage Vf i Forward Current If. Vf nam govori koji je radni napon diode, a If koja joj je
radna struja. Ove podatke ćemo pronaći u tehničkoj dokumentaciji, a izgledaju kao na
donjoj slici. Kad uzimate u obzir ove podatke, uvijek gledajte vrijednost pod Typical (ili
skraćeno Typ.), a ne pod Absolute Maximum Ratings. Ako Typical vrijednosti nisu
navedene, uzmite neku srednju vrijednost između Min. i Max. Npr. u tablici na donjoj slici
nije navedena Typ. vrijednost za Forward Voltage, već samo Min. i Max. Stoga za
Vf uzmite vrijednost od ~2.2V.

Preduvjet da bi LED dioda uopće mogla raditi jest da je napon izvora na koji spajate
diodu veći od napona Vf diode. Imate li LED diode za koje ne znate ove podatke, a ne
možete ih pronaći jer ne znate proizvođača i model, možete uzeti donje vrijednosti kao
okvirne. Morate samo znati koje su boje, a to lako možete saznati po boji kućišta. Ako je
kućište prozirno, uzmite najmanji Vf napon iz tablice i kad dioda zasvijestli, vidjet ćete o
kojoj se radi. Neka vam pri tome If bude 20mA.
BOJA Vf

Crvena 1.6 - 2.0V

Žuta 2.0 - 2.2V

Narančasta 2.1 - 2.2V

Plava 2.4 - 3.7V

Zelena 1.9 - 4.0V

Ljubičasta 2.7 - 4.0V

UV 3.1 - 4.4V

Bijela 3.2 - 3.6V

Otpornik za LED diodu

Otpornik ćemo serijski spojiti LED diodi kao na donjoj slici (element označen slovom R).
Ovdje je otpornik spojen na anodu, no možete ga spojiti i na katoru, svejedno je.

Uz parametre Vf i If moramo znati koji je napon izvora Ui na koji ćemo spojiti LED diodu.
Formulu za proračun otpornika ćemo lako izvesti iz Ohmovog zakona i ona izgleda
ovako:

Dakle, da biste dobili vrijednost otpornika, od napona izvora U i oduzmite Vf diode i

dobivenu vrijednost podijelite s If diode. Kad uvrštavate podatke u ponudu, ne zaboravite
podatak If iz mA pretvoriti u A.
Pokažimo izračun na sljedećem primjeru. Imate crvenu LED diodu i želite je spojiti na
12V. Budući da ne znate o kakvoj se LED-ici radi, uzet ćemo da je prema gornjoj tablici
Vf = 2V, a If = 20mA (0.02A). Uvrstimo podatke u formulu:

Da bismo LED diodu spojili na 12V, potreban nam je otpornik od 500Ω. Kako to nije
standardna vrijednost, uzet ćemo najsličniju, a to je 510Ω ako imamo otpornike iz E24
niza, ili 470Ω ili 560Ω ako imamo otpornike iz E12 niza. Više o vrijednostima otpornika i
njihovom označavanju možete pročitati u jednom od prijašnjih članaka.
Na prvoj slici su tehničke karakteristike neke LED diode. Pogledajmo kako će izgledati
izračun za otpornik ako bismo je htjeli spojiti na 5V:

Treba nam otpornik od 140Ω, a kako takvog nema, koristit ćemo onaj od 150Ω.

Već smo naučili da otpornike osim otpora određuje i snaga koju mogu podnijeti. Sada
kada imamo potrebnu vrijednost otpornika, možemu izračunati snagu koja će se razviti
na njemu, kako bismo znali kolike snage otpornik treba biti. U prvom primjeru smo
koristili otpornik od 510Ω, a If diode je bio 20mA. Iz Ohmovog zakona znamo da snagu
računamo kao umnožak otpora i kvadrata struje, pa ćemo tako dobiti sljedeću
jednadžbu:

Na otporniku se troši 0.204W snage što znači da trebamo staviti otpornik od najmanje
1/4W (0.25W).