Ljetopis popa Dukljanina: Legenda o kralju Zvonimiru

Ljetopis popa Dukljanina je važan povijesni zapis zbog pripovijedanja o povratku kršćanstva
u Hrvatsku nakon progonstva kršćana. Original je pisan u 12. stoljeću, slavenskim jezikom.
Svećenik dukljanske dinastije napisao je prijepis na latinskom jeziku, vjerojatno u Baru.
Zatim je tekst preveden u 14. stoljeću, kod Splita, i tu verziju zovemo hrvatskom redakcijom
zbog dodatka teksta o tragičnoj smrti hrvatskog kralja Zvonimira. Hrvatsku redakciju pisanu
na zapadnoj ćirilici našao je i prepisao Dmine Papalić, a zatim je zapis 1510. godine ponovno
prepisan na latinski od strane Marka Marulića.

Tekst je pisan u prozi, fabula je stepenasta, a pripovjedač je u trećem licu, te je sveznajući tip
pripovjedača. Vanjska kompozicija sastoji se od tri dijela, odnosno odlomaka. U prvom
odlomku nam pripovijedač pripovijeda o kralju Zvonimiru i njegovom narodu, kako je vladao
i kako se odnosio prema svojim ljudima. U drugom odlomku kralj Zvonimir dobiva pismo od
pape i bizantskog cara, u kojem je pisana molba da pošalje svoje ljude u križarski rat. Nakon
što hrvatski kralj to pročita svojemu narodu, oni ga napadnu i nasilno ubiju, a kralj sa svojim
zadnjim izdahom baci kletvu na svoj narod rekavši da više nikad neće hrvatski vladar njima
vladati, a pripovjedač to piše riječima: „...i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od
svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“ U trećem odlomku formira se završetak
legende, gdje doznajemo da vlast nad „i zagorskim i primorskim i bosanskim kraljevstvom“
preuzima ugarski kralj Bela, otac Zvonimirove žene Jelene, čime završava hrvatska
neovisnost i Hrvati padaju pod tuđu vlast.

Pripovjedne tehnike s kojima se pripovjedač služi u tekstu su pripovijedanje, „Po ovi način i u
to vrime zgodi se da cesar rimski s voljom svetoga oca pape (...)“, i dijalozi. Međutim,
dijalozi u ovome tekstu nisu tipični razgovori između dvaju ili više likova. Razgovori koji se
u tekstu pojavljuju su od strane naroda prema kralju Zvonimiru; razgovor je jednosmjeran.
Osim toga, pripovjedač iščitava pisma koja je Zvonimir dobio od pape i bizantskog cara, gdje
također dobivamo dojam jednosmjerne komunikacije.

U tekstu pripovjedač koristi različite stilske figure, pa tako simbolički uspoređuje usmeni
napad naroda na kralja Zvonimira s psima koji laju na vukove „I ne inako, nere kako psi na
vuke lajući kada idu (...)“, a koristi i polisindeton (nepotrebno ponavljanje veznika) da bi se
ostvario ritam u tekstu i naglasila tragična smrt kralja Zvonimira „...nere z bukom i oružjem
počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja (...). I tako izranjen
ležeće (...). I pojde duh njegov (...).“ Pripovjedač je također upotrijebio i ideologem, „(…)
nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili“, gdje riječ
„jezik“ izjednačava s narodom.

Pripovjedač je lika kralja Zvonimira djelomično izgradio po slici Isusa Krista. Evo što na
početku piše o kralju Zvonimiru: „…počteni kralj, sin dobroga spomenutja [kralja
Krišimira], poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a progoniti zle. I bi
od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen, jere ne mogaše zla viditi.“ Iz ovih motiva u
tekstu zaključujemo da je on bio gotovo savršeni vladar, bez mana. Bio je pošten, pravedan,
pobožan kralj, odan crkvi i kršćanstvu, iz dobre, kraljevske obitelji. Ispravno je i mudro
vladao, progonio je zle, a dobrima pomagao. Međutim, ovdje pripovjedač piše komentar: „I
tako ne biše on za Hrvate, zašto oni ne će biti dobrotom dobiti, da bolji su pod strahom.“, gdje
nam govori kako kralj Zvonimir nije dobar vladar za Hrvate, jer je narod bolji dok žive u
strahu nego kada im je dobro. Tu također vidimo da nas pripovjedač izvješćuje, piše svoj
komentar u tekstu, na trenutak izlazi iz tehnike pripovijedanja. Nadalje, kada kralj dobiva
molbu od pape i cara za slanje svojih ljudi u križarski rat, uočava se dvojba između njegove
vjernosti zapadu i crkvi, i predanosti svome narodu. Kada to pismo kralj pročita narodu, narod
to shvaća kao izdaju. Kralj je stoga predstavljen i kao junak i kao antijunak, zbog slike dobrog
vladara s jedne strane, te izdaje svog naroda i privrženosti papi s druge strane. Kletva koju je
kralj Zvonimir bacio na Hrvate na svojoj samrti ga također liši titule junaka u legendi.

Vjerodostojnost ove legende je upitna, zbog njenih vjerskih elemenata i preslike biblije.
Povjesničari su pod nedoumicom oko toga koji su motivi istiniti, a koji lažni. Dolazi do
mnogih pitanja oko smrti kralja Zvonimira i koliko ima istinitih elemenata. Iako dosta
nedoumica oko ove legende i dalje bila neriješeno, svakako je kao legenda zanimljiva i daje
nam uvid u odnos tadašnjeg slavenskog naroda prema pitanju rata i vjere, te prema vlastitom
vladaru.

Lorena Vasilić